—

za češku vladu, M. Smolek i J. Vláčil, u svojstvu agenata,

—

za Europsku komisiju, J. Hottiaux i Z. Malůšková, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 4. Direktive 2003/59/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 15. srpnja 2003. o početnim kvalifikacijama i periodičnom osposobljavanju vozača određenih cestovnih vozila za prijevoz robe ili putnika, o izmjeni Uredbe Vijeća (EEZ) br. 3820/85 i Direktive Vijeća 91/439/EEZ te stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 76/914/EEZ (SL 2003., L 226, str. 4.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 22., str. 44.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Ive Muladija i Krajský úřad Moravskoslezského kraje (Regionalni ured Moravsko-šleskog kraja, Češka Republika; u daljnjem tekstu: Regionalni ured) vezano uz izdavanje iskaznice o stručnoj osposobljenosti vozača.

3

U članku 1. stavcima 1. i 3. Direktive Vijeća 76/914/EEZ od 16. prosinca 1976. o najnižoj razini osposobljavanja za određene vozače u cestovnom prometu (SL 1976., L 357, str. 36.) određuje se:

„1.   Najniža razina osposobljavanja iz članka 5. stavka 1. točke (b) druge alineje Uredbe (EEZ) br. 543/69 za vozače vozila za cestovni prijevoz robe i iz članka 5. stavka 2. točke (c) za vozače vozila za cestovni prijevoz putnika priznaje se svim osobama koje posjeduju odgovarajuću nacionalnu vozačku dozvolu i koje su prošle stručno osposobljavanje najmanje iz područja navedenih u prilogu ovoj direktivi.

[...]

3.   Države članice od vozača koji na njihovu području obavljaju nacionalni prijevoz kao i od vozača koji obavljaju međunarodni prijevoz u vozilima koja su one registrirale mogu tražiti prolaženje šireg osposobljavanja od onog koje je predviđeno u prilogu. To može biti osposobljavanje koje je već organizirano u državi članici ili osposobljavanje koje država članica odluči ubuduće uvesti.” [neslužbeni prijevod]

4

U skladu s člankom 15. stavkom 2. Direktive 2003/59, Direktiva 76/914 stavljena je izvan snage s učinkom od 10. rujna 2009.

5

U uvodnim izjavama 2., 4., 5., 7., 10., 11. i 14. Direktive 2003/59 navodi se:

[...]

[...]

[...]

[...]

6

U članku 1. Direktive 2003/59, naslovljenom „Područje primjene“, navodi se:

„Ova se Direktiva primjenjuje na vožnju koju obavljaju:

dalje u tekstu ‚vozači’, koji obavljaju cestovni prijevoz na javnim cestama unutar Zajednice i pritom upravljaju:

7

U članku 3. stavku 1. Direktive 2003/59 predviđa se da je „[u]vjet za obavljanje vožnje iz članka 1. stjecanje [...] početne kvalifikacije i periodično osposobljavanje”.

8

Članak 4. te direktive, naslovljen „Stečena prava”, određuje:

„Sljedeći vozači izuzeti su od obveze stjecanja početne kvalifikacije:

9

Članci 5. i 6. iste direktive tiču se pravila koja se primjenjuju na početnu kvalifikaciju vozača i SSO kojim se ona potvrđuje.

10

Članci 7. i 8. Direktive 2003/59 tiču se pravila koja se primjenjuju na periodično osposobljavanje vozača i SSO kojim se ono potvrđuje.

11

Pod naslovom „SSO kojim se potvrđuje periodično osposobljavanje”, u članku 8. stavcima 1. do 4. te direktive predviđa se:

„1.   Kada vozač obavi periodično osposobljavanje iz članka 7., nadležna tijela država članica ili odobreni centar za osposobljavanje izdat će mu SSO kojim se potvrđuje periodično osposobljavanje.

