1

Tužbom koju je tajništvo Službeničkog suda zaprimilo 14. travnja 2011. tužiteljica s jedne strane zahtijeva poništenje odluke Europske komisije o obustavi postupka povodom njezinog zahtjeva za pomoć i s druge strane da se Komisiji naloži da tužiteljici naknadi štetu koju je navodno pretrpjela.

2

Članak 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima propisuje:

„1.   Svatko ima pravo da institucije, tijela, uredi i agencije Unije njegove predmete obrađuju nepristrano, pravično i u razumnom roku.

2.   To pravo uključuje:

[…]

[…]“

3

Članak 1.d stavak 1. Pravilnika o osoblju Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju) glasi:

„Pri primjeni ovog Pravilnika o osoblju zabranjuje se svaka diskriminacija na osnovi spola, rase, boje kože, etničkog ili socijalnog podrijetla, genetskih obilježja, jezika, vjere ili uvjerenja, političkog ili drugog nazora, pripadnosti nacionalnoj manjini, imovine, rođenja, invaliditeta, dobi ili spolne orijentacije.

[…]“

4

Članak 12.a stavak 3. Pravilnika o osoblju određuje:

„’Uznemiravanje‘ znači svako neprimjereno postupanje koje traje tijekom određenog razdoblja, ponavlja se ili je sustavno te se izražava fizičkim ponašanjem, usmenim ili pisanim izjavama, gestama ili drugim namjernim djelovanjem koje može štetiti osobnosti, dostojanstvu, ili fizičkom ili psihičkom integritetu osobe.“

5

U skladu s člankom 24. Pravilnika o osoblju:

„Unija pomaže svakom dužnosniku, posebno u postupcima protiv počinitelja prijetnji, uvreda, klevete i širenja klevete te svih vrsta napada usmjerenih na osobu ili imovinu dužnosnika ili člana njegove obitelji zbog njegova položaja ili poslova.

U tim slučajevima Unija solidarno nadoknađuje dužnosniku štetu koju dužnosnik nije uzrokovao namjerno ili teškom nepažnjom i koju ne može nadoknaditi od počinitelja.“

6

Druga rečenica članka 25. Pravilnika o osoblju propisuje:

„Svaka odluka donesena na temelju ovog Pravilnika o osoblju koja se odnosi na pojedinca, dotičnom se dužnosniku dostavlja u pisanom obliku. Svaka odluka koja ima negativni učinak na dužnosnika sadržava obrazloženje.“

7

Prema članku 2. stavku 2. priloga IX. Pravilniku o osoblju koji se odnosi na stegovni postupak:

„Tijelo za imenovanje obavješćuje dotičnu osobu o završetku istrage i dostavlja joj zaključke izvješća o istrazi te, na zahtjev i podložno zaštiti zakonitih interesa trećih stranaka, sve dokumente izravno povezane s optužbama koje su protiv nje iznesene.“

8

Tužiteljica, koja je u službu Komisije stupila 1977., počevši od 1. srpnja 1991. raspoređena je u Glavnu upravu (GU) „IX. Kadrovski poslovi i administracija, danas GU „Ljudski resursi i sigurnost“ (u daljnjem tekstu: GU za kadrovske poslove).

9

Tužiteljica se 2003. prijavila na natječaj za radno mjesto direktora Uprave B „Pravilnik o osoblju: politika, uprava i savjetovanje“, GU za kadrovske poslove (u daljnjem tekstu: Uprava B), kao i na radno mjesto direktora Uprave C „Socijalna politika, kadrovski poslovi u Luxembourgu, zdravlje, higijena“ iste Glavne uprave (u daljnjem tekstu: Uprava C). U tim dvama slučajevima tužiteljica je uvrštena na užu listu, ali je Uprava izabrala druge kandidate, osobu A za Upravu B i osobu B za Upravu C.

10

Nakon žalbi koje je tužiteljica podnijela protiv odluka o imenovanju osoba A i B, one su poništene dvjema presudama Prvostupanjskog suda od 4. srpnja 2006. (Tzirani/Komisija, T‑45/04, i Tzirani/Komisija, T‑88/04). Nakon toga tužiteljica je pred Službeničkim sudom tužbom osporavala izvršenje presude T‑45/04, povodom koje je donesena presuda Službeničkog suda od 22. listopada 2008., Tzirani/Komisija (F‑46/07), kojom je Službenički sud poništio novu odluku o imenovanju osobe A na radno mjesto Uprave B i naložio Komisiji da tužiteljici isplati naknadu štete.

11

Tužiteljica je 1. siječnja 2003. raspoređena u Ured za „Upravljanje individualnim materijalnim pravima i njihovu isplatu“ (PMO) kao načelnica odjela. Osoba C je 1. listopada 2004. imenovana vršiteljicom dužnosti direktora PMO‑a, a zatim je počevši od 16. veljače 2005. imenovana direktoricom PMO‑a.

12

U elektroničkim pismima od 25. svibnja 2005. i 17. veljače 2006. poslanima njenoj nadređenoj C tužiteljica je iznijela primjedbe u odnosu na nju, smatrajući da bi njeno postupanje moglo predstavljati uznemiravanje.

13

Tužiteljica je 5. prosinca 2007. podnijela zahtjev za pomoć na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju (u daljnjem tekstu: zahtjev od 5. prosinca 2007. ili zahtjev za pomoć). Ona tvrdi da je bila žrtva uznemiravanja i da je od Komisije zahtijevala da pokrene upravnu istragu kako bi ispitala te činjenice i poduzela mjere koje bi mogle riješiti tu situaciju. Usto je tužiteljica izrazila želju da po njenom zahtjevu za pomoć postupa druga služba Komisije, koja se razlikuje od GU za kadrovske poslove, u kojoj je ona bila zaposlena.

14

Elektroničkim pismom od 18. prosinca 2007. glavni tajnik Komisije obavijestio je tužiteljicu da će po njenom zahtjevu za pomoć postupiti Ured Komisije za istražne radnje i stegovne postupke (IDOC).

15

Tužiteljica je 7. veljače 2008. pretrpjela ozljedu na radu, nakon čega je upućena na dugotrajno bolovanje. Tužiteljica je u veljači 2009. otišla u mirovinu ne nastavivši obavljati svoje dužnosti.

16

Elektroničkim pismom od 6. lipnja 2008. poslanim IDOC‑u tužiteljica se raspitivala kako napreduje istraga o njenom zahtjevu za pomoć. Dopisom od 9. lipnja 2008. djelatnik zadužen za provođenje istrage (u daljnjem tekstu: istražitelj) obavijestio je tužiteljicu o odluci glavnog tajnika Komisije da pokrene upravnu istragu. U istom je dopisu istražitelj naveo da istragu namjerava provesti uz tehničku pomoć IDOC‑a. Istražitelj je u tom pogledu naveo da je glavni tajnik Komisije odlučio tu istragu povjeriti osobi izvan IDOC‑a kako bi spriječio svaki stvarni ili prividni sukob interesa. Konačno, istražitelj je tužiteljicu obavijestio da će biti kontaktirana „sljedećih dana“ radi sastanka kako bi joj se omogućilo da razjasni svoje navode.

17

Elektroničkim pismom od 7. studenoga 2008. istražitelj se ispričao tužiteljici zbog kašnjenja u pokretanju istražnog postupka.

18

Tužiteljica se 21. studenoga 2008. i ponovno 5. ožujka 2009. žalila da nije dobila nikakvu vijest u vezi sa svojim spisom pa je od istražitelja zatražila obavijest o tome kako napreduje njezin spis. Istražitelj se 6. ožujka 2009. ispričao zbog kašnjenja „u pokretanju dogovorenog postupka“.

19

Istražitelj je 9. ožujka 2009. tužiteljicu pozvao da u okviru upravne istrage da iskaz, što je ona učinila 19. ožujka 2009.

20

Tužiteljica je 30. lipnja 2009. ponovno pisanim putem od istražitelja zahtijevala informacije o svom spisu te je zatražila drugi sastanak kako bi mu podnijela novi dokaz. Sutradan je istražitelj tužiteljici poslao elektroničko pismo u kojem je preuzeo „osobnu odgovornost za dugotrajnost istrage“i u kojem je priznao da „bez obzira na [svoje] napore“ nije „mogao preuzeti […] istovremeno željenim tempom“ postupanje u istražnom spisu i u spisima povezanim s njegovim trenutnim zadacima.

21

Do susreta koji je tužiteljica zatražila došlo je 29. rujna 2009.

22

Tužiteljica se 8. studenoga 2009. obratila istražitelju sa zahtjevom da joj se omogući pristup zapisnicima o saslušanjima provedenim u okviru upravne istrage. Budući da nije zaprimila nikakav odgovor, ona je taj zahtjev ponovila 25. studenoga 2009.

23

Istražitelj je elektroničkim pismom od 27. studenoga 2009. odbacio zahtjev za pristup zapisnicima o saslušanjima pozivajući se na povjerljivost upravne istrage i osobnih podataka.

24

Tužiteljica je između 1. i 4. prosinca 2009. te ponovno 22. siječnja 2010. pregledala s jednim članom osoblja IDOC‑a priloge koji su priloženi njenom zahtjevu za pomoć.

25

Tužiteljica je 14. veljače 2010. istražitelju poslala novi dokument.

26

Tužiteljica je 19. veljače 2010. Europskom ombudsmanu ponijela pritužbu u vezi s trajanjem istrage.

27

Istražitelj je 23. travnja 2010. donio konačno izvješće o istrazi i glavnom tajniku Komisije predložio da obustavi istragu koja je pokrenuta povodom tužiteljičinog zahtjeva za pomoć.

28

Iz spisa proizlazi da je, u okviru očitovanja koje je 15. srpnja 2010. Komisija dostavila Europskom ombudsmanu, tužiteljica bila obaviještena o donošenju konačnog izviješća o istrazi i o zaključku istražitelja.

29

Tužiteljica je 10. kolovoza 2010. zaprimila odluku glavnog tajništva Komisije od 7. lipnja 2010. o obustavi postupka pokrenutog povodom zahtjeva za pomoć (u daljnjem tekstu: sporna odluka ili odluka od 7. lipnja 2010.). Spornoj odluci nije bilo priloženo konačno izvješće o istrazi na kojem se ta odluka temeljila.

30

Dopisom od 25. kolovoza 2010. tužiteljičin pravni savjetnik prigovorio je Komisiji da je odluka od 7. lipnja 2010. dostavljena tužiteljici tek dva mjeseca i tri dana nakon njenog donošenja, a da nije bila poslana preporučenom pošiljkom i da njemu nije dostavljena preslika navedene odluke, suprotno onome što je tužiteljica izričito zahtijevala u zahtjevu za pomoć.

31

Tužiteljica je na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju 7. rujna 2010. protiv sporne odluke podnijela žalbu.

32

Komisija je 15. rujna 2010. tužiteljičinom pravnom savjetniku odgovorila da mu odluka od 7. lipnja 2010. nije dostavljena „zbog administrativne pogreške“i da je datum koji se uzima u obzir kod računanja roka „za podnošenje žalbe“ bio 10. kolovoza 2010.

33

Komisija je, zbog zahtjeva tužiteljičinog pravnog savjetnika, dopisom od 14. listopada 2010. potvrdila da je izraz „žalba“u dopisu od 15. rujna 2010. korišten zbog „pogreške u pisanju“, da je žalba evidentirana 7. rujna 2010. i da se taj datum treba „uzeti u obzir kod računanja roka za odgovor“ na žalbu.

34

Odlukom od 20. prosinca 2010. koja je tužiteljici dostavljena 4. siječnja 2011. žalba je odbijena.

35

Tužiteljica Službeničkom sudu predlaže da:

36

Komisija Službeničkom sudu predlaže da:

37

Dopisom tajništva od 31. siječnja 2012. Službenički sud je pozvao Komisiju da dostavi konačno izvješće o istrazi napominjući da joj je dopušteno dostaviti povjerljivu inačicu tog izvješća. Komisija je navedeno izvješće tajništvu dostavila 16. veljače 2012. ne zatraživši da se njime povjerljivo postupa.

38

Tužiteljica je dopisom od 27. ožujka 2012. Službeničkom sudu ukazala na to da konačno izvješće o istrazi koje je Komisija dostavila nije sadržavalo priloge u kojima su opisane provedene istražne radnje, kao ni iskaze svjedoka ili odnosnih osoba, te je pozvala Službenički sud da od Komisije zatraži njihovo dostavljanje. Dopisom od 12. srpnja 2012. tajništvo je obavijestilo stranke o odluci Službeničkog suda da ne prihvaća taj zahtjev.

39

Prijedlog Službeničkog suda da spor riješe na miran način stranke nisu prihvatile.

40

Tužiteljica predlaže Službeničkom sudu da u skladu s mjerama upravljanja postupkom naloži Komisiji da dostavi spis upravne istrage i, osobito, konačno izvješće o istrazi i isprave koje se na njega odnose, kao i zapisnike o u istrazi provedenim saslušanjima.

41

Službenički sud smatra da, u kontekstu tužbe zbog uznemiravanja, treba, osim u posebnim okolnostima, osigurati tajnost prikupljenih iskaza svjedoka i tijekom sudskog postupka u mjeri u kojoj eventualno isključenje te tajnosti u fazi postupka pred sudom može spriječiti da istrage ostanu neutralne i objektivne uživajući pogodnost bezrezervne suradnje članova osoblja pozvanih da daju iskaz u svojstvu svjedoka (presuda Službeničkog suda od 12. prosinca 2012., Cerafogli/BCE, F‑43/10, t. 222., koja je predmet žalbenog postupka u tijeku pred Općim sudom Europske unije, predmet T‑114/13 P). Međutim, tužiteljica nije dostavila dovoljno elemenata koji bi u predmetnom slučaju opravdali da Službenički sud odstupi od tih mjera opreza.

42

Uzimajući u obzir ono što prethodi i činjenicu da je u okviru mjera upravljanja postupkom Komisija dostavila konačno izvješće o istrazi bez njegovih priloga, koje je dostavljeno tužiteljici, s obzirom na to da Službenički sud smatra da je na temelju razmijenjenih podnesaka i odgovora stranaka na mjere upravljanja postupkom i pitanja postavljena tijekom rasprave stvar dovoljno razjašnjena, gore navedeni zahtjev koji se odnosi na priloge konačnom izvješću o istrazi valja odbiti.

43

U prilog zahtjevu za poništenje sporne odluke tužiteljica ističe pet tužbenih razloga koji se odnose na očitu pogrešku u ocjeni i pogrešku koja se tiče prava, povredu članka 1.d Pravilnika o osoblju, povredu dužnosti pomaganja, povredu dužnosti pažnje i načela dobre uprave te, naposljetku, povredu obveze obrazlaganja.

44

Tužiteljica smatra da sporna odluka sadrži očitu pogrešku u ocjeni zato što je glavni tajnik Komisije u svojstvu tijela za imenovanje (u daljnjem tekstu: AIPN) smatrao da se postupanje na koje je ona prigovarala kako svojoj nadređenoj tako i svojim kolegama ne može kvalificirati kao uznemiravanje te je slijedom toga obustavio postupak povodom njenog zahtjeva za pomoć. Pored toga tužiteljica smatra da Komisija nije poštovala članak 12.a stavak 3. Pravilnika o osoblju jer je postojanje uznemiravanja učinila ovisnim o ispunjenju uvjeta koji nisu predviđeni tom odredbom.

45

Naime, tužiteljica smatra da su ispunjeni svi uvjeti za utvrđenje da je došlo do uznemiravanja. Kao prvo ona ističe da su sporna ponašanja bila namjerna, da su trajala tijekom određenog razdoblja i da su se ponavljala. Kao dugo, ona tvrdi da je pretrpjela značajno pogoršanje zdravstvenog stanja i osobito da je 2006. bolovala od depresije koja je bila vezana uz pretrpjelo uznemiravanje. Kao treće, prigovara Komisiji da je odlukom kojom odbija žalbu zaključila da se „upravnom istragom provedenom nakon zahtjeva za pomoć […] nije moglo utvrditi […] da je [tužiteljica] bila predmetom diskriminirajućeg i ponižavajućeg postupanja“, premda takav uvjet nije predviđen definicijom uznemiravanja predviđenom člankom 12.a stavkom 3. Pravilnika o osoblju, koji ne zahtjeva da se dokaže da postupanje koje se kvalificira kao uznemiravanje ima diskriminatoran karakter.

46

Što se tiče činjenica, za razdoblje između 1999. i 30. rujna 2004., to jest prije nego što je osoba C stupila na dužnost direktorice PMO‑a, tužiteljica tvrdi da je na progresivan način trpjela negativan pristup i neopravdane kritike od strane nadređene, kao i od nekih kolega koji su je doživljavali kao potencijalnog konkurenta za rukovodeća radna mjesta, premda se njeno obavljanje poslova i ponašanje u službi nisu promijenili. Takvo negativno postupanje dokazuje se smanjenjem njenih ocjena, prijedlogom da zatraži prijevremeni odlazak u mirovinu bez smanjenja prava na mirovinu (u daljnjem tekstu: prijedlog za odlazak), koji je smatrala ponižavajućim, kao i činjenicu da su rješenja koja je predlagala u odnosu na neke složene spise bila sustavno ignorirana. Stav je tužiteljice da do takvog postupanja nije došlo samo zbog neslaganja s nadređenom i dijelom njenih kolega već da ono predstavlja uznemiravanje.

47

Za razdoblje između 1. listopada 2004., dana kada je C preuzela svoju dužnost čelnika PMO‑a, i 5. prosinca 2007., dana kada je tužiteljica podnijela zahtjev za pomoć, tužiteljica prigovara svojoj direktorici, osobi C, da ju je sustavno i kontinuirano isključivala iz radnih skupina i sastanaka o pitanjima koja spadaju u njenu nadležnost, da joj nije dala pristup važnim informacijama, da joj je odbila dodijeliti dovoljan broj osoblja za ostvarenje zadataka koje je trebala izvršiti i da je elektroničkom poštom koju je na znanje poslala većem broju ostalih dužnosnika ili djelatnika dovela u sumnju njene sposobnosti.

48

Usto tužiteljica tvrdi da sporna odluka sadrži pogrešku koja se tiče prava u mjeri u kojoj isključuje postojanje uznemiravanja zato što „je istraga također mogla pokazati da [C] nije prema [njoj] bila zlonamjerna i da se način upravljanja [C] nije odnosio posebno na [nju]“.

49

Komisija prije svega predlaže Službeničkom sudu da primjenom članka 35. stavka 1. točke (e) Poslovnika Službeničkog suda ovaj tužbeni razlog odbaci kao nedopušten zbog činjenice da se tužiteljica, nakon što je u tužbi tvrdila da su ispunjeni uvjeti iz članka 12.a stavka 3. Pravilnika o osoblju, pozvala samo na priloge uz tužbu.

50

Što se tiče merituma, Komisija smatra da ni jedan od uvjeta potrebnih za utvrđenje uznemiravanja nije zadovoljen. Naime, s jedne strane, niti jedan dokaz kojeg je tužiteljica dostavila ne dokazuje postojanje uznemiravanja i, s druge strane, tužiteljica nije dokazala da je njen fizički ili psihički integritet oštećen.

51

Na samom početku Službenički sud ustvrđuje da tužba sažeto, smisleno i razumljivo izlaže činjenične i pravne argumente u prilog ovog tužbenog razloga i precizno ukazuje na dokaze u prilog argumentima koje ističe upućujući na različite priloge. Iz toga slijedi da je u odnosu na ovaj tužbeni razlog tužba u skladu s člankom 35. stavkom 1. točkom (e) Poslovnika Službeničkog suda zbog čega prigovor Komisije o apsolutnoj zapreci za vođenje postupka koju ističe Komisija treba odbiti.

52

Što se tiče merituma Službenički sud podsjeća da prema članku 12.a stavku 3. Pravilnika o osoblju zlonamjernost navodnog uznemiravatelja nije nužan uvjet da se određeno ponašanje kvalificira kao uznemiravanje (presuda Službeničkog suda od 9. prosinca 2008., Q/Komisija, F‑52/05, t. 133., koja u tom dijelu nije ukinuta presudom Općeg suda od 12. srpnja 2011., Komisija/Q, T‑80/09 P, i presuda Službeničkog suda od 26. veljače 2013., Labiri/CESE, F‑124/10, t. 65.).

53

Naime, članak 12.a stavak 3. Pravilnika o osoblju definira uznemiravanje kao „neprimjereno postupanje“za čije se utvrđenje traži ispunjenje dvaju kumulativnih uvjeta. Prvi se uvjet odnosi na izražavanje fizičkim ponašanjem, usmenim ili pismenim izjavama, gestama ili drugim djelovanjem koje „traje tijekom određenog razdoblja, ponavlja se ili je sustavno“ i koje je „namjerno“. Drugi uvjet koji je od prvog odvojen sastavnim veznikom „i“ jest da ta fizička ponašanja, usmene ili pismene izjave, geste imaju učinak da „štet[e] osobnosti, dostojanstvu, ili fizičkom ili psihičkom integritetu osobe“ (gore navedena presuda Q/Komisija, t. 134., i gore navedena presuda Labiri/CESE, t. 66.).

54

Budući da se pridjev „namjerno“ odnosi na prvi a ne na drugi uvjet, moguće je izvesti dvostruki zaključak. S jedne strane, fizička ponašanja, usmene ili pismene izjave, geste ili druga djelovanja predviđeni člankom 12.a stavkom 3. Pravilnika o osoblju trebaju biti namjerna, što iz područja primjene te odredbe isključuje djelovanja koja su se slučajno dogodila. S duge strane, suprotno tome ne zahtijeva se da ta fizička ponašanja, usmene ili pismene izjave, geste ili druga djelovanja budu počinjena s namjerom da se nanosi šteta osobnosti, dostojanstvu ili fizičkom ili psihičkom integritetu osobe. Drugim riječima, može postojati uznemiravanje u smislu članka 12.a stavka 3. Pravilnika o osoblju a da uznemiravatelj svojim postupanjem nije htio diskreditirati žrtvu ili namjerno pogoršati njezine radne uvjete. Dovoljno je samo da su njegova postupanja, kad su počinjena namjerno, objektivno dovela do takvih posljedica (gore navedena presuda Q/Komisija, t. 135., i gore navedena presuda Labiri/CESE, t. 67.).

55

Treba dodati da bi suprotno tumačenje članka 12.a stavka 3. Pravilnika o osoblju imalo za posljedicu da se navedena odredba liši svog korisnog učinka zbog toga što je teško dokazati zlonamjernost počinitelja uznemiravanja. Naime, ako postoje slučajevi u kojima se prirodno zaključuje o takvoj namjeri iz ponašanja počinitelja, valja istaknuti da su ti slučajevi rijetki i da se u većini slučajeva navodni uznemiravatelj suzdržava od svakog postupanja koje bi moglo dovesti do pretpostavke da je njegova namjera diskreditirati njegovu žrtvu ili pogoršati njezine radne uvjete (gore navedena presuda Q/Komisija, t. 136., i gore navedena presuda Labiri/CESE, t. 68.).

56

Službenički sud je u svojoj presudi od 16. svibnja 2012., Skareby/Komisija (F‑42/10), istaknuo da kvalifikacija uznemiravanja podliježe uvjetu da ono predstavlja dovoljno objektivnu stvarnost u smislu da nepristran i razuman promatrač koji je normalno osjetljiv i koji se našao u istim okolnostima, to bude smatrao pretjeranim i podložnim kritici (gore navedena presuda Skareby/Komisija, t. 65.).

57

U predmetnom slučaju valja prije svega ispitati je li AIPN, koji je bio nadležan donijeti odluku o žalbi, u odluci kojom je odbio žalbu počinio pogrešku koja se tiče prava kad je isključio mogućnost da postoji uznemiravanje, s obzirom na to da tužiteljica nije bila predmetom diskriminacije. U tom pogledu Službenički sud je podsjetio da, prema sudskoj praksi, ako je izričita odluka o odbijanju žalbe uvela važna pojašnjenja u vezi s razlozima uprave u prvotnoj odluci, konkretno navođenje razloga uprave mora proizlaziti iz zajedničkog čitanja tih dviju odluka (gore navedena presuda Skareby/Komisija, t. 53. i navedena sudska praksa).

58

Kada je to rečeno, iz odluke kojom je odbijena žalba proizlazi da Komisija nije postojanje diskriminacije učinila uvjetom o kojem bi ovisilo priznanje uznemiravanja. Naime, u odgovoru na različite prigovore tužiteljice AIPN, nadležan odlučivati o žalbi, istaknuo je samo to da iz konačnog izvješća o istrazi proizlazi da se, s jedne strane, C nije isključivo prema tužiteljici ponašala na način koji joj ona zamjera, nego da je takav način postupanja bio u skladu s njenim općim stilom upravljanja kadrovskim poslovima i da je, s druge strane, jedino tužiteljica ta ponašanja doživjela kao uznemiravanje i da sama činjenica da se ona ne slaže s tim stilom upravljanja kadrovskim poslovima nije dovoljna da se on kvalificira kao uznemiravanje.

59

Stoga ovaj prigovor, koji se odnosi na pogrešku koja se tiče prava, treba odbiti kao neosnovan.

60

Nadalje, valja ispitati je li, u pogledu načela na koja se gore poziva, Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni odlučivši da postupanje na koje se tužiteljica žali ne spada u uznemiravanje. U tu svrhu Službenički sud smatra da je prigovore koje tužiteljica ističe za razdoblje od 1999. do 30. rujna 2004. (u daljnjem tekstu: prvo razdoblje) i one koji se odnose na razdoblje nakon 30. rujna 2004. (u daljnjem tekstu: drugo razdoblje) potrebno ispitati odvojeno.

61

U prvom redu tužiteljica tvrdi da su negativne glasine koje su se širile o njenim navodnim slabostima u upravljanju imale za posljedicu smanjenje ocjena u njenim izvješćima za godine 1999. do 2002. u usporedbi s prethodnim izvješćima i slabije ocjene u usporedbi s ocjenama drugih kolega. Usto se žali na činjenicu da su usporedne podatkovne tablice o ocjenama dodijeljenim načelnicima odjela bile podijeljene prilikom sastanaka uprave. Stav je tužiteljice da je, uzimajući u obzir činjenicu da se ona u navedenim podatkovnim tablicama pojavljivala kao najmanje uspješan načelnik odjela, svrha te podjele bila nju marginalizirati i izolirati.

62

Što se tiče izvješća o ocjeni tužiteljice, Službenički sud podsjeća da se sukladno ustaljenoj sudskoj praksi ocjene i vrednovanja, čak i negativne, sadržane u izvješću same za sebe ne mogu smatrati pokazateljima da je izvješće sastavljeno u cilju uznemiravanja (presuda Službeničkog suda od 2. prosinca 2008., K/Parlament, F‑15/07, t. 39.).

63

U predmetnom slučaju tužiteljica ne daje nikakav argument kako bi dokazala da je kvaliteta njenog posla nepravično ocijenjena, a iz spisa također ne proizlazi da je ona podnijela žalbe protiv spornih izvješća o ocjeni. Pored toga, sama činjenica da je tužiteljica imala niže ocjene od onih nekih njenih kolega, iako istinita, ne bi se mogla smatrati pokazateljem uznemiravanja.

64

Usto, što se tiče konkretnije izvješća o ocjeni za razdoblje od 1. srpnja 1999. do 30. lipnja 2001., ono sadrži jednu ocjenu „izvrstan“i devet ocjena „vrlo dobar“ pa stoga nije niže od izvješća o ocjenjivanju koje se odnosi na prethodno razdoblje koje je sadržavalo devet ocjena „vrlo dobar“i jednu ocjenu „dobar“, tako da tužiteljičin argument koji se odnosi na smanjenje ocjena nema činjenične osnove. Što se tiče izvješća o ocjeni za razdoblje od 1. srpnja 2001. do 31. prosinca 2002., činjenica da je tužiteljica ostvarila 13 bodova za uspješnost od ukupnih 20 nije sama za sebe pokazatelj uznemiravanja, uzimajući u obzir da su bodovi za uspješnost koje je tužiteljica ostvarila prethodnih godina stalno rasli. Tako je tužiteljica 2003. ostvarila 14,5 bodova za uspješnost, 2004. godine 16, a 2005. i 2006. godine 16,5.

65

Što se tiče širenja informacija o ostvarenim ocjenama načelnika odjela tijekom sastanaka, iz spisa proizlazi da je sama C elektroničkim pismom od 6. travnja 2005., upućenim jednom načelniku odjela PMO‑a te na znanje i tužiteljici, to širenje ocijenila „besmislenim i neprimjeren[im]“. Pod pretpostavkom da je takvo širenje moglo imati za posljedicu nanošenje štete osobnosti, dostojanstvu i psihičkom integritetu osobe, tužiteljica ukazuje na samo dva događaja takve prirode, koja su se dogodila između 1999. i 2007., te stoga nije dokazala da je to ponašanje trajalo tijekom određenog razdoblja, da se ponavljalo ili da je bilo sustavno.

66

Kao drugo, tužiteljica uznemiravanjem naziva kako prijedlog svojeg glavnog direktora za odlazak koji je on dao prilikom razgovora u okviru izvješća o ocjeni za 2003. tako i onaj da postane savjetnikom novom direktoru Uprave B, čije je imenovanje ona pobijala pokrenuvši postupak pred sudom Unije.

67

Službenički sud ustvrđuje da se u kontekstu ovog predmeta takvi prijedlozi ne mogu smatrati uznemiravanjem.

68

Što se tiče prijedloga za odlazak, iz konačnog izvješća o istrazi proizlazi da je odnosni glavni direktor izjavio da se ne sjeća da je tužiteljici dao takav prijedlog, ali ako je to točno, on se ograničio samo na spominjanje onoga što je bila puka mogućnost za nju. Službenički sud usto podsjeća da je odlazak sredstvo koje se odvija na dobrovoljnoj osnovi i da stoga eventualan prijedlog dan u tom smislu u svakom slučaju ne obvezuje osobu kojoj je upućen. Usto, da je AIPN prihvatio tužiteljičin odlazak, ona bi imala mogućnost ići u prijevremenu mirovinu bez smanjenja prava na mirovinu. Pod pretpostavkom da je takav prijedlog, koji bi tužiteljici dao znatne ekonomske prednosti, doista i dan, tužiteljica ne dokazuje kako je on objektivno bio „ponižavajući“.

69

Što se tiče prijedloga glavnog direktora GU za kadrovske poslove da postane savjetnica novog direktora Uprave B, osobe A, doista je točno da se tužiteljica natjecala za to isto radno mjesto direktora i da je pokrenuvši postupak pred sudom Unije osporila imenovanje dotičnog A. Međutim, s obzirom na to da je tužiteljica u više navrata izrazila volju da postane direktorom, eventualno razdoblje u kojem bi obavljala dužnost savjetnice direktora moglo joj je dati relevantno stručno iskustvo koje bi mogla isticati kod budućih natječaja. Takav prijedlog je stoga mogao biti dan kako u interesu službe tako i u interesu tužiteljice pa stoga, zbog propusta tužiteljice da Službeničkom sudu dostavi sve dokazne elemente koji mogu dokazati da je taj prijedlog mogao predstavljati nanošenje štete njenoj osobnosti, dostojanstvu ili psihičkom integritetu, valja ustvrditi da se navedeni prijedlog ne može smatrati ponašanjem koje predstavlja uznemiravanje.

70

Kao treće, tužiteljica kao primjere uznemiravanja navodi konflikte koje je imala s nekim načelnicima odjela i kolegama. Osobito tvrdi da joj je jedan od suradnika glavnog direktora GU za kadrovske poslove uputio prilikom predstavljanja upravne reforme svom osoblju Glavne uprave neumjesne i ponižavajuće primjedbe. Usto je dostavila elektroničku prepisku s direktorom jednog drugog odjela PMO‑a koji ju je optužio da svoje administrativne probleme rješava „preko leđa“ tog drugog odjela.

71

Službenički sud ustvrđuje da iz konačnog izvješća o istrazi proizlazi da je reakcija suradnika glavnog direktora GU za kadrovske poslove uslijedila nakon tužiteljičinih oštrih kritika reforme koju je osoblju predstavila njihova Glavna uprava. Što se tiče gore spomenutog konflikta s načelnikom drugog odjela PMO‑a, riječi koje su sadržavale elektronička pisma koja je tužiteljica dostavila, daleko od toga da se mogu kvalificirati kao uznemiravanje, treba promatrati kao očitovanje administrativnog konflikta između dvaju načelnika odjela koji se pred nadređenom osobom otvoreno kritiziraju. U tom pogledu Službenički sud podsjeća da činjenica da dužnosnik ima teške, odnosno konfliktne odnose s kolegama ili nadređenim osobama ne predstavlja samo za sebe dokaz uznemiravanja (prvostupanjska presuda Prvostupanjskog suda od 16. travnja 2008., Michail/Komisija, T‑486/04, t. 61; presuda Službeničkog suda od 10. studenoga 2009., N/Parlament, F‑93/08, t. 93.).

72

Kao četvrto, tužiteljica se žali na činjenicu da su njezine prijave na radna mjesta direktora u više navrata odbijene i da joj je glavni direktor GU za kadrovske poslove izričito savjetovao da se ne prijavljuje na rukovodeća radna mjesta.

73

Međutim, sama činjenica da tužiteljičine prijave na radna mjesta direktora nisu bile prihvaćene ne mogu se smatrati uznemiravanjem.

74

Usto ni činjenica da je tužiteljičin glavni direktor izrazio sumnje u njene sposobnosti da preuzme zadaće direktora, iako je inače smatra dobrim načelnikom odjela, sama za sebe ne predstavlja element uznemiravanja. Nadalje iz spisa ne proizlazi, a tužiteljica i ne tvrdi, da je njen glavni direktor izražavajući sumnje o njenim sposobnostima obavljanja dužnosti direktora upotrijebio uvredljive ili ponižavajuće riječi. U tom pogledu konačno izvješće o istrazi sadrži izjave navedenog glavnog direktora koji tvrdi da nije „bezobzirno zahtijevao [od tužiteljice] da se ne prijavljuje na natječaj“, nego da je samo „pokušavao proslijediti poruku (na najneutralniji mogući način) da [ne podržava] njenu prijavu, jer je [on smatrao] da ona nema potrebne upravljačke sposobnosti“. Službenički sud podsjeća da čak i negativni komentari upućeni djelatniku ipak ne nanose štetu njegovoj osobnosti, dostojanstvu ili psihičkom integritetu, sve dok su formulirani na odmjeren način i sve dok iz podataka u spisu ne proizlazi da se temelje na nekorektnim optužbama lišenim svake veze s objektivnim činjenicama (vidjeti presudu Službeničkog suda od 24. veljače 2010., Menghi/ENISA, F‑2/09, t. 110.).

75

Kao peto, tužiteljica smatra da se konkretan element uznemiravanja koje je pretrpjela sastoji od njenog sustavnog isključivanja iz djelovanja njene Glavne uprave.

76

Tužiteljica osobito ističe da je, kad je 15. listopada 2002. objavljen novi organizacijski grafikon GU za kadrovske poslove, ona bila jedini načelnik odjela koji nije privremeno imao pravo na dvije titule, onu „načelnika odjela“i onu „vršitelja dužnosti načelnika odjela“. Službenički sud ustvrđuje da se, uzimajući u obzir široku ovlast diskrecije institucija u vezi s organizacijom njihovih službi, činjenica da tužiteljica nije bila imenovana za preuzimanje privremene dužnosti, ograničene na dva mjeseca, ne može smatrati pokazateljem uznemiravanja.

77

Usto, tužiteljica se žali da je u studenome 2002. isključena iz popisa sudionika u studiji koja se odnosila na dopuste i odsutnost s posla, premda je bila za to najviše zainteresirana, te ponovno u ožujku 2004. s liste govornika predviđenih za informiranje osoblja Komisije o novim prilagodbama reforme na području osobnih prava i obiteljskih doplataka.

78

Službenički sud najprije ustvrđuje da se tužiteljica u tužbi žali na to da je isključena iz samo dvaju sastanaka tijekom prvog razdoblja, zbog čega njen navod da je sustavno isključivana iz djelovanja svoje Glavne uprave nema činjenično uporište.

79

Nadalje, osobito kad je riječ o sudjelovanju u studiji iz 2002. iz elektroničkog pisma od 11. studenoga 2002., koje je tužiteljici uputio asistent glavnog direktora GU za kadrovske poslove, proizlazi da je taj asistent najprije predvidio da će u toj studiji sudjelovati vršitelj dužnosti načelnika novog odjela nadležnog za pitanja dopusta i odsutnosti s posla te da je nakon njegovog odbijanja tužiteljica pozvana da sudjeluje u studiji. U tom pogledu odnosni je asistent tužiteljici napisao da „bi [nj]eno sudjelovanje […] [bilo] dobrodošlo i da ako je [ona] ž[eljela] biti dio pilot grupe, da je štoviše [bila] dobrodošla“. Taj poziv da bude dio pilot grupe jasno pokazuje da nije postojala nikakva volja da se tužiteljicu isključi iz navedene studije.

80

Što se tiče isključenja tužiteljice s popisa govornika zaduženih za informiranje osoblja Komisije o reformi osobnih prava i obiteljskih doplataka, izbor govornika za takvo izlaganje pripadao je u široku diskrecijsku ovlast uprave. Uzimajući u obzir njeno izrazito snažno protivljenje reformi, izbor da je se ne pozove da izloži navedenu reformu ukupnom osoblju uprave ne doima se kao nešto čemu bi se moglo prigovarati.

81

Kao šesto, tužiteljica tvrdi da njezini nadređeni nisu uzeli u razmatranje njene zamisli ili prijedloge. Tužiteljičini se prigovori odnose osobito na tri spisa, to jest na odluku Komisije da decentralizira upravljanje dopustima i odsutnostima s posla, upravljanje naknadom za obrazovanje i obiteljskim naknadama, gdje je bilo značajnih zaostataka zbog duže odsutnosti upravitelja, i odluku da se stvore nove upravne strukture pod nazivom „Offices“ (Uredi), uključujući PMO‑e. Tužiteljica tvrdi da je svoje nadređene upozorila na teškoće i rizike koje je uočila u tim trima spisima i da je redovito predlagala rješenja koja su bila sustavno ignorirana ili negativno ocjenjena. Tužiteljica se u više navrata osobito žalila na nedostatak dovoljnog broja osoblja kako bi se izvršile nove zadaće koje su se postupno dodjeljivale njenom odjelu.

82

Službenički sud ističe da, uzimajući u obzir široku diskrecijsku ovlast koju institucije uživaju prilikom organizacije svojih službi, ni upravne odluke, iako se teško prihvaćaju, ni neslaganja s upravom o pitanjima koja spadaju u organizaciju službi, ne dokazuju sami za sebe postojanje uznemiravanja. U predmetnom slučaju, ovaj se prigovor zapravo odnosi na upravne odluke koje se tiču organizacije službi i na dodjeljivanje ljudskih resursa različitim službama. Međutim, sama činjenica da uprava nije slijedila tužiteljičine prijedloge i da nije prihvatila njene zahtjeve za dodatnim osobljem ne dokazuje sama za sebe nerazumijevanje, a još manje uznemiravanje od strane njenih nadređenih, već u najboljem slučaju to da su postojala oprečna mišljenja.

83

S obzirom na prethodnu analizu Službenički sud zaključuje da činjenice koje je tužiteljica istaknula, pojedinačno gledajući, ne omogućuju da se dokaže postojanje uznemiravanja tijekom prvog razdoblja.

84

Usto, čak i kada se te činjenice razmatraju u svojoj ukupnosti, Službenički sud smatra da, iako ih je tužiteljica mogla doživjeti kao povređujuće, one ne predstavljaju neprimjerena postupanja koja traju tijekom određenog razdoblja, ponavljaju se ili su sustavna, koja se izražavaju namjernim ponašanjem i koja objektivno uzrokuju štetu osobnosti, dostojanstvu ili fizičkom ili psihičkom integritetu odnosne osobe.

85

Iz toga slijedi da tužiteljica nije dokazala da je Komisija time što je za prvo razdoblje smatrala da ponašanja na koja se tužiteljica žalila, ni kada se sagledavaju pojedinačno, ni u njihovoj ukupnosti, ne predstavljaju njeno uznemiravanje, počinila očitu pogrešku u ocjeni. Stoga prigovore koji se odnose na to razdoblje valja odbiti kao neosnovane.

86

Službenički sud prije svega ustvrđuje da se sporna odluka temelji na konačnom izvješću o istrazi koje glasi:

„Budući da je imala miljenike, [C] nije bila u stanju prikriti određene sklonosti. [Neki] iskazi svjedoka potvrdili su da je [C] bila sklona praviti razliku između kolega koje voli i onih koje ne voli.

[…]

Čini se da [C] nije imala zlu namjeru naštetiti, da je posjedovala taj stil ‘stare škole’ gdje su nadređeni imali gotovo roditeljski pristup prema svojim zaposlenicima i da nije bila svjesna da adresati njenih primjedbi mogu biti povrijeđeni.

Također rezultati istrage pokazuju da se postupanje [C] ne odnosi na pojedinog kolegu već na cijelu skupinu kolega koju je ona svrstala među ‘loše’, i u koju spada [tužiteljica], ali ona nije bila jedina. Više svjedoka je izjavilo da ista osoba može jedan dan biti među ‘dobrima’, a [sljedeći] među ‘lošima’, ovisno o raspoloženju [C] ili o drugim okolnostima“.

87

Stoga iz samog izričaja konačnog izvješća o istrazi proizlazi da se zaključak prema kojem ponašanje C nije predstavljalo uznemiravanje tužiteljice temelji prije svega na nedostatku zle namjere. Taj je zaključak preuzet u spornoj odluci u kojoj se navodi da je „istraga također mogla pokazati da [C] nije imala zlu namjeru [u] odnosu na [tužiteljicu]“. Međutim, takvo tumačenje istražitelja u navedenom izvješću i AIPN‑a u spornoj odluci ne uzima u obzir činjenicu da može postojati uznemiravanje u smislu članka 12.a stavka 3. Pravilnika o osoblju a da uznemiravatelj nije htio svojim postupanjima diskreditirati žrtvu ili namjerno pogoršati njene radne uvjete (vidjeti gore navedenu presudu Q/Komisija, t. 144., i gore navedenu presudu Labiri/CESE, t. 68.), i to čak kada se jednako postupa prema većem broju dužnosnika.

88

Utvrđenje istražitelja prema kojem C nije bila svjesna „da su adresati njenih primjedbi [mogli] biti povrijeđeni“ može biti relevantno kako bi se odgovorilo na pitanje postojanja zle namjere, ali nikako ne dokazuje da ponