–

za Dilly’s Wellnesshotel GmbH, M. Kroner, Rechtsanwalt,

–

za austrijsku vladu, F. Koppensteiner, H. Schamp, G. Hesse i C. Pesendorfer, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, K. Blanck‑Putz, K. Herrmann i P. Němečková, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 108. stavka 3. UFEU‑a Uredbe Komisije (EZ) br. 800/2008 od 6. kolovoza 2008. o ocjenjivanju određenih kategorija potpora sukladnima sa [unutarnjim] tržištem u primjeni članaka [107. i 108. UFEU‑a] (Uredba o općem skupnom izuzeću) (SL 2008., L 214, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 159.) kao i Uredbe Komisije (EU) br. 651/2014 od 17. lipnja 2014. o ocjenjivanju određenih kategorija potpora spojivima s unutarnjim tržištem u primjeni članaka 107. i 108. [UFEU‑a] (SL 2014., L 187, str. 1.), osobito njezina članka 58. stavka 1.

2

Zahtjev je upućen u okviru postupaka koje su pokrenuli Finanzamt Linz (Porezna uprava u Linzu, Austrija) i Finanzamt Kirchdorf Perg Steyr (Porezna uprava za Kirchdorf, Perg, Steyr, Austrija) u vezi s povratom porezâ na energiju društvu Dilly’s Wellnesshotel GmbH.

3

Uvodne izjave 4. i 5. Uredbe Vijeća (EZ) br. 994/98 od 7. svibnja 1998. o primjeni članaka [107. i 108. UFEU‑a] na određene kategorije horizontalnih državnih potpora (SL 1998., L 142, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 82.), kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EU) br. 733/2013 od 22. srpnja 2013. (SL 2013., L 204, str. 11.) (u daljnjem tekstu: Uredba br. 994/98), glasile su kako slijedi:

4

U skladu s člankom 1. te uredbe, naslovljenim „Skupna izuzeća”:

„1.   Putem uredbi donesenih u skladu s postupkom predviđenim člankom 8. ove Uredbe i u skladu s člankom [107. UFEU‑a], Komisija može odrediti da su sljedeće kategorije potpore u skladu s načelima [unutarnjeg] tržišta te da ne podliježu obvezi prijavljivanja iz članka [108. stavka 3. UFEU‑a]:

[…]”

5

U uredbi Vijeća (EZ) br. 659/1999 od 22. ožujka 1999. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka [108. UFEU‑a] (SL 1999., L 83, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 16.) u članku 1., naslovljenom „Definicije”, određuje se:

„Za potrebe ove Uredbe:

[…]

[…]”

6

U članku 2. te uredbe, naslovljenom „Prijava nove potpore”, određuje se:

„1.   Osim ako je drukčije predviđeno uredbama donesenim u skladu s člankom [109. UFEU‑a] ili drugim relevantnim odredbama istog, predmetna država članica Komisiju pravodobno obavješćuje o svim svojim planovima za dodjelu novih potpora. […]

[…]”

7

U članku 4. Uredbe Komisije (EZ) br. 794/2004 od 21. travnja 2004. o provedbi Uredbe br. 659/1999 (SL 2004., L 140, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 2., str. 9.), naslovljenom „Pojednostavljeni postupak prijave za izmjene [postojećih] potpora”, određuje se:

„1.   Za potrebe primjene članka 1. točke (c) Uredbe br. 659/1999, izmjena [postojeće] potpore znači svaku promjenu, osim promjene čisto formalne ili administrativne prirode koja ne može utjecati na ocjenu dopuštenosti i usklađenosti mjere potpore sa zajedničkim tržištem. Međutim, povećanje početnog iznosa [postojećeg] programa potpore koje ne premašuje 20 %, ne smatra se izmjenom [postojeće] potpore.

2.   Sljedeće izmjene [postojećih] potpora prijavljuju se na pojednostavljenom obrascu prijave utvrđenom u Prilogu II.:

[…]

[…]”

8

U članku 3. Uredbe br. 800/2008, naslovljenom „Uvjeti izuzeća”, koji se nalazi u Poglavlju I. te uredbe, naslovljenom „Opće odredbe”, u stavku 1. određuje se:

„Programi potpora koji ispunjavaju sve uvjete Poglavlja I. ove Uredbe, kao i mjerodavne odredbe Poglavlja II. ove Uredbe, sukladni su [unutarnjem] tržištu u smislu članka [107. stavka 3. UFEU‑a] i izuzeti su od obveze prijave prema članku [108. stavku 3. UFEU‑a] uz uvjet da svaka pojedinačna potpora dodijeljena prema takvom programu ispunjava sve uvjete ove Uredbe, a program sadrži izričitu uputu na ovu Uredbu, navodeći njezin naslov i uputu na objavu u Službenom listu Europske unije.”

9

Uredba br. 800/2008 stavljena je izvan snage Uredbom br. 651/2014.

10

Uvodne izjave 2. do 5. i 64. Uredbe br. 651/2014 glase:

[…]

11

U članku 2. te uredbe, naslovljenom „Definicije”, određeno je:

„Za potrebe ove Uredbe primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

[…]”

12

U članku 3. navedene uredbe, naslovljenom „Uvjeti za izuzeće”, predviđa se:

„Programi potpora, pojedinačne potpore dodijeljene na temelju programa potpora i jednokratne potpore spojivi su s unutarnjim tržištem u smislu članka 107. stavka 2. ili 3. Ugovora i izuzimaju se od obveze prijave iz članka 108. stavka 3. Ugovora, pod uvjetom da dotične potpore ispunjuju sve uvjete utvrđene u Poglavlju I. ove Uredbe i posebne uvjete za odgovarajuću kategoriju potpore utvrđene u Poglavlju III. ove Uredbe.”

13

U skladu s člankom 44. iste uredbe, naslovljenim „Potpore u obliku smanjenja poreza za zaštitu okoliša u skladu s Direktivom 2003/96/EZ”:

„1.   Programi potpora u obliku smanjenja poreza za zaštitu okoliša koji ispunjuju uvjete Direktive [2003/96] spojivi su s unutarnjim tržištem u smislu članka 107. stavka 3. [UFEU‑a] i izuzimaju se od obveze prijave iz članka 108. stavka 3. [UFEU‑a] ako su ispunjeni uvjeti utvrđeni u ovom članku i u Poglavlju I.

