—

za Vattenfall Europe Generation AG, M. Ehrmann, Rechtsanwalt,

—

za njemačku vladu, T. Henze i K. Petersen, u svojstvu agenata,

—

za Europsku komisiju, E. White i K. Herrmann, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Priloga I. Direktivi 2003/87/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. listopada 2003. o uspostavi sustava trgovanja emisijskim jedinicama stakleničkih plinova unutar Zajednice i o izmjeni Direktive Vijeća 96/61/EZ (SL 2003., L 275, str. 32.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 9., str. 28.), kako je izmijenjena Direktivom br. 2009/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2009. (SL 2009., L 140, str. 63.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 30., str. 3.; u daljnjem tekstu: Direktiva 2003/87), i članka 19. stavka 2. Odluke Komisije 2011/278/EU od 27. travnja 2011. o utvrđivanju prijelaznih propisa na razini Unije za usklađenu besplatnu dodjelu emisijskih jedinica na temelju članka 10.a Direktive 2003/87/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (SL 2011., L 130, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 29., str. 257.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Vattenfall Europe Generationa AG (u daljnjem tekstu: Vattenfall) i Bundesrepublika Deutschland (Savezna Republika Njemačka) povodom određivanja trenutka od kojeg je postrojenje koje proizvodi električnu energiju podvrgnuto obvezi izvješćivanja o emisijskim jedinicama stakleničkih plinova i predaje emisijskih jedinica stakleničkih plinova (u daljnjem tekstu: emisijske jedinice) propisane Direktivom 2003/87.

3

U članku 2. stavku 1. Direktive 2003/87 navodi se:

„Ova se Direktiva primjenjuje na emisije koje proizlaze iz djelatnosti navedenih u Prilogu I. i na stakleničke plinove navedene u Prilogu II.”

4

Članak 3. navedene direktive glasi:

„Za potrebe ove Direktive:

[...]

[...]

[...]

5

Članak 4. Direktive 2003/87/EZ određuje:

„Države članice osiguravaju da od 1. siječnja 2005. nijedno postrojenje ne obavlja djelatnosti navedene u Prilogu I. koje dovode do emisija utvrđenih za tu djelatnost, osim ako operater postrojenja ima dozvolu koju mu je za to izdalo nadležno tijelo u skladu s člancima 5. i 6., odnosno ako je to postrojenje isključeno iz sustava Zajednice u skladu s člankom 27. To vrijedi i za postrojenja uključena u skladu s člankom 24.”

6

Sukladno članku 6. Direktive 2003/87:

„1.   Nadležno tijelo izdaje dozvolu za emisije stakleničkih plinova iz cijelog ili iz dijela postrojenja ako smatra da operater može pratiti emisije i izvješćivati o njima.

[...]

2.   Dozvola za emisije stakleničkih plinova sadržava sljedeće:

[...]

7

Članak 10.a stavak 3. navedene direktive predviđa:

„Na temelju stavaka 4. i 8. i neovisno o članku 10.c besplatne se emisijske jedinice ne dodjeljuju proizvođačima električne energije, odnosno operaterima postrojenja za hvatanje CO2, cjevovoda za prijenos CO2 ili lokacija za skladištenje CO2.”

8

Članak 12. stavak 3. te direktive glasi kako slijedi:

„Države članice osiguravaju da najkasnije do 30. travnja svake godine operater svakog postrojenja preda broj emisijskih jedinica koji odgovara ukupnoj emisiji iz tog postrojenja tijekom prethodne kalendarske godine, verificiranih u skladu s člankom 15., te da one nakon toga budu poništene.”

9

Članak 14. Direktive 2003/87/EZ određuje:

„Do 31. prosinca 2011. Komisija donosi uredbu o praćenju i izvješćivanju o emisijama [...], koja se temelji na načelima praćenja i izvješćivanja utvrđenima u Prilogu IV. i u kojoj se u okviru zahtjeva u pogledu praćenja i izvješćivanja o emisijama stakleničkih plinova navodi potencijal svakoga od tih plinova za globalno zagrijavanje.

