–

za „LS Customs Services” SIA, D. Plotovs, u svojstvu agenta,

–

za latvijsku vladu, I. Kucina, A. Bogdanova i I. Kalniņš, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, A. Sauka i L. Grønfeldt, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 29. stavka 1. kao i članaka 30. i 31. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice (SL 1992., L 302, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 2., str. 110.), kako je izmijenjena Uredbom (EZ) br. 955/1999 Europskog parlamenta i Vijeća od 13. travnja 1999. (SL 1999., L 119, str. 1.) (u daljnjem tekstu: Carinski zakonik).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva „LS Customs Services” SIA (u daljnjem tekstu: LSCS) i Valsts ieņēmumu dienests (Nacionalna porezna uprava, Latvija) u vezi s određivanjem carinske vrijednosti robe nezakonito izuzete ispod carinskog nadzora dok se nalazila u provozu na carinskom području Europske unije.

3

Članak 6. stavak 3. Carinskog zakonika predviđa:

„Odluke koje carinska tijela donose u pisanom obliku, a kojima se odbijaju zahtjevi podnositelja, ili su nepovoljne za osobe na koje se odnose, sadrže razloge na temelju kojih se donose. Odluke sadrže uputu o pravnom lijeku predviđenu člankom 243.”

4

Članak 14. Carinskog zakonika određuje:

„Za potrebu primjene carinskog zakonodavstva, svaka osoba koja izravno ili neizravno sudjeluje u određenim radnjama za potrebe trgovine robom mora carinskim tijelima staviti na raspolaganje sve potrebne isprave i podatke, neovisno o načinu njihove pohrane, te pružiti na njihov zahtjev svaku drugu pomoć, u propisanom roku.”

5

U skladu s člankom 29. stavkom 1. Carinskog zakonika:

„Carinska vrijednost uvezene robe njezina je transakcijska vrijednost, a to je stvarno plaćena ili plativa cijena za robu koja se prodaje radi izvoza u carinsko područje Zajednice, usklađena, tamo gdje je to potrebno, s člancima 32. i 33. pod uvjetom da:

6

U članku 30. Carinskog zakonika predviđa se:

„1.   Kada nije moguće odrediti carinsku vrijednost prema članku 29., carinska vrijednost bit će određena tako što će se ići redom kroz stavak 2. točke (a), (b), (c), i (d) do prve točke prema kojoj se ona može odrediti, pod uvjetom da redoslijed primjene točaka (c) i (d) bude obratan ako to zahtijeva deklarant; samo onda kad se ta vrijednost ne može odrediti prema određenoj točki, mogu se primijeniti odredbe sljedeće točke u nizu koji je utvrđen pomoću ovog stavka.

2.   Carinska vrijednost, kako je utvrđena ovim člankom, je:

7

Članak 31. Carinskog zakonika određuje:

„1.   Ako carinsku vrijednost uvezene robe nije moguće odrediti prema člancima 29. ili 30., carinska vrijednost se određuje na temelju podataka dostupnih u Zajednici, koristeći opravdana sredstva u skladu s načelima i općim odredbama:

2.   Prema stavku 1. carinska vrijednost ne određuje se na temelju:

8

U skladu s člankom 91. stavkom 1. Carinskog zakonika:

„Postupak vanjskog provoza dopušta kretanje robe od jednog do drugog mjesta unutar carinskog područja Zajednice, i to:

[…]”

9

U članku 96. Carinskog zakonika predviđa se:

„1.   Glavni obveznik je nositelj postupka vanjskog provoza Zajednice. Glavni obveznik je odgovoran za:

2.   Neovisno o obvezi glavnog obveznika iz stavka 1., prijevoznik ili primatelj robe koji primi robu znajući da je roba u postupku provoza Zajednice također je odgovoran za predaju robe odredišnoj carinarnici u nepromijenjenom stanju i do propisanog roka te uz poštovanje mjera koje su donijela carinska tijela radi osiguranja istovjetnosti robe.”

