–

za E. S. Checu Honrado, A. de Oyagüe Collados, abogada,

–

za španjolsku vladu, S. Jiménez García, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, C. Valero i I. Galindo Martín, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 3. prvog stavka Direktive 2008/94/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2008. o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti njihovog poslodavca (SL 2008., L 283, str. 36.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 128.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Eve Soraye Chece Honrado i Fondo de Garantía Salarial (Fond za osiguranje isplate plaća, u daljnjem tekstu: Fogasa), zbog Fogasina odbijanja da joj zbog insolventnosti njezina poslodavca osigura plaćanje otpremnina koje se duguju nakon prestanka njezina ugovora o radu.

3

Direktivom 2008/94 kodificirana je i stavljena izvan snage Direktiva Vijeća 80/987/EEZ od 20. listopada 1980. o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti njihova poslodavca (SL 1980., L 283, str. 23.), kako je zadnje izmijenjena Direktivom 2002/74/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. rujna 2002. (SL 2002., L 270, str. 10.).

4

U uvodnoj izjavi 3. Direktive 2008/94 navodi se:

„Potrebno je osigurati zaštitu zaposlenika u slučajevima insolventnosti njihovih poslodavaca te osigurati minimalni stupanj zaštite, posebno kako bi se jamčila isplata njihovih nepodmirenih potraživanja, vodeći računa o potrebi uravnoteženoga gospodarskog i socijalnog razvoja u [Europskoj uniji]. Radi toga, države članice trebaju osnovati tijelo koje jamči isplatu nepodmirenih potraživanja dotičnih zaposlenika.”

5

U skladu s člankom 1. stavcima 1. i 2. Direktive 2008/94:

„1.   Ova se Direktiva primjenjuje na potraživanja zaposlenika koja su nastala iz ugovora o radu ili radnih odnosa i koja postoje prema poslodavcima koji su insolventni u smislu članka 2. stavka 1.

2.   Države članice mogu iznimno isključiti potraživanja određenih kategorija zaposlenika iz opsega ove Direktive, na temelju postojanja drugih oblika jamstva, ako je utvrđeno da ona tim osobama nude stupanj zaštite jednak onome koji bi proizašao iz ove Direktive.”

6

Člankom 2. stavkom 2. prvim podstavkom Direktive 2008/94 propisuje se:

„Ova Direktiva ne dovodi u pitanje nacionalno pravo koje se odnosi na definiciju izraza ‚zaposlenik’, ‚poslodavac’, ‚naknada za rad’, ‚stečeno pravo’ i ‚buduće pravo’.”

7

Člankom 3. Direktive 2008/94 određuje se:

„Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale da jamstvene ustanove jamče, ovisno o članku 4., isplatu nepodmirenih potraživanja zaposlenika koja su nastala iz ugovora o radu ili radnih odnosa, uključujući, gdje je to predviđeno nacionalnim zakonodavstvom, isplatu otpremnina nakon prestanka radnog odnosa.

Zahtjevi za isplatu koje je preuzela jamstvena ustanova smatraju se nepodmirenim naknadama za rad u odnosu na razdoblje prije i/ili, prema potrebi, nakon datuma koji su odredile države članice.”

8

Člankom 4. stavkom 1. Direktive 2008/94 državama članicama daje se mogućnost ograničavanja odgovornosti jamstvenih ustanova iz članka 3. Direktive 2008/94. U skladu sa stavcima 2. i 3. tog članka 4., ograničenje te odgovornosti može se odnositi kako na trajanje razdoblja za koje jamstvena ustanova treba podmiriti nepodmirena potraživanja tako i na gornju granicu za plaćanja od strane jamstvene ustanove.

9

U skladu s člankom 12. Direktive 2008/94:

„Ovom se direktivom ne dovodi u pitanje mogućnost država članica:

[…]”

10

Članak 33. Real Decreta Legislativo 1/1995, por el que se aprueba el texto refundido de la Ley del Estatuto de los Trabajadores (Zakonodavna kraljevska uredba 1/1995 kojom se potvrđuje izmijenjeni tekst Zakona o radu) od 24. ožujka 1995., u verziji koja se primjenjuje na glavni postupak (u daljnjem tekstu: Zakon o radu), glasi:

„1.   [Fogasa] […] isplaćuje zaposlenicima iznos plaća koje im nisu mogle biti isplaćene zbog insolventnosti njihova poslodavca […]

2.   U slučajevima predviđenima u prethodnom stavku [Fogasa] u korist radnika isplaćuje naknade određene presudom, rješenjem, sudskom nagodbom ili upravnom odlukom, zbog otkaza ili prestanka ugovorâ sukladno člancima 50., 51. i 52. ovog zakona […]

[…].”

11

Članak 40. Zakona o radu propisuje:

„1.   Za premještanje radnika koji nisu posebno zaposleni kako bi svoje usluge pružali kod poduzetnika čija su mjesta rada mobilna ili uključuju putovanje prema nekom drugom mjestu rada istog poslodavca, namećući tako promjenu boravišta, moraju postojati ekonomski, tehnički i organizacijski razlozi te razlozi vezani uz proizvodnju. Takvim se razlozima smatraju razlozi povezani s konkurentnošću, produktivnošću i tehničkom ili radnom organizacijom u poduzeću.

[…]

Kada mu se dostavi odluka o premještanju, radnik će imati pravo odabrati između premještanja, primanja naknade koja odgovara troškovima prijevoza ili prestanka njegova ugovora, u kojem slučaju ima pravo na otpremninu u visini plaće za 20 dana za svaku godinu radnog staža, pri čemu se razdoblja kraća od godine dana računaju razmjerno broju navršenih mjeseci rada, čiji ukupan iznos ne može biti veći od 12 mjesečnih plaća.

[…]”

12

Članak 41. tog zakona u stavku 3. propisuje da radnik u određenim okolnostima iz stavka 1. tog članka, ako je oštećen poslodavčevom odlukom, ima pravo na raskid svojeg ugovora o radu i otpremninu u visini plaće za 20 dana za svaku godinu radnog staža.

13

Članak 50. Zakona o radu uređuje raskid ugovora o radu na zahtjev radnika i u njemu su navedeni različiti razlozi za raskid. Stavak 1. točka (a) tog članka tako se odnosi na bitne promjene radnikovih uvjeta rada koje je poslodavac proveo povrijedivši pritom odredbe članka 41. istog zakona i kojima se povređuje dostojanstvo radnika. Točke (b) i (c) tog stavka 1. odnose se na neisplatu ili na stalna kašnjenja u isplati plaće i svaku drugu poslodavčevu ozbiljnu povredu obveze, osim u slučaju više sile. Stavkom 2. navedenog članka 50. određeno je da u takvim slučajevima radnik ima pravo na naknade propisane u slučaju nezakonitog otkaza.

14

Člankom 51. Zakona o radu uređuje se kolektivno otkazivanje, koje u skladu s tom odredbom znači prestanak ugovora o radu zbog ekonomskih i tehničkih razloga te razloga koji se odnose na organizaciju ili proizvodnju, zahvaćajući najmanji mogući broj radnika u određenom razdoblju.

15

Člankom 52. Zakona o radu uređuje se raskid ugovora o radu zbog objektivnih razloga, među kojima su nesposobnost radnika, nemogućnost radnikove prilagodbe na tehničke promjene koje su provedene na njegovu radnom mjestu, pojedinačna otkazivanja zbog objektivnih razloga (ekonomski i tehnički razlozi te razlozi koji se odnose na organizaciju ili proizvodnju) i ponavljajuće odsutnosti s posla, čak i ako su one opravdane, koje predstavljaju 20 % radnih dana tijekom dvaju uzastopnih mjeseci, pod određenim uvjetima.

16

E. S. Checa Honrado od 1. studenoga 2000. bila je zaposlena kao čistačica u tematskom parku „Terra Mítica” u Benidormu (provincija Alicante, Španjolska). Društvo Cespa SA zaposlilo ju je do 1. ožujka 2010., a nakon toga bila je zaposlena u društvu Soroma patrimonial SL (u daljnjem tekstu: Soroma). Imala je ugovor o radu u punom radnom vremenu.

17

Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je društvo Soroma pismenim putem obavijestilo E. S. Checu Honrado kao i pet drugih radnica da od 15. svibnja 2011. ima namjeru premjestiti njihovo mjesto rada u drugi tematski park koji se nalazi u San Martinu de la Vega (zajednica Madrid, Španjolska).

18

Prema činjenicama koje je izložio sud koji je uputio zahtjev, taj je premještaj za E. S. Checu Honrado značio promjenu domicila, s obzirom na to da je udaljenost između bivšeg i novog mjesta rada bila veća od 450 km. E. S. Checa Honrado stoga je odabrala da njezin ugovor o radu prestane, u skladu s člankom 40. Zakona o radu. Društvo Soroma taj je izbor prihvatilo.

19

Međutim, s obzirom na to da to društvo nije dobrovoljno isplatilo otpremnine koje po zakonu duguje zbog tog prestanka, E. S. Checa Honrado podnijela je tužbu Juzgadu de lo Social no 1 de Benidorm (Radni sud br. 1 u Benidormu, Španjolska). Odlukom od 16. rujna 2011. taj je sud društvu Soroma naložio plaćanje iznosa od 7453,77 eura, u skladu s člankom 40. Zakona o radu.

20

Budući da je društvo Soroma samo djelomično postupilo u skladu s tom presudom, E. S. Checa Honrado sudu je podnijela zahtjev za ovrhu. Društvo Soroma u okviru tog postupka 11. lipnja 2013. proglašeno je insolventnim. Odluka o insolventnosti dostavljena je Fogasi. E. S. Checa Honrado tada je od Fogase zatražila da preuzme obvezu plaćanja dijela otpremnine koji društvo Soroma nije platilo zbog insolventnosti. Fogasa je odbila taj zahtjev s obrazloženjem da otpremnine zbog prestanka ugovora o radu do kojeg je došlo na zahtjev radnika pogođenog odlukom njegova poslodavca da promijeni mjesto rada nisu osigurane člankom 33. stavkom 2. Zakona o radu.

21

E. S. Checa Honrado podnijela je tužbu protiv te odluke o odbijanju Juzgadu de lo Social no 2 de Alicante (Radni sud br. 2 u Alicanteu, Španjolska), koju on nije prihvatio.

22

Odlučujući o žalbi, sud koji je uputio zahtjev, Tribunal Superior de Justicia de la Comunidad Valenciana (Visoki sud zajednice Valencije, Španjolska), navodi da sumnja u usklađenost članka 33. stavka 2. Zakona o radu s pravom Unije, zato što ta odredba jamstvo Fogasina preuzimanja obveze plaćanja otpremnina ograničava na slučajeve otkazivanja ili prestanka ugovora o radu predviđene člancima 50. do 52. tog zakona. On navodi da su tako iz jamstvenog mehanizma isključena potraživanja koja proizlaze iz ostalih zakonskih oblika prestanka radnog odnosa koji dovode do isplate otpremnina, poput onih predviđenih člankom 40. navedenog zakona, koji u obliku odabira zapravo pokriva stvarni raskid ugovora o radu zbog objektivnih razloga.

23

Pozivajući se na presudu od 11. studenoga 2015., Pujante Rivera (C‑422/14, EU:C:2015:743), sud koji je uputio zahtjev smatra da je članak 33. stavak 2. Zakona o radu morao uključiti sve slučajeve prestanka ugovora o radu zbog razloga koji nisu povezani s radnikom. Stoga ta odredba navedenog zakona, zato što ne predviđa druge zakonske oblike prestanka radnog odnosa koji dovode do isplate otpremnina utvrđenih zakonom, poput onih predviđenih člankom 40. istog zakona, prema mišljenju navedenog suda predstavlja neopravdano isključenje koje nije dopušteno Direktivom 2008/94.

24

Usto, sud koji je uputio zahtjev navodi da je Fogasa u ovom slučaju zbog nepravilnog prenošenja Direktive 2008/94 u španjolsko pravo navedena na to da „diskriminirajuće postupa s različitim radnicama o kojima je riječ”.

25

U tim je okolnostima Tribunal Superior de Justicia de la Comunidad Valenciana (Visoki sud zajednice Valencije) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Može li se tumačiti da je otpremnina koju poduzeće po zakonu duguje zaposleniku, zbog prestanka radnog odnosa do kojeg je došlo zbog promjene bitnog elementa ugovora o radu, kao što je geografska mobilnost koja radnika primorava da promijeni boravište, obuhvaćena pojmom ‚otpremnina nakon prestanka radnog odnosa’, na koji upućuje članak 3. stavak 1. Direktive 2008/94?”

26

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. prvi stavak Direktive 2008/94 tumačiti na način da – kada su prema predmetnom nacionalnom propisu određene zakonske naknade koje se duguju nakon prestanka ugovora o radu do kojeg je došlo voljom radnika i one koje se duguju u slučaju otkazivanja zbog objektivnih razloga, poput onih koje navodi sud koji je uputio zahtjev, obuhvaćene pojmom „otpremnina nakon prestanka radnog odnosa” u smislu te odredbe – i zakonske naknade koje se duguju nakon prestanka ugovora o radu do kojeg je došlo voljom radnika zbog toga što je poslodavac premjestio mjesto rada, primoravši radnika da promijeni mjesto boravišta, moraju biti obuhvaćene tim pojmom.

27

U tom pogledu valja podsjetiti na to da se, u skladu s člankom 1. stavkom 1. Direktive 2008/94, ona primjenjuje na potraživanja zaposlenika koja su nastala iz ugovora o radu ili radnih odnosa i koja postoje prema poslodavcima koji su insolventni.

28

Člankom 3. prvim stavkom Direktive 2008/94 propisano je da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale da jamstvene ustanove jamče, ovisno o članku 4., isplatu nepodmirenih potraživanja zaposlenika koja su nastala iz ugovora o radu ili radnih odnosa, uključujući, gdje je to predviđeno nacionalnim zakonodavstvom, isplatu otpremnina nakon prestanka radnog odnosa. Drugim stavkom tog članka pojašnjava se da su potraživanja za koja je jamstvena ustanova preuzela obvezu da će ih podmiriti nepodmirene naknade za rad u odnosu na razdoblje koje su odredile države članice.

29

Člankom 2. stavkom 2. Direktive 2008/94 pojašnjeno je da ona ne dovodi u pitanje nacionalno pravo koje se odnosi na definiciju izraza „naknada za rad”.

30

Stoga iz zajedničkog tumačenja tih odredaba proizlazi da se nacionalnim pravom trebaju točno odrediti naknade koje su obuhvaćene područjem primjene članka 3. prvog stavka Direktive 2008/94 (vidjeti u tom smislu presudu od 2. ožujka 2017., Eschenbrenner, C‑496/15, EU:C:2017:152, t. 54. i navedenu sudsku praksu).

31

Sud je, međutim, više puta presudio da je mogućnost, priznata navedenom direktivom, da se nacionalnim pravom točno odrede davanja koja isplaćuje jamstvena ustanova uvjetovana poštovanjem zahtjeva koji proizlaze iz općeg načela jednakosti i nediskriminacije (presuda od 21. veljače 2008., Robledillo Núñez, C‑498/06, EU:C:2008:109, t. 30. i navedena sudska praksa).

32

Potonjim načelom zahtijeva se da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način, osim ako je takvo različito postupanje objektivno opravdano (presude od 12. prosinca 2002., Rodríguez Caballero, C‑442/00, EU:C:2002:752, t. 32.; od 7. rujna 2006., Cordero Alonso, C‑81/05, EU:C:2006:529, t. 37. i od 17. siječnja 2008., Velasco Navarro, C‑246/06, EU:C:2008:19, t. 36.).

33

U predmetnom slučaju iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da članak 33. stavak 2. Zakona o radu izričito predviđa jamstvo da će biti isplaćene naknade koje Fogasa osigurava u slučajevima otkazivanja ili prestanka ugovora o radu predviđenima člancima 50. do 52. tog zakona, ali ne predviđa druge zakonske oblike prestanka radnog odnosa koji dovode do isplate otpremnina koje se duguju po zakonu, među kojima je osobito onaj predviđen člankom 40. tog istog zakona, u skladu s kojim je radni odnos o kojem je riječ u glavnom postupku prestao.

34

U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev najprije pojašnjava da se člankom 40. Zakona o radu propisuje da se poslodavčevo premještanje radnika u drugo mjesto rada kod istog poslodavca, kojim se nameće promjena mjesta njihova boravišta, mora temeljiti na ekonomskim, tehničkim i organizacijskim razlozima te razlozima koji su vezani uz proizvodnju i da u takvom slučaju radnik ima pravo odabrati da njegov ugovor o radu prestane, u kojem slučaju ima pravo na otpremninu u visini plaće za 20 dana za svaku godinu radnog staža.

35

Nadalje, navodi da se člancima 50. do 52. Zakona o radu, koji se spominju u članku 33. stavku 2. tog zakona, uređuje prestanak radnog odnosa na zahtjev radnika, prestanak radnog odnosa zbog kolektivnog otkazivanja i prestanak radnog odnosa zbog objektivnih razloga.

36

Konkretno, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da se člankom 50. Zakona o radu nabrajaju razlozi koji radniku omogućavaju da zatraži da mu radni odnos prestane – među kojima su osobito bitne promjene radnih uvjeta koje je poslodavac proveo a da pritom nije poštovao odredbe članka 41. i kojima se povređuje dostojanstvo radnika te svaka poslodavčeva ozbiljna povreda vlastitih obveza – i da radnik u takvim slučajevima ima pravo na naknade propisane za slučaj nezakonitog otkaza.

37

S druge strane, člankom 51. Zakona o radu uređeno je kolektivno otkazivanje, koje se odnosi na prestanak ugovora o radu zbog ekonomskih i tehničkih razloga te razloga koji se odnose na organizaciju ili proizvodnju, koje zahvaća najmanji mogući broj radnika u određenom razdoblju. Člankom 52. tog zakona uređen je pak raskid ugovora zbog objektivnih razloga, koji se osobito sastoje od nesposobnosti radnika, nemogućnosti radnikove prilagodbe na tehničke promjene koje su provedene na njegovu radnom mjestu i pojedinačnog otkazivanja zbog objektivnih razloga, to jest ekonomskih i tehničkih razloga te razloga koji se odnose na organizaciju ili proizvodnju.

38

Sud koji je uputio zahtjev naposljetku navodi da je prestanak radnog odnosa predviđen člankom 40. Zakona o radu zapravo raskid ugovora o radu zbog objektivnog razloga, s obzirom na to da se tom odredbom zahtijevaju ekonomski i tehnički razlozi te razlozi koji se odnose na organizaciju ili proizvodnju koji opravdavaju bitnu promjenu radnih uvjeta i da je mogućnost odabira koja je radniku ponuđena da prekine radni odnos vezana uz očitu štetu koju mu nanosi promjena njegova mjesta rada koja ga primorava da promijeni boravište.

39

U tim okolnostima valja smatrati da se radnici koji odaberu prestanak radnog odnosa u skladu s člankom 40. Zakona o radu nalaze u situaciji koja je usporediva s onom u kojoj se nalaze radnici koji odaberu prestanak radnog odnosa u skladu s člankom 50. Zakona o radu, s obzirom na to da oni odabiru taj prestanak zato što poslodavac bitno mijenja njihove radne uvjete za koje je španjolski zakonodavac procijenio da im ne mogu biti nametnuti jer je u tim dvama slučajevima propisao da se radnik može odlučiti za prestanak radnog odnosa i da usto ima pravo na naknade.

40

Valja još naglasiti da se radnici čiji je radni odnos prestao u skladu s člankom 40. Zakona o radu nalaze u situaciji koja je usporediva s onom u kojoj se nalaze radnici kojima je ugovor o radu otkazan zbog jednog od objektivnih razloga predviđenih člancima 50. do 52. navedenog zakona, s obzirom na to da iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da se prestanak radnog odnosa koji se temelji na navedenom članku 40. također smatra raskidom ugovora o radu zbog objektivnog razloga.

41

Međutim, na temelju članka 33. stavka 2. Zakona o radu, samo radnici koji su obuhvaćeni područjem primjene članaka 50. do 52. tog zakona, a ne oni koji su obuhvaćeni područjem primjene njegova članka 40., imaju pravo na to da Fogasa preuzme obvezu podmirivanja njihovih nepodmirenih potraživanja na ime otpremnina nakon prestanka radnog odnosa.

42

Različito postupanje koje je tako tim člankom 33. stavkom 2. predviđeno u slučaju radnika čija potraživanja proizlaze iz naknada zbog prestanka radnog odnosa koji se temelji na članku 40. Zakona o radu može se stoga prihvatiti, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 32. ove presude, samo ako je objektivno opravdano (vidjeti također u tom smislu presudu od 16. prosinca 2004., Olaso Valero, C‑520/03, EU:C:2004:826, t. 36. i navedenu sudsku praksu).

43

U tom pogledu ne može se prihvatiti argument španjolske vlade u skladu s kojim, u bitnome, margina prosudbe koja je državama članicama ostavljena Direktivom 2008/94 španjolskom zakonodavcu omogućava da odabere da jamstvena ustanova preuzme obvezu plaćanja samo „otpremnina zbog prestanka radnog odnosa zbog razloga koji ne ovise o volji radnika” i da stoga ne osigurava isplatu potraživanja koja su posljedica dobrovoljnog izbora dotičnog radnika.

44

Naime, tim se argumentom zapravo nastoji osporiti usporedivost situacija radnika koji su se odlučili za prestanak svojih ugovora o radu u skladu s člankom 40. Zakona o radu, s jedne strane, i radnika čiji su ugovori o radu prestali u skladu s člancima 50. do 52. tog istog zakona, s druge strane. Međutim, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da se za prestanak ugovora o radu na temelju tog članka 40. ne može smatrati da je posljedica volje radnika, s obzirom na to da je on posljedica toga što poslodavac namjerava provesti tako bitnu izmjenu njegova ugovora o radu kao što je to premještanje mjesta rada na udaljenost zbog koje je radnik primoran promijeniti mjesto boravišta i s obzirom na to da je zakonom propisano da poslodavac isplaćuje naknadu kada radnik odbije prihvatiti taj premještaj i odluči se za prestanak radnog odnosa.

45

Usto, valja istaknuti da španjolska vlada, kojoj je u tom pogledu Sud postavio pitanja, nije podnijela ni jedan element kojim bi se moglo opravdati različito postupanje prilikom Fogasina preuzimanja obveze namirenja potraživanja koja proizlaze iz naknada predviđenih člankom 40. Zakona o radu i potraživanja na ime naknada predviđenih člancima 50. do 52. tog zakona.

46

Tumačenje članka 3. prvog stavka Direktive 2008/94 koje predlaže španjolska vlada u biti ne može biti u skladu sa socijalnom svrhom te direktive, koja se sastoji od toga, kako to proizlazi iz njezina članka 1. stavka 1. u vezi s uvodnom izjavom 3. navedene direktive, da se svim zaposlenicima jamči minimalni stupanj zaštite na razini Unije u slučaju insolventnosti poslodavca isplatom nepodmirenih potraživanja koja su nastala iz ugovora o radu ili radnih odnosa (vidjeti u tom smislu presudu od 2. ožujka 2017., Eschenbrenner, C‑496/15, EU:C:2017:152, t. 52. i navedenu sudsku praksu).

47

Nadalje, valja podsjetiti na to, s jedne strane, da članak 1. stavak 2. Direktive 2008/94 propisuje da države članice mogu iznimno isključiti potraživanja određenih kategorija zaposlenika iz opsega te direktive, na temelju postojanja drugih oblika jamstva, ako je utvrđeno da ona tim osobama nude stupanj zaštite jednak onomu koji bi proizišao iz te direktive. S druge strane, članak 12. točka (a) Direktive državama članicama dopušta poduzimanje potrebnih mjera kako bi izbjegle zlouporabe.

48

Međutim, valja istaknuti da iz spisa koji je Sudu podnesen, a osobito iz očitovanja španjolske vlade, ne proizlazi da će se okolnosti poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku moći smatrati izvanrednima u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 2008/94 ili takvima da predstavljaju zlouporabu u svrhu primjene članka 12. točke (a) te direktive.

49

Slijedom toga, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 3. prvi stavak Direktive 2008/94 treba tumačiti na način da – kada su prema predmetnom nacionalnom propisu određene zakonske naknade koje se duguju nakon prestanka ugovora o radu do kojeg je došlo voljom radnika i one koje se duguju u slučaju otkazivanja zbog objektivnih razloga, poput onih koje navodi sud koji je uputio zahtjev, obuhvaćene pojmom „otpremnina nakon prestanka radnog odnosa” u smislu te odredbe – zakonske naknade koje se duguju nakon prestanka ugovora o radu do kojeg je došlo voljom radnika zbog toga što je poslodavac premjestio mjesto rada, primoravši radnika da promijeni mjesto boravišta, moraju također biti obuhvaćene tim pojmom.

50

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (sedmo vijeće) odlučuje:

Članak 3. prvi stavak Direktive 2008/94/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2008. o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti njihovog poslodavca treba tumačiti na način da – kada su prema predmetnom nacionalnom propisu određene zakonske naknade koje se duguju nakon prestanka ugovora o radu do kojeg je došlo voljom radnika i one koje se duguju u slučaju otkazivanja zbog objektivnih razloga, poput onih koje navodi sud koji je uputio zahtjev, obuhvaćene pojmom „otpremnina nakon prestanka radnog odnosa” u smislu te odredbe – zakonske naknade koje se duguju nakon prestanka ugovora o radu do kojeg je došlo voljom radnika zbog toga što je poslodavac premjestio mjesto rada, primoravši radnika da promijeni mjesto boravišta, moraju također biti obuhvaćene tim pojmom.