Ta mjera, namijenjena za izmjenu nebitnih elemenata ove Direktive njezinim dopunjavanjem, usvaja se u skladu s regulatornim postupkom s kontrolom navedenim u članku 23. stavku 3.

[...]

3.   Države članice moraju osigurati da svaki operater postrojenja ili operator zrakoplova prati i nadležno tijelo izvješćuje o emisijama ispuštenim tijekom svake kalendarske godine iz predmetnog postrojenja, odnosno od 1. siječnja 2010., iz zrakoplova kojima upravlja, po isteku te godine, u skladu s uredbom navedenom u stavku 1.

[...]”

10

Prilog I. Direktivi 2003/87 navodi kategorije djelatnosti na koje se ta direktiva primjenjuje. Među njima se, među ostalim, nalazi „izgaranje goriva u postrojenjima ukupne nazivne ulazne toplinske snage iznad 20 MW (osim postrojenja za spaljivanje opasnog i komunalnog otpada)”.

11

Uvodna izjava 31. Odluke 2011/278 navodi:

„Budući da bi potpuna javna dražba u energetskom sektoru trebala biti pravilo za dodjelu emisijskih jedinica od 2013. nadalje, uzimajući u obzir sposobnost energetskog sektora da povećani trošak ugljikovog dioksida prenese dalje, i budući da se za proizvodnju električne energije ne bi smjele besplatno dodjeljivati emisijske jedinice, osim prijelazne besplatne dodjele za modernizaciju proizvodnje električne energije i električne energije od otpadnih plinova, iz ove bi Odluke trebalo isključiti besplatnu dodjelu emisijskih jedinica u vezi s proizvodnjom i potrošnjom električne energije. Međutim, države članice mogu u skladu s člankom 10.a stavkom 6. Direktive 2003/87/EZ donijeti odgovarajuće financijske mjere u okviru propisa o državnim potporama koje donosi Komisija i koji se primjenjuju u tom području kako bi se sektorima i podsektorima koji se smatraju izloženima značajnom riziku istjecanja ugljika nadoknadili troškovi vezani uz emisije stakleničkih plinova koji su im preneseni u cijenama električne energije.”

12

Članak 1. te odluke propisuje:

„Ovom se Odlukom utvrđuju prijelazni propisi na razini Unije za usklađenu besplatnu dodjelu emisijskih jedinica na temelju Direktive [2003/87] od 2013. nadalje.”

13

Članak 19. te iste odluke, naslovljen „Dodjela novim sudionicima”, propisuje:

„1.   Države članice za potrebe dodjele emisijskih jedinica novim sudionicima, uz izuzetak dodjele postrojenjima iz treće alineje članka 3. točke (h) Direktive [2003/87], izračunavaju preliminarni godišnji broj emisijskih jedinica koje se besplatno dodjeljuju od početka redovnog rada postrojenja za svako potpostrojenje zasebno, i to na sljedeći način:

[...]

[...]

2.   Za neovisno verificirane emisije novih sudionika nastale prije početka redovnog rada dodjeljuju se dodatne emisijske jedinice na temelju povijesnih emisija izraženih u tonama ekvivalenta ugljikovog dioksida.

[...]”

14

Članak 5. prvi stavak Uredbe Komisije (EU) br. 601/2012 od 21. lipnja 2012. o praćenju i izvješćivanju o emisijama stakleničkih plinova u skladu s Direktivom 2003/87/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (SL L 181, str. 30.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 9., str. 308.) propisuje:

„Praćenje i izvješćivanje je potpuno i obuhvaća sve emisije iz proizvodnih procesa i emisije zbog izgaranja iz svih izvora emisija i tokova izvora vezanih uz djelatnosti iz Priloga I. Direktivi 2003/87/EZ i ostalih djelatnosti koje su obuhvaćene u skladu s člankom 24. navedene Direktive, kao i sve stakleničke plinove koji su utvrđeni u odnosu na te djelatnosti, izbjegavajući dvostruko računanje.”

15

Članak 20. stavak 1. te uredbe propisuje:

„Operator utvrđuje granice praćenja za svako postrojenje.

Unutar tih granica, operator obuhvaća sve emisije relevantnih stakleničkih plinova iz svih izvora emisija i tokova izvora koji su vezani uz djelatnosti koje se obavljaju u postrojenju, a navedene su u Prilogu I. Direktivi 2003/87/EZ kao emisije iz djelatnosti i stakleničke plinove koje je uključila država članica u skladu s člankom 24. Direktive 2003/87/EZ.

Operator također uključuje emisije koje proizlaze iz redovnog rada postrojenja kao i izvanrednih događaja, uključujući pokretanje i zaustavljanje te krizne situacije u izvještajnom razdoblju, uz iznimku emisija iz pokretnih strojeva koji se koriste za potrebe prijevoza.”

16

Članak 2. stavak 1. Gesetza über den Handel mit Berechtigungen zur Emission von Treibhausgasen (Zakon o trgovanju emisijskim jedinicama stakleničkih plinova) od 21. srpnja 2011. (BGBl. I. 1475, str. 3154.; u daljnjem tekstu: TEHG) propisuje:

„Ovaj zakon se primjenjuje na emisije stakleničkih plinova iz Priloga 1. dijela 2. koje su rezultat djelatnosti na koje se on odnosi. [...]”

17

Prilog 1. dio 2. TEHG‑u glasi:

18

Članak 18. stavak 4. Verordnunga über die Zuteilung von Treibhausgas‑Emissionsberechtigungen in der Handelsperiode 2013 bis 2020 (Uredba o raspodjeli emisijskih jedinica stakleničkih plinova za razdoblje trgovanja od 2013. do 2020.) od 26. rujna 2011. (BGBl. I 2011., str. 1921.) propisuje:

„Za emisije elemenata raspodjele koje nastanu prije uobičajenog početka rada, novom postrojenju se dodjeljuju dodatne emisijske jedinice na temelju tih emisija izraženih u tonama ekvivalenta ugljikovog dioksida.”

19

Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da Vattenfall iskorištava novoizgrađenu elektranu u Moorburgu u blizini Hamburga (Njemačka). Nazivna ulazna toplinska snaga te termoelektrane iznosi 3700 MW.

20

Dvama dopisima od 7. kolovoza i od 3. rujna 2013. Vattenfall je naveo Deutsche Emissionshandelsstelle im Umweltbundesamtu (Njemačka služba za trgovanje emisijskim jedinicama Saveznog ureda za okoliš, u daljnjem tekstu: Služba za trgovanje emisijskim jedinicama) da, s obzirom na to da je elektrana u Moorburgu još bila u fazi izgradnje, on ne podliježe obvezama trgovanja emisijskim jedinicama i predaje emisijskih jedinica koje proizlaze iz sustava uspostavljenog Direktivom 2003/87 (u daljnjem tekstu: sustav trgovanja emisijskim jedinicama).

21

Budući da je služba za trgovanje emisijskim jedinicama dopisom od 18. rujna 2013. odbila to tumačenje, Vattenfall je podnio tužbu Verwaltungsgerichtu Berlin (Upravni sud u Berlinu, Njemačka) radi utvrđenja da obveza trgovanja emisijskim jedinicama nastaje tek početkom ispitivanja koja obavlja operater.

22

Vattenfall naime smatra da, među ostalim iz članka 3. točke (u) Direktive 2003/87, proizlazi da se ona odnosi na postrojenja koja proizvode električnu energiju tek od trenutka kada ta postrojenja počnu proizvoditi električnu energiju namijenjenu prodaji trećim osobama. Stoga je toj odredbi sukladan TEHG, s obzirom na to da u njegovu Prilogu 1. dijelu 2. točki 2. emisije koje ispuste elektrane nisu podvrgnute sustavu trgovanja emisijskim jedinicama prije proizvodnje električne energije. Obveza trgovanja emisijskim jedinicama nastaje samo počevši od trenutka u kojem operater preuzme postrojenje u funkcionalnom stanju, kada operater započne ispitivanje funkcioniranja. To je tumačenje sukladno Prilogu 1. dijelu 2. točki 1. TEHG‑u koji samo osigurava da su sve vrste postrojenja obuhvaćene područjem primjene TEHG‑a, međutim ne daje nikakvu naznaku o svojem području primjene ratione temporis.

23

Protivno tomu, Savezna Republika Njemačka tvrdi da postrojenje u Moorburgu, s obzirom na njegovu toplinsku snagu veću od 20 MW, podliježe obvezi trgovanja emisijskim jedinicama od trenutka u kojem je počelo ispuštati stakleničke plinove u vezi sa svojom djelatnošću, neovisno o svrsi izgaranja. Naime, djelatnost postrojenja počinje prvim ispitivanjem funkcioniranja i, stoga, čim postrojenje ispusti stakleničke plinove, bez obzira na razlog. To pravilo proizlazi iz TEHG‑a, čiji Prilog 1. dio 2. točka 1. propisuje da valja uzeti u obzir sve emisije koje su rezultat izgaranja. Ono je sukladno pojmu izgaranja iz članka 3. točke (t) Direktive 2003/87 kao i vremenskom ograničenju nadzora emisija iz članka 20. stavka 1. Uredbe br. 601/2012.

24

Sud koji je uputio zahtjev u tom pogledu ističe da ni njemačko pravo ni pravo Unije ne sadrže izričitu odredbu o trenutku od kojeg su postrojenja koja su puštena u pogon u razdoblju trgovanja od 2013. do 2020. podvrgnuta obvezi trgovanja emisijskim jedinicama. Međutim, odgovor na to pitanje mogao bi se pronaći u Prilogu I. Direktivi 2003/87, koji se odnosi na „izgaranje goriva u postrojenjima ukupne nazivne ulazne toplinske snage iznad 20 MW”, kao i u članku 19. stavku 2. Odluke 2011/278. Konkretno, iako se potonja odluka ne primjenjuje na postrojenja namijenjena proizvodnji električne energije, iz njezina članka 19. stavka 2. o novim sudionicima može se zaključiti da obveza trgovanja emisijskim jedinicama nastaje prije početka uobičajenog rada tih postrojenja. Međutim, ako ta obveza nastaje tek od početka uobičajenog rada, Vattenfall je predao prevelik broj emisijskih jedinica.

25

U tim je okolnostima Verwaltungsgericht Berlin (Upravni sud u Berlinu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

26

Svojim prvim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Prilog I. Direktivi 2003/87, s obzirom na to da uključuje u popis djelatnosti na koje se ta direktiva primjenjuje „izgaranje goriva u postrojenjima ukupne nazivne ulazne toplinske snage iznad 20 MW”, tumačiti na način da obveza trgovanja emisijskim jedinicama postrojenja za proizvodnju električne energije nastaje u trenutku prvog ispuštanja stakleničkih plinova, a time moguće i prije početka proizvodnje električne energije?

27

Valja podsjetiti da se opća struktura Direktive 2003/87 temelji na strogom računovodstvu izdanih, držanih, prenesenih i poništenih emisijskih jedinica. To precizno računovodstvo svojstveno je samoj svrsi te direktive, odnosno uspostavi sustava trgovanja emisijskim jedinicama, koji teži smanjenju emisija tih plinova u atmosferi do razine koja bi spriječila opasno antropogeno ugrožavanje klimatskog sustava i čiji je konačni cilj zaštita okoliša (vidjeti u tom smislu presudu od 29. travnja 2015., Nordzucker, C‑148/14, EU:C:2015:287, t. 28.).

28

U svrhe provedbe tog sustava, članak 2. stavak 1. Direktive 2003/87 propisuje da su njezinim područjem primjene obuhvaćene emisije koje proizlaze iz djelatnosti navedenih u njezinu Prilogu I. i staklenički plinovi navedeni u njezinu Prilogu II., među kojima je, među ostalim, ugljikov dioksid.

29

Nadalje, iz članka 4. te iste direktive proizlazi da su države članice dužne osigurati da nijedno postrojenje ne obavlja djelatnost iz Priloga I. toj direktivi koja bi rezultirala odgovarajućim emisijama u vezi s tom djelatnošću osim ako njegov operater nema dozvolu koju je izdalo nadležno tijelo u skladu s uvjetima propisanima tom istom direktivom.

30

Sukladno članku 6. stavku 2. Direktive 2003/87, izdavanje takve dozvole ovisi, među ostalim, o obvezi iz članka 12. stavka 3. te direktive, na temelju koje operateri moraju najkasnije do 30. travnja tekuće godine predati radi poništenja broj emisijskih jedinica koji odgovara ukupnoj emisiji iz tog postrojenja tijekom prethodne kalendarske godine (vidjeti u tom smislu presudu od 29. travnja 2015., Nordzucker, C‑148/14, EU:C:2015:287, t. 29.).

31

Kako to proizlazi iz članka 14. stavka 3. Direktive 2003/87, ta obveza predaje temelji se na izvješćima koja sastave operateri postrojenja sukladno pravilima u uredbi koju treba donijeti Komisija na temelju članka 14. stavka 1. te direktive (vidjeti u tom smislu presudu od 29. travnja 2015., Nordzucker, C‑148/14, EU:C:2015:287, t. 31.).

32

Na temelju potonje odredbe, Komisija je donijela Uredbu br. 601/2012, čiji članak 20. stavak 1. drugi podstavak propisuje da, unutar granica praćenja koje operator utvrđuje za svako postrojenje, operator obuhvaća sve emisije relevantnih stakleničkih plinova iz svih izvora emisija i tokova izvora koji su vezani uz djelatnosti koje se obavljaju u postrojenju, a navedene su u Prilogu I. Direktivi 2003/87.

33

Članak 20. stavak 1. treći podstavak Uredbe br. 601/2012 propisuje da se ta obveza ne odnosi samo na emisije koje proizlaze iz redovnog rada nego i na emisije nastale uslijed izvanrednih događaja, uključujući pokretanje i zaustavljanje postrojenja. Budući da to navođenje nije iscrpno, emisije nastale uslijed drugih izvanrednih događaja, poput emisija nastalih za vrijeme probnog rada postrojenja, trebaju se također uzeti u obzir u svrhe praćenja i izvješćivanja o emisijama.

34

Nadalje, treba podsjetiti da se u članku 3. točki (e) Direktive 2003/87 postrojenje u svrhe te direktive definira kao nepomična tehnička jedinica u kojoj se odvija jedna ili više djelatnosti navedenih u Prilogu I. toj direktivi i bilo koje druge izravno pridružene djelatnosti koje su tehnički povezane s djelatnostima koje se odvijaju na tom mjestu i koje mogu imati utjecaja na emisije i onečišćavanje (presuda od 9. lipnja 2016., Elektriciteits Produktiemaatschappij Zuid‑Nederland EPZ, C‑158/15, EU:C:2016:422, t. 25.).

35

U Prilogu I. toj istoj direktivi, među djelatnostima na koje se on odnosi, nalazi se izgaranje goriva u postrojenjima ukupne nazivne ulazne toplinske snage iznad 20 MW, osim u postrojenjima za spaljivanje opasnog i komunalnog otpada.

36

Kad je riječ o pojmu izgaranja, on je definiran u članku 3. točki (t) Direktive 2003/87 kao svaka oksidacija goriva, bez obzira na način na koji se proizvedena toplinska, električna ili mehanička energija koristi i sve druge izravno povezane djelatnosti.

37

Stoga nije relevantna okolnost da u početnom razdoblju probnog rada tijekom kojeg nastane ispuštanje stakleničkih plinova u atmosferu elektrana obuhvaćena područjem primjene Direktive 2003/87 ne proizvodi električnu energiju, s obzirom na to da u odnosu na obvezu predaje emisijskih jedinica nije nužno da se toplina koja nastaje od izgaranja goriva koristi u te svrhe.

38

Iz prethodno navedenog proizlazi da je postrojenje namijenjeno proizvodnji električne energije izgaranjem goriva čije proizvodne mogućnosti premašuju vrijednost propisanu u Prilogu I. Direktivi 2003/87 podvrgnuto obvezama koje podrazumijeva sustav trgovanja emisijskim jedinicama, a osobito obvezi izvješćivanja u odnosu na emisije koje proizlaze iz svih izvora i svih tokova koji se odnose na djelatnosti koje se obavljaju u postrojenju, uključujući emisije nastale u razdoblju probnog rada koje je prethodilo uobičajenom početku rada tog postrojenja.

39

To tumačenje Direktive 2003/87 sukladno je njezinu glavnom cilju, odnosno zaštiti okoliša smanjenjem emisija stakleničkih plinova (vidjeti u tom smislu presudu od 28. travnja 2016., Borealis Polyolefine i dr., C‑191/14, C‑192/14, C‑295/14, C‑389/14 i C‑391/14 do C‑393/14, EU:C:2016:311, t. 79.) i ne može ga dovesti u pitanje činjenica da je kvalifikacija postrojenja kao generatora električne energije u smislu članka 3. točke (u) te direktive uvjetovana činjenicom da ono proizvodi električnu energiju namijenjenu prodaji trećim stranama.

40

Naime, ta se odredba ne odnosi na definiranje područja primjene Direktive 2003/87, nego doprinosi uvođenju važne razlike za određivanje maksimalne godišnje količine emisijskih jedinica u smislu članka 10.a stavka 5. te direktive (vidjeti u tom smislu presudu od 28. travnja 2016., Borealis Polyolefine i dr., C‑191/14, C‑192/14, C‑295/14, C‑389/14 i C‑391/14 do C‑393/14, EU:C:2016:311, t. 64. do 70.).

41

Kao što je Sud već presudio, na temelju članka 10.a stavka 1. trećeg podstavka i članka 10.a stavaka 3. do 5. Direktive 2003/87 valja razlikovati postrojenja obuhvaćena člankom 10.a stavkom 3. te direktive od ostalih postrojenja koja ispuštaju emisije stakleničkih plinova. Među prvima se nalaze, među ostalim, proizvođači električne energije u smislu članka 3. točke (u) navedene direktive (presuda od 28. travnja 2016., Borealis Polyolefine i dr., C‑191/14, C‑192/14, C‑295/14, C‑389/14 i C‑391/14 do C‑393/14, EU:C:2016:311, t. 70.).

42

Nadalje, valja pojasniti da okolnost da se te obveze odnose na operatera postrojenja ne znači da ne treba uzeti u obzir emisije nastale pri ispitivanjima koja obavlja graditelj postrojenja. Naime, s jedne strane i kao što ističe Komisija, pojam „generator električne energije” iz članka 3. točke (u) Direktive 2003/87 nije relevantan za nastanak obveze trgovanja emisijskim jedinicama. S druge strane, obveza izvješćivanja i predaje operatera odnosi se i na te emisije, ako se sustav trgovanja emisijskim jedinicama sukladno članku 2. stavku 1. te direktive primjenjuje na ukupne emisije koje proizlaze iz djelatnosti na koje se odnosi Prilog I. toj direktivi.

43

Uzimajući u obzir prethodno navedeno, na prvo pitanje valja odgovoriti da Prilog I. Direktivi 2003/87, s obzirom na to da uključuje u popis djelatnosti na koje se ta direktiva primjenjuje „izgaranje goriva u postrojenjima ukupne nazivne ulazne toplinske snage iznad 20 MW”, treba tumačiti na način da obveza trgovanja emisijskim jedinicama postrojenja za proizvodnju električne energije nastaje u trenutku prvog ispuštanja stakleničkih plinova, a time moguće i prije početka proizvodnje električne energije.

44

Uzimajući u obzir odgovor na prvo pitanje, nije potrebno odgovoriti na drugo i treće pitanje.

45

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (šesto vijeće) odlučuje:

Prilog I. Direktivi 2003/87/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. listopada 2003. o uspostavi sustava trgovanja emisijskim jedinicama stakleničkih plinova unutar Zajednice i o izmjeni Direktive Vijeća 96/61/EZ, kako je izmijenjena Direktivom br. 2009/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2009., s obzirom na to da uključuje u popis djelatnosti na koje se primjenjuje Direktiva 2003/87 kako je izmijenjena „izgaranje goriva u postrojenjima ukupne nazivne ulazne toplinske snage iznad 20 MW”, treba tumačiti na način da obveza trgovanja emisijskim jedinicama postrojenja za proizvodnju električne energije nastaje u trenutku prvog ispuštanja stakleničkih plinova, a time moguće i prije početka proizvodnje električne energije.