2.   Sljedeći vozači moraju obaviti prvi tečaj periodičnog osposobljavanja:

Države članice mogu skratiti ili produljiti rokove iz (a) i (b) kako bi se oni, inter alia, podudarali s datumom isteka razdoblja valjanosti vozačke dozvole ili kako bi se osiguralo postupno uvođenje periodičnog osposobljavanja. Međutim, navedeno razdoblje ne smije biti kraće od tri godine ili dulje od sedam godina.

3.   Vozač koji je obavio prvi tečaj periodičnog osposobljavanja iz stavka 2. obavlja periodično osposobljavanje svakih pet godina prije isteka razdoblja valjanosti SSO‑a kojim se potvrđuje periodično osposobljavanje.

4.   Imatelji SSO‑a iz članka 6. ili SSO‑a iz stavka 1. ovog članka te vozači iz članka 4. koji više ne obavljaju zanimanje i ne ispunjavaju zahtjeve iz stavaka 1., 2. i 3. dužni su, prije nego što ponovno započnu obavljati zanimanje, obaviti periodično osposobljavanje.”

12

Članak 14. iste direktive glasi kako slijedi:

„1.   Države članice donose zakone i druge propise potrebne za usklađivanje s ovom Direktivom prije 10. rujna 2006. One o tome [...] obavješćuju Komisiju.

[...]

2.   Države članice primjenjuju te mjere:

[...]“

13

Prilog I. Direktivi 2003/59, naslovljen „Minimalni zahtjevi u pogledu kvalifikacije i osposobljavanja”, u prvom stavku odjeljka 1., naslovljenog „Popis predmeta”, navodi da „[z]nanje koje države članice trebaju uzeti u obzir pri utvrđivanju početne kvalifikacije i periodičnog osposobljavanja vozača mora obuhvaćati barem predmete s ovog popisa. Kandidati za vozače moraju dostići razinu znanja i praktičnih sposobnosti potrebnu za posve sigurno upravljanje odgovarajućom kategorijom motornih vozila”.

14

U odjeljku 4. tog priloga, naslovljenom „Obvezno periodično osposobljavanje predviđeno člankom 3. stavkom 1. točkom (b)”, predviđa se da tečajevi obveznog periodičnog osposobljavanja moraju trajati 35 sati svakih pet godina, i to u blokovima od po barem sedam sati.

15

Zákon č. 247/2000 Sb., o získávání a zdokonalování odborné způsobilosti k řízení motorových vozidel a změně některých zákonů (Zakon br. 247/2000 Sb. o stjecanju i usavršavanju stručnih sposobnosti za upravljanje motornim vozilima te o izmjenama pojedinih zakona) od 30. lipnja 2000. (u daljnjem tekstu: ZZOZ), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2001., uveo je obvezu usavršavanja stručnih sposobnosti vozača u trajanju od 16 sati godišnje, nakon čega je predviđeno polaganje ispita.

16

U članku 52.c stavcima 1. i 2. tog zakona predviđa se redovni postupak za izdavanje iskaznice o stručnoj osposobljenosti vozača, za čije je izdavanje potrebno dokazati da je položen ispit stručne osposobljenosti vozača u razdoblju od šest mjeseci prije podnošenja zahtjeva.

17

ZZOZ je izmijenjen Zakonom br. 374/2007 Sb. radi prijenosa Direktive 2003/59.

18

Člankom II. Zakona br. 374/2007 Sb. propisano je:

„1.   Vozači koji posjeduju vozački [SSO] koji je valjan na dan stupanja na snagu ovog zakona moraju u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu ovog zakona, a najkasnije do isteka valjanosti vozačkog [SSO‑a], općini s proširenim ovlastima podnijeti zahtjev za izdavanje iskaznice o stručnoj osposobljenosti vozača. Na temelju tog zahtjeva, općina s proširenim ovlastima vozaču izdaje iskaznicu o stručnoj osposobljenosti vozača u skladu sa [ZZOZ‑om], kako je izmijenjen na temelju ovog zakona u trenutku njegova stupanja na snagu.

2.   Valjanost postojećih vozačkih [SSO‑a] prestaje istekom [razdoblja od] dvanaest mjeseci od stupanja na snagu ovog zakona, a najkasnije na dan isteka njihove valjanosti.

3.   Vozačima koji su uspješno prošli ispit u skladu s postojećim propisima, i to prije stupanja na snagu ovog zakona, a općina s proširenim ovlastima im s danom stupanja na snagu ovog zakona nije izdala vozački [SSO], općina s proširenim ovlastima izdat će iskaznicu o stručnoj osposobljenosti vozača u skladu sa [ZZOZ‑om], kako je izmijenjen na temelju ovog zakona u trenutku njegova stupanja na snagu.

4.   Vozačima koji su s danom 10. rujna 2009. dobili vozačke dozvole za potkategoriju C1 općina s proširenim ovlastima na temelju pisanog zahtjeva izdat će iskaznicu o stručnoj osposobljenosti vozača u skladu sa [ZZOZ‑om], kako je izmijenjen na temelju ovog zakona u trenutku njegova stupanja na snagu.

5.   Vozačima koji su u razdoblju od stupanja na snagu ovog zakona do 10. rujna 2008. dobili vozačke dozvole za kategorije i potkategorije D1, D1 + E, D ili D + E odnosno do 10. rujna 2009. za kategorije i potkategorije C1 + E, C ili C + E općina s proširenim ovlastima na temelju pisanog zahtjeva izdat će iskaznicu o stručnoj osposobljenosti vozača u skladu sa [ZZOZ‑om], kako je izmijenjen na temelju ovog zakona u trenutku njegova stupanja na snagu. Ova odredba primjenjuje se i na vozače koji su dobili vozačke dozvole za kategorije i potkategorije spomenute u prvoj rečenici najkasnije šest mjeseci prije stupanja na snagu ovog zakona, a koji ne posjeduju vozački [SSO] koji je valjan na dan stupanja na snagu ovog zakona.

[...]

7.   Vozači kojima će biti izdana iskaznica o stručnoj osposobljenosti vozača u skladu sa stavcima 1., 3., 4. i 5. podvrgnuti su periodičnom osposobljavanju u smislu [ZZOZ‑a], kako je izmijenjen na temelju ovog zakona u trenutku njegova stupanja na snagu. Na njih se ne primjenjuje obveza početnog osposobljavanja u skladu s ovim zakonom.”

19

Članak 48. stavci 4. i 5. ZZOZ‑a, kako je izmijenjen 1. kolovoza 2011. Zakonom br. 133/2011 Sb., kojemu je svrha, među ostalim, bila potpuno prenošenje Direktive 2003/59, određuje:

„4.   Vozač koji, nakon što je prestao obavljati svoju profesiju, ponovno započne s njezinim obavljanjem a da pritom nije obavio periodično osposobljavanje iz članka 48., dužan je, želi li ponovno upravljati vozilom za čije upravljanje vozač mora ispuniti obvezu usavršavanja stručnih sposobnosti vozača, pohađati tečaj periodičnog osposobljavanja u trajanju od 35 sati. [...]

5.   Odredbe stavka 4. po analogiji se primjenjuju i na vozače koji do sada nisu posjedovali iskaznicu o stručnoj osposobljenosti vozača ili ispravu kojom se dokazuje stručna osposobljenost koju je izdala druga država članica Europske unije u skladu s propisima Unije [...], ali im je vozačka dozvola za kategorije ili potkategorije C1, C1 + E, C ili C + E izdana prije 10. rujna 2009. odnosno, ako se radi o vozačkim dozvolama za kategorije ili potkategorije D1, D1 + E, D ili D + E, prije 10. rujna 2008.”

20

I. Muladi od 1984. ima vozačku dozvolu za kategoriju C, a od 1989. i za kategoriju D.

21

Do 30. ožujka 2008. I. Muladi bio je ovlašteni ispitivač s pravom obavljanja osposobljavanja i provođenja ispita sukladno ZZOZ‑u.

22

I. Muladi od Magistráta (poglavarstvo) Grada Ostrave (Češka Republika) 14. ožujka 2010. zatražio je izdavanje iskaznice o stručnoj osposobljenosti vozača, navodeći da je 9. i 28. ožujka 2008. sam polagao ispit za kategorije vozačke dozvole A, C i D sukladno mjerodavnim propisima te da smatra da je usto pohađao osposobljavanje od šesnaest sati koje je sam obavio.

23

Njegov je zahtjev odbijen 3. lipnja 2010. s obrazloženjem da nije dokazao da je položio ispit predviđen propisom prije Zakona br. 374/2007 Sb. u razdoblju od šest mjeseci prije podnošenja tog zahtjeva.

24

I. Muladi protiv te odluke podnio je žalbu koju je Regionalni ured odbio 13. kolovoza 2010.

25

Odlukom od 23. veljače 2012. Krajský soud v Ostravě (Regionalni sud u Ostravi, Republika Češka) poništio je odluku Regionalnog ureda od 13. kolovoza 2010. Regionalni ured potom je poništilo odluku poglavarstva Grada Ostrave od 3. lipnja 2010. te ga je pozvao da donese novu odluku, navodeći da treba ispitati ispunjavanje uvjeta drugih mogućnosti za izdavanje iskaznice o stručnoj osposobljenosti vozača.

26

Poglavarstvo Grada Ostrave 27. rujna 2012. ponovno je odbilo zahtjev I. Muladija.

27

Navedenu odluku potvrdio je i Regionalni ured odlukom od 15. siječnja 2013., protiv koje je podnesena tužba o kojoj odlučuje sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku.

28

U tom kontekstu, sud koji je uputio zahtjev smatra da izdavanje SSO‑a koje je zatražio I. Muladi nije moguće provesti ni po jednoj od triju pravnih osnova predviđenih nacionalnim pravom, a to su članak II. stavak 3. Zakona br. 374/2007 Sb., članak 52.c ZZOZ‑a i članak 48. stavci 4. i 5. ZZOZ‑a, kako je izmijenjen Zakonom br. 133/2011 Sb.

29

Naime, kada je riječ o prvoj pravnoj osnovi, taj sud smatra da ona nije mjerodavna jer se čak i ispitivači kao što je to I. Muladi moraju podvrgnuti ispitu te stoga ne mogu sami sebe ispitivati. Kada je riječ o drugoj pravnoj osnovi, sud koji je uputio zahtjev smatra da I. Muladi nije dokazao da je položio ispit stručne osposobljenosti u razdoblju od šest mjeseci prije podnošenja svojeg zahtjeva. Na kraju, kada je riječ o trećoj pravnoj osnovi, taj sud tvrdi da I. Muladi nije dokazao da je sudjelovao u osposobljavanju u trajanju od 35 sati.

30

Međutim, u kontekstu potonje pravne osnove, sud koji je uputio zahtjev izražava sumnju u pogledu njezine sukladnosti s pravom Unije. U tom pogledu on smatra da, iako Direktiva 2003/59, a još manje članak 91. UFEU‑a, ne sadržava dopuštenje da države članice usvoje stroži propis, ta mogućnost proizlazi iz cilja te direktive kojim se žele definirati minimalni zahtjevi koje treba poštovati u okviru početne kvalifikacije i periodičnog osposobljavanja vozača. On s tim u vezi navodi da još i prije prijenosa Direktive 2003/59 u Češkoj Republici obična vozačka dozvola nije bila dovoljna za upravljanje vozilima na koja se odnosi ta direktiva te da su vozači bili dužni usavršavati svoje stručne sposobnosti u skladu s pravilima na koja se podsjeća u točki 15. ove presude. U skladu s tim, on ističe da taj propis može ugroziti legitimna očekivanja vozača te njihovu slobodu izbora zanimanja predviđenu člankom 15. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), ali i da može predstavljati potencijalnu prepreku slobodnom kretanju osoba i usluga u Europskoj uniji.

31

Slijedom svega navedenog, Krajský soud v Ostravě (Regionalni sud u Ostravi) odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Protivi li se odredbi članka 4. Direktive 2003/59 nacionalni propis koji propisuje dodatne uvjete za izuzeće od obveze prema kojoj vozači određenih cestovnih vozila za prijevoz robe ili putnika trebaju posjedovati početnu kvalifikaciju?”

32

Češka vlada tvrdi da je pitanje koje je postavio Krajský soud v Ostravě (Regionalni sud u Ostravi) nedopušteno jer sud koji je uputio zahtjev ne navodi konkretne odredbe češkog prava koje bi kršile Direktivu 2003/59 i daje samo fragmentarni pregled činjenica, ne opisujući konkretnije ni pravni okvir unutar kojeg mora donijeti odluku ni činjenične okolnosti koje su ključne u tom smislu, te da postavljeno pitanje očito nema nikakve veze s rješavanjem spora iz glavnog postupka glede obveze postojanja početne kvalifikacije u smislu članaka 5. i 6. Direktive 2003/56 jer se spor iz glavnog postupka tiče obveze obavljanja periodičnog osposobljavanja u smislu članaka 7. i 8. te direktive.

33

U tom smislu valja podsjetiti da je, u okviru suradnje između Suda i nacionalnih sudova koja je određena člankom 267. UFEU‑a, isključivo na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uvažavajući posebnosti predmeta, ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Stoga, budući da se postavljeno pitanje odnosi na tumačenje prava Unije, Sud je načelno dužan donijeti odluku. O prethodnom pitanju koje je postavio nacionalni sud može se odbiti odlučiti samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi se mogao dati koristan odgovor na upućena pitanja (presuda od 17. ožujka 2016., Aspiro, C‑40/15, EU:C:2016:172, t. 17. i navedena sudska praksa).

34

U konkretnom slučaju iz zahtjeva za prethodnu odluku jasno se nazire odnos između traženog tumačenja članka 4. Direktive 2003/59 i rješavanja spora o kojem sud koji je uputio zahtjev vodi postupak. Naime, taj sud napominje da se on pita o tome je li češki zakonodavac u trenutku donošenja Zakona br. 374/2007 Sb., kojim je proveden prijenos Direktive 2003/59, smio predvidjeti dodatne uvjete za očuvanje stečenih prava vozača, dakle prava uređenih tim člankom čije ostvarivanje traži tužitelj u glavnom postupku.

35

Isto tako, kao što to proizlazi iz točaka 15. do 23. ove presude, odluka o upućivanju zahtjeva za prethodnu odluku daje dovoljno detaljan opis kako činjeničnog tako i pravnog okvira predmeta iz glavnog postupka.

36

Shodno tomu, prethodno je pitanje dopušteno.

37

Sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 4. Direktive 2003/59 tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka, sukladno kojem se predviđa obveza prethodnog periodičnog osposobljavanja u trajanju od 35 sati za korisnike izuzeća od obveze postojanja početne kvalifikacije vozača određenih cestovnih vozila za prijevoz robe ili putnika, predviđenog tim člankom, da bi mogli obavljati prijevozničku djelatnost.

38

U tom pogledu treba reći da, sukladno članku 8. stavku 2. prvom podstavku točki (b) Direktive 2003/59 u vezi s uvodnom izjavom 14. te direktive, vozači koji koriste izuzeće od početne kvalifikacije iz članka 4. te direktive imaju po toj osnovi pravo obavljati prijevozničku djelatnost u razdoblju koje traje sve do obavljanja prvog periodičnog osposobljavanja. To razdoblje određuju države članice u skladu s člankom 8. stavkom 2. drugim podstavkom te direktive, no ono ne može biti kraće od tri godine ni duže od sedam godina računajući od datuma određenih u članku 14. stavku 2. te iste direktive, odnosno od 10. rujna 2008. za osobe koje posjeduju vozačku dozvolu za kategorije D1, D1 + E ili D, D + E ili dozvolu koja se priznaje kao istovjetna ili pak od 10. rujna 2009. za osobe koje posjeduju vozačku dozvolu za kategorije C1, C1 + E ili C, C + E ili dozvolu koja se priznaje kao istovjetna.

39

Iz priloga 1. Direktivi 2003/59, naslovljenog „Minimalni zahtjevi u pogledu kvalifikacije i osposobljavanja”, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 10., proizlazi da se njome provodi minimalno usklađivanje nacionalnih propisa koji uređuju početne kvalifikacije i periodično osposobljavanje vozača određenih cestovnih vozila namijenjenih za prijevoz robe ili putnika.

40

Državama članicama stoga nije oduzeta mogućnost da vozačima iz članka 4. Direktive 2003/59 propišu dodatne uvjete za obavljanje prijevozničke djelatnosti pojedinim cestovnim vozilima namijenjenima za prijevoz robe ili putnika.

41

Kada je konkretno riječ o odredbi članka 4. te direktive u vezi s njezinim člankom 14. stavkom 2., na temelju koje, radi osiguravanja stečenih prava, osobe koje posjeduju određene kategorije vozačke dozvole u prijelaznom razdoblju ostvaruju pravo na izuzeće od obveze posjedovanja početne kvalifikacije, treba je shvatiti na način da se njome provodi samo minimalno usklađivanje nacionalnih propisa.

42

Osim toga, bilo bi u suprotnosti s ustrojem Direktive 2003/59 da države članice mogu propisivati dodatne uvjete glede obveze posjedovanja početne kvalifikacije, a ne mogu određivati dodatne uvjete glede izuzeća od te obveze.

43

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, minimalno usklađivanje ne sprečava države članice da zadrže ili da donesu strože mjere, sve dok te mjere nisu takve da mogu ozbiljno ugroziti rezultat propisan odnosnom direktivom (vidjeti u tom smislu presudu od 23. studenoga 2006., Lidl Italia, C‑315/05, EU:C:2006:736, t. 48.) i dok su u skladu s UFEU‑om (vidjeti u tom smislu presude od 23. travnja 2009., Scarpelli, C‑509/07, EU:C:2009:255, t. 24.; od 10. rujna 2009., Komisija/Belgija, C‑100/08, EU:C:2009:537, t. 70.; od 1. ožujka 2012., Akyüz, C‑467/10, EU:C:2012:112, t. 53. i od 25. travnja 2013., Jyske Bank Gibraltar, C‑212/11, EU:C:2013:270, t. 60.).

44

Vezano uz potonje navedeno, takve mjere mogu biti opravdane unatoč svojoj restriktivnoj naravi ako za njih postoji neki važan razlog od općeg interesa, ako se tim mjerama može osigurati ostvarivanje njima predviđenog cilja i ako ne prelaze granice onoga što je nužno za njegovo postizanje (vidjeti u tom smislu presudu od 25. travnja 2013., Jyske Bank Gibraltar, C‑212/11, EU:C:2013:270, t. 60.).

45

Stoga valja ocijeniti je li opravdan uvjet poput onoga koji se zahtijeva u propisu iz glavnog postupka, koji za izdavanje vozačkog SSO‑a propisuje, uz posjedovanje dozvole za kategorije D1, D1 + E ili D, D + E odnosno istovjetne dozvole izdane prije 10. rujna 2008. ili dozvole C1, C1 + E ili C, C + E odnosno istovjetne dozvole izdane prije 10. rujna 2009., sukladno Direktivi 2003/59, također i prethodno pohađanje periodičnog osposobljavanja u trajanju od 35 sati.

46

Nesporno je da taj uvjet pridonosi osiguravanju kvalitete vozača te povećanju sigurnosti na cestama i sigurnosti vozača, što su ciljevi predviđeni u uvodnim izjavama 4. i 5. Direktive 2003/59.

47

Također, ne može se reći da taj dodatni zahtjev prelazi granice onoga što je nužno za postizanje tih ciljeva.

48

U tom pogledu prije svega treba reći da se taj zahtjev primjenjuje samo na osobe koje nisu posjedovale iskaznicu o stručnoj osposobljenosti odnosno istovjetnu svjedodžbu, dakle osobe koje nisu obavljale ili nisu više obavljale prijevozničku djelatnost, pa shodno tomu nisu ni bile podvrgnute obvezi godišnjeg usavršavanja predviđenoj ZZOZ‑om.

49

Nadalje, kada je riječ o njezinu predmetu, odredba kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku propisuje zahtjev koji je sličan zahtjevu iz članka 8. stavka 2. točke (b) Direktive 2003/59 u vezi s odjeljkom 4. Priloga 1. toj direktivi, sukladno kojem vozači koji su dobili SSO na temelju članka 4. Direktive 2003/59 moraju proći osposobljavanje od 35 sati, u pravilu u roku od pet godina računajući od 10. rujna 2008. za osobe koje posjeduju dozvole D1, D1 + E ili D, D + E odnosno istovjetne dozvole te od 10. rujna 2009. za osobe koje posjeduju dozvole C1, C1 + E ili C, C + E odnosno istovjetne dozvole.

50

Također, ne može se reći da se tim zahtjevom ugrožavaju stečena prava vozača zato što je, kao prvo, Direktiva 76/914, koja je stavljena izvan snage i zamijenjena Direktivom 2003/59, u članku 1. stavku 3. predviđala mogućnost da države članice za izdavanje SSO‑a zahtijevaju prolaženje šireg osposobljavanja od onoga koje je predviđeno u prilogu toj prvoj direktivi i, kao drugo, kao što to navodi i sud koji je uputio zahtjev, zato što je češkim propisima – još i prije prenošenja Direktive 2003/59 Zakonom br. 374/2007 Sb. – ZZOZ‑om bilo propisano da posjedovanje odgovarajuće vozačke dozvole nije dovoljno da bi se moglo upravljati vozilima na koja se odnosi ta direktiva te su, kao što to proizlazi iz točke 15. ove presude, vozači tih vozila bili dužni usavršavati svoje vozačke sposobnosti u sklopu godišnjih osposobljavanja.

51

Konačno, dodatnim zahtjevom poput onoga koji je uveden propisom iz glavnog postupka ne krši se članak 15. Povelje. Naime, sukladno njezinu članku 52. stavku 2., moguće je uvesti ograničenja prava zajamčenih tim člankom, pod uvjetom da zaista odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija i da, s obzirom na željeni cilj, ne predstavljaju prekomjerno i neprihvatljivo uplitanje kojim se nanosi šteta samoj biti tako zajamčenih prava (vidjeti u tom smislu presude od 30. lipnja 2005., Alessandrini i dr./Komisija, C‑295/03 P, EU:C:2005:413, t. 86. i navedenu sudsku praksu i od 4. srpnja 2013., Gardella, C‑233/12, EU:C:2013:449, t. 39.). No, kako je to već zaključeno u točki 47. ove presude, propis poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku ispunjava te zahtjeve.

52

U tim okolnostima na postavljeno pitanje valja odgovoriti da članak 4. Direktive 2003/59 treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka, sukladno kojem se predviđa obveza prethodnog periodičnog osposobljavanja u trajanju od 35 sati za korisnike izuzeća od obveze postojanja početne kvalifikacije vozača određenih cestovnih vozila za prijevoz robe ili putnika, predviđenog tim člankom, da bi mogli obavljati dotičnu prijevozničku djelatnost.

53

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (osmo vijeće) odlučuje:

Članak 4. Direktive 2003/59/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 15. srpnja 2003. o početnim kvalifikacijama i periodičnom osposobljavanju vozača određenih cestovnih vozila za prijevoz robe ili putnika, o izmjeni Uredbe Vijeća (EEZ) br. 3820/85 i Direktive Vijeća 91/439/EEZ te stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 76/914/EEZ treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka, sukladno kojem se predviđa obveza prethodnog periodičnog osposobljavanja u trajanju od 35 sati za korisnike izuzeća od obveze postojanja početne kvalifikacije vozača određenih cestovnih vozila za prijevoz robe ili putnika, predviđenog tim člankom, da bi mogli obavljati dotičnu prijevozničku djelatnost.