1.

Ovaj zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Conseil d’État (Državno vijeće, Francuska) odnosi se na tumačenje članka 5. stavka 5. i članka 6. stavka 1. Šeste direktive Vijeća 77/388/EEZ od 17. svibnja 1977. o usklađivanju zakonodavstava država članica koja se odnose na poreze na promet – Zajednički sustav poreza na dodanu vrijednost: jedinstvena osnovica za razrezivanje ( 2 ), kako je izmijenjena Direktivom Vijeća 95/7/EZ od 10. travnja 1995. ( 3 ) (u daljnjem tekstu: Šesta direktiva), kao i članka 14. stavka 3. i članka 24. stavka 1. Direktive Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost ( 4 ) (u daljnjem tekstu: Direktiva o PDV‑u), koja je od 1. siječnja 2007. zamijenila Šestu direktivu.

2.

Zahtjev je podnesen u okviru spora između društva Solar Electric Martinique SARL i Ministre des Finances et des Comptes publics (ministar financija i javnog računovodstva) u pogledu poreznih rješenja o dugovanju poreza na dodanu vrijednost (PDV) za čije je plaćanje to društvo bilo odgovorno u razdoblju od 1. siječnja 2005. do 31. prosinca 2007.

3.

U pogledu sadržaja, ovaj se spor u biti odnosi na pitanje analizira li se isporuka fotonaponskih ploča i solarnih grijača vode te njihovo postavljanje na krov objekta u svrhu opskrbe tog objekta električnom energijom ili toplom vodom, kao složena jedinstvena transakcija ili nekoliko razdvojivih transakcija u svrhu PDV‑a. Do tog je pitanja došlo jer je sustav PDV‑a različit za isporuku predmetne opreme, s jedne strane, i njezino postavljanje, s druge strane. Dok se na isporuku fotonaponskih ploča i solarnih grijača vode u francuskim prekomorskim departmanima primjenjuje poseban sustav izuzeća, postavljanje te opreme može, u skladu s francuskim pravom, biti obuhvaćeno izrazom „građevinski radovi” iz članka 5. stavka 5. Šeste direktive i ponovno iz članka 14. stavka 3. Direktive o PDV‑u, te se ti radovi smatraju pružanjem usluga i podliježu stopi PDV‑a od 8,5 %.

4.

Rješenje tog problema svejedno zahtijeva da se najprije odluči o pitanju nadležnosti Suda da odgovori sudu koji je uputio zahtjev. Naime, spor iz glavnog postupka odvija se na Martiniku, odnosno u jednom od prekomorskih departmana Francuske Republike koji su na temelju članka 3. stavka 3. Šeste direktive i članka 6. stavka 1. točke (c) Direktive o PDV‑u izričito isključeni iz područja primjene navedenih direktivi.

5.

Naime, iz razloga koje ću pojasniti u nastavku teksta, smatram da se Sud treba proglasiti nenadležnim za odgovaranje na pitanje koje je postavilo Conseil d’État (Državno vijeće).

6.

U skladu s člankom 2. stavkom 1. Šeste direktive, PDV‑u podliježe isporuka robe i isporuka usluga uz naknadu unutar države članice koju obavlja porezni obveznik koji djeluje kao takav.

7.

Člankom 3. Šeste direktive, naslovljenim „Teritorijalnost”, predviđa se u stavku 3. da su prekomorski departmani Francuske Republike isključeni iz unutrašnjosti te države članice te da su stoga isključeni iz područja primjene te direktive.

8.

Člankom 5. stavkom 1. Šeste direktive utvrđuje se da isporuka robe znači prijenos prava raspolaganja materijalnom imovinom kao vlasnik.

9.

Člankom 5. stavkom 5. Šeste direktive predviđa se da države članice mogu predaju određenih građevinskih radova smatrati isporukom u smislu stavka 1.

10.

U skladu s člankom 6. stavkom 1. Šeste Direktive, isporuka usluge znači svaka transakcija koja ne čini isporuku robe u smislu članka 5.

11.

Člankom 1. stavkom 2. drugim podstavkom Direktive o PDV‑u određuje se da se pri svakoj transakciji PDV, izračunat na temelju cijene robe ili usluga po stopi koja se primjenjuje na takvu robu ili usluge, obračunava po odbitku iznosa PDV‑a koji otpada izravno na pojedine troškovne komponente.

12.

U skladu s člankom 6. stavkom 1. točkom (c), Direktiva o PDV‑u ne primjenjuje se na francuske prekomorske departmane.

13.

Tekst članka 14. stavka 3. Direktive o PDV‑u jednak je tekstu članka 5. stavka 5. Šeste direktive. U skladu s člankom 24. stavkom 1. Direktive o PDV‑u, „isporuka usluga” znači svaka transakcija koja ne čini isporuku robe.

14.

Na temelju članka 256. stavka IV. podstavka 1. Code général des impôts (Opći porezni zakonik, u dijelu koji se primjenjuje na oporezivanja iz glavnom postupka; u daljnjem tekstu: CGI) „građevinski radovi […] znače isporuku usluga” koja podliježe PDV‑u.

15.

U skladu s člankom 266. stavkom 1. točkom (f) istog zakonika, porezna osnovica za građevinske radove utvrđuje se na temelju vrijednosti ugovora, izvješća o troškovima ili faktura.

16.

Člankom 268.a CGI‑ja predviđa se da, ako osoba istodobno izvršava transakcije koje se odnose na nekoliko kategorija predviđenih u člancima ovog poglavlja, njezin se promet utvrđuje tako da se na svaku skupinu transakcija primjene pravila utvrđena tim člancima.

17.

U članku 295. CGI‑ja navodi se:

[…]

18.

U članku 50.k stavku I. Priloga IV. CGI‑ju navode se, među proizvodima za koje uvoz u departmane Guadeloupe, Martinik i Réunion ne mora podlijegati PDV‑u, „fotoosjetljivi poluvodički uređaji, uključujući fotonaponske ćelije čak i kad su sastavljene u module ili ugrađene u ploče”.

19.

Društvo Solar Electric Martinique obavlja, među ostalim, djelatnost prodaje i postavljanja opreme povezane sa solarnom energijom u departmanu Martinik. To je društvo od 1. siječnja 2005. do 31. prosinca 2007. obračunavalo PDV po stopi od 8,5 % na transakcije koje se odnose na postavljanje fotonaponskih ploča i solarnih grijača vode na krovove stambenih zgrada samo u visini troškova usluge postavljanja. Naime, to je društvo smatralo da se na isporuku te opreme primjenjuje izuzeće predviđeno u članku 295. CGI‑ja i članku 50.k stavku I. Priloga IV. tom zakoniku.

20.

Nakon revizije, porezna uprava smatrala je da su transakcije koje se odnose na postavljanje fotonaponskih ploča i solarnih grijača vode imale narav građevinskih radova te da su stoga trebale uključivati trošak isporuke te opreme. Ta je uprava stoga ispravila poreznu osnovicu tih transakcija na temelju članka 266. CGI‑ja.

21.

Dana 21. rujna 2010. društvo Solar Electric Martinique podnijelo je pred Tribunal administratif de Fort‑de‑France (Upravni sud u Fort‑de‑Franceu, Francuska) tužbu radi poništenja poreznih rješenja o dugovanju PDV‑a koja je izdala porezna uprava.

22.

Budući da su tužba i žalba koja je nakon nje uslijedila odbijene, društvo Solar Electric Martinique podnijelo je pred Conseil d’État (Državno vijeće) žalbu u kasacijskom postupku. To društvo među ostalim tvrdi da su sudovi u nižim stupnjevima počinili pogrešku koja se tiče prava time što su smatrali da transakcije koje se odnose na postavljanje fotonaponskih ploča i solarnih grijača vode koje su izvršili, čine jedinstvenu transakciju koja ima narav građevinskih radova, iako se ta oprema može postaviti a da se ne prouzroči ozbiljna šteta na predmetnoj zgradi te se obično ne obavlja prilikom izgradnje objekata.

23.

Sud koji je uputio zahtjev iznosi da transakcije koje se odnose na prodaju i postavljanje opreme navedene u članku 295. CGI‑ja i članku 50.k stavku I. Priloga IV. tom zakoniku podliježu PDV‑u samo u visini iznosa troškova usluge postavljanja, izuzevši trošak stjecanja opreme, osim kad se za transakciju koja se odnosi na postavljanje smatra da ima narav obavljanja građevinskih radova, u kojem slučaju te transakcije podliježu PDV‑u u visini ukupne cijene fakturirane kupcu.

24.

Taj je sud pojasnio da, iako se članak 295. CGI‑ja primjenjuje samo u prekomorskim departmanima, odnosno izvan teritorijalnog područja primjene Šeste direktive, odredbe članka 256. tog zakonika koje se odnose na građevinske radove primjenjuju se i u matičnom dijelu Francuske te se njima osigurava prijenos u francusko pravo članka 5. stavka 5. i članka 6. stavka 1. Šeste direktive, iz kojih su odredbe preuzete u članak 14. stavak 3. i članak 24. stavak 1. Direktive o PDV‑u.

25.

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, valja tražiti ujednačenu primjenu odredbi tih direktiva unutar Europske unije. Stoga, iako se spor o kojem treba odlučiti odnosi na transakcije izvršene izvan teritorijalnog područja primjene tih direktivi, postavlja se pitanje je li prodaja fotonaponskih ploča i solarnih grijača vode te njihovo postavljanje na zgrade, u svrhu opskrbe tih zgrada električnom energijom ili toplom vodom, jedinstvena transakcija koja ima narav građevinskih radova u smislu navedenih direktiva.

26.

U tim je okolnostima Conseil d’État (Državno vijeće) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„[J]e li prodaja fotonaponskih ploča i solarnih grijača vode i njihovo postavljanje na zgrade, u svrhu opskrbe zgrada električnom energijom ili toplom vodom, jedinstvena transakcija koja ima narav građevinskih radova u smislu članka 5. stavka 5. i članka 6. stavka 1. [Šeste direktive], koji su postali članak 14. stavak 3. i članak 24. stavak 1. Direktive [o PDV‑u]?”

27.

U pogledu tog pitanja francuska vlada i Europska komisija podnijele su pisana očitovanja. Izlaganja tih zainteresiranih stranki, kao i društva Solar Electric Martinique, saslušana su na raspravi održanoj 9. veljače 2017.

28.

Kao što ću obrazložiti u ovom mišljenju, primarno smatram da Sud nije nadležan za odgovaranje na pitanje koje mu je upućeno. Stoga ću tek podredno, u slučaju da Sud ne prihvati taj prijedlog, analizirati meritum pitanja koje je postavio sud koji je uputio zahtjev.

29.

Kao što je priznao sud koji je uputio zahtjev, te kao što sam istaknuo u uvodnom dijelu, činjenice iz kojih proizlazi spor isključivo su nastale na Martiniku, odnosno u jednom od prekomorskih departmana Francuske Republike, koji su izričito isključeni iz teritorijalnog područja primjene Šeste direktive i Direktive o PDV‑u. Glavni postupak stoga je izvan područja primjene mjerodavnih odredbi prava Unije.

30.

Točno je da se Sud redovito proglašavao nadležnim za odlučivanje o zahtjevima za prethodnu odluku koji se odnose na odredbe prava Unije u situacijama u kojima se činjenice u glavnom postupku nalaze izvan područja primjene prava Unije, ali u kojima su navedene odredbe prava Unije u skladu s nacionalnim pravom postale primjenjive jer se u tom pravu pozivalo na sadržaj tih odredbi ( 5 ).

31.

U tom smislu, Sud je u svojoj novijoj sudskoj praksi pojasnio da je njegovo tumačenje odredbi prava Unije u situacijama koje nisu obuhvaćene područjem primjene istoga opravdano kad su te odredbe u skladu s nacionalnim pravom postale izravno i bezuvjetno primjenjive na takve situacije, kako bi se osiguralo istovjetno postupanje u tim situacijama i u onima koje su obuhvaćene područjem primjene prava Unije ( 6 ).

32.

Kako bi utvrdio je li nadležan za odgovaranje na pitanje koje mu je postavljeno, Sud se stoga potiče da provjeri postoje li dovoljno precizne naznake na temelju kojih može utvrditi da u nacionalnom pravu postoji takvo izravno i bezuvjetno upućivanje na pravo Unije ( 7 ).

33.

Točno je da se sadašnja sudska praksa Suda pokazuje osobito promjenljiva u pogledu izvora dovoljno preciznih naznaka koje mu se trebaju iznijeti. Naime, Sud je katkad nepopustljiv po tome što zahtijeva da sam sud koji je uputio zahtjev iznese takve naznake, a ako taj sud ne ispuni taj zahtjev, Sud proglašava da nije potrebno odgovoriti na pitanje koje mu je postavljeno ( 8 ), dok je katkad popustljiviji, kad se proglašava nadležnim unatoč nedostatcima u zahtjevu za prethodnu odluku, dopuštajući da zainteresirane stranke, a osobito vlade intervenijenti, dostave objašnjenja u okviru postupka pred Sudom, uključujući i ako se pojavljuju samo na raspravi pred Sudom ( 9 ).

34.

Ipak ostaje činjenica da Sud zahtijeva da raspolaže dovoljno preciznim elementima kojima se utvrđuje izravno i bezuvjetno upućivanje u nacionalnom pravu na odredbe ili načela prava Unije za koje se traži tumačenje ( 10 ), osobito u slučaju situacija koje je zakonodavac Unije izričito isključio iz područja primjene prava Unije ( 11 ).

35.

U ovom predmetu, unatoč utvrđenju prema kojem su transakcije iz glavnog postupka izvan područja primjene Šeste direktive i Direktive o PDV‑u i što se članak 295. CGI‑ja ne primjenjuje na prekomorske departmane, sud koji je uputio zahtjev smatra da se člankom 256. CGI‑ja, koji se odnosi na „građevinske radove”, osigurava prenošenje u nacionalno pravo mjerodavnih odredbi navedenih direktiva te da stoga treba, s obzirom na to da se taj članak primjenjuje i na matično područje Francuske, tražiti ujednačenu primjenu odredbi tih direktiva unutar Europske unije.

36.

Ta objašnjenja nisu mi uvjerljiva.

37.

Najprije ističem da je zahtjev za prethodnu odluku upućen upravo zato što postoje, što se tiče prekomorskih departmana na koje se Šesta direktiva i Direktiva o PDV‑u ne primjenjuju, posebne odredbe, odnosno članak 295. CGI‑ja kao i članak 50.k stavak I. Priloga IV. tom zakoniku, kojima se predviđa izuzeće isporuke fotonaponskih ploča i solarnih grijača vode.

38.

Upravo u pogledu tog izuzeća, sud koji je uputio zahtjev želi utvrditi trebaju li se transakcije koje se odnose, s jedne strane, na isporuku i, s druge strane, na postavljanje fotonaponskih ploča kao i solarnih grijača vode, smatrati odvojenim i neovisnim, u kojem bi se slučaju PDV trebao platiti samo u pogledu transakcije koja se odnosi na postavljanje, dok bi isporuka bila izuzeta od PDV‑a. Suprotno tome, ako treba smatrati da te dvije transakcije čine jedinstvenu transakciju koja se, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, može kvalificirati kao takva samo ako se transakcija koja se odnosi na postavljanje predmetne opreme kvalificira kao „građevinski radovi”, oporezivanje se odnosi i na isporuku navedene opreme.

39.

Očito je da u članku 295. CGI‑ja ne postoji nikakvo izravno i bezuvjetno upućivanje na odredbe Šeste direktive ni Direktive o PDV‑u. Naime, tim je člankom odobren sustav posebnih izuzeća za isporuku robe koja se obavlja u prekomorskim departmanima, koji su isključeni iz područja primjene navedenih direktiva, a taj sustav nije predviđen tim direktivama.

40.

Nadalje, što se tiče problema povezanog s pojmom „građevinski radovi”, važno je podsjetiti da se člankom 5. stavkom 5. Šeste direktive, koji je postao članak 14. stavak 3. Direktive o PDV‑u, državama članicama daje mogućnost da se predaja određenih građevinskih radova smatra isporukom robe.

41.

Kao što je Komisija istaknula u svojim očitovanjima, iz članka 256. stavka IV. podstavka 1. CGI‑ja proizlazi da građevinski radovi nisu isporuka robe, nego isporuka usluga, što znači da se Francuska Republika nije pozvala na mogućnost koja joj se daje člankom 5. stavkom 5. Šeste direktive, kasnije člankom 14. stavkom 3. Direktive o PDV‑u, kao što je potvrdila francuska vlada u odgovoru na pitanja koja joj je postavio Sud. U tim okolnostima, svakako se ne može smatrati da u članku 256. stavku IV. podstavku 1. CGI‑ja postoji izravno i bezuvjetno upućivanje na gore navedene odredbe tih direktiva.

42.

Točno je da su, s obzirom na to da Francuska nije iskoristila mogućnost koja joj se nudi u članku 5. stavku 5. Šeste direktive i u članku 14. stavku 3. Direktive o PDV‑u, građevinski radovi navedeni u članku 256. stavku IV. podstavku 1. CGI‑ja a contrario i implicitno obuhvaćeni su člankom 6. stavkom 1. Šeste direktive i člankom 24. stavkom 1. Direktive o PDV‑u, u kojima se, bez upućivanja na pojam „građevinski radovi”, pojašnjuje da „isporuka usluga” znači svaka transakcija koja ne čini isporuku robe ( 12 ).

43.

Međutim, to a contrario i implicitno rasuđivanje nikako nije isto što i izravno i bezuvjetno upućivanje na odredbe tih direktiva u članku 256. stavku IV. podstavku 1. CGI‑ja. Naprotiv, prema mojem mišljenju, Francuska je člankom 256. stavkom IV. podstavkom 1. CGI‑ja iskazala da odbija iskoristiti mogućnost koja se daje člankom 5. stavkom 5. Šeste direktive i člankom 14. stavkom 3. Direktive o PDV‑u u okviru teritorijalnog područja primjene navedenih direktiva kao i izvan tog područja primjene.

44.

Kao što je Komisija pravilno napomenula, da je Francuska iskoristila mogućnost predviđenu člankom 5. stavkom 5. Šeste direktive (i člankom 14. stavkom 3. Direktive o PDV‑u) kvalificiranjem građevinskih radova kao isporuke robe, prethodno pitanje ne bi se ni postavilo jer bi, u skladu s posebnim sustavom primjenjivim na prekomorske departmane na temelju članka 295. CGI‑ja, postavljanje fotonaponskih ploča i solarnih grijača vode, koje je sud koji je uputio zahtjev kvalificirao kao građevinske radove, bilo kao takvo izuzeto, kao što su isporuka i uvoz te opreme u navedene departmane.

45.

Konačno, postavljeno prethodno pitanje jest rezultat, s jedne strane, odbijanja Francuske da iskoristi mogućnost predviđenu u članku 5. stavku 5. Šeste direktive (i u članku 14. stavku 3. Direktive o PDV‑u) i, s druge strane, primjene izuzeća u korist francuskih prekomorskih departmana, koje se ne može predvidjeti francuskim pravom jer su sami ti departmani izričito isključeni iz područja primjene navedenih direktiva ( 13 ).

46.

Iz toga slijedi da Sud očito ne raspolaže elementima na temelju kojih može utvrditi da u francuskom pravu postoji izravno i bezuvjetno upućivanje na odredbe Šeste direktive i Direktive o PDV‑u čije je tumačenje zatražio sud koji je uputio zahtjev.

47.

Taj se zaključak ne dovodi u pitanje argumentom koji je istaknuo sud koji je uputio zahtjev, prema kojem je postojao interes za ujednačeno tumačenje izraza „građevinski radovi” iz članka 5. stavka 5. Šeste direktive i članka 14. stavka 3. Direktive o PDV‑u.

48.

Naime, čak i uz pretpostavku da je tumačenje tog izraza zaista bitno za odlučivanje o glavnom postupku ( 14 ), kao što je Sud pojasnio u presudi od 18. listopada 2012., Nolan (C‑583/10, EU:C:2012:638, t. 55.), ako zakonodavac Unije jednoznačno navodi da se akt koji je donio ne primjenjuje na određeno područje, on se, barem dok se eventualno ne donesu nova pravila Unije, odriče cilja ujednačenog tumačenja i primjene pravnih pravila na tom isključenom području.

49.

Ono što je bilo valjano u predmetu u kojem je donesena presuda od 18. listopada 2012., Nolan (C‑583/10, EU:C:2012:638, t. 55.), koja se odnosila na slučaj izričitog isključenja iz područja primjene ratione materiae Direktive, prema mojem mišljenju, vrijedi i kad se situacija odnosi na slučaj izričitog isključenja ratione loci iz područja primjene Šeste direktive i Direktive o PDV‑u.

50.

Iako ta sudska praksa može biti razmjerno stroga u pogledu duha suradnje koji prevladava u postupku predviđenom u članku 267. UFEU‑a, ona se uglavnom temelji na poštovanju podjele nadležnosti između zakonodavca i sudova Unije. Stoga, činjenica da se PDV primjenjuje u francuskim prekomorskim departmanima nikako ne znači da je Sud samo zbog želje nacionalnog suda, koliko god da je iskrena, ovlašten tumačiti pojmove prava Unije sadržane u Šestoj direktivi i Direktivi o PDV‑u u situaciji u kojoj je zakonodavac Unije izričito isključio te departmane iz područja primjene navedenih direktiva i u kojoj se, usto, nijednim elementom Sudu ne omogućuje da zaključi da u francuskom pravu postoji izravno i bezuvjetno upućivanje na odredbe tih akata za koje je sud koji je uputio zahtjev tražio tumačenje. Kad bi Sud odgovarao na svako prethodno pitanje koje se odnosi na PDV samo zato što se taj porez primjenjuje u prekomorskim departmanima, postupao bi protivno izričitom izboru zakonodavca Unije da isključi te departmane iz područja primjene zajedničkog sustava PDV‑a utvrđenog u Šestoj direktivi i Direktivi o PDV‑u.

51.

Činjenica da zahtjev za prethodnu odluku dolazi od suda najvišeg stupnja uopće ne mijenja tu analizu. Naime, Sud je već odbio odgovoriti na pitanja koja su postavili sudovi koji donose odluke protiv kojih nije moguća žalba u okviru nacionalnog prava, u skladu sa sudskom praksom koja je započela presudama od 21. prosinca 2011., Cicala (C‑482/10, EU:C:2011:868), i od 18. listopada 2012., Nolan (C‑583/10, EU:C:2012:638) ( 15 ).

52.

U tim okolnostima, predlažem Sudu da se proglasi nenadležnim za odgovaranje na prethodno pitanje suda koji je uputio zahtjev.

53.

Stoga, kao što sam već pojasnio, samo ću podredno ispitati postavljeno pitanje.

54.

Kao što sam već istaknuo, sud koji je uputio zahtjev u biti pita jesu li transakcije koje se odnose, s jedne strane, na isporuku fotonaponskih ploča i solarnih grijača vode i, s druge strane, na postavljanje te opreme na krov objekta, u svrhu opskrbe tog objekta električnom energijom ili toplom vodom, složena jedinstvena transakcija koja se sastoji od nekoliko elemenata ili ih treba smatrati potpuno razdvojivima.

55.

Iz spisa proizlazi da se, u skladu sa sudskom praksom Državnog vijeća ( 16 ), jedinstvena narav transakcije može utvrditi samo ako se postavljanje predmetne opreme kvalificira kao građevinski rad, odnosno kao da se odvija istodobno kad i izgradnja objekta.

56.

Što se tiče jedinstvene ili različite naravi predmetnih transakcija, važno je podsjetiti da se, prema sudskoj praksi Suda koja se primjenjuje na sustav Šeste direktive kao i sustav Direktive o PDV‑u, u svrhu PDV‑a, svaka transakcija treba uobičajeno smatrati različitom i neovisnom ( 17 ).

57.

To načelno pravilo ima dvije iznimke.

58.

Kao prvo, jedinstvena transakcija postoji kada su dva ili više elemenata ili akata koje je dostavio porezni obveznik tako usko povezani da tvore, objektivno, jednu ekonomski nedjeljivu isporuku čije bi razdvajanje bilo umjetno ( 18 ).

59.

Kao drugo, postojanje jedinstvene transakcije također treba utvrditi kad jedna usluga čini glavnu uslugu, dok jedna ili više usluga čini jednu ili više pomoćnih usluga koje stoga dijele porezni tretman prve usluge. Konkretno, usluga se mora smatrati pomoćnom glavnoj usluzi ako za kupce ne predstavlja sama po sebi svrhu, nego sredstvo za bolje korištenje glavne usluge dobavljača ( 19 ).

60.

Iz sudske prakse Suda također proizlazi da, kako bi se utvrdilo predstavljaju li isporučene usluge više neovisnih usluga ili jedinstvenu uslugu u svrhu PDV‑a, treba istražiti karakteristične elemente predmetne transakcije ( 20 ), uzimajući u obzir da je u okviru suradnje utemeljene člankom 267. UFEU‑a, nacionalni sudovi dužni su utvrditi pruža li u konkretnom slučaju porezni obveznik jedinstvenu uslugu ili nekoliko jedinstvenih usluga i da s tim u vezi konačno izvrše sve ocjene činjenica, dok im Sud mora dati elemente tumačenja prava Unije koji su korisni za donošenje presude u postupcima koji se vode pred njima ( 21 ).

61.

U ovom predmetu, unatoč tome što je sud koji je uputio zahtjev dostavio malo informacija, nije sporno da se ugovori sklopljeni između društva Solar Electric Martinique i njegovih kupaca istodobno odnose na isporuku materijalne imovine i postavljanje te imovine u svrhu njezine upotrebe za proizvodnju električne energije ili opskrbe toplom vodom zgrade na kojem je postavljena ta oprema ili za preprodaju ( 22 ).

62.

Francuska je vlada na temelju tog utvrđenja, u skladu s presudom od 29. ožujka 2007., Aktiebolaget NN (C‑111/05, EU:C:2007:195), kvalificirala dvije transakcije kao složenu jedinstvenu uslugu. Naime, prema mišljenju te vlade, kao što je navedeno u predmetu u kojem je donesena presuda Aktiebolaget NN, postavljanje isporučene opreme nužno je za ispunjenje cilja ugovora koje je sklopilo društvo Solar Electric Martinique, s obzirom na to da sama dostava fotonaponskih ploča i solarnih grijača vode ne omogućuje njihovu upotrebu.

63.

Tumačenje presude od 29. ožujka 2007., Aktiebolaget NN (C‑111/05, EU:C:2007:195), koje je primijenila francuska vlada, čini mi se previše pojednostavnjeno.

64.

Podsjećam da se u tom predmetu, među ostalim, pitalo Sud o tome trebaju li se isporuka i postavljanje podmorskog optičkog kabla smatrati jedinstvenom transakcijom u pogledu PDV‑a, što su, osim toga, podržavali nacionalni sud i sve stranke koje su podnijele očitovanja. Sud se složio s tezom koju su zagovarali taj sud i te stranke, pojašnjujući u točkama 24. i 25. svoje presude da je cilj predmetnog ugovora bio, nakon završetka postavljanja i provođenja pokusnog rada, ustupiti postavljeni i funkcionalni kabel, iz čega se moglo zaključiti da su svi elementi od kojih se sastoji transakcija iz glavnog postupka bili potrebni za njezino izvršenje te usko povezani. To pojašnjenje, ponovno navedeno u točki 33. presude i prema mojem mišljenju odlučujuće, koje se odnosi na trenutak u kojem je preneseno vlasništvo nad kablom, odnosno je li se taj prijenos izvršio prije ili poslije postavljanja kabla i provođenja pokusnog rada, nedvojbeno odražava mišljenje nezavisnog odvjetnika P. Légera u predmetu Aktiebolaget NN (C‑111/05, EU:C:2006:575). Naime, nezavisni odvjetnik Léger istaknuo je u točki 45. svojeg mišljenja da, s obzirom na činjenicu da se prijenos prava na raspolaganje kablom treba izvršiti tek nakon postavljanja i provođenja pokusnog rada, ne bi bilo u skladu s gospodarskom stvarnošću te transakcije smatrati da je nositelj projekta, s jedne strane, stekao podmorski optički kabel, a zatim, s druge strane, usluge koje se odnose na njegovo postavljanje.

65.

Protivno tvrdnjama francuske vlade, stoga se iz presude od 29. ožujka 2007., Aktiebolaget NN (C‑111/05, EU:C:2007:195), ne može zaključiti da isporuka materijalne imovine te njezino naknadno postavljanje koje provodi isti porezni obveznik čine jednu složenu jedinstvenu transakciju u pogledu PDV‑a samo zato što je postavljanje potrebno kako bi se osiguralo da navedena materijalna imovina funkcionira. Ako je transakcija koja se odnosi na postavljanje uvijek potrebna, Sud je zaključio da postoji složena jedinstvena transakcija samo zato što se isporuka kabla, odnosno prijenos vlasništva nad tom imovinom, izvršio nakon transakcije koja se odnosi na postavljanje.

66.

Iz toga proizlazi da, prije nego što se isporuka i postavljanje fotonaponskih ploča i solarnih grijača vode mogu kvalificirati kao elementi složene jedinstvene transakcije u svrhu PDV‑a, sud koji je uputio zahtjev treba, prema mojem mišljenju, najprije provjeriti u kojem se trenutku izvršio prijenos vlasništva u korist kupca društva Solar Electric Martinique, odnosno je li to bilo prije ili poslije postavljanja i puštanja u rad te opreme.

67.

Ako se prijenos vlasništva nad fotonaponskim pločama i solarnim grijačima vode izvršava nakon njihovog postavljanja i puštanja u rad, smatram da se, kao i u situaciji na temelju koje je donesena presuda Aktiebolaget NN (C‑111/05, EU:C:2007:195), može utvrditi postojanje složene jedinstvene transakcije.

68.

U suprotnom slučaju, transakcije bi se trebale, prema mojem mišljenju, smatrati međusobno neovisnima te bi se tako na svaku transakciju primjenjivala njoj svojstvena pravila: isporuka fotonaponskih ploča i solarnih grijača vode trebala bi biti izuzeta od PDV‑a, dok bi postavljanje te opreme podlijegalo plaćanju PDV‑a.

69.

S obzirom na to da iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje ne proizlazi da je takvo ispitivanje provedeno, na sudu koji je uputio zahtjev jest da ocijeni koja od te dvije mogućnosti je relevantna u glavnom postupku.

70.

Mogućnost predviđena u točki 67. ovog mišljenja, prema kojoj bi se dvije transakcije mogle smatrati elementima složene jedinstvene transakcije i kojoj sud koji je uputio zahtjev očito daje prednost s obzirom na tekst njegova pitanja, ne dovodi se u pitanje zbog činjenice da te dvije transakcije u drugim okolnostima mogu izvršiti različiti porezni obveznici.

71.

Naime, s jedne strane i općenito, mogućnost da se elementi složene jedinstvene transakcije u drugim okolnostima isporučuju odvojeno svojstvena je konceptu složene jedinstvene transakcije ( 23 ).

72.

S druge strane, ako se kupac odluči obratiti dvama različitim poreznim obveznicima, jednom za isporuku i drugom za postavljanje predmetne opreme iz glavnog postupka, prijenos vlasništva nad tom opremom u korist kupca već bi bio izvršen nakon prve transakcije, te bi se stoga postavljanje obavljalo na opremi koja ne pripada poreznom obvezniku koji ju je isporučio, nego njegovu kupcu.

73.

I dalje ostaje činjenica da kvalifikacija dvaju transakcija kao elemenata složene jedinstvene transakcije, protivno onome što se čini da pretpostavlja sud koji je uputio zahtjev, ne znači da ta transakcija ima narav „isporuke usluge”, u ovom slučaju „građevinskih radova”, a ne „isporuke robe” u smislu Šeste direktive i Direktive o PDV‑u.

74.

Naime, kako bi se utvrdilo treba li složenu jedinstvenu transakciju kvalificirati kao „isporuku robe” ili „isporuku usluge”, važno je utvrditi njezine prevladavajuće elemente ( 24 ).

75.

Prema sudskoj praksi, prevladavajući element treba utvrditi na temelju gledišta prosječnog potrošača te ne uzimajući u obzir, u okviru sveukupne ocjene, samo kvantitativnu važnost, nego i kvalitativnu važnost elemenata isporuke usluga u odnosu na onu elemenata isporuke robe ( 25 ). Stoga se radi o složenoj ocjeni koju u načelu treba temeljiti na analizi svakog pojedinačnog slučaja ( 26 ).

76.

U okviru podjele nadležnosti između Suda i nacionalnih sudova predviđene člankom 267. UFEU‑a, očito je sud koji je uputio zahtjev dužan provesti takvu ocjenu.

77.

S obzirom na to, smatram da se iz presude Aktiebolaget NN (C‑111/05, EU:C:2007:195) mogu izvući određeni korisni zaključci.

78.

Nakon ispitivanja elemenata koje mu je dostavio nacionalni sud, Sud je u točki 40. te presude odlučio da se složenu transakciju, koja se odnosi na isporuku optičkog kabla kao i postavljanje tog kabla, treba smatrati kao „isporuka robe” u smislu članka 5. stavka 1. Šeste direktive zato što je kabel prenesen na kupca, njegova je cijena očito veći dio ukupnog troška navedene transakcije i usluge isporučitelja uključivale su samo postavljanje navedenog kabla, a da se nije mijenjala njegova prirode te ga se nije prilagođavalo posebnim potrebama kupca.

79.

Zanimljivo je istaknuti da je Sud prihvatio kvalifikaciju te složene transakcije kao „isporuke robe”, ne samo unatoč činjenici da je postavljanje kabla zahtijevalo složene tehničke postupke te upotrebu posebne opreme i specifičnog znanja ( 27 ), nego i unatoč okolnosti da se kabel, kao pokretnina, trebao postaviti u tlo, zbog čega bi se a priori moglo pomisliti da je transakcije više obuhvaćena pojmom „građevinski radovi” te da se stoga u načelu može kvalificirati kao „isporuka usluga” u smislu članka 6. stavka 1. Šeste direktive ( 28 ).

80.

Naime, Sud je smatrao da, s obzirom na to da na temelju Šeste direktive postavljanje pokretnine ne uzrokuje da transakcija izgubi kvalifikaciju „isporuka robe”, činjenica da postavljanje ima svojstvo ugradnje te pokretnine u tlo ne bi trebalo imati za posljedicu da se transakcija nužno kvalificira kao „građevinski radovi” u smislu članka 5. stavka 5. Šeste direktive ( 29 ) te stoga u načelu kao „isporuka usluga”.

81.

U pogledu posljednje točke, rasuđivanje Suda, prema mojem mišljenju, potvrđuje se razmatranjem nezavisnog odvjetnika P. Légera u točki 52. njegova mišljenja u predmetu Aktiebolaget NN (C‑111/05, EU:C:2006:575), u skladu s kojim u članku 5. stavku 5. Šeste direktive ne postoji napomena, koja se nalazi u članku 5. stavku 2. točki (e) Druge direktive Vijeća 67/228/EEZ ( 30 ), prema kojoj je ugradnja pokretnine u zgradu istovjetna građevinskim radovima.

82.

U ovom predmetu, sud koji je uputio zahtjev nije dostavio gotovu nijedan podatak o predmetnoj opremi kao ni o načinima njezina postavljanja, iako, kao što je pravilno istaknula Komisija, u pogledu fotonaponskih ploča postoje velike razlike u situacijama što se tiče vrste modela, veličine i težine, kao i načina njihova postavljanja, od ugradnje u krov objekta, običnog postavljanja na ogradu ili okvir (takozvana „nadgradnja”), odnosno postavljanje isključivo na tlo. Nadalje, električna energija koja se proizvede tom opremom može se prodati operateru prijenosnih sustava za električnu energiju ili se njome može opskrbljivati zgrada na koju je ta oprema postavljena, a čak se može upotrebljavati u obje svrhe. Nadalje, kao što je Komisija također napomenula, radi se o području koje se razvija i u kojem tehnologija brzo napreduje.

83.

U odgovoru na pitanja koja je postavio Sud, društvo Solar Electric Martinique pojasnilo je da su fotonaponske ploče iz glavnog postupka bile različite težine, od 9 do 19 kg ovisno o modelu, i manje veličine. Postavljene su kao nadgradnja na krov, odnosno nisu ugrađene u krov te se stoga nisu mijenjali ili demontirali elementi od kojih se sastoji krov. Za taj način postavljanja nije potrebna posebna tehnička stručnost ili znanje te se pokazuje da nije skup. Ploče se stoga mogu lako i brzo postaviti te, ako je potrebno, lako i brzo maknuti.

84.

S obzirom na elemente na kojima se temelji presuda Suda od 29. ožujka 2007., Aktiebolaget NN (C‑111/05, EU:C:2007:195, t. 40.), prema kojima se smatralo da isporuka optičkog kabla čini većinsku transakciju zbog čega tu složenu transakciju iz glavnog postupka treba kvalificirati kao „isporuka robe”, čini mi se da se na temelju značajki koje ističe Solar Electric Martinique, pod uvjetom da sud koji je uputio zahtjev provede provjeru, može doći do istih zaključaka. Naime, uopće nije izgledno da postavljanje fotonaponskih ploča kao nadgradnje očito čini veći dio ukupnog troška složene jedinstvene transakcije. Također, izgleda da se u usluge isporučitelja ubraja samo postavljanje tih ploča, pri čemu se ne mijenja njihova priroda niti se one prilagođavaju posebnim potrebama kupaca. Nadalje, postavljanje fotonaponskih ploča pokazuje se relativno brzim i tehnički jednostavnim, za razliku od postavljanja optičkog kabla iz glavnog postupka u kojem je donesena presuda od 29. ožujka 2007., Aktiebolaget NN (C‑111/05, EU:C:2007:195), čime se, prema mojem mišljenju, može tim više opravdati zaključak da isporuka te robe čini veći dio složene jedinstvene transakcije.

85.

Ne čini se da je u pogledu isporuke i postavljanja solarnih grijača vode potrebna drukčija ocjena.

86.

Ako bi sud koji je uputio zahtjev trebao potvrditi pretpostavku iz točke 67. ovog mišljenja te ako bi taj sud također trebao utvrditi da transakcije koje je izvršilo društvo Solar Electric Martinique imaju značajke opisane u točki 84. ovog mišljenja, porezni sustav za isporuku robe treba stoga primijeniti na cijelu složenu jedinstvenu transakciju. Posljedično, tu transakciju treba izuzeti od plaćanja PDV‑a u skladu s posebnim sustavom koji se primjenjuje na prekomorske departmane na temelju članka 295. CGI‑ja.

87.

Želim dodati da prema mojem mišljenju, a protivno onome što je francuska vlada tvrdila pred Sudom, namjena električne energije i tople vode koju proizvodi oprema kao što je ona koju isporučuje i postavlja Solar Electric Martinique nije izravno relevantna u svrhu kvalifikacije složene jedinstvene transakcije kao „isporuke robe” ili „isporuke usluga” u pogledu PDV‑a. Naime, kao što proizlazi iz rasprave pred Sudom, prihvaćanje takvog kriterija, osobito u pogledu fotonaponskih ploča, dovelo bi do velike pravne nesigurnosti za gospodarske subjekte kao i za njihove kupce, osobito zato što je namjena proizvedene električne energije višestruka i može se mijenjati za vrijeme trajanja ugovora. Stoga, prema mojem mišljenju, analiza kriterija većinskog elementa može se izmijeniti na temelju utvrđenog načina postavljanja, kao i prilagodbe te opreme posebnim potrebama kupaca, koji uključuje kvalitativnu važnost postavljanja u odnosu na isporuku opreme u sveobuhvatnoj ocjeni složene jedinstvene transakcije, osobito troška postavljanja u odnosu na trošak isporuke ( 31 ).

88.

S obzirom na ta razmatranja, očito je da nije potrebno tumačiti izraz „građevinski radovi” u smislu članka 5. stavka 5. Šeste direktive i članka 14. stavka 3. Direktive o PDV‑u.

89.

Tim se utvrđenjem tim više opravdava prijedlog koji sam najprije iznio, prema kojem nije potrebno dogovoriti na prethodno pitanje koje je uputio Conseil d’État (Državno vijeće, Francuska).

90.

Ako će Sud smatrati da je ipak potrebno protumačiti izraz „građevinski radovi” u smislu članka 5. stavka 5. Šeste direktive i članka 14. stavka 3. Direktive o PDV‑u, prema mojem je mišljenju važno najprije podsjetiti da, s obzirom na to da taj izraz nije definiran u navedenim člancima, utvrđivanje njegova značenja i dosega trebalo bi se provesti uzimajući u obzir opći okvir u kojem se upotrebljava te u skladu s njegovim uobičajenim značenjem u svakodnevnom jeziku ( 32 ).

91.

U svakodnevnom jeziku tim se izrazom pokrivaju svi radovi koji se odnose na zgradu, kao što su radovi izgradnje, rušenja, prenamjene, obnavljanja ili rekonstrukcije zgrade.

92.

U pitanju treba li postavljanje pokretne imovine na zgradu uključiti u pojam „građevinski radovi”, prema mojem mišljenju, treba uzeti u obzir da Vijeće tijekom donošenja Šeste direktive, kao i kasnije tijekom donošenja Direktive o PDV‑u, nije prihvatilo izvorni prijedlog Komisije podnesen 29. lipnja 1973. ( 33 ), prema kojem ugradnju pokretnine u zgradu, od čega osobito sve radove postavljanja, treba smatrati „građevinskim radovima”.

93.

Točno je da se, uz uporište u Direktivi o PDV‑u, Provedbenom Uredbom Vijeća (EU) br. 1042/2013 od 7. listopada 2013. o izmjeni Provedbene uredbe (EU) br. 282/2011 o mjestu isporuke usluga ( 34 ), predviđa unos članka 13.b u tekst te potonje uredbe, u kojem je navedeno da se za primjenu Direktive o PDV‑u „nepokretnom imovinom” smatra „bilo koji predmet koji je ugrađen i sastavni je dio zgrade ili građevine bez kojeg su zgrada ili građevina nepotpuni, poput vrata, prozora, krovova, stepenica i dizala”.

94.

Međutim, čak i pod pretpostavkom da ta definicija znači da se izrazom „građevinski radovi” u smislu članka 14. stavka 3. Direktive o PDV‑u sad obuhvaća postavljanje elemenata koji se navode u članku 13.b Uredbe Vijeća (EU) br. 282/2011 od 15. ožujka 2011. o utvrđivanju provedbenih mjera za Direktivu 2006/112/EZ o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost ( 35 ), kako je izmijenjena, važno je istaknuti da je taj potonji članak, u skladu s člankom 3. Uredbe br. 1042/2013, stupio na snagu tek 1. siječnja 2017. Stoga, osim činjenice što se taj akt ne primjenjuje na prekomorske departmane, u svakom je slučaju bio neprimjenjiv u vrijeme nastanka činjenica iz glavnog postupka.

95.

Iz toga zaključujem da se u vrijeme nastanka činjenica iz glavnog postupka na temelju nijedne naznake u pogledu članka 5. stavka 5. Šeste direktive i članka 14. stavka 3. Direktive o PDV‑u ne može zaključiti da svako postavljanje pokretne imovine, kao što je fotonaponska ploča ili solarni grijač vode iste vrste kao oni iz glavnog postupka, na zgradu čini građevinski rad.

96.

S obzirom na razmatranja koja su najprije iznesena u ovom mišljenju, predlažem Sudu da se proglasi nenadležnim za odgovaranje na zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Conseil d’État (Državno vijeće, Francuska).