10

Članak 192. stavak 1. Carinskog zakonika određuje:

„Ako je davanje osiguranja prema carinskom zakonodavstvu obvezatno, carinska tijela utvrđuju iznos takvog osiguranja u visini koja odgovara:

[…]”

11

U skladu s člankom 203. stavcima 1. i 3. Carinskog zakonika:

„1.   Uvozni carinski dug nastaje:

[…]

3.   Dužnici su:

12

Članak 221. stavak 1. Carinskog zakonika propisuje:

„Nakon što se iznos carine uknjiži, dužnika se obavješćuje o iznosu carine u skladu s propisanim postupcima.”

13

Članak 147. stavak 1. Uredbe Komisije (EEZ) br. 2454/93 od 2. srpnja 1993. o utvrđivanju odredaba za provedbu Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 o Carinskom zakoniku Zajednice (SL 1993., L 253, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 1., str. 3.), kako je izmijenjena Uredbom Komisije (EZ) br. 1762/95 od 19. srpnja 1995. (SL 1995., L 171, str. 8.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 10., str. 196.) (u daljnjem tekstu: Provedbena uredba), određuje:

„Za potrebe članka 29. Zakonika, činjenica da je roba koja je predmet prodaje deklarirana za puštanje u slobodni promet smatra se dostatnim pokazateljem da je roba bila prodana za izvoz u carinsko područje Zajednice. U slučaju uzastopnih prodaja prije određivanja vrijednosti takav pokazatelj je samo zadnja prodaja koja je dovela do unosa robe na carinsko područje Zajednice ili prodaje koja se dogodila na carinskom području Zajednice prije puštanja robe u slobodan promet.

Kada je prijavljena cijena koja se odnosi na prodaju koja se dogodila prije posljednje prodaje na temelju koje je roba unesena na carinsko područje Zajednice, carinskim tijelima treba na zadovoljavajući način pokazati da se ta prodaja robe dogodila radi izvoza na predmetno carinsko područje.

[…]”

14

Članak 150. Provedbene uredbe određuje:

„1.   Za primjenu članka 30. stavka 2. točke (b) [Carinskog] [z]akonika (transakcijska vrijednost istovjetne robe), carinska vrijednost određuje se upućivanjem na transakcijsku vrijednost istovjetne robe, prodane na istoj komercijalnoj razini i u znatno jednakoj količini kao i roba koja se procjenjuje. Ako izostane takva prodaja, upućuje se na transakcijsku vrijednost istovjetne robe koja je bila prodana na drugoj komercijalnoj razini i/ili u drugačijoj količini uz prilagodbe potrebne radi razlika proisteklih iz komercijalne razine i/ili količine, pod uvjetom da se takve prilagodbe mogu provesti na osnovi podnesenih dokaza koji jasno pokazuju primjerenost i točnost prilagodbe, bez obzira na to dovodi li sama prilagodba do porasta ili smanjenja vrijednosti.

[…]

4.   Primjenom ovog članka uzima se u obzir transakcijska vrijednost robe koju je proizvela druga osoba samo ako se transakcijska vrijednost ne može naći na temelju stavka 1. za istovjetnu robu koju je proizvela ista osoba kao i robu koja se procjenjuje.

[…]”

15

Članak 151. Provedbene uredbe glasi:

„1.   Primjenom članka 30. stavka 2. točke (b) [Carinskog] [z]akonika (transakcijska vrijednost slične robe), carinska vrijednost određuje se upućivanjem na transakcijsku vrijednost slične robe, prodane na istoj komercijalnoj razini i u znatno jednakoj količini kao i roba koja se procjenjuje. Ako izostane takva prodaja, upućuje se na transakcijsku vrijednost slične robe koja je bila prodana na drugoj komercijalnoj razini i/ili u drugačijoj količini uz prilagodbe potrebne radi razlika proisteklih iz komercijalne razine i/ili količine, pod uvjetom da se takve prilagodbe mogu provesti na osnovi podnesenih dokaza koji jasno pokazuju primjerenost i točnost prilagodbe, bez obzira na to dovodi li sama prilagodba do porasta ili smanjenja vrijednosti.

[…]

3.   Ako se, primjenom ovog članka, utvrde dvije ili više transakcijskih vrijednosti slične robe, za utvrđivanje carinske vrijednosti uvezene robe upotrijebit će se najniža transakcijska vrijednost..

[…]

5.   Za potrebe ovog članka, transakcijska vrijednost uvezene slične robe znači carinska vrijednost koja je bila prethodno utvrđena na temelju članka 29. [Carinskog] [z]akonika i koja je usklađena kako je predviđeno stavkom 1. točkom (b) i stavkom 2. ovog članka.”

16

Članak 153. stavak 1. Provedbene uredbe određuje:

„Primjenom članka 30. stavka 2. točke (d) [Carinskog] [z]akonika (izračunana vrijednost), carinska tijela, od osobe koja nije rezident u Zajednici, ne moraju zahtijevati ili ju obvezati da zbog pregleda predoči račune ili dozvoli pristup istima ili drugim ispravama za određivanje te vrijednosti. Međutim, podaci koje dostavi proizvođač robe u svrhu određivanja carinske vrijednosti na temelju ovog članka mogu provjeriti carinska tijela države članice u državi koja nije članica Zajednice uz suglasnost proizvođača i pod uvjetom da navedena tijela pravodobno obavijeste tijela predmetne države i da ona ne osporavaju postupak provjere.”

17

Dana 2. lipnja 2011. LSCS je, u svojstvu glavnog obveznika, na carinskoj kontrolnoj točki u Latviji podnio deklaraciju za provoz preko područja Unije robe podrijetlom iz Kine, s odredištem u Rusiji.

18

Zbog nepostojanja dokaza okončanja provoza, nacionalna porezna uprava prvom odlukom od 12. rujna 2011. i konačnom odlukom od 8. studenoga 2011. (u daljnjem tekstu: sporna odluka) naložila je LSCS‑u da plati carinu, antidampinšku pristojbu i porez na dodanu vrijednost za dotičnu robu.

19

Za potrebe izračuna njezine carinske vrijednosti, ta je uprava primijenila metodu procjene iz članka 31. CZ‑a tako što se oslonila na podatke dostupne u Uniji.

20

Nacionalna porezna uprava smatrala je, naime, da je navedena roba prodana radi izvoza u Rusiju i da se stoga članak 29. Carinskog zakonika ne primjenjuje. Osim toga, smatrala je da ne raspolaže informacijama koje bi joj omogućile primjenu metoda procjene iz članka 30. stavka 2. točaka (a) do (d) Carinskog zakonika.

21

LSCS je pred Administratīvā rajona tiesa (Upravni okružni sud, Latvija) podnio tužbu za poništenje sporne odluke te je taj sud 23. kolovoza 2012. presudio da sporna odluka nije u dovoljnoj mjeri obrazložena.

22

Odlučujući o žalbi, Administratīvā apgabaltiesa (Regionalni upravni sud, Latvija) svojom presudom od 10. lipnja 2014. potvrdila ja prvostupanjsku presudu. Ona je, osobito, smatrala da prva odluka od 12. rujna 2011., kao i sporna odluka, propušta navesti na osnovi kojih je podataka izračunata carinska vrijednost kao i razlog zbog kojeg nije bilo moguće dobiti informacije koje bi omogućile primjenu neke druge metode osim one iz članka 31. Carinskog zakonika, što je spriječilo LSCS da u cijelosti ostvari svoja prava u okviru upravne tužbe i spora koji je njome pokrenut.

23

Nacionalna porezna uprava protiv te presude podnijela je žalbu u kasacijskom postupku pred Augstākā tiesa (Vrhovni sud, Latvija), koja je ocijenila da rješenje spora u glavnom postupku ovisi o tumačenju prava Unije.

24

U tim je okolnostima Augstākā tiesa (Vrhovni sud) odlučila prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

25

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 29. Carinskog zakonika tumačiti na način da se metoda za utvrđivanje carinske vrijednosti previđena u toj odredbi primjenjuje u pogledu robe prodane radi izvoza u treću zemlju koja je bila izuzeta ispod carinskog nadzora dok je bila u sustavu vanjskog provoza.

26

Prema tom članku, „carinska vrijednost uvezene robe njezina je transakcijska vrijednost, a to je stvarno plaćena ili plativa cijena za robu koja se prodaje radi izvoza u carinsko područje Zajednice”.

27

Iz teksta te odredbe i osobito iz izraza „koja se prodaje radi izvoza u carinsko područje Zajednice” proizlazi da transakcijska vrijednost mora odgovarati cijeni za izvoz u Uniju. Stoga u trenutku prodaje mora biti utvrđeno da će roba podrijetlom iz treće zemlje biti prevezena na carinsko područje Unije (vidjeti u tom smislu presude od 6. lipnja 1990., Unifert, C‑11/89, EU:C:1990:237, t. 11. i od 28. veljače 2008., Carboni e derivati, C‑263/06, EU:C:2008:128, t. 28.).

28

To tumačenje potvrđuje i članak 147. stavak 1. drugi podstavak Provedbene uredbe, koji se odnosi na uzastopne prodaje, iz kojeg proizlazi da se za carinsku procjenu iz članka 29. Carinskog zakonika može koristiti samo cijena koja se odnosi na robu namijenjenu za područje Unije.

29

Osim toga, bilo bi u suprotnosti s ciljem pravila Unije o određivanju carinske vrijednosti priznati prodajnu cijenu radi izvoza u treću zemlju kao transakcijsku vrijednost u smislu članka 29. Carinskog zakonika.

30

Naime, transakcijska vrijednost mora odražavati stvarnu ekonomsku vrijednost uvezene robe (vidjeti u tom smislu presudu od 12. prosinca 2013., Christodoulou i dr., C‑116/12, EU:C:2013:825, t. 40. i navedenu sudsku praksu).

31

Međutim, kako je to navela nezavisna odvjetnica u točki 46. svojeg mišljenja, cijena robe u određenom carinskom području odgovara tržišnoj situaciji u tom području. Stoga cijena za izvoz robe u treću zemlju nužno ne odgovara cijeni koja bi bila utvrđena za izvoz iste robe u carinsko područje Unije.

32

Upravo zbog tog razloga članak 31. stavak 2. točke (c) i (e) Carinskog zakona predviđa da se carinska vrijednost određena prema njegovu članku 31. ne može odrediti na temelju cijene robe na domaćem tržištu zemlje izvoza ni na temelju cijene za izvoz u zemlju koja nije dio carinskog područja Unije.

33

U tim okolnostima cijena koja odgovara prodaji robe namijenjene trećoj zemlji kada je ona izuzeta ispod carinskog nadzora prilikom provoza preko carinskog područja Unije ne bi odražavala stvarnu ekonomsku vrijednost robe.

34

Treba dodati da se u okolnostima kao što su one iz glavnog postupka glavni obveznik ipak ne može pozivati na zaštitu legitimnih očekivanja ističući da je opravdano mogao očekivati da iznos carinskog duga odgovara iznosu osiguranja koje je dano prilikom puštanja robe u postupak vanjskog provoza.

35

U tom je pogledu važno podsjetiti da se samo gospodarski subjekt kod kojeg je nacionalno tijelo stvorilo osnovana očekivanja zbog preciznih, bezuvjetnih i dosljednih jamstava koja potječu iz ovlaštenih i pouzdanih izvora može pozivati na načelo zaštite legitimnih očekivanja (vidjeti u tom smislu presude od 10. prosinca 2015., Veloserviss, C‑427/14, EU:C:2015:803, t. 39. i od 14. lipnja 2016., Marchiani/Parlament, C‑566/14 P, EU:C:2016:437, t. 77.).

36

Međutim, kako je to navela nezavisna odvjetnica u točkama 60. do 64. svojeg mišljenja, prihvaćanje carinskih tijela iznosa osiguranja, s obzirom na to da ni na koji način ne prejudicira iznos budućeg carinskog duga, ne može se izjednačiti s takvim jamstvima.

37

Imajući u vidu navedena razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 29. stavak 1. Carinskog zakonika treba tumačiti na način da se metoda za utvrđivanje carinske vrijednosti previđena u toj odredbi ne primjenjuje u pogledu robe koja nije bila prodana radi izvoza u Uniju.

38

Svojim drugim i petim pitanjem, na koja valja odgovoriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 31. Carinskog zakonika tumačiti na način da su carinska tijela obvezna u svojoj odluci kojom se utvrđuje iznos dugovane uvozne carine navesti razloge zbog kojih su odstupila od metoda utvrđivanja carinske vrijednosti predviđenih u člancima 29. i 30 navedenog zakonika, prije nego što mogu zaključiti da se primijeni njegov članak 31., kao i navesti podatke dostupne u Uniji na temelju kojih su izračunala carinsku vrijednost predmetne robe.

39

Uvodno valja naglasiti da pravo na dobru upravu, u mjeri u kojoj odražava opće načelo prava Unije, sadržava zahtjeve koje države članice moraju poštovati kada provode pravo Unije (vidjeti po analogiji presudu od 8. svibnja 2014., N., C‑604/12, EU:C:2014:302, t. 49. i 50.).

40

Među tim zahtjevima posebnu važnost ima obveza obrazlaganja odluka koje su donijela nacionalna tijela, zato što ona omogućuje njihovu adresatu da može braniti svoja prava u najboljim mogućim uvjetima i da pri potpunom poznavanju predmeta može odlučiti je li protiv odluke svrhovito podnositi pravno sredstvo. Ona je nužna i kako bi se sudovima omogućila provedba nadzora zakonitosti tih odluka (vidjeti u tom smislu presudu od 15. listopada 1987., Heylens i dr., 222/86, EU:C:1987:442, t. 15.).

41

Kada je, osobito, riječ o odlukama carinskih tijela, članak 6. stavak 3. Carinskog zakonika podsjeća na obvezu obrazlaganja koju ona imaju kada donose odluke u pisanom obliku koje su nepovoljne za osobe na koje se odnose.

42

Osim toga, u skladu s člankom 221. stavkom 1. Carinskog zakonika, obavijest o iznosu carine mora jamčiti adekvatno informiranje dužnika te mu omogućiti da pri punom poznavanju predmeta osigura obranu svojih prava (vidjeti u tom smislu presudu od 23. veljače 2006., Molenbergnatie, C‑201/04, EU:C:2006:136, t. 54.).

43

Naposljetku, valja istaknuti da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, metode utvrđivanja carinske vrijednosti predviđene u člancima 29. do 31. Carinskog zakonika međusobno stoje u odnosu supsidijarnosti. Naime, samo ako carinsku vrijednost nije moguće odrediti primjenom određene metode, valja primijeniti onu koja slijedi neposredno nakon nje prema propisanom redoslijedu (vidjeti u tom smislu presudu od 12. prosinca 2013., Christodoulou i dr., C‑116/12, EU:C:2013:825, t. 43.).

44

U tim okolnostima obveza obrazlaganja koju imaju carinska tijela u okviru provedbe navedenih odredaba mora, s jedne strane, na jasan i nedvosmislen način odražavati zaključke koji su ta tijela naveli da ne primijene jednu ili više metoda utvrđivanja carinske vrijednosti.

45

S druge strane, ta obveza podrazumijeva da su ona u svojoj odluci kojom se utvrđuje iznos dugovane uvozne carine obvezna iznijeti podatke na temelju kojih je izračunata carinska vrijednost robe, kako da bi njezinu adresatu omogućila da brani svoja prava u najboljim mogućim uvjetima i pri punom poznavanju predmeta odluči je li korisno podnijeti pravni lijek protiv odluke tako i da bi sudovima omogućila provedbu nadzora nad zakonitosti te odluke.

46

Treba dodati, kako je to učinila i nezavisna odvjetnica u točki 85. svojeg mišljenja, da je na državama članicama da, koristeći se svojom postupovnom autonomijom, urede posljedice u slučaju kada carinska tijela povrijede svoju obvezu obrazlaganja te utvrde je li i u kojoj je mjeri moguće takvu povredu otkloniti u okviru sudskog postupka, uz dužnost poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presudu od 3. srpnja 2008., Komisija/Irska, C‑215/06, EU:C:2008:380, t. 57.).

47

Imajući u vidu sve navedeno, na drugo i peto pitanje valja odgovoriti da članak 31. Carinskog zakonika u vezi s njegovim člankom 6. stavkom 3. treba tumačiti na način da su carinska tijela obvezna u svojoj odluci kojom se utvrđuje iznos dugovane uvozne carine navesti razloge zbog kojih su odstupila od metoda utvrđivanja carinske vrijednosti predviđenih u člancima 29. i 30. navedenog zakonika, prije nego što mogu zaključiti da se primijeni njegov članak 31., kao i navesti podatke dostupne u Uniji na temelju kojih su izračunala carinsku vrijednost predmetne robe, a kako bi omogućila zainteresiranoj osobi da ocijeni utemeljenost te odluke i pri punom poznavanju predmeta odluči je li korisno podnijeti pravni lijek protiv nje. Na državama članicama je da, koristeći se svojom procesnom autonomijom, urede posljedice u slučaju kada carinska tijela povrijede svoju obvezu obrazlaganja te utvrde je li i u kojoj je mjeri moguće takvu povredu otkloniti u okviru sudskog postupka, uz dužnost poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti.

48

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 30. stavak 2. točku (a) Carinskog zakonika tumačiti na način da nadležno tijelo, prije nego što smije odustati od primjene metode utvrđivanja carinske vrijednosti utvrđene tom odredbom, mora od proizvođača zahtijevati da mu dostavi podatke potrebne za primjenu te metode, ili je dovoljno da to tijelo jednostavno navede da ne posjeduje te podatke.

49

Na temelju članka 30. stavka 2. točke (a) Carinskog zakonika, carinska vrijednost određuje se na temelju transakcijske vrijednosti istovjetne robe prodane za izvoz u Uniju i izvezene u isto ili gotovo isto vrijeme kao i roba koja se procjenjuje. Članak 150. stavak 4. Provedbene uredbe u tom pogledu precizira da se transakcijska vrijednost robe koju je proizvela druga osoba uzima u obzir samo ako se transakcijska vrijednost za istovjetnu robu koju je proizvela ista osoba kao i robu koja se procjenjuje ne može utvrditi.

50

Stoga primjena metoda predviđene člankom 30. stavkom 2. točkom (a) Carinskog zakonika zahtijeva, kao prvo, poznavanje transakcijske vrijednosti istovjetne robe koju je proizvela ista osoba i koja je prodana za izvoz u Uniju više ili manje istodobno.

51

U tom je kontekstu važno podsjetiti da je, sukladno članku 30. stavku 1. Carinskog zakonika, njegov članak 30. stavak 2. točku (b) moguće primijeniti samo ako se carinska vrijednost ne može utvrditi primjenom članka 30. stavka 2. točke (a).

52

Imajući u vidu taj odnos supsidijarnosti koji postoji između različitih metoda utvrđivanja carinske vrijednosti predviđenih u članku 30. stavku 2. Carinskog zakonika, carinska tijela moraju dokazati dužnu pažnju prilikom primjene svake od tih uzastopnih metoda predviđenih u toj odredbi, prije nego što mogu donijeti odluku o njezinoj nepromjenjivosti.

53

U tu svrhu navedena tijela mogu – u skladu s člankom 14. Carinskog zakonika – od svake osobe koja izravno ili neizravno sudjeluje u određenim radnjama zahtijevati stavljanje na raspolaganje podataka.

54

Međutim, ni Carinski zakonik ni Provedbena uredba ne nameću carinskim tijelima obvezu obraćanja proizvođaču predmetne robe kako bi dobila podatke potrebne za primjenu metode koja se temelji na transakcijskoj vrijednosti istovjetne robe, predviđene u članku 30. stavku 2. točki (a) tog zakonika.

55

Stoga su navedena tijela ovlaštena ocijeniti, ovisno o okolnostima svakog slučaja i vodeći računa o svojoj obvezi pažnje, navedenoj u točki 52. ove presude, je li se potrebno izravno obratiti proizvođaču predmetne robe radi ishođenja podataka potrebnih za primjenu metode utvrđivanja carinske vrijednosti iz članka 30. stavka 2. točke (a) Carinskog zakonika.

56

Nasuprot tomu, s obzirom na obvezu pažnje koju imaju prilikom primjene te odredbe, carinska su tijela obvezna konzultirati sve izvore informacija i baze podataka kojima raspolažu. Osim toga, zainteresiranoj osobi treba omogućiti da im dostavi sve podatke kojima raspolaže i koji mogu doprinijeti utvrđivanju carinske vrijednosti robe primjenom te odredbe.

57

Imajući u vidu navedena razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 30. stavak 2. točku (a) Carinskog zakonika treba tumačiti na način da nadležno tijelo, prije nego što smije odustati od primjene metode utvrđivanja carinske vrijednosti utvrđene tom odredbom, nije obvezno od proizvođača zahtijevati da mu dostavi podatke potrebne za primjenu te metode. Međutim, to je tijelo obvezno konzultirati sve izvore informacija i baze podataka kojima raspolaže. Također, ono mora zainteresiranim gospodarskim subjektima omogućiti da mu dostave sve podatke koji mogu doprinijeti utvrđivanju carinske vrijednosti robe primjenom te odredbe.

58

Svojim četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 30. stavak 2. Carinskog zakonika tumačiti na način da su carinska tijela obvezna obrazložiti neprimjenu metoda predviđenih u točkama (c) i (d) te odredbe, u slučaju da carinsku vrijednost robe utvrđuju na temelju transakcijske vrijednosti slične robe, u skladu s člankom 151. stavkom 3. Provedbene uredbe.

59

U tom pogledu treba utvrditi da je, kako to proizlazi iz teksta članka 151. stavka 1. Provedbene uredbe, njegov stavak 3. odredba za provedbu članka 30. stavka 2. točke (b) Carinskog zakonika.

60

Međutim, imajući u vidu odnos supsidijarnosti koji postoji između različitih metoda utvrđivanja carinske vrijednosti predviđenih u člancima 29. do 31. tog zakonika, koji je naveden u točki 43. ove presude, carinska tijela ne moraju obrazložiti neprimjenu metoda koje dolaze nakon one koju su primijenila.

61

Stoga, ako je carinsko tijelo države članice u stanju utvrditi carinsku vrijednost predmetne robe primjenom članka 30. stavka 2. točke (b) Carinskog zakonika, ono nije dužno razmatrati metode predviđene u njegovu članku 30. stavku 2. točkama (c) i (d).

62

Imajući u vidu navedena razmatranja, na četvrto pitanje valja odgovoriti da članak 30. stavak 2. Carinskog zakonika treba tumačiti na način da carinska tijela nisu obvezna obrazložiti neprimjenu metoda predviđenih u točkama (c) i (d) te odredbe, u slučaju da carinsku vrijednost robe utvrđuju na temelju transakcijske vrijednosti slične robe, u skladu s člankom 151. stavkom 3. Provedbene uredbe.

63

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (peto vijeće) odlučuje: