–

za Impuls Leasing România IFN SA, N. M. Ionescu, avocată,

–

za rumunjsku vladu, E. Gane, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, N. Ruiz García, C. Gheorghiu i M. Carpus Carcea, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim [odredbama] u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe IO i društva Impuls Leasing România IFN SA (u daljnjem tekstu: ILR) povodom prigovora tužitelja iz glavnog postupka protiv postupka izvršenja ugovora o leasingu.

3

Dvadeset četvrta uvodna izjava Direktive 93/13 određuje da „[…] sudovi ili upravna tijela država članica moraju na raspolaganju imati odgovarajuća i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalne primjene nepoštenih odredaba u potrošačkim ugovorima.”

4

Članak 6. stavak 1. te direktive propisuje:

„Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba.”

5

U skladu s člankom 7. stavkom 1. navedene direktive:

„U interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koje prodavatelji robe i pružatelji usluge sklapaju s potrošačima.”

6

Zakonik o građanskom postupku izmijenjen je Legeom nr. 310/2018 pentru modificarea și completarea Legii nr. 134/2010 privind Codul de procedură civilă, precum și pentru modificarea și completarea altor acte normative (Zakon br. 310/2018 kojim se mijenja i dopunjuje Zakon br. 134/2010 o Zakoniku o građanskom postupku, kao i drugi normativni akti) (Monitorul Oficial al României, dio I., br. 1074) od 18. prosinca 2018., koja je stupila na snagu 21. prosinca 2018. Budući da je prijedlog za ovrhu o kojem je riječ u glavnom postupku podnesen 26. ožujka 2019., uređen je odredbama tog zakonika, kako je izmijenjen tim zakonom (u daljnjem tekstu: izmijenjeni Zakonik o građanskom postupku).

7

Članak 24. izmijenjenog Zakonika o građanskom postupku predviđa:

„Odredbe novog postupovnog zakona primjenjuju se samo na postupke i ovrhe koje su započele nakon njegova stupanja na snagu.”

8

Članak 632. stavak 1. izmijenjenog Zakonika o građanskom postupku propisuje:

„Ovrha se može provesti samo na temelju ovršne isprave.”

9

U skladu s člankom 638. stavkom 1. točkom 4. izmijenjenog Zakonika o građanskom postupku:

„Ovršne isprave koje mogu biti predmet ovrhe također su i dužnički vrijednosni papiri ili drugi dokumenti kojima je zakonom dodijeljeno svojstvo ovršivosti.”

10

Članak 638. stavak 2. izmijenjenog Zakonika o građanskom postupku predviđa:

„Prekid izvršenja isprava iz stavka 1. točaka 2. i 4. može se također zatražiti i u okviru tužbe u pogledu merituma kojom se traži njihovo poništenje. Odredbe članka 719. primjenjuju se po analogiji.”

11

Članak 713. stavak 2. izmijenjenog Zakonika o građanskom postupku propisuje:

„Ako se ovrha provodi na temelju ovršne isprave različite od sudske odluke, u prigovoru se može pozvati na činjenične ili pravne razloge koji se odnose na bit prava iz ovršne isprave samo ako zakonom nije propisano posebno postupovno pravno sredstvo za njezino poništenje, uključujući tužbu općeg prava.”

12

U skladu s člankom 8. Ordonanțe Guvernului nr. 51/1997 privind operațiunile de leasing și societățile de leasing (Vladina uredba br. 51/1997 o poslovima leasinga i leasing društvima):

„Ugovori o leasingu kao i stvarna i osobna osiguranja, koja su osnovana radi osiguranja obveza preuzetih ugovorom o leasingu, ovršne su isprave.”

13

Članak 15. Vladine uredbe br. 51/1997 predviđa:

„Ako ugovorom nije drukčije određeno, u slučaju da primatelj leasinga ne ispuni svoju obvezu plaćanja cjelokupnog iznosa naknade za leasing tijekom dvaju uzastopnih mjeseca, izračunanih od datuma dospijeća predviđenog ugovorom o leasingu, davatelj leasinga ima pravo raskinuti ugovor o leasingu, a primatelj leasinga dužan je vratiti objekt leasinga i platiti sve dugovane iznose do datuma povrata na temelju ugovora o leasingu.”

14

Članak 10. točka (d) Vladine uredbe br. 51/1997 određuje:

„Primatelj leasinga obvezuje se platiti sve iznose dugovane na temelju ugovora o leasingu – naknadu, osiguranje, poreze, pristojbe, u visini i u rokovima predviđenima ugovorom.”

15

Legeom nr. 193/2000 privind clauzele abuzive din contractele încheiate între profesioniști și consumatori (Zakon br. 193/2000 o nepoštenim odredbama u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača) Direktiva 93/13 prenesena je u rumunjsko pravo.

16

U skladu s člankom 1. Zakona br. 193/2000:

„1.   Svaki ugovor sklopljen između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača u svrhu prodaje robe ili pružanja usluga sadržava ugovorne odredbe koje su jasne, nedvosmislene i za koje nije potrebno posebno znanje kako bi ih se razumjelo.

2.   U slučaju dvojbi o tumačenju ugovornih odredaba, one se tumače u korist potrošača.

3.   Prodavateljima robe ili pružateljima usluge zabranjeno je umetanje nepoštenih odredaba u ugovore sklopljene s potrošačima.”

17

U članku 2. Zakona br. 193/2000 predviđa se:

„1.   ‚Potrošač’ znači svaka fizička osoba ili skupina fizičkih osoba povezanih u udrugu koja na temelju ugovora koji ulazi u područje primjene ovog zakona djeluje za potrebe izvan okvira svoje poslovne, industrijske ili proizvodne, obrtničke ili strukovne djelatnosti.

2.   ‚Prodavatelj robe ili pružatelj usluge’ znači svaka ovlaštena fizička ili pravna osoba koja u okviru ugovora koji ulazi u područje primjene ovog zakona djeluje u okviru svoje poslovne, industrijske ili proizvodne, obrtničke ili strukovne djelatnosti, kao i svaka osoba koja u tom okviru djeluje u ime ili za račun te prve osobe.”

18

Članak 4. Zakona br. 193/2000 propisuje:

„1.   Ugovorna odredba o kojoj se nije izravno pregovaralo s potrošačem smatra se nepoštenom ako, zasebno ili u vezi s drugim ugovornim odredbama, na štetu potrošača i suprotno zahtjevima o dobroj vjeri stvara znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka.

2.   Smatra se da se o ugovornoj odredbi nije izravno pregovaralo s potrošačem ako je ona utvrđena a da potrošač nije imao mogućnost na nju utjecati, kao u slučaju adhezijskih ugovora ili općih uvjeta prodaje koje trgovci koriste na tržištu odnosnog proizvoda ili usluge.

3.   Činjenica da se o određenim aspektima ugovornih odredaba ili o jednoj od tih odredaba izravno pregovaralo s potrošačem ne isključuje primjenu odredaba ovog zakona na ostatak ugovora ako iz opće ocjene ugovora proizlazi da je prodavatelj robe ili pružatelj usluge jednostrano sastavio ugovor. Ako prodavatelj robe ili pružatelj usluge izjavi da se o standardnoj odredbi koja je prethodno sastavljena pregovaralo izravno s potrošačem, na njemu je da podnese dokaze u tom smislu.

4.   Prilog koji je sastavni dio ovog zakona sadržava popis, primjera radi, odredaba koje se mogu smatrati nepoštenima.

5.   Ne dovodeći u pitanje odredbe ovog zakona, nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju:

6.   Procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade, s jedne strane, kao ni na isporučene proizvode i usluge, s druge strane, pod uvjetom da su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.”

19

U skladu s člankom 6. Zakona br. 193/2000:

„Nepoštene odredbe uključene u ugovor i utvrđene bilo osobno ili putem zakonski ovlaštenih tijela neće proizvoditi učinke prema potrošaču, a ugovor će nastaviti vrijediti, uz suglasnost potrošača, samo ako je to još uvijek moguće nakon uklanjanja navedenih odredaba.”

20

Prilog Zakonu br. 193/2000 u stavku 1. točki (i) određuje:

„Nepoštenim odredbama smatraju se ugovorne odredbe koje obvezuju potrošača koji ne ispuni svoje ugovorne obveze da plati nerazmjerno visok iznos naknade u odnosu na štetu koju je pretrpio prodavatelj robe ili pružatelj usluge.”

21

Dana 20. kolovoza 2008. osoba IO sklopila je s društvom ILR ugovor o leasingu za razdoblje od 48 mjeseci koji se odnosio na motorno vozilo čija je vrijednost bez poreza na dodanu vrijednost (PDV) iznosila 7810,94 eura. Iz odredaba tog ugovora proizlazi da je financirana vrijednost bila 6248,75 eura, da je kamatna stopa bila utvrđena u iznosu od 8,25 %, da je naknada za odobrenje leasinga, utvrđena u visini od 4 % iznosila 312,44 eura, a da su troškovi naknade za upravljanje leasingom bili 5 eura mjesečno. Tim je ugovorom bilo predviđeno da u slučaju nepoštovanja ugovornih obveza davatelj leasinga može ili zahtijevati prisilno izvršenje obveza koje su ugovorom stavljene na teret primatelja leasinga, uz plaćanje naknade štete, ili poduzeti, kumulativno ili alternativno, sve mjere koje smatra potrebnima, odnosno raskinuti ugovor, bez prethodne opomene ili dodatne formalnosti, bez sudske ili arbitražne intervencije, uz plaćanje naknade štete.

22

Budući da osoba IO više nije bila u mogućnosti plaćati utvrđenu naknadu, ugovor o leasingu raskinut je 7. prosinca 2009. Predmetno motorno vozilo je 19. ožujka 2010., na temelju ovršne isprave koju čini taj ugovor, vraćeno društvu ILR, a potom 29. lipnja 2010. prodano u iznosu od 5294,12 eura, uključujući PDV.

23

Nakon raskida, društvo ILR je 15. listopada 2010. pokrenulo ovršni postupak za iznos od 12592,32 rumunjska leua (oko 2547 eura) radi naplate tražbina na temelju ovršne isprave, odnosno neplaćenih računa koji se odnose na naknadu, sudskih pristojbi, penala, razlika u tečajnim stopama, osiguranja i troškova naplate.

24

ILR je 28. ožujka 2013. podnio prijedlog za ovrhu protiv osobe IO za iznos od 70601,12 rumunjskih leua (oko 14280 eura). Presudom u građanskom postupku od 13. studenoga 2015., koju je donijela Judecătoria Sectorului 1 București (Prvostupanjski sud 1. sektora u Bukureštu, Rumunjska), odobrena je zapljena u korist treće strane.

25

Ovrha je okončana 16. studenoga 2016. aktom sudskog ovršitelja zbog toga što imovina osobe IO nije sadržavala imovinska dobra koja bi mogla biti zaplijenjena.

26

ILR je 26. ožujka 2019. podnio novi prijedlog za ovrhu u odnosu na osobu IO kako bi naplatio potraživanje u iznosu od 137502,84 rumunjska leua (oko 27900 eura), koji su činili iznos izdanih i neplaćenih poreznih računa, penali za kašnjenje, ostatak financirane i neplaćene glavnice, dugovi koji proizlaze iz neispunjenja ugovornih obveza i troškovi naplate.

27

Rješenjem od 12. travnja 2019. Judecătoria Sectorului 2 București (Prvostupanjski sud 2. sektora u Bukureštu, Rumunjska) odobrila je ovrhu do traženog iznosa, uvećanu za troškove ovršnog postupka, koji su naknadno, aktom sudskog ovršitelja, utvrđeni u iznosu od 8719,29 rumunjskih leua (oko 1764 eura).

28

Osoba IO podnijela je 24. svibnja 2019. prigovor protiv ovrhe. U prilog svojem prigovoru istaknula je da je trogodišnji zastarni rok, tijekom kojeg je ILR mogao zatražiti i ishoditi ovrhu na osnovi ovršne isprave koju čini ugovor o leasingu, počeo teći 2010. kada je prestala plaćati naknadu za leasing te je istekao na dan kada je ILR podnio drugi prijedlog za ovrhu. Također podsjeća na to da je za početno financiranje od 6248,75 eura, čiji je veliki dio platila u razdoblju od 2008. do 2010., ILR 2019. pokrenuo drugi ovršni postupak za iznos od otprilike 30000 eura.

29

ILR prigovara da ima nesporno, fiksno i dospjelo potraživanje protiv osobe IO, koje se sastoji od ostatka glavnice na datum raskida ugovora o leasingu, kamata, penala za kašnjenje, iznosa premija osiguranja plaćenih osiguravatelju, naknade za povrat i iznosa neplaćenih računa, od čega je odbijen iznos prodajne cijene vozila koje je bilo predmet ugovora o leasingu.

30

Sud koji je uputio zahtjev napominje da ugovor o leasingu na temelju kojega je pokrenuta ovrha u odnosu na osobu IO sadržava određene odredbe koje bi se mogle smatrati nepoštenima u skladu sa Zakonom br. 193/2000, kojim je Direktiva 93/13 prenesena u rumunjsko pravo. Sud koji je uputio zahtjev navodi da je, prema članku 713. stavku 2. Zakonika o građanskom postupku u verziji prije izmjene Zakonom br. 310/2018, nacionalni sud mogao ispitati nepoštenost ugovornih odredaba ugovora o leasingu povodom prigovora izvršenju ako nije postojalo nijedno posebno postupovno sredstvo za njihovo poništenje. Nasuprot tomu, na temelju članka 713. stavka 2. tog zakonika, kako je izmijenjen i kako se primjenjuje u glavnom postupku, taj sud sada može ispitivati nepoštenost takvih ugovornih odredaba samo ako ne postoji nijedno postupovno sredstvo za poništenje tih ugovora, što uključuje tužbu općeg prava. Zakon br. 193/2000 sada potrošačima pruža mogućnost da podnesu tužbu općeg prava u okviru koje nacionalni sud može nadzirati eventualnu nepoštenost ugovornih odredaba.

31

Međutim, sud koji je uputio zahtjev smatra da, u skladu s načelom djelotvornosti, nacionalne odredbe o ovrsi ne smiju u praksi onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava potrošača zajamčenih pravom Unije. Djelotvorna zaštita tih prava može se zajamčiti samo pod uvjetom da nacionalni postupovni sustav omogućava nadzor po službenoj dužnosti moguće nepoštenosti ugovornih odredaba u okviru samog postupka ovrhe. Stoga postoji sumnja u usklađenost članka 713. stavka 2. izmijenjenog Zakonika o građanskom postupku s Direktivom 93/13, s obzirom na to da potrošači sada imaju obvezu podnijeti tužbu općeg prava bez mogućnosti ostvarivanja prava dodijeljenih tom direktivom ako se protive ovrsi.

32

U tim je okolnostima Judecătoria Sectorului 2 București (Prvostupanjski sud 2. sektora u Bukureštu) odlučila prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li Direktivu 93/13/EEZ, uzimajući u obzir načelo djelotvornosti, tumačiti na način da joj se protivi nacionalno zakonodavstvo kao što je to važeći rumunjski propis o uvjetima dopuštenosti prigovora protiv ovrhe – članak 713. stavak 2. [izmijenjenog] Zakonika o građanskom postupku, koji ne omogućuje, u okviru prigovora protiv ovrhe, da sud ispituje, na zahtjev potrošača ili po službenoj dužnosti, jesu li odredbe ugovora o leasingu, koji čini ovršnu ispravu, nepoštene zbog toga što postoji tužba općeg prava u okviru koje ugovori sklopljeni između ,potrošača’ i ,prodavatelja robe ili pružatelja usluge’ mogu biti provjereni u pogledu postojanja nepoštenih odredaba u smislu navedene direktive?”

33

ILR ističe nenadležnost Suda za odlučivanje o ovom zahtjevu za prethodnu odluku jer se taj zahtjev odnosi na tumačenje nacionalnog prava.

34

U tom pogledu treba podsjetiti na to da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi, u okviru postupka predviđenog člankom 267. UFEU‑a, koji se temelji na jasnom razdvajanju funkcija između nacionalnih sudova i Suda, nacionalni sud jedini ovlašten utvrditi i ocijeniti činjenice glavnog postupka te tumačiti i primijeniti nacionalno pravo (presuda od 14. lipnja 2012., Banco Español de Crédito, C‑618/10, EU:C:2012:349, t. 76. i navedena sudska praksa). Stoga je nadležnost Suda u okviru takvog postupka ograničena samo na ispitivanje odredaba prava Unije (presuda od 11. srpnja 2018., Somoza Hermo i Ilunión Seguridad, C‑60/17, EU:C:2018:559, t. 44.).

35

To je slučaj u ovom predmetu.

36

Naime, dovoljno je utvrditi da sud koji je uputio zahtjev pita Sud o tumačenju Direktive 93/13 kako bi mogao odlučiti o sporu koji se odnosi na ugovor sklopljen između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača.

37

Iz toga slijedi da je Sud nadležan za odlučivanje o ovom zahtjevu za prethodnu odluku.

38

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita treba li Direktivu 93/13 tumačiti na način da joj se protivi nacionalno zakonodavstvo koje ne omogućuje ovršnom sudu, kojemu je podnesen prigovor protiv izvršenja ugovora o leasingu sklopljenog između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge koji čini ovršnu ispravu, da po službenoj dužnosti ili na zahtjev potrošača ocijeni nepoštenost odredaba tog ugovora zbog postojanja tužbe općeg prava povodom koje sud kojem je podnesena ta tužba može izvršiti nadzor nad nepoštenosti odredaba tog ugovora.

39

U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, sustav zaštite koji provodi Direktiva 93/13 temelji se na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluge kad je riječ o pregovaračkoj snazi i razini informiranosti (vidjeti osobito presudu od 26. siječnja 2017., Banco Primus, C‑421/14, EU:C:2017:60, t. 40. i navedenu sudsku praksu).

40

S obzirom na takav podređeni položaj, članak 6. stavak 1. te direktive određuje da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače. Riječ je o odredbi s obvezujućim učinkom kojoj je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza suugovaratelja stvarnom ravnotežom koja će između njih ponovno uspostaviti jednakost (vidjeti osobito presude od 21. prosinca 2016., Gutiérrez Naranjo i dr., C‑154/15, C‑307/15 i C‑308/15, EU:C:2016:980, t. 53. i 55. i od 26. siječnja 2017., Banco Primus, C‑421/14, EU:C:2017:60, t. 41.).

41

U tom kontekstu Sud je već u više navrata odlučio da je nacionalni sud dužan po službenoj dužnosti procijeniti nepoštenost ugovorne odredbe koja ulazi u područje primjene Direktive 93/13 i time ispraviti neravnotežu između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge ako raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima u tu svrhu (presude od 14. ožujka 2013., Aziz, C‑415/11, EU:C:2013:164, t. 46. i navedena sudska praksa; od 21. prosinca 2016., Gutiérrez Naranjo i dr., C‑154/15, C‑307/15 i C‑308/15, EU:C:2016:980, t. 58. i od 26. siječnja 2017., Banco Primus, C‑421/14, EU:C:2017:60, t. 43.).

42

Osim toga, Direktiva 93/13 državama članicama nameće, kao što to proizlazi iz njezina članka 7. stavka 1. u vezi s njezinom dvadeset četvrtom uvodnom izjavom, obvezu da osiguraju primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koje prodavatelji robe ili pružatelji usluge sklapaju s potrošačima (presuda od 26. lipnja 2019., Addiko Bank, C‑407/18, EU:C:2019:537, t. 44. i navedena sudska praksa).

43

Iako je Sud već u više navrata i s obzirom na zahtjeve iz članka 6. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Direktive 93/13 utvrdio način na koji nacionalni sud treba osigurati zaštitu koju potrošači imaju na temelju te direktive, ipak valja navesti da, načelno, pravo Unije ne usklađuje postupke primjenjive na ocjenu navodne nepoštenosti ugovorne odredbe i da su oni stoga dio nacionalnog pravnog poretka država članica, pod uvjetom da nisu manje povoljni od onih koji uređuju slične situacije na koje se primjenjuje nacionalno pravo (načelo ekvivalentnosti) i da se njima u praksi ne onemogućuje ili pretjerano ne otežava ostvarenje prava koja se dodjeljuju pravom Unije (načelo djelotvornosti) (vidjeti osobito presudu od 26. lipnja 2019., Addiko Bank, C‑407/18, EU:C:2019:537, t. 45. i 46. i navedenu sudsku praksu).

44

Što se tiče načela ekvivalentnosti, valja istaknuti da Sud ne raspolaže nijednim elementom koji bi doveo u sumnju usklađenost nacionalnog propisa o kojem je riječ u glavnom postupku s tim načelom.

45

Kad je riječ o načelu djelotvornosti, valja navesti da svaki slučaj u kojem se postavi pitanje onemogućuje li neka nacionalna procesnopravna odredba ili pretjerano otežava primjenu prava Unije treba ispitati uzimajući u obzir položaj te odredbe u cjelokupnom postupku, tijek postupka i njegove posebnosti kao i, prema potrebi, načela na kojima se temelji nacionalni pravni sustav, kao što su to zaštita prava obrane, načelo pravne sigurnosti i pravilno odvijanje postupka (presuda od 22. travnja 2021., Profi Credit Slovakia, C‑485/19, EU:C:2021:313, t. 53.). Međutim, posebnosti postupaka nisu čimbenik koji može utjecati na pravnu zaštitu koju potrošači imaju na temelju odredaba Direktive 93/13 (presuda od 21. travnja 2016., Radlinger i Radlingerová, C‑377/14, EU:C:2016:283, t. 50. i navedena sudska praksa).

46

Osim toga, Sud je pojasnio da obveza država članica da osiguraju djelotvornost prava koja za pojedince proizlaze iz prava Unije podrazumijeva, osobito kad je riječ o pravima koja proizlaze iz Direktive 93/13, zahtjev djelotvorne sudske zaštite, potvrđen člankom 7. stavkom 1. te direktive i također člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, koji se primjenjuje, među ostalim, na utvrđivanje postupovnih pravila vezanih za tužbe utemeljene na tim pravima (vidjeti u tom smislu presudu od 10. lipnja 2021., BNP Paribas Personal Finance, C‑776/19 do C‑782/19, EU:C:2021:470, t. 29. i navedenu sudsku praksu).

47

U tom pogledu Sud je presudio da se, ako ne postoji djelotvoran nadzor moguće nepoštenosti odredaba predmetnog ugovora, ne može jamčiti poštovanje prava dodijeljenih Direktivom 93/13 (presuda od 4. lipnja 2020., Kancelaria Medius, C‑495/19, EU:C:2020:431, t. 35. i navedena sudska praksa).

48

Iz toga slijedi da uvjeti određeni u nacionalnom pravu, na koje se poziva članak 6. stavak 1. Direktive 93/13, ne mogu zadirati u bit prava – koje potrošači imaju na temelju te odredbe – da ne budu vezani odredbom koja se smatra nepoštenom (presude od 21. prosinca 2016., Gutiérrez Naranjo i dr., C‑154/15, C‑307/15 i C‑308/15, EU:C:2016:980, t. 71. i od 26. siječnja 2017., Banco Primus, C‑421/14, EU:C:2017:60, t. 51.).

49

Tako je Sud već podsjetio na to da je djelotvornu zaštitu pravâ koja iz te direktive proizlazi za potrošače moguće zajamčiti samo pod uvjetom da nacionalni postupovni sustav u okviru postupka izdavanja platnog naloga ili postupka ovrhe platnog naloga omogućuje nadzor po službenoj dužnosti moguće nepoštene naravi odredaba sadržanih u dotičnom ugovoru (vidjeti osobito presude od 18. veljače 2016., Finanmadrid EFC, C‑49/14, EU:C:2016:98, t. 46. i od 13. rujna 2018., Profi Credit Polska, C‑176/17, EU:C:2018:711, t. 44.).

50

U tom je pogledu Sud procijenio da u slučaju kada nije predviđeno da sud u stadiju ovrhe platnog naloga po službenoj dužnosti provodi nadzor moguće nepoštenosti odredaba sadržanih u predmetnom ugovoru, treba smatrati da je nacionalno zakonodavstvo takvo da ugrožava djelotvornost zaštite koju se htjelo pružiti Direktivom 93/13 ako se tim zakonodavstvom ne predviđa takav nadzor u stadiju izdavanja naloga ili, kada je takav nadzor predviđen isključivo u stadiju prigovora protiv izdanog naloga, ako postoji nezanemariva opasnost da dotični potrošač neće podnijeti potreban prigovor bilo zbog posebno kratkog roka koji je u tu svrhu predviđen, bilo zbog troškova koje bi pokretanje postupka moglo prouzrokovati u odnosu na iznos osporavanog duga, bilo zbog toga što nacionalno zakonodavstvo ne predviđa obvezu da mu se dostave sve informacije koje su mu potrebne da odredi opseg svojih prava (presuda od 20. rujna 2018., EOS KSI Slovensko, C‑448/17, EU:C:2018:745, t. 46. i navedena sudska praksa).

51

Sud je također presudio da tu direktivu treba tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis koji ovršnom sudu u okviru ovršnog postupka na temelju hipoteke ne omogućuje ocjenu nepoštenosti odredbe sadržane u ugovoru iz kojeg proizlazi potraživani dug i koji čini ovršnu ispravu, bilo po službenoj dužnosti ili na zahtjev potrošača, ni donošenje privremenih mjera, među kojima osobito odgode ovrhe, kada je nametanje tih mjera potrebno radi osiguranja potpune učinkovitosti konačne odluke suda pred kojim se vodi odgovarajući postupak o meritumu, nadležnog za ispitivanje nepoštenosti te odredbe (rješenje od 14. studenoga 2013., Banco Popular Español i Banco de Valencia, C‑537/12 i C‑116/13, EU:C:2013:759, t. 60. i presuda od 17. srpnja 2014, Sánchez Morcillo i Abril García, C‑169/14, EU:C:2014:2099, t. 28.).

52

U glavnom postupku iz spisa kojim Sud raspolaže proizlazi da je sud koji je uputio zahtjev rješenjem od 12. travnja 2019. odobrio izvršenje predmetnog ugovora. Osim toga, čini se da eventualna nepoštenost odredaba tog ugovora nije bila predmet nikakvog prethodnog sudskog nadzora.

53

Međutim, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da članak 713. stavak 2. izmijenjenog Zakonika o građanskom postupku više ne omogućuje ovršnom sudu da u okviru prigovora protiv ovrhe nadzire, bilo po službenoj dužnosti ili na zahtjev potrošača, nepoštenost odredaba ugovora o leasingu koji čini ovršnu ispravu zbog činjenice da taj nadzor može provesti sud koji odlučuje o meritumu povodom podnošenja tužbe općeg prava koja ne podliježe nijednom roku, pri čemu navedeni sud raspolaže pravom da prekine postupak izvršenja na temelju Zakona br. 193/2000.

54

U tom pogledu treba podsjetiti na to da je Sud u točki 61. presude od 26. lipnja 2019., Addiko Bank (C‑407/18, EU:C:2019:537) smatrao da činjenica da prema nacionalnom pravu kontrolu eventualne nepoštenosti odredaba sadržanih u ugovoru o hipotekarnom kreditu sklopljenom između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača ne može provoditi sud koji odlučuje o zahtjevu za izvršenje takvog ugovora, nego samo, naknadno i prema potrebi, sud koji odlučuje o meritumu, kojem potrošač podnese tužbu za utvrđivanje ništetnosti takvih nepoštenih odredaba, očito nije dovoljna da bi se osigurala puna djelotvornost zaštite potrošača koju nalaže Direktiva 93/13.

55

Naime, Sud je smatrao da se, u slučaju da ovršni postupak završi prije donošenja odluke suda koji odlučuje o meritumu kojom se utvrđuje nepoštenost ugovorne odredbe na kojoj se temelji ta ovrha i, posljedično, ništavost tog postupka, tom odlukom omogućuje da se navedenom potrošaču osigura samo a posteriori zaštita u obliku naknade štete, koja se pokazala nepotpunom i nedovoljnom te koja ne čini ni primjereno ni učinkovito sredstvo za sprečavanje korištenja te odredbe, protivno članku 7. stavku 1. Direktive 93/13 (rješenje od 6. studenoga 2019., BNP Paribas Personal Finance SA Paris Sucursala Bucureşti i Secapital, C‑75/19, neobjavljeno, EU:C:2019:950, t. 32. i navedena sudska praksa).

56

Točno je da, za razliku od činjeničnih i postupovnih okolnosti predmeta Banco Popular Español i Banco de Valencia te Sánchez Morcillo i Abril García, povodom kojih je doneseno rješenje od 14. studenoga 2013. (C‑537/12 i C‑116/13, EU:C:2013:759) i presuda od 17. srpnja 2014. (C‑169/14, EU:C:2014:2099), u okviru kojih nacionalno pravo nije omogućavalo sudu da donese privremene mjere u očekivanju meritornog ispitivanja ugovornih odredaba, u ovom predmetu sud koji odlučuje o meritumu, kojem je podnesena tužba različita od one koja se odnosi na ovršni postupak, raspolaže mogućnošću prekida navedenog postupka.

57

Međutim, iz očitovanja Komisije, koja rumunjska vlada ne osporava, proizlazi da je potrošač koji traži prekid ovršnog postupka povodom te odvojene tužbe pred sudom koji odlučuje o meritumu dužan uplatiti jamstvo koje se izračunava na temelju vrijednosti predmeta tužbe.

58

U tom pogledu, iz sudske prakse navedene u točki 50. ove presude proizlazi da troškovi koje bi tužba uzrokovala u odnosu na iznos osporavanog duga ne smiju biti takvi da odvrate potrošača od pokretanja postupka pred sudom u svrhu ispitivanja potencijalne nepoštenosti ugovornih odredaba (vidjeti u tom smislu presude od 14. lipnja 2012., Banco Español de Crédito, C‑618/10, EU:C:2012:349, t. 54.; od 18. veljače 2016., Finanmadrid EFC, C‑49/14, EU:C:2016:98, t. 52. i 54. i od 20. rujna 2018., EOS KSI Slovensko, C‑448/17, EU:C:2018:745, t. 46.).

59

Međutim, vjerojatno je da dužnik koji nije izvršio plaćanje ne raspolaže financijskim sredstvima potrebnima za osiguranje potrebnog jamstva (presuda od 26. lipnja 2019., Addiko Bank, C‑407/18, EU:C:2019:537, t. 60.). To je tim više slučaj kada, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 58. svojeg mišljenja, vrijednost predmeta podnesenih tužbi znatno prelazi ukupnu vrijednost ugovora, kao što se to čini da je slučaj u ovom predmetu.

60

Iz svih tih razmatranja proizlazi da članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se protivi nacionalno zakonodavstvo koje ovršnom sudu, kojem je podnesen prigovor na ovrhu, ne omogućuje da po službenoj dužnosti ili na potrošačev zahtjev ocijeni nepoštenost odredaba ugovora sklopljenog između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge koji čini ovršnu ispravu, ako sud koji odlučuje o meritumu, kojem se može podnijeti odvojena tužba općeg prava u svrhu ispitivanja eventualne nepoštenosti odredaba takvog ugovora, može prekinuti ovršni postupak do donošenja odluke o meritumu samo u slučaju plaćanja jamstva u iznosu koji bi mogao odvratiti potrošača od podnošenja takve tužbe i ostajanja pri njoj.

61

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) odlučuje:

Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim [odredbama] u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da im se protivi nacionalno zakonodavstvo koje ovršnom sudu, kojem je podnesen prigovor na ovrhu, ne omogućuje da po službenoj dužnosti ili na potrošačev zahtjev ocijeni nepoštenost odredaba ugovora sklopljenog između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge koji čini ovršnu ispravu, ako sud koji odlučuje o meritumu, kojem se može podnijeti odvojena tužba općeg prava u svrhu ispitivanja eventualne nepoštenosti odredaba takvog ugovora, može prekinuti ovršni postupak do donošenja odluke o meritumu samo u slučaju plaćanja jamstva u iznosu koji bi mogao odvratiti potrošača od podnošenja takve tužbe i ostajanja pri njoj.