–

za K. Plavec, S. Schwab i J. P. Willheim, Rechtsanwälte,

–

za Rechtsanwaltskammer Wien, R. Gerlach, Rechtsanwalt, i T. Simek,

–

za austrijsku vladu, A. Posch, A. Bell, G. Eberhard i P. Thalmann, u svojstvu agenata,

–

za hrvatsku vladu, G. Vidović Mesarek, u svojstvu agenta,

–

za švedsku vladu, H. Eklinder, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, B.-R. Killmann i J. Szczodrowski, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 45. UFEU‑a.

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Katharine Plavec i Rechtsanwaltskammera Wien (Odvjetnička komora Beča, Austrija) (u daljnjem tekstu: RAK) u vezi s odbijanjem zahtjeva K. Plavec za, s jedne strane, upis u imenik odvjetničkih vježbenika i, s druge strane, izdavanje legitimacijske isprave iz koje je vidljivo da ona ima ograničenu ovlast za zastupanje na sudu u smislu članka 15. stavka 3. Rechtsanwaltsordnunga (Uredba o odvjetničkoj službi) od 15. srpnja 1868. (RGBl. br. 96/1868), u verziji od 20. travnja 2023. (BGBl. I 39/2023) (u daljnjem tekstu: RAO).

3

Članak 45. UFEU‑a određuje:

„1.   Sloboda kretanja radnika osigurava se unutar [Europske] [u]nije.

2.   Ta sloboda kretanja podrazumijeva ukidanje svake diskriminacije na temelju državljanstva među radnicima iz država članica u vezi sa zapošljavanjem, primicima od rada i ostalim uvjetima rada i zapošljavanja.

[…]“

4

U uvodnoj izjavi 1. Direktive 98/5/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. veljače 1998. o olakšavanju stalnog obavljanja odvjetničke djelatnosti u državi članici različitoj od one u kojoj je stečena kvalifikacija (SL 1998., L 77, str. 36.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 9., str. 65.), navodi se:

„Budući da, u skladu s člankom [26. UFEU‑a], unutarnje tržište obuhvaća područje bez unutarnjih granica; budući da je, u skladu s člankom [4. stavkom 2. točkom (a) UFEU‑a,] ukidanje prepreka između država članica za slobodno kretanje ljudi i usluga jedan od ciljeva [Unije]; budući da to za državljane država članica, između ostalog znači mogućnost obavljanja djelatnosti u vidu samostalne ili nesamostalne djelatnosti u državi članici različitoj od one u kojoj su stekli stručne kvalifikacije“.

5

U članku 1. stavku 1. te direktive predviđa se:

„Svrha ove Direktive je omogućavanje trajnog obavljanja odvjetničke djelatnosti, kao samostalne ili nesamostalne djelatnosti, u državi članici različitoj od one u kojoj je stečena kvalifikacija za bavljenje odvjetništvom.“

6

U članku 10. stavku 1. navedene direktive određuje se:

„Odvjetnik koji obavlja djelatnost pod stručnim nazivom iz matične zemlje i koji učinkovito i redovno obavlja djelatnost najmanje tri godine u državi primateljici po pravu te države, uključujući pravo Zajednice, s ciljem stjecanja primitka u odvjetništvo države primateljice, izuzet je od uvjeta iz članka 4. stavka 1. točke (b) Direktive [Vijeća] 89/48/EEZ [od 21. prosinca 1988. o općem sustavu za priznavanje visokoškolskih diploma kojima se potvrđuje stručno obrazovanje u trajanju od najmanje tri godine (SL 1989., L 19, str. 16.)]. ,Učinkovito i redovno obavljanje djelatnosti“ znači stvarno obavljanje djelatnosti bez prekida osim onog koje nastaje iz događaja u svakodnevnom životu.

[…]“

7

U skladu s člankom 2. RAO‑a:

„1)   Vježbenička praksa koja je uvjet za obavljanje odvjetničke službe obvezno mora uključivati obavljanje pravnih poslova na sudu ili državnom odvjetništvu te kod odvjetnika; ona također može uključivati obavljanje pravnih poslova kod javnog bilježnika ili, ako je posao koristan za obavljanje odvjetničke službe, u upravnom tijelu, na sveučilištu, kod ovlaštenog revizora ili poreznog savjetnika. […] Vježbenička praksa kod odvjetnika može se uzeti u obzir samo ako se taj posao obavlja kao glavna profesionalna djelatnost, bez ometanja drugom profesionalnom djelatnošću; […]

2)   Vježbenička praksa u smislu stavka 1. mora trajati pet godina od čega najmanje sedam mjeseci na sudu ili državnom odvjetništvu i najmanje tri godine kod odvjetnika u Austriji.

3)   U vrijeme vježbeničke prakse koje se ne obavlja obavezno na sudu, državnom odvjetništvu ili kod odvjetnika u Austriji uračunavaju se:

[…]

Upravni odbor Komore mora donijeti smjernice o uvjetima i granicama u kojoj se uzimaju u obzir vježbeničke prakse u smislu točki 2. i 3.; […] Smjernice se objavljuju na internetskoj stranici Komore i ondje su trajno istaknute.

[…]“

8

U članku 15. stavcima 3. i 4. te uredbe određuje se:

„3)   Ako zastupanje po odvjetniku nije propisano zakonom, odvjetnika također može pred svim sudovima i svim upravnim tijelima zamjenjivati, pod njegovim nadzorom, bilo koji drugi odvjetnički vježbenik koji kod njega obavlja praksu; međutim, nije dozvoljeno da odvjetnički vježbenik potpisuje zahtjeve koji se podnose sudovima ili upravnim tijelima.

4)   Upravni odbor Komore dužan je odvjetničkom vježbeniku koji kod odvjetnika obavlja praksu izdati legitimacijske isprave iz kojih je vidljivo […] da ima [ograničenu] ovlast za zastupanje u smislu stavka 3.“

9

Članak 30. stavak 1. navedene uredbe formuliran je kako slijedi:

„Za upis u imenik odvjetničkih vježbenika potrebno je u trenutku početka rada u odvjetničkom uredu o tome obavijestiti upravni odbor i dostaviti dokaz o austrijskom državljanstvu, državljanstvu države članice Europske unije, druge države potpisnice Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru ili Švicarske Konfederacije, te dokaz o završenom studiju austrijskog prava […]. Početak vježbeničke prakse kod odvjetnika računa se tek od dana primitka te obavijesti.

[…]“

10

K. Plavec je od siječnja 2022. bila zaposlenica u odvjetničkom uredu Jones Day u Frankfurtu na Majni (Njemačka) gdje je obavljala praksu kod osobe KI, austrijskog odvjetnika koji u tom uredu ima status partnera. U poruci elektroničke pošte od 14. siječnja 2022. ona je od RAK‑a zatražila upis u imenik odvjetničkih vježbenika i izdavanje potvrde iz koje je vidljivo da ona ima ograničenu ovlast za zastupanje pred sudom u smislu članka 15. stavka 3. Odvjetničkog statuta.

11

Na zahtjev RAK‑a, K. Plavec iznijela je u dopisu od 7. ožujka 2022. sljedeća pojašnjenja. Njezino je prebivalište i uobičajeno boravište u Frankfurtu na Majni, a sekundarno boravište joj je u Beču (Austrija). Njezin je posao vezan isključivo uz austrijsko pravo. Jedina osoba koja je ovlaštena davati joj upute u predmetima koji se tiču austrijskog prava, njezin principal osoba KI, bavi se pružanjem savjeta iz austrijskog prava austrijskim i stranim klijentima ureda Jones Day i njihovim zastupanjem pred austrijskim upravnim tijelima i sudovima. Prema tome, K. Plavec bila je tijekom prakse više puta tjedno u kontaktu s austrijskim upravnim tijelima i sudovima u sklopu zastupanja klijenata osobe KI.

12

Odlukom od 14. lipnja 2022. nadležna je služba RAK‑a odbila zahtjev K. Plavec na temelju članka 30. stavka 1. RAO‑a u vezi s njegovim člankom 2. stavkom 2. uz obrazloženje da ona nije obavljala praksu kod odvjetnika s poslovnim nastanom u Austriji.

13

K. Plavec otišla je iz ureda Jones Day 31. kolovoza 2022.

14

Odlukom od 6. rujna 2022. izvršni odbor RAK‑a odbio je žalbu podnesenu protiv odluke od 14. lipnja 2022. U toj odluci od 6. rujna 2022. među ostalim stoji da je osoba KI član ispitnog povjerenstva za prijem u odvjetničku službu u Austriji i da radi kao odvjetnica imenovana za zastupanje pravnih subjekata u okviru sustava besplatne pravne pomoći u Austriji. U tu svrhu, osim ureda u Frankfurtu na Majni, osoba KI ima i ured u Beču za koji je kao svoju zamjenicu imenovala drugu austrijsku odvjetnicu, u skladu s RAO‑om. U tom smislu je utvrđeno da je od 15. studenoga 2016. ona bila odsutna zbog trajnog boravka u inozemstvu.

15

K. Plavec i osoba KI žalile su se na odluku od 6. rujna 2022. Oberster Gerichtshofu (Vrhovni sud, Austrija), sudu koji je uputio zahtjev, tražeći poništenje te odluke kao i da se RAK‑u naloži da upiše K. Plavec u imenik odvjetničkih vježbenika za razdoblje od 14. siječnja 2022. do 31. kolovoza 2022.

16

Sud koji je uputio zahtjev precizira da se predmet spora koji se pred njim vodi odnosi još samo na pitanje je li – i eventualno koliko je dugo – K. Plavec ispunjavala uvjete za upis u imenik odvjetničkih vježbenika imajući u vidu da je iz ureda Jones Day otišla 31. kolovoza 2022. Nadalje, budući da osoba KI nije imala nikakav interes da se K. Plavec retroaktivno upiše u imenik odvjetničkih vježbenika, sud koji je uputio zahtjev odbacio je njezinu žalbu kao nedopuštenu.

17

Sud koji je uputio zahtjev ističe da je iz članka 2. stavka 2. u vezi s člankom 30. stavkom 1. RAO‑a razvidno da od ukupno pet godina obvezne vježbeničke prakse koliko je potrebno da bi se postalo odvjetnikom, razdoblje od najmanje tri godine i sedam mjeseci treba odraditi na području Austrije, od čega najmanje tri godine kod odvjetnika. Taj sud ističe da u slučaju kad se radno mjesto odvjetničkog vježbenika nalazi izvan Austrije, nadležna austrijska odvjetnička komora ne može otići u ured u kojem radi taj odvjetnički vježbenik kako bi provela zakonsku zadaću nadzora nad njime i odvjetnikom‑principalom, koji ima obvezu osigurati kompletno osposobljavanje za odvjetničku službu tog odvjetničkog vježbenika.

18

Sud koji je uputio zahtjev naglašava da, s druge strane, na temelju članka 2. stavka 3. točke 2. RAO‑a dio prakse koji je K. Plavec obavljala kod osobe KI može biti uzet u obzir kao dio prakse koji se može obavljati u inozemstvu.

19

Kada je riječ o činjenicama iz spora koji se pred njim vodi, sud koji je uputio zahtjev ističe da K. Plavec nije obavljala praksu u Austriji, iako je radila pod nadzorom odvjetnika upisanog u austrijsku komoru i u području austrijskog prava.

20

Sud koji je uputio zahtjev smatra da se postavlja pitanje jesu li nacionalne odredbe kojima se predviđa da se jedan dio razdoblja praktičnog osposobljavanja kandidata za odvjetničku službu mora obavezno odraditi u tuzemstvu u suprotnosti sa slobodom kretanja radnika, dok se drugi dio tog razdoblja može obavljati u inozemstvu.

21

Smatra da su takve odredbe u svakom slučaju primjerene i u skladu s vrijednostima zaštićenima pravom Unije. S tim u vezi posebno naglašava da članak 10. stavak 1. Direktive 98/5 uvjetuje pristup odvjetničkoj službi u državi članici domaćinu odvjetnika koji radi pod stručnim nazivom koji je izdala matična država članica, dokazivanjem stvarnog i redovnog obavljanja poslova u trajanju od najmanje tri godine u toj prvoj državi članici. Ako se taj zahtjev u pogledu praktičnog iskustva u državi članici domaćinu primjenjuje na odvjetnike koji već imaju kvalifikaciju koja im omogućuje obavljanje profesije u matičnoj državi članici i već su ondje obavljali praksu, takav bi se zahtjev tim više mogao primjenjivati na pristup odvjetničkih vježbenika odvjetničkoj službi.

22

Nadalje, sud koji je uputio zahtjev ističe da posao poput onog koji je K. Plavec obavljala u Frankfurtu na Majni ne može, čak ni uzimajući u obzir suvremena sredstva komunikacije, osigurati istu razinu kontakata s austrijskim sudovima i upravnim tijelima kao osposobljavanje u odvjetničkom uredu s poslovnim nastanom u Austriji. Isto tako, bilo bi nerealno pretpostaviti da je K. Plavec namjeravala putovati specijalno iz Frankfurta na Majni kako bi sudjelovala na ročištima pred austrijskim sudovima i upravnim tijelima, imajući u vidu činjenicu da legitimacijska isprava koju je namjeravala ishoditi pruža tek vrlo ograničeno pravo zastupanja, to jest u parničnim postupcima koji su uglavnom u nadležnosti Bezirksgerichtova (općinski sudovi, Austrija). Konačno, odvjetnik‑principal K. Plavec bavio se prvenstveno austrijskim arbitražnim pravom, a RAO određuje da su odvjetnici‑principali dužni odvjetničkim vježbenicima pružiti kompletno osposobljavanje.

23

U tim okolnostima Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud) odlučio je prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 45. UFEU‑a o slobodi kretanja radnika tumačiti na način da se toj odredbi protivi nacionalni propis koji određuje da je za upis u imenik austrijskih odvjetničkih vježbenika obvezno dio vježbeničke prakse odvjetničkog vježbenika (razdoblje osposobljavanja) obavljati kao odvjetnički vježbenik kod odvjetnika s poslovnim nastanom u Austriji, odnosno u tuzemstvu […], dok se rad kod odvjetnika s poslovnim nastanom u drugoj državi članici Europske unije ne smatra dovoljnim za taj dio vježbeničke prakse, čak i ako se obavlja pod nadzorom odvjetnika upisanog u austrijsku komoru u području austrijskog prava?“

24

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita treba li članak 45. UFEU‑a tumačiti na način da mu se protivi propis države članice kojim se određuje obveza obavljanja određenog dijela vježbeničke prakse, koji je nužan za pristup odvjetničkoj službi i tijekom kojeg odvjetnički vježbenik ima određenu ovlast zastupanja pred sudovima te države članice, kod odvjetnika s poslovnim nastanom u navedenoj državi članici, isključujući pritom mogućnost njezina obavljanja kod odvjetnika s poslovnim nastanom u drugoj državi članici, bez obzira na to što je taj odvjetnik upisan u komoru prve države članice i što se poslovi koji se obavljaju u sklopu te prakse odnose na pravo te prve države članice.

25

U tom pogledu valja podsjetiti na to da u slučaju kad uvjeti za pristup profesiji nisu usklađeni, države članice imaju pravo definirati znanja i kvalifikacije koji su nužni za obavljanje te profesije (presuda od 17. prosinca 2020., Onofrei, C‑218/19, EU:C:2020:1034, t. 24. i navedena sudska praksa).

26

Budući da uvjeti za pristup odvjetničkoj službi osobe koja ni u jednoj državi članici nije ovlaštena obavljati tu profesiju do danas nisu usklađeni na razini Unije, države članice i dalje su nadležne za definiranje tih uvjeta (presuda od 17. prosinca 2020., Onofrei, C‑218/19, EU:C:2020:1034, t. 25.).

27

Prema tome, pravu Unije ne protivi se to da se pristup odvjetničkoj službi propisom države članice uvjetuje posjedovanjem znanja i kvalifikacija koji se smatraju nužnima (presuda od 17. prosinca 2020., Onofrei, C‑218/19, EU:C:2020:1034, t. 26.), što može uključivati i obavljanje vježbeničke prakse.

28

Međutim, svoje ovlasti u tom području države članice moraju izvršavati poštujući pritom temeljne slobode zajamčene UFEU‑om, a nacionalne odredbe koje su u tom pogledu donesene ne smiju predstavljati neopravdanu prepreku djelotvornom korištenju temeljne slobode zajamčene među ostalim u članku 45. UFEU‑a (presuda od 17. prosinca 2020., Onofrei, C‑218/19, EU:C:2020:1034, t. 27. i navedena sudska praksa).

29

Treba istaknuti da je propis države članice poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku obuhvaćan područjem primjene članka 45. UFEU‑a, čak i kada uređuje vježbeničku praksu koja je dio osposobljavanja za pristup odvjetničkoj službi, pod uvjetom da pravnici obavljaju vježbenički posao kao zaposlenici koji primaju plaću (vidjeti po analogiji presudu od 13. studenoga 2003., Morgenbesser, C‑313/01, EU:C:2003:612, t. 60.). U konkretnom slučaju, iz spisa kojim Sud raspolaže razvidno je da je K. Plavec bila plaćena tijekom obavljanja prakse u uredu Jones Day.

30

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, sve odredbe UFEU‑a o slobodi kretanja osoba, uključujući članak 45. UFEU‑a, imaju za cilj da se građanima Unije olakša obavljanje svih vrsta profesionalnih djelatnosti na području Unije i zabranjuju donošenje mjera koje bi te građane mogle staviti u nepovoljniji položaj kada žele obavljati gospodarsku djelatnost na državnom području druge države članice (presuda od 16. studenoga 2023., Komisija/Nizozemska (Prijenos vrijednosti mirovinskih prava), C‑459/22, EU:C:2023:878, t. 29. i navedena sudska praksa).

31

Dakle, nacionalne odredbe kojima se radnik državljanin države članice sprečava ili odvraća od napuštanja matične države radi korištenja prava na slobodno kretanje predstavljaju ograničenja te slobode, čak i ako se primjenjuju neovisno o državljanstvu dotičnih radnika (presuda od 11. srpnja 2019., A, C‑716/17, EU:C:2019:598, t. 17. i navedena sudska praksa).

32

Nadalje, Sud je već ocijenio da se članku 45. UFEU‑a načelno protivi nacionalna mjera kojom se uređuju uvjeti za uzimanje u obzir, radi pristupa odvjetničkoj službi, radnog iskustva stečenog u državi članici različitoj od države članice koja je donijela tu mjeru, a koja građanima Unije, uključujući državljane države članice koja je donijela navedenu mjeru, može otežati ili učiniti manje privlačnim korištenje temeljnih sloboda zajamčenih UFEU‑om (presuda od 17. prosinca 2020., Onofrei, C‑218/19, EU:C:2020:1034, t. 30.). Isto vrijedi i za nacionalni propis koji isključuje mogućnost uzimanja u obzir radnog iskustva stečenog u sklopu određenog dijela vježbeničke prakse nužnog za pristup odvjetničkoj službi samo zato što je taj dio prakse obavljan kod odvjetnika s poslovnim nastanom u drugoj državi članici.

33

Prema tome, propis države članice, poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, kojim se određuje obveza da određeni dio vježbeničke prakse nužan za pristup odvjetničkoj službi mora biti obavljen kod odvjetnika s poslovnim nastanom u toj državi članici, doista predstavlja ograničenje slobode kretanja zajamčene u članku 45. UFEU‑a jer može otežati ili učiniti manje privlačnim korištenje te slobode kretanja, ograničavajući mogućnost da ti državljani obavljaju svoju profesionalnu djelatnost kao odvjetnički vježbenici kod odvjetnika s poslovnim nastanom u drugoj državi članici.

34

Suprotno onomu što tvrdi austrijska vlada u svojim pisanim očitovanjima, taj zaključak ne dovodi u pitanje činjenica da se, na temelju tog propisa, višemjesečna praksa u inozemstvu može priznati kao drugi dio vježbeničke prakse. Naime, budući da se smatra da se tri godine vježbeničke prakse kod odvjetnika, koje odgovaraju dijelu prakse o kojem je riječ u glavnom postupku, moraju obavezno odraditi kod odvjetnika s poslovnim nastanom u Austriji, navedeni propis sprečava pravnike koji žele ostvariti pristup odvjetničkoj službi da se pozovu na svoje pravo na slobodno kretanje zajamčeno u članku 45. UFEU‑a tijekom tog potonjeg dijela vježbeničke prakse.

35

Takvo ograničavanje slobodnog kretanja može se prihvatiti samo pod uvjetom, kao prvo, da je opravdano važnim razlogom u općem interesu i, kao drugo, da poštuje načelo proporcionalnosti, što znači da je prikladno da na dosljedan i sustavan način osigura ostvarivanje željenog cilja i da ne prekoračuje ono što je nužno za njegovo postizanje (presuda od 17. prosinca 2020., Onofrei, C‑218/19, EU:C:2020:1034, t. 32. i navedena sudska praksa).

36

Sud koji je uputio zahtjev u bitnome ističe da propis iz glavnog postupka slijedi ciljeve zaštite korisnika pravnih usluga i dobrog sudovanja. Među tim su ciljevima i oni koji se mogu smatrati važnim razlozima u općem interesu kojima se može opravdati ograničavanje slobode kretanja radnika (presuda od 17. prosinca 2020., Onofrei, C‑218/19, EU:C:2020:1034, t. 34. i navedena sudska praksa).

37

Nadalje, propis države članice kojim se pravo na upis u imenik odvjetničkih vježbenika uvjetuje time da obavljanje dijela vježbeničke prakse kod odvjetnika s poslovnim nastanom u toj državi članici nije sam po sebi neprikladan za osiguravanje postizanja navedenih ciljeva.

38

S jedne strane, takav propis može pridonijeti osiguravanju toga da pravnik koji želi postati odvjetnik u državi članici, prije nego što mu se omogući bavljenje tom profesijom, stekne stvarno iskustvo u pogledu prakticiranja prava u toj državi članici te pravila koja obvezuju odvjetnike i običaja koji uređuju njihove odnose sa sudovima i tijelima navedene države članice. S druge strane, nadležna tijela samim će time u pravilu biti u mogućnosti lako provjeriti uvjete provođenja takve vježbeničke prakse i posebno usklađenost sadržaja te prakse sa zahtjevima koji proizlaze iz nacionalnog prava. Konkretno, propis poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku može, kao što to ističe sud koji je uputio zahtjev, omogućiti nadležnoj austrijskoj odvjetničkoj komori, u okviru zakonske zadaće provođenja nadzora odvjetničkog vježbenika i odvjetnika‑principala, pristup njegovu uredu radi provjere ispunjava li osposobljavanje odvjetničkog vježbenika zahtjeve za obavljanje odvjetničke službe.

39

Međutim, treba istaknuti da je svrha tog propisa, kao što proizlazi iz spisa kojim Sud raspolaže, osigurati da odvjetnik stekne dovoljno iskustva u pogledu prakticiranja nacionalnog prava i kontakata s austrijskim tijelima i sudovima kako bi se zajamčilo ostvarivanje ciljeva zaštite korisnika pravnih usluga i dobrog sudovanja kojima teži nacionalni propis iz glavnog postupka, tako da uvjet da pravnik mora određeni dio vježbeničke prakse obaviti kod odvjetnika s poslovnim nastanom u dotičnoj državi članici prelazi ono što je nužno za postizanje tih ciljeva.

40

Naime, činjenica da pravnici obavljaju vježbeničku praksu kod odvjetnika koji je upisan u austrijsku komoru, ali ima poslovni nastan u drugoj državi članici, zajedno sa zahtjevom da oni moraju nadležnim nacionalnim tijelima dokazati da ta praksa omogućava stjecanje iskustva istovjetnog onomu koje pruža vježbenička praksa kod odvjetnika s poslovnim nastanom u Austriji, predstavlja mjeru koja omogućuje postizanje ciljeva utvrđenih u propisu poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku te je pritom manje ograničavajuća nego ograničenje nametnuto tim propisom.

41

S tim u vezi valja istaknuti, kao prvo, da se u pravilu ne može presumirati da pravnik koji obavlja vježbeničku praksu kod odvjetnika upisanog u austrijsku komoru, ali s poslovnim nastanom u drugoj državi članici, ne bi mogao dobiti odgovarajuću obuku ni steći dovoljno iskustva u pogledu prakticiranja austrijskog prava istovjetne onima koje ima pravnik koji svoju vježbeničku praksu obavlja u Austriji. U tim okolnostima, obveza pružanja dostatnih dokaza o tome da poslovi koji su stvarno obavljani tijekom takve vježbeničke prakse mogu pružiti obuku i iskustvo istovjetne onima koje pruža vježbenička praksa kod odvjetnika s poslovnim nastanom u Austriji, po svemu sudeći može jamčiti da su ciljevi te prakse bili stvarno ostvareni.

42

Kao drugo, u slučaju primjene propisa poput onog spomenutog u točki 40. ove presude, nadležna tijela i dalje mogu provoditi djelotvoran nadzor nad uvjetima provođenja prakse.

43

Prije svega, ako nadležna tijela smatraju da je to korisno imajući u vidu informacije kojima raspolažu, ona mogu pozvati odvjetničkog vježbenika i njegova principala radi davanja pojašnjenja o provođenju vježbeničke prakse te po potrebi naložiti prekid te prakse ili odbiti njezino uzimanje u obzir u slučaju neodazivanja na taj poziv. Štoviše, iz izjava koje je RAK dao na raspravi održanoj pred Sudom razvidno je da on takve pozive upućuje kad u pojedinim slučajevima postoji opravdana sumnja u ispunjavanje zahtjeva koje nalaže osposobljavanje odvjetničkih vježbenika za obavljanje odvjetničke službe.

44

Nadalje, budući da su u slučaju koji spominje sud koji je uputio zahtjev i odvjetnički vježbenik i principal upisani u komoru države članice koja organizira osposobljavanje za odvjetničku službu, strukovna su tijela u pravilu nadležna izreći im stegovne sankcije ako oni pokušaju dovesti u zabludu nadležna tijela u pogledu sadržaja vježbeničke prakse ili se ne pridržavaju nadzornih mjera donesenih kako bi se osiguralo uredno provođenje te prakse.

45

Konačno, iako je točno da u slučaju primjene propisa poput onog spomenutog u točki 40. ove presude nadležna tijela nemaju nužno mogućnost pristupa uredu principala radi provođenja nadzora, takav se pristup ne može smatrati neophodnim za zadovoljavanje ciljeva propisa iz glavnog postupka. Iz informacija koje je RAK iznio na raspravi štoviše je vidljivo da on u praksi koristi nadzorne mjere koje su manje ograničavajuće nego terenski nadzor u odvjetničkim uredima radi provjere jesu li ostvareni ciljevi vježbeničke prakse.

46

Činjenica da odvjetnički vježbenik u austrijskom pravu ima vrlo široke ovlasti za zastupanje nakon što odradi 18 mjeseci vježbeničke prakse kod odvjetnika s poslovnim nastanom u Austriji, ne može dovesti u pitanje navedene zaključke jer bi na temelju propisa poput onog spomenutog u točki 40. ove presude iskustvo koje bi pravnik stekao nakon obavljanja tog razdoblja vježbeničke prakse kod odvjetnika s poslovnim nastanom u drugoj državi članici bilo istovjetno iskustvu koje nakon istog razdoblja stiče odvjetnički vježbenik koji vježbeničku praksu obavlja kod odvjetnika s poslovnim nastanom u Austriji.

47

Osim toga, budući da sud koji je uputio zahtjev smatra da se propis iz glavnog postupka temelji na logici sličnoj onoj iz članka 10. stavka 1. Direktive 98/5, treba istaknuti da izbor na koji se zakonodavac Unije odlučio u pogledu mjera koje su države članice ovlaštene nametnuti odvjetnicima koji su svoje stručne kvalifikacije stekli u drugoj državi članici i žele obavljati svoju profesiju na njihovu državnom području, kada je donio tu direktivu, ne može ograničiti primjenu odredaba UFEU‑a na situaciju koja nije obuhvaćena područjem primjene navedene direktive.

48

Slijedom svih navedenih razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 45. UFEU‑a treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice kojim se određuje obveza obavljanja određenog dijela vježbeničke prakse, koji je nužan za pristup odvjetničkoj službi i tijekom kojeg odvjetnički vježbenik ima određenu ovlast zastupanja pred sudovima te države članice, kod odvjetnika s poslovnim nastanom u navedenoj državi članici, isključujući pritom mogućnost njezina obavljanja kod odvjetnika s poslovnim nastanom u drugoj državi članici, bez obzira na to što je taj odvjetnik upisan u komoru prve države članice i što se poslovi koji se obavljaju u sklopu navedene prakse odnose na pravo te prve države članice, te samim time ne omogućujući dotičnim pravnicima da taj dio navedene prakse obave u drugoj državi članici, pod uvjetom da nadležnim nacionalnim tijelima dokažu da im ona, na način kako će biti obavljena, može pružiti obuku i iskustvo istovjetne onima koje pruža vježbenička praksa kod odvjetnika s poslovnim nastanom u prvoj državi članici.

49

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje:

Članak 45. UFEU‑a treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice kojim se određuje obveza obavljanja određenog dijela vježbeničke prakse, koji je nužan za pristup odvjetničkoj službi i tijekom kojeg odvjetnički vježbenik ima određenu ovlast zastupanja pred sudovima te države članice, kod odvjetnika s poslovnim nastanom u navedenoj državi članici, isključujući pritom mogućnost njezina obavljanja kod odvjetnika s poslovnim nastanom u drugoj državi članici, bez obzira na to što je taj odvjetnik upisan u komoru prve države članice i što se poslovi koji se obavljaju u sklopu navedene prakse odnose na pravo te prve države članice, te samim time ne omogućujući dotičnim pravnicima da taj dio navedene prakse obave u drugoj državi članici, pod uvjetom da nadležnim nacionalnim tijelima dokažu da im ona, na način kako će biti obavljena, može pružiti obuku i iskustvo istovjetne onima koje pruža vježbenička praksa kod odvjetnika s poslovnim nastanom u prvoj državi članici.