[…]

3.   Programi potpore u obliku smanjenja poreza temelje se na smanjenju primjenjive stope poreza za zaštitu okoliša ili plaćanju nepromjenjivog iznosa nadoknade ili na kombinaciji tih mehanizama.

[…]”

14

U članku 58. Uredbe br. 651/2014 naslovljenom „Prijelazne odredbe” predviđa se:

„1.   Ova Uredba primjenjuje se na pojedinačne potpore dodijeljene prije njezina stupanja na snagu ako potpora ispunjuje sve uvjete utvrđene ovom Uredbom, osim članka 9.

2.   Svaku potporu koja se ne izuzima od obveze prijava iz članka 108. stavka 3. [UFEU‑a] na temelju ove Uredbe ili drugih uredbi donesenih na temelju članka 1. Uredbe 994/98 koje su prethodno bile na snazi, Komisija procjenjuje u skladu s odgovarajućim okvirima, smjernicama, komunikacijama i obavijestima.

3.   Sve pojedinačne potpore dodijeljene prije 1. siječnja 2015. na temelju bilo koje uredbe donesene u skladu s člankom 1. Uredbe [994/98] koja je bila na snazi u vrijeme dodjele potpore, spojive su s unutarnjim tržištem i izuzimaju se od obveze prijave iz članka 108. stavka 3. [UFEU‑a], uz iznimku regionalnih potpora. Programi potpora za rizični kapital u korist MSP‑ova osnovanih prije 1. srpnja 2014. koji su izuzeti od obveze prijave iz članka 108. stavka 3. Ugovora na temelju Uredbe br. 800/2008 ostaju izuzeti i spojivi s unutarnjim tržištem do raskida sporazuma o financiranju, pod uvjetom da je obveza javnog financiranja potpomognutog privatnog investicijskog fonda na temelju tog sporazuma preuzeta prije 1. siječnja 2015., a ostali uvjeti za izuzeće i dalje su ispunjeni.

4.   Na kraju razdoblja valjanosti ove Uredbe svi programi potpora koji se izuzimaju na temelju ove Uredbe ostaju izuzeti tijekom prijelaznog razdoblja od šest mjeseci, osim programa regionalnih potpora. Izuzeće programa regionalnih potpora prestaje važiti na datum prestanka važenja odobrenih karata regionalnih potpora. Izuzeće potpora za rizično financiranje koje se izuzimaju na temelju članka 21. stavka 2. točke (a) prestaje važiti na kraju razdoblja predviđenog u sporazumu o financiranju, pod uvjetom da je obveza javnog financiranja potpomognutog privatnog investicijskog fonda na temelju tog sporazuma dogovorena u roku od 6 mjeseci od kraja razdoblja valjanosti ove Uredbe, a svi ostali uvjeti za izuzeće i dalje su ispunjeni.”

15

Članak 59. te uredbe glasi kako slijedi:

„Ova Uredba stupa na snagu 1. srpnja 2014.

[…]”

16

U članku 1. stavku 1. Energieabgabenvergütungsgesetza (Zakon o povratu poreza na energiju; u daljnjem tekstu: EAVG) navodi se:

„Poreze na energiju plaćene na energetske izvore navedene u stavku 3. treba vratiti na zahtjev za kalendarsku godinu (poslovnu godinu) ako ti porezi prelaze (ukupno) 0,5 % iznosa razlike između:

1.   transakcija iz članka 1. stavka 1. točaka 1. i 2. [Umsatzsteuergesetza 1994 (Zakon o porezu na promet iz 1994.)] i

2.   transakcija iz članka 1. stavka 1. točaka 1. i 2. Zakona o porezu na promet iz 1994. koje se izvršavaju za poduzetnika (neto vrijednost proizvodnje).”

17

Članak 1. stavak 1. EAVG‑a dopunjen je člankom 2. stavkom 2. tog zakona, u kojem se određuje:

„1.   Na zahtjev osobe koja ima pravo na povrat za kalendarsku godinu (poslovnu godinu) vraća se iznos koji prelazi dio neto vrijednosti proizvodnje iz članka 1. Zahtjev mora sadržavati količinu energetskih izvora koju je poduzetnik utrošio, navedenih u članku 1. stavku 3., i iznose navedene u članku 1. Zahtjev se mora podnijeti najkasnije prije isteka roka od pet godina računajući od datuma ispunjenja uvjeta za povrat. Zahtjev se smatra poreznom prijavom. O zahtjevu se mora odlučiti odlukom u kojoj iznos povrata mora biti iskazan u obliku jedne transakcije.

2.   Pri izračunu iznosa povrata u obzir valja uzeti ili prag od 0,5 % neto vrijednosti proizvodnje ili sljedeće paušalne iznose, pri čemu se kreditira najniži iznos:

Iznos povrata kreditira se umanjen za opći paušalni iznos od 400 eura. […]”

18

U članku 2. stavku 1. EAVG‑a, u verziji kako je izmijenjen Budgetbegleitgesetzom (Dopunski zakon o proračunu), od 30. srpnja 2004. (BGBl. I, 92/2004, u daljnjem tekstu: BBG), propisano je:

„Pravo na povrat postoji za sve poduzetnike pod uvjetom da ne isporučuju energetske izvore navedene u članku 1. stavku 3. ili toplinu (para ili vruća voda) proizvedenu iz energetskih izvora navedenih u spomenutom članku 1. stavku 3.”

19

Budgetbegleitgesetzom (Dopunski zakon o proračunu) od 30. prosinca 2010. (BGBl. I, 111/2010, u daljnjem tekstu: BBG 2011) izmijenjen je članak 2. stavak 1. EAVG‑a kako slijedi:

„Pravo na povrat postoji samo za poduzetnike za koje je dokazano da im je glavna djelatnost proizvodnja materijalnih dobara i pod uvjetom da ne isporučuju energetske izvore navedene u članku 1. stavku 3. ili toplinu (para ili vruća voda) proizvedenu iz energetskih izvora navedenih u spomenutom članku 1. stavku 3.”

20

BBG‑om 2011 je u članak 4. EAVG‑a dodan stavak 7., koji glasi kako slijedi:

„Članci 2. i 3. [u verziji proizašloj iz BBG‑a 2011] primjenjivi su, pod uvjetom da [Komisija] odobri zahtjeve za povrat koji se odnose na razdoblje nakon 31. prosinca 2010.”

21

Prema odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, u smjernicama koje se odnose na poreze na energiju za 2011. od 15. travnja 2011. koje je izradio Bundesministerium für Finanzen (Savezno ministarstvo financija, Austrija), i koje su pomoć pri tumačenju, među ostalim, povrata poreza na energiju, to je ministarstvo navelo da su od 1. siječnja 2011. samo poduzetnici proizvođači imali pravo na povrat poreza na energiju.

22

Navedeno ministarstvo je 29. kolovoza 2013. izmijenilo navedene smjernice promijenivši taj datum na 1. veljače 2011.

23

Društvo Dilly’s Wellnesshotel koje upravlja hotelom zatražilo je zahtjevom od 29. prosinca 2011. povrat poreza na energiju za 2011.

24

Porezna uprava u Linzu je odlukom od 21. veljače 2012. odbila taj zahtjev s obrazloženjem da je nakon BBG‑a 2011 člancima 2. i 3. EAVG‑a za zahtjeve nakon 31. prosinca 2010. povrat poreza na energiju za poduzetnike za koje je dokazano da im je glavna djelatnost proizvodnja materijalnih dobara bio ograničen. Stoga je za „poduzetnike pružatelje usluga” povrat poreza na energiju za razdoblje nakon potonjeg datuma bio isključen.

25

Društvo Dilly’s Wellnesshotel podnijelo je žalbu protiv te odluke.

26

Odlukom od 23. ožujka 2012. Unabhängiger Finanzsenat (Neovisno financijsko vijeće, Austrija) odbio je tu žalbu kao neosnovanu.

27

Društvo Dilly’s Wellnesshotel podnijelo je tužbu protiv te odluke.

28

Presudom od 19. ožujka 2013. Verwaltungsgerichtshof (Visoki upravni sud, Austrija) poništio je navedenu odluku. Osobito, taj je sud presudio da je Unabhängiger Finanzsenat (Neovisno financijsko vijeće) pogrešno odbio priznati pravo na povrat poreza na energiju za siječanj 2011.

29

Bundesfinanzgericht (Savezni financijski sud, Austrija), koji je sljednik Unabhängiger Finanzsenata (Neovisno financijsko vijeće), uputio je odlukom od 31. listopada 2014. Sudu zahtjev za prethodnu odluku u skladu s člankom 267. UFEU‑a.

30

Presudom od 21. srpnja 2016., Dilly’s Wellnesshotel (C‑493/14, EU:C:2016:577), Sud je presudio da članak 3. stavak 1. Uredbe br. 800/2008 treba tumačiti na način da to što u programu potpora poput onog o kojem je riječ u predmetu u kojem je donesena ta presuda ne postoji izričita uputa na tu uredbu, navodeći njezin naslov i uputu na objavu u Službenom listu Europske unije, isključuje da se za taj program smatra da ispunjava uvjete za izuzeće na temelju navedene uredbe od obveze prijave iz članka 108. stavka 3. UFEU‑a.

31

Presudom od 3. kolovoza 2016., Bundesfinanzgericht (Savezni financijski sud) prihvatio je žalbu koju je podnijelo društvo Dilly’s Wellnesshotel i odobrio mu povrat poreza na energiju za 2011., a ne samo za siječanj te godine, obrazlažući to osobito činjenicom da u nedostatku izuzeća od obveze prijave isključenje poduzetnikâ pružateljâ usluga iz prava na povrat poreza na energiju nije stupilo na snagu.

32

Sud koji je uputio zahtjev trenutno odlučuje o žalbi koju je protiv te presude podnijela Porezna uprava u Linzu.

33

Društvo Dilly’s Wellnesshotel zatražilo je drugim zahtjevom od 25. srpnja 2014. povrat poreza na energiju za razdoblje od veljače 2013. do siječnja 2014.

34

Odlukom od 9. siječnja 2015. Porezna uprava za Kirchdorf Perg Steyr odbila je taj zahtjev uz obrazloženje da je hotelski objekt poduzetnik pružatelj usluga, a ne poduzetnik čija je glavna djelatnost proizvodnja materijalnih dobara. Tvrdila je da je od 1. veljače 2011. povrat poreza na energiju moguć samo za poduzetnike čija je glavna djelatnost proizvodnja materijalnih dobara.

35

Presudom od 13. veljače 2017. Bundesfinanzgericht (Savezni financijski sud) prihvatio je žalbu koju je društvo Dilly’s Wellnesshotel podnijelo protiv te odluke te je odobrio povrat poreza na energiju u skladu s njegovim zahtjevom, pri čemu se u biti pozvao na svoju presudu od 3. kolovoza 2016. navedenu u točki 31. ove presude.

36

Sud koji je uputio zahtjev trenutno odlučuje o žalbi koju je Porezna uprava za Kirchdorf Perg Steyr podnijela protiv presude od 13. veljače 2017.

37

Sud koji je uputio zahtjev smatra da je povrat poreza na energiju na temelju EAVG‑a, u njegovoj verziji proizašloj iz BBG‑a, potpora koju je Komisija implicitno i neograničeno odobrila na temelju članka 3. i uvodne izjave 72. Odluke Komisije 2005/565/EZ od 9. ožujka 2004. o sustavu uspostavljenom u Austriji koji predviđa povrat poreza na energiju za prirodni plin i električnu energiju u 2002. i 2003. (SL 2005., L 190, str. 13.).

38

Sud koji je uputio zahtjev također navodi da bi, u slučaju da se pravu Unije protivi ograničenje kruga korisnika potpore, poput onog uvedenog BBG‑om 2011, na temelju kojeg se pravo na povrat poreza na energiju odobrava samo poduzetnicima za koje je dokazano da im je glavna djelatnost proizvodnja materijalnih dobara, raniji nacionalni propis morao ostati na snazi.

39

Sud koji je uputio zahtjev ističe da se u okviru glavnih postupaka postavlja nekoliko pitanja prava Unije za čije rješavanje on mora protumačiti članak 4. stavak 7. EAVG‑a, u kojem se predviđa da je zakonodavna izmjena proizašla iz BBG‑a 2011 primjenjiva „pod uvjetom [Komisijina] odobrenja”.

40

Sud koji je uputio zahtjev dvoji, kao prvo, u pogledu toga je li o ograničenju unesenom BBG‑om 2011 u program potpora trebalo obavijestiti Komisiju.

41

U slučaju da je postojala obveza prijave izmijenjenog programa potpora o kojem je riječ u glavnim postupcima, sud koji je uputio zahtjev pita se, kao drugo, dovodi li to što obavijest Komisiji nije ispunjavala sve formalne uvjete predviđene Uredbom br. 800/2008 do toga da se dotične potpore moraju nastaviti dodjeljivati svim korisnicima na koje se EAVG odnosi, u verziji kako je izmijenjen BBG‑om, tako da je postojala obveza provedbe programa potpora koji je postojao prije zakonodavne izmjene proizišle iz BBG‑a 2011.

42

Kao treće, sud koji je uputio zahtjev pita se je li činjenica da je smanjenje poreza određeno konkretnom formulom za izračun koja je predviđena u nacionalnom zakonodavstvu, usklađena sa zahtjevom iz članka 44. stavka 3. Uredbe br. 651/2014, prema kojem se izračun smanjenja poreza mora temeljiti na smanjenju primjenjive stope poreza za zaštitu okoliša, na plaćanju određenog iznosa kompenzacije ili na kombinaciji tih mehanizama. Osim toga, dvoji o vremenskom području primjene te uredbe.

43

U tim je okolnostima Verwaltungsgerichtshof (Visoki upravni sud) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

44

Valja primijetiti da austrijska vlada ističe da je sažetak informacija o programu potpora o kojem je riječ u glavnim postupcima, na temelju kojeg je djelomičan povrat poreza na energiju za prirodni plin i električnu energiju predviđen samo za poduzetnike za koje je dokazano da im je glavna djelatnost proizvodnja materijalnih dobara, Republika Austrija dostavila Komisiji i da se ta obavijest treba smatrati prijavom izvršenom u skladu s pojednostavljenim postupkom prijave predviđenim člankom 4. Uredbe br. 794/2004.

45

U tom pogledu valja podsjetiti na to da je, kao što je to Sud u više navrata presudio, u okviru postupka povodom zahtjeva za prethodnu odluku iz članka 267. UFEU‑a, koji se temelji na jasnom razgraničenju funkcija između nacionalnih sudova i Suda, nacionalni sud jedini nadležan utvrditi i ocijeniti činjenice iz glavnog postupka. U tom kontekstu Sud je samo nadležan očitovati se o tumačenju ili o valjanosti prava Unije s obzirom na činjeničnu i pravnu situaciju kako ju je opisao sud koji je uputio zahtjev, kako bi potonjem dao elemente koji će mu koristiti u rješavanju spora koji se pred njim vodi (presuda od 27. travnja 2017., A‑Rosa Flussschiff, C‑620/15, EU:C:2017:309, t. 35. i navedena sudska praksa).

46

U ovom slučaju pitanja upućena Sudu temelje se na pretpostavci prema kojoj Republika Austrija Komisiji nije dostavila obavijest o programu potpora o kojima je riječ u glavnim postupcima u skladu s člankom 108. stavkom 3. UFEU‑a. Osobito, svojim prvim i trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev želi utvrditi podliježe li taj program obvezi prijave predviđenoj navedenom odredbom ili je izuzet od te obveze na temelju Uredbe br. 651/2014, dok svojim drugim pitanjem nastoji utvrditi eventualne posljedice koje bi trebao izvući iz povrede navedene obveze.

47

Očitovanja koja su Sudu podnijeli Komisija i društvo Dilly’s Wellnesshotel također se temelje na toj istoj pretpostavci. Komisija pojašnjava da na temelju Uredbe br. 800/2008 dostava sažetka informacija o nacionalnom propisu o kojemu je riječ u glavnim postupcima ne može zamijeniti odgovarajuću obavijest na temelju članka 108. stavka 3. UFEU‑a i da Republika Austrija uostalom nije upotrijebila pojednostavljeni obrazac prijave predviđen u Prilogu II. Uredbi 794/2004 u skladu s njezinim člankom 4. stavkom 2. točkom (c).

48

Stoga, ne dovodeći u pitanje pod kojim se uvjetima obavijest o programu potpora poput onog o kojem je riječ u glavnim postupcima može smatrati izvršenom u skladu s člankom 108. stavkom 3. UFEU‑a, s obzirom na to da to pitanje nije bilo predmet ovog zahtjeva za prethodnu odluku, Sud treba odgovoriti na pitanja postavljena u ovom predmetu oslanjajući se na pretpostavku prema kojoj program potpora o kojem je riječ u glavnom postupku nije prijavljen Komisiji.

49

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 108. stavak 3. UFEU‑a tumačiti na način da nacionalni propis kojim se mijenja program potpora smanjenjem kruga korisnika tih potpora načelno podliježe obvezi prijave predviđenoj tom odredbom.

50

Najprije valja pojasniti da se pitanje koje se odnosi na takvu obvezu prijave ispituje uz pridržaj mogućnosti da je predmetni program potpora izuzet od te obveze zbog primjene uredbe o skupnom izuzeću na taj program, što je mogućnost koja se ispituje u okviru odgovora na treće pitanje.

51

U ovom slučaju, kao što to proizlazi iz točke 44. ove presude, nacionalnim propisom o kojemu je riječ u glavnim postupcima predviđa se djelomičan povrat poreza na energiju za prirodni plin i električnu energiju samo za poduzetnike za koje je dokazano da im je glavna djelatnost proizvodnja materijalnih dobara. Stoga su na temelju tog propisa pružatelji usluga poput društva Dilly’s Wellnesshotela isključeni iz povrata poreza na energiju.

52

Valja primijetiti da sud koji je uputio zahtjev svojim prvim pitanjem polazi od pretpostavke, koja k tomu nije osporena u okviru ovog predmeta, prema kojoj je program potpora koji prethodi onom o kojemu je riječ u glavnim postupcima, u kojem se priznaje pravo na djelomični povrat poreza na energiju za poduzetnike proizvođače i poduzetnike pružatelje usluga, Komisija implicitno odobrila na temelju Odluke 2005/565.

53

U tim okolnostima, kako bi se u ovom slučaju odgovorilo na to pitanje, treba uzeti u obzir tu pretpostavku, ne dovodeći u pitanje njezinu osnovanost, tako da program potpora koji prethodi onom o kojem je riječ u glavnim postupcima valja smatrati postojećom potporom na temelju članka 1. točke (b) podtočke ii. Uredbe br. 659/1999.

54

Kad je riječ o meritumu prvog pitanja, treba podsjetiti na to da je obveza prijave iz članka 108. stavka 3. UFEU‑a jedan od temeljnih elemenata sustava nadzora uspostavljenog UFEU‑om u području državnih potpora. U okviru tog sustava države članice imaju obvezu, s jedne strane, prijaviti Komisiji svaku mjeru kojom se želi uvesti ili izmijeniti potpora u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a i, s druge strane, ne primijeniti takvu mjeru sve dok ta institucija ne donese konačnu odluku o navedenoj mjeri (presuda od 5. ožujka 2019., Eesti Pagar, C 349/17, EU:C:2019:172, t. 56. i navedena sudska praksa).

55

Obveza dotične države članice da o svim novim potporama obavijesti Komisiju podrobnije je utvrđena u članku 2. Uredbe br. 659/1999 (presuda od 21. srpnja 2016., Dilly’s Wellnesshotel, C‑493/14, EU:C:2016:577, t. 32.).

56

Kako je Sud već presudio, novim potporama koje podliježu obvezi prijave iz članka 108. stavka 3. UFEU‑a moraju se smatrati mjere poduzete prije stupanja na snagu UFEU‑a kojima se uvode ili mijenjaju potpore, uz pojašnjenje da se te izmjene mogu odnositi bilo na postojeće potpore bilo na prvotne projekte o kojima je Komisija bila obaviještena (vidjeti, osobito, presude od 9. kolovoza 1994., Namur‑Les assurances du crédit, C‑44/93, EU:C:1994:311, t. 13. i od 20. svibnja 2010., Todaro Nunziatina & C., C‑138/09, EU:C:2010:291, t. 46.).

57

Naime, u skladu s člankom 1. točkom (c) Uredbe 659/1999, nova potpora definira se kao svaka potpora ili svaka pojedinačna potpora koja ne predstavlja postojeću potporu, uključujući i izmjene postojećih potpora.

58

U tom pogledu izmjena postojeće potpore definirana je u skladu s člankom 4. stavkom 1. Uredbe br. 794/2004 kao svaka promjena, osim promjena čisto formalne ili administrativne prirode koje ne mogu utjecati na ocjenu dopuštenosti i usklađenosti mjere potpore s unutarnjim tržištem.

59

Posebno, na temelju članka 4. stavka 2. točke (c) Uredbe br. 794/2004, pooštravanje kriterija primjene odobrenog programa potpora ubraja se među izmjene postojećih potpora koje se u načelu moraju prijaviti.

60

Osim toga, u skladu sa sudskom praksom Suda, ispitivanje toga predstavlja li mjera potporu u smislu članka 107. UFEU‑a uzima u obzir, među ostalim, krug korisnika potpore za koje je predviđena dodjela te potpore kako bi se provjerilo, osobito, selektivnost te mjere (vidjeti u tom smislu presudu od 8. studenoga 2001., Adria‑Wien Pipeline i Wietersdorfer & Peggauer Zementwerke, C‑143/99, EU:C:2001:598, t. 33. do 36. i t. 40. i 55.).

61

Iz toga proizlazi da izmjena kriterija prema kojima se utvrđuju korisnici potpore nije ograničena na izmjenu čisto formalne ili administrativne prirode, već je element čiji učinci mogu utjecati na pitanje treba li se mjera kvalificirati kao potpora u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a i, prema tome, na potrebu prijave te mjere u skladu s obvezom iz članka 108. stavka 3. UFEU‑a.

62

Naime, kao što to Komisija pravilno tvrdi, nadzor koji je ta institucija dužna izvršiti nakon prijave, izvršene na temelju potonje odredbe, plana izmjene kruga korisnika programa potpora nije ograničen na provjeru je li dotična izmjena dovela do smanjenja broja korisnika, nego podrazumijeva, među ostalim, ocjenu toga narušava li promjena kriterija za primjenu koja proizlazi iz navedene izmjene tržišno natjecanje stavljanjem određenih poduzetnika ili proizvodnje određene robe u povoljniji položaj ili prijeti da će ga time narušiti. Upravo prethodna prijava takve izmjene omogućava provjeru je li to tako.

63

S obzirom na prethodno navedeno, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 108. stavak 3. UFEU‑a treba tumačiti na način da nacionalni propis kojim se mijenja program potpora smanjenjem kruga korisnika tih potpora načelno podliježe obvezi prijave predviđenoj tom odredbom.

64

Drugim dijelom trećeg pitanja, koji valja najprije ispitati, s obzirom na to da se odnosi na vremensko područje primjene Uredbe br. 651/2014, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 58. stavak 1. te uredbe tumačiti na način da se potpore dodijeljene prije stupanja na snagu navedene uredbe na temelju programa potpora, poput onog o kojemu je riječ u glavnim postupcima, mogu na temelju te iste uredbe izuzeti od obveze prijave iz članka 108. stavka 3. UFEU‑a.

65

Najprije valja podsjetiti na to da je, u skladu s člankom 109. UFEU‑a, Vijeće ovlašteno donijeti sve odgovarajuće uredbe za primjenu članaka 107. i 108. UFEU‑a i odrediti, među ostalim, uvjete primjene članka 108. stavka 3. UFEU‑a i kategorije potpora koje su izuzete iz postupka predviđenog potonjom odredbom. Osim toga, u skladu s člankom 108. stavkom 4. UFEU‑a Komisija može donijeti uredbe koje se odnose na kategorije državnih potpora za koje je Vijeće u skladu s člankom 109. UFEU‑a utvrdilo da se mogu izuzeti iz postupka predviđenog člankom 108. stavkom 3. UFEU‑a (presuda od 5. ožujka 2019., Eesti Pagar, C‑349/17, EU:C:2019:172, t. 57. i navedena sudska praksa).

66

Tako je Uredba br. 994/98, na temelju koje je zatim donesena Uredba br. 800/2008, donesena na temelju članka 94. UEZ‑a (koji je postao članak 89. EZ‑a, koji je pak postao članak 109. UFEU‑a) (presuda od 5. ožujka 2019., Eesti Pagar, C‑349/17, EU:C:2019:172, t. 58. i navedena sudska praksa). Potonja uredba je i sama stavljena izvan snage i zamijenjena Uredbom br. 651/2014, koja je također donesena na temelju Uredbe br. 994/98.

67

Iz toga proizlazi da, neovisno o obvezi prethodne prijave svake mjere kojom se želi uvesti ili izmijeniti potpora – koja se nameće državama članicama na temelju Ugovorâ i koja je, kao što to proizlazi iz točke 54. ove presude, jedan od temeljnih elemenata sustava nadzora državnih potpora – ako mjera potpore koju je usvojila država članica ispunjava relevantne uvjete iz Uredbe br. 651/2014, ta država članica može iskoristiti mogućnost izuzeća od svoje obveze prijave (vidjeti u pogledu Uredbe br. 800/2008 presudu od 21. srpnja 2016., Dilly’s Wellnesshotel, C‑493/14, EU:C:2016:577, t. 36.).

68

Suprotno tomu, iz članka 58. stavka 2. Uredbe br. 651/2014 proizlazi da svaku potporu koja se ne izuzima od obveze prijave iz članka 108. stavka 3. UFEU‑a na temelju te uredbe ili drugih uredbi donesenih na temelju članka 1. Uredbe (EZ) br. 994/98 koje su prethodno bile na snazi, Komisija procjenjuje u skladu s odgovarajućim okvirima, smjernicama, komunikacijama i obavijestima.

69

U tom pogledu, kao što je to istaknuto u točki 30. ove presude, u svojoj presudi od 21. srpnja 2016., Dilly’s Wellnesshotel (C‑493/14, EU:C:2016:577), Sud je presudio da program potpora, poput onog o kojemu je riječ u postupku u kojemu je donesena ta presuda, nije izuzet od obveze prijave na temelju Uredbe 800/2008 s obzirom na to da taj program nije sadržavao izričitu uputu na tu uredbu u skladu s njezinim člankom 3. stavkom 1. Iz zahtjeva za prethodnu odluku u ovom predmetu proizlazi da je program potpora o kojem je riječ u postupku u kojem je donesena navedena presuda jednak onomu o kojemu je riječ u glavnim postupcima. Naime, iz okolnosti tih postupaka prikazanih u tom zahtjevu, kako su one izložene u točkama 30. do 32. i točkama 35. i 36. ove presude, proizlazi da su žalbe pred sudom koji je uputio zahtjev podnesene protiv presuda kojima je Bundesfinanzgericht (Savezni financijski sud), nakon presude od 21. srpnja 2016., Dilly’s Wellnesshotel (C‑493/14, EU:C:2016:577), odobrio povrat poreza na energiju koje je zatražilo društvo Dilly’s Wellnesshotel.

70

Međutim, okolnost prema kojoj, zbog nepostojanja izričite upute na Uredbu br. 800/2008 u programu potpora o kojem je riječ u glavnim postupcima, taj program ne može biti obuhvaćen izuzećem na temelju te uredbe ne može sama po sebi biti prepreka tomu da navedeni program ispunjava relevantne uvjete predviđene Uredbom br. 651/2014, koja je, kako to proizlazi iz točaka 9. i 66. ove presude, stavljena izvan snage i zamijenjena Uredbom br. 800/2008. Naime, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 2. do 4. Uredbe br. 651/2014, nakon revizije Uredbe br. 800/2008 Uredbom br. 651/2014 nastoji se, među ostalim, bolje definirati uvjete u kojima se određene kategorije potpora mogu smatrati spojivima s unutarnjim tržištem i proširiti područje primjene skupnih izuzeća. Stoga, kao što to proizlazi iz članka 3. i uvodne izjave 6. Uredbe br. 651/2014, s obzirom na sve uvjete – opće i one specifične za dotičnu kategoriju potpora – koji su utvrđeni u Uredbi br. 651/2014, valja ocijeniti može li potpora biti obuhvaćena izuzećem na temelju potonje uredbe.

71

Stoga, kada je riječ o pitanju mogu li potpore dodijeljene na temelju programa potpora poput onog o kojemu je riječ u glavnim postupcima biti izuzete od obveze prijave na temelju Uredbe br. 651/2014, valja istaknuti da se poput Uredbe br. 800/2008, koja ublažava opće pravilo obveze prijave, Uredba br. 651/2014 i uvjeti koji su njome predviđeni moraju strogo tumačiti (vidjeti po analogiji presudu od 21. srpnja 2016., Dilly’s Wellnesshotel, C‑493/14, EU:C:2016:577, t. 37.).

72

Takav pristup potvrđen je s obzirom na ciljeve koji se nastoje ostvariti uredbama o općim skupnim izuzećima, kako su navedene u uvodnim izjavama 4. i 5. Uredbe br. 994/98. Naime, iako je Komisija ovlaštena usvojiti takve uredbe kako bi osigurala učinkovit nadzor nad pravilima tržišnog natjecanja u području državnih potpora i pojednostavila upravljanje bez oslabljivanja Komisijina nadzora u tom području, takve uredbe također za cilj imaju povećati transparentnost i pravnu sigurnost. Poštovanjem uvjeta koji su predviđeni tim uredbama uključujući, stoga, Uredbom br. 651/2014, osigurava se ostvarenje tih ciljeva u potpunosti (vidjeti u tom smislu presudu od 21. srpnja 2016., Dilly’s Wellnesshotel, C‑493/14, EU:C:2016:577, t. 38.).

73

U ovom slučaju potpore o kojima je riječ u glavnim postupcima odnose se na povrat poreza na energiju za 2011. kao i za razdoblje između veljače 2013. i siječnja 2014., dok je Uredba br. 651/2014 u skladu s njezinim člankom 59. stupila na snagu 1. srpnja 2014.

74

U tom pogledu valja primijetiti da se, kao što to proizlazi iz samog naslova članka 58. Uredbe br. 651/2014, tim člankom propisuju prijelazne odredbe primjenjive na državne potpore koje su obuhvaćene njezinim odredbama. Osobito, stavkom 1. tog članka određuje se da se Uredba br. 651/2014 primjenjuje na pojedinačne potpore dodijeljene prije njezina stupanja na snagu ako ispunjavaju sve uvjete propisane tom uredbom, osim njezina članka 9., s obzirom na to da se potonjim člankom propisuju obveze u području objave i informiranja koje se odnose na mjere potpore.

75

U skladu s člankom 2. točkom 14. Uredbe br. 651/2014 pojam „pojedinačna potpora” u smislu te uredbe obuhvaća, među ostalim, svaku potporu dodijeljenu pojedinačnom korisniku na temelju programa potpora. U taj pojam spadaju porezne olakšice koje žalitelj zahtijeva u glavnim postupcima.

76

Iz toga slijedi da se, u skladu sa samim tekstom članka 58. stavka 1. Uredbe br. 651/2014, potpore o kojima je riječ u glavnim postupcima, iako su dodijeljene prije stupanja na snagu te uredbe, ipak mogu izuzeti od obveze prijave na temelju te uredbe.

77

Osim toga, to tumačenje je u skladu s ciljem koji se želi postići Uredbom br. 651/2014, a koji se sastoji, kao što to proizlazi iz njezine uvodne izjave 3., od toga da se omogući bolje određivanje prioriteta u području provedbe pravila o državnim potporama. Naime, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 2. navedene uredbe, revizija Uredbe br. 800/2008 predstavljala je središnji element modernizacije Unijine politike u području državnih potpora, pri čemu je ta modernizacija uključivala opsežnu reviziju pravila o državnim potporama te je u svoje glavne ciljeve uvrstila cilj usredotočivanja Komisijina ex ante ispitivanja mjera potpore na slučajeve s najvećim učinkom na unutarnje tržište.

78

Argument koji je istaknulo društvo Dilly’s Welnsshotel, prema kojem se stavak 1. članka 58. Uredbe br. 651/2014 treba tumačiti u vezi sa stavcima 2. i 3. tog članka, ne može dovesti u pitanje tumačenje tog stavka navedeno u točki 76. ove presude. Naime, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 53. svojeg mišljenja, stavkom 1. članka 58. Uredbe br. 651/2014 ni na koji način se ne zahtijeva da uvjeti utvrđeni u drugim stavcima tog članka moraju biti ispunjeni kako bi navedeni stavak 1. bio primjenjiv, pri čemu se svaki od stavaka 1. do 4. navedenog članka 58. odnose na prijelazna pravila za različite situacije.

79

S obzirom na prethodno navedeno, valja smatrati da se, kao što to ističu austrijska vlada i Komisija, člankom 58. stavkom 1. Uredbe br. 651/2014 pojedinačne potpore dodijeljene prije 1. srpnja 2014., poput onih isplaćenih na temelju programa o kojem je riječ u glavnim postupcima, izuzimaju od obveze prijave ako te potpore ispunjavaju sve uvjete predviđene tom uredbom, osim njezina članka 9.

80

Stoga na drugi dio trećeg pitanja valja odgovoriti tako da članak 58. stavak 1. Uredbe br. 651/2014 treba tumačiti na način da potpore dodijeljene prije stupanja na snagu navedene uredbe na temelju programa potpora, poput onog o kojem je riječ u glavnim postupcima, mogu na temelju te iste uredbe biti izuzete od obveze prijave predviđene u članku 108. stavku 3. UFEU‑a.

81

U prvom dijelu svojeg trećeg pitanja sud koji je uputio zahtjev općenito se poziva na uvjete predviđene Uredbom br. 651/2014, pri čemu ne navodi posebnu odredbe te uredbe. Međutim, iz samog teksta tog pitanja i drugih utvrđenja navedenih u zahtjevu za prethodnu odluku, poput onih iz točke 42. ove presude, proizlazi da navedenim pitanjem taj sud želi utvrditi je li u okviru glavnih postupaka ispunjen uvjet predviđen člankom 44. stavkom 3. te uredbe.

82

Osobito, tekstom prvog dijela trećeg pitanja upućuje se na činjenicu da se nacionalnim propisom o kojem je riječ u glavnim postupcima izričito u formuli za izračun utvrđuje iznos povrata poreza na energiju, dok se u članku 44. stavku 3. Uredbe br. 651/2014 propisuje da se programi potpora u obliku smanjenja poreza moraju temeljiti na smanjenju primjenjive stope poreza za zaštitu okoliša, plaćanju nepromjenjivog iznosa nadoknade ili na kombinaciji tih mehanizama. Osim toga, iako sud koji je uputio zahtjev u svojem zahtjevu za prethodnu odluku podrobno iznosi razloge svoje sumnje u pogledu toga može li se za program potpora o kojem je riječ u glavnim postupcima smatrati da ispunjava uvjet predviđen tom odredbom, on izričito navodi da smatra kako su u okviru glavnih postupaka ispunjeni uvjeti predviđeni člankom 44. stavcima 1., 2. i 4. Uredbe br. 651/2014 i uvjeti koji proizlaze iz raznih drugih odredbi iz Poglavlja I. te uredbe.

83

Stoga valja smatrati da prvim dijelom njegova trećeg pitanja sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 44. stavak 3. Uredbe br. 651/2014 tumačiti na način da je program potpora, poput onog o kojem je riječ u glavnim postupcima, za koji je iznos povrata poreza na energiju izričito utvrđen u formuli za izračun predviđenoj nacionalnim propisom kojim se uvodi taj program, u skladu s tom odredbom.

84

U tom pogledu valja podsjetiti na to da se u članku 3. Uredbe br. 651/2014 predviđa da su spojivi s unutarnjim tržištem u smislu članka 107. stavka 2. ili 3. UFEU‑a te su izuzeti od obveze prijave iz članka 108. stavka 3. UFEU‑a, među ostalim, programi potpora i pojedinačne potpore dodijeljene na temelju programa potpora ako ti programi i te potpore ispunjavaju sve uvjete predviđene u Poglavlju I. te uredbe, kao i posebne uvjete iz njezina Poglavlja III. za odgovarajuću kategoriju potpora.

85

Odredbe članka 44. Uredbe br. 651/2014, koji se nalazi u njezinu Poglavlju III., primjenjuju se, kako to proizlazi iz samog naslova tog članka i njegova stavka 1., na potpore u obliku smanjenja poreza za zaštitu okoliša u skladu s Direktivom 2003/96. Stoga valja smatrati da su te odredbe primjenjive u okviru glavnih postupaka, pri čemu se u pitanje ne dovodi jesu li uvjeti predviđeni tom direktivom stvarno ispunjeni u slučaju programa potpora o kojem je riječ u glavnim postupcima, a što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

86

Stoga, kada je riječ o pitanju zadovoljava li takav program potpora zahtjeve predviđene u članku 44. stavku 3. Uredbe br. 651/2014, iz izbora koji je zakonodavac Unije dodijelio državama članicama na temelju te odredbe, time što je potonjima dopustio da predvide smanjenje primjenjive porezne stope ili plaćanje nepromjenjivog iznosa nadoknade ili pak kombinaciju tih mehanizama, proizlazi da se, kao što to tvrdi Komisija, tom odredbom nastoji zajamčiti to da odabrani mehanizam smanjenja poreza omogućava transparentno određivanje koje je smanjenje poreza stvarno primjenjivo, ostavljajući državama članicama određeni diskrecijski prostor u pogledu njegovih detaljnih pravila.

87

U tom pogledu uvodnom izjavom 64. Uredbe br. 651/2014 pojašnjava se da bi, među ostalim radi održavanja cjenovnih poticaja za poduzetnike, što je cilj poreza za zaštitu okoliša, državama članicama trebalo osigurati mogućnost izrade programa smanjenja poreza na temelju mehanizma isplate nepromjenjivog iznosa godišnje nadoknade (povrat poreza).

88

Također valja primijetiti da je cilj koji se sastoji od jamčenja transparentnosti mehanizma izračuna smanjenja poreza u skladu s ciljem koji se želi postići Uredbom br. 651/2014, koji je istaknut u njezinim uvodnim izjavama 3. do 5., a to je da dâ veću važnost transparentnosti i nadzoru poštovanja pravila o državnim potporama na nacionalnoj razini i razini Unije. Naime, kao što to proizlazi iz točke 72. ove presude, taj je cilj jedan od onih koji se nastoje općenito postići uredbama o općem skupnom izuzeću potpora.

89

U ovom slučaju iz elemenata podnesenih Sudu proizlazi da se smanjenja poreza koja predstavljaju potpore dodijeljene na temelju programa potpora o kojem je riječ u glavnim postupcima temelje na formuli za izračun koja se konkretno definira u nacionalnom propisu kojim se uvodi navedeni program. Konkretno, u skladu s tim propisom, porezi na energiju moraju se vratiti za kalendarsku godinu ako ukupno prelaze 0,5 % neto vrijednosti proizvodnje poduzetnika. Osim toga, navedenim popisom iznos povrata ograničava se upućivanjem na najniže razine oporezivanja propisane direktivom 2003/96. Nadalje, državna uprava ne raspolaže nikakvom marginom prosudbe kada je riječ o iznosu smanjenja oporezivanja koje proizlazi iz te formule za izračun.

90

Tako na temelju tog programa iznos poreza na energiju koji treba vratiti odgovara razlici između punog iznosa tih poreza i 0,5 % neto vrijednosti proizvodnje poduzetnika korisnika potpore, odnosno razlici između punog iznosa tih poreza i najnižih razina oporezivanja primjenjivih na dotične izvore energije. Od tih dvaju načina izračuna primjenjuje se onaj kojim se određuje najniži iznos poreza na energiju koji treba vratiti.

91

Iz toga proizlazi da se, na temelju formule za izračun koji se njime predviđa, nacionalnim propisom o kojem je riječ u glavnim postupcima određuju dvije potencijalno snižene stope poreza za zaštitu okoliša kao i ona od tih dviju stopa koju valja primijeniti za svakog poduzetnika korisnika potpore. Takvom formulom za izračun nije dopušteno nacionalnim tijelima da slobodno utvrde iznos poreza koji poduzetnik mora stvarno platiti, pri čemu taj iznos odgovara iznosu koji su porezna tijela zadržala nakon isplate tako izračunanog povrata.

92

U tim okolnostima valja utvrditi, kao što to ističe Komisija, da svaki od alternativnih načina izračuna koji sadržavaju formulu za izračun predviđenu nacionalnim propisom o kojem je riječ u glavnom postupku, kako su izloženi u točkama 89. i 90. ove presude, podrazumijeva smanjenje primjenjive stope poreza za zaštitu okoliša u smislu članka 44. stavka 3. Uredbe br. 651/2014. Naime, u okviru prvog od tih načina izračuna primjenjiva stopa oporezivanja stvarno je smanjena na 0,5 % neto vrijednosti proizvodnje poduzetnika korisnika potpore, dok je u okviru drugog načina izračuna primjenjiva stopa oporezivanja stvarno smanjena na najnižu razinu oporezivanja koja se primjenjuje na dotični izvor energije.

93

Stoga valja utvrditi da se program potpora poput onoga o kojem je riječ u glavnim postupcima temelji na jednom od posebnih mehanizama smanjenja poreza za zaštitu okoliša iz članka 44. stavka 3. Uredbe br. 651/2014, tako da se uvjet predviđen tom odredbom mora smatrati ispunjenim.

94

To razmatranje nije dovedeno u pitanje okolnošću da se nacionalnim propisom o kojem je riječ u glavnom postupku predviđa formula za izračun iz koje proizlaze dvije različite snižene stope oporezivanja, s obzirom na to da se, kao što to proizlazi iz točaka 89. do 91. ove presude, tim propisom također omogućava da se utvrdi koju se od tih dviju stopa mora stvarno primijeniti u konkretnom slučaju, pri čemu postojanje dviju alternativnih poreznih stopa na taj način ne dovodi u pitanje cilj koji se nastoji postići člankom 44. stavkom 3. Uredbe br. 651/2014, kako je to navedeno u točkama 86. i 87. ove presude.

95

S obzirom na prethodno navedeno, na prvi dio trećeg pitanja valja odgovoriti tako da članak 44. stavak 3. Uredbe br. 651/2014 treba tumačiti na način da je program potpora, poput onog o kojem je riječ u glavnim postupcima, za koji je iznos povrata poreza na energiju izričito utvrđen u formuli za izračun predviđenoj nacionalnim propisom kojim se uvodi taj program, u skladu s tom odredbom.

96

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti želi utvrditi posljedice koje bi nastale za sporove o kojima je riječ u glavnim postupcima ako Sud bude smatrao da je programe potpora, poput onog o kojem je riječ u tim sporovima, trebalo prijaviti u skladu s člankom 108. stavkom 3. UFEU‑a, tako da se potpore dodijeljene na temelju tog programa moraju smatrati nezakonitima.

97

Iz odgovora na prvo i treće pitanje proizlazi da su, neovisno o obvezi prijave koja se načelno nameće na temelju članka 108. stavka 3. UFEU‑a kada je riječ o programu potpora poput onog o kojem je riječ u glavnim postupcima, potpore dodijeljene na temelju tog programa tijekom dotičnih razdoblja u okviru tih sporova izuzete od te obveze na temelju članka 3. Uredbe br. 651/2014 s obzirom na to da su poštovani svi uvjeti predviđeni u Poglavlju I. i članku 44. navedene uredbe, a što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

98

U tim okolnostima na drugo pitanje nije potrebno odgovoriti.

99

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnih postupaka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupaka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (peto vijeće) odlučuje: