Choose the experimental features you want to try

This document is an excerpt from the EUR-Lex website

Document 62012CJ0556

    Presuda Suda (treće vijeće) od 19. lipnja 2014.
    TDC A/S protiv Teleklagenævnet.
    Zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Østre Landsret.
    Zahtjev za prethodnu odluku – Elektroničke komunikacijske mreže i usluge – Direktiva 2002/19/EZ – Članak 2. točka (a) – Pristup i uporaba određenih dijelova mreže i pripadajućih infrastruktura i opreme – Članci 5., 8., 12. i 13. – Ovlast državnih regulatornih tijela – Obveza u pogledu pristupa i uporabe određenih dijelova mreže i pripadajućih infrastruktura i opreme – Poduzeće sa znatnijom tržišnom snagom na određenom tržištu – Priključni kabel koji povezuje razvodnik u pristupnoj mreži i priključnu točku mreže kod krajnjega korisnika – Proporcionalnost obveze zadovoljavanja razumnih zahtjeva za pristup i uporabu određenih dijelova mreže i pripadajućih infrastruktura i opreme – Direktiva 2002/21/EZ – Članak 8. – Opći ciljevi izvršavanja zadaća državnih regulatornih tijela.
    Predmet C‑556/12.

    Court reports – general

    ECLI identifier: ECLI:EU:C:2014:2009

    PRESUDA SUDA (treće vijeće)

    19. lipnja 2014. ( *1 )

    „Zahtjev za prethodnu odluku — Elektroničke komunikacijske mreže i usluge — Direktiva 2002/19/EZ — Članak 2. točka (a) — Pristup i uporaba određenih dijelova mreže i pripadajućih infrastruktura i opreme — Članci 5., 8., 12. i 13. — Ovlast državnih regulatornih tijela — Obveza u pogledu pristupa i uporabe određenih dijelova mreže i pripadajućih infrastruktura i opreme — Poduzeće sa znatnijom tržišnom snagom na određenom tržištu — Priključni kabel koji povezuje razvodnik u pristupnoj mreži i priključnu točku mreže kod krajnjega korisnika — Proporcionalnost obveze zadovoljavanja razumnih zahtjeva za pristup i uporabu određenih dijelova mreže i pripadajućih infrastruktura i opreme — Direktiva 2002/21/EZ — Članak 8. — Opći ciljevi izvršavanja zadaća državnih regulatornih tijela“

    U predmetu C‑556/12,

    povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Østre Landsret (Danska), odlukom od 26. studenoga 2012., koju je Sud zaprimio 3. prosinca 2012., u postupku

    TDC A/S

    protiv

    Teleklagenævnet,

    SUD (treće vijeće),

    u sastavu: M. Ilešič, predsjednik vijeća, C. G. Fernlund, A. Ó Caoimh, C. Toader i E. Jarašiūnas (izvjestitelj), suci,

    nezavisni odvjetnik: P. Cruz Villalón,

    tajnik: A. Calot Escobar,

    uzimajući u obzir pisani postupak,

    uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:

    za TDC A/S, R. Offersen, advokat,

    za dansku vladu, V. Pasternak Jørgensen, u svojstvu agenta, uz asistenciju J. Pinborga, advokat,

    za belgijsku vladu, M. Jacobs i T. Materne, u svojstvu agenata,

    za francusku vladu, J.-S. Pilczer i D. Colas, u svojstvu agenata,

    za Europsku komisiju, L. Nicolae kao i G. Braun i H. Støvlbæk, u svojstvu agenata,

    saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 16. siječnja 2014.,

    donosi sljedeću

    Presudu

    1

    Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 2., 8. i 12. Direktive 2002/19/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o pristupu i međusobnom povezivanju elektroničkih komunikacijskih mreža i pripadajuće opreme (Direktiva o pristupu) (SL L 108, str. 7.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 38., str. 69.), kako je izmijenjena Direktivom 2009/140/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2009. (SL L 337, str. 37.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 50., str. 68.; u daljnjem tekstu: Direktiva o pristupu).

    2

    Zahtjev je upućen u okviru spora između TDC A/S (u daljnjem tekstu: TDC), telekomunikacijskog operatora, i Teleklagenævnet (odbora za pritužbe iz područja telekomunikacija) u pogledu obveze instalacije, na zahtjev drugog operatora elektroničkih komunikacija, priključnih kabela koji krajnjim korisnicima omogućuju pristup mreži optičkih vlakana.

    Pravni okvir

    Pravo Unije

    3

    Članak 1. stavak 1. Direktive o pristupu glasi kako slijedi:

    „Unutar okvira utvrđenog u Direktivi 2002/21/EZ [Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o zajedničkom regulatornom okviru za elektroničke komunikacijske mreže i usluge (Okvirna direktiva) (SL L 108, str. 33.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 49., str. 25.), kako je izmijenjena Direktivom 2009/140 (u daljnjem tekstu: Okvirna direktiva)], ova Direktiva usklađuje način na koji države članice uređuju pristup i međusobno povezivanje elektroničkih komunikacijskih mreža i pripadajuće opreme. Svrha je utemeljiti regulatorni okvir u skladu s unutarnjim tržišnim načelima za odnose između davatelja mreža i usluga iz kojega će proizaći održivo tržišno natjecanje, interoperabilnost usluga elektroničke komunikacije i potrošačke pogodnosti.“

    4

    Članak 2. točke (a) i (b) Direktive o pristupu predviđa:

    „Za potrebe ove Direktive, primjenjuju se definicije predviđene u članku 2. [Okvirne direktive].

    Također se primjenjuju sljedeće definicije:

    (a)

    ‘pristup’ znači da se drugom poduzeću stavlja na raspolaganje oprema i/ili usluge uz utvrđene uvjete, na isključivoj ili neisključivoj osnovi, radi pružanja elektroničkih komunikacijskih usluga, kada se one rabe za pružanje usluga informatičkog društva ili usluga radio‑difuzijskog sadržaja. Pristup obuhvaća, inter alia: pristup dijelovima mreže i pripadajućoj infrastrukturi i opremi, koji može obuhvaćati priključenje opreme putem nepokretnih ili pokretnih sredstava (ovo posebno uključuje pristup lokalnoj petlji te opremi i uslugama potrebnim za pružanje usluga putem lokalne petlje); pristup fizičkoj infrastrukturi koja uključuje zgrade, kabelske kanale i antenske stupove; pristup odgovarajućim programskim sustavima, uključujući sustave za operativnu potporu; pristup informatičkim sustavima ili bazama podataka za naručivanje unaprijed, pribavljanje, naručivanje, održavanje i popravke, te izdavanje računa; pristup sustavima za pretvaranje brojeva ili sustavima koji nude istovjetnu funkcionalnost; pristup nepokretnim i pokretnim mrežama, posebno za roaming; pristup sustavima uvjetovanog pristupa za usluge digitalne televizije te pristup virtualnim mrežnim uslugama;

    (b)

    ,međusobno povezivanje (interkonekcija)' znači fizičko ili logičko povezivanje javnih komunikacijskih mreža koje koristi isto ili drugo poduzeće kako bi se korisnicima usluga jednog poduzeća dopustilo da komuniciraju s korisnicima istog ili drugog poduzeća ili da pristupe uslugama koje pruža drugo poduzeće. Usluge mogu pružati međusobno povezane stranke ili druge stranke koje imaju pristup mreži. Međupovezivanje je posebna vrsta pristupa koji se provodi između operatora javnih mreža“.

    5

    Članak 5. Direktive o pristupu, naslovljen „Ovlasti i odgovornosti državnih regulatornih tijela u vezi s pristupom i međusobnim povezivanjem“, propisuje:

    „1.   Provodeći ciljeve navedene u članku 8. [Okvirne direktive], državna regulatorna tijela [(u daljnjem tekstu: DRT‑ovi)] potiču i prema potrebi osiguravaju, u skladu s odredbama ove Direktive, odgovarajući pristup i međupovezivanja, kao i funkcionalnu povezanost usluga, a svoju odgovornost primjenjuju promičući učinkovitost, održivo tržišno natjecanje, učinkovito ulaganje i inovacije, te dajući krajnjim korisnicima najveću korist.

    Posebno, ne dovodeći u pitanje mjere koje se mogu poduzeti u vezi s poduzećima sa znatnijom tržišnom snagom u skladu s člankom 8., [DRT‑ovi] posebno moraju biti u stanju nametnuti:

    (a)

    u onoj mjeri u kojoj je to potrebno kako bi se osiguralo povezivanje s kraja‑na‑kraj, obveze za poduzeća koja nadziru pristup krajnjim korisnicima, uključujući u opravdanim slučajevima obvezu međusobnog povezivanja s drugim mrežama ako to već nije slučaj;

    [...]“

    6

    Članak 8. Direktive o pristupu, naslovljen „Nametanje, izmjena ili povlačenje obveza“, glasi kako slijedi:

    „1.   Države članice osiguravaju da su [DRT‑ovi] ovlašteni za nametanje obveza iz članaka 9. do 13.a.

    2.   Ako je operator određen da ima znatniju tržišnu snagu na određenom tržištu kao rezultat analize tržišta provedene u skladu s člankom 16. [Okvirne direktive], [DRT], ako je potrebno, nameće obveze utvrđene u člancima od 9. do 13. ove Direktive.

    [...]

    4.   Obveze nametnute u skladu s ovim člankom temelje se na naravi prepoznatog problema, proporcionalno i opravdano s obzirom na obveze predviđene u članku 8. [Okvirne direktive] [...]

    [...]“

    7

    Članak 12. Direktive o pristupu, naslovljen „Obveze pristupa i uporabe posebne mrežne opreme“, predviđa:

    „1.   [DRT] može u skladu s odredbama članka 8. propisati obveze operatorima da zadovolje razumne zahtjeve za pristup i uporabu određenih dijelova mreže i pripadajućih infrastruktura i opreme, inter alia u situacijama u kojima državno regulatorno tijelo smatra da bi uskraćivanje pristupa ili nerazumne odredbe i uvjeti sličnoga učinka usporili nastanak održivog tržišnog natjecanja na maloprodajnoj razini ili da ne bi bili u interesu krajnjega korisnika.

    [...]

    2.   Kada [DRT‑ovi] razmatraju obveze iz stavka 1., a posebno kada procjenjuju kako bi se takve obveze odredile razmjerno ciljevima utvrđenim u članku 8. [Okvirne direktive], oni posebno uzimaju u obzir sljedeće činjenice:

    (a)

    tehničku i gospodarsku održivost uporabe ili postavljanja konkurentske opreme u svijetlu razvoja tržišta, uzimajući u obzir narav i vrstu uključenih međupovezivanja i/ili pristupa, te uključujući održivost ostalih vertikalnih pristupnih proizvoda kao što je pristup kabelskim kanalima;

    (b)

    izvedivost pružanja predloženog pristupa, s obzirom na kapacitet koji je dostupan;

    (c)

    početno ulaganje vlasnika opreme, uzimajući u obzir bilo koje javne investicije i opasnosti povezane s ulaganjima;

    (d)

    potreba da se dugoročno zaštiti tržišno natjecanje, posebno pozorno prateći gospodarski učinkovitu infrastrukturnu konkurenciju;

    [...]“

    8

    Članak 13. Direktive o pristupu, naslovljen „Obveze nadzora cijene i troškovnog računovodstva“, propisuje:

    „1.   Kada analiza tržišta pokaže da nedostatak učinkovite konkurencije znači da dotični operator može održavati pretjerano visoke cijene, ili da može iznuđivati cijene na štetu krajnjih korisnika, [DRT] može, u skladu s odredbama članka 8., odrediti obveze koje se odnose na kontrolu povrata troškova i cijena, uključujući obveze da cijene slijede troškove te obveze u vezi sa sustavom troškovnog računovodstva radi osiguranja određenih vrsta međupovezivanja i/ili pristupa. Kako bi operatora potaknuli na ulaganja, uključujući ulaganja u sljedeću generaciju mreža, [DRT‑ovi] uzimaju u obzir ulaganja operatora te mu omogućavaju razumnu stopu povrata na odgovarajući angažirani kapital, uzimajući u obzir bilo koju opasnost koja je povezana s određenim novim projektom ulaganja u mreže.

    [...]“

    9

    Članak 2. točka (d.a.) Okvirne direktive definira priključnu točku mreže (NTP) kao „fizičku točku na kojoj se pretplatniku omogućuje pristup javnoj komunikacijskoj mreži“.

    10

    Članak 8. stavak 1. Okvirne direktive propisuje:

    „Države članice osiguravaju da [DRT‑ovi] u izvršavanju svojih regulatornih zadaća navedenih u ovoj Direktivi i posebnim direktivama poduzmu sve opravdane mjere u svrhu ostvarivanja ciljeva navedenih u stavcima 2., 3. i 4. Ove mjere su proporcionalne tim ciljevima.

    [...]“

    11

    Članak 8. stavak 2. Okvirne direktive predviđa:

    „Državna regulatorna tijela promiču tržišno natjecanje u području pružanja elektroničkih komunikacijskih mreža, elektroničkih komunikacijskih usluga i pripadajuće opreme i usluga, inter alia:

    [...]

    (b)

    osiguravajući da nema poremećaja ili ograničavanja tržišnog natjecanja u području elektroničkih komunikacija, uključujući prijenos sadržaja;

    [...]“

    12

    Članak 8. stavak 5. Okvirne direktive glasi kako slijedi:

    „U provođenju ciljeva politike iz stavaka 2., 3. i 4., [DRT‑ovi], inter alia, primjenjuju nepristrana, transparentna, nediskriminirajuća i razmjerna regulatorna načela:

    [...]

    (d)

    promicanjem djelotvornog ulaganja i inovacija u nove i poboljšane infrastrukture, pri tom osiguravajući da se u svim obvezama o pristupu uzme u obzir opasnost koju stvaraju poduzeća‑ulagači i dopuštajući različite dogovore o suradnji između ulagača i stranaka koje traže pristup, kako bi se raspršila opasnost od ulaganja, te istodobno osiguralo očuvanje tržišnog natjecanja i načelo nediskriminacije;

    [...]“

    Dansko pravo

    13

    Članak 40. Zakona br. 780 od 28. lipnja 2007. o tržišnom natjecanju i potrošačkim stvarima na tržištu telekomunikacija (Lov om konkurrence- og forbrugerforhold på telemarkedet), u verziji primjenjivoj u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: Zakon iz 2007.), predviđa:

    „Odredbe o međusobnom povezivanju odnose se na sljedeća područja:

    1°)

    pristup opremi ili uslugama ili njihovo pružanje u korist drugog operatora s ciljem ponude elektroničkih komunikacijskih usluga

    [...]

    Pristup opremi ili uslugama ili njihovo pružanje, u smislu 1°) prvog stavka gore, obuhvaća, među ostalim, pristup:

    1°)

    elementima mreže, uključujući razdvojeni pristup lokalnim petljama i pripadajućoj infrastrukturi kao i povezivanje opreme,

    [...]“

    14

    Članak 51. Zakona iz 2007. propisuje:

    „IT- og Telestyrelsen [Uprava za informatičke i telekomunikacijske tehnologije] operatorima sa znatnijom tržišnom snagom, u smislu članka 84. točke (d), nameće jednu ili više obveza predviđenih gore u trećem stavku, ne dovodeći u pitanje odredbe članka 76. točke (a).

    [...]

    Obveze nametnute na temelju prvog i drugog stavka gore temelje se na naravi utvrđenih problema i proporcionalne su i opravdane s obzirom na ciljeve članka 1. IT- og Telestyrelsen za svako tržište određuje opseg obveza i eventualne zahtjeve u pogledu kvalitete usluga međusobnog povezivanja pristup kojima je nametnut operatorima sa znatnijom tržišnom snagom, u skladu s člankom 51. trećim stavkom točkom 1°) gore […]

    Pri svojoj ocjeni proporcionalnosti u smislu četvrtog stavka gore, IT- og Telestyrelsen uzima u obzir, među ostalim:

    1°)

    izvedivost planiranog pružanja međusobnog povezivanja, s obzirom na postojeće kapacitete,

    2°)

    važnost početnih ulaganja koja treba provesti vlasnik opreme s obzirom na inherentne rizike,

    3°)

    ovisno o slučaju, relevantna prava intelektualnog vlasništva.“

    15

    Zakon iz 2007. zamijenjen je Zakonom br. 169 o telekomunikacijama (lov nr. 169 om elektroniske kommunikationsnet og –tjenester) od 3. ožujka 2011. (u daljnjem tekstu: Zakon br. 169/2011). Taj je zakon stupio na snagu 25. svibnja 2011.

    16

    Članak 41. Zakona br. 169/2011 predviđa:

    „U okviru odluka donesenih na temelju članka 40. prvog stavka, IT- og Telestyrelsen nameće jednu ili više obveza operatorima sa znatnijom tržišnom snagom u smislu članka 40. IT- og Telestyrelsen u svakoj odluci precizira narav i opseg obveza.

    Obveze iz prvog stavka gore mogu obuhvaćati:

    1°)

    pristup mreži [...]

    2°)

    nediskriminaciju [...]

    3°)

    transparentnost [...]

    4°)

    računovodstvenu razdvojenost [...]

    5°)

    kontrolu cijena [...]

    6°)

    funkcionalnu razdvojenost [...]

    U iznimnim okolnostima IT- og Telestyrelsen može, na temelju mišljenja Europske komisije, svakom operatoru sa znatnijom tržišnom snagom nametnuti druge obveze uz one predviđene gore u drugom stavku.

    [...]“

    17

    Članak 42. Zakona br. 169/2011 glasi kako slijedi:

    „Pod obvezom pristupa treba podrazumijevati obvezu za operatora sa znatnijom tržišnom snagom da ponudi stvarni ili virtualni pristup određenim dijelovima svoje mreže, svojih usluga i pripadajuće opreme.

    Usto, operatoru se može nametnuti obveza zadovoljavanja razumnih zahtjeva za sklapanje ili izmjenu ugovora o pristupu mreži. Ta obveza, među ostalim, može obuhvaćati:

    1°)

    odobravanje pristupa elementima i opremi posebnih mreža, uključujući pristup elementima mreže koji nisu aktivni, izdvojeni pristup lokalnoj petlji, među ostalim, radi omogućivanja pružanja usluga predizbora ili izbora operatora, i ponudu preprodaje povezanosti pretplatnika.

    [...]

    Prilikom nametanja obveze pristupa mreži, IT- og Telestyrelsen mora, među ostalim, uzeti u obzir sljedeće elemente:

    1°)

    tehničku i ekonomsku održivost korištenja ili uspostavljanja konkurentske opreme, uzimajući u obzir brzinu kojom se tržište razvija te narav i vrstu pristupa mreži i međusobnog povezivanja,

    2°)

    stupanj izvedivosti predloženog pružanja pristupa mreži, uzimajući u obzir dostupan kapacitet,

    3°)

    početno ulaganje vlasnika opreme, uzimajući u obzir provedena javna ulaganja i rizike svojstvene ulaganju,

    4°)

    potrebu dugotrajnog očuvanja tržišnog natjecanja, dajući osobitu pozornost ekonomski učinkovitom tržišnom natjecanju utemeljenom na infrastrukturama.“

    Glavni postupak i prethodna pitanja

    18

    Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da TDC ima znatniju tržišnu snagu na tržištu veleprodajnog pružanja širokopojasnog pristupa putem mreža od bakrenih žica, kabelske (koaksijalne) televizije i optičkih vlakana.

    19

    Utvrdivši probleme tržišnog natjecanja na tom tržištu, IT- og Telestyrelsen je odlukom od 3. studenoga 2010., na temelju Zakona iz 2007. koji je tada bio na snazi, nametnuo TDC‑u više obveza, među kojima obvezu zadovoljavanja razumnih zahtjeva za pristup širokopojasnim vezama putem svoje mreže optičkih vlakana. Ta je obveza obuhvaćala, među ostalim, instalaciju priključnih kabela na najvećoj udaljenosti od 30 metara radi povezivanja krajnjega korisnika s mrežom optičkih vlakana koja je namijenjena pružanju pristupa velike brzine.

    20

    TDC je podnio pritužbu protiv te odluke pred Teleklagenævnetom koji je odlukom od 20. lipnja 2011. u bitnome potvrdio spornu odluku. Teleklagenævnet je smatrao da je obveza zadovoljavanja razumnih zahtjeva za pristup bila proporcionalna jer je bila potrebna, prikladna i dovoljna za osiguranje stvarnog tržišnog natjecanja. Usto, kao što to proizlazi iz zahtjeva za prethodnu odluku, istaknuo je da je, u skladu s odredbama članka 7. stavka 3. Okvirne direktive, IT- og Telestyrelsen obavijestio Komisiju o svojem nacrtu odluke od 3. studenoga 2010. i da se ona u svojem mišljenju o tom nacrtu nije izjasnila o spornim aspektima te obveze.

    21

    TDC je 12. kolovoza 2011. podnio tužbu protiv odluke Teleklagenævneta od 20. lipnja 2011. pred Rettenom på Frederiksberg (prvostupanjski sud u Frederiksbergu), koji je predmet uputio Østre Landsret (regionalni sud za istok), s obzirom na iznesena načelna pitanja.

    22

    Pred potonjim sudom TDC ističe da obveza instalacije priključnih kabela za mrežu optičkih vlakana, koju je nametnuo IT- og Telestyrelsen, predstavlja obvezu uspostave novih infrastruktura, no, prema TDC‑u, pojam „pristupa“ u smislu Direktive o pristupu ne obuhvaća instalaciju takvih infrastruktura. Dodaje da ta obveza predstavlja znatan financijski trošak i da zbog toga ne poštuje načelo proporcionalnosti propisano u članku 8. stavku 1. te direktive.

    23

    S druge strane, Teleklagenævnet navodi da je tržište o kojem je riječ imalo probleme tržišnog natjecanja u Danskoj gdje je, kao prvo, mreža optičkih vlakana trenutačno u razvoju i gdje, kao drugo, za razliku od drugih mreža (bakrenih, koaksijalnih), ta mreža nije izravno povezana s krajnjim korisnikom u trenutku njezine prve instalacije. Prema Teleklagenævnetu, obveza instalacije priključnih kabela ne predstavlja obvezu stvaranja novih infrastruktura, nego tehničku prilagodbu već postojeće mreže optičkih vlakana. Smatra da, na temelju članaka 8. i 12. Direktive o pristupu, IT- og Telestyrelsen ima ovlast operatorima sa znatnijom tržišnom snagom na određenom tržištu nametnuti obvezu zadovoljavanja razumnih zahtjeva za međusobno povezivanje koji dolaze od drugih operatora, čak i ako to može zahtijevati prilagodbe mreže u obliku, među ostalim, kopanja prokopa. Ističe da se, kad se nametne takva obveza, ocjena proporcionalnosti planiranih mjera provodi uzimajući u obzir važnost početnih ulaganja vlasnika opreme.

    24

    U zahtjevu za prethodnu odluku Østre Landsret navodi da je predmet glavnog postupka opseg obveze zadovoljavanja razumnih zahtjeva za pristup mreži optičkih vlakana TDC‑a. Točnije, prema tom sudu glavno pitanje koje se postavlja jest može li, na temelju Zakona iz 2007. i Direktive o pristupu, takva obveza imati za posljedicu da je, na zahtjev konkurentskog telekomunikacijskog operatora, TDC obvezan instalirati priključne kabele koji povezuju njegovu mrežu optičkih vlakana i krajnjega korisnika, za što može biti potrebno kopanje prokopa dužine i do 30 metara.

    25

    U tim je okolnostima Østre Landsret odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

    „1.

    Treba li pojam ,pristupa', kako je definiran u članku 2. točki (a) Direktive [o pristupu], tumačiti tako da obuhvaća instalaciju priključnih kabela koji povezuju razvodnik u pristupnoj mreži i priključni segment kod krajnjega korisnika? Je li za odgovor na to pitanje relevantna činjenica da dužina priključnih kabela ne prelazi 30 metara?

    2.

    Je li instalacija priključnoga kabela najveće dužine 30 metara koji povezuje razvodnik u pristupnoj mreži i priključni segment kod krajnjega korisnika obuhvaćena pojmom ,pristupa i uporabe određenih dijelova mreže i pripadajućih infrastruktura i opreme' [predviđenim u] članku 12. te direktive, u vezi s njezinim člancima 2. i 8.?

    3.

    Je li za odgovor na prva dva pitanja, kada je obveza pristupa u obliku obveze instalacije primjerice priključnih kabela koji povezuju razvodnik u pristupnoj mreži i priključni segment kod krajnjega korisnika, relevantna činjenica da vlasnik elektroničke komunikacijske mreže mora provesti ulaganja koja uvelike prelaze trošak nabave elektroničke komunikacijske mreže kojoj se mora dati pristup?

    4.

    Je li za odgovor na treće pitanje relevantna činjenica da [taj] vlasnik može povratiti svoje troškove instalacije priključnih kabela kroz nametnutu obvezu kontrole cijena?“

    O prethodnim pitanjima

    Prvo i drugo pitanje

    26

    Svojim prvim i drugim pitanjem, koja treba razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 2. točku (a) i članke 8. i 12. Direktive o pristupu tumačiti tako da je DRT ovlašten operatoru elektroničkih komunikacija sa znatnijom tržišnom snagom na određenom tržištu, na ime obveze zadovoljavanja razumnih zahtjeva za pristup i uporabu određenih dijelova mreže i pripadajućih infrastruktura i opreme kojih je vlasnik, nametnuti obvezu instalacije, na zahtjev konkurentskih operatora, priključnoga kabela dužine ne veće od 30 metara koji povezuje razvodnik u pristupnoj mreži i priključnu točku mreže kod krajnjega korisnika.

    27

    Radi odgovora na ta pitanja treba podsjetiti na ovlasti koje Direktiva o pristupu daje DRT‑u za nametanje operatorima obveze zadovoljavanja razumnih zahtjeva za pristup i uporabu određenih dijelova mreže i pripadajućih infrastruktura i opreme, a zatim protumačiti pojam „pristupa i uporabe određenih dijelova mreže i pripadajućih infrastruktura i opreme“ prije razmatranja uvjeta koji se trebaju ispuniti kako bi se takve obveze mogle nametnuti.

    28

    Kao prvo, što se tiče ovlasti DRT‑ova za nametanje obveze zadovoljavanja razumnih zahtjeva za pristup i uporabu određenih dijelova mreže i pripadajućih infrastruktura i opreme, treba podsjetiti da su prema članku 8. stavku 2. Direktive o pristupu, ako se za operatora utvrdilo da ima znatniju tržišnu snagu na određenom tržištu kao rezultat analize tržišta provedene u skladu s člankom 16. Okvirne direktive, DRT‑ovi ovlašteni nametnuti mu obveze utvrđene u člancima 9. do 13. Direktive o pristupu.

    29

    Među tim obvezama su one predviđene u članku 12. stavku 1. prvom podstavku Direktive o pristupu, prema kojem DRT‑ovi mogu, u skladu s odredbama članka 8. te direktive, propisati obveze operatorima da zadovolje razumne zahtjeve za pristup i uporabu određenih dijelova mreže i pripadajućih infrastruktura i opreme, inter alia u situacijama u kojima smatraju da bi uskraćivanje pristupa ili nerazumne odredbe i uvjeti sličnoga učinka usporili nastanak održivog tržišnog natjecanja na maloprodajnoj razini ili da ne bi bili u interesu krajnjega korisnika.

    30

    Stoga taj članak 12., u vezi s člankom 8. Direktive o pristupu, daje DRT‑u ovlast nametanja obveze operatorima sa znatnijom tržišnom snagom na određenom tržištu da zadovolje razumne zahtjeve za pristup i uporabu određenih dijelova mreže i pripadajućih infrastruktura i opreme.

    31

    Što se tiče pojma „pristupa određenim dijelovima mreže i pripadajućim infrastrukturama i opremi“, u smislu članka 12. stavka 1. Direktive o pristupu, treba istaknuti da, prema članku 2. točki (a) te direktive, pojam „pristupa“ znači da se drugom poduzeću stavlja na raspolaganje oprema i/ili usluge uz utvrđene uvjete, na isključivoj ili neisključivoj osnovi, radi pružanja elektroničkih komunikacijskih usluga, kada se one rabe za pružanje usluga informatičkog društva ili usluga radio‑difuzijskog sadržaja. Ta odredba precizira da „pristup“ obuhvaća, inter alia: pristup dijelovima mreže i pripadajućoj infrastrukturi i opremi, koji može obuhvaćati priključenje opreme putem nepokretnih ili pokretnih sredstava (to posebno uključuje pristup lokalnoj petlji te opremi i uslugama potrebnim za pružanje usluga putem lokalne petlje); pristup fizičkoj infrastrukturi koja uključuje zgrade, kabelske kanale i antenske stupove; te pristup nepokretnim i pokretnim mrežama, posebno za roaming.

    32

    Stoga iz teksta te odredbe proizlazi, s jedne strane, da pojam „pristupa“ podrazumijeva provedbu prilagodbi kojom se drugom poduzeću stavljaju na raspolaganje oprema i/ili usluge radi pružanja elektroničkih komunikacijskih usluga, kako to također ističe nezavisni odvjetnik u točkama 17. i 18. svojeg mišljenja i, s druge strane, da popis oblika pristupa koji se nabrajaju nije iscrpan.

    33

    Međutim, članak 2. točka (a) Direktive o pristupu ne precizira može li pristup, u smislu te odredbe, obuhvaćati priključni kabel između razvodnika u pristupnoj mreži i priključne točke mreže kod krajnjega korisnika, koji je potreban za pristup postojećoj mreži.

    34

    U tim okolnostima, radi tumačenja pojma „pristupa određenim dijelovima mreže i pripadajućim infrastrukturama i opremi“, u smislu članka 12. stavka 1. Direktive o pristupu, treba razmotriti pojam „pristupa“ predviđen u članku 2. točki (a) te direktive s obzirom na njezinu strukturu i svrhu koju postavlja.

    35

    Što se tiče strukture Direktive o pristupu, dovoljno je navesti da ona u članku 2. točki (b) definira međusobno povezivanje kao fizičko ili logičko povezivanje javnih komunikacijskih mreža koje koristi isto ili drugo poduzeće kako bi se korisnicima usluga jednog poduzeća dopustilo da komuniciraju s korisnicima istog ili drugog poduzeća ili da pristupe uslugama koje pruža drugo poduzeće.

    36

    Međutim, članak 5. stavak 1. drugi podstavak točka (a) Direktive o pristupu, koji se odnosi na ovlasti i odgovornosti DRT‑ova u vezi s pristupom i međusobnim povezivanjem, predviđa da oni mogu nametnuti, u onoj mjeri u kojoj je to potrebno kako bi se osiguralo povezivanje s kraja‑na‑kraj, obveze za poduzeća koja nadziru pristup krajnjim korisnicima, uključujući u opravdanim slučajevima obvezu međusobnog povezivanja s drugim mrežama ako to već nije slučaj.

    37

    Iz tih odredaba proizlazi da pojam „pristupa“, u smislu te direktive, može obuhvaćati prilagodbu postojeće mreže koja omogućuje njezino povezivanje s krajnjim korisnikom.

    38

    Što se tiče svrhe Direktive o pristupu, njezin članak 1. stavak 1. propisuje da je njezina svrha utemeljiti „regulatorni okvir iz kojega će proizaći održivo tržišno natjecanje, interoperabilnost usluga elektroničke komunikacije i potrošačke pogodnosti“.

    39

    Tako članak 8. stavak 1. Okvirne direktive predviđa da DRT‑ovi, u izvršavanju svojih regulatornih zadaća utvrđenih u Okvirnoj direktivi i posebnim direktivama, dakle osobito u Direktivi o pristupu, moraju poduzeti sve opravdane mjere u svrhu ostvarivanja ciljeva utvrđenih u tom članku, a koji se sastoje od promicanja tržišnog natjecanja u području pružanja elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga, doprinosa razvoju unutarnjeg tržišta i promicanja interesa građana Unije.

    40

    Radi ostvarivanja ciljeva iz članka 8. Okvirne direktive, DRT‑ovi moraju, u okviru ovlasti i odgovornosti koje imaju na temelju članka 5. stavka 1. prvog podstavka Direktive o pristupu, osigurati, u skladu s njezinim odredbama, odgovarajući pristup i međusobno povezivanje i interoperabilnost usluga, izvršavajući svoju odgovornost tako da promiču djelotvornost, održivo tržišno natjecanje, potiču učinkovita ulaganja i inovacije, a krajnjim korisnicima pruže najveće pogodnosti.

    41

    U pogledu članka 5. stavka 1. Direktive o pristupu, Sud je smatrao da iz njegovog teksta proizlazi da je zadaća DRT‑ova osigurati odgovarajući pristup i međusobno povezivanje i interoperabilnost usluga na načine koji nisu iscrpno nabrojeni (presuda TeliaSonera Finland, C‑192/08, EU:C:2009:696, t. 58.).

    42

    Također, treba smatrati da obveze zadovoljavanja razumnih zahtjeva za pristup i uporabu određenih dijelova mreže i pripadajućih infrastruktura i opreme koje se mogu nametnuti operatorima sa znatnijom tržišnom snagom nisu iscrpno definirane, ali ih trebaju utvrditi DRT‑ovi, od slučaja do slučaja, s obzirom na ciljeve iz članka 8. Okvirne direktive.

    43

    Iz svega prethodno navedenoga proizlazi da pojam „pristupa određenim dijelovima mreže i pripadajućim infrastrukturama i opremi“, u smislu članka 2. točke (a) i članka 12. stavka 1. Direktive o pristupu, može obuhvaćati instalaciju priključnih kabela koji povezuju razvodnik u pristupnoj mreži i priključnu točku mreže kod krajnjega korisnika.

    44

    Naposljetku, što se tiče uvjeta koji DRT‑ovima omogućuju nametanje obveze operatoru sa znatnijom tržišnom snagom na određenom tržištu da zadovolji razumne zahtjeve za pristup i uporabu određenih dijelova mreže i pripadajućih infrastruktura i opreme, treba istaknuti da članak 8. stavak 4. Direktive o pristupu predviđa da se obveze koje DRT‑ovi nameću tim operatorima temelje na naravi prepoznatog problema, proporcionalno i opravdano s obzirom na ciljeve propisane u članku 8. stavku 1. Okvirne direktive i navedene u točki 39. ove presude.

    45

    Iz toga proizlazi da DRT može operatoru sa znatnijom tržišnom snagom na određenom tržištu, na ime obveze zadovoljavanja razumnih zahtjeva za pristup i uporabu određenih dijelova mreže i pripadajućih infrastruktura i opreme, nametnuti obvezu instalacije, na zahtjev konkurentskih operatora, priključnoga kabela koji povezuje razvodnik u pristupnoj mreži i priključnu točku mreže kod krajnjega korisnika, pod uvjetom da je ta obveza utemeljena na naravi prepoznatog problema i da je proporcionalna i opravdana s obzirom na ciljeve propisane u članku 8. stavku 1. Okvirne direktive.

    46

    U konkretnom slučaju, iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da, prema Teleklagenævnetu, TDC, zbog posebnog razvoja svoje mreže optičkih vlakana, odlučuje o trenutku u kojem se domaćinstva mogu povezati, što mu daje određenu konkurentsku prednost za pribavljanje novih klijenata na razini maloprodajnog tržišta jer su novi klijenti ugovorno vezani za TDC tijekom razdoblja od barem šest mjeseci. Obveza za TDC da instalira priključne kabele imala bi tako za cilj osigurati da konkurentski operatori mogu biti ravnopravni s TDC‑om i da mogu koristiti mrežu TDC‑a u područjima gdje ta mreža postoji, u pogledu krajnjih klijenata koji još nisu povezani. Instalacija tih kabela bila bi uvjet sine qua non kako bi operatori konkurenti TDC‑u mogli pribaviti klijente i ponuditi im usluge distribuirane preko optičkih vlakana u uvjetima istog tržišnog natjecanja kao TDC.

    47

    S obzirom na te elemente, na sudu koji je uputio zahtjev jest da ocijeni je li obveza koju je DRT nametnuo TDC‑u da instalira priključni kabel dužine ne veće od 30 metara koji povezuje razvodnik u pristupnoj mreži i priključnu točku mreže kod krajnjega korisnika utemeljena na naravi prepoznatog problema te je li proporcionalna i opravdana s obzirom na ciljeve propisane u članku 8. stavku 1. Okvirne direktive.

    48

    S obzirom na sva ta razmatranja, na prvo i drugo pitanje treba odgovoriti tako da članak 2. točku (a) te članke 8. i 12. Direktive o pristupu treba tumačiti na način da je DRT ovlašten operatoru elektroničkih komunikacija sa znatnijom tržišnom snagom na određenom tržištu, na ime obveze zadovoljavanja razumnih zahtjeva za pristup i uporabu određenih dijelova mreže i pripadajućih infrastruktura i opreme, nametnuti obvezu instalacije, na zahtjev konkurentskih operatora, priključnoga kabela dužine ne veće od 30 metara koji povezuje razvodnik u pristupnoj mreži i priključnu točku mreže kod krajnjega korisnika, pod uvjetom da je ta obveza utemeljena na naravi prepoznatog problema i da je proporcionalna i opravdana s obzirom na ciljeve propisane u članku 8. stavku 1. Okvirne direktive, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.

    Treće i četvrto pitanje

    49

    Svojim trećim i četvrtim pitanjem, koja treba razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članke 8. i 12. Direktive o pristupu, u vezi s njezinim člankom 13., tumačiti tako da DRT, kad namjerava operatoru vlasniku elektroničke komunikacijske mreže nametnuti obvezu uspostave priključnih kabela radi povezivanja krajnjega korisnika s tom mrežom, mora uzeti u obzir početno ulaganje koje je proveo operator o kojem je riječ i postojanje kontrole cijena koja omogućuje povrat troškova instalacije.

    50

    U tom pogledu, treba podsjetiti da na temelju članka 12. stavka 2. točaka (a) do (d) Direktive o pristupu DRT‑ovi moraju, kad razmatraju obveze iz stavka 1. tog članka, a osobito kad procjenjuju jesu li te obveze proporcionalne ciljevima iz članka 8. Okvirne direktive, uzeti u obzir, među ostalim, tehničku i ekonomsku održivost korištenja ili uspostavljanja konkurentske opreme, uzimajući u obzir brzinu kojim se tržište razvija te narav i vrstu međusobnog povezivanja i/ili pristupa o kojem je riječ, stupanj izvedivosti predloženog pružanja pristupa mreži kako bi se procijenila proporcionalnost obveza nametnutih operatorima sa znatnijom tržišnom snagom na određenom tržištu, početno ulaganje vlasnika opreme, uzimajući u obzir provedena javna ulaganja i rizike inherentne ulaganju, te potrebu dugotrajnog očuvanja tržišnog natjecanja, dajući osobitu pozornost ekonomski učinkovitom tržišnom natjecanju utemeljenom na infrastrukturama.

    51

    Što se tiče članka 13. stavka 1. Direktive o pristupu, on predviđa da DRT‑ovi mogu odrediti obveze koje se odnose na povrat troškova i kontrolu cijena u pogledu poduzeća sa znatnijom tržišnom snagom na određenom tržištu za pružanje posebnih vrsta međusobnog povezivanja i/ili pristupa, kada analiza tržišta pokaže da nedostatak učinkovite konkurencije znači da dotični operator može održavati pretjerano visoke cijene ili da može iznuđivati cijene na štetu krajnjih korisnika. Kako bi operatora potaknuli na ulaganja, uključujući ulaganja u sljedeću generaciju mreža, DRT‑ovi uzimaju u obzir ulaganja operatora te mu omogućavaju razumnu stopu povrata na odgovarajući angažirani kapital, uzimajući u obzir bilo koju opasnost koja je povezana s određenim novim projektom ulaganja u mreže.

    52

    Usto, članak 8. stavak 5. Okvirne direktive također precizira da u provođenju ciljeva koji se sastoje od promicanja tržišnog natjecanja, doprinosa razvoju unutarnjeg tržišta i promicanja interesa građana Unije DRT‑ovi primjenjuju nepristrana, transparentna, nediskriminirajuća i razmjerna regulatorna načela. Među tim načelima su, u točki (d) te odredbe, promicanje djelotvornog ulaganja i inovacija u nove i poboljšane infrastrukture, pritom osiguravajući da se u svim obvezama o pristupu uzme u obzir opasnost koju stvaraju poduzeća‑ulagači i dopuštajući različite dogovore o suradnji između ulagača i stranaka koje traže pristup, kako bi se raspršila opasnost od ulaganja te istodobno osiguralo očuvanje tržišnog natjecanja i načelo nediskriminacije.

    53

    Iz prethodno navedenoga proizlazi, kao što je to naveo i nezavisni odvjetnik u točkama 37. i 38. svojeg mišljenja, da DRT‑ovi moraju, u okviru ispitivanja proporcionalnosti namjeravane obveze u odnosu na ciljeve propisane u članku 8. stavku 1. Okvirne direktive, uzeti u obzir, među ostalim, početno ulaganje vlasnika opreme i postojanje sustava kontrole cijena. Stoga, kad mu namjeravaju, na ime obveze zadovoljavanja razumnih zahtjeva za pristup i uporabu određenih dijelova mreže i pripadajućih infrastruktura i opreme, nametnuti obvezu prilagodbe postojeće mreže koja omogućuje uspostavu veze između njega i krajnjega korisnika, moraju uzeti u obzir troškove te prilagodbe.

    54

    Iz svih tih razmatranja proizlazi da na treće i četvrto pitanje treba odgovoriti da članke 8. i 12. Direktive o pristupu, u vezi s njezinim člankom 13., treba tumačiti tako da DRT, kad namjerava operatoru elektroničkih komunikacija sa znatnijom tržišnom snagom na određenom tržištu nametnuti obvezu uspostave priključnih kabela radi povezivanja krajnjega korisnika s mrežom, mora uzeti u obzir početno ulaganje koje je proveo operator o kojem je riječ i postojanje kontrole cijena koja omogućuje povrat troškova instalacije.

    Troškovi

    55

    Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

     

    Slijedom navedenoga, Sud (treće vijeće) odlučuje:

     

    1.

    Članak 2. točku (a) te članke 8. i 12. Direktive 2002/19/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka od 2002. o pristupu i međusobnom povezivanju elektroničkih komunikacijskih mreža i pripadajuće opreme (Direktiva o pristupu), kako je izmijenjena Direktivom 2009/140/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2009., treba tumačiti tako da je državno regulatorno tijelo ovlašteno operatoru elektroničkih komunikacija sa znatnijom tržišnom snagom na određenom tržištu, na ime obveze zadovoljavanja razumnih zahtjeva za pristup i uporabu određenih dijelova mreže i pripadajućih infrastruktura i opreme, nametnuti obvezu instalacije, na zahtjev konkurentskih operatora, priključnoga kabela dužine ne veće od 30 metara koji povezuje razvodnik u pristupnoj mreži i priključnu točku mreže kod krajnjega korisnika, pod uvjetom da je ta obveza utemeljena na naravi prepoznatog problema i da je proporcionalna i opravdana s obzirom na ciljeve propisane u članku 8. stavku 1. Direktive 2002/21/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o zajedničkom regulatornom okviru za elektroničke komunikacijske mreže i usluge (Okvirna direktiva), kako je izmijenjena Direktivom 2009/140, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.

     

    2.

    Članke 8. i 12. Direktive 2002/19, kako je izmijenjena Direktivom 2009/140, u vezi s njezinim člankom 13., treba tumačiti tako da državno regulatorno tijelo, kad namjerava operatoru elektroničkih komunikacija sa znatnijom tržišnom snagom na određenom tržištu nametnuti obvezu uspostave priključnih kabela radi povezivanja krajnjega korisnika s mrežom, mora uzeti u obzir početno ulaganje koje je proveo operator o kojem je riječ i postojanje kontrole cijena koja omogućuje povrat troškova instalacije.

     

    Potpisi


    ( *1 ) Jezik postupka: danski

    Top