1.

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Uredbe (EU) br. 1169/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o informiranju potrošača o hrani ( 2 ).

2.

Zahtjev je upućen u okviru postupka između udruženja Organisation juive européenne (u daljnjem tekstu: Organisation juive européenne) i društva za iskorištavanje vinograda Psagot Ltd (u daljnjem tekstu: Psagot), s jedne strane, te Ministre de l’économie et des finances français (francuski ministar gospodarstva i financija) s druge strane u vezi s rješenjem kojim je potonji na prehrambenim proizvodima podrijetlom s područja koja su pod izraelskom okupacijom od 1967. te iz naselja unutar tih područja propisao navođenje napomene o dotičnom području i dodatne napomene „izraelsko naselje” ako je to slučaj.

3.

S ovim zahtjevom, Sud ima priliku pojasniti doseg obveze navođenja zemlje podrijetla ili mjesta podrijetla na prehrambenim proizvodima ako bi izostavljanje toga podatka moglo dovesti potrošača u zabludu.

4.

Izrael je nakon kratke vojne kampanje u lipnju 1967. okupirao određena područja koja su prethodno bila ili dio ili pod kontrolom tri druge države, odnosno, Egipta, Sirije i Jordana. Predmetno je područje u slučaju Egipta predstavljalo Sinajski poluotok i pojas Gaze. (Egipat je upravljao pojasom Gaze od 1948. do 1967. iako to nije bio dio Egipta kao takvog). Golanska visoravan bila je dio Sirije, a Zapadnom obalom i Istočnim Jeruzalemom, između 1948. i 1967., upravljao je Jordan.

5.

Područje Sinaja vraćeno je Egiptu kao dio mirovnog sporazuma između Egipta i Izraela iz 1979. Izrael je evakuirao pojas Gaze u 2005. iako kontrolira pristup području preko kopna, zraka i mora. Trenutačno se pojas Gaze nalazi pod de facto kontrolom organizacije poznate kao Hamas.

6.

Osim manjeg dijela državnog područja vraćenog Siriji tijekom 1974. i male demilitarizirane zone, Golanska visoravan ostaje pod izraelskom okupacijom. Golanska je visoravan de facto pripojena Izraelu u prosincu 1981.

7.

Istočni Jeruzalem također ostaje pod izraelskom okupacijom. Situacija je u odnosu na Zapadnu obalu složenija. Palestinska samouprava upravlja dijelom područja, ali Izrael neovisno o tome zahtijeva velik dio tog područja. Izrael je također izgradio velika naselja za svoje državljane u Istočnom Jeruzalemu, Zapadnoj obali i Golanskoj visoravni. Prethodno je takva naselja izgradio na Sinaju, no ona su bila uklonjena kad je to područje vraćeno pod egipatsku kontrolu. Bilo je naselja i u pojasu Gaze, no ona su također uklonjena kad je Izrael evakuirao to područje 2005.

8.

Ovaj općeniti sažetak predstavlja povijesnu pozadinu predmetnog zahtjeva za prethodnu odluku. Ovaj zahtjev odnosi se na usklađenost s pravom Unije u pogledu određenih zahtjeva za označivanje proizvoda podrijetlom iz okupiranih područja, pojedinosti kojih ću sada iznijeti. Sud će za potrebe rješavanja ovog zahtjeva morati, barem u određenoj mjeri, odrediti zakonitost izraelske okupacije područja koja iz praktičnih razloga predlažem Sudu nazivati „okupirana područja”. Međutim, važno je najprije pojasniti da će Sud postavljeno pitanje nužno promatrati isključivo kao pravno pitanje pri čemu će za ovu svrhu polaziti od međunarodnog prava i temeljiti se na relevantnim rezolucijama Vijeća sigurnosti UN‑a i Opće skupštine UN‑a, važnom mišljenju Međunarodnog suda iz 2004. i drugim međunarodnim izvorima prava. Međutim, potrebno je naglasiti da ništa u ovom mišljenju ili konačnoj presudi Suda ne treba tumačiti kao izražavanje političkog ili moralnog mišljenja u vezi s bilo kojim od pitanja koja su postavljena u zahtjevu.

9.

Uvodne izjave 3., 29. i 33. Uredbe br. 1169/2011 navode:

[…]

[…]

10.

Članak 1. stavak 1. Uredbe br. 1169/2011, naslovljen „Predmet i područje primjene”, u stavku 1. predviđa:

„Ovom se Uredbom utvrđuje osnova za postizanje visoke razine zaštite potrošača u vezi s informacijama o hrani, vodeći računa o razlikama u percepciji potrošača i njihovim potrebama za informacijama, istodobno osiguravajući nesmetano funkcioniranje unutarnjega tržišta”.

11.

Članak 2. Uredbe br. 1169/2011 naslovljen je „Definicije”. Sukladno članku 2. stavku 2. točki (g) „mjesto podrijetla” je „mjesto koje se navodi kao mjesto iz kojeg potječe hrana, a koje nije „zemlja podrijetla”, kao što je utvrđeno u skladu s člancima 23. do 26. [Carinskog zakonika Zajednice]; ime, naziv ili adresa subjekta u poslovanju hranom na etiketi ne smatra se zemljom podrijetla ili mjestom podrijetla hrane u smislu ove Uredbe”. Članak 2. stavak 3. također ističe da „[z]a potrebe ove Uredbe zemlja podrijetla hrane odnosi se na podrijetlo hrane kao što je utvrđeno člancima 23. do 26. [Carinskog zakonika Zajednice]”.

12.

Članak 3. Uredbe br. 1169/2011, naslovljen „Opći ciljevi”, u stavku 1. predviđa:

„Pružanjem informacija o hrani treba se postići visoka razina zaštite zdravlja i interesa potrošača uspostavom temelja pomoću kojih će krajnji potrošači biti informirani pri odabiru hrane i pomoću kojih će upotrebljavati i koristiti hranu na siguran način, s posebnim naglaskom na zdravstvene, gospodarske, okolišne, socijalne i etičke okolnosti”.

13.

Članak 7. Uredbe br. 1169/2011 naslovljen je „Prakse poštenog informiranja”. Njegov prvi stavak glasi:

Informacije o hrani ne smiju biti obmanjujuće, a posebno:

[…]”

14.

Članak 9. stavak 1. točka (i) Uredbe br. 1169/2011 predviđa da je navođenje zemlje podrijetla ili mjesta podrijetla obvezno kada to propisuje članak 26. te uredbe. U skladu sa drugim stavkom prethodne odredbe, navođenje zemlje podrijetla ili mjesta podrijetla obvezno je „ako bi izostavljanje toga podatka moglo dovesti potrošača u zabludu u pogledu stvarne zemlje ili mjesta podrijetla hrane, a posebno ako bi informacije koje prate hranu ili čitava etiketa ukazivale na to da hrana potječe iz druge zemlje ili mjesta podrijetla”.

15.

Članak 38. Uredbe br. 1169/2011, naslovljen „Nacionalne mjere”, predviđa:

„1.   Države članice ne bi trebale imati mogućnost donošenja ili zadržavanja na snazi nacionalnih odredaba u vezi s pitanjima koja su posebno usklađena ovom Uredbom, osim ako je to dopušteno zakonodavstvom Unije. Te nacionalne mjere ne smiju biti prepreka slobodnom protoku robe, uključujući diskriminaciju hrane iz drugih država članica.

2.   Ne dovodeći u pitanje članak 39., države članice mogu donijeti nacionalne mjere u vezi s pitanjima koja nisu posebno usklađena ovom Uredbom, pod uvjetom da se njima ne zabranjuje, sprječava ili ograničava slobodan protok robe u skladu s ovom Uredbom”.

16.

Članak 39. Uredbe br. 1169/2011, naslovljen „Nacionalne mjere o dodatnim obveznim podacima” propisuje:

„1.   Uz obvezne podatke iz članka 9. stavka 1. i članka 10., države članice mogu, u skladu s postupkom iz članka 45., donijeti mjere kojima se propisuju dodatni obvezni podaci za određene vrste hrane ili kategorije hrane iz jednoga od sljedećih razloga:

2.   Na temelju stavka 1. države članice mogu donijeti mjere o obveznom navođenju zemlje podrijetla ili mjesta podrijetla hrane samo ako postoji dokazana povezanost određene kakvoće hrane i njezinog podrijetla. Kad države članice budu obavješćivale Komisiju o takvim mjerama, moraju joj dostaviti dokaze da većina potrošača pridaje značajnu vrijednost navođenju odnosnog podatka.

17.

U vrijeme donošenja Uredbe br. 1169/2011, članak 23. stavak 1. Carinskog zakonika Zajednice predviđao je da je„roba podrijetlom iz jedne zemlje […] ona roba koja je u cijelosti dobivena ili proizvedena u toj zemlji”. Članak 24. Carinskog zakonika Zajednice određuje da „[r]oba čija proizvodnja uključuje više od jedne zemlje smatrat će se podrijetlom iz zemlje u kojoj je prošla posljednju bitnu gospodarski opravdanu preradu ili obradu u trgovačkom društvu koja je opremljena za tu svrhu i dovodi do proizvodnje novog proizvoda ili predstavlja važnu fazu proizvodnje”.

18.

Carinski zakonik stavljen je izvan snage Uredbom (EU) br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. listopada 2013. o Carinskom zakoniku Unije ( 3 ) (SL 2013., L 269, str. 1.)(u daljnjem tekstu: Carinski zakonik Unije). U skladu s člankom 286. stavkom 3. Carinskog zakonika Unije, upućivanja na Carinski zakonik Zajednice u drugim aktima Unije trebalo bi smatrati upućivanjima na odgovarajuće odredbe Carinskog zakonika Unije.

19.

Članak 60. Carinskog zakonika Unije – koji je stupio na snagu 1. svibnja 2016. ( 4 ) – u suštini odgovara odredbama koje su prethodno sadržavali članak 23. stavak 1. i članak 24. Carinskog zakonika Zajednice. Prema prvom stavku nove odredbe „[r]oba koja je u cijelosti dobivena u jednoj zemlji ili području smatra se robom koja ima podrijetlo iz te zemlje ili tog područja”. Drugi stavak propisuje da „[r]oba čija proizvodnja uključuje više od jedne zemlje ili područja smatra se robom koja potječe iz zemlje ili područja gdje je obavljena posljednja značajna, gospodarski opravdana obrada ili prerada, u poduzeću opremljenom za taj postupak, što rezultira izradom novog proizvoda ili predstavlja značajan stupanj izrade”.

20.

Europska komisija je 12. studenoga 2015. u Službenom listu Europske unije objavila obavijest pod nazivom „Mišljenje o tumačenju u pogledu navođenja podrijetla proizvoda s područja koja su pod izraelskom okupacijom od lipnja 1967.” ( 5 ) (u daljnjem tekstu: mišljenje o tumačenju).

21.

Komisija opravdava svoj pristup činjenicom da „[p]otrošači, gospodarski subjekti i nacionalna tijela doista imaju potrebu za razjašnjenjem postojećeg zakonodavstva Unije u pogledu podataka o podrijetlu za proizvode s područja koja su pod izraelskom okupacijom” ( 6 ). Njezin je cilj također „osigurati poštovanje stajališta Unije i međunarodnopravnih obveza o Unijinu nepriznavanju izraelskog suvereniteta nad područjima koja su pod izraelskom okupacijom od lipnja 1967.” ( 7 ).

22.

Iz tog razloga Komisija na kraju svog Mišljenja o tumačenju smatra da:

„7. Budući da Golanska visoravan i Zapadna obala (uključujući Istočni Jeruzalem) prema međunarodnom pravu nisu dio izraelskog državnog područja, oznaka „proizvod iz Izraela” smatra se netočnom i zavaravajućom u smislu navedenog zakonodavstva.

8. Ako je navođenje podrijetla obvezatno, morat će se rabiti drugi izraz, kojim se uzimaju u obzir nazivi pod kojima se ta područja često navode.

9. Za proizvode iz Palestine koji nisu podrijetlom iz naselja, oznaka koja ne zavarava u pogledu zemljopisnog podrijetla, a odgovara međunarodnoj praksi, mogla bi biti „proizvod sa Zapadne obale (palestinski proizvod)”, „proizvod iz Gaze” ili „proizvod iz Palestine”.

10. Za proizvode sa Zapadne obale ili Golanske visoravni koji jesu podrijetlom iz naselja, oznaka ograničena na „proizvod s Golanske visoravni” ili „proizvod sa Zapadne obale” ne bi bila prihvatljiva. Čak i kad bi te oznake označivale širi prostor ili područje s kojeg proizvod potječe, nenavođenje dodatnih zemljopisnih podataka o tome da proizvod potječe iz izraelskih naselja zavaralo bi potrošače u pogledu pravog podrijetla proizvoda. U tim se slučajevima treba dodati izraz „izraelsko naselje” ili drugi istovjetan izraz, primjerice u zagradama. Stoga bi se mogli rabiti izrazi kao što je „proizvod s Golanske visoravni (izraelsko naselje)” ili „proizvod sa Zapadne obale (izraelsko naselje)”.

23.

Ministar gospodarstva i financija je 24. studenoga 2016., pozivajući se na Uredbu br. 1169/2011, objavio u Službenom listu Francuske Republike rješenje gospodarskim subjektima upućeno u pogledu navođenja podrijetla proizvoda s područja koja su pod izraelskom okupacijom od lipnja 1967. („Avis aux opérateurs économiques relatifs à l’indication de l’origine des marchandises issues des territoires occupés par Israël depuis 1967” ( 8 )) (u daljnjem tekstu: sporno rješenje).

24.

To sporno rješenje glasi kako slijedi:

„Uredba [br. 1169/2011] određuje da označivanje mora biti pošteno. Ono ne smije riskirati zavaravanje potrošača, pogotovo ne u pogledu podrijetla proizvoda. Prehrambeni proizvodi s područja koja su pod izraelskom okupacijom moraju stoga biti označeni na način koji odražava to podrijetlo.

Slijedom toga, Direction générale de la Concurrence, de la consommation et de la répression des fraudes du ministère de l’Économie et des Finances (GCCRF) skreće pozornost gospodarskih subjekata na Mišljenje o tumačenju.

Njime se posebice napominje da Golanska visoravan i Zapadna obala, uključujući Istočni Jeruzalem, u skladu s međunarodnim pravom nisu dio Izraela. Posljedično, kako se ne bi zavaravalo potrošača, oznake prehrambenih proizvoda moraju pravilno navesti točno podrijetlo proizvoda, neovisno o tome je li njihovo navođenje obvezno sukladno pravilima Unije ili ga je subjekt dobrovoljno pričvrstio.

Za proizvode sa Zapadne obale ili Golanske visoravni koji jesu podrijetlom iz naselja, oznaka ograničena na „proizvod s Golanske visoravni” ili „proizvod sa Zapadne obale” ne bi bila prihvatljiva. Čak i kad bi te oznake označivale širi prostor ili područje s kojeg proizvod potječe, nenavođenje dodatnih zemljopisnih podataka o tome da proizvod potječe iz izraelskih naselja bi vjerojatno zavaralo potrošače u pogledu pravog podrijetla proizvoda. U tim se slučajevima treba dodati izraz „izraelsko naselje” ili drugi istovjetan izraz, u zagradama. Stoga bi se mogli rabiti izrazi kao što je „proizvod s Golanske visoravni (izraelsko naselje)” ili „proizvod sa Zapadne obale (izraelsko naselje)”.

25.

Francuski je ministar gospodarstva i financija pozivajući se na Uredbu br. 1169/2011 spornim rješenjem odredio pojmove koji bi se mogli i koji se ne bi mogli koristiti za proizvode koji potječu s područja koja su pod izraelskom okupacijom od lipnja 1967.

26.

Dvama tužbama, Organisation juive européenne i Psagot (društvo koje je specijalizirano za iskorištavanje vinograda koji se nalaze posebice u područjima pod izraelskom okupacijom) zahtijevaju poništenje spornog rješenja kao akta ultra vires.

27.

Prema sudu koji je uputio zahtjev ocjena usklađenosti spornog rješenja s Uredbom br. 1169/2011 ovisi o tome zahtijeva li pravo Unije da se na proizvodu s područja koje je pod izraelskom okupacijom od 1967. navede to područje i to da je proizvod podrijetlom iz izraelskog naselja ako je to slučaj, ili ako ne, dopuštaju li odredbe Uredbe br. 1169/2011, da država članica zahtijeva da takvi proizvodi budu označeni na taj način.

28.

U tim je okolnostima Conseil d'État (Državno vijeće, Francuska) odlukom od 30. svibnja 2018., koju je Sud zaprimio 4. lipnja 2018., odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„Zahtijeva li pravo Europske unije i osobito Uredba br. 1169/2011 […] ako je navođenje podrijetla proizvoda koji je obuhvaćen područjem primjene te uredbe obvezno, da se na proizvodu s područja koje je pod izraelskom okupacijom od lipnja 1967. navede to područje i to da je proizvod podrijetlom iz izraelskog naselja ako je to slučaj? Ako se to ne zahtijeva, dopuštaju li odredbe [Uredbe br. 1169/2011], osobito one iz njezina poglavlja VI., da država članica zahtijeva takva navođenja?”

29.

Pisana očitovanja podnijeli su Organisation juive européenne, Psagot, francuska, švedska, irska i nizozemska vlada te Europska komisija. Sve su stranke, osim nizozemske vlade, iznijele usmena očitovanja pred Sudom na raspravi održanoj 9. travnja 2019.

30.

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita zahtijevaju li za potrebe označivanja pravo Unije i osobito Uredba br. 1169/2011 navođenje podrijetla proizvoda koji potječe s područja koja su pod izraelskom okupacijom od 1967. i ako je odgovor na to potvrdan, koji je sadržaj tog zahtjeva u pogledu označivanja.

31.

U skladu s člancima 9. i 26. Uredbe br. 1169/2011 navođenje zemlje podrijetla ili mjesta podrijetla obvezno je ako bi „izostavljanje toga podatka moglo dovesti potrošača u zabludu u pogledu stvarne zemlje ili mjesta podrijetla hrane”. Stoga je, kao prvo, potrebno odrediti značenje pojmova „zemlja podrijetla” i „mjesto podrijetla”.

32.

Pojam „mjesto podrijetla” definiran je u članku 2. stavku 2. točki (g) Uredbe br. 1169/2011 za razliku od pojma „zemlja podrijetla” koji je definiran upućivanjem na članke 23. do 26. Carinskog zakonika Zajednice.

33.

Kao što je Sud već imao prilike razjasniti u odnosu na članak 24. Carinskog zakonika Zajednice, te odredbe predstavljaju zajedničku definiciju pojma podrijetla robe, ali se ne odnose na sadržaj informacija namijenjenih potrošačima ( 9 ). Pojam „zemlja podrijetla” u smislu Uredbe br. 1169/2011 stoga samo obuhvaća robu koja potječe iz zemlje uključujući njezino teritorijalno more.

34.

Osim toga, članak 2. stavak 2. točka (g) Uredbe br. 1169/2011 također određuje da se „ime, naziv ili adresa subjekta u poslovanju hranom na etiketi ne smatra se zemljom podrijetla ili mjestom podrijetla hrane u smislu ove Uredbe”. Prema tome jasno je da se upućivanje na „mjesto podrijetla” nužno odnosi na mjesto koje nije niti zemlja niti adresa subjekta u poslovanju s hranom na oznaci.

35.

Pojam „mjesto” čest je izraz koji se u svom uobičajenom smislu odnosi na prostornu smještenost koja omogućava lokalizirati nekoga ili nešto ( 10 ). Stoga slijedi da se pojam „zemlja podrijetla” prema Uredbi br. 1169/2011 odnosi na zemlju, uključujući njezino teritorijalno more ( 11 ) dok se pojam „mjesto podrijetla” odnosi na zemljopisno mjesto koje je manje od zemlje i veće od točno određenog mjesta ili zgrade ( 12 ).

36.

Međutim, u skladu s ustaljenom praksom Suda, za potrebe tumačenja odredbe prava Unije, mora se voditi računa ne samo o formulaciji odredbe već i o kontekstu i ciljevima koji se žele postići propisom kojeg je ona dio ( 13 ).

37.

Kao prvo, cilj Uredbe br. 1169/2011 jasno je postavljen u članku 1.: zakonodavac Unije želi osigurati „postizanje visoke razine zaštite potrošača u vezi s informacijama o hrani, vodeći računa o razlikama u percepciji potrošača i njihovim potrebama za informacijama” ( 14 ). Očito je da je naglasak na potrebi potrošača za informacijama.

38.

Ne može se poreći da je Uredbom br. 1169/2011 također osigurana i zdravstvena zaštita. Naime, njezina uvodna izjava 3. predviđa da: „Kako bi se postigla visoka razina zaštite potrošača i zajamčilo njihovo pravo na informacije, potrebno je osigurati primjereno informiranje potrošača u vezi s hranom koju konzumiraju”. Međutim, uz činjenicu da se ta uvodna izjava ravnopravno odnosi na zaštitu zdravlja potrošača i njihovih prava na informacije, ona potvrđuje da je područje primjene Uredbe br. 1169/2011 mnogo šire od samo zdravstvenih pitanja. Naime, uvodna izjava 3. naglašava činjenicu da na izbor potrošača mogu utjecati, između ostalog, zdravstvene okolnosti, ali isto tako i gospodarske, okolišne, socijalne i etičke okolnosti.

39.

Potpuno je jasno da se u suvremenom okruženju neke kupnje više ne temelje isključivo na okolnostima kao što su cijena ili identitet određene robne marke. Za mnoge potrošače takve kupnje mogu također biti pod utjecajem kriterija poput okolišnih, socijalnih, političkih, kulturnih ili etičkih okolnosti ( 15 ).

40.

Povratkom na tekst članka 26. Uredbe br. 1169/2011 i posebne obveze koje se odnose na „zemlju podrijetla” ili „mjesto podrijetla”, mora se također priznati da ova odredba uopće ne upućuje na zdravstveno pitanje. Nasuprot tomu, članak 26. Uredbe br. 1169/2011 neutralan je u odnosu na uzrok rizika od prijevare u pogledu stvarne zemlje podrijetla ili mjesta podrijetla hrane.

41.

Kao drugo, kontekst članka 9. Uredbe br. 1169/2011 također je relevantan u određivanju dosega pojmova „mjesto podrijetla”. Naime, ta odredba – koja navodi obvezne podatke – prvi je članak u poglavlju IV. Uredbe br. 1169/2011 naslovljen „obvezne informacije o hrani”. Prije poglavlja IV., u poglavlju II. navedena su određena „opća načela o informacijama o hrani” dok se poglavlje III. posvetilo „opći[m] zahtjevi[ma] o informacijama o hrani i odgovornosti subjekata u poslovanju s hranom”.

42.

S tim u vezi napominjem da, kao što sam već naveo, prvi članak poglavlja II Uredbe br. 1169/2011 – odnosno članak 3. stavak 1. – ustraje na tome da krajnji potrošači moraju biti informirani pri odabiru hrane i koristiti hranu na siguran način, „s posebnim naglaskom na zdravstvene, gospodarske, okolišne, socijalne i etičke okolnosti” ( 16 ). Osim toga, članak 4. stavak 2. Uredbe br. 1169/2011 dodaje da „[p]ri razmatranju potrebe za obveznim informacijama o hrani te kako bi se potrošačima omogućilo da budu informirani pri odabiru, uzimaju se u obzir potrebe većine potrošača za određenim informacijama koje za njih imaju značajnu vrijednost” ( 17 ). Naposljetku, u poglavlju IV. Uredbe br. 1169/2011 članak 7. stavak 2. Uredbe br. 1169/2011 određuje da „[i]nformacije o hrani moraju biti točne, jasne i lako razumljive potrošaču” ( 18 ).

43.

Iako se može reći da, ako se promatra zasebno, doslovno tumačenje pojma „mjesto podrijetla” može sugerirati da upućuje isključivo na zemljopisno područje. Te se riječi ipak ne mogu, međutim, tumačiti odvojeno od ostatka zakonodavnog teksta i njegovog cilja. U tom je pogledu potrebno skrenuti pozornost na neutralnost teksta u članku 26. Uredbe br. 1169/2011, na naglasak kojeg je zakonodavac stavio na potrebu da se potrošačima osigura visoka razina informacija, na široki raspon pitanja koja bi mogla biti relevantna za te potrošače i na obvezu pružanja točnih, jasnih i lako razumljivih informacija. Sve te okolnosti upućuju na tumačenje pojma „mjesto podrijetla” koje ne mora nužno biti ograničeno isključivo na zemljopisno upućivanje.

44.

Drugim riječima, dok se pojam „zemlja podrijetla” jasno odnosi na imena zemalja i njihova teritorijalnog mora, članak 2. stavak 2. točka (g) Uredbe br. 1169/2011 omogućava utvrđivanje „mjesta podrijetla” prehrambenih proizvoda s pomoću riječi koje nisu nužno ograničene na ime dotičnog zemljopisnog područja, osobito kad bi uporaba samo zemljopisne oznake mogla pogodovati zavaravanju.

45.

Prema ovim definicijama pojmova „zemlja podrijetla” i „mjesto podrijetla”, pitanje se smanjuje na ovo: može li nedostatak oznake podrijetla ili mjesta podrijetla u smislu Uredbe br. 1169/2011 za prehrambene proizvode koji potječu s područja koja su pod izraelskom okupacijom zavarati potrošača?

46.

Odgovor na to pitanje mora se pronaći u članku 3. stavku 1. Uredbe br. 1169/2011. Naime, ta odredba propisuje kriterije koji bi mogli utjecati na odabir potrošača: „Pružanjem informacija o hrani treba se postići visoka razina zaštite zdravlja i interesa potrošača uspostavom temelja pomoću kojih će krajnji potrošači biti informirani pri odabiru hrane i pomoću kojih će upotrebljavati i koristiti hranu na siguran način, s posebnim naglaskom na zdravstvene, gospodarske, okolišne, socijalne i etičke okolnosti”. Osim toga, iz članka 1. stavka 1. Uredbe br. 1169/2011 proizlazi da se razlike u percepciji potrošača i njihove potrebe za informacijama uzimaju u obzir.

47.

Osim toga, potrebno je napomenuti da ako se mogućnost zavaravanja s opisom na oznaci mora procjenjivati u odnosu na „prosječnog potrošača” to ne mora značiti da se radi o bilo kojem potrošaču. Naprotiv, radi se o prosječnom potrošaču „koji je uobičajeno obaviješten, razumno pažljiv i oprezan u odnosu na izvor, podrijetlo i kvalitetu povezanu s prehrambenim proizvodom” ( 19 ).

48.

Svaki je od tih izraza važan. Naime, ako je prosječni potrošač onaj koji je samo „uobičajeno obaviješten”, on ili ona također je „razumno pažljiv i oprezan”. Za razliku od prvog elementa definicije prosječnog potrošača koja se čini da dopušta određenu pasivnost, drugi element podrazumijeva pozitivan pristup potrošača, a treći veće zanimanje o podacima te kao posljedicu detaljnije znanje. Drugim riječima, ako je prosječan potrošač uobičajeno obaviješten to je posljedica njegovog ili njezinog ponašanja ( 20 ).

49.

U tim se okolnostima ne može izostaviti da je položaj područja koja su zauzeta okupatorskom silom – a fortiori, kad je zauzimanje područja popraćeno naseljima – faktor koji će vjerojatno biti važan za odabir potrošača koji je uobičajeno obaviješten, razumno pažljiv i oprezan u kontekstu u kojem se, u skladu s člankom 1. stavkom 1. i člankom 3. stavkom 1. Uredbe br. 1169/2011, razlike u percepciji potrošača i njihovim potrebama za informacijama moraju uzeti u obzir uključujući etičke okolnosti.

50.

U tom pogledu, suprotno tvrdnjama Organisation juive européenne na usmenoj raspravi od 9. travnja 2019., ne smatram da se upućivanje na „etičke okolnosti” u Uredbi br. 1169/2011 odnosi samo na etičke okolnosti isključivo u kontekstu konzumacije hrane. U svakom slučaju, potrošači bi mogli uložiti prigovor na potrošnju određene hrane zbog njihovih vjerskih ili etičkih uvjerenja (kao što je, na primjer, vegetarijanstvo). Mogle bi se isto tako predvidjeti okolnosti u kojima bi potrošači mogli odbiti konzumaciju određene hrane zbog načina na koji se prema dotičnim životinjama postupalo, općenito ili prije klanja. Međutim, informacije o zemlji podrijetla bi rijetko bile od pomoći potrošaču koji, primjerice, odbija konzumirati proizvode koji sadrže mesne proizvode.

51.

Smatram da je upućivanje na „etička pitanja” u kontekstu označivanja zemlje podrijetla jasno upućivanje na ta šira etička pitanja koja mogu utjecati na razmišljanje određenih potrošača prije kupnje. Kao što su mnogi europski potrošači odbili kupovati robu iz Južnoafričke Republike u doba aparthejda prije 1994., potrošači danas mogu na temelju sličnih razloga odbiti kupnju robe iz određene zemlje jer, na primjer, nije demokratska ili jer vodi posebnu politiku ili socijalnu politiku koju potrošač smatra neprikladnom ili čak odbojnom. U kontekstu izraelske politike u odnosu na okupirana područja i naselja mogu postojati potrošači koji odbijaju kupnju proizvoda koji potječu iz tih područja upravo zbog činjenice da okupacija i naselja predstavljaju kršenje međunarodnog prava. Nije naravno zadaća Suda da odobrava ili ne odobrava takav izbor potrošača: sasvim je dovoljno reći da povreda međunarodnog prava predstavlja etičku okolnost koju je zakonodavac Unije priznao kao legitimnu u kontekstu zahtijevanja informacija o zemlji podrijetla.

52.

Naime, mnogi smatraju da poštovanje zahtjeva međunarodnog prava – i to ne samo ograničeni kadar stručnjaka specijaliziranih u području međunarodnog prava i diplomacije – ima ključnu ulogu u održavanju međunarodnog mira i sigurnosti te vjesnika pravde u inače nepravednom svijetu. To je možda posebno točno u kontekstu građana Unije koji su, neki čak i za života, svjedočili razarajućem učinku grube sile u doba kad su neke države smatrale da je međunarodno pravo samo prazno obećanje potlačenima i ranjivima u svijetu i da se može nekažnjeno zanemariti.

53.

Promatrana iz perspektive međunarodnog prava, izraelska je okupacija tih područja nezakonita. Politika naseljavanja u odnosu na ova područja također predstavlja očito kršenje međunarodnog prava s obzirom na to da članak 49. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata ( 21 ) (u daljnjem tekstu: Četvrta ženevska konvencija) određuje da okupacijska sila (u ovom slučaju Izrael) ne smije „deportirati ili premjestiti dio vlastitoga civilnog stanovništva na područje koje je okupirala”.

54.

Međunarodni sud zaključio je u svojem Savjetodavnom mišljenju o izgradnji zida na okupiranom palestinskom području da se tom odredbom „[…] ne zabranjuju samo deportacije ili prisilna preseljenja stanovništva kao što su ona koja su provedena tijekom Drugog svjetskog rata, nego i sve mjere koje je poduzela okupacijska sila u svrhu organiziranja ili poticanja premještanja dijelova vlastitog stanovništva na okupirano područje”. U tom pogledu, iz podataka koji su dostavljeni Sudu proizlazi da je Izrael od 1977. provodio politiku i razvijao prakse koje uključuju uspostavljanje naselja na okupiranom palestinskom području, u suprotnosti s uvjetima iz upravo citiranog članka 49., stavka 6. Vijeće sigurnosti stoga je smatralo da takve politike i prakse „nemaju pravnu valjanost”. Također je u Četvrtoj ženevskoj konvenciji pozvalo „Izrael kao okupacijsku silu da se strogo pridržava” i: „da opozove svoje prethodne mjere i da se suzdrži od bilo kakvog postupanja koje bi moglo za posljedicu imati promjenu pravnog statusa i zemljopisne prirode i značajno utjecati na demografski sastav arapskih teritorija okupiranih od 1967. uključujući Jeruzalem te osobito da ne premješta dijelove vlastitog civilnog stanovništva na okupirana arapska područja”(odluka 446. (1979.) od 22. ožujka 1979.). Vijeće je potvrdilo svoje stajalište u odlukama 452. (1979.) od 20. srpnja 1979. i 465. (1980.) od 1. ožujka 1980. Naime, u potonjem slučaju opisao je „izraelsku politiku i prakse naseljavanja dijelova stanovništva i novih imigranata na [okupirana] područja” kao „očito kršenje” Četvrte ženevske konvencije. Sud zaključuje da su izraelska naselja na okupiranim palestinskim područjima (uključujući Istočni Jeruzalem) ustanovljena protivno međunarodnom pravu” ( 22 ).

55.

Ovaj odlomak govori sam za sebe. Nesporno prikazuje da se izraelska politika naseljavanja smatra očitim kršenjem međunarodnog prava, osobito na temelju prava ljudi na samoodređenje ( 23 ) koje je prema Međunarodnom sudu pravde ( 24 ) i Sudu pravno izvršivo pravo erga omnes ( 25 ). Slično stajalište zauzeli su i Ujedinjeni Narodi (UN) ( 26 ).

56.

U tim okolnostima ne iznenađuje da određeni uobičajeno obaviješteni, razumno pažljivi i oprezni potrošači smatraju ovo etičkom okolnošću koja utječe na njihove potrošačke sklonosti i u odnosu na koje mogu zahtijevati dodatne informacije.

57.

Osim toga, može se također primijetiti da je Sud u presudi u predmetu Brita ( 27 ) već prepoznao – iako u posebnom aspektu prava Unije, osobito području primjene Sporazuma o pridruživanju između Unije i Izraela ( 28 ) i između Unije i Palestinske oslobodilačke organizacije ( 29 ) – potrebu da se razjasni razlikovanje između proizvoda koji potječu s izraelskog područja i onih s područja Zapadne Obale.

58.

Ova ja analiza također u skladu s člankom 3. stavkom 5. UEU‑a, prema kojem Unija treba doprinijeti „strogom poštovanju […] međunarodnog prava, uključujući poštovanje načela Povelje Ujedinjenih naroda”. Također je u skladu s RVSUN‑om br. 2334 (2016.) kojim se „sve države poziva […] da razlikuju, u njihovim odnosima, područja Države Izrael od područja okupiranih od 1967.” ( 30 ).

59.

Prema tome je pojedinac prisiljen zaključiti da nedostatak navođenja zemlje podrijetla ili mjesta podrijetla proizvoda koji potječe s područja koja su pod izraelskom okupacijom i, u svakom slučaju, kolonijom naselja, može zavarati potrošača u pogledu stvarne zemlje podrijetla i mjesta podrijetla hrane.

60.

Zbog svih tih razloga smatram da bi navođenje tih informacija trebalo postati obvezno u skladu s člankom 9. stavak 1. točkom (i) i člankom 26. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1169/2011.

61.

Zastupnici Psagota u velikom su se dijelu oslonili na presudu Vrhovnog suda Ujedinjene Kraljevine od 5. veljače 2014., Richardson/Predsjednik državnog odvjetništva ( 31 ). Potrebno je stoga detaljnije razmotriti ovaj predmet.

62.

Ovo je bio predmet gdje se protiv tuženika vodio postupak zbog samovlasnog smetanja posjeda koje proizlazi iz, kao što je Sud opisao, „nenasil[nog], ali odluč[nog] prosvjed[a] u dućanu u Londonu”. Dućan je specijaliziran za prodaju kozmetičkih proizvoda koji su dobiveni iz mineralnih materijala iz Mrtvog mora. Prigovor tuženika temeljio se na činjenicama (i.) da je te proizvode proizvelo izraelsko društvo u izraelskom naselju na Zapadnoj obali Mrtvog mora odnosno na okupiranom području i (ii.) da se za osoblje tvornice namjeravalo zaposliti Izraelce koje je Vlada poticala da se ovdje nastane.

63.

Jedan od specifičnih argumenata bio je da su proizvodi koji su se prodavali u dućanu bili označeni kao “Made by Dead Sea Laboratories Ltd, Dead Sea, Israel”. Ovo se smatralo netočnim ili zavaravajućim označivanjem s obzirom na to da okupirana područja nisu međunarodno ili u Ujedinjenoj Kraljevini priznata kao dio Izraela. Tuženici su prema tome naveli da je društvo koje upravlja dućanom počinilo određene prekršaje označivanja.

64.

Glavni je prekršaj, na koji se pozivalo za ovu svrhu, bio onaj suprotan određenim odredbama Ujedinjene Kraljevine kojima je prenesena Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi ( 32 ). Relevantni se predmetni prekršaj sastojao od sudjelovanja u „poslovnoj praksi koja je zavaravajući postupak” ( 33 ).

65.

Stajalište pred lokalnim sudom (okružni sudac) bilo je da su proizvodi koji su se prodavali u dućanu bili pogrešno označeni u odnosu na zemljopisno podrijetlo jer su bili označeni kao „Made by Dead Sea Laboratories Ltd, Dead Sea, Israel”. Smatralo se da je to dovelo do predstavljanja da proizvodi potječu iz Izraela što nije točno s obzirom da dolaze s okupiranih područja.

66.

Neovisno o činjenici da, kao što je Vrhovni sud naposljetku presudio, odredba nije prodaju pogrešno označene robe smatrala prekršajem, potrebno je naglasiti da je lokalni sud smatrao da nije bilo osnove za navođenje da bi prosječni potrošač bio zavaran da donese odluku o poslu (tj. da kupi proizvod) kojeg u suprotnom ne bi donio, jednostavno zbog toga što je izvor proizvoda bio opisan kao ustavni ili politički Izrael dok su u stvarnosti to bili okupirani teritoriji: izvor je naposljetku točno označen kao Mrtvo more. Okružni je sudac smatrao da: „Neovisno o tome jesu li dane informacije netočne […] smatram da je broj ljudi na čije bi odluke o kupnji utjecalo znanje točnog podrijetla bio puno manji od onog koji se od njih zahtijeva kako bi se smatrali „prosječnim potrošačem”. Ako je potencijalni kupac netko tko uopće želi kupiti izraelsku robu, on ili ona bi bio u vrlo rijetkoj kategoriji ako bi ta odluka bila različita zato jer je roba došla iz ilegalno okupiranih područja”. Vrhovni je sud smatrao da je ovaj zaključak „bio očit okružnom sucu na temelju dokaza i poguban za prigovor o tome da je počinjen prekršaj”.

67.

Međutim, ne smatram ovu odluku od velike koristi. Predmet se odnosi na nezakonito ometanje posjeda u prostorima dućana u odnosu na koje je obrana iznijela prilično neobične, ali domišljate argumente kako bi se opravdali tuženikovi postupci. Nadalje, Vrhovni je sud naposljetku postupao po ovom predmetu zbog pogrešne primjene prava te je bio vezan činjeničnim utvrđenjima nižeg suda.

68.

Niti se, uz poštovanje, mogu nužno složiti sa obrazloženjem okružnog suca. Smatram da postoje mnogi potencijalni potrošači koji su spremni kupiti izraelske proizvode (tj. u smislu robe proizvedene unutar međunarodno priznatih granica Izraela prije 1967.), ali koji bi se usprotivili ili čak i prigovorili na prijedlog da bi mogli kupiti robu podrijetlom s područja koja su pod izraelskom okupacijom od 1967. i, kad je primjenjivo, iz naselja unutar tih područja.

69.

Posljednji problem koji treba riješiti kako bi se odgovorilo na prvo pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev je utvrditi opseg obveze navođenja mjesta podrijetla prehrambenih proizvoda koji potječu s područja koja su pod izraelskom okupacijom od 1967., drugim riječima, tekst obveznog navođenja.

70.

U odnosu na to potrebno je uzeti u obzir članak 7. Uredbe br. 1169/2011. Naime, prema prvom stavku te odredbe, informacije o hrani ne smiju biti obmanjujuće, a posebno glede karakteristika hrane i, među ostalim, zemlje ili mjesta podrijetla.

71.

Na temelju tumačenja slične odredbe iz Direktive 2000/13 ( 34 ) (stavljena izvan snage Uredbom br. 1169/2011), može se reći da članak 7. stavak 1. Uredbe br. 1169/2011 zahtijeva da potrošač ima točne, nepristrane i objektivne informacije koje ga ne dovode u zabludu ( 35 ). Članak 7. stavak 2. Uredbe br. 1169/2001 određuje da „[i]nformacije o hrani moraju biti točne, jasne i lako razumljive potrošaču”.

72.

U tom smislu, kao što je nezavisni odvjetnik Mischo objasnio na osobito važan način u svojem mišljenju u predmetu Gut Springenheide i Tusky (C‑210/96, EU:C:1998:102), potrebno je razlikovati objektivno točnu informaciju, objektivno netočnu informaciju i objektivno točnu informaciju koja bi mogla potrošača dovesti u zabludu jer ne odražava cjelokupnu istinu ( 36 ). Naime, „ako bi izostavljene informacije vjerojatno stavile pružene informacije u [jasno] drukčiji kontekst, zaključak mora biti da je potrošač bio zavaran” ( 37 ).

73.

To je također u potpunosti usklađeno s definicijom „zavaravajuće radnje” u smislu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, što uključuje, u skladu s uvodnom izjavom 5. Uredbe br. 1169/2011, određene aspekte pružanja informacija potrošačima posebno kako bi se spriječile zavaravajuće radnje i izostavljanja informacija koje treba nadopuniti posebnim pravilima o pružanju informacija o hrani potrošačima. Naime, u skladu s člankom 6. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, poslovna se praksa mora smatrati zavaravajućom „čak i ako je informacija činjenično točna [ali] je vjerojatno da će[prosječnog potrošača] navesti da donese odluku o poslu koju inače ne bi donio”.

74.

Nadalje, kao što je dokazano u prvom dijelu moje analize, smatram da iako pojam „zemlja podrijetla” jasno upućuje na imena zemalja i njihovih teritorijalnih mora, članak 2. stavak 2. točka (g) Uredbe br. 1169/2011 omogućuje utvrđivanje „mjesta podrijetla” hrane s pomoću riječi koje nisu ograničene na ime dotičnog zemljopisnog prostora.

75.

U tim okolnostima, smatram da upućivanje ograničeno na navođenje „proizvod iz Golanske visoravni” ili „proizvod iz Zapadne obale” za proizvode sa Zapadne obale ili Golanske visoravni koji potječu iz izraelskih naselja ne bi bilo dovoljno. Iako ti opisi mogu biti tehnički ispravni, smatram da svejedno mogu potrošača dovesti u zabludu. Takvi opisi ne bi odražavali cijelu istinu u odnosu na pitanja koja bi također mogla utjecati na kupovne navike potrošača.

76.

Naime, parafrazirajući presudu Suda u predmetu Severi ( 38 ), među elementima koje treba uzeti obzir kako bi se procijenilo može li predmetno označivanje biti zavaravajuće, izraelska okupacija i naselja mogli bi biti „objektivan element koji može utjecati na očekivanja razumnog potrošača” ( 39 ).

77.

S obzirom na prethodna razmatranja smatram da dodavanje izraza „izraelska naselja” na zemljopisnu identifikaciju podrijetla proizvoda predstavlja jedini način da se – kao što je predviđeno člankom 7. stavcima 1. i 2. Uredbe br. 1169/2011 – pruže ispravne i objektivne, ali također točne, jasne i lako razumljive informacije potrošaču.

78.

Naime, pojam „naselje” proizlazi iz situacije u kojoj postoji područje koje su okupirale okupatorske sile. U predmetnom je slučaju ovaj pristup stoga logičan s obzirom da je Izrael u smislu običajnog međunarodnog prava i Četvrte ženevske konvencije ( 40 ) bio prepoznat kao „okupatorska sila” ( 41 ). Ovi se pojmovi često koriste kako bi se opisala trenutna situacija na okupiranim područjima ( 42 ). Iako prihvaćam da se na neki način može smatrati kako ova nomenklatura ima pomalo pogrdni prizvuk, ovo su unatoč tomu pojmovi koji su u širokoj uporabi i koje bi prosječni potrošač shvatio na razuman način.

79.

Stoga, s obzirom na prethodno navedena razmatranja, zaključujem da Uredba br. 1169/2011 zahtijeva, za proizvod koji potječe s područja koja su pod izraelskom okupacijom od 1967., navođenje zemljopisnog naziva tog područja te naznaku o tome da proizvod potječe iz izraelskih naselja ako je to slučaj.

80.

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u suštini pita dopuštaju li odredbe Uredbe br. 1169/2011 državama članicama da zahtijevaju navođenje oznake područja proizvoda koji potječe s područja koja su pod izraelskom okupacijom od 1967. i, povrh toga, da taj proizvod dolazi iz izraelskih naselja ako je to slučaj.

81.

Prema tome, preostali se dio ovog mišljenja, suprotno mojem stajalištu, temelji na pretpostavci da se članak 9. stavak 1. točka (i) i članak 26. Uredbe br. 1169/2011 ne primjenjuju u tim okolnostima.

82.

Članak 38. stavak 1. Uredbe br. 1169/2011 jasan je, „[d]ržave članice ne bi trebale imati mogućnost donošenja ili zadržavanja na snazi nacionalnih odredaba u vezi s pitanjima koja su posebno usklađena ovom Uredbom, osim ako je to dopušteno zakonodavstvom Unije”. Naprotiv, iz članka 38. stavka 2. Uredbe br. 1169/2011 proizlazi da države članice mogu donijeti nacionalne mjere u vezi s pitanjima koja nisu posebno usklađena tom uredbom, pod uvjetom da se njima ne zabranjuje, sprječava ili ograničava slobodan protok robe u skladu s Uredbom.

83.

Budući da je u članak 39. stavak 2. Uredbe br. 1169/2011, koji se odnosi na nacionalne mjere o dodatnim obveznim podacima, izričito posvećen nacionalnim mjerama o navođenju podrijetla ili mjesta podrijetla, mora se priznati da ta vrsta podataka nije u potpunosti usklađena s Uredbom br. 1169/2011.

84.

Međutim, na temelju članka 39. stavka 2. br. 1169/2011, nacionalne mjere koje se odnose na obvezno navođenje zemlje podrijetla ili mjesta podrijetla prehrambenih proizvoda odobravaju se samo kad postoji „dokazana povezanost određene kakvoće hrane i njezinog podrijetla”.

85.

Prema tome, u smislu ove odredbe nije dovoljno da zemlja podrijetla ili mjesto podrijetla kao takvi imaju određenu važnost za odluku potrošača. Naprotiv, zemlja podrijetla ili mjesto podrijetla moraju imati opipljiv utjecaj u odnosu na sam proizvod, a posebno na kvalitetu predmetne hrane.

86.

Čini mi se da činjenica da područje zauzimaju okupatorske sile ili da je određenu hranu proizvela osoba koja živi u naselju vjerojatno neće dati ili izmijeniti određenu kakvoću prehrambenih proizvoda u odnosu na njihovo podrijetlo ili mjesto podrijetla, barem što se tiče prehrambenih proizvoda podrijetlom iz okupiranih područja o kojima je riječ.

87.

S obzirom na prethodna razmatranja, smatram se obvezan zaključiti da države članice ne smiju u smislu članka 39. stavka 2. Uredbe br. 1169/2011 zahtijevati oznaku područja proizvoda koji potječe s područja koja su pod izraelskom okupacijom od 1967., kao ni oznaku da takav proizvod dolazi iz izraelskih naselja.

88.

Stoga predlažem Sudu da na prvo pitanje koje je postavio Conseil d’État (Državno vijeće, Francuska) odgovori na sljedeći način:

Članak 9. stavak 1. točka (i) i članak 26. stavak 2. Uredbe (EU) br. 1169/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o informiranju potrošača o hrani, izmjeni uredbi (EZ) br. 1924/2006 i (EZ) br. 1925/2006 Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Komisije 87/250/EEZ, Direktive Vijeća 90/496/EEZ, Direktive Komisije 1999/10/EZ, Direktive 2000/13/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, direktiva Komisije 2002/67/EZ i 2008/5/EZ i Uredbe Komisije (EZ) br. 608/2004 zahtijevaju, za proizvod koji potječe s područja koja su pod izraelskom okupacijom od 1967., navođenje zemljopisnog naziva tog područja te naznaku o tome da proizvod potječe iz izraelskih naselja ako je to doista slučaj.

89.

Podredno, u slučaju da Sud ne prihvati moju analizu tog pitanja, predlažem da Sud na sljedeći način odgovori na drugo pitanje:

Države članice ne smiju zahtijevati navođenje područja proizvoda koji potječe s područja koja su pod izraelskom okupacijom od 1967., kao ni da takav proizvod dolazi iz izraelskih naselja u skladu s člankom 39. stavkom 2. Uredbe br. 1169/2011 jer nije utvrđena dokazana povezanost određenih kakvoća hrane proizvedene u okupiranim područjima s njezinim mjestom podrijetla.