1

Tužitelj, Metrans a.s., jest društvo češkog prava, koje u biti posluje na području upravljanja intermodalnim terminalima u Češkoj Republici.

2

Dana 5. studenoga 2015. Europska komisija objavila je dva poziva na podnošenje prijedloga, to jest „poziv [na podnošenje prijedloga] na temelju kohezije” i opći poziv [na podnošenje prijedloga]”, u okviru višegodišnjeg programa rada za financijsku potporu u okviru Instrumenta za povezivanje Europe (CEF) u sektoru prometa za razdoblje 2014. - 2020., kako je izmijenjen Provedbenom odlukom Komisije C(2015) 7358 final od 30. listopada 2015. Krajnji rok za podnošenje prijedloga projekata bio je određen za 16. veljače 2016.

3

Sveukupno je primljeno 427 prijedloga, od kojih 140 u okviru „poziva [na podnošenje prijedloga] na temelju kohezije”. Nesporno je da tužitelj nije podnio prijedlog kao odgovor na dva poziva na podnošenje prijedloga. Među sudionicima u „pozivu [na podnošenje poziva] na temelju kohezije” nalazila su se društva Advanced World Transport a.s. (u daljnjem tekstu: AWT) i České přístavy a.s.

4

Priopćenjem za medije od 17. lipnja 2016. Komisija je otkrila popis sa 195 prijedloga prometnih projekata odabranih za financiranje na temelju Instrumenta za povezivanje Europe (CEF) na području prometa te je izjavila da predloženu odluku o financiranju mora službeno odobriti koordinacijski odbor CEF‑a, koji se trebao sastati 8. srpnja 2016.

5

Priopćenjem za medije od 8. srpnja 2016., objavljenim na svojim internetskim stranicama, Izvršna agencija za inovacije i mreže (INEA), osnovana 2014. Provedbenom odlukom Komisije 2013/801/EU оd 23. prosinca 2013. o osnivanju Izvršne agencije za inovacije i mreže te o stavljanju izvan snage Odluke 2007/60/EZ kako je izmijenjena Odlukom 2008/593/EZ (SL 2013., L 352, str. 65.) obznanila je pozitivno mišljenje koordinacijskog odbora CEF‑a o popisu koji je Komisija sastavila i koji sadržava prijedloge prometnih projekata koji su odabrani za financiranje od strane Europske unije na temelju CEF‑a na području prometa. Priopćenju za mediju bila je priložena brošura, dostupna preko poveznice, a koja se odnosi na odabrane projekte i sadržava, među ostalim, listove s informacijama o navedenim projektima. Projekti koje je podnio AWT (to jest, projekt Paskov) i České přístavy (to jest, projekt Mělník) nalazili su se na stranici 271. odnosno 272. te brošure (vidjeti točku 8. ovog rješenja).

6

Dana 5. kolovoza 2016. Komisija je donijela Provedbenu odluku C(2016) 5047 final kojom se utvrđuje popis prijedloga odabranih za financijsku potporu Europske unije u okviru Instrumenta za povezivanje Europe (CEF) u sektoru prometa, nakon poziva na podnošenje prijedloga od 5. studenoga 2015. i na temelju višegodišnjeg programa rada (u daljnjem tekstu: Provedbena odluka). Taj se popis nalazi u prilogu Provedbenoj odluci.

7

Provedbena odluka kao i njezin prilog stavljeni su 30. kolovoza 2015. na internetsku stranicu Komisijine dotične glavne uprave (GU Mobilnost i promet), na adresi https://ec.europa.eu/transport/themes/infrastructure‑ten‑t-connecting‑europe/reference‑documents‑work‑programmes‑selection_en, kao i 29. rujna 2015. na internetsku stranicu registra dokumenata Komisije, na adresi http://ec.europa.eu/transparency/regdoc/, nakon pozitivnog odgovora na zahtjev za pristup tim dokumentima.

8

Prijedlozi koje su podnijeli České přístavy, pod brojem 2015-CZ‑TM-0406-W, naslovljen „Intermodalni terminal Mělník, faze 2. i 3.” (u daljnjem tekstu: projekt Mělník), i AWT, pod brojem 2015-CZ‑TM-0330-M, naslovljen „Intermodalni terminal za kontejnere Paskov, faza III.” (u daljnjem tekstu: projekt Paskov), nalazili su se u prilogu Provedbenoj odluci i dodijeljeno im je financiranje u okviru prioriteta „Povezivanje i razvoj multimodalnih logističkih platformi”, u rubrici naslovljenoj „(B) [D]dodjela sredstava u okviru poziva [na podnošenje prijedloga] na temelju kohezije”.

9

Nakon donošenja Provedbene odluke, INEA je 21. listopada odnosno 7. studenoga 2016. sklopila sporazume o dodjeli bespovratnih sredstava (u daljnjem tekstu nazvani zajedno s Provedbenom odlukom: pobijani akti) s České přístavy, pod brojem INEA/CEF/TRAN/M2015/1138714 (u daljnjem tekstu: sporazum o dodjeli bespovratnih sredstava za projekt Mělník), i s AWT‑om, pod brojem INEA/CEF/TRAN/M2015/1133813 (u daljnjem tekstu: sporazum o dodjeli bespovratnih sredstava za projekt Paskov).

10

Informacijski listovi o projektima Mělník i Paskov objavljeni su stavljanjem na internetsku stranicu INEA‑e zajedno s datotekama koje se mogu preuzeti, i to na sljedeće dane i sate: projekt Mělník 7. studenoga 2016. u 19 sati i 5 minuta, a projekt Paskov 11. studenoga 2016. u 11 sati i 58 minuta.

11

Dopisom elektroničke pošte od 5. prosinca 2016. upućenom Komisiji, A. Schwarz, tužiteljev zastupnik u okviru ove tužbe, zatražio je pristup pobijanim aktima u dijelu u kojem su se odnosili na projekt Mělník.

12

Dana 22. prosinca 2016. A. Schwarz podnio je novi zahtjev putem obrasca za kontakt s internetske stranice INEA‑e zahtijevajući pristup pobijanim aktima.

13

Dopisom od 20. siječnja 2017. INEA je postupivši po tim zahtjevima odgovorila A. Schwarzu dostavivši mu pobijane akte.

14

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 30. travnja 2017. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

15

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

16

Zasebnim aktima, koji su podneseni tajništvu Općeg suda 6. odnosno 8. rujna 2017., Komisija i INEA istaknule su prigovor nedopuštenosti na temelju članka 130. Poslovnika Općeg suda.

17

Tužitelj je 21. listopada 2017. podnio svoja očitovanja o tim dvama prigovorima nedopuštenosti.

18

U prigovoru nedopuštenosti Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

19

U prigovoru nedopuštenosti INEA od Općeg suda zahtijeva da:

20

U svojim očitovanjima o prigovorima nedopuštenosti tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

21

Na temelju članka 130. stavka 1. Poslovnika Općeg suda, tuženik može zatražiti da Opći sud odluči o nedopuštenosti bez ulaženja u raspravljanje o meritumu. Primjenom članka 130. stavka 6. navedenog poslovnika, Opći sud može odlučiti otvoriti usmeni dio postupka o prigovoru nedopuštenosti.

22

U ovom slučaju, s obzirom na to da su Komisija i INEA zahtijevale da se donese odluka o nedopuštenosti, Opći sud smatra da raspolaže s dovoljno podataka u spisu te će o tim zahtjevima odlučiti bez otvaranja usmenog dijela postupka.

23

U potporu svojem prigovoru nedopuštenosti Komisija ističe dvije zapreke vođenju postupka. Prva se temelji na nepravodobnosti tužbe, dok se druga temelji na nepostojanju osobnog utjecaja na tužitelja u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a.

24

U prilog svojem prigovoru nedopuštenosti INEA ističe tri zapreke vođenju postupka, od kojih se prva, kao i ona koju je Komisija istaknula, temelji na nepravodobnosti tužbe, druga na nepostojanju izravnog i osobnog utjecaja na tužitelja u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, i treća na činjenici da se osporavanje Provedbene odluke ne može usmjeriti protiv nje.

25

Opći sud smatra svrsishodnim prije svega ispitati zapreku vođenju postupka koja se temelji na nepravodobnosti tužbe.

26

Komisija tvrdi da u ovom slučaju relevantan kriterij za izračun početka roka od dva mjeseca predviđenog u članku 263. šestom stavku UFEU‑a jest dan na koji je tužitelj saznao za pobijane akte, to jest 5. prosinca 2016., kao datum na koji je A. Schwarz (tužiteljev zastupnik u okviru ove tužbe) podnio prvi zahtjev za pristup pobijanim aktima, ili najkasnije, 20. siječnja 2017., kao datum na koji su svi dokumenti dostavljeni A. Schwarzu nakon njegovih zahtjeva od 5. i 22. prosinca 2016. Tužba je podnesena 30. travnja 2017., dakle izvan određenog roka.

27

Konkretnije, Komisija zaključuje da je nakon sastanka s agentima Komisije 28. studenoga 2016. A. Schwarz, „djelujući u tužiteljevo ime”, zatražio od Komisije, i to porukom elektroničke pošte od 5. prosinca 2016. uz slanje preslike glavnom izvršnom direktoru tužitelja, osobi S., da mu odobri pristup dokumentima u vezi s „relevantnim odlukama tijela o odobravanju bespovratnih sredstava CEF‑a u korist projekata navedenih u daljnjem tekstu”, uključujući povezane dokumente, i „sporazumima o dodjeli bespovratnih sredstava kojima se financiraju projekti navedeni u daljnjem tekstu”. Dana 22. prosinca 2016. A. Schwarz podnio je INEA‑i sličan zahtjev. Budući da je INEA zadužena odgovoriti na zahtjeve za pristup dokumentima podnesene Komisiji, ona je 20. siječnja 2017. odgovorila A. Schwarzu u svoje vlastito i Komisijino ime, dostavivši mu pobijane akte.

28

S obzirom na prethodno navedeno, kao prvo, Komisija ističe da na dan svojeg prvog zahtjeva za dokumente od 5. prosinca 2016., ili čak prije tog datuma, tužitelj nije znao samo za postojanje, nego i za sadržaj Provedbene odluke, uključujući njezin prilog. Naime, zahtjevi za pristup podneseni su nakon sastanka s agentima Komisije. Kao drugo, ona ističe da se u zahtjevima za pristup dokumentima podnesenima 5. i 22. prosinca 2016. opisuju projekti Paskov i Mělník toliko podrobno i precizno da se njima moglo samo ići za tim da se potvrdi ono što je tužitelj već znao. Naime, Provedbena odluka bila je objavljena stavljanjem 30. kolovoza 2016. na internetsku stranicu Komisije te su listovi s informacijama o sporazumima o dodjeli bespovratnih sredstava za projekte Mělník i Paskov bili 7. odnosno 11. studenoga 2016. objavljeni na internetskoj stranici INEA‑e. Kao treće i u svakom slučaju, Komisija naglašava da je od 20. siječnja 2017. tužitelj posjedovao pobijane akte, što objašnjava da je tužitelj bio u mogućnosti da svojoj tužbi priloži tekstove sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava za projekte Mělník i Paskov koji nisu javno dostupni. No, čak i ako se ovaj potonji datum uzme kao početak roka za podnošenje tužbe, ista je podnesena izvan određenog roka.

29

Kao prvo, INEA ističe da članak 263. šesti stavak UFEU‑a određuje da se postupak mora pokrenuti u roku od dva mjeseca od objave pobijanog akta i da prema točki 32. presude od 26. rujna 2013., PPG i SNF/ECHA (C‑625/11 P, EU:C:2013:594) objava u smislu tog članka obuhvaća također objavu takvog akta na internetu. U tom pogledu INEA podsjeća da je Provedbena odluka donesena i objavljena, među ostalim, na internetskoj stranici Komisije 30. kolovoza 2016., da je sporazum o dodjeli bespovratnih sredstava za projekt Paskov bio objavljen na internetskoj stranici INEA‑e 11. studenoga 2016., a sporazum o dodjeli bespovratnih sredstava za projekt Mělník 7. studenoga 2016. Prema tome, INEA ističe da je u skladu s člankom 59. Poslovnika, rok za podnošenje ove tužbe počeo teći od isteka četrnaestog dana nakon dana objave svakog od pobijanih akata na internetu.

30

Kao drugo, INEA ističe da je tužitelj saznao, s jedne strane, za sporazum o dodjeli bespovratnih sredstava za projekt Mělník, a osobito za činjenicu da je njihov korisnik bio České přístavy, najkasnije 5. prosinca 2016. kada je njegov odvjetnik podnio zahtjev za pristup dokumentima povezanima s financiranjem navedenog projekta, te, s druge strane, za sporazum o dodjeli bespovratnih sredstava za projekt Paskov, najkasnije 22. prosinca 2016. kada je tužiteljev odvjetnik podnio zahtjev za pristup dokumentima povezanim s projektima Paskov i Mělník. U svojem odgovoru na pisano pitanje Općeg suda, INEA je, kao i Komisija, navela da rok za podnošenje tužbe može također početi teći najkasnije 20. siječnja 2017. kada je tužitelj dobio preslike sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava za projekte Paskov i Mělník.

31

Glede tužitelja, kao prvo, on ističe da objava pobijanih akata uobičajeno treba biti glavni kriterij za određivanje početka mjerodavnog roka za podnošenje tužbe i da se Komisija i INEA ne mogu osloniti na kriterij saznanja zato što, s jedne strane, one nisu pravilno otkrile pobijane akte putem objave sažetka u Službenom listu Europske unije, kao što se to zahtijeva u sudskoj praksi, te zato što se, s druge strane, objava na internetskim stranicama Komisije i INEA‑e ne može smatrati objavljivanjem u smislu članka 263. šestog stavka UFEU‑a.

32

Kao drugo i u svakom slučaju, tužitelj osporava argument Komisije i INEA‑e da je on raspolagao pobijanim aktima od 20. siječnja 2017., tvrdeći da niti njega samog niti njegove zastupnike Komisija ni INEA nisu obavijestile o pobijanim aktima i da su 20. siječnja 2017. pobijani akti samo dostavljeni na adresu elektroničke pošte njegova odvjetnika, A. Schwarza, koji ga u odnosno vrijeme nije zastupao. Drugim riječima, Komisija i INEA nisu utvrdile točan dan na koji počinje teći rok za podnošenje tužbe. Naposljetku, tužitelj tvrdi da mu je A. Schwarz otkrio pobijane akte tek 12. travnja 2017., kada je odvjetnički ured kojemu je on pripadao bio opunomoćen da ga zastupa u okviru ovog spora.

33

U skladu s člankom 263. stavkom šestim UFEU‑a, tužba za poništenje mora se podnijeti u roku od dva mjeseca, ovisno o slučaju, od objavljivanja pobijanog akta, od obavješćivanja tužitelja o njemu ili, ako takva objava ili obavijest izostane, od dana kada je tužitelj saznao za akt. Iz teksta te iste odredbe proizlazi da je kriterij dana saznanja o aktu kao početka roka za podnošenje tužbe podredan kriteriju objave akta ili obavješćivanja o aktu (presuda od 10. ožujka 1998., Njemačka/Vijeće, C‑122/95, EU:C:1998:94, t. 35.).

34

Potom, prema članku 59. Poslovnika, kad rok za podnošenje tužbe protiv akta institucije počinje teći od trenutka objave tog akta u Službenom listu Europske unije, rok se računa, u smislu članka 58. stavka 1. točke (a) istog poslovnika, od isteka četrnaestog dana nakon dana te objave.

35

Naposljetku, u skladu s člankom 60. Poslovnika, taj se rok, usto, mora zbog udaljenosti produljiti za deset dana.

36

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, rok za podnošenje tužbe predviđen u članku 263. šestom stavku UFEU‑a kogentne je naravi te stroga primjena postupovnih pravila odgovara zahtjevu pravne sigurnosti, izbjegavanjem neograničenog dovođenja u pitanje akata Unije koji proizvode pravne učinke (vidjeti rješenje od 25. studenoga 2008., S. A.BA. R./Komisija, C‑501/07 P, neobjavljeno, EU:C:2008:652, t. 22. i navedenu sudsku praksu) kao i nužnosti izbjegavanja svake diskriminacije ili proizvoljnog postupanja u sudovanju (rješenje od 30. rujna 2014., Faktor B. i W. Gęsina/Komisija, C‑138/14 P, neobjavljeno, EU:C:2014:2256, t. 17.).

37

Osim toga, na stranci je koja se poziva na nepravodobnost tužbe s obzirom na rok određen, osobito, na temelju članka 263. šestog stavka UFEU‑a, da podnese dokaz o danu na koji se dogodio događaj zbog kojeg je rok počeo teći (vidjeti u tom smislu presudu od 6. prosinca 2012., Evropaïki Dynamiki/Komisija, T‑167/10, neobjavljenu, EU:T:2012:651, t. 39. i navedenu sudsku praksu).

38

U ovom slučaju valja utvrditi na početku da među strankama nije sporno da kriterij obavještavanja o pobijanim aktima u smislu članka 263. šestog stavka UFEU‑a nije primjenjiv, jer tužitelj nije adresat tih akata. Stoga je za odlučivanje o navodnoj nepravodobnosti tužbe na Općem sudu, prije svega, da utvrdi, je li kriterij objavljivanja pobijanog akta u smislu članka 263. šestog stavka UFEU‑a primjenjiv u ovom slučaju. U slučaju niječnog odgovora, a s obzirom na podrednost kriterija saznanja u odnosu na kriterij objavljivanja, valja odlučiti o činjeničnom pitanju, je li za pobijane akte tužitelj stvarno saznao najkasnije 20. siječnja 2017. kao što to tvrde Komisija i INEA.

39

Prije svega, valja utvrditi da kako bi objava pobijanih akata bila trenutak od kojeg počinje teći rok za podnošenje tužbe u smislu članka 263. šestog stavka UFEU‑a, takva objava mora biti potrebna na temelju odredbe primarnog ili sekundarnog prava Unije, ili barem proizlaziti iz ustaljene prakse koju je tužitelj mogao legitimno očekivati (vidjeti u tom smislu presude od 10. ožujka 1998., Njemačka/Vijeće, C‑122/95, EU:C:1998:94, t. 36. i 37., i od 15. lipnja 2005., Olsen/Komisija, T‑17/02, EU:T:2005:218, t. 77.).

40

Kao prvo, glede dužnosti objave na temelju primarnog prava Unije, tužitelj tvrdi da je Komisija bila dužna otkriti Provedbenu odluku, ili barem sažetu obavijest o njoj u Službenom listu Europske unije na temelju članka 297. stavka 2. drugog podstavka UFEU‑a kojim je predviđeno da se „odluke u kojima nije određeno kome su upućene objavljuju […] u Službenom listu Europske unije”. Konkretnije, budući da u Provedbenoj odluci nije prema tužiteljevu mišljenju naveden nikakav adresat, on je„upravo iste naravi” kao i odluke predviđene tom odredbom članka 297. UFEU‑a. Tužitelj primjećuje u tom pogledu da se u popisu prijedloga koji čini prilog Provedbenoj odluci u niti kojem slučaju ne navode konkretni adresati, nego se spominju samo projekte koji su dobili financiranje u okviru CEF‑a.

41

U tom pogledu valja podsjetiti da članak 297. stavak 2. UFEU‑a određuje sljedeće:

„Nezakonodavni akti usvojeni u obliku uredaba, direktiva ili odluka, kada u potonjima nije određeno kome su upućene, potpisuje predsjednik institucije koja ih je donijela.

Uredbe i direktive upućene svim državama članicama kao i odluke u kojima nije određeno kome su upućene objavljuju se u Službenom listu Europske unije. Stupaju na snagu na dan koji je u njima određen ili, ako taj dan nije određen, dvadesetog dana od njihove objave.

Ostale direktive te odluke u kojima je određeno kome su upućene priopćuju se onima kojima su upućene, a proizvode učinke od tog priopćenja.”

42

U ovom slučaju valja prije svega utvrditi da je Provedbena odluka provedbeni akt koji je Komisija donijela na temelju članka 18. Uredbe (EU) br. 1316/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. prosinca 2013. o uspostavi [CEF‑a], izmjeni Uredbe (EU) br. 913/2010 i stavljanju izvan snage uredaba (EZ) br. 680/2007 i (EZ) br. 67/2010 (SL 2013., L 348, str. 129., u daljnjem tekstu: Uredba o CEF‑u), te u skladu s postupkom iz članka 25. navedene uredbe, u okviru izvršavanja svojih provedbenih ovlasti u smislu članka 291. stavka 2. UFEU‑a. Radi se, stoga, o nezakonodavnom aktu u smislu članka 297. stavka 2. UFEU‑a.

43

Potom, glede pitanja, može li se Provedbena odluka smatrati odlukom u kojoj „nije određeno kome [je] upućen[a]”, u smislu članka 297. stavka 2. drugog podstavka UFEU‑a, valja podsjetiti da prema sudskoj praksi izraz „adresat” označava osobu čiji je identitet dovoljno određen u predmetnoj odluci i kojoj je valja uputiti. Osim toga, presuđeno je da osnovna obilježja odluke, u usporedbi s općim aktom, proizlaze iz ograničenja adresata, određenih ili odredivih, kojima je ona upućena (vidjeti rješenje od 13. ožujka 2015., European Coalition to End Animal Experiments/ECHA, T‑673/13, EU:T:2015:167, t. 24. i navedenu sudsku praksu).

44

S obzirom na tu sudsku praksu valja utvrditi da se na niti jednom mjestu u Provedbenoj odluci izričito ne navodi njezin adresat ili njezini adresati. Međutim, u odluci su određeni i označeni natjecatelji čiji su prijedlozi odabrani za pružanje financijske potpore Unije. Naime, članak 1. navedene odluke predviđa odobrenje za „popis odabranih projekata od zajedničkog interesa u okviru CEF‑a koji dobivaju financijsku potporu EU‑a te ukupni procijenjeni opravdani troškovi mjera, postotni udio financijske potpore u ukupnim procijenjenim opravdanim troškovima i pojedini maksimalni iznosi financijske potpore.” [neslužbeni prijevod] Prilogom, koji je dakle sastavni dio Provedbene odluke, utvrđeno je, osim popisa odabranih prijedloga, ime svakog od podnositelja zahtjeva odabranih za pružanje financijske potpore Unije. Tako, i nasuprot onomu što tužitelj ističe, prilog Provedbenoj odluci ne utvrđuje tek popis projekata koji su dobili financiranje u okviru CEF‑a, nego poimence određuje adresate čiji je identitet dovoljno utvrđen. Proizlazi da, iako u Provedbenoj odluci adresati nisu izričito određeni, postojanje adresata proizlazi iz samog sadržaja navedene odluke (vidjeti u tom smislu rješenje od 13. ožujka 2015., European Coalition to End Animal Experiments/ECHA, T‑673/13, EU:T:2015:167, t. 26.).

45

Prema tome, valja zaključiti da se, nasuprot onome što tužitelj ističe, Provedbena odluka ne može smatrati odlukom u kojoj „nije određeno kome [je] upućen[a]”, u smislu članka 297. stavka 2. drugog podstavka UFEU‑a, nego odlukom u kojoj je „određeno” kome je upućena, u smislu članka 297. stavka 2. trećeg podstavka UFEU‑a.

46

Osim toga, ovaj zaključak potvrđuje činjenica da članak 2. Provedbene odluke određuje da je član Komisije zadužen za mobilnost i promet ovlašten obavijestiti podnositelje zahtjeva „čiji projekti nisu prihvaćeni” o konačnom ishodu ispitivanja njihove prijave, dok je ta odluka morala biti u skladu s člankom 297. stavkom 2. trećim podstavkom UFEU‑a priopćena natjecateljima čiji su projekti prihvaćeni.

47

U tom pogledu valja ispitati okolnost koju je Komisija istaknula i prema kojoj u vezi s Provedbenom odlukom „niti jedan natjecatelj nije bio obaviješten da je njegov prijedlog odbijen ili prihvaćen”. Taj propust u obavještavanju o Provedbenoj odluci, iako može utjecati na datum na koji ta odluka može početi proizvoditi učinke, ne može, u okviru ispitivanja dopuštenosti tužbe i određivanja početka roka za podnošenje tužbe, opovrgnuti zaključak da Komisija nije bila obvezana objaviti tu odluku u Službenom listu Europske unije na temelju članka 297. stavka 2. drugog podstavka UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 17. srpnja 2008., Athinaïki Techniki/Komisija, C‑521/06 P, EU:C:2008:422, t. 43. i 44.).

48

Kao drugo, valja utvrditi da u ovom slučaju sekundarnim pravom Unije nije bila nametnuta nikakva obveza objavljivanja. U tom pogledu i prije svega valja istaknuti da iako prema članku 13. stavku 2. Uredbe (EZ) br. 1049/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2001. o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije (SL 2001., L 145., str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 16., str. 70.) Provedbena odluka mora biti objavljena u Službenom listu Europske unije, stoga što je obuhvaćena kategorijom „odluk[a] osim odluka iz članka [297.stavka 1. UFEU‑a]”, do te objave dolazi samo „u što je moguće većoj mjeri”. Mora se dakle, utvrditi, da iako je predmetna objava cilj koji treba poštovati, ona ipak nije obvezna (vidjeti u tom smislu presudu od 27. studenoga 2003., Regione Siciliana/Komisija, T‑190/00, EU:T:2003:316, t. 139.).

49

Potom, glede članka 13. stavka 3. Uredbe br. 1049/2001, prema kojem „[s]vaka institucija u svom poslovniku može utvrditi koji će se još dokumenti objavljivati u Službenom listu”, valja utvrditi da niti Poslovnik Komisije niti Poslovnik INEA‑e ne predviđaju odredbu o tome „koji će se još dokumenti” objavljivati.

50

Naposljetku, kao što Komisija to tvrdi, regulatorne odredbe na snazi koje se primjenjuju na CEF ne predviđaju objavu odluka donesenih u okviru CEF‑a. Naime, članak 28. stavak 2. Uredbe o CEF‑u, naslovljen „Obavješćivanje, priopćivanje i objavljivanje podataka”, koji je jedina odredba koja se odnosi na objavu, određuje da „Komisija provodi mjere obavješćivanja i priopćivanja u odnosu na projekte i rezultate CEF‑a”, pri čemu se uopće ne spominje moguća objava odluka donesenih u okviru CEF‑a.

51

Kao treće, glede pitanja, proizlazi li objava u Službenom listu Europske unije iz ustaljene prakse koju je tužitelj mogao legitimno očekivati, tužitelj ne ističe nikakav dokaz u potporu takvoj praksi.

52

Na temelju ove analize, proizlazi da Komisija nije bila dužna otkriti Provedbenu odluku putem objave. Osim toga, nije dokazano da bi takva objava proizlazila iz ustaljene prakse dotične institucije koju je tužitelj mogao legitimno očekivati.

53

Ovo utvrđenje o nepostojanju obveze objave Provedbene odluke i razlozi na kojima se zasniva mogu se primijeniti u slučajevima dvaju sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava, jer sporazumi o dodjeli bespovratnih sredstava ne podliježu sustavu pravila o objavi zasebnom od sustava pravila o objavi provedbenih odluka.

54

S obzirom na prethodno navedeno, valja zaključiti da se u ovom slučaju kriterij objave, kao početak roka za podnošenje tužbe, ne može smatrati relevantnim u svrhu primjene članka 263. šestog stavka UFEU‑a. Stoga moguću nepravodobnost tužbe treba utvrditi na temelju dana saznanja za pobijane akte, što je podredan kriterij predviđen navedenim člankom.

55

Glede tužiteljeva saznanja za pobijane akte, iz sadržaja spisa proizlazi da je nakon neslužbenog sastanka u Bruxellesu (Belgija) s agentima Komisije 28. studenoga 2016. A. Schwarz, tužiteljev zastupnik u okviru ove tužbe, zatražio pristup pobijanim aktima.

56

Konkretnije, u poruci elektroničke pošte od 5. prosinca 2016. upućenoj agentima Komisije, nazočnima na sastanku od 28. studenoga 2016., uz slanje preslike tužiteljevu glavnom izvršnom direktoru, osobi S., A. Schwarz naveo je sljedeće:

„Nakon našeg sastanka u vašim uredima, željeli bismo zatražiti pristup dokumentima i informacijama o financiranju [projekta Mělník] (kako je objavljen na stranici s poveznicom https://ec.europa.eu/inea/en/connecting‑europe‑facility/cef‑transport/2015-cz‑tm-0406-w).

Molimo da nam dostavite osobito: sporazum o dodjeli bespovratnih sredstava [za projekt Mělník], odluku odnosno oduke nadležnih tijela Europske unije kojima se odobrava to financiranje, kao i bilo koju drugu relevantnu informaciju koja, ovisno o slučaju, pruža podrobniji i jasniji pregled glede onoga što točno podliježe financiranju putem predmetnog djelovanja.”.

57

Taj zahtjev za pristup od 5. prosinca 2016. Komisijine su službe dostavile INEA‑i 6. prosinca 2016., u skladu s točkom 2.7.2. Memoranduma o razumijevanju između INEA‑e, te, među ostalim, dotične glavne uprave Komisije od 15. veljače 2016., a koja je naslovljena „Upravljanje i pristup dokumentima”.

58

Potom, dana 22. prosinca 2016. A. Schwarz podnio je sljedeći zahtjev putem obrasca za kontakt s internetske stranice INEA‑e:

„Ljubazno vas molimo da nam dostavite sljedeće dokumente:

Gore spomenuti zahtjev odnosi se na sljedeće projekte: [projekt Paskov] [projekt Mělník]”.

59

Dopisom od 20. siječnja 2017. INEA je, budući da je u skladu s točkom 2.7.2. gore spomenutog Memoranduma o razumijevanju, zadužena odgovoriti i u Komisijino ime na zahtjeve za pristup, koje je A. Schwarz podnio 5. i 22. prosinca 2016., odgovorila ovom potonjem dostavivši mu pobijane akte.

60

Tako je utvrđeno da je 20. siječnja 2017. A Schwarz raspolagao svim relevantnim informacijama i pobijanim aktima, to jest preslikama Provedbene odluke i preslikama dvaju sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava koje nisu povjerljive.

61

Ostaje, dakle, za provjeriti je li na taj dan primitka dokumenata A. Schwarz djelovao na vlastitu inicijativu kao neovisni savjetnik, kao što to tužitelj tvrdi, ili kao tužiteljev zastupnik, a što prema stajalištu Komisije i INEA‑e, potvrđuje da je dan saznanja za pobijane akte 20. siječnja 2017., to jest dan na koji je A. Schwarz primio dokumente i priopćio ih tužitelju.

62

U tom pogledu, kao prvo mora se utvrditi da iz sadržaja spisa proizlazi da je u odgovoru od 21. studenoga 2016. na poruku elektroničke pošte, koju mu je Komisija uputila kako bi zakazala sastanak od 28. studenoga 2018., tužiteljev glavni izrvšni direktor, osoba S., naveo sljedeće: „[D]oći ćemo (naš odvjetnik [A. Schwarz] i ja) 28. studenoga u 9 sati i 30 minuta prije podne.” Prema tome, agentima Komisije jasno je navedeno da je na sastanku A. Schwarz djelovao kao tužiteljev odvjetnik. Osim toga, A. Schwarz i osoba S. bili su jedini sudionici na sastanku s agentima Komisije, a A. Schwarz nije mogao odati dojam da zastupa i neku drugu stranku tijekom tog sastanka ili da djeluje za vlastiti račun. Naime, opis koji je tužitelj dao glede uloge A. Schwarza na sastanku, to jest „asistencije [osobi S.] u slučaju da se rasprava odnosila na pravnu i tehničku temu s obzirom na pitanja o državnim potporama i pravu tržišnog natjecanja”, u potpunosti odgovara opisu uloge odvjetnika koji djeluje za račun svoje stranke. Isto tako, činjenica, kao što to tužitelj navodi, da je sudjelovanje A. Schwarza „ograničeno na iznošenje njegova neslaganja sa stajalištem [agenta Komisija] prema kojem Europska komisija nije vezana pravilima o državnim potporama kako su predviđena Ugovorom iz Lisabona” ide u prilog toj ulozi tužiteljeva odvjetnika.

63

Kao drugo, valja utvrditi da je na sastanku od 28. studenoga 2016. tužitelj zahtijevao presliku sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava za projekt Mělník te su agenti Komisije odgovorili pozvavši ga da INEA‑i podnese službeni zahtjev za pristup dokumentima, a što je A. Schwarz, naime, učinio 5. prosinca 2016. Dakle, iz tih činjenica jasno proizlazi da se agentima Komisije ne može predbaciti da su nakon sastanka od 28. studenoga 2016. smatrali da A. Schwarz djeluje kao pravni savjetnik tužitelja i osobe S. Prema tome, činjenica, je li A. Schwarz imao punomoć za zastupanje nije relevantna.

64

Kao treće, u svojem prvom zahtjevu za pristup dokumentima, A. Schwarz izričito se pozvao na sastanak od 28. studenoga 2016., a osobi S. poslana je preslika tog zahtjeva. Prema tome, kao što to INEA navodi, teško je zamisliti da takve radnje čine osobnu inicijativu A. Schwarza poduzetu bez koordinacije i bez odobrenja tužitelja. Naime, sama činjenica da je osobi S. poslana preslika upućuje na to da je bila riječ o radnji koju je tužitelj odobrio, te, u svakom slučaju, da je tužitelj bio u potpunosti upoznat s radnjama A. Schwarza. Osim toga, glede činjenice da A. Schwarz nije tužitelju poslao presliku kada je podnio drugi zahtjev za pristup dokumentima od 22. prosinca 2016., isto je objašnjeno činjenicom da je on podnesen putem INEA‑ina obrasca za kontakt s interneta, kojim takva funkcionalnost nije omogućena.

65

Naime, taj je zaključak potkrijepljen činjenicom da je u oba zahtjeva za pristup dokumentima A. Schwarz stalno koristio množinu, što se očito odnosi na jedinu drugu osobu kojoj je poslana preslika prvog zahtjeva, to jest na osobu S. U tom se posebnom činjeničnom kontekstu ne može prihvatiti tužiteljevo objašnjenje „da je uporaba množine službeni standardni stil, osobito kada odvjetnički ured šalje službeni dopis”.

66

S obzirom na prethodno navedeno, valja zaključiti da je posredstvom A. Schwarza tužitelj nesporno saznao 20. siječnja 2017. za pobijane akte i da je tužba stoga podnesena izvan određenog roka.

67

Ovaj se zaključak ne može dovesti u pitanje sudskom praksom na koju se tužitelj poziva i prema kojoj „kada je tužitelj saznao za pobijani akt putem dopisa čiji se datum primitka ne može sa sigurnošću utvrditi, rok za podnošenje tužbe počinje teći od dana na koji je sam tužitelj uputio na akt u dopisu”, koji se odnosi na obavještavanje o mjeri. Budući da tužitelj nije obaviješten o Provedbenoj odluci u smislu članka 263. šestog stavka UFEU‑a, ta sudska praksa nije relevantna. U svakom slučaju, takvo načelo nije utvrđeno u sudskoj praksi na koju se tužitelj poziva. Naime, u rješenju od 28. travnja 1994., Pevasa i Inpesca/Komisija (T‑452/93 i T‑453/93, EU:T:1994:45), navedeno je, u točki 36., da je do saznanja za pobijane akte o kojima je bila riječ u tom predmetu, nužno i najkasnije došlo na dan upućivanja na navedene akte u dopisu koji su tužitelji poslali. Nasuprot onome što tužitelj tvrdi, ne proizlazi da se ne može prihvatiti raniji datum. Glede presude od 8. studenoga 2000., Dreyfus/Komisija (T‑485/93, T‑491/93, T‑494/93 i T‑61/98, EU:T:2000:255), na koju se tužitelj također pozvao, ona se ne odnosi na pitanje nepostojanja sigurnog datuma kada je obavijest primljena.

68

Naposljetku, Komisiji i INEA‑i ne može se predbaciti niti to da od A. Schwarza nisu zahtijevale da podnese punomoć koju je tužitelj dao. Naime, u skladu s člankom 2. stavkom 1. i člankom 6. stavkom 1. Uredbe br. 1049/2001 te sudskom praksom, pristup dokumentima nije uvjetovan pravnim interesom osobe za dobivanje pristupa dokumentima (vidjeti u tom smislu rješenje od 26. listopada 2016., Edeka‑Handelsgesellschaft Hessenring/Komisija, T‑611/15, neobjavljeno, EU:T:2016:643, t. 45.). Tako Komisija nije bila dužna pitati A. Schwarza, u trenutku podnošenja njegova zahtjeva, djeluje li u ime i za račun druge osobe ili subjekta, niti a fortiori zatražiti da on podnese punomoć u tu svrhu.

69

S obzirom na prethodno navedeno, valja prihvatiti argument o postojanju zapreke vođenju postupka koja se temelji na nepravodobnosti tužbe i istu odbaciti kao nedopuštenu, pri čemu nije potrebno nastaviti s ispitivanjem zapreka vođenju postupka koje se temelje, s jedne strane, na nepostojanju izravnog i osobnog utjecaja na tužitelja u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, te, s druge strane, na činjenici da se osporavanje Komisijine Provedbene odluke ne može usmjeriti protiv INEA‑e.

70

U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

71

Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova u skladu sa zahtjevima Komisije i INEA‑e.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (četvrto vijeće)

rješava: