22.5.2017   

HR

Službeni list Europske unije

C 161/12

1.

Treba li članak 143. stavak 2. Direktive o PDV-u (1) tumačiti na način da poreznom tijelu države članice zabranjuje da odbije primijeniti izuzeće predviđeno u članku 143. stavku 1. točki (d) te direktive samo zato što se u vrijeme uvoza roba namjeravala isporučiti jednom obvezniku PDV-a, pa je na uvoznoj deklaraciji bio naveden njegov identifikacijski broj za PDV, ali je kasnije zbog promijenjenih okolnosti roba prevezena drugom poreznom obvezniku (obvezniku PDV-a), a javnom tijelu su proslijeđeni svi podaci o identitetu stvarnog kupca?

2.

U okolnostima poput onih u predmetnom slučaju, može li se članak 143. stavak 1. točka (d) Direktive o PDV-u tumačiti na način da se dokumenti koji nisu bili osporeni (tovarni listovi e-AD [elektronički upravni dokument] i potvrde e-ROR [elektronička obavijest o primitku]) i koji potvrđuju prijevoz robe iz poreznog skladišta na području jedne države članice u porezno skladište u drugoj državi članici mogu smatrati dovoljnim dokazom prijevoza robe u drugu državu članicu?

3.

Treba li članak 143. stavak 1. točku (d) Direktive o PDV-u tumačiti na način da se njime poreznom tijelu države članice zabranjuje da odbije primijeniti izuzeće predviđeno u toj odredbi, ako pravo raspolaganja na kupca nije bilo preneseno izravno, nego preko osoba koje je on odredio (prijevozna poduzeća/porezna skladišta)?

4.

Je li upravna praksa protivna načelima neutralnosti PDV-a i zaštite legitimnih očekivanja, ako se u skladu s tom praksom različito tumači što treba smatrati prijenosom prava raspolaganja i koji su dokazi potrebni u svrhu utvrđivanja takvog prijenosa, ovisno o tome primjenjuje li se članak 167. ili članak 143. stavak 1. točka (d) Direktive o PDV-u?

5.

Obuhvaća li područje primjene načela dobre vjere u vezi s obračunom PDV-a pravo osoba na izuzeće od PDV-a pri uvozu (na temelju članka 143. stavka 1. točke (d) Direktive o PDV-u) u slučajevima poput onog u glavnom postupku, odnosno kada porezno tijelo uskrati poreznom obvezniku pravo na izuzeće od PDV-a pri uvozu na temelju toga da nisu ispunjeni uvjeti za daljnju isporuku robe unutar Europske unije (članak 138. Direktive o PDV-u)?

6.

Treba li članak 143. stavak 1. točku (d) Direktive o PDV-u tumačiti na način da zabranjuje upravnu praksu države članice prema kojoj se pretpostavka da (i) pravo raspolaganja nije preneseno na određenu ugovornu stranku i (ii) da je porezni obveznik znao ili mogao znati za moguću prijevaru povezanu s PDV-om koju je počinila ugovorna stranka temelji na činjenici da je poduzeće komuniciralo s ugovornim strankama elektroničkim sredstvima komunikacije i da je porezno tijelo u okviru istrage utvrdilo da ugovorne stranke nisu poslovale na navedenim adresama i nisu prijavile PDV na transakcije s poreznim obveznikom?

7.

Treba li članak 143. stavak 1. točku (d) Direktive o PDV-u tumačiti na način da usprkos činjenici da je porezni obveznik taj koji mora dokazati pravo na izuzeće od poreza, to ipak ne znači da nadležno javno tijelo koje odlučuje o pitanju prijenosa prava raspolaganja nije dužno prikupiti informacije koje su dostupne samo javnim tijelima?