1

Svojom žalbom žalitelj traži ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 21. prosinca 2021., MG/EIB (T‑573/20, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2021:915), kojom je taj sud odbio njegov zahtjev podnesen na temelju članka 270. UFEU‑a i članka 50.a Statuta Suda Europske unije za, s jedne strane, poništenje dopisâ Europske investicijske banke (EIB) na temelju kojih je žalitelju uskraćeno pravo na obiteljske doplatke i izvedena financijska prava i, s druge strane, naknadu neimovinske štete koju je navodno pretrpio.

2

Člankom 3. stavcima 3. i 4. Uredbe Vijeća (EEZ, Euratom, EZUČ) br. 260/68 od 29. veljače 1968. o utvrđivanju uvjeta i postupka za primjenu poreza u korist Europskih zajednica (SL 1968., L 56, str. 8.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 15., str. 12.), kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EZ, Euratom) br. 1750/2002 od 30. rujna 2002. (SL 2002., L 264, str. 15.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 15., str. 116.; u daljnjem tekstu: Uredba br. 260/68), određuje se:

„3.   Obiteljska naknada i socijalna davanja koji su dolje navedeni odbijaju se od osnovnog oporezivog iznosa:

[…]

4.   Podložno odredbama članka 5., iznos koji je dobiven primjenom prethodnih odredaba smanjuje se za 10 % za profesionalne i osobne troškove.

Dodatno smanjenje jednako dvostrukom iznosu naknade za uzdržavano dijete ostvaruje se za svako uzdržavano dijete poreznog obveznika kao i za svaku osobu koju se smatra uzdržavanim djetetom u smislu članka 2. stavka 4. Priloga VII. Pravilniku o osoblju.”

3

Pravilnik o osoblju EIB‑a koji je 20. travnja 1960. donijelo Upravno vijeće EIB‑a, u verziji koja je primjenjiva u ovom predmetu (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju), u članku 41. predviđao je:

„Sve vrste pojedinačnih sporova između [EIB‑a] i članova njezina osoblja iznose se pred Sud [Europske unije].

Sporovi, osim onih nastalih u pogledu mjera iz članka 38., podliježu postupku mirnog rješavanja pred [EIB‑ovim] povjerenstvom za mirenje, bez obzira na podnošenje tužbe Sudu [Europske unije].

[…]”

4

Točke 2.2.1. i 2.2.2. Administrativnih odredbi koje se primjenjuju na osoblje EIB‑a (u daljnjem tekstu: Administrativne odredbe) glase kako slijedi:

„2.2.1. Obiteljski doplatak

Sljedeći članovi osoblja imaju pravo na obiteljski doplatak u iznosu od 5 % osnovne mjesečne plaće:

Upravljački odbor određuje minimalni iznos dodijeljenih sredstava (vidjeti Prilog I.).

Ako su oba bračna druga zaposlenici Banke, doplatak se plaća bračnom drugu koji ima veću osnovnu mjesečnu plaću. Ako je jedan bračni drug zaposlenik Banke, a drugi zaposlenik druge međunarodne organizacije, dužnosnik koji je zaposlenik Banke prima doplatak ako druga organizacija ne isplaćuje sličan doplatak njegovu ili njezinu bračnom drugu.

U slučaju smrti jedine osobe koja ima pravo na doplatak, isplata se obustavlja istekom šestog mjeseca od dana smrti.

Ova se odredba primjenjuje mutatis mutandis na korisnike mirovine koju isplaćuje Banka.

2.2.2. Uzdržavano dijete

Dijete rođeno u braku ili prije njega, priznato biološko ili posvojeno dijete, pastorak ili pastorka, koje stvarno uzdržava član osoblja, smatra se uzdržavanim djetetom tog člana osoblja, ako Banka ili druga institucija Europske unije ne smatra da je dijete uzdržavano dijete drugog člana osoblja, dužnosnika ili službenika te pod uvjetom da dijete ne obavlja plaćenu djelatnost.

Pod istim uvjetima Banka uzdržavanim djetetom može smatrati i dijete koje je udomio član osoblja.

Ako dijete živi u istom kućanstvu s članom osoblja i ako on pridonosi uzdržavanju djeteta u iznosu koji je barem 50 % veći od iznosa naknade za uzdržavano dijete, smatra se da član osoblja stvarno osigurava uzdržavanje djeteta (vidjeti Prilog I.).”

5

Okolnosti spora iznesene su u točkama 1. do 25. pobijane presude na sljedeći način:

6

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 14. rujna 2020. žalitelj je pokrenuo postupak na temelju članka 270. UFEU‑a i članka 50.a Statuta Suda Europske unije za, s jedne strane, poništenje dopisâ EIB‑a od 11. listopada 2018., 7. siječnja 2019. i 30. srpnja 2020. na temelju kojih mu je uskraćeno pravo na obiteljske doplatke i izvedena financijska prava i, s druge strane, naknadu neimovinske štete koju je navodno pretrpio.

7

U prilog svojem zahtjevu za poništenje žalitelj je istaknuo šest tužbenih razloga, od kojih se prvi temelji na povredi prava na saslušanje, drugi na povredi obveze obrazlaganja, treći na očitoj pogrešci u ocjeni i, podredno, prigovoru nezakonitosti Administrativnih odredbi, četvrti na povredi članka 3. stavka 4. Uredbe br. 260/68 i očitoj pogrešci u ocjeni, peti na povredi članka 4. stavka 1. Uredbe (EU) 2018/1725 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. listopada 2018. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka u institucijama, tijelima, uredima i agencijama Unije i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 45/2001 i Odluke br. 1247/2002/EZ (SL 2018., L 295, str. 39.) te povredi načela dobre uprave i dužnosti brižnog postupanja, a šesti na povredi članka 41. Pravilnika o osoblju, načela dobre uprave i dužnosti brižnog postupanja.

8

Opći je sud u pobijanoj presudi odbio sve te tužbene razloge, a prema tome i zahtjev za poništenje.

9

U prilog svojem zahtjevu za naknadu štete žalitelj je tvrdio da je pretrpio neimovinsku štetu zbog radnji i propusta njegova poslodavca, koja je posljedica, kao prvo, naglog i znatnog smanjenja njegovih primitaka od rada donošenjem nezakonitog akta, što u njemu izaziva tjeskobu, kao drugo, otkrivanja njegovih osobnih podataka trećim osobama bez njegova pristanka, kao treće, EIB‑ova zauzimanja stajališta u korist njegove bivše supruge koje se uvelike temeljilo na ishodu sudskog postupka pred luksemburškim sudovima i, kao četvrto, neopravdanog kašnjenja u provedbi postupka mirenja. Tužitelj je tu štetu procijenio ex aequo et bono na 10 000 eura i obvezao se da će taj iznos, ako mu se dodijeli, donirati u dobrotvorne svrhe.

10

Opći je sud u pobijanoj presudi odbio prva tri dijela zahtjeva za naknadu štete, navedena u prvostupanjskom postupku. Nasuprot tomu, kad je riječ o četvrtom dijelu tog zahtjeva, a osobito uzimajući u obzir EIB‑ov neopravdano dug rok od više od tri mjeseca za odgovor na žaliteljev zahtjev za pokretanje postupka mirenja nakon dopisa od 7. siječnja 2019. i izostanak EIB‑ova odgovora na prvi zahtjev za mirenje naveden u dopisu od 29. listopada 2018., taj je sud presudio da je EIB držao tužitelja u situaciji dugotrajne neizvjesnosti zbog tog neopravdanog kašnjenja te mu je stoga prouzročio nematerijalnu štetu. Slijedom toga, Opći sud naložio je EIB‑u da tužitelju plati naknadu štete koja je procijenjena ex aequo et bono na iznos od 500 eura.

11

Osim toga, Opći je sud odlučio da svaka stranka treba snositi vlastite troškove.

12

Žalitelj od Suda zahtijeva da:

13

EIB od Suda zahtijeva da:

14

U prilog svojoj žalbi žalitelj ističe pet žalbenih razloga, od kojih se prvi temelji na povredi prava na saslušanje, drugi na povredi obveze obrazlaganja, treći na iskrivljavanju činjenica, očitim pogreškama u ocjeni i povredi načela jednakog postupanja i proporcionalnosti, četvrti na povredi članka 3. stavka 4. Uredbe br. 260/68 i peti na iskrivljavanju sadržaja spisa, povredi članka 85. Poslovnika Općeg suda, pogrešnoj ocjeni činjenica i povredi obveze obrazlaganja.

15

Najprije valja ispitati prvi žalbeni razlog, a zatim drugi dio trećeg žalbenog razloga.

16

Žalitelj tim žalbenim razlogom tvrdi da je Opći sud u točkama 73. i 74. pobijane presude povrijedio pravo na saslušanje iz članka 41. stavka 2. točke (a) Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

17

Ističe da je u svojoj tužbi pred Općim sudom tvrdio da ga EIB nije saslušao prije donošenja dopisa od 11. listopada 2018. Taj je dopis uslijedio nakon postupka mirenja koji je pokrenut na zahtjev njegove bivše supruge, a da on o tome nije bio obaviješten, i u kojem je utvrđeno da se po analogiji primjenjuje odluka koju je EIB donio u drugom postupku mirenja koji je pokrenuo drugi član osoblja, s čijim činjeničnim i pravnim elementima nije bio upoznat. Žalitelj također tvrdi da bi ishod postupka bio drukčiji da je bio saslušan jer, s jedne strane, mogao bi točno objasniti svoju situaciju u pogledu sudskih postupaka koji su u tijeku pred nacionalnim sudom i, s druge strane, EIB bi u tom smislu mogao predložiti raspodjelu svih ili samo određenih obiteljskih doplataka između žalitelja i njegove bivše supruge.

18

Opći je sud u pobijanoj presudi priznao da žalitelj nije saslušan u okviru postupka u kojem je donesena odluka priopćena dopisom od 11. listopada 2018. Međutim, taj je sud pogrešno smatrao da je njegovo pravo na saslušanje poštovano samo zato što se u svojim dopisima od 29. listopada i 10. prosinca 2018. mogao očitovati o rasuđivanju iz odluke od 11. listopada 2018., s obzirom na to da su žaliteljeva očitovanja uzeta u obzir prije nego što je EIB iznio svoje stajalište u dopisu od 7. siječnja 2019.

19

EIB odgovara da je Opći sud pravilno smatrao da je on žalitelju dao mogućnost da ga se sasluša u vezi s dopisom od 11. listopada 2018. U tom pogledu ističe da se člankom 41. stavkom 2. Pravilnika o osoblju predviđa da se postupak mirenja koji je u njemu predviđen može pokrenuti samo pojedinačno na inicijativu dotične stranke, odnosno člana EIB‑ova osoblja koji smatra da mu je nanesena šteta odlukom ili postupanjem uprave. Budući da je žaliteljeva bivša supruga, također članica EIB‑ova osoblja, inicirala pokretanje takvog postupka mirenja o isplati obiteljskih doplataka i izvedenih financijskih prava, navedeni se postupak odnosio samo na nju, a EIB ga nije mogao proširiti na žalitelja.

20

U tom je pogledu EIB osigurao ostvarivanje žaliteljeva prava na saslušanje na jedini način koji je u skladu s pravima njegove bivše supruge na pojedinačni postupak mirenja predviđen člankom 41. Pravilnika o osoblju. Žalitelj je stoga bio obaviješten o ishodu postupka mirenja koji se pojedinačno odnosio na njegovu bivšu suprugu nakon završetka tog postupka jer mjere koje EIB treba poduzeti u odnosu na njega mogu utjecati na njegov položaj te je u tom pogledu saslušan. U svakom slučaju, žalitelj nije dokazao da bi predmetni postupak, ovisno o okolnostima, imao drukčiji ishod.

21

Valja podsjetiti na to da u skladu s člankom 41. stavkom 2. Povelje pravo na dobru upravu uključuje, među ostalim, pravo svake osobe da bude saslušana prije nego što protiv nje bude poduzeta pojedinačna mjera koja bi na nju mogla nepovoljno utjecati.

22

Kao što to proizlazi iz samog njezina teksta, ta odredba ima opću primjenu. Iz toga slijedi da se pravo na saslušanje mora poštovati u svakom postupku koji može rezultirati aktom kojim je osoba oštećena, pa i onda kad mjerodavni propis izričito ne predviđa takvu formalnost (presuda od 18. lipnja 2020., Komisija/RQ,C‑831/18 P, EU:C:2020:481, t. 67. i navedena sudska praksa).

23

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, na koju Opći sud podsjeća u točki 70. pobijane presude, pravo na saslušanje slijedi dvostruki cilj. S jedne strane, služi proučavanju spisa i utvrđivanju činjenica što je preciznije i točnije moguće i, s druge strane, omogućava osiguranje djelotvorne zaštite zainteresirane osobe. Pravo na saslušanje odnosi se konkretno na jamstvo da se svaka odluka kojom se negativno utječe donosi uz puno poznavanje slučaja i njegov je cilj osobito omogućiti nadležnom tijelu da ispravi pogrešku ili dotičnoj osobi da iznese informacije koje se odnose na njezinu osobnu situaciju, koje idu za tim u smislu da se odluka donese, da se ne donese ili da ima ovakav ili onakav sadržaj (presuda od 4. lipnja 2020., ESVD/De Loecker,C‑187/19 P, EU:C:2020:444, t. 69. i navedena sudska praksa).

24

Dakle, pravo na saslušanje jamči svakoj osobi mogućnost da na smislen i učinkovit način iznese svoje mišljenje u upravnom postupku i prije donošenja bilo koje odluke koja bi mogla nepovoljno utjecati na njezine interese (vidjeti u tom smislu presude od 18. lipnja 2020., Komisija/RQ,C‑831/18 P, EU:C:2020:481, t. 67. i od 21. listopada 2021., Parlament/UZ,C‑894/19 P, EU:C:2021:863, t. 89. i navedenu sudsku praksu).

25

S obzirom na ta razmatranja valja provjeriti je li Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točkama 73. i 74. pobijane presude zaključio da pravo na saslušanje ne podrazumijeva EIB‑ovu obvezu da sasluša žalitelja prije donošenja dopisa od 11. listopada 2018.

26

Kao prvo, kad je riječ o tome je li dopis od 11. listopada 2018.„pojedinačna mjera koja bi mogla […] nepovoljno utjecati” na žaliteljeva prava i legitimne interese u smislu članka 41. stavka 2. Povelje, Opći je sud u točki 73. pobijane presude istaknuo da već iz točke 35. te presude proizlazi da je EIB tim dopisom obavijestio žalitelja da s obzirom na ishod postupka mirenja koji je pokrenula njegova bivša supruga više neće primati isplatu obiteljskih doplataka. U toj točki 35. Opći je sud tako naglasio da dopis od 11. listopada 2018. izravno utječe na žaliteljevu pojedinačnu situaciju jer mu je uskraćena mogućnost primanja navedenih obiteljskih doplataka i predmetnih izvedenih financijskih prava.

27

Međutim, pozivajući se na to utvrđenje u točki 73. pobijane presude u okviru ispitivanja žaliteljeva žalbenog razloga koji se temelji na povredi prava na saslušanje, Opći je sud implicitno, ali nužno smatrao, a da to nije osporeno u okviru ove žalbe, da dopis od 11. listopada 2018. stvarno predstavlja pojedinačnu mjeru koja može „nepovoljno” utjecati na žaliteljeva prava i legitimne interese u smislu članka 41. stavka 2. Povelje, tako da ga je u skladu s tom odredbom trebalo saslušati prije donošenja te mjere.

28

Kao drugo, nesporno je da EIB nije saslušao tužitelja prije donošenja dopisa od 11. listopada 2018. Naime, kao što to proizlazi iz točaka 12. i 13. pobijane presude, taj je dopis dostavljen žalitelju nakon što je EIB 12. rujna 2018. donio odluku o dodjeli prava na obiteljske doplatke njegovoj bivšoj supruzi u okviru postupka mirenja koji je ona pokrenula na temelju članka 41. Pravilnika o osoblju, a kao što to proizlazi iz točke 73. pobijane presude, žalitelj u njemu nije sudjelovao.

29

Točno je, s jedne strane, kao što je to Opći sud u biti istaknuo u točki 74. pobijane presude, da se žalitelj nakon primitka dopisa od 11. listopada 2018. obratio EIB‑u kako bi osporio odluku koja mu je dostavljena. Tako je posebno u dopisu od 29. listopada 2018. istaknuo da je dopis od 11. listopada 2018. donesen protivno njegovim postupovnim pravima, da je sadržaj tog dopisa nerazumljiv i da se njime povređuju financijski dogovori unutar obitelji, osobito činjenica da je on preuzeo znatan dio obiteljskih troškova.

30

S druge strane, EIB je svojim dopisom od 7. siječnja 2019. doista odgovorio na određene žaliteljeve prigovore, kao što je to Opći sud i istaknuo u točki 74. pobijane presude.

31

Međutim, valja utvrditi da taj odgovor na žaliteljeve pisane prigovore, koji je njegovu odvjetniku upućen nekoliko tjedana nakon donošenja dopisa od 11. listopada 2018., ne može nadomjestiti izostanak saslušanja žalitelja prije donošenja te odluke. Naime, kao što je to istaknula nezavisna odvjetnica u točki 50. svojeg mišljenja, taj dopis nije pripremni akt koji čini dio kasnije odluke. On predstavlja prvotnu odluku koja je potvrđena dopisom od 7. siječnja 2019. Prema tome, odluka kojom je žalitelju oduzeto pravo na obiteljske doplatke je dopis od 11. listopada 2018.

32

U tom kontekstu valja podsjetiti na to da pravo na saslušanje podrazumijeva da je zainteresiranoj osobi omogućeno da učinkovito iznese svoje stajalište o nacrtu odluke u okviru usmene i/ili pisane razmjene koju je to tijelo pokrenulo i na kojem je da to i dokaže. Konkretno, zainteresirana osoba mora biti izričito obaviještena o nacrtu odluke i pozvana da iznese svoje primjedbe. Tek će tada, kada je svjesna posljedica predložene odluke, biti u mogućnosti utjecati na predmetni postupak odlučivanja (vidjeti u tom smislu presudu od 6. prosinca 2007., Marcuccio/Komisija,C‑59/06 P, EU:C:2007:756, t. 47. i 58.).

33

Međutim, u ovom slučaju, kao što to proizlazi iz točaka 28. i 31. ove presude, EIB nije omogućio žalitelju da pravodobno iznese svoje primjedbe i, slijedom toga, utječe na predmetni postupak odlučivanja.

34

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da je Opći sud u točki 74. pobijane presude počinio pogrešku koja se tiče prava time što je presudio da žaliteljevo pravo na saslušanje u ovom slučaju nije povrijeđeno jer se žalitelj mogao očitovati o EIB‑ovu rasuđivanju iz dopisa od 11. listopada 2018. i iznijeti primjedbe o obrazloženju navedenom u tom dopisu, iako je žalitelj te primjedbe mogao iznijeti tek nakon donošenja te odluke i, slijedom toga, nije mogao utjecati na predmetni postupak odlučivanja.

35

Kao treće, valja podsjetiti na to da, ako obrazloženje odluke Općeg suda sadržava povredu prava Unije, ali je njezina izreka osnovana zbog drugih pravnih razloga, takva povreda nema za posljedicu ukidanje te odluke pa valja zamijeniti obrazloženje (presuda od 17. siječnja 2023., Španjolska/Komisija,C‑632/20 P, EU:C:2023:28, t. 48. i navedena sudska praksa).

36

U tom pogledu, iz sudske prakse Suda proizlazi da povreda prava na obranu, a posebice prava na saslušanje, dovodi do poništenja odluke donesene na kraju konkretnog upravnog postupka samo ako bi navedeni postupak bez te nepravilnosti mogao imati drukčiji ishod (presuda od 18. lipnja 2020., Komisija/RQ,C‑831/18 P, EU:C:2020:481, t. 105. i navedena sudska praksa).

37

Međutim, kako bi povreda prava zainteresirane osobe na saslušanje mogla dovesti do poništenja pojedinačne odluke upravnog tijela koja bi za nju mogla biti nepovoljna, valja provjeriti je li to tijelo raspolagalo marginom prosudbe prilikom donošenja predmetne odluke. Naime, dužnosnik nema nikakav opravdani interes tražiti poništenje odluke zbog formalnih nedostataka, a osobito ne zbog nepoštovanja prava na saslušanje prije donošenja bilo kakve odluke koja bi na adresata negativno utjecala, u slučaju kad upravno tijelo ne raspolaže nikakvom marginom prosudbe te je dužno postupiti onako kako je postupilo. U takvom slučaju ograničene nadležnosti upravnog tijela, poništenje pobijane odluke jedino može, jednom kada se ta pogreška ispravi, dovesti do odluke koja je meritorno jednaka pobijanoj odluci (vidjeti po analogiji presudu od 6. srpnja 1983., Geist/Komisija,117/81, EU:C:1983:191, t. 7.).

38

U tom pogledu, kako bi dokazao da je EIB povrijedio njegovo pravo na saslušanje, žalitelj u biti tvrdi da je, da je bio saslušan prije donošenja dopisa od 11. listopada 2018., mogao izložiti svoju osobnu situaciju u pogledu sudskih postupaka koji su u tijeku pred nacionalnim sudom, a osobito činjenicu da pridonosi uzdržavanju svoje djece u iznosu koji je barem 50 % veći od iznosa naknade za uzdržavano dijete, tako da bi EIB mogao predložiti raspodjelu svih ili samo određenih obiteljskih doplataka između žalitelja i njegove bivše supruge.

39

EIB je na raspravi pak tvrdio da postupak zapravo ne bi doveo do drukčijeg ishoda jer točka 2.2.2. Administrativnih odredbi predviđa da član osoblja mora stvarno uzdržavati svoje dijete kako bi se ono smatralo njegovim uzdržavanim djetetom, a takvo stvarno uzdržavanje dokazuje se, s jedne strane, činjenicom da dijete živi u istom kućanstvu s tim članom osoblja i, s druge strane, da on pridonosi uzdržavanju tog djeteta u iznosu koji je barem 50 % veći od iznosa naknade za uzdržavano dijete. Kao što je to EIB naveo u dopisu od 7. siječnja 2019., prvi od tih uvjeta nije ispunjen jer je nacionalni sud skrb nad djecom povjerio žaliteljevoj bivšoj supruzi.

40

U tom pogledu valja istaknuti da EIB‑ovoj tvrdnji da prema točkama 2.2.1. i 2.2.2. Administrativnih odredbi različita raspodjela obiteljskih doplataka između žalitelja i njegove bivše supruge nije moguća proturječi činjenično utvrđenje iz točke 23. pobijane presude, koje EIB ne osporava u okviru ovog postupka, a prema kojem je EIB‑ova služba za ljudske resurse porukom elektroničke pošte od 12. veljače 2020. predložila povjerenstvu za mirenje da se, s obzirom na ono što je odlučeno u predmetu koji je kvalificiran kao „usporediv”, polovica određenih naknada isplaćuje žalitelju, a polovica njegovoj bivšoj supruzi, pod uvjetom da žalitelj dokaže isplate koje je izvršavao za svoju djecu.

41

U tim okolnostima valja utvrditi, kao što je to učinila nezavisna odvjetnica u točki 66. svojeg mišljenja, da je EIB mogao usvojiti drukčije tumačenje svojih vlastitih administrativnih odredbi. EIB je stoga raspolagao marginom prosudbe u smislu sudske prakse navedene u točki 37. ove presude, tako da je predmetni postupak mogao dovesti do drukčijeg ishoda da je žalitelju omogućeno da iznese primjedbe prije donošenja dopisa od 11. listopada 2018.

42

S obzirom na prethodna razmatranja, prvi žalbeni razlog treba prihvatiti.

43

Drugim dijelom svojeg trećeg žalbenog razloga žalitelj tvrdi da je Opći sud pogriješio kada je u točkama 100., 101., 107. i 108. pobijane presude odbio prigovor nezakonitosti Administrativnih odredbi koje se odnose na obiteljske doplatke. U tom pogledu žalitelj tvrdi da se tim odredbama povređuju načela jednakog postupanja i nediskriminacije jer roditelji, koji oboje uzdržavaju svoju djecu, nemaju ista izvedena financijska prava, iako se ta prava utvrđuju prema stvarnom uzdržavanju djece. Stoga, kad je riječ o ostvarivanju prava na obiteljske doplatke, činjenica da jedan roditelj ima skrb nad djetetom ne bi trebala tog roditelja razlikovati od drugog roditelja koji nema skrb nad tim djetetom. U tom kontekstu, žalitelj smatra da je u dovoljnoj mjeri dokazao da snosi znatne troškove za uzdržavanje svoje djece, iako ona većinom žive u domu njegove bivše supruge.

44

EIB pak tvrdi da Opći sud nije povrijedio načelo nediskriminacije ili jednakog postupanja jer Administrativne odredbe omogućuju članovima osoblja da dokažu da pridonose uzdržavanju djece i da, slijedom toga, primaju obiteljske doplatke. Usto, ti se doplatci isplaćuju u korist djece, a ne članova osoblja. U svakom slučaju, položaj roditelja koji ima skrb nad djecom različit je od položaja roditelja koji je nema, tako da je različito postupanje prema dvama roditeljima u potpunosti opravdano.

45

Najprije valja podsjetiti na to da je načelo jednakog postupanja, kako je zajamčeno u članku 20. Povelje, opće načelo prava Unije, kojim se nalaže da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano. Razlika u postupanju opravdana je kada je utemeljena na objektivnom i razumnom kriteriju, odnosno kada je u vezi s pravno dopuštenim ciljem kojem teži dotični propis i kada je ta razlika proporcionalna cilju koji se želi postići predmetnim postupanjem (presude od 16. prosinca 2008., Huber, C‑524/06, EU:C:2008:724, t. 75. i od 4. svibnja 2023., Glavna direkcija Požarna bezopasnost i zaštita na naselenieto (Noćni rad), C‑529/21 do C‑536/21 i C‑732/21 do C‑738/21, EU:C:2023:374, t. 52. i navedena sudska praksa).

46

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, povreda načela jednakog postupanja kao posljedica različitog postupanja pretpostavlja da su predmetne situacije usporedive uzimajući u obzir sve elemente koji ih obilježavaju. Elemente koji obilježavaju različite situacije i, sukladno tomu, njihovu usporedivost valja utvrđivati i ocijeniti osobito vodeći računa o predmetu i cilju koji se nastoji postići odredbama o kojima je riječ, pri čemu u tu svrhu treba uzeti u obzir načela i ciljeve područja na koje se predmetni akt odnosi (presude od 26. rujna 2013., IBV & Cie, C‑195/12, EU:C:2013:598, t. 51. i 52. te od 14. lipnja 2017., Compass Contract Services,C‑38/16, EU:C:2017:454, t. 25. i navedena sudska praksa).

47

U ovom slučaju, kao što je to Opći sud istaknuo u točki 102. pobijane presude, naknada za uzdržavano dijete ima socijalnu svrhu koja se opravdava troškovima koji nastaju zbog trenutačne i jasne potrebe, povezane s djetetovim postojanjem i stvarnim uzdržavanjem. U tom pogledu, iako su obiteljski doplaci, kao što su naknada za uzdržavano dijete ili pak naknada za obrazovanje, pa čak i paušalne naknade za djecu za putovanja između mjesta rada i središta interesa, uključeni u primitke od rada, oni nisu namijenjeni uzdržavanju dužnosnika, nego isključivo uzdržavanju djeteta (vidjeti u tom smislu presudu od 14. lipnja 1988., Christianos/Sud Europske unije,33/87, EU:C:1988:300, t. 15.).

48

Iz toga slijedi, kao što je to nezavisna odvjetnica istaknula u točki 87. svojeg mišljenja, da je s obzirom na takvu svrhu financijski doprinos roditelja uzdržavanju svojeg djeteta kriterij koji je relevantan za odlučivanje nalazi li se roditelj kojem je povjerena potpuna skrb nad djetetom u situaciji koja je u pogledu isplata naknada za uzdržavanu djecu usporediva sa situacijom roditelja kojem nije povjerena takva skrb.

49

Iz toga proizlazi da se, suprotno onomu što je Opći sud presudio u točki 107. pobijane presude, roditelji koji stvarno pridonose uzdržavanju svojeg djeteta nalaze u usporedivoj situaciji u pogledu isplata naknada za uzdržavanu djecu i da, načelno, isplata samo jednom od tih roditelja predstavlja različito postupanje koje se mora temeljiti na objektivnim razlozima.

50

U tom pogledu valja smatrati da okolnost da je jednom od roditelja povjerena potpuna skrb nad djetetom, pri čemu ono tada živi s njim u istom kućanstvu, načelno znači da navedeni roditelj stvarno pridonosi uzdržavanju tog djeteta.

51

Međutim, takva okolnost ni na koji način ne isključuje da drugi roditelj, iako mu nije povjerena potpuna skrb nad djetetom, također učinkovito pridonosi njegovu uzdržavanju, osobito s obzirom na pravo tog djeteta, zajamčeno člankom 24. stavkom 3. Povelje, na održavanje redovitog osobnog odnosa i izravan kontakt s oba roditelja, osim ako je to u suprotnosti s njegovim interesima.

52

U tom je kontekstu također važno poštovati načelo proporcionalnosti, koje, kao što je to Opći sud naveo u točki 106. pobijane presude, zahtijeva da akti institucija Unije ne prekoračuju granice onoga što je prikladno i nužno za ostvarenje zadanih legitimnih ciljeva predmetnog propisa, pri čemu, kad je moguće odabrati između više prikladnih mjera, valja primijeniti onu koja je najmanje ograničavajuća i čiji nedostaci ne smiju biti nerazmjerni ciljevima kojima se teži.

53

U ovom slučaju točke 2.2.1. i 2.2.2. Administrativnih odredbi, tumačene na način da se njima nalaže da EIB isplaćuje obiteljske doplatke samo roditelju kojemu je povjerena potpuna skrb nad djetetom, neovisno o stvarnim doprinosima roditelja za njegovo uzdržavanje, prekoračuju ono što je nužno za postizanje legitimnog cilja predmetnog propisa jer se time ne omogućuje uzimanje u obzir, u najboljem interesu djeteta i s obzirom na njegovo pravo da održava redovite osobne odnose i izravan kontakt s oba roditelja, navedeno u točki 51. ove presude, postojeće činjenične situacije koja se odnosi na stvaran doprinos svakog roditelja uzdržavanju djeteta, odnosno stvarno preuzimanje brige o svim osnovnim potrebama ili dijelu tih potreba djeteta, osobito u pogledu smještaja, prehrane, odjeće, obrazovanja, skrbi i liječničkih troškova.

54

U tom pogledu, iako je postojanje sudske odluke koju je nacionalni sud donio u pogledu iznosa doprinosa za troškove uzdržavanja djeteta koji je razvedeni član osoblja dužan plaćati element koji institucija treba uzeti u obzir, taj je element ne može osloboditi obveze da sama izvršava svoju diskrecijsku ovlast kako bi utvrdila pridonosi li taj član osoblja stvarno uzdržavanju djeteta.

55

U tim okolnostima valja smatrati da se točkama 2.2.1. i 2.2.2. Administrativnih odredbi povređuju načela jednakog postupanja i proporcionalnosti jer se na temelju njihova tumačenja ni na koji način ne može zaključiti da roditelj kojemu nije povjerena potpuna skrb nad djetetom stvarno pridonosi njegovu uzdržavanju.

56

Opći sud stoga je počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točkama 107. i 108. pobijane presude smatrao da Administrativne odredbe ne povrjeđuju ta načela.

57

S obzirom na prethodna razmatranja, treba prihvatiti i drugi dio trećeg žalbenog razloga.

58

Budući da su prvi žalbeni razlog i drugi dio trećeg žalbenog razloga prihvaćeni i da se na temelju njih ukida pobijana presuda, nije potrebno ispitati druge žalbene razloge niti dijelove žalbenih razloga koji su izneseni u prilog žalbi jer oni ne mogu dovesti do šireg ukidanja pobijane presude.

59

U skladu s člankom 61. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije, on može, u slučaju ukidanja odluke Općeg suda, sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta ili može vratiti predmet na odlučivanje Općem sudu.

60

U ovom slučaju Sud raspolaže elementima potrebnima za donošenje konačne odluke o tužbi za poništenje EIB‑ovih dopisa od 11. listopada 2018. i, po potrebi, dopisa od 7. siječnja 2019. i 30. srpnja 2020., koju je tužitelj podnio Općem sudu, kao i o zahtjevu za naknadu štete podnesenom u prvom stupnju.

61

Iz točaka 21. do 57. ove presude proizlazi da su prvi tužbeni razlog i drugi dio trećeg tužbenog razloga prvostupanjske tužbe osnovani i da valja poništiti dopise od 11. listopada 2018., 7. siječnja 2019. i 30. srpnja 2020. zbog povrede prava na saslušanje i nezakonitosti točkama 2.2.1. i 2.2.2. Administrativnih odredbi jer se na temelju njihova tumačenja ni na koji način ne može zaključiti da roditelj kojemu nije povjerena potpuna skrb nad djetetom stvarno pridonosi njegovu uzdržavanju.

62

U potporu svojem odštetnom zahtjevu istaknutom u prvostupanjskom postupku, kako je naveden u točki 9. ove presude, žalitelj je istaknuo da je pretrpio neimovinsku štetu zbog, kao prvo, naglog i znatnog smanjenja njegovih primitaka od rada, što u njemu izaziva tjeskobu, kao drugo, otkrivanja njegovih osobnih podataka trećim osobama bez njegova pristanka, kao treće, zauzimanja stajališta članova uprave EIB‑a u korist njegove bivše supruge u okviru sudskog postupka pred luksemburškim sudovima i, kao četvrto, neopravdanog kašnjenja u provedbi postupka mirenja, a ta se šteta može popraviti samo naknadom koja se privremeno procjenjuje ex æquo et bono na 10000 eura, što je iznos koji se, kao i pred prvim sudom, obvezao donirati u dobrotvorne svrhe, ako mu se dodijeli.

63

Kad je riječ o prvim trima dijelovima tog zahtjeva za naknadu štete, kao što je to navedeno u točki 10. ove presude, Opći ih je sud odbio, ali je u pogledu četvrtog dijela smatrao da je EIB‑ovo neopravdano kašnjenje u provedbi postupka mirenja žalitelju prouzročilo neimovinsku štetu te je toj instituciji naložio da mu plati naknadu štete procijenjenu ex æquo et bono na iznos od 500 eura.

64

U tom pogledu, s jedne strane, što se tiče navodne neimovinske štete zbog naglog i znatnog smanjenja njegovih primitaka od rada, valja istaknuti da, prema sudskoj praksi, poništenje nezakonitog akta može samo po sebi predstavljati primjerenu i načelno dostatnu naknadu za svaku neimovinsku štetu koju je taj akt mogao prouzročiti (presuda od 4. travnja 2019., OZ/EIB,C‑558/17 P, EU:C:2019:289, t. 80.), osim ako tužitelj ne dokaže da je pretrpio neimovinsku štetu koja je odvojiva od nezakonitosti na kojoj se temelji poništenje i koja se ne može u potpunosti popraviti tim poništenjem. Međutim, tužitelj nije podnio takav dokaz.

65

S druge strane, što se tiče navodne neimovinske štete zbog otkrivanja tužiteljevih osobnih podataka trećim osobama bez njegova pristanka ili pak zauzimanja stajališta članova uprave EIB‑a u korist njegove bivše supruge u okviru sudskog postupka pred luksemburškim sudovima, tužitelj nije dokazao postojanje stvarne i izvjesne štete povezane s navodnim povredama u smislu sudske prakse navedene u točki 148. pobijane presude, tako da nisu ispunjeni uvjeti za utvrđivanje EIB‑ove odgovornosti navedeni u točki 145. te presude.

66

U tim okolnostima ne treba prihvatiti žaliteljev zahtjev za naknadu štete.

67

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad je žalba osnovana i Sud sâm konačno odluči u sporu, Sud odlučuje o troškovima.

68

U skladu s člankom 138. stavkom 1. tog Poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

69

Budući da je žalitelj tražio da EIB snosi troškove i da potonji nije uspio u postupku, treba mu naložiti snošenje troškova prvostupanjskog postupka u predmetu T‑573/20 i troškova žalbenog postupka.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) proglašava i presuđuje: