1. 

Ovim se predmetom, koji proizlazi iz kaznenih postupaka pokrenutih protiv trgovaca pirotehničkim sredstvima na malo, Sudu pruža prilika da se izjasni o području primjene direktiva o pirotehničkim sredstvima, o usklađenosti s pravom Unije nacionalnog zakonodavstva kojim se ograničava prodaja pirotehničkih sredstava koja sadržavaju više od jednog kilograma pirotehničkog sastava ( 2 ) i o usklađenosti sustava dvostrukog odobrenja za skladištenje pirotehničkih sredstava s Direktivom 2006/123/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o uslugama na unutarnjem tržištu ( 3 )

2.

U članku 1. stavku 5. Direktive o uslugama navodi se:

„Ova Direktiva ne utječe na propise iz kaznenog prava država članica. Države članice, međutim, ne smiju ograničiti slobodu pružanja usluga primjenom odredbi kaznenog zakona koje izričito uređuju ili utječu na pristup ili izvođenje uslužne djelatnosti izbjegavajući propise predviđene u ovoj Direktivi.”

3.

U skladu s člankom 2. stavkom 1. te direktive:

„Ova se Direktiva primjenjuje na usluge koje dostavljaju pružatelji s poslovnim nastanom u državi članici.”

4.

U okviru poglavlja III. navedene direktive, naslovljenog „Sloboda poslovnog nastana za pružatelje usluga”, člankom 9. naslovljenim „Sustavi ovlašćivanja” propisuje se, u njegovu stavku 1.:

„Pristup ili izvođenje uslužne djelatnosti ne podliježe sustavu ovlašćivanja, osim ako su ispunjeni sljedeći uvjeti:

5.

U članku 10. Direktive o uslugama navodi se:

„1.   Sustavi ovlašćivanja temelje se na kriterijima koji sprečavaju nadležna tijela da samovoljno izvršavaju svoje ovlasti ocjenjivanja.

2.   Kriteriji iz stavka 1. su:

[…]

7.   Ovaj članak ne dovodi u pitanje raspodjelu nadležnosti, na lokalnoj ili regionalnoj razini, tijela država članica za dodjelu ovlaštenja.”

6.

U uvodnoj izjavi 4. Direktive 2007/23/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. svibnja 2007. o stavljanju na tržište pirotehničkih sredstava ( 4 ) navodi se:

„Direktiva Vijeća 96/82/EZ od 9. prosinca 1996. o kontroli opasnosti od teških nesreća koje uključuju opasne tvari[ ( 5 )] utvrđuje sigurnosne zahtjeve za ona mjesta u kojima postoje eksplozivi, uključujući pirotehničke tvari.”

7.

Člankom 1. te direktive propisuje se:

„1.   Ovom se Direktivom utvrđuju pravila kojima je cilj postići slobodno kretanje pirotehničkih sredstava na unutarnjem tržištu, jamčeći istodobno visoku razinu zaštite ljudskog zdravlja i javne sigurnosti i zaštitu i sigurnost potrošača, uzimajući u obzir odgovarajuće aspekte u odnosu na zaštitu okoliša.

2.   Ovom se Direktivom utvrđuju temeljni sigurnosni zahtjevi koje pirotehnička sredstva moraju ispuniti u pogledu njihovog stavljanja na tržište.

[…]”

8.

U članku 2. navedene direktive predviđeno je:

„Za potrebe ove Direktive:

[…]

[…]

[…]”

9.

Člankom 6. Direktive 2007/23 određuje se:

„1.   Države članice ne zabranjuju, ograničavaju niti sprečavaju stavljanje pirotehničkih sredstava na tržište koji udovoljavaju zahtjevima ove Direktive.

2.   Odredbe ove Direktive ne isključuju mjere koje poduzima država članica kako bi zabranila ili ograničila posjedovanje, uporabu i/ili prodaju široj javnosti pirotehničkih sredstava za vatromete II. i III. razreda, pirotehničkih sredstava za primjenu u kazalištima i ostalih pirotehničkih sredstava, koje su opravdane zbog javnog reda, sigurnosti ili zaštite okoliša.

[…]”

10.

U skladu s člankom 20. prvim stavkom te direktive:

„Države članice utvrđuju pravila o kaznama koje se primjenjuju za kršenje odredbi nacionalnog zakona koji je donesen u skladu s ovom Direktivom i jamče njihovu primjenu. Predviđene kazne su učinkovite, razmjerne i uvjerljive.”

11.

U članku 45. Direktive 2013/29/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 12. lipnja 2013. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na stavljanje na raspolaganje pirotehničkih sredstava na tržište ( 6 ) navodi se:

„Države članice utvrđuju pravila o kaznama koje se primjenjuju u slučajevima kad gospodarski subjekti krše odredbe nacionalnog prava koje su donesene u skladu s ovom Direktivom i poduzimaju sve potrebne mjere kako bi se osigurala njihova provedba. Takva pravila mogu u težim slučajevima kršenja uključivati kaznenopravne sankcije.

Predviđene kazne su učinkovite, razmjerne i odvraćajuće.”

12.

U skladu s člankom 5. wet betreffende ontplofbare en voor de deflagratie vatbare stoffen en mengsels en de daarmede geladen tuigen (Zakon o eksplozivnim ili zapaljivim tvarima i smjesama i o napravama koje ih sadržavaju) ( 7 ) od 28. svibnja 1956.:

„Povrede odredbi donesenih na temelju članka 1. kažnjavaju se kaznom zatvora od petnaest dana do dvije godine i novčanom kaznom od sto franaka do tisuću franaka ili samo jednom od tih kazni.”

13.

Člankom 200. koninklijk besluit houdende algemeen reglement betreffende het fabriceren, opslaan, onder zich houden, verkopen, vervoeren en gebruiken van springstoffen (Kraljevska uredba o uvođenju općih pravila o proizvodnji, skladištenju, posjedovanju, prodaji, prijevozu i upotrebi eksploziva) ( 8 ) od 23. rujna 1958. propisuje se:

„Svaki se eksploziv, u količinama većim od onih koje svatko može posjedovati na temelju članka 265., mora skladištiti u propisno ovlaštenim trgovinama ili mjestima pohrane.”

14.

U skladu s člankom 257. te uredbe:

„Prodaja eksploziva, u količinama većima od onih koje pojedinac može posjedovati i koje se navedene u članku 265., može se ostvariti samo ako su ispunjeni sljedeći uvjeti:

Uvjet naveden u točki 2. primjenjuje se isključivo ako je kupljena roba namijenjena skladištenju ili privremenom posjedovanju na belgijskom državnom području.

Prodavač provjerava i pohranjuje sve dokumente koje su kupci podnijeli kako bi dokazali da poštuju obveze iz prvog stavka. Ti će dokumenti u prostorijama u kojima se obavlja prodaja tijekom najviše tri godine biti dostupni službenicima Direction générale Qualité et Sécurité du Service public fédéral Économie, P. M. E., Classes moyennes et Énergie (Glavna uprava za kvalitetu i sigurnost Savezne javne službe za gospodarstvo, MSP‑ove, samostalne djelatnosti i energiju) te policijskim i pravosudnim tijelima.”

15.

Člankom 260. ARS‑a određuje se:

„Prodavači moraju uvijek biti nositelji odobrenja za skladištenje; mogu posjedovati ili prodavati tako male količine samo ako se radi o eksplozivima koji nisu navedeni u članku 261.

Njihovo skladištenje mora biti uređeno i održavano kako je navedeno u članku 251.”

16.

U skladu s člankom 261. te uredbe:

„Narav i količina eksploziva koje mogu skladištiti prodavači određuju se u svakom slučaju zasebno odlukom o ovlaštenju, ovisno o razini sigurnosti svakog skladišta.

Te proizvode nije moguće posjedovati u količinama većima od:

[…]

[…]”

17.

U članku 265. navedene uredbe navodi se:

„Odobrenje nije potrebno za posjedovanje:

[…]

18.

Člankom 300. prvim stavkom ARS‑a predviđa se:

„Povrede odredbi ove uredbe, izuzev članka 295., i odluka donesenih na temelju tih odredbi, kao i odredbi odluka o ovlaštenju, kažnjavaju se kaznama na temelju Zakona od 28. svibnja 1956.”

19.

U glavnom postupku okrivljenici su Van Gennip BVBA, Original BVBA te Antonius ten Velde i Antonius van der Schoot.

20.

Original je poduzetnik sa sjedištem u Olenu (Belgija), nedaleko Nizozemske, koji obavlja djelatnosti uvoza, trgovine na veliko i distribucije pirotehničkih sredstava za prigodne vatromete. Na temelju toga raspolaže, među ostalim, dvama prodajnim mjestima u Baarle‑Hertogu (Belgija), općini koja se djelomično nalazi u pokrajini Sjeverni Brabant (Nizozemska) i koju okružuje općina Baarle‑Nassau (Nizozemska), u kojima posluje Van Gennip sa sjedištem u Baarle‑Hertogu. A. ten Velde i A. van der Schoot, dva nizozemska državljana, odgovorni su za navedena prodajna mjesta, odnosno za prodajna mjesta Zena‑Tabak‑O-Tiek i Zena‑De Bunker.

21.

Četirima okrivljenicima u glavnom postupku u biti se, kao trgovcima pirotehničkim proizvodima na malo, stavljaju na teret skladištenje pirotehničkih sredstava za prigodne vatromete čija je težina PTS‑a veća od maksimalne težine navedene u odobrenjima koja su im dodijelila belgijska tijela, skladištenje pirotehničkih sredstava za prigodne vatromete na neovlaštenim mjestima za skladištenje i prodaja pojedincima koji nemaju odgovarajuće odobrenje pirotehničkih sredstava za prigodne vatromete čija je težina veća od jednog kilograma PTS‑a.

22.

Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da su A. ten Velde i A. van der Schoot tvrdili da je kažnjivost povreda koja je predviđena belgijskim zakonodavstvom protivna članku 45. Direktive 2013/29 u skladu s kojim se kaznenopravne sankcije primjenjuju na teže slučajeve kršenja i da nijedna od činjenica koje im se stavljaju na teret ne predstavlja povredu te naravi.

23.

Prema odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, okrivljenici i openbaar ministerie (Državno odvjetništvo, Belgija) ne slažu se oko pitanja je li obveza istodobnog posjedovanja saveznog odobrenja za eksplozive i regionalnog okolišnog odobrenja u skladu s direktivama 2007/23 i 2013/29 te Direktivom o uslugama. Konkretno, neki okrivljenici tvrde da se, s obzirom na to da je belgijsko zakonodavstvo protivno pravu Unije, određene činjenice koje im se stavljaju na teret ne mogu smatrati nezakonitima.

24.

Tumačenje prava Unije moglo bi utjecati na kažnjivost, odnosno nekažnjivost činjenica koje se stavljaju na teret okrivljenicima.

25.

U tim je okolnostima Rechtbank van eerste aanleg te Antwerpen (Prvostupanjski sud u Antwerpenu, Belgija) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

26.

Svojim prvim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita Sud jesu li povrede koje se stavljaju na teret okrivljenicima u glavnom postupku teži slučajevi kršenja u smislu članka 45. Direktive 2013/29.

27.

U tom pogledu, kao što je na raspravi istaknulo više stranaka, činjenice koje se stavljaju na teret okrivljenicima u glavnom postupku dogodile su se između 22. studenoga 2010. i 27. siječnja 2013. te su stoga prethodile donošenju i stupanju na snagu Direktive 2013/29 ( 9 ).

28.

Osim toga, za razliku od članka 45. Direktive 2013/29, u članku 20. Direktive 2007/23 ne navodi se da države članice mogu predvidjeti kaznenopravne sankcije za teže slučajeve kršenja, nego se samo navodi da one utvrđuju pravila o kaznama koje se primjenjuju za kršenje odredbi nacionalnog zakona koji je donesen u skladu s tom direktivom i da te kazne moraju biti učinkovite, razmjerne i uvjerljive.

29.

U tim okolnostima smatram da ne treba tumačiti pojam „teži slučajevi kršenja” koji se navodi samo u Direktivi 2013/29 jer se ta direktiva ne primjenjuje ratione temporis na glavni postupak.

30.

Osim toga, čak i kad bi se moglo tvrditi da je članak 45. Direktive 2013/29 lex melior koji se mora primijeniti retroaktivno jer se njime, za razliku od članka 20. Direktive 2007/23, države članice ovlašćuje da kaznenopravne sankcije predviđaju samo za teže slučajeve kršenja, tu se tvrdnju, prema mojem mišljenju, ne bi moglo prihvatiti.

31.

Najprije valja istaknuti da iz svake te odredbe ne proizlazi samo da su države članice obvezne predvidjeti sankcije primjenjive u slučaju povrede odredbi nacionalnog zakonodavstva donesenih u skladu s direktivama 2007/23 i 2013/29, nego i da te sankcije moraju biti učinkovite, razmjerne i odvraćajuće ( 10 ).

32.

Ta obveza država članica proizlazi iz posebnosti povezanih s provedbom i primjenom prava Unije. Naime, te su posebnosti velikim dijelom povezane s državama članicama ( 11 ) pa propisi o pirotehničkim sredstvima, kako bi se osigurala njihova učinkovitost, moraju sadržavati sustav kazni koji trebaju odrediti države članice ( 12 ).

33.

Stoga su odredbe kao što je članak 20. Direktive 2007/23 ili članak 45. Direktive 2013/29 klasične odredbe ( 13 ) prava Unije jer su one uvijek samo odraz sui generis naravi provedbe i primjene prava Unije ( 14 ).

34.

Međutim, tumačenjem tih odredbi koje predlažu okrivljenici u glavnom postupku daje im se doseg koji im ne pripada.

35.

Naime, valja utvrditi da se tim odredbama ne određuju ni kažnjivost ni primjenjive sankcije ( 15 ), nego se u njima samo navodi da su države članice obvezne predvidjeti sankcije.

36.

U tom pogledu valja istaknuti da se direktive 2007/23 i 2013/29 temelje na članku 95. UEZ‑a (sada članak 114. UFEU‑a), odnosno na članku 114. UFEU‑a, a ne na članku 83. UFEU‑a. Stoga, za razliku od tekstova koji se temelje na potonjoj odredbi, direktivama 2007/23 i 2013/29 propisuju se pravila kojima se nastoji zajamčiti slobodno kretanje pirotehničkih sredstava na unutarnjem tržištu, a ne pravila za uspostavu minimalnih pravila za kaznenopravne sankcije za određene činjenice ili postupanja ( 16 ).

37.

Osim toga, s obzirom na to da se u članku 20. Direktive 2007/23 ne pojašnjava narav sankcija koje države članice mogu propisati, tekst te odredbe nesumnjivo ih ovlaštava da odrede narav sankcija, a stoga i propišu kaznenopravne sankcije za povredu nacionalnih odredbi donesenih u skladu s Direktivom 2007/23 ( 17 ).

38.

Naposljetku, to tumačenje, prema mojem mišljenju, nije dovedeno u pitanje izmjenom teksta koju je zakonodavac uveo prilikom sastavljanja članka 45. Direktive 2013/29 jer učinak tog teksta ne može biti ograničavanje margine prosudbe država članica u pogledu naravi sankcija donesenih na temelju članka 20. Direktive 2007/23 ( 18 ).

39.

Suprotno tome, valja podsjetiti na to da okolnost da je nacionalni sud formalno sastavio prethodno pitanje pozivajući se na određene odredbe prava Unije ne predstavlja zapreku da Sud tom sudu pruži sve elemente tumačenja koji mogu biti korisni prilikom donošenja presude u predmetu u kojem sudi, bez obzira na to je li se na njih pozvao u svojim pitanjima. U tom je smislu na Sudu da iz svih podataka koje je dostavio nacionalni sud, a posebno iz obrazloženja zahtjeva za prethodnu odluku, izvuče one dijelove prava Unije koje je potrebno tumačiti imajući u vidu predmet spora ( 19 ).

40.

U tom pogledu, kao prvo, valja utvrditi da se na činjenice koje se stavljaju na teret okrivljenicima u glavnom postupku, s obzirom na to da su se dogodile između 22. studenoga 2010. i 27. siječnja 2013., Direktiva 2007/23 primjenjuje ratione temporis. Stoga smatram da, kako bi se sudu koji je uputio zahtjev pružio koristan odgovor, valja preoblikovati prethodno pitanje kako bi se utvrdilo mogu li države članice na temelju članka 20. te direktive propisivati kaznenopravne sankcije.

41.

Međutim, kao što sam istaknuo u točki 37. ovog mišljenja, odgovor na to pitanje nedvojbeno je potvrdan. Ipak, na sudu je koji je uputio zahtjev da provjeri jesu li predviđene sankcije učinkovite, razmjerne i odvraćajuće.

42.

Kao drugo, iz drugog prethodnog pitanja proizlazi da sud koji je uputio zahtjev ne isključuje da je belgijski sustav dvostrukog odobrenja za skladištenje pirotehničkih sredstava radi njihove prodaje obuhvaćen Direktivom o uslugama. Osim toga, dvije povrede koje se navode u prvom prethodnom pitanju povrede su odobrenja dodijeljenih na temelju tog sustava dvostrukog odobrenja. Stoga valja utvrditi mogu li države članice predvidjeti kaznenopravne sankcije za slučajeve povrede nacionalnog zakonodavstva kojim se uređuje pristup uslužnim djelatnostima ili njihovo izvođenje.

43.

Međutim, s obzirom na to da se člankom 1. stavkom 5. Direktive o uslugama propisuje da ta direktiva ne utječe na propise iz kaznenog prava država članica ako se na temelju njih ne izbjegavaju propisi predviđeni u toj direktivi, odgovor na to pitanje je potvrdan.

44.

S obzirom na sva ta razmatranja, smatram da na prvo prethodno pitanje valja odgovoriti, pri čemu nije potrebno utvrditi jesu li predmetne povrede teži slučajevi kršenja, da članak 20. Direktive 2007/23 i članak 1. stavak 5. Direktive o uslugama treba tumačiti na način da države članice mogu predvidjeti kaznenopravne sankcije ako su, što se tiče Direktive 2007/23, te sankcije učinkovite, razmjerne i odvraćajuće i ako se, što se tiče Direktive o uslugama, na temelju nacionalnih odredbi ne izbjegavaju propisi te direktive, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

45.

Svojim drugim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita Sud protive li se načelu slobodnog kretanja pirotehničkih sredstava u smislu članka 6. stavka 1. Direktive 2007/23, prema potrebi, u vezi s člankom 10. Direktive o uslugama, nacionalni propisi kojima se mjesta pohrane za pirotehnička sredstva sukladna Direktivi 2007/23 u vezi s maloprodajom podvrgavaju posjedovanju dvostrukog odobrenja, odnosno, kao prvo, odobrenja dodijeljenog u okviru propisa o proizvodnji, skladištenju, posjedovanju, prodaji, prijevozu i upotrebi eksploziva i, kao drugo, odobrenja dodijeljenog na temelju propisa o okolišnim odobrenjima za građevine koje narušavaju okoliš, iako ta dva sustava odobrenja imaju isti cilj, odnosno preventivnu ocjenu sigurnosnih rizika, te jedan od tih dvaju sustava odobrenja predviđa nisku maksimalnu granicu za skladištenje pirotehničkih sredstava za prigodne vatromete.

46.

U tom pogledu, iako sud koji je uputio zahtjev navodi Direktivu 2007/23 i Direktivu o uslugama, smatram da predmetno nacionalno zakonodavstvo nije obuhvaćeno područjem primjene prvonavedene direktive.

47.

Naime, Direktivom 2007/23 uređuju se postupanje s pirotehničkim sredstvima prije njihova stavljanja na tržište te njihovo stavljanje na tržište. Suprotno tome, skladištenje se njome uređuje ako ono izravno utječe na svojstva i sigurnost tih sredstava. Stoga osobito iz uvodne izjave 4. Direktive 2007/23 ( 20 ) i iz članka 14. stavaka 1. i 2. te direktive proizlazi da skladištenje nije obuhvaćeno tim tekstom jer se uvjetima skladištenja ne smije dovesti u pitanje usklađenost pirotehničkog proizvoda s temeljnim sigurnosnim zahtjevima iz navedene direktive.

48.

Međutim, nacionalno zakonodavstvo odnosi se na skladištenje pirotehničkih sredstava koja su sukladna sa zahtjevima Direktive 2007/23 i namijenjena prodaji u okviru maloprodaje.

49.

Osim toga, iako je točno da se sustav dvostrukog odobrenja naveden u točki 23. ovog mišljenja formalno odnosi na skladištenje pirotehničkih sredstava, a ne na pristup djelatnosti maloprodaje tih sredstava ili izvođenje te djelatnosti, koja čini „uslugu” za potrebe primjene Direktive o uslugama ( 21 ), skladištenje pirotehničkih sredstava namijenjenih prodaji nužan je preduvjet za tu djelatnost maloprodaje.

50.

Naime, s jedne strane, iz spisa podnesenog Sudu proizlazi da se predmetne odredbe ARS‑a odnose na „prodavače”, a stoga i na skladištenje radi prodaje. S druge strane, činjenica da količina pirotehničkih sredstava koja se može skladištiti u okviru djelatnosti maloprodaje podliježe odobrenju, nesumnjivo utječe na pristup toj djelatnosti i njezino izvođenje. Stoga se nepostojanjem odobrenja za skladištenje ili odobrenjem za vrlo male količine de facto može ograničiti pristup toj djelatnosti ili njezino izvođenje.

51.

Stoga smatram da na drugo prethodno pitanje valja odgovoriti s obzirom na Direktivu o uslugama i osobito s obzirom na njezin članak 10. ( 22 )

52.

Također napominjem da je doseg pitanja koje je postavio sud koji je uputio zahtjev in fine ograničen, s obzirom na to da se pitanje odnosi na usklađenost belgijskog sustava dvostrukog odobrenja s pravom Unije, a ne na usklađenost regionalnog i saveznog sustava s pravom Unije.

53.

U tom se pogledu argumentacija okrivljenika u glavnom postupku, prema kojoj ta dva sustava ovlašćivanja imaju isti cilj, temelji na pogrešnoj pretpostavci.

54.

Naime, iz objašnjenja koja je belgijska vlada pružila na raspravi proizlazi da je, što se tiče okrivljenika u glavnom postupku, za skladištenje pirotehničkih sredstava radi njihove prodaje potrebno dobiti dva odobrenja. S jedne strane, na lokalnim je tijelima, koja su zadužena za zaštitu okoliša, da dodijele okolišno odobrenje za skladištenje određene količine pirotehničkih sredstava koja sadržavaju određenu količinu PTS‑a. S druge strane, s obzirom na to da su savezna tijela odgovorna za sigurnost i zdravlje stanovništva, na njima je da dodijele odobrenje za skladištenje određene količine pirotehničkih sredstava koja sadržavaju određenu količinu PTS‑a.

55.

Stoga, suprotno tvrdnjama okrivljenika u glavnom postupku, tim se sustavima ovlašćivanja nužno nastoje postići različiti ciljevi te dobivanje svakog odobrenja podliježe različitim kriterijima. U tom pogledu, iako je točno da količine odobrene na temelju tih odobrenja mogu biti različite, ti sustavi ipak nisu proturječni jer poštovanje odobrenja kojim se određuje najmanja količina nužno dovodi do poštovanja drugog odobrenja.

56.

Što se tiče usklađenosti predmetnog sustava dvostrukog odobrenja s člankom 10. Direktive o uslugama, stavkom 1. te odredbe zahtijeva se da se sustavi ovlašćivanja „temelje […] na kriterijima koji sprečavaju nadležna tijela da samovoljno izvršavaju svoje ovlasti ocjenjivanja”, dok se u stavku 2. navode ti kriteriji.

57.

Smatram da se u belgijskom sustavu poštuju ti kriteriji.

58.

Naime, kao prvo, s obzirom na informacije kojima raspolaže Sud, kriteriji na kojima se temelji belgijski sustav, prema mojem mišljenju, opravdani su važnim razlogom u općem interesu, odnosno zaštitom javne sigurnosti i okoliša, te su, zbog objave saveznih i regionalnih zakonodavstava, prethodno objavljeni, transparentni i dostupni.

59.

Kao drugo, ti su kriteriji, prema mojem mišljenju, jasni i nedvoznačni. U tom pogledu, kao što sam već istaknuo, ta dva sustava ovlašćivanja nisu duplikati te se njima nastoje zaštititi različiti javni interesi pa se stoga ne može tvrditi da intervencija saveznih i regionalnih tijela dovodi u pitanje tu ocjenu. Osim toga, obveza istodobnog posjedovanja saveznog i regionalnog odobrenja ne može sama po sebi činiti razlog nesukladnosti s Direktivom o uslugama s obzirom na to da je zakonodavac Unije u članku 10. stavku 7. te direktive izričito naveo da taj članak „ne dovodi u pitanje raspodjelu nadležnosti, na lokalnoj ili regionalnoj razini, tijela država članica za dodjelu ovlaštenja”.

60.

Kao treće, na temelju elemenata kojima raspolaže Sud nije moguće procijeniti nediskriminirajuću, proporcionalnu i objektivnu narav tih kriterija, što je stoga na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

61.

S obzirom na sva ta razmatranja, smatram da belgijski sustav dvostrukog odobrenja za skladištenje pirotehničkih sredstava nije neusklađen s člankom 10. Direktive o uslugama ako su kriteriji koji sprečavaju nadležna tijela da izvršavaju svoje ovlasti ocjenjivanja nediskriminirajući, proporcionalni i objektivni, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

62.

Svojim trećim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita Sud protive li se načelu slobodnog kretanja pirotehničkih sredstava koje proizlazi iz direktiva 2007/23 i 2013/29, prema potrebi, u vezi s člancima 34., 35. i 36. UFEU‑a, i u vezi s načelom proporcionalnosti, nacionalni propisi kojima se zabranjuje da potrošači posjeduju ili upotrebljavaju odnosno da se njima prodaju pirotehnička sredstva za prigodne vatromete koja sadržavaju više od jednog kilograma PTS‑a.

63.

Kao prvo, u postupku pred Sudom tvrdilo se da je belgijsko zakonodavstvo tehnički propis u smislu Direktive 98/34/EZ ( 23 ) i da se to zakonodavstvo, ako nije prijavljeno Europskoj komisiji, ne primjenjuje ( 24 ).

64.

Belgijska vlada na raspravi je tvrdila da se Direktiva 98/34 ne primjenjuje s obzirom na to da je nacionalno zakonodavstvo „mjera koja je nužna radi zaštite osoba, posebno radnika, prilikom uporabe proizvoda”, i koja je navedena u članku 1. te direktive.

65.

Ta mi argumentacija nije uvjerljiva.

66.

Naime, iako je očito, kao što ću dokazati, da se belgijskim zakonodavstvom nastoje zaštititi javna sigurnost i sigurnost osoba, to zakonodavstvo se ne odnosi na upotrebu proizvoda, nego na njihovu prodaju.

67.

Belgijska vlada također je tvrdila da se predmetnim zakonodavstvom, u dijelu u kojem se prethodnim zakonodavstvom prodaja pirotehničkih sredstava podvrgavala činjenici da kupac ima odobrenje ako predmetni proizvod sadržava 500 g PTS‑a, u ovom slučaju ublažila prethodna mjera čija prijava nije bila obvezna.

68.

Sud je u tom pogledu presudio da izmjene unesene u nacrt tehničkog propisa koji je već prijavljen Komisiji u skladu s člankom 8. stavkom 1. prvim podstavkom Direktive 98/34, koje u odnosu na prijavljeni nacrt sadržavaju samo ublažene uvjete upotrebe predmetnog proizvoda i kojima se stoga smanjuje mogući utjecaj tehničkog propisa na trgovinu, ne predstavljaju veliku promjenu nacrta te stoga ne podliježu obvezi prethodne prijave ( 25 ).

69.

Međutim, u ovom slučaju na temelju elemenata podnesenih Sudu nije moguće sa sigurnošću utvrditi je li prethodno zakonodavstvo, koje je bilo više ograničavajuće, bilo prijavljeno Komisiji na temelju Direktive 98/34.

70.

U tim okolnostima smatram da je sud koji je uputio zahtjev dužan utvrditi je li to bio slučaj i je li belgijska vlada na temelju toga mogla ne prijaviti novo zakonodavstvo.

71.

U svakom slučaju, belgijski propis, prema mojem mišljenju, nije tehnički propis u smislu članka 1. točke 11. Direktive 98/34.

72.

Prema mišljenju Suda, pojmom „tehnički propis” obuhvaćene su četiri kategorije mjera, odnosno, prvo, „tehnička specifikacija” u smislu članka 1. stavka 3. Direktive 98/34, drugo, „ostali zahtjevi”, kako su definirani člankom 1. točkom 4. te direktive, treće, „propisi o uslugama”, navedeni u članku 1. stavku 5. navedene direktive i, četvrto, „zakoni i drugi propisi država članica […] koji zabranjuju proizvodnju, uvoz, marketing ili korištenje nekog proizvoda ili zabranjuju pružanje ili korištenje neke usluge ili poslovni nastan kao operatera usluga” u smislu članka 1. točke 11. iste direktive ( 26 ).

73.

U tom pogledu, kao prvo, smatram da predmetni propis nije obuhvaćen kategorijom propisa o uslugama s obzirom na to da se ne odnosi na usluge informacijskog društva u smislu članka 1. točke 2. te direktive.

74.

Kao drugo, pojam „tehnička specifikacija” označava specifikaciju sadržanu u dokumentu kojim se utvrđuju svojstva koja mora imati određeni proizvod, kao što su naziv pod kojim se proizvod prodaje, pakiranje i označivanje te postupci ocjene sukladnosti proizvoda. Prema mišljenju Suda, taj pojam pretpostavlja da se nacionalna mjera obvezno odnosi na proizvod ili njegovo pakiranje kao takve i stoga određuje jednu od uvjetovanih karakteristika proizvoda ( 27 ). Međutim, belgijsko se zakonodavstvo ne odnosi na proizvod ili njegovo pakiranje kao takve, tako da, kao što je Komisija istaknula na raspravi, to zakonodavstvo ne određuje jednu od uvjetovanih karakteristika proizvoda.

75.

Kao treće, Sud je već pojasnio da, kako bi se mogle kvalificirati kao „ostali zahtjevi”, predmetne nacionalne odredbe moraju predstavljati „uvjete” koji mogu značajno utjecati na sastav ili prirodu proizvoda odnosno njegovu prodaju ( 28 ).

76.

Predmetni propis, kojim se prodaja pirotehničkih sredstava čiji je sadržaj PTS‑a veći od kilograma podvrgava posjedovanju odobrenja, ne čini zahtjev koji se nalaže za sam proizvod, nego zahtjev koji se nalaže gospodarskim subjektima te se stoga ne može kvalificirati kao „ostali zahtjevi” u smislu Direktive 98/34 ( 29 ).

77.

Kao četvrto, što se tiče kategorije iz članka 1. točke 11. Direktive 98/34, odnosno zabrane proizvodnje i uvoza proizvoda odnosno stavljanja na tržište ili uporabe, iz sudske prakse proizlazi da se tom kategorijom tehničkih propisa pretpostavlja da predmetne nacionalne odredbe imaju doseg koji očito prelazi ograničenja određenih mogućih upotreba predmetnog proizvoda te nisu ograničene samo na ograničavanje upotrebe tog proizvoda. Naime, ta se kategorija odnosi, konkretnije, na nacionalne mjere kojima se ne ostavlja mjesta nikakvoj drugoj upotrebi kojoj dotični proizvod razumno može poslužiti, osim isključivo marginalne ( 30 ).

78.

Međutim, valja utvrditi da se predmetnim nacionalnim propisom ne zabranjuje prodaja pirotehničkih sredstava koja sadržavaju više od jednog kilograma PTS‑a, nego se ta prodaja podvrgava činjenici da kupac posjeduje odobrenje. Stoga se takvi proizvodi mogu prodavati potrošačima koji imaju takvo odobrenje kao i stručnim osobama, tako da, prema mojem mišljenju, taj propis ostavlja mjesta stavljanju na tržište koje nije isključivo marginalno.

79.

Kao drugo, kako bi se odgovorilo na pitanja suda koji je uputio zahtjev, valja utvrditi protive li se načelu slobodnog kretanja pirotehničkih sredstava koje proizlazi iz direktiva 2007/23 i 2013/29, prema potrebi, u vezi s člancima 34., 35. i 36. UFEU‑a, i u vezi s načelom proporcionalnosti, nacionalni propisi kojima se zabranjuje da potrošači posjeduju ili upotrebljavaju odnosno da se njima prodaju pirotehnička sredstva za prigodne vatromete koja sadržavaju više od jednog kilograma PTS‑a.

80.

U tom pogledu, kao prvo, valja podsjetiti da se A. van der Schootu stavlja na teret, među ostalim, da je pojedincu koji nije imao potrebno odgovarajuće odobrenje prodao pirotehnička sredstva za prigodne vatromete u količini od više od jednog kilograma PTS‑a, da se, s obzirom na to da se povreda koju se stavlja na teret tom okrivljeniku dogodila 23. prosinca 2012., Direktiva 2007/23 primjenjuje ratione temporis i da su, u skladu s odlukom kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, predmetna pirotehnička sredstva za prigodne vatromete koja su stavljena na tržište pirotehnička sredstva za vatromete II. i III. razreda u smislu Direktive 2007/23.

81.

Kao drugo, s obzirom na to da se Direktivom 2007/23 provodi iscrpno usklađivanje materijalnih i postupovnih uvjeta koje pirotehnička sredstva moraju ispuniti za potrebe stavljanja na tržište i na to da se člankom 6. stavkom 1. te direktive ne jamči samo prvo stavljanje na tržište, nego i slobodno kretanje pirotehničkih sredstava ( 31 ), odgovarajuću belgijsku mjeru treba ocijeniti s obzirom na odredbe navedene direktive, a ne s obzirom na primarno pravo ( 32 ).

82.

Kao treće, nema nikakve sumnje u to da se predmetnim zakonodavstvom, zbog same njegove naravi, u smislu članka 6. Direktive 2007/23 ograničavaju posjedovanje, upotreba i/ili prodaja pojedincima pirotehničkih sredstava za vatromete koja sadržavaju više od jednog kilograma PTS‑a. Međutim, smatram da se tim zakonodavstvom, kao što je istaknula belgijska vlada, nastoje zaštititi osnovni interesi navedeni u stavku 2. te odredbe, a osobito javni red, sigurnost i zaštita ( 33 ).

83.

Što se tiče mogućnosti da se zakonodavstvom zaštite javni red, sigurnost i zaštita, smatram da se predmetnom mjerom može jamčiti ostvarenje tih ciljeva ( 34 ).

84.

U tom pogledu valja podsjetiti da su države članice na temelju članka 4. UEU‑a i članka 72. UFEU‑a i dalje odgovorne za očuvanja javnog poretka na svojem državnom području. Stoga one i dalje mogu slobodno određivati mjere kojima se može očuvati javni poredak ( 35 ) ili zaštititi javna sigurnost ( 36 ), u skladu sa svojim nacionalnim potrebama i s obzirom na posebne okolnosti u pogledu vremena i mjesta.

85.

Međutim, pozivanje na iznimku javnog reda, sigurnosti ili zaštite predstavlja odstupanje od temeljnog načela slobodnog kretanja koje se mora usko tumačiti i čiji doseg države članice ne mogu jednostrano odrediti ( 37 ). Margina prosudbe kojom raspolažu države članice stoga se mora primjenjivati u granicama propisanima pravom Unije ( 38 ).

86.

U tom pogledu valja podsjetiti da je Sud već presudio da za pozivanje na javni red i sigurnost kao opravdanje mora postojati stvarna i dovoljno ozbiljna opasnost koja utječe na temeljni interes društva ( 39 ).

87.

U ovom slučaju nema sumnje u to da se činjenicom da prodaja pojedincima pirotehničkih sredstava koja sadržavaju više od jednog kilograma PTS‑a podliježe odobrenju, mogu spriječiti kršenja javnog reda i sigurnosti.

88.

Naime, s obzirom na to da su pirotehnička sredstva „sama po sebi opasna” ( 40 ), njima se, s obzirom na njihov sastav, osobito kod sredstava koja sadržavaju više od jednog kilograma PTS‑a, može ugroziti sigurnost osoba. K tome, zbog same njihove naravi i s obzirom na okolnosti u kojima se upotrebljavaju, tim se sredstvima može ugroziti javni poredak.

89.

Osim toga, s obzirom na to da je zaštita javnog reda, sigurnosti i zaštite, kao što proizlazi iz točke 84. ovog mišljenja, u biti povezana s okolnostima s obzirom na vrijeme i mjesto, ne može se zanemariti činjenica da je opasnost svojstvena pirotehničkim sredstvima koja sadržavaju više od jednog kilograma PTS‑a veća u trenutačnom kontekstu terorističkih prijetnji.

90.

U tim je okolnostima, prema mojem mišljenju, legitimno da države članice kupnju sredstava čiji je sadržaj PTS‑a veći od određenog praga koju provode pojedinci podvrgavaju odobrenju jer, s jedne strane, nije isključeno da se ta sredstva, zasebno ili u kombinaciji s drugim proizvodima, upotrebljavaju u nefestivalske svrhe i jer, s druge strane, obična upotreba pirotehničkih sredstava s velikim sadržajem PTS‑a u trenutačnom kontekstu može dovesti do masovnih pokreta i panike.

91.

Međutim, predmetnim nacionalnim zakonodavstvom nesporno se mogu zaštititi javni red, sigurnost i zaštita jer se njime omogućuju nadzor i, prema potrebi, ograničavanje količine PTS‑a koju posjeduje određena osoba.

92.

Što se tiče potrebe za predmetnim nacionalnim zakonodavstvom, s obzirom na manjkavost zahtjeva za prethodnu odluku i činjenicu da je na sudu koji je uputio zahtjev da utvrdi je li i, prema potrebi, u kojoj je mjeri nacionalno zakonodavstvo proporcionalno cilju od javnog interesa koji se želi postići ( 41 ), pri čemu mu Sud može dati naznake na temelju spisa ( 42 ), samo ću mu pružiti okvir analize s obzirom na koji će biti na njemu da ocijeni prelazi li zakonodavstvo ono što je nužno za zaštitu javnog reda, sigurnosti i zaštite.

93.

Kao prvo, članak 6. stavak 2. Direktive 2007/23 sastavljen je tako da se njime državama članicama dodjeljuje velika margina prosudbe u pogledu mjera iz te odredbe.

94.

Naime, područje primjene te odredbe vrlo je široko jer su ciljevi koje države članice eventualno žele postići različiti. Mjere mogu biti ne samo mjere zabrane, nego i mjere ograničenja te se mogu odnositi na posjedovanje te upotrebu i prodaju određenih pirotehničkih proizvoda.

95.

To je tumačenje, prema mojem mišljenju, potkrijepljeno činjenicom da se u uvodnoj izjavi 10. Direktive 2007/23 uspostavlja uzročno‑posljedična veza između, s jedne strane, činjenice da je upotreba pirotehničkih sredstava, a posebno za vatromete, podložna izrazito različitim kulturnim običajima i tradicijama u pojedinim državama članicama i, s druge strane, potrebe da se državama članicama omogući poduzimanje nacionalnih mjera kojima bi se ograničila uporaba ili prodaja određenih kategorija pirotehničkih sredstava za vatromete u široj javnosti zbog javne zaštite ili sigurnosti.

96.

Kao drugo, predmetnim nacionalnim zakonodavstvom, s obzirom na to da se njime ne propisuje nikakva apsolutna zabrana prodaje, nego se ta prodaja podvrgava činjenici da potrošač ima prethodno odobrenje, nastoji se ograničiti prodaja određenih proizvoda potrošačima. Osim toga, ta ograničavajuća mjera ne primjenjuje se na sve pirotehničke proizvode, nego samo na proizvode koji sadržavaju određenu gramaturu tog opasnog sastava, odnosno PTS‑a.

97.

Kao treće, u trenutačnom kontekstu, manje ograničavajuće mjere, kao što je registracija nakon kupnje proizvoda koji sadržavaju određenu količinu PTS‑a, prema mojem mišljenju nisu jednako učinkovite u zaštiti predmetnih temeljnih interesa. Naime, iako je na temelju takve formalnosti moguće odrediti količinu PTS‑a koju je kupio određeni potrošač, ona ne omogućuje ograničavanje takve količine, a stoga ni učinkovitu borbu protiv povreda temeljnih interesa na koje se poziva belgijska vlada.

98.

S obzirom na sva ta razmatranja, smatram, s jedne strane, da belgijsko zakonodavstvo nije tehnički propis u smislu Direktive 98/34 i, s druge strane, da se tim zakonodavstvom ograničava slobodno kretanje pirotehničkih sredstava za prigodne vatromete u smislu članka 6. Direktive 2007/23, ali da je doneseno zbog razloga javnog reda, sigurnosti i zaštite i ne prelazi ono što je nužno za zaštitu tih interesa, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

99.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Rechtbank van eerste aanleg te Antwerpen (Prvostupanjski sud u Antwerpenu, Belgija) odgovori na sljedeći način: