1.

Uredbom (EU) 2015/2120 ( 2 ) zakonodavac Unije donio je političku odluku o uspostavi zajedničkih pravila kojima se osigurava „otvorenost interneta” ( 3 ) u svim državama članicama te izbjegava, među ostalim, da na krajnje korisnike „utječe praksa upravljanja prometom u okviru koje se blokiraju ili usporavaju određene aplikacije ili usluge” ( 4 ).

2.

U Mađarskoj, davatelj usluga pristupa internetu svojim klijentima nudi pakete za povlašteni pristup (takozvane pakete s „tarifom bez dodatnih troškova”), koji su posebni po tome što se preuzimanje podataka određenih usluga i aplikacija ne ubraja u potrošnju podataka čiju je količinu ugovorio krajnji korisnik.

3.

Mađarska uprava smatrala je da se tom ponudom, čije ću detalje navesti kasnije, povređuje članak 3. stavak 3. Uredbe 2015/2120. Budući je protiv njezine odluke pokrenut postupak pred Fővárosi Törvényszékom (Okružni sud u Budimpešti, Mađarska), potonji sud upućuje Sudu svoja pitanja u tom pogledu te mu pruža priliku da prvi put donese odluku o tumačenju navedene uredbe.

4.

U skladu s uvodnim izjavama 1., 3., 6., 7., 8., 9. i 11.:

[…]

[…]

[…]

5.

Na temelju članka 1. („Predmet i područje primjene”) stavka 1.:

„Ovom Uredbom utvrđuju se zajednička pravila za zaštitu jednakog i nediskriminirajućeg postupanja s prometom u pružanju usluga pristupa internetu i povezanih prava krajnjih korisnika”.

6.

U skladu s njezinim člankom 2. („Definicije”), „[z]a potrebe ove Uredbe primjenjuju se definicije navedene u članku 2. Direktive 2002/21/EZ[ ( 5 )]”.

7.

U članku 3. („Zaštita pristupa otvorenom internetu”) ističe se:

„1.   Krajnji korisnici putem svoje usluge pristupa internetu imaju pravo pristupa informacijama i sadržaju te njihove distribucije, pravo upotrebe i pružanja aplikacija i usluga te pravo upotrebe terminalne opreme po svom izboru, neovisno o lokaciji krajnjeg korisnika ili davatelja te lokaciji, porijeklu ili odredištu informacije, sadržaja, aplikacije ili usluge.

Ovim stavkom ne dovodi se u pitanje pravo Unije, ili nacionalno pravo koje je u skladu s pravom Unije, u pogledu zakonitosti sadržaja, aplikacija ili usluga.

2.   Dogovori između davatelja usluga pristupa internetu i krajnjih korisnika o poslovnim i tehničkim uvjetima i značajkama usluga pristupa internetu poput cijene, količine podataka ili brzine i bilo koja poslovna praksa davatelja usluga pristupa internetu ne ograničavaju ostvarivanje prava krajnjih korisnika utvrđena u stavku 1.

3.   Davatelji usluga pristupa internetu prilikom pružanja usluga pristupa internetu sa svim prometom postupaju jednako, bez diskriminacije, ograničavanja ili ometanja te neovisno o pošiljatelju i primatelju, sadržaju kojem se pristupa ili koji se distribuira, aplikacijama ili uslugama koje se upotrebljavaju ili pružaju ili terminalnoj opremi koja se upotrebljava.

Prvi podstavak ne sprečava davatelje usluga pristupa internetu da provode opravdane mjere upravljanja prometom. Da bi ih se smatralo opravdanima, takve mjere moraju biti transparentne, nediskriminirajuće, proporcionalne te se ne smiju temeljiti na poslovnim interesima već na objektivno različitim zahtjevima u vezi s tehničkom kvalitetom usluge za određene kategorije prometa. Takvim se mjerama ne prati konkretan sadržaj i one ne traju dulje nego što je to potrebno.

Davatelji usluga pristupa internetu ne smiju provoditi mjere upravljanja prometom koje prelaze mjere utvrđene u drugom podstavku, a posebice ne smiju blokirati, usporavati, mijenjati, ograničavati, ometati, degradirati ili diskriminirati određene sadržaje, aplikacije ili usluge, ili određene njihove kategorije, osim ako je to potrebno i samo onoliko dugo koliko je potrebno radi:

[…]

5.   Davatelji elektroničkih komunikacija javnosti, uključujući davatelje usluga pristupa internetu, i davatelji sadržaja, aplikacija i usluga slobodni su nuditi usluge koje nisu usluge pristupa internetu i koje su optimizirane za određen sadržaj, aplikacije ili usluge ili njihovu kombinaciju ako je ta optimizacija potrebna kako bi se zadovoljili zahtjevi za posebnu razinu kvalitete sadržaja, aplikacija ili usluga.

Davatelji elektroničkih komunikacija javnosti, uključujući davatelje usluga pristupa internetu, mogu nuditi ili omogućavati takve usluge samo ako je kapacitet mreže dovoljan da ih pruže dodatno uz bilo koje usluge pristupa internetu koje pružaju. Takve usluge ne mogu se upotrijebiti ili nuditi kao zamjena za usluge pristupa internetu i ne smiju biti na štetu dostupnosti ili opće kvalitete usluga pristupa internetu za krajnje korisnike.”

8.

U članku 5. („Nadzor i izvršenje”) stavku 1. prvom podstavku navodi se:

„Državna regulatorna tijela pomno prate i osiguravaju usklađenost s člancima 3. i 4. te promiču trajnu dostupnost nediskriminirajućih usluga pristupa internetu na razinama kvalitete koje odražavaju tehnološki napredak. Za te potrebe državna regulatorna tijela mogu propisati zahtjeve u vezi s tehničkim značajkama, zahtjeve za minimalnu kvalitetu usluga i druge odgovarajuće i potrebne mjere jednom davatelju elektroničkih komunikacija javnosti ili više njih, uključujući davatelje usluga pristupa internetu.”

9.

Članak 2. sadržava sljedeće definicije:

[…]

[…]”

10.

Društvo Telenor Magyarország Zrt. (u daljnjem tekstu: Telenor) jedan je od davatelja telekomunikacijskih usluga u Mađarskoj. Među ostalim, nudi paket usluga MyChat na temelju kojeg:

11.

Stoga, kad pretplatnik paketa My Chat potroši 1 GB podataka, daljnji podatkovni promet povezan s nepovlaštenim aplikacijama dostupan je ograničeno, uz vrlo usporeni rad, što nije slučaj s povlaštenim aplikacijama (koje se odnose na prethodno navedene društvene mreže).

12.

Nemzeti Média- és Hírközlési Hatóság Hivatala (Nacionalni ured za medije i komunikacije, Mađarska; u daljnjem tekstu: Ured) ( 8 ), smatrao je da se paket MyChat može kvalificirati kao mjera upravljanja prometom, u obliku poslovne prakse, kojom se pretplatnicima pruža neograničena upotreba određenih odabranih aplikacija jednake kvalitete, a usporava pristup ostalom internetskom sadržaju.

13.

Prema mišljenju Ureda, ta se mjera protivi zahtjevima jednakog i nediskriminirajućeg postupanja koji se nalažu člankom 3. stavkom 3. Uredbe 2015/2120, a da pritom nije obuhvaćena nijednom iznimkom iz te odredbe. Stoga je društvu Telenor naložio da je ukloni.

14.

Društvo Telenor pokrenulo je postupak protiv odluke Ureda pred Fővárosi Törvényszékom (Okružni sud u Budimpešti, Mađarska).

15.

Društvo Telenor nudi i dodatni paket usluga MyMusic u sustavu bonova i mjesečne pretplate. Navedeni paket postoji u tri oblika (Start, Nonstop i Deezer), kojima se jamči povoljniji podatkovni promet za prijem glazbenih i radijskih sadržaja.

16.

Ovisno o odabranoj mjesečnoj naknadi ( 9 ), društvo Telenor pretplatnicima na te ponude nudi ograničenu potrošnju podataka (do 500 MB mjesečno u paketu MyMusic Start) ili neograničenu potrošnju podataka (u druga dva paketa) za pristup četirima glazbenim platformama ( 10 ) u kontinuiranom internetskom prijenosu ili streamingu te određenim internetskim radijskim postajama.

17.

Promet koji nastaje u okviru tih paketa ne ubraja se u količinu podataka koju ugovori pretplatnik. Glazbene aplikacije i dalje su dostupne tim pretplatnicima bez ograničenja brzine ili blokiranja širokopojasne usluge, čak i nakon što iskoriste ugovorenu količinu podataka. Suprotno tomu, drugi internetski sadržaji koji nisu uključeni u povlaštene aplikacije stvaraju podatkovni promet koji podliježe plaćanju te je njegova dostupnost ograničena.

18.

Ured je u pogledu tih paketa donio odluku sličnu odluci donesenoj za ponudu paketa MyChat (predmet C‑807/19). Društvo Telenor pokrenulo je postupak protiv te odluke pred Fővárosi Törvényszékom (Okružni sud u Budimpešti, Mađarska).

19.

Taj je sud uputio Sudu sljedeća prethodna pitanja, koja su ista u oba predmeta:

20.

Sud je zahtjeve za prethodnu odluku zaprimio 20. prosinca 2018. (predmet C‑807/18) i 23. siječnja 2019. (predmet C‑39/19).

21.

Pisana očitovanja podnijeli su društvo Telenor, Ured, mađarska, njemačka, austrijska, češka, slovenska, finska, nizozemska i rumunjska vlada te Komisija.

22.

Na raspravi održanoj 14. siječnja 2020. sudjelovali su društvo Telenor, Ured, mađarska, njemačka, nizozemska i slovenska vlada te Komisija.

23.

Sporne tarife u dvama predmetnim zahtjevima za prethodnu odluku klijentima koji se na njih pretplate omogućuju pristup određenim aplikacijama, a da se pritom podatkovni promet nastao njihovom upotrebom ne odbija od ugovorene količine podataka u koju se ubrajaju samo podaci povezani s korištenjem drugih aplikacija.

24.

„Tarifa bez dodatnih troškova” podrazumijeva usporavanje preuzimanja usluga i aplikacija koje nisu uključene u ponudu čim se potroši ugovorena količina podataka u skladu s općom tarifom. Dok iskorištavanje ugovorenih podataka ne utječe na pristup povlaštenim aplikacijama ni na brzinu njihova korištenja, ostale se aplikacije od tog trenutka blokiraju ili usporavaju.

25.

Prema mišljenju Ureda, te ponude uključuju mjere upravljanja prometom protivne članku 3. stavku 3. Uredbe 2015/2120. Budući da je pozvan preispitati tu ocjenu, sud koji je uputio zahtjev upućuje četiri prethodna pitanja koja se mogu objediniti u dva:

26.

Kako bi se odgovorilo na ta pitanja, u obzir valja uzeti ciljeve Uredbe 2015/2120 i osobito strukturu njezina članka 3.

27.

Uredbom 2015/2120 želi se postići dvostruki cilj, odnosno osigurati pristup otvorenom internetu i zaštititi krajnje korisnike. Smatram da oba cilja nemaju istu posebnu težinu u strukturi Uredbe, iz čijih odredbi proizlazi da prvi cilj (osiguranje otvorenosti interneta) ima prednost.

28.

Iz samog naziva Uredbe 2015/2120 proizlazi da je njezin glavni cilj utvrditi „mjer[e] u vezi s pristupom otvorenom internetu”, a drugi je cilj izmijeniti Direktivu 2002/22 „o univerzalnoj usluzi i pravima korisnika u vezi s elektroničkim komunikacijskim mrežama i uslugama” ( 12 ).

29.

Isti smisao imaju uvodna izjava 1. i članak 1. stavak 1. Uredbe 2015/2120, u skladu s kojim se potonjom uredbom „utvrđuju […] zajednička pravila za zaštitu jednakog i nediskriminirajućeg postupanja s prometom u pružanju usluga pristupa internetu i povezanih prava krajnjih korisnika” ( 13 ).

30.

Ostali članci Uredbe 2015/2120 potvrđuju da je cilj osiguranja pristupa otvorenom internetu ključan ( 14 ). To je osobito slučaj s člankom 3., na čije se tumačenje odnosi zahtjev za prethodnu odluku, koji u skladu sa svojim izričitim naslovom ima za cilj „[z]aštit[u] pristupa otvorenom internetu”. Na isti se pristup odnose druge odredbe teksta ( 15 ).

31.

Pod tim naslovom, u stavku 1. članka 3. navode se prava takozvanih „krajnjih korisnika”. Kako bi se utvrdilo tko su ti „krajnji korisnici”, i zbog izričitog upućivanja iz članka 2. Uredbe 2015/2120, treba uzeti u obzir „definicije navedene u članku 2. Direktive 2002/21”.

32.

U skladu s člankom 2. točkom (n) Direktive 2002/21, „krajnji korisnik” znači „korisnik koji ne obavlja djelatnost javne komunikacijske mreže ili javno dostupne elektroničke komunikacijske usluge”.

33.

Stoga „krajnji korisnik” nije samo „korisnik” (definiran u članku 2. točki (h) Direktive 2002/21 kao „pravna ili fizička osobu koja koristi ili traži javno dostupnu elektroničku komunikacijsku uslugu”) ni „potrošač” (koji je u članku 2. točki (i) iste direktive definiran kao „svaka fizička osoba koja koristi ili traži javno dostupnu elektroničku komunikacijsku uslugu u svrhe koje nisu namijenjene njezinoj poslovnoj djelatnosti, obrtu ili djelatnosti slobodnog zanimanja”), nego je, da budemo jasni, kako potrošač koji pristupa internetu tako i davatelj sadržaja i aplikacija.

34.

Iako se može činiti da je terminologija dvosmislena ( 16 ), osoba koja se spaja na internet sa svojih uređaja, fiksnih ili mobilnih, i davatelj sadržaja i aplikacija smatraju se „krajnjim korisnicima” u smislu Direktive 2002/21 (i, posljedično, Uredbe 2015/2120) jer jednako pristupaju internetu: kako bi dobili informacije i sadržaje koje pružaju određeni davatelji ili, u slučaju potonjih, kako bi njihove aplikacije, usluge i sadržaji bili dostupni javnosti.

35.

Prava krajnjeg korisnika priznata u članku 3. stavku 1. prvom podstavku Uredbe 2015/2120 jesu:

36.

Sva se ta prava predviđaju „neovisno o lokaciji krajnjeg korisnika ili davatelja te lokaciji, porijeklu ili odredištu informacije, sadržaja, aplikacije ili usluge” ( 17 ). Osim toga, člankom 3. stavkom 1. drugim podstavkom „ne dovodi se u pitanje pravo Unije, ili nacionalno pravo koje je u skladu s pravom Unije, u pogledu zakonitosti sadržaja, aplikacija ili usluga”.

37.

Ukratko, pravima iz stavka 1. osigurava se pristup otvorenom internetu na način da krajnji korisnici mogu pristupiti svim sadržajima, aplikacijama i uslugama, te ih pružati i distribuirati bez ograničenja, pod uvjetom da su zakoniti.

38.

Dvojbe suda koji je uputio zahtjev odnose se na stavke 2. i 3. članka 3. Uredbe 2015/2120.

39.

Stavkom 2. predviđa se posebno jamstvo za prava iz stavka 1. tako da je njegov predmet, kao što sam to već naveo, zaštita otvorenosti interneta. U tom smislu, u stavku 2. navodi se da se ostvarivanje tih prava ne može ograničiti: (a) dogovorima između davatelja usluga pristupa internetu i krajnjih korisnika o „poslovnim i tehničkim uvjetima i značajkama usluga pristupa internetu” i (b) „bilo koj[om] poslovn[om] praks[om] davatelja usluga pristupa internetu”.

40.

Razlika između „dogovorâ” i „poslovnih praksi” temelji se, prema mojem mišljenju, na izričitoj ili prešutnoj suglasnosti krajnjih korisnika u pogledu poslovnih i tehničkih uvjeta i značajki usluga pristupa:

41.

U svakom slučaju, u stavku 2. članka 3. Uredbe 2015/2120 utvrđuje se kojim se „uvjetima i značajkama usluga pristupa internetu” ne može ograničiti ostvarivanje prava koja se krajnjim korisnicima priznaju u stavku 1.: onim koji se odnose na „cijen[u], količin[u] podataka ili brzin[u]”. Smatram da to nabrajanje nije taksativno, ali, u dijelu koji je ovdje važan, ta su tri elementa najrelevantnija.

42.

Dok se stavkom 2. člankom 3. Uredbe 2015/2120 uvodi posebno jamstvo za prava iz stavka 1. koje je prema tome namijenjeno zaštiti otvorenosti interneta, u stavku 3. davateljima usluga pristupa internetu propisuje se obveza upravljanja mrežnim prometom čiji je cilj osigurati jednako i nediskriminirajuće postupanje s internetskim prometom ( 19 ).

43.

U skladu sa stavkom 3. članka 3. Uredbe 2015/2120, davatelji usluga pristupa internetu prilikom pružanja navedenih usluga obvezni su „sa svim prometom postupa[ti] jednako, bez diskriminacije, ograničavanja ili ometanja te neovisno o pošiljatelju i primatelju, sadržaju kojem se pristupa ili koji se distribuira, aplikacijama ili uslugama koje se upotrebljavaju ili pružaju ili terminalnoj opremi koja se upotrebljava” ( 20 ).

44.

Međutim, ta obveza nije apsolutna. Stavkom 3. davateljima usluga pristupa internetu omogućuje se da „provode opravdane mjere upravljanja prometom”. Te mjere „moraju biti transparentne, nediskriminirajuće, proporcionalne te se ne smiju temeljiti na poslovnim interesima već na objektivno različitim zahtjevima u vezi s tehničkom kvalitetom usluge za određene kategorije prometa” te se njima „ne prati konkretan sadržaj i one ne traju dulje nego što je to potrebno”.

45.

Stoga se različito postupanje (iako ne diskriminirajuće) s prometom dopušta kad to zahtijeva tehnički učinkovito upravljanje tim prometom.

46.

Osjetljiva ravnoteža između, s jedne strane, obveze jednakog postupanja s bilo kojim načinom pristupanja internetu i, s druge strane, učinkovitog upravljanja tim prometom izražena je u nabrajanju dopuštenih odnosno zabranjenih radnji sadržanih u članku 3. stavku 3. trećem podstavku Uredbe 2015/2120.

47.

U skladu s tom odredbom,

48.

Iako finska vlada tvrdi da pravila iz stavka 3. članka 3. čine „samostalnu cjelinu” u odnosu na stavke 1. i 2. iste odredbe ( 22 ), radije se slažem s mišljenjem mađarske vlade i Komisije u pogledu toga da je cilj stavka 3., kao i stavka 2., također zaštita prava priznatih u stavku 1. ( 23 ).

49.

Osiguravanje jednakog i nediskriminirajućeg upravljanja internetskim prometom nužan je preduvjet da mreža stvarno bude otvorena krajnjim korisnicima. Ta otvorenost pretpostavlja mogućnost pristupanja dostupnim sadržajima, aplikacijama i uslugama, kao i mogućnost njihova pružanja i distribucije bez ograničenja koja se temelje na bilo kojem čimbeniku navedenom u stavku 1. članka 3.: „lokaciji krajnjeg korisnika ili davatelja te lokaciji, porijeklu ili odredištu informacije, sadržaja, aplikacije ili usluge” dostupne na internetu.

50.

U konačnici, člankom 3. stavcima 2. i 3. Uredbe 2015/2120 utvrđuju se različita jamstva za prava priznata stavkom 1. iste odredbe ( 24 ).

51.

Na temelju tih pretpostavki analizirat ću pitanja suda koji je uputio zahtjev.

52.

Sud koji je uputio zahtjev želi znati treba li odluke koje ocjenjuje ispitivati na temelju članka 3. stavka 2. Uredbe 2015/2120 (prvo pitanje) ili na njih pak treba primijeniti stavak 3. iste odredbe (drugo pitanje).

53.

Sud koji je uputio zahtjev smatra da postoji „komercijalni sporazum sklopljen između davatelja usluga pristupa internetu [društvo Telenor] i krajnjeg korisnika, na temelju kojeg [društvo Telenor] na krajnjeg korisnika primjenjuje tarifu bez dodatnih troškova za upotrebu određenih aplikacija (odnosno promet koji nastaje upotrebom određene aplikacije ne obračunava se kao potrošnja eventualnih podataka niti usporava njezinu brzinu nakon potrošene ugovorene količine podataka) i u skladu s kojim se razlikovanje uspostavlja samo prema uvjetima i u okviru tog sporazuma sklopljenog s krajnjim korisnikom te jedino u pogledu tog krajnjeg korisnika, a ne u odnosu na krajnje korisnike koji nisu strana tog sporazuma” ( 25 ).

54.

Kao što je to istaknula njemačka vlada, u skladu s tim sporazumom, davatelj usluga pristupa internetu primjenjuje mjeru upravljanja prometom. Naime, iz odluka kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da društvo Telenor ne osporava da […] dolazi do različitih upravljanja prometom, ovisno o tome je li riječ o odabranim aplikacijama ili drugim internetskim sadržajima. Konkretno, navedena upravljanja prometom očituju se u usporavanju pristupa potonjim sadržajima.

55.

Ako je tako, prema davateljima neodabranih aplikacija kao „krajnjim korisnicima” postupa se diskriminirajuće u odnosu na davatelje aplikacija koje su povlaštene u skladu s komercijalnim sporazumom. U konačnici, taj sporazum najviše štete nanosi šteti prvonavedenim davateljima. Točno je da pretplatnici koji potpisuju sporazum i koji su, stoga, također „krajnji korisnici”, ne trpe tu izravnu diskriminaciju. Međutim, oni zbog toga ipak i dalje trpe neizravne posljedice takvog postupanja s nepovlaštenim davateljima jer im se, u konačnici, smanjuje mogućnost pristupa sadržajima dostupnim na mreži, koja je zajamčena pravom priznatim u članku 3. stavku 1. Uredbe 2015/2120.

56.

Smatram da ta mjera smanjenja brzine prijenosa, koja je objektivna i koja se može jednostavno utvrditi, prirodno pronalazi svoje mjesto u članku 3. stavku 3. Uredbe 2015/2120 u kojem se „usporavanje” navodi kao jedan od načelno zabranjenih oblika upravljanja prometom (osim u iznimnim slučajevima koje zakonodavac predviđa u nastavku) ( 26 ).

57.

Usporavanje pristupa nepovlaštenim aplikacijama i sadržajima ugovoreno je sporazumom između društva Telenor i njegovih pretplatnika. Stoga valja uputiti na članak 3. stavak 2. Uredbe 2015/2120 kojim se zabranjuju dogovori„o poslovnim i tehničkim uvjetima” ( 27 ).

58.

Sljedeće je pitanje koji od dvaju stavaka članka 3. treba primijeniti kada je, kao u ovom slučaju, mjera usporavanja prometa sadržana u sporazumu između davatelja usluga pristupa internetu i njegovih pretplatnika.

59.

To pitanje zapravo nije relevantno sa stajališta krajnjih učinaka: bez obzira na to koji je stavak primjenjiv, posljedica je ista (odnosno, nezakonitost sporne mjere i time sporazuma kojim je uspostavljena). Međutim, može poslužiti za utvrđivanje činjeničnog stanja koje dovodi do nezakonitosti:

60.

U tom se kontekstu slažem s nizozemskom vladom da prednost treba dati stavku 3. članka 3. Uredbe br. 2015/2120.

61.

Naime, budući da je jednako i nediskriminirajuće postupanje prethodan i nužan uvjet za zaštitu pristupa otvorenom internetu ( 30 ), samo kad je taj pristup tehnički zajamčen treba spriječiti njegovo ograničavanje na neki drugi način, na temelju ugovora ili poslovnih praksi ( 31 ).

62.

Stoga smatram da je stavkom 3. članka 3. Uredbe br. 2015/2120 predviđena opća odredba u skladu s kojom je prethodno potrebno analizirate sve dogovore i poslovne prakse. Nakon što se odbiju mjere upravljanja prometom koje nisu u skladu s uvjetima predviđenim tim stavkom 3., prema potrebi se može ispitati zakonitost navedenih dogovorâ i praksi u skladu sa stavkom 2. I to pod uvjetom da, kao što to navodi rumunjska vlada, ugovorom nije predviđeno izuzeće od zabrane diskriminirajućeg postupanja iz stavka 3.

63.

Prema mišljenju društva Telenor, razgraničenje između stavaka 2. i 3. članka 3. Uredbe br. 2015/2120 ne odnosi se na razlikovanje između, s jedne strane, dogovorâ (stavak 2.) i, s druge strane, jednostranih mjera (stavak 3.). Ne odnosi se ni na razliku između poslovnih uvjeta (stavak 2.) i tehničkih uvjeta (stavak 3.) jer se u stavku 2. navode oba uvjeta.

64.

Prema mojem mišljenju, relevantno razlikovanje odnosi se, s jedne strane, na izravnu povredu pravâ krajnjih korisnika iz stavka 1. te, s druge strane, na neizravnu povredu tih pravâ diskriminirajućim mjerama upravljanja prometom:

65.

Prethodnim se argumentima u bitnome odgovara na pitanja suda koji je uputio zahtjev u pogledu zabrane iz članka 3. stavka 3. Uredbe br. 2015/2120.

66.

Zaključujem da je navedena zabrana opća, bezuvjetna i objektivna, s obzirom na to da se njome zabranjuju sve mjere upravljanja prometom koje nisu razumne (u smislu tog stavka 3.) i koje ne doprinose tome da se s navedenim prometom postupa jednako i nediskriminirajuće.

67.

Slažem se s Komisijom oko toga da, nakon što se utvrdi povreda stavka 3. članka 3., nije nužno dodatno utvrđivati je li povrijeđen stavak 2. istog članka (što bi podrazumijevalo podrobno ispitivanje tržišta i učinka sporne mjere), ne dovodeći u pitanje to da postupovnim pravom država članica može biti određeno drukčije.

68.

S obzirom na prethodno navedeno, Sudu predlažem da Fővárosi Törvényszéku (Okružni sud u Budimpešti, Mađarska) odgovori na sljedeći način:

„Članak 3. Uredbe (EU) 2015/2120 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2015. o utvrđivanju mjera u vezi s pristupom otvorenom internetu te o izmjeni Direktive 2002/22/EZ o univerzalnoj usluzi i pravima korisnika u vezi s elektroničkim komunikacijskim mrežama i uslugama i Uredbe (EU) br. 531/2012 o roamingu u javnim pokretnim komunikacijskim mrežama u Uniji treba tumačiti na sljedeći način:

Komercijalni sporazum između davatelja usluga pristupa internetu i pretplatnika, na temelju kojeg se primjenjuje tarifa bez dodatnih troškova na upotrebu određenih aplikacija te se usporava pristup drugim aplikacijama nakon potrošene ugovorene količine podataka, predstavlja mjeru upravljanja prometom kojom se povređuje obveza jednakog i nediskriminirajućeg postupanja iz stavka 3. članka 3. Uredbe 2015/2120, osim ako može biti obuhvaćeno izuzećima iz tog stavka, što je na sudu koji je uputio zahtjev da utvrdi.

Ako se utvrdi ta povreda, više nije potrebno utvrđivati je li time povrijeđena i odredba stavka 2. članka 3. Uredbe 2015/2120 niti provoditi podrobno ispitivanje tržišta i učinka mjere”.