—

za Axa Belgium SA, J. Oosterbosch, avocat,

—

za belgijsku vladu, S. Vanrie, J.-C. Halleux i C. Pochet, u svojstvu agenata,

—

za Europsku komisiju, T. S. Bohr, u svojstvu agenta, uz asistenciju J.-L. Fagnarta, avocat,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 73., 78. i 85.a Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europskih zajednica donesenog Uredbom Vijeća (EEZ, Euratom, EZUČ) br. 259/68 od 29. veljače 1968. kojom se određuju pravila za dužnosnike Europskih zajednica i uvjeti zapošljavanja koji se primjenjuju na ostale službenike Europskih zajednica te se uvode posebne mjere koje se privremeno primjenjuju na dužnosnike Komisije (SL L 56, str. 1.), kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EZ, EZUČ, Euratom) br. 781/98 od 7. travnja 1998. (SL L 113, str. 4.) (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju za dužnosnike).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Europske unije i društva AXA Belgium SA (u daljnjem tekstu: Axa Belgium) vezano uz povrat sredstava koja je Europska komisija isplatila jednom od svojih dužnosnika po osnovi zdravstvenih troškova, primitaka od rada koje je i dalje primao i naknade za invalidnost, nakon prometne nesreće u kojoj su sudjelovali on i jedan osiguranik društva Axa Belgium.

3

Članak 1.a stavak 1. Pravilnika propisuje:

„U primjeni Pravilnika dužnosnici imaju pravo na jednako postupanje bez diskriminacije, izravne ili neizravne, s obzirom na rasu, političko, filozofsko ili religijsko uvjerenje, spol ili spolnu orijentaciju, ne dovodeći u pitanje relevantne odredbe Pravilnika kojima se zahtjeva određeni bračni status.“ [neslužbeni prijevod]

4

Sukladno odredbama članka 73. Pravilnika:

„1.   Od dana stupanja u službu dužnosnik je osiguran od rizika profesionalnih bolesti ili nezgoda pod uvjetima određenim u pravilima koja sporazumno donose institucije Zajednica nakon savjetovanja s Odborom za Pravilnik o osoblju. Dužnosnik obvezno doprinosi pokrivanju troškova osiguranja od rizika nastalih izvan radnog mjesta u iznosu do 0,1% osnovne plaće.

U tim pravilima navode se rizici koji nisu osigurani.

2.   Isplaćuju se sljedeća davanja:

[...]

[...]“ [neslužbeni prijevod]

5

Članak 78. Pravilnika predviđa:

„Dužnosnik ima pravo na naknadu za invalidnost kako je predviđeno člancima 13. do 16. Priloga VIII. u slučaju potpune trajne invalidnosti zbog koje ne može obavljati dužnosti koje odgovaraju radnom mjestu u njegovoj karijeri.

Ako je invalidnost prouzročena nezgodom u obavljanju ili prilikom obavljanja dužnosti, profesionalnom bolešću, žrtvovanjem za opće dobro ili ugrožavanjem vlastitog života radi spašavanja života druge osobe, naknada za invalidnost iznosi 70% osnovne plaće dužnosnika.

[...]

Iznos naknade za invalidnost izračunava se na temelju osnovne plaće koju je dužnosnik primao u svojem razredu ako je još bio u službi u trenutku isplate naknade.

Naknada za invalidnost ne može biti manja od 120% iznosa za minimalne troškove života.

[...]“ [neslužbeni prijevod]

6

Članak 85.a Pravilnika glasi kako slijedi:

„1.   Ako je smrt, nezgodu ili bolest osobe obuhvaćene ovim Pravilnikom izazvala treća strana, Zajednice subrogacijom stječu prava oštećenika, odnosno njegovih pravnih sljednika, u odnosu na treću stranu u vezi s obvezama koje iz Pravilnika proizlaze u slučaju smrti, nezgode ili bolesti, uključujući pravo na pokretanje postupka.

2.   Subrogacijom predviđenom stavkom 1. obuhvaćeno je, među ostalim, sljedeće:

3.   Zajednice, međutim, subrogacijom ne stječu prava na naknadu u vezi s posve osobnom štetom, primjerice nematerijalnom štetom, odštetom za pretrpljenu bol kao i štetom zbog naruženosti ili gubitka kvalitete života, koja je veća od naknade koja bi se za te kategorije dodijelila u skladu s člankom 73.

4.   Odredbama stavaka 1., 2. i 3. ne ograničava se pravo Zajednica na izravno pokretanje postupka.“ [neslužbeni prijevod]

7

Članak 29. bis stavak 1. Zakona o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti od 21. studenoga 1989. (Moniteur belge od 8. prosinca 1989., str. 20122.; u daljnjem tekstu: Zakon od 21. studenoga 1989.) određuje:

„U slučaju prometne nesreće u kojoj je sudjelovalo jedno ili više motornih vozila na mjestima iz članka 2. stavka 1., uz iznimku materijalne štete i štete koju pretrpi vozač svakog uključenog motornog vozila, sva šteta koju pretrpe oštećenici i njihovi sljednici uslijed tjelesnih povreda ili smrti, uključujući i štetu na odjeći, solidarno naknađuju osiguravatelji koji u skladu s ovim zakonom pokrivaju odgovornost vlasnika, vozača ili posjednika motornih vozila. Ova odredba primjenjuje se i na štetu koju je vozač namjerno prouzročio.

[...]“

8

Gđa Corrazzini, dužnosnica Europske komisije, teško je ozlijeđena 28. svibnja 2002. kao pješak u prometnoj nesreći u kojoj je sudjelovao g. Kohaila, osiguranik društva Axa Belgium. Policijskim izvidom provedenim nakon što se dogodila nesreća nije ustanovljeno da je potonji počinio skrivljeno kažnjivo djelo. Taj je zaključak potvrđen u građanskom postupku koji se vodi pred sudom koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku.

9

Povjerenstvo za invalidska pitanja osnovano pri Komisiji utvrdilo je 6. studenoga 2003. da je gđa Corrazzini pogođena trajnom invalidnošću koja se smatra potpunom, uslijed čega je u nemogućnosti obavljati svoje dužnosti, pa je 3. prosinca 2003. umirovljena te joj je u skladu s odredbama članka 78. stavka 2. Pravilnika odobreno korištenje naknade za invalidnost počevši od 1. siječnja 2004.

10

Komisija je podmirila zdravstvene troškove gđe Corrazzini te je ona nastavila primati primitke od rada u razdoblju između 28. svibnja 2002. i 1. siječnja 2004., nakon čega joj je isplaćivana naknada za invalidnost.

11

Komisija je već 27. lipnja 2002. uputila dopis društvu Axa Belgium obavještavajući ga da su na nju subrogacijom prešla prava gđe Corrazzini. Ta je institucija 20. rujna 2004. od društva Axa Belgium zatražila da joj povrati iznos sredstava koja je isplatila gđi Corrazzini.

12

Budući da je Axa Belgium odbila izvršiti navedeni povrat s obrazloženjem da Komisija nije dokazala odgovornost njezina osiguranika, ta je institucija pokrenula postupak pred belgijskim sudovima protiv društva Axa Belgium temeljeći svoj zahtjev među ostalim na članku 29. bis Zakona od 21. studenoga 1989. Tribunal de police de Bruxelles (Policijski sud u Bruxellesu) 6. siječnja 2012. donio je presudu kojom je odbio zahtjev Komisije. Unija, zastupana po Komisiji, podnijela je žalbu na tu odluku pred Tribunalom de première instance francophone de Bruxelles (Prvostupanjskim sudom u Bruxellesu za govornike francuskog jezika), sudom koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku, tražeći da se društvu Axa Belgium naloži plaćanje iznosa od 392.650,14 eura, na ime zdravstvenih troškova u korist gđe Corrazzini, primitaka od rada koje je i dalje primala u razdoblju od 25. svibnja 2002. do 31. prosinca 2003. i naknade za invalidnost za razdoblje od 1. siječnja 2004. do kolovoza 2012., kao i iznosa od 167.970,03 eura za dodatak za invalidnost počevši od 1. rujna 2012.

13

Axa Belgium je pred sudom koji je uputio zahtjev tvrdila da Unija nema valjano pravo pozivati se na subrogaciju prava gđe Corrazzini jer članak 85.a Pravilnika predviđa regresni zahtjev samo u odnosu na treću stranu. Međutim Axa Belgium tvrdi da nije dokazano da je njezin osiguranik odgovoran za nesreću. Sud koji je uputio zahtjev stoga se pita koje je točno značenje pojma „treće strane“ iz članka 85.a Pravilnika.

14

Nadalje, sud koji je uputio zahtjev smatra da se povrat naknade za invalidnost koju je Unija isplaćivala gđi Corrazzini nikako ne može zahtijevati na temelju regresnog zahtjeva u smislu članka 85.a stavka 1. Pravilnika jer Unija, na koju prelaze prava oštećenika, ne može tražiti više prava nego što ih je oštećenik imao prema „trećoj strani“ sukladno mjerodavnom nacionalnom pravu. Naime, smatra da je naknada za invalidnost koju je Unija priznala gđi Corrazzini isključena iz područja primjene obveze naknade štete koju Axa Belgium ima prema gđi Corrazzini, sukladno članku 29.bis Zakona od 21. studenoga 1989., jer je ta naknada za invalidnost prema nacionalnoj sudskoj praksi odvojena i neovisna od štete koju je pretrpjela gđa Corrazzini.

15

Sud koji je uputio zahtjev s druge strane smatra da bi se povrat naknade za invalidnost koju je Unija isplaćivala gđi Corrazzini u načelu mogao tražiti putem izravne tužbe sukladno članku 85.a stavku 4. Pravilnika. U tom smislu on smatra da ne postoji nikakva prepreka da se Uniju kao poslodavca oštećenika smatra „sljednikom“ u smislu članka 29. bis Zakona od 21. studenoga 1989. Međutim, sud koji je uputio zahtjev pita se je li ispunjen uvjet propisan tim člankom prema kojem se traži da je Unija osobno pretrpjela štetu. S tim u vezi on ističe da, iako prema nacionalnoj sudskoj praksi svaka osoba koja je dužna izvršiti plaćanje, na temelju ugovora, zakona ili podzakonskog propisa, može pokrenuti postupak protiv treće odgovorne osobe, ta je mogućnost isključena kada je riječ o troškovima i davanjima koji prema tekstu ili cilju sporazuma, zakona ili podzakonskog propisa trebaju u konačnici ostati na teret onoga koji se obvezao ili koji ih treba izvršiti sukladno zakonu ili podzakonskom propisu.

16

U tim je okolnostima Tribunal de première instance francophone de Bruxelles odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

17

Sud koji je uputio zahtjev svojim prvim pitanjem u biti želi znati treba li pojam „treće strane“ iz članka 85.a Pravilnika tumačiti na način da on upućuje na nacionalno pravo koje se primjenjuje na uzrok smrti, nezgode ili bolesti u smislu te odredbe, ili pak taj pojam treba tumačiti autonomno i ujednačeno u okviru pravnog sustava Unije.

18

Prethodno valja podsjetiti da prema praksi Suda članak 85.a Pravilnika nema za cilj izmjenu nacionalnih pravila mjerodavnih za određivanje postoji li i u kojoj mjeri odgovornost treće osobe koja je uzrokovala štetu. U pogledu odgovornosti te osobe primjenjuju se materijalnopravne norme koje obično treba primijeniti nacionalni sud pred kojim je oštećenik pokrenuo postupak, to jest, u pravilu, zakonodavstvo države članice na čijem je području šteta nastala (presuda Clinique La Ramée i Winterthur, C‑397/02, EU:C:2004:502, t. 17. i navedena sudska praksa).

19

Prvo pitanje stoga ne treba shvaćati kao da se odnosi na materijalnopravne norme za određivanje postoji li i u kojoj mjeri odgovornost treće osobe koja je uzrokovala štetu, s obzirom na to da su te norme obuhvaćene mjerodavnim nacionalnim pravom. Tim se pitanjem zapravo želi utvrditi sadrži li pojam „treće strane“ restriktivni element subrogacije iz članka 85.a Pravilnika ovisno o razlikovanju, koje čini nacionalno pravo, dvaju mehanizama obeštećenja oštećenika u slučaju nezgode, jednog koji se zasniva na odgovornosti i drugog na objektivnom obeštećenju, odnosno treba li ga tumačiti autonomno i ujednačeno u okviru pravnog sustava Unije.

20

Naime, prema članku 85.a Pravilnika prelazak prava subrogacijom s oštećenika ili njegovih sljednika na Uniju vrijedi samo u pogledu stjecanja prava i prava na pokretanje postupaka u odnosu na „treću stranu“. Stoga, tumačiti taj pojam znači utvrditi ima li subrogacija iz članka 85.a Pravilnika ujednačenu primjenu u cijeloj Uniji odnosno ovisi li ta primjena o razgraničenju odgovornosti ovisno o kategorijama koje postoje u nacionalnom pravu.

21

Treba istaknuti da prema ustaljenoj praksi Suda iz zahtjeva za ujednačenu primjenu prava Unije kao i načela jednakosti proizlazi da pojmovi iz odredbe prava Unije koja ne sadrži nikakvo izričito upućivanje na pravo država članica za utvrđivanje njihova smisla i dosega trebaju u cijeloj Uniji imati autonomno i ujednačeno tumačenje, koje treba dati uzimajući u obzir kontekst odredbe i cilj predmetnog propisa (presude Deckmyn i Vrijheidsfonds, C‑201/13, EU:C:2014:2132, t. 14. i navedena sudska praksa te Modelo Continente Hipermercados, C‑343/13, EU:C:2015:146, t. 27. i navedena sudska praksa).

22

U tom pogledu treba reći da članak 85.a stavak 1. Pravilnika ne sadrži takvo izričito upućivanje kada je riječ o pojmu „treće strane“.

23

Da bi se utvrdilo treba li tom pojmu dati autonomno i ujednačeno tumačenje u pravnom sustavu Unije, potrebno je, u svjetlu sudske prakse na koju se podsjeća u točki 21. ove presude, uzeti u obzir normativni kontekst čiji je dio članak 85.a Pravilnika s obzirom na to da je cilj tog članka urediti pravne odnose između europskih institucija i njihovih dužnosnika, uspostavljajući niz uzajamnih prava i obveza (vidjeti u tom smislu presudu Johannes, C‑430/97, EU:C:1999:293, t. 19.).

24

Sukladno članku 1.a Pravilnika, dužnosnici imaju pravo na jednako postupanje u primjeni tog pravilnika, zbog čega ga je potrebno, načelno, tumačiti autonomno i ujednačeno u cijeloj Uniji.

25

Slijedom navedenoga, pojmu „treće strane“ kojim se određuje doseg subrogacije predviđene člankom 85.a Pravilnika treba dati tumačenje koje omogućuje njegovu ujednačenu primjenu u cijeloj Uniji.

26

Naime, ako bi subrogacija ovisno o tumačenju koje treba dati pojmu „treće strane“ trebala ovisiti o tome kako različita nacionalna prava kvalificiraju usporedive sustave naknade štete, kao one koji uključuju ili kao one koji ne uključuju odgovornost, to bi moglo rezultirati nejednakošću koja pogoduje određenim dužnosnicima. Dok bi na Uniju subrogacijom prešla prava dužnosnika u slučaju kad nacionalno pravo podrazumijeva obvezu treće osobe prema tom dužnosniku tako da uključuje odgovornost, takva bi subrogacija bila isključena ako se ista obveza obeštećenja oštećenika u nacionalnom pravu kvalificira kao zasebni oblik naknade štete. Stoga bi postojao rizik da bi dužnosnici koji ne bi bili obuhvaćeni subrogacijom Unije mogli biti dvaput obeštećeni za istu štetu, dok to ne bi bio slučaj kada je riječ o dužnosnicima čija bi prava subrogacijom prešla na Uniju.

27

Stoga, ako bi tumačenje pojma „treće strane“ predstavljalo kategoriju predviđenu nacionalnim pravom, postojala bi opasnost da na Uniju subrogacijom prijeđu prava dužnosnika, kada je riječ o pitanju odgovornosti, prema jednom, ali ne i prema drugom nacionalnom pravu, što bi dovelo do razlika u primjeni Pravilnika o osoblju za dužnosnike i pogodovanja pojedinim dužnosnicima ovisno o mjerodavnom nacionalnom pravu.

28

Slijedom navedenoga, pojam „treće strane“ iz članka 85.a stavka 1. Pravilnika u cilju određivanja opsega u njemu predviđene subrogacije treba tumačiti autonomno i ujednačeno u okviru pravnog sustava Unije.

29

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati odnosi li se pojam „treće strane“ iz članka 85.a stavka 1. Pravilnika samo na treću osobu koja je dužna naknaditi štetu koju je prouzročila dotičnom dužnosniku zbog pogreške koju je ta treća osoba učinila i koja je dovela do štete, ili se odnosi na svaku osobu, uključujući osiguravatelja, koja je prema nacionalnom pravu dužna naknaditi štetu koju je pretrpio oštećenik ili njegovi sljednici.

30

Prije svega, kada je riječ o tekstu odredbe članka 85.a Pravilnika, treba primjera radi istaknuti da iako se verzija na njemačkom jeziku izričito poziva na pojam krivnje koristeći izraz „auf das Verschulden eines Dritten“, verzija na engleskom jeziku koristi neutralniji termin „koji je prouzrokovala treća osoba“ („caused by a third party“). Druge jezične verzije, kao što su ona na francuskom („imputable à un tiers“), talijanskom („imputabile a un terzo“), španjolskom („imputable a un tercero“), portugalskom („imputável a um terceiro“) i nizozemskom jeziku (“aan een derde is te wijten“), referiraju se na pojam pripisivanja odgovornosti ne spominjući pojam krivnje.

31

Prema ustaljenoj praksi Suda, formulacija korištena u jednoj od jezičnih verzija neke odredbe prava Unije ne može služiti kao jedini temelj za tumačenje te odredbe ili imati prednost u odnosu na ostale jezične verzije. Naime, odredbe prava Unije treba tumačiti i primjenjivati na ujednačen način, uzimajući u obzir verzije sastavljene na svim jezicima Europske unije. U slučaju razlike između različitih jezičnih verzija nekog teksta prava Unije, predmetnu odredbu treba tumačiti u sklopu opće strukture i krajnjeg cilja propisa čiji je ona dio (presuda Léger, C‑528/13, EU:C:2015:288, t. 35. i navedena sudska praksa).

32

Slijedom navedenoga, uzimajući u obzir razlike spomenute u točki 29. ove presude u pogledu različitih jezičnih verzija članka 85.a Pravilnika, navedenu odredbu treba tumačiti prije svega s obzirom na njezinu svrhu.

33

Prema ustaljenoj praksi Suda, cilj je prava Unije na subrogaciju predviđenog člankom 85.a Pravilnika izbjegavanje situacije u kojoj bi dužnosnik bio dvaput obeštećen za istu štetu. Ako šteta koju je dužnosnik pretrpio ima za posljedicu obvezu Unije da mu isplati davanja predviđena Pravilnikom, rizik takvog kumuliranja može se izbjeći samo tako da dužnosnik ostane bez svojih prava, u korist Unije, prema trećoj osobi odgovornoj za štetni događaj (vidjeti u tom smislu presude Royale belge, C‑333/90, EU:C:1992:94, t. 9. i navedenu sudsku praksu te Lucaccioni/Komisija, C‑257/98 P, EU:C:1999:402, t. 20).

34

Taj je cilj moguće u potpunosti ostvariti samo ako subrogacija predviđena tim člankom pokriva sustave naknade štete oštećenih u nezgodama, bez obzira na to smatraju li se prema dotičnom nacionalnom pravu sustavom odgovornosti temeljem krivnje ili nekim drugim oblikom obveze naknade štete, i to čak i onda kad predviđaju, kao u slučaju propisa iz glavnog postupka, da je treća osoba dužna naknaditi štetu neovisno o bilo kakvoj krivnji.

35

Stoga, uzimajući u obzir svrhu subrogacije predviđene člankom 85.a Pravilnika, pojam „treće strane“ treba tumačiti široko i ne smije se ograničiti samo na odgovornost temeljem krivnje.

36

Slijedom navedenoga, na drugo pitanje treba odgovoriti da se pojam „treće strane“ u smislu članka 85.a stavka 1. Pravilnika odnosi na svaku osobu, uključujući i osiguravatelja, koja je prema nacionalnom pravu dužna naknaditi štetu koju je pretrpio oštećenik ili njegovi sljednici.

37

Uzevši u obzir odgovore na prvo i drugo pitanje, nije potrebno odgovoriti na treće pitanje.

38

Četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati treba li Pravilnik tumačiti na način da, u kontekstu izravne tužbe prema članku 85.a stavku 4. Pravilnika, davanja koja je Unija dužna isplatiti na osnovi, s jedne strane, članka 73. Pravilnika u svrhu osiguranja od rizika bolesti i nezgode i, s druge strane, članka 78. Pravilnika u svrhu isplate naknade za invalidnost, trebaju u konačnici ostati na njezin teret.

39

Prije svega treba istaknuti da, kao što proizlazi iz zahtjeva za prethodnu odluku, s obzirom na to da naknada za invalidnost prema nacionalnoj sudskoj praksi ne predstavlja obeštećenje oštećenika nezgode iz glavnog postupka, ona je odvojena i neovisna o šteti koju je oštećenik pretrpio. Međutim, obveza Unije da isplati davanja u korist oštećenika sukladno člancima 73. i 78. Pravilnika može predstavljati vlastitu štetu za Uniju.

40

Sud koji je uputio zahtjev naime smatra da bi sukladno nacionalnoj sudskoj praksi spomenutoj u točki 14. ove presude takva mogućnost bila isključena ako bi predmetno davanje trebalo sukladno mjerodavnom propisu u konačnici ostati na teret Unije.

41

U tom pogledu treba reći da bi vlastita šteta pretrpljena od strane Unije proizlazila iz obveze koja je tereti u pogledu isplate u korist oštećenika davanja iz članaka 73. i 78. Pravilnika te bi stoga ona bila rezultat, kada je o njoj riječ, obveze predviđene Pravilnikom.

42

Vezano uz pitanje trebaju li davanja iz članaka 73. i 78. Pravilnika u konačnici ostati na teret Unije, treba s jedne strane reći da članak 85.a stavak 4. Pravilnika izričito propisuje da Unija nije ograničena samo na mogućnost potraživanja temeljem subrogacije sukladno članku 85.a stavku 1. Pravilnika u pogledu štete koju su pretrpjeli dužnosnici, nego može i izravno pokrenuti postupak radi ishođenja naknade vlastite štete, posebice zbog davanja koja je bila dužna isplaćivati temeljem Pravilnika.

43

S druge strane, iako narav naknade za invalidnost o kojoj je riječ u glavnom postupku proizlazi iz posebnosti vezane uz odnos između Unije i njezinih dužnosnika propisan Pravilnikom, poštovanje te posebnosti ne zahtijeva da davanja isplaćena na osnovi naknade za invalidnost u konačnici trebaju ostati na teret Unije.

44

Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, na četvrto pitanje treba odgovoriti da se Pravilnik ne može tumačiti na način da, u kontekstu izravne tužbe prema članku 85.a stavku 4. Pravilnika, davanja koja je Unija dužna isplatiti na osnovi, s jedne strane, članka 73. Pravilnika u svrhu osiguranja od rizika bolesti i nezgode i, s druge strane, članka 78. Pravilnika u svrhu isplate naknade za invalidnost, trebaju u konačnici ostati na njezin teret.

45

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (peto vijeće) odlučuje: