1

Tužitelj, Feralpi Holding SpA (prije Feralpi Siderurgica SpA i Federalpi Siderurgica SRL), proizvođač je betonsko‑armaturnih šipki sa sjedištem u Italiji.

2

Od listopada do prosinca 2000. Komisija Europskih zajednica je, u skladu s člankom 47. UEZUČ-a, obavila provjere kod talijanskih poduzetnika proizvođača betonsko‑armaturnih šipki, uključujući tužitelja, te udruženja poduzetnika, Federazione Imprese Siderurgiche Italiane (Udruženje talijanskih poduzetnika proizvođača željeza i čelika, u daljnjem tekstu: Federacciai). Također im je u skladu s tom odredbom uputila zahtjeve za pružanje informacija.

3

Komisija je 26. ožujka 2002. pokrenula postupak na temelju članka 65. UEZUČ-a i sastavila obavijest na temelju članka 36.UEZUČ-a (u daljnjem tekstu: obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku), koja je među ostalim dostavljena tužitelju. On se 31. svibnja 2002. očitovao na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku.

4

Saslušanje stranaka u upravnom postupku održano je 13. lipnja 2002.

5

Komisija je 12. kolovoza 2002. istim adresatima uputila dodatnu obavijest o utvrđenim činjenicama (u daljnjem tekstu: dodatna obavijest o utvrđenim činjenicama) na temelju članka 19. stavka 1. Uredbe Vijeća br. 17 od 6. veljače 1962., Prve uredbe o provedbi članaka [81. i 82. UEZ‑a] (SL 1962., 13, str. 204.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 3., str. 3.). U njoj je obrazložila svoje stajalište u odnosu na vođenje postupka nakon prestanka važenja UEZUČ-a, 23. srpnja 2002. Tužitelj je 20. rujna 2002. odgovorio na dodatnu obavijest o utvrđenim činjenicama.

6

Novo saslušanje stranaka u upravnom postupku, u nazočnosti tijela država članica nadležnih za tržišno natjecanje, održano je 30. rujna 2002. Odnosilo se na predmet dodatne obavijesti o utvrđenim činjenicama, odnosno na pravne posljedice koje prestanak važenja UEZUČ-a ima za vođenje postupka.

7

Na kraju upravnog postupka Komisija je donijela Odluku C(2002) 5087 final od 17. prosinca 2002. o postupku na temelju članka 65. UEZUČ-a (COMP/37.956 – Betonsko‑armaturne šipke) (u daljnjem tekstu: Odluka iz 2002.), koju je uputila udruženju Federacciai i osmero poduzetnika, uključujući tužitelja. U njoj je utvrdila da su potonji poduzetnici između prosinca 1989. i srpnja 2000. stvorili jedinstven, složen i trajan zabranjeni sporazum na talijanskom tržištu betonsko‑armaturnog željeza u šipkama ili rolama (u daljnjem tekstu: betonsko‑armaturne šipke) koji je imao za cilj ili učinak utvrđivanje cijena i ograničenje ili nadzor proizvodnje ili prodaje, protivno članku 65. stavku 1. UEZUČ-a. Na temelju toga tužitelju je izrekla novčanu kaznu u iznosu od 10,25 milijuna eura.

8

Tužitelj je 4. ožujka 2003. podnio Općem sudu tužbu protiv Odluke iz 2002. Opći sud poništio je navedenu odluku u odnosu na tužitelja (presuda od 25. listopada 2007., Feralpi Siderurgica/Komisija, T‑77/03, neobjavljena, EU:T:2007:319) i druge poduzetnike adresate jer korištena pravna osnova, odnosno članak 65. stavci 4. i 5. UEZUČ-a, više nije bila na snazi u trenutku donošenja te odluke. Zbog toga Komisija nije bila nadležna, na temelju tih odredbi, utvrditi i sankcionirati povredu članka 65. stavka 1. UEZUČ-a nakon prestanka važenja UEZUČ-a. Opći sud nije ispitao druge aspekte te odluke.

9

Odluka iz 2002. postala je konačna u odnosu na udruženje Federacciai, koje nije podnijelo tužbu Općem sudu.

10

Komisija je dopisom od 30. lipnja 2008. obavijestila tužitelja i druge poduzetnike o kojima je riječ o svojoj namjeri donošenja nove odluke, u kojoj je ispravila korištenu pravnu osnovu. Usto je pojasnila da se navedena odluka temelji na dokazima koji su izloženi u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku i dodatnoj obavijesti o utvrđenim činjenicama. Tužitelj je na Komisijin poziv podnio pisana očitovanja 31. srpnja 2008.

11

Telefaksima od 24. srpnja i 25. rujna 2008., a zatim od 13. ožujka, 30. lipnja i 15. srpnja 2009., Komisija je od tužitelja zatražila informacije o promjenama njegove strukture i njegovim prihodima. Tužitelj je odgovorio na te zahtjeve za pružanje informacija porukama elektroničke pošte redom od 4. rujna i 17. listopada 2008., a potom od 3. travnja, 6. srpnja i 22. srpnja 2009.

12

Komisija je 30. rujna 2009. donijela Odluku C(2009) 7492 final o postupku na temelju članka 65. UEZUČ-a (predmet COMP/37.956 – Betonsko‑armaturne šipke, ponovno donošenje), upućenu istim poduzetnicima kao i Odluka iz 2002., uključujući tužitelja. Ta je odluka donesena na temelju postupovnih pravila UEZ‑a i Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101.] i [102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165. i ispravak SL 2016., L 173, str. 108.). Oslonila se na elemente navedene u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku i dodatnoj obavijesti o utvrđenim činjenicama te je u biti preuzela sadržaj i zaključke Odluke iz 2002. Konkretno, iznos novčane kazne izrečene tužitelju u iznosu od 10,25 milijuna eura ostao je nepromijenjen.

13

Komisija je 8. prosinca 2009. donijela odluku o izmjeni, koja je u svojem prilogu sadržavala tablice o kretanjima cijena koje su nedostajale u njezinoj odluci od 30. rujna 2009. te je u osam bilježaka na dnu stranice ispravila redne brojeve u navedenim tablicama na koje se upućivalo.

14

Tužitelj je 19. veljače 2010. podnio tužbu Općem sudu protiv Odluke Komisije od 30. rujna 2009., kako je izmijenjena (u daljnjem tekstu: Odluka iz 2009.). Opći sud je 9. prosinca 2014. odbio tu tužbu (presuda od 9. prosinca 2014., Feralpi/Komisija, T‑70/10, neobjavljena, EU:T:2014:1031). Opći sud je djelomično poništio Odluku iz 2009. u odnosu na jednog drugog od njezinih adresata, smanjio iznos novčane kazne izrečene njezinim drugim dvama adresatima i odbio druge podnesene tužbe.

15

Tužitelj je 19. veljače 2015. podnio žalbu protiv presude od 9. prosinca 2014., Feralpi/Komisija (T‑70/10, neobjavljena, EU:T:2014:1031). Presudom od 21. rujna 2017., Feralpi/Komisija (C‑85/15 P, EU:C:2017:709), Sud je ukinuo navedenu presudu Općeg suda i poništio Odluku iz 2009., među ostalim, u odnosu na tužitelja.

16

U presudi od 21. rujna 2017., Feralpi/Komisija (C‑85/15 P, EU:C:2017:709), Sud je presudio da, kad je odluka donesena na temelju Uredbe br. 1/2003, postupak donošenja te odluke treba biti u skladu s postupovnim pravilima predviđenima tom uredbom i Uredbom Komisije (EZ) br. 773/2004 od 7. travnja 2004. o postupcima koje Komisija vodi na temelju članaka [101. i 102. UFEU‑a] (SL 2004., L 123, str. 18.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 298.), čak i ako je taj postupak pokrenut prije njihova stupanja na snagu.

17

Međutim, Sud je utvrdio da se u ovom slučaju ne može smatrati da je saslušanje od 13. lipnja 2002., koje se jedino odnosilo na meritum postupka, bilo u skladu s postupovnim zahtjevima koji se odnose na donošenje odluke na temelju Uredbe br. 1/2003 ako tijela država članica nadležna za tržišno natjecanje nisu sudjelovala.

18

Sud je zaključio da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je utvrdio da Komisija nije bila dužna prije donošenja Odluke iz 2009. održati novo saslušanje jer su poduzetnici već imali priliku biti usmeno saslušani na saslušanjima od 13. lipnja i 30. rujna 2002.

19

U svojoj presudi od 21. rujna 2017., Feralpi/Komisija (C‑85/15 P, EU:C:2017:709), Sud je podsjetio na važnost održavanja saslušanja, na zahtjev stranaka o kojima je riječ, na koje se pozivaju tijela država članica nadležna za tržišno natjecanje, jer njegovo neodržavanje predstavlja bitnu povredu postupka.

20

Sud je presudio da, s obzirom na to da se to pravo utvrđeno u Uredbi br. 773/2004 nije poštovalo, nije bilo nužno da poduzetnik kojemu je na taj način povrijeđeno pravo dokaže da je ta povreda mogla na njegovu štetu utjecati na tijek postupka i sadržaj sporne odluke.

21

Sud je također ukinuo druge presude Općeg suda od 9. prosinca 2014., kojima je odlučivao o zakonitosti Odluke iz 2009., kao i tu odluku, u pogledu četiri druga poduzetnika, zbog istih razloga. Nasuprot tomu, Odluka iz 2009. postala je konačna za poduzetnike adresate koji nisu podnijeli žalbu protiv navedenih presuda.

22

Dopisom od 15. prosinca 2017. Komisija je obavijestila tužitelja o svojoj namjeri nastavka upravnog postupka i da u tom okviru održi novo saslušanje stranaka u navedenom postupku u nazočnosti tijela država članica nadležnih za tržišno natjecanje.

23

Tužitelj je 20. prosinca 2017. i 16. siječnja 2018. obavijestio Komisiju o svojoj želji da sudjeluje na tom saslušanju. Dopisom od 1. veljače 2018. tužitelj je podnio očitovanja u kojima je osporavao Komisijinu ovlast za nastavak upravnog postupka te ju je tako pozvao da ne nastavi taj postupak.

24

Komisija je 23. travnja 2018. održala novo saslušanje o meritumu postupka, na kojem su sudjelovali, u nazočnosti tijela država članica nadležnih za tržišno natjecanje i službenika za saslušanja, tužitelj i druga tri poduzetnika adresata Odluke iz 2009.

25

Tužitelj je 7. svibnja 2018. podnio nova pisana očitovanja o predmetu. Dopisima od 19. studenoga 2018. te od 18. siječnja i 6. svibnja 2019. Komisija je tužitelju poslala tri zahtjeva za pružanje informacija u pogledu promjena njegove strukture i njegovim prihodima. Tužitelj je odgovorio na te zahtjeve za pružanje informacija dopisima od 7. prosinca 2018. odnosno od 30. siječnja i 9. svibnja 2019.

26

Komisija je 4. srpnja 2019. donijela Odluku C(2019) 4969 final o postupku na temelju članka 65. UEZUČ-a (predmet AT.37956 – Betonsko‑armaturne šipke) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka), upućenu pet poduzetnika u pogledu kojih je Odluka iz 2009. poništena, odnosno, osim tužitelja, društvima Alfa Acciai SpA, Partecipazioni Industriali SpA (prije Riva Acciaio SpA, a zatim Riva Fire SpA, u daljnjem tekstu: Riva), Valsabbia Investimenti SpA i Ferriera Valsabbia SpA i Ferriere Nord SpA.

27

Komisija je u članku 1. pobijane odluke utvrdila da je u razdoblju od 6. prosinca 1989. do 4. srpnja 2000. u sektoru betonsko‑armaturnih šipki u Italiji postojala povreda članka 65. stavka 1. UEZUČ-a u kojoj su sudjelovali tužitelj i ta četiri druga poduzetnika. Povreda je uključivala trajni sporazum i/ili usklađeno djelovanje kojemu je cilj ili učinak bio utvrđivanje cijena i ograničenje ili nadzor proizvodnje ili prodaje na talijanskom tržištu betonsko‑armaturnih šipki.

28

Komisija je utvrdila tužiteljevu odgovornost zbog njegova sudjelovanja u zabranjenom sporazumu od 6. prosinca 1989. do 27. lipnja 2000. Stoga mu je člankom 2. pobijane odluke izrekla novčanu kaznu u iznosu od 5,125 milijuna eura, nakon primjene smanjenja od 50 % zbog trajanja postupka.

29

Pobijana odluka dostavljena je tužitelju 18. srpnja 2019.

30

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 28. rujna 2019. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

31

Opći sud je na prijedlog četvrtog vijeća i u skladu s člankom 28. svojeg Poslovnika odlučio uputiti predmet proširenom sastavu suda.

32

Na prijedlog suca izvjestitelja Opći sud (četvrto prošireno vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka te je u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih člankom 89. Poslovnika postavio pisana pitanja strankama te od njih zahtijevao podnošenje dokumenata. Stranke su na ta pitanja i zahtjeve za podnošenje dokumenata odgovorile u određenom roku.

33

Na raspravi održanoj 3. lipnja 2021. saslušana su izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pisana i usmena pitanja koja je postavio Opći sud. Tužitelj je tijekom rasprave, nakon pitanja Općeg suda, prihvatio da se tužbeni razlozi istaknuti u prilog ovoj tužbi ponovno navedu u svrhu sastavljanja presude, što je zabilježeno u zapisniku s rasprave.

34

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

35

Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

36

Uvodno valja istaknuti da tužitelj u trećem dijelu svojeg zahtjeva traži od Općeg suda da „članak 25. stavke 3. do 6. Uredbe br. 1/2003 proglasi nezakonitim i neprimjenjivim”.

37

Međutim, iz tužbe proizlazi da tužitelj tim zahtjevom, iznošenjem prigovora, ističe nezakonitost članka 25. stavaka 3. do 6. Uredbe br. 1/2003 u potporu zahtjevu za poništenje pobijane odluke ili zahtjevu za ukidanje ili smanjenje novčane kazne.

38

Stoga se prigovor nezakonitosti, kao tužbeni razlog, ispituje s onima iznesenima u potporu zahtjevu za poništenje pobijane odluke ili zahtjevu za ukidanje ili smanjenje novčane kazne.

39

U prilog svojem zahtjevu za poništenje pobijane odluke ili zahtjevu za ukidanje ili smanjenje novčane kazne tužitelj ističe osam tužbenih razloga:

[omissis]

156

Tužitelj tvrdi da je Komisija povrijedila članak 41. Povelje time što je prije donošenja pobijane odluke odbila ocijeniti usklađenost donošenja te odluke s načelom razumnog roka.

157

U tom pogledu valja navesti da je, kao što to ističe tužitelj, Komisija dužna poštovati načelo razumnog roka iz članka 41. Povelje (vidjeti u tom smislu presude od 15. listopada 2002., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, C‑238/99 P, C‑244/99 P, C‑245/99 P, C‑247/99 P, C‑250/99 P do C‑252/99 P i C‑254/99 P, EU:C:2002:582, t. 179. i od 5. lipnja 2012., Imperial Chemical Industries/Komisija, T‑214/06, EU:T:2012:275, t. 285.).

158

Stoga protek roka treba uzeti u obzir kada, koristeći se marginom prosudbe koja joj je dodijeljena pravom Unije, Komisija ocjenjuje treba li pri primjeni pravila tržišnog natjecanja pokrenuti postupak i donijeti odluku.

159

Iz pobijane odluke proizlazi da, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, Komisija nije povrijedila obvezu uzimanja u obzir proteka roka prilikom ocjene treba li pokrenuti takav postupak i donijeti odluku o sankciji. Naime, u pobijanoj odluci navodi se da je ta institucija prije donošenja odluke ispitala može li se u ovom slučaju postupak nastaviti i može li taj postupak dovesti do donošenja takve odluke, kojom se izriče novčana kazna.

[omissis]

170

Stoga iz pobijane odluke proizlazi da je, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, Komisija prije donošenja te odluke provjerila je li poštovano načelo razumnog roka, analizirajući duljinu upravnog postupka, uključujući upravne faze i prekide zbog sudskog nadzora, razloge kojima se može objasniti trajanje postupka i posljedice koje iz toga mogu proizaći.

171

Taj zaključak osporava tužitelj, prema čijem se mišljenju Komisija u pobijanoj odluci odbila izjasniti o nerazumnoj duljini postupka uz objašnjenje da tu ocjenu treba donijeti sud Unije, a da ona ne može odlučiti o tom pitanju.

172

U tom pogledu valja istaknuti da se sudu Unije mogu uputiti pitanja o trajanju postupaka. U sporovima o utvrđivanju odgovornosti on mora naložiti institucijama, tijelima, uredima i agencijama Unije naknadu štete kada su je oni prouzročili povredom načela razumnog roka (presude od 26. studenoga 2013., Kendrion/Komisija, C‑50/12 P, EU:C:2013:771, t. 94. i od 11. srpnja 2019., Italmobiliare i dr./Komisija, T‑523/15, neobjavljena, EU:T:2019:499, t. 159.). U sporovima o poništenju, trajanje postupka može imati za posljedicu poništenje pobijane odluke ako su kumulativno ispunjena dva uvjeta, prvi, da je trajanje postupka nerazumno dugo i, drugi, da je prekoračenje razumnog roka spriječilo ostvarenje prava obrane (presude od 21. rujna 2006., Technische Unie/Komisija, C‑113/04 P, EU:C:2006:593, t. 47. i 48.; od 8. svibnja 2014., Bolloré/Komisija, C‑414/12 P, neobjavljena, EU:C:2014:301, t. 84. i 85. i od 9. lipnja 2016., PROAS/Komisija, C‑616/13 P, EU:C:2016:415, t. 74. do 76.).

173

Kao što to ističe tužitelj, nadležnost koja je tako povjerena sudu Unije ne može osloboditi Komisiju od ocjene koju mora provesti u trenutku utvrđivanja mjera koje treba poduzeti u pogledu presude o poništenju u skladu s člankom 266. UFEU‑a.

174

Kao što je to navedeno, prilikom provođenja takve ocjene Komisija mora uzeti u obzir sve elemente slučaja, osobito svrsishodnost donošenja nove odluke, hoće li izreći sankciju i, ovisno o slučaju, hoće li smanjiti predviđenu sankciju ako se pokaže, među ostalim, da je trajanje postupka, time što je uključivalo upravne faze, ali i, ovisno o slučaju, prekide zbog sudskog nadzora, a da to samo po sebi ne predstavlja povredu, moglo utjecati na elemente koje treba uzeti u obzir za određivanje iznosa novčane kazne, i osobito na njezinu moguću odvraćajuću prirodu kada se ona izriče dugo nakon činjenica koje čine povredu.

175

Ta ocjena, koja se osobito odnosi na ukupno trajanje postupka, uključujući sudske faze, uglavnom je provedena u uvodnoj izjavi 528. pobijane odluke.

176

Iz toga slijedi da je, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, Komisija u pobijanoj odluci provjerila može li trajanje postupka biti prepreka nastavku postupka priznavši da je takva ocjena stavljena pod nadzor suda Unije u sporovima o zakonitosti i, po potrebi, utvrđivanju odgovornosti.

[omissis]

180

Prigovor stoga treba odbiti.

[omissis]

185

Tužitelj tvrdi da pobijanu odluku treba poništiti jer je donesena nakon postupka u kojem je prekoračen razuman rok. Prema njegovu mišljenju, prekomjerno trajanje postupka ima za posljedicu to da Komisija više nema ovlast sankcioniranja. Argumentacija iznesena u potporu trećem tužbenom razlogu u biti uključuje četiri prigovora, koje Komisija sve osporava.

186

Prije ispitivanja tih prigovora, valja podsjetiti na to da Sud smatra da trajanje postupka može imati za posljedicu poništenje pobijane odluke ako su kumulativno ispunjena dva uvjeta, pri čemu je prvi da je trajanje postupka nerazumno dugo i drugi da je prekoračenje razumnog roka spriječilo ostvarenje prava obrane (vidjeti točku 172. ove presude).

187

Iz toga proizlazi da se Komisijina odluka ne bi mogla poništiti samo zbog prekoračenja razumnog roka ako to prekoračenje nije utjecalo na tužiteljeva prava obrane.

[omissis]

189

Tužitelj tvrdi da Komisija svojom tvrdnjom prema kojoj se upravne faze postupka uvijek vode „brzo i bez neopravdanih prekida” ne uzima u obzir utvrđene činjenice i da se ta tvrdnja u najboljem slučaju može smatrati pravilnom samo za fazu donošenja Odluke iz 2002., s obzirom na to da je ta faza ukupno trajala dvije godine i dva mjeseca.

190

Druge postupovne upravne faze koje su dovele do donošenja Odluke iz 2009. i pobijane odluke bile su obilježene očito nerazumnim razdobljima Komisijina nedjelovanja.

191

Trajanje cijelog upravnog postupka također je samo po sebi nerazumno, osobito s obzirom na predmet u kojem je donesena presuda od 15. listopada 2002., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija (C‑238/99 P, C‑244/99 P, C‑245/99 P, C‑247/99 P, C‑250/99 P do C‑252/99 P i C‑254/99 P, EU:C:2002:582).

192

U tom pogledu valja istaknuti da pravo Unije od institucija zahtijeva da u razumnom roku rješavaju predmete u okviru upravnih postupaka koje vode (vidjeti u tom smislu presudu od 5. lipnja 2012., Imperial Chemical Industries/Komisija, T‑214/06, EU:T:2012:275, t. 284.).

193

Naime, obveza poštovanja razumnog roka u vođenju upravnih postupaka opće je pravno načelo sadržano osobito u članku 41. stavku 1. Povelje (presude od 15. listopada 2002., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, C‑238/99 P, C‑244/99 P, C‑245/99 P, C‑247/99 P, C‑250/99 P do C‑252/99 P i C‑254/99 P, EU:C:2002:582, t. 167.; od 11. travnja 2006., Angeletti/Komisija, T‑394/03, EU:T:2006:111, t. 162. i od 7. lipnja 2013., Italija/Komisija, T‑267/07, EU:T:2013:305, t. 61.).

194

U ovom slučaju iz spisa proizlazi da su se pred Komisijom tijekom rješavanja predmeta izmijenile četiri faze, koje su trajale ukupno šest godina i jedan mjesec:

195

Prema sudskoj praksi, razumnost roka treba ocjenjivati s obzirom okolnosti koje su specifične za svaki predmet te osobito s obzirom na interese stranaka u sporu, složenost predmeta i ponašanje tužitelja i nadležnih tijela (vidjeti u tom smislu presudu od 15. listopada 2002., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, C‑238/99 P, C‑244/99 P, C‑245/99 P, C‑247/99 P, C‑250/99 P do C‑252/99 P i C‑254/99 P, EU:C:2002:582, t. 187. i 188.).

196

Stoga, čak i pod pretpostavkom da je u drugim predmetima upravna faza koja je uslijedila nakon što je sud Unije poništio Komisijinu odluku, u okviru postupka koji je nastavljen radi donošenja nove odluke bila kraća nego u okolnostima ovog slučaja, to samo po sebi ne omogućuje zaključak o povredi načela razumnog roka.

197

Naime, valja ispitati razumnost roka uzimajući u obzir specifične okolnosti svakog predmeta osobito s obzirom na kriterije navedene u točki 195. ove presude.

198

Kao prvo, kad je riječ o interesima stranaka u sporu, valja podsjetiti na to da je u slučaju spora u pogledu povrede prava tržišnog natjecanja, temeljni zahtjev pravne sigurnosti koju moraju uživati gospodarski subjekti kao i cilj osiguravanja da tržišno natjecanje ne bude iskrivljeno na unutarnjem tržištu od znatnog interesa ne samo za tužitelja i njegove konkurente, nego i za treće osobe, zbog velikog broja osoba kojih se tiče i financijskih interesa u pitanju (vidjeti presudu od 1. veljače 2017., Aalberts Industries/Europska unija, T‑725/14, EU:T:2017:47, t. 40. i navedenu sudsku praksu).

199

U predmetnom slučaju Komisija je u pobijanoj odluci utvrdila da je tužitelj povrijedio članak 65. stavak 1. UEZUČ-a tako što je od 6. prosinca 1989. do 27. lipnja 2000. sudjelovao u trajnom sporazumu ili usklađenom djelovanju koje se odnosi na betonsko‑armaturne šipke, kojemu je cilj ili učinak bio utvrđivanje cijena i ograničenje ili nadzor proizvodnje ili prodaje na unutarnjem tržištu.

200

Na temelju tog utvrđenja Komisija je tužitelju izrekla novčanu kaznu u iznosu od 5,125 milijuna eura.

201

Uzimajući u obzir te elemente, može se smatrati da je interes tužitelja za predmet bio velik.

202

Kao drugo, što se tiče složenosti predmeta, valja istaknuti da se pogreške koje je počinila Komisija odnose na posljedice koje je za postupak imao prestanak važenja UEZUČ-a.

203

Međutim, valja podsjetiti na to da su pitanja koja se odnose na pravila primjenjiva na činjenice predmeta, kako u pogledu merituma tako i u odnosu na postupak, zbog prestanka važenja UEZUČ-a, kao što je to navela Komisija, na određen način složena.

204

Osim toga, zabranjeni sporazum obuhvaćao je relativno dugo razdoblje (deset godina i sedam mjeseci), odnosio se na znatan broj sudionika (osam poduzetnika, koji obuhvaćaju ukupno 11 društava i jedno strukovno udruženje) te je uključivao znatan obujam dokumenata koji su podneseni ili pribavljeni tijekom pretraga (oko 20000 stranica).

205

S obzirom na te elemente, predmet treba smatrati složenim.

206

Kao treće, kad je riječ o ponašanju stranaka, valja istaknuti da je Komisija provodila kontinuiranu aktivnost zbog brojnih zahtjeva koje su joj postavile stranke u upravnom postupku.

207

Stoga je Komisija, u kontekstu donošenja pobijane odluke, morala razmotriti brojne dopise, istodobno s čim je trebala pripremiti saslušanje 23. travnja 2018. i ispitati prijedlog nagodbe koji su određene stranke u upravnom postupku podnijele 4. prosinca 2018.

208

Iz tih elemenata promatranih u cjelini proizlazi da trajanje upravnih faza postupka nije bilo nerazumno s obzirom na posebne okolnosti predmeta i osobito njegovu složenost, u kontekstu u kojem se Komisiji ne može prigovoriti nikakvo neobjašnjeno razdoblje nedjelovanja tijekom stadija koji su obilježili navedene upravne faze.

209

Prigovor stoga treba odbiti.

210

Tužitelj kritizira trajanje sudskih postupaka koje smatra nerazumnim. S jedne strane, ti su postupci ukupno trajali 12 godina. S druge strane, svaki postupak pred Općim sudom (predmeti T‑77/03 i T‑70/10) trajao je gotovo pet godina.

211

U tom pogledu valja podsjetiti na to da obveza poštovanja razumnog roka u vođenju upravnih postupaka predstavlja opće pravno načelo, među ostalim, iz članka 41. stavka 1. Povelje.

212

U istom smislu, nepoštovanje razumnog roka za suđenje predstavlja postupovnu nepravilnost (presuda od 16. srpnja 2009., Der Grüne Punkt – Duales System Deutschland/Komisija, C‑385/07 P, EU:C:2009:456, t. 191.).

213

Naime, svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj, koji će odlučiti ili o osporavanju njegovih prava i obveza građanske naravi ili o osnovanosti podizanja bilo koje optužnice za kazneno djelo protiv njega u skladu s člankom 47. Povelje i člankom 6. EKLJP‑a (vidjeti u tom smislu presude od 16. srpnja 2009., Der Grüne Punkt – Duales System Deutschland/Komisija, C‑385/07 P, EU:C:2009:456, t. 177. do 179. i od 5. lipnja 2012., Imperial Chemical Industries/Komisija, T‑214/06, EU:T:2012:275, t. 282. i 283.).

214

Prema sudskoj praksi, povreda obveze suda Unije da donese odluku u razumnom roku ne treba biti sankcionirana u postupku za poništenje i ukidanje ili smanjenje iznosa novčane kazne, nego u postupku za naknadu štete jer upravo takva tužba predstavlja djelotvorni pravni lijek (vidjeti u tom smislu i po analogiji presude od 26. studenoga 2013., Gascogne Sack Deutschland/Komisija, C‑40/12 P, EU:C:2013:768, t. 89. i od 21. rujna 2017., Feralpi/Komisija, C‑85/15 P, EU:C:2017:709, t. 54.).

215

Ta se sudska praksa objašnjava nastojanjem suda Unije da zakonitost odluke koju je donijela Komisija ne ovisi o uvjetima u kojima sud vodi sudski postupak (vidjeti u tom smislu presudu od 15. listopada 2002., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, C‑238/99 P, C‑244/99 P, C‑245/99 P, C‑247/99 P, C‑250/99 P do C‑252/99 P i C‑254/99 P, EU:C:2002:582, t. 203.).

216

Prigovor stoga treba odbiti kao bespredmetan.

217

Tužitelj osporava ukupno trajanje potrebno za obradu spisa od prvih istražnih radnji do donošenja pobijane odluke. Prema njegovu mišljenju, činjenica da je postupak u trenutku tog donošenja trajao gotovo 19 godina i da se odnosio na ponašanja od kojih su se neka dogodila prije više od 30 godina, čini to trajanje protivnim načelu razumnog roka.

218

U tom pogledu valja istaknuti da se obveza poštovanja razumnog roka primjenjuje na svaki stadij postupka čineći dio postupka i cjeline koju on tvori (vidjeti u tom smislu presudu od 15. listopada 2002., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, C‑238/99 P, C‑244/99 P, C‑245/99 P, C‑247/99 P, C‑250/99 P do C‑252/99 P i C‑254/99 P, EU:C:2002:582, t. 230. i 231. i mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu Solvay/Komisija, C‑109/10 P, EU:C:2011:256, t. 239.).

219

U ovom slučaju valja utvrditi da je razdoblje tijekom kojeg je proveden cijeli upravni postupak iznimno dugo, što je uostalom navelo Komisiju da smanji novčanu kaznu konačno izrečenu tužitelju (vidjeti točku 169. ove presude).

220

Međutim, ukupno trajanje upravnog postupka može se u predmetnom slučaju objasniti složenošću predmeta, s obzirom na to da je za određene aspekte njegov uzrok u elementima koji se odnose na predmet u užem smislu, dok je u odnosu na druge povezano s kontekstom u kojem se nalazi spis, odnosno prestankom važenja UEZUČ-a (vidjeti točke 202. do 205. ove presude).

221

Točno je da je Komisija počinila pogreške prilikom ocjene posljedica prestanka važenja UEZUČ-a i te su pogreške dovele do poništenja koje su proglasili Opći sud, a zatim i Sud.

222

Međutim, te pogreške, kao i utjecaj koji su mogle imati na trajanje upravnog postupka, treba ocijeniti uzimajući u obzir složenost postavljenih pitanja.

223

Osim toga, ukupno trajanje upravnog postupka djelomično se može pripisati prekidima zbog sudskog nadzora i stoga je povezano s više tužbi podnesenih sudu Unije u pogledu različitih aspekata predmeta.

224

U tom pogledu valja istaknuti da je mogućnost poduzetnika, u situaciji poput tužiteljeve, da njihove predmete više od jednom ispitaju upravna tijela ili, ovisno o slučaju, sudovi Unije, svojstvena sustavu koji uspostavili tvorci Ugovorâ radi nadzora ponašanja i transakcija u području tržišnog natjecanja.

225

Stoga poduzetnik ne može obvezu upravnog tijela da ispuni različite formalnosti i radnje prije nego što može donijeti konačnu odluku u području tržišnog natjecanja i mogućnost da te formalnosti ili radnje mogu dovesti do tužbe upotrijebiti kao argumente na kraju postupka kako bi istaknuo da je prekoračen razuman rok (vidjeti u tom smislu mišljenje nezavisnog odvjetnika N. Wahla u predmetima Feralpi i dr./Komisija, C‑85/15 P, C‑86/15 P i C‑87/15 P, C‑88/15 P i C‑89/15 P, EU:C:2016:940, t. 70.).

226

U tim se okolnostima ne može smatrati da je trajanje upravnog postupka, ocijenjeno u cijelosti, bilo prekomjerno i da je stoga moglo biti prepreka tomu da Komisija donese novu odluku kojom se izriče novčana kazna.

227

Prigovor stoga treba odbiti.

228

Tužitelj tvrdi da je nerazumno trajanje upravnog postupka utjecalo na ostvarivanje njegovih prava obrane tijekom treće faze tog postupka, u razdoblju između presude od 21. rujna 2017., Feralpi/Komisija (C‑85/15 P, EU:C:2017:709), i donošenja pobijane odluke.

229

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, kao što je to navedeno u točki 186. ove presude, moraju biti ispunjena dva uvjeta kako bi sud poništio Komisijinu odluku zbog povrede načela razumnog roka. Budući da prvi uvjet (nerazumna duljina postupka) nije ispunjen, u odgovoru na četvrti prigovor u načelu nije potrebno provjeriti je li duljina upravnog postupka spriječila ostvarivanje prava obrane. Međutim, valja dodatno provesti to ispitivanje radi potpunog odgovora na pitanja tužitelja.

230

S jedne strane, valja utvrditi da je tijekom postupka razmatranog u cijelosti tužitelj barem sedam puta imao priliku izraziti svoje stajalište i iznijeti svoje argumente (vidjeti točke 3. do 6., 10., 23. i 24. ove presude).

231

Konkretno, tužitelj je mogao iznijeti svoje stajalište tijekom treće upravne faze u svojim očitovanjima od 1. veljače 2018., na saslušanju od 23. travnja 2018. i u svojim očitovanjima od 7. svibnja 2018. (vidjeti točke 23. do 25. ove presude).

232

S druge strane, na temelju ispitivanja prvog tužbenog razloga utvrđeno je da na tužiteljeva prava obrane nije utjecala ni činjenica da svi sudionici koji su sudjelovali na prethodnim saslušanjima nisu bili prisutni na saslušanju od 23. travnja 2018. ni činjenica da su predstavnici tijela država članica nadležnih za tržišno natjecanje u trenutku izražavanja svojeg mišljenja u savjetodavnom odboru znali da su dvije odluke, od kojih je jednu Opći sud potvrdio, prethodno donesene u odnosu na poduzetnike o kojima je riječ (vidjeti točke 55. do 149. ove presude).

233

Iz tih elemenata proizlazi da, čak i pod pretpostavkom da se trajanje upravnog postupka može smatrati protivnim načelu razumnog roka, nisu bili ispunjeni uvjeti koje treba ispuniti kako bi se ishodilo poništenje pobijane odluke, s obzirom na to da tužitelj nije mogao dokazati nikakvu povredu prava obrane zbog navedenog trajanja.

234

U tim okolnostima valja smatrati da nije ispunjen nijedan od zahtjeva koji su nužni kako bi Opći sud mogao poništiti pobijanu odluku zbog povrede načela razumnog roka.

235

Prigovor stoga treba odbiti, a zajedno s njim i razmatran treći tužbeni razlog u cijelosti.

237

Tužitelj tvrdi da je Komisija nepravilno izvršila svoju diskrecijsku ovlast time što je dala prednost djelotvornoj primjeni i odvraćajućem učinku pravilâ tržišnog natjecanja pred načelom razumnog roka. Pobijana odluka također sadržava nedostatno obrazloženje u tom pogledu.

238

U tom pogledu valja istaknuti da je Komisiji člankom 105. stavkom 1. UFEU‑a povjerena zadaća osiguravanja primjene članaka 101. i 102. UFEU‑a.

239

Na temelju toga Komisija mora, prema sudskoj praksi, definirati i provoditi politiku Unije u području tržišnog natjecanja (vidjeti u tom smislu presudu od 16. listopada 2013., Vivendi/Komisija, T‑432/10, neobjavljenu, EU:T:2013:538, t. 22. i navedenu sudsku praksu).

240

U tom okviru Komisija raspolaže širokom diskrecijskom ovlasti koja je potvrđena Uredbom br. 1/2003, prema kojoj, ako utvrdi da postoji povreda, „može” , s jedne strane, zahtijevati od poduzetnika da takvu povredu otklone (članak 7. stavak 1.) i, s druge strane, propisati novčane kazne poduzetnicima koji su počinili povredu (članak 23. stavak 2.).

241

U području tržišnog natjecanja Komisiji je tako, neovisno o načinu na koji je saznala za spis, odnosno, konkretno, u okviru pritužbe ili na vlastitu inicijativu, povjerena ovlast odlučivanja treba li se o ponašanjima voditi postupak, treba li donijeti odluku i novčanu kaznu, ovisno o prioritetima koje definira u okviru svoje politike tržišnog natjecanja.

242

Međutim, postojanje te ovlasti ne oslobađa Komisiju njezine obveze obrazlaganja (vidjeti u tom smislu presudu od 12. ožujka 2020., LL‑Carpenter/Komisija, T‑531/18, neobjavljenu, EU:T:2020:91, t. 90. i navedenu sudsku praksu).

243

U kontekstu u kojem je, kao u ovom slučaju, s jedne strane, odluka koju je donijela Komisija u dva navrata poništena i u kojem je, s druge strane, vrijeme koje je proteklo između prvih istražnih radnji i donošenja odluke iznimno dugo, na toj je instituciji da na temelju načela dobre uprave uzme u obzir trajanje postupka i posljedice koje je to trajanje moglo imati na njezinu odluku o progonu poduzetnika o kojima je riječ, pri čemu ta ocjena stoga mora biti sadržana u obrazloženju odluke.

244

Kao prvo, valja istaknuti da se načelo razumnog roka, kao što to proizlazi iz odgovora na treći tužbeni razlog, nije povrijedilo u okolnostima ovog slučaja.

245

Iz toga proizlazi da najprije treba odbiti tužiteljevu argumentaciju prema kojoj je Komisija nepravilno izvršila svoju diskrecijsku ovlast jer nije uzela u obzir činjenicu da je trajanje postupka prekoračilo razuman rok.

246

Kao drugo, kad je riječ o obrazloženju koje je Komisija pružila u pobijanoj odluci, u svakom slučaju treba istaknuti da je detaljno navela, s jedne strane, u uvodnim izjavama 526. do 529. pobijane odluke i, s druge strane, u uvodnim izjavama 536. do 573. te odluke, razloge zbog kojih je smatrala da treba donijeti novu odluku kojom se utvrđuje postojanje povrede i izriče novčana kazna poduzetnicima o kojima je riječ.

247

Stoga je Komisija prije svega navela da trajanje postupka, prema njezinu mišljenju, nije dovelo ni do kakve povrede načela razumnog roka (uvodne izjave 528. i 555. pobijane odluke) i da prava obrane poduzetnika nisu povrijeđena jer su ti poduzetnici, s jedne strane, mogli podnijeti svoja očitovanja o nastavku postupka i, s druge strane, također iznijeli svoje argumente na saslušanju od 23. travnja 2018. U tom je pogledu pojasnila da tužitelj nije podnio nikakav konkretan dokaz u prilog svojoj tvrdnji prema kojoj nije mogao u potpunosti ostvariti svoja prava obrane (uvodne izjave 556. i 557. navedene odluke).

248

Međutim, Komisija je priznala da je počinila postupovne pogreške i da su te pogreške mogle pridonijeti produljenju trajanja postupka.

249

Komisija je potom u pobijanoj odluci odvagnula opći interes koji je postojao za jamčenje djelotvorne primjene pravilâ u području tržišnog natjecanja i nastojanje da se umanje moguće posljedice počinjenih postupovnih pogrešaka (uvodna izjava 559. pobijane odluke).

250

Komisija je u tom pogledu istaknula da su poduzetnici o kojima je riječ 11 godina sudjelovali u povredi koja se smatra jednim od najozbiljnijih ograničenja u području tržišnog natjecanja. Navela je da, kad se u takvom kontekstu ne bi ponovno donijela odluka kojom se utvrđuje sudjelovanje poduzetnikâ u navedenoj povredi, to bi bilo protivno općem interesu jamčenja djelotvorne primjene prava tržišnog natjecanja Unije i to bi nadišlo postojeći interes za umanjivanje posljedica moguće povrede temeljnih prava koju su pretrpjeli poduzetnici adresati (uvodne izjave 560. i 561. pobijane odluke).

251

Komisija je nakon tog odvagivanja došla do zaključka da se, s obzirom na to da je počinjena povreda, samo donošenjem pobijane odluke može uvjeriti u to da počinitelji povrede neće ostati nekažnjeni i da će ih se stvarno odvratiti od sličnog ponašanja u budućnosti (uvodne izjave 563. do 569. pobijane odluke).

252

Komisija je na kraju analize pojasnila da je u svrhu umanjivanja negativnih posljedica koje su nastale zbog duljine postupka, kojim se nastojalo ispraviti postupovne povrede do kojih je došlo tijekom istrage i koje se ne mogu pripisati poduzetnicima o kojima je riječ, odlučila smanjiti iznos izrečenih novčanih kazni za 50 % (uvodne izjave 570. do 573. pobijane odluke).

253

Stoga je Komisija u pobijanoj odluci pružila detaljno obrazloženje koje jasno i nedvosmisleno odražava rasuđivanje koje je primijenila kako bi opravdala donošenje nove odluke unatoč dvama poništenjima do kojih je došlo u prošlosti.

254

Prigovor stoga treba odbiti.

[omissis]

268

Tužitelj je u svojim pismenima i na raspravi tvrdio da je donošenje pobijane odluke protivno načelu proporcionalnosti zbog nerazumnog trajanja postupka. U tom pogledu ističe tri argumenta. Kao prvo, nije trebalo nastaviti upravni postupak. Kao drugo, budući da se navedeni postupak nastavio, Komisija je mogla donijeti odluku a da ne izrekne sankcije. Kao treće, budući da je Komisija pogrešno izrekla novčanu kaznu, Opći sud trebao je izmijeniti njezin iznos.

269

U tom pogledu valja podsjetiti na to da načelo proporcionalnosti, koje je dio općih načela prava Unije, zahtijeva da akti institucija Unije ne prelaze granice onoga što je prikladno i nužno za ostvarenje zadanog cilja, pri čemu, kad se može izabrati između više prikladnih mjera, valja odabrati onu koja je najmanje ograničavajuća, a prouzročeni nepovoljni učinci ne smiju biti nerazmjerni ciljevima koji se žele postići (vidjeti u tom smislu presude od 13. studenoga 1990., Fedesa i dr., C‑331/88, EU:C:1990:391, t. 13. i od 14. srpnja 2005., Nizozemska/Komisija, C‑180/00, EU:C:2005:451, t. 103.).

270

Kad je riječ o prvom argumentu koji je istaknuo tužitelj, valja podsjetiti na to da je Komisija u ovom slučaju nastavila upravni postupak, kao što joj se to dopušta sudskom praksom u slučaju poništenja akta koji je donijela (vidjeti točke 49. i 51. ove presude).

271

Kao što to proizlazi iz analize prvog i trećeg tužbenog razloga, nastavak upravnog postupka ne može dovesti do poništenja pobijane odluke jer tužitelj nije dokazao da je trajanje navedenog postupka bilo prekomjerno ni da se utjecalo na njegova prava obrane u skladu sa sudskom praksom koja se navodi u točki 172. ove presude. Doista, u ovom slučaju, iz analize prvog i trećeg tužbenog razloga proizlazi da se tužitelj ne može pozivati na takve povrede.

272

Neovisno o tome, Komisija je u pobijanoj odluci opravdala razloge zbog kojih je smatrala da su nastavak upravnog postupka, donošenje nove odluke i izricanje sankcije opravdani, a to su sljedeći:

273

U tim okolnostima, valja odbiti tužiteljev prvi argument.

274

Kad je riječ o tužiteljevu drugom argumentu, valja podsjetiti na to da je Komisija nastojala umanjiti posljedice duljine upravnog postupka za poduzetnike adresate pobijane odluke time što im je odobrila smanjenje iznosa novčane kazne za 50 %.

275

Prema tužiteljevu mišljenju, načelo proporcionalnosti ipak je podrazumijevalo da mu se u ovom slučaju, ako se donese treća odluka, ne izrekne nikakva novčana kazna.

276

U tom pogledu, kao što je to navedeno u točki 172. ove presude, prekoračenje razumnog roka, pod pretpostavkom da je utvrđeno, samo po sebi nije dovoljno za poništenje pobijane odluke, s obzirom na to da do takvog poništenja dolazi samo u situacijama u kojima je takvo prekoračenje spriječilo ostvarenje pravâ obrane.

277

Usto, kao što je to navedeno u točki 172. ove presude, ako prekoračenje razumnog roka ne sprečava ostvarivanje prava obrane, naknada prouzročene štete može se zahtijevati u okviru tužbe za naknadu štete pred sudom Unije.

278

Tužitelj kritizira to stajalište i smatra da podnošenje tužbe za naknadu štete nije „djelotvoran pravni lijek” jer bi se njime dodatno odgodilo utvrđenje povrede njegova prava na razuman rok.

279

U tom pogledu valja podsjetiti na to da je pravo na djelotvoran pravni lijek utvrđeno člankom 47. stavkom 1. Povelje i da predstavlja pravo čije poštovanje treba osigurati Opći sud. To se pravo treba ostvariti unutar sustava pravnih lijekova predviđenih Ugovorom, pri čemu tužba za poništenje služi za nadzor zakonitosti akata Unije, dok se tužbom za naknadu štete nastoji ishoditi naknada štete prouzročene nezakonitim postupanjem njezinih institucija, tijela, ureda ili agencija. U tom sustavu, kako bi se ishodilo poništenje akta koji negativno utječe, tužitelj treba utvrditi da je nezakonito postupanje autora tog akta utjecalo na njegovu valjanost.

280

Tužitelj u ovom slučaju nije dokazao da pobijana odluka sadržava bilo kakvu nezakonitost koja se temelji na povredi prava na razuman rok ili povredi prava obrane koja može dovesti do njezina poništenja.

281

Tužiteljev drugi argument stoga treba odbiti.

282

Tužitelj svojim trećim argumentom u biti traži od Općeg suda da izvrši svoju neograničenu nadležnost na način da izmijeni iznos novčane kazne koja mu je izrečena kako bi se uzele u obzir okolnosti ovog slučaja, u skladu s načelom proporcionalnosti.

283

U tom pogledu valja podsjetiti na to da je sud Unije ovlašten izvršavati svoju neograničenu nadležnost na temelju članka 261. UFEU‑a i članka 31. Uredbe br. 1/2003 kada mu je pitanje iznosa novčane kazne podneseno na odlučivanje (presuda od 10. travnja 2014., Komisija/Siemens Österreich i dr. i Siemens Transmission & Distribution i dr./Komisija, C‑231/11 P do C‑233/11 P, EU:C:2014:256, t. 126.).

284

Tužitelj je u ovom slučaju podnio takav zahtjev Općem sudu, kao što to osobito proizlazi iz točke 158. tužbe, u kojoj je sažeo svoje zahtjeve i naveo da želi ishoditi barem smanjenje iznosa novčane kazne na temelju, među ostalim, članka 261. UFEU‑a.

285

Kad izvršava svoju neograničenu nadležnost, sud Unije ovlašten je, osim pukog nadzora zakonitosti, koji omogućuje samo odbijanje tužbe za poništenje ili poništenje (u cijelosti ili djelomično) pobijanog akta, uzeti u obzir sve činjenične okolnosti kako bi po potrebi izmijenio iznos sankcije (vidjeti u tom smislu presude od 3. rujna 2009., Prym i Prym Consumer/Komisija, C‑534/07 P, EU:C:2009:505, t. 86. i navedenu sudsku praksu i od 10. studenoga 2021., Google i Alphabet/Komisija (Google Shopping), T‑612/17, u žalbenom postupku, EU:T:2021:763, t. 605.).

286

U okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti, sud Unije može ukinuti, smanjiti, pa čak i povećati izrečenu novčanu kaznu (vidjeti presudu od 19. prosinca 2013., Siemens i dr./Komisija, C‑239/11 P, C‑489/11 P i C‑498/11 P, neobjavljenu, EU:C:2013:866, t. 334. i navedenu sudsku praksu).

287

U tim okolnostima sud Unije također može, po potrebi, donijeti ocjene koje se razlikuju od Komisijinih ocjena za utvrđivanje iznosa izrečene novčane kazne (vidjeti presudu od 21. siječnja 2016., Galp Energía España i dr./Komisija, C‑603/13 P, EU:C:2016:38, t. 75.).

288

Komisija je u pobijanoj odluci tužitelju odobrila smanjenje iznosa novčane kazne, a da pritom nije utvrdila ni povredu razumnog roka ni povredu prava obrane, koje je opravdala na sljedeći način:

289

Iz toga proizlazi da se Komisija u svrhu odobravanja smanjenja iznosa novčane kazne izrečene tužitelju u biti oslonila na sljedeće elemente:

290

U tom pogledu valja istaknuti da Komisija u uvodnim izjavama navedenima u točki 288. ove presude u nekoliko navrata iznosi da je odobrenjem smanjenja iznosa novčane kazne o kojoj je riječ nastojala „umanjiti” ili „nadoknaditi”„štetne učinke”, odnosno štetu koja je mogla nastati zbog „pogrešaka” koje joj se mogu pripisati.

291

Iako se takvi izrazi općenito povezuju s postupcima za naknadu štete, iz pobijane odluke ne proizlazi da je Komisija, time što je odobrila smanjenje iznosa predmetne novčane kazne, namjeravala odobriti naknadu štete prouzročene nezakonitim postupanjem. Komisija ni u kojem dijelu navedene odluke ne priznaje da je postupila na nezakonit način, primjerice prekoračenjem razumnog roka trajanja postupka ili povredom tužiteljevih prava obrane. Naprotiv, u nekoliko odlomaka te odluke upućuje na sudsku praksu prema kojoj pravni lijek, u slučaju prigovora koji se odnosi na trajanje postupka, treba podnijeti u okviru tužbe za naknadu štete (uvodne izjave 568. i 578.).

292

Stoga valja smatrati, uzimajući u obzir te različite elemente, da Komisija smanjenje iznosa novčane kazne o kojoj je riječ nije odobrila kako bi nadoknadila nezakonito postupanje, nego samo kako bi uzela u obzir okolnosti slučaja u okviru široke diskrecijske ovlasti koja joj se priznaje za izricanje sankcija osobito presudom od 19. ožujka 2009., Archer Daniels Midland/Komisija (C‑510/06 P, EU:C:2009:166, t. 82.) (vidjeti točku 288. ove presude).

293

U okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti Opći sud smatra da se u ovom slučaju novčana kazna ne može ukinuti zbog, među ostalim, potrebe osiguravanja pune primjene prava tržišnog natjecanja na osobito tešku povredu znatno dugog trajanja koja se pripisuje tužitelju, s obzirom na to da se obrazloženje i dokaz navedene povrede te tužiteljevo sudjelovanje u njoj valjano ne osporavaju (vidjeti prethodno navedeni sedmi i osmi tužbeni razlog).

294

Međutim, treba uzeti u obzir činjenicu da novčana kazna tužitelju nije izrečena unutar nekoliko godina nakon posljednjih protutržišnih ponašanja koje je utvrdila Komisija, nego gotovo 20 godina nakon toga.

295

U tom pogledu, prilikom utvrđivanja iznosa novčane kazne u ovom slučaju valja uzeti u obzir, među svim relevantnim okolnostima, njezin odvraćajući učinak.

296

Naime, uzimanjem u obzir odvraćajućeg učinka nastoji se osigurati da iznos novčane kazne u dovoljnoj mjeri potiče poduzetnika o kojem je riječ, i općenito sve gospodarske subjekte, na poštovanje pravila tržišnog natjecanja Unije (vidjeti presudu od 17. lipnja 2010., Lafarge/Komisija, C‑413/08 P, EU:C:2010:346, t. 102.).

297

U ovom slučaju, cilj odvraćanja u svakom se slučaju već djelomično proveo u odnosu na tužitelja, s jedne strane, sankcijom koja mu je izrečena u Odluci iz 2002., a zatim i u Odluci iz 2009., te, s druge strane, mogućnošću da se ta sankcija zadrži nakon postupka ako se odbiju pravni lijekovi koje je tužitelj podnio protiv tih odluka ili ako se, u slučaju poništenja navedenih odluka, donese nova odluka kojom se ponovno izriče sankcija (vidjeti točku 257. ove presude).

298

U tim okolnostima valja smatrati, u okviru izvršavanja neograničene nadležnosti i s obzirom na vrijeme koje je proteklo između posljednjih protutržišnih ponašanja i donošenja pobijane odluke, da je utvrđivanje iznosa novčane kazne na razinu manju od osnovnog iznosa od 10,25 milijuna eura koji je Komisija odredila u navedenoj odluci, u skladu sa svojim Smjernicama o metodi za utvrđivanje novčanih kazni koje se propisuju u skladu s člankom 15. stavkom 2. Uredbe br. 17 i člankom 65. stavkom 5. [UEZUČ-a] (SL 1998., C 9, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 6.), kojima se mogu voditi sudovi Unije kada izvršavaju navedenu nadležnost (vidjeti u tom smislu presudu od 6. prosinca 2012., Komisija/Verhuizingen Coppens, C‑441/11 P, EU:C:2012:778, t. 80.), u ovom slučaju dovoljno da bi se proizveo željeni odvraćajući učinak.

299

S obzirom na prethodno navedeno, prikladno je smanjenje iznosa novčane kazne za 50 % zbog vremena koje je proteklo između posljednjih protutržišnih ponašanja i donošenja pobijane odluke.

300

Zaključno, valja:

301

Tužitelj tvrdi da su načelo non bis in idem i načelo pravne sigurnosti na kojem se ono temelji onemogućivali donošenje pobijane odluke.

302

Komisija osporava tužiteljevu argumentaciju.

303

U tom pogledu valja istaknuti da se načelo non bis in idem utvrđuje:

304

Načelo non bis in idem, kao nužna posljedica načela res judicata, jamči pravnu sigurnost i pravičnost, osiguravajući da, nakon što je nekoj osobi suđeno i ona je, moguće, sankcionirana, ta osoba ima sigurnost da se više neće progoniti za isto kazneno djelo (presuda od 3. travnja 2019., Powszechny Zakład Ubezpieczeń na Życie, C‑617/17, EU:C:2019:283, t. 33.).

305

Konkretno, u području tržišnog natjecanja, načelo non bis in idem načelno zabranjuje da se određenog poduzetnika osudi ili progoni još jednom zbog protutržišnog ponašanja zbog kojeg je već bio sankcioniran ili za koje nije utvrđena njegova odgovornost ranijom odlukom koju nije moguće pobijati (vidjeti u tom smislu presude od 15. listopada 2002., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, C‑238/99 P, C‑244/99 P, C‑245/99 P, C‑247/99 P, C‑250/99 P do C‑252/99 P i C‑254/99 P, EU:C:2002:582, t. 59. i od 1. srpnja 2009., ThyssenKrupp Stainless/Komisija, T‑24/07, EU:T:2009:236, t. 178.).

306

Primjena načela non bis in idem osobito pretpostavlja da je donesena odluka o pitanju je li doista počinjeno djelo ili da je proveden nadzor zakonitosti njegove ocjene (presuda od 15. listopada 2002., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, C‑238/99 P, C‑244/99 P, C‑245/99 P, C‑247/99 P, C‑250/99 P do C‑252/99 P i C‑254/99 P, EU:C:2002:582, t. 60.).

307

Ako je taj zahtjev ispunjen, načelom non bis in idem zabranjuje se nova ocjena merituma pitanja je li doista počinjeno kazneno djelo ako bi ta ocjena dovela do:

308

Suprotno tomu, načelu non bis in idem ne protivi se nastavak progona koji se odnosi na isto protutržišno ponašanje ako je prva odluka poništena zbog formalnih razloga a da se pritom nije odlučilo o meritumu činjenica koje se stavljaju na teret, s obzirom na to da odluka o poništenju ne znači „oslobođenje” u smislu koji se tom izrazu daje u području kaznenog progona (presude od 15. listopada 2002., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, C‑238/99 P, C‑244/99 P, C‑245/99 P, C‑247/99 P, C‑250/99 P do C‑252/99 P i C‑254/99 P, EU:C:2002:582, t. 62. i od 1. srpnja 2009., ThyssenKrupp Stainless/Komisija, T‑24/07, EU:T:2009:236, t. 190.).

309

Naime, u takvom se slučaju sankcije izrečene novom odlukom ne dodaju sankcijama izrečenima poništenom odlukom, nego ih zamjenjuju (presude od 15. listopada 2002., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, C‑238/99 P, C‑244/99 P, C‑245/99 P, C‑247/99 P, C‑250/99 P do C‑252/99 P i C‑254/99 P, EU:C:2002:582, t. 62. i od 1. srpnja 2009., ThyssenKrupp Stainless/Komisija, T‑24/07, EU:T:2009:236, t. 190.).

310

U ovom slučaju valja utvrditi da se do danas nije donijela nijedna konačna odluka o meritumu predmeta u pogledu tužiteljeva sudjelovanja u povredama koje mu se stavljaju na teret. Opći sud poništio je Odluku iz 2002. zbog pravne osnove koju je upotrijebila Komisija, a Odluka iz 2009. poništena je zbog bitne povrede postupka, pri čemu se ni u jednom od tih dvaju slučajeva nije zauzelo konačno stajalište o meritumu tužbenih razloga koje je istaknuo tužitelj, a koji se odnose na njegovo sudjelovanje u povredama koje mu se stavljaju na teret. Presuda od 9. prosinca 2014.,Feralpi/Komisija (T‑70/10, neobjavljena, EU:T:2014:1031) jedina je presuda u kojoj se donijela odluka o takvim tužbenim razlozima, ali ju je Sud u potpunosti ukinuo. U tim se okolnostima ne može smatrati da je Komisija donošenjem pobijane odluke dvaput sankcionirala ili progonila tužitelja zbog istih povreda (vidjeti u tom smislu presudu od 15. listopada 2002., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, C‑238/99 P, C‑244/99 P, C‑245/99 P, C‑247/99 P, C‑250/99 P do C‑252/99 P i C‑254/99 P, EU:C:2002:582, t. 63.).

311

Kad je riječ o sankciji izrečenoj tužitelju u pobijanoj odluci, ona zamjenjuje sankciju izrečenu u Odluci iz 2009., koja je pak zamijenila sankciju izrečenu u Odluci iz 2002. Iznosi koje je tužitelj platio na temelju novčane kazne izrečene Odlukom iz 2002., a zatim Odlukom iz 2009., vraćeni su mu nakon poništenja tih dviju odluka.

312

U tim se okolnostima ne može smatrati da se povrijedilo načelo non bis in idem.

313

Stoga treba odbiti i povredu načela pravne sigurnosti koja proizlazi iz povrede načela non bis in idem, a time i peti tužbeni razlog.

314

Tužitelj ističe prigovor nezakonitosti protiv sustava prekida i zastoja zastare navedenog u članku 25. stavcima 3. do 6. Uredbe br. 1/2003. Prema njegovu mišljenju, taj sustav treba proglasiti neprimjenjivim u ovom postupku. Naime, on bi doveo do situacija u kojima bi, kao u ovom slučaju, Komisija mogla donijeti nove odluke nakon poništenja, a da se pritom ne odredi vremensko ograničenje te mogućnosti. Takav ishod bio bi protivan, s jedne strane, člancima 41. i 47. Povelje i, s druge strane, članku 6. EKLJP‑a, kojima se redom utvrđuje obveza poštovanja razumnog roka u postupcima.

315

Komisija osporava tužiteljevu argumentaciju.

316

U tom pogledu valja podsjetiti na to da se, u području tržišnog natjecanja, rok zastare uređuje člankom 25. Uredbe br. 1/2003 na sljedeći način:

317

Kad je riječ o načelu razumnog roka, ono nije unaprijed utvrđeno ili određeno na apstraktan način za sve postupke na koje može utjecati, nego ga treba ocijeniti s obzirom na okolnosti koje su specifične za svaki predmet, osobito s obzirom na značaj spora, složenost predmeta i ponašanje tužitelja i nadležnih tijela (vidjeti u tom smislu presudu od 15. listopada 2002., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, C‑238/99 P, C‑244/99 P, C‑245/99 P, C‑247/99 P, C‑250/99 P do C‑252/99 P i C‑254/99 P, EU:C:2002:582, t. 187. i 188.).

318

Tužitelj prigovara zakonodavcu Unije da u članku 25. Uredbe br. 1/2003 nije predvidio maksimalan rok nakon kojeg nije moguća nikakva Komisijina intervencija, čak i ako je došlo do zastojâ roka zastare.

319

U tom pogledu valja istaknuti da članak 25. Uredbe br. 1/2003, kako je sastavljen, proizlazi iz usklađivanja koje je proveo zakonodavac Unije, u okviru izvršavanja ovlasti koje su mu dodijeljene, dvaju ciljeva koji mogu zahtijevati suprotne mjere, odnosno, s jedne strane, potrebe osiguravanja pravne sigurnosti na način da se izbjegne mogućnost da se situacije koje su se utvrdile tijekom vremena vremenski neograničeno dovode u pitanje i, s druge strane, zahtjeva da se osigura poštovanje prava na način da se pokreću postupci zbog povrede te utvrde i sankcioniraju povrede prava Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 6. listopada 2005., Sumitomo Chemical i Sumika Fine Chemicals/Komisija, T‑22/02 i T‑23/02, EU:T:2005:349, t. 82.).

320

Međutim, tužitelj u ovom slučaju nije dokazao da je zakonodavac Unije prilikom usklađivanja tih različitih ciljeva prekoračio marginu koju mu treba priznati u tom okviru. Naime, ovlast provođenja provjera i izricanja sankcija uređuje se strogim ograničenjima. Točno je da rok zastare ne teče u slučaju podnošenja pravnog lijeka sudu Unije. Međutim, ta mogućnost, kako bi se provela, zahtijeva postupak koji trebaju osigurati sami poduzetnici. Zakonodavcu Unije ne može se prigovoriti zbog okolnosti da je, nakon podnošenja nekoliko tužbi, pri čemu su svaku od njih podnijeli predmetni poduzetnici, odluka do koje je došlo nakon postupka donesena nakon određenog roka.

321

Čini se da je usklađivanje koje je tako proveo zakonodavac Unije tim prikladnije jer osobe koje se žale na nerazumno dugo trajanje postupka mogu osporavati to trajanje tako da zatraže poništenje odluke donesene nakon tog postupka, s obzirom na to da do takvog poništenja dolazi samo u situacijama u kojima je prekoračenje razumnog roka spriječilo ostvarenje prava obrane ili u kojima prekoračenje razumnog roka ne dovodi do povrede prava obrane, pri čemu se sudu Unije podnosi tužba za naknadu štete (vidjeti točku 172. ove presude).

322

Stoga valja odbiti šesti tužbeni razlog.

[omissis]

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (četvrto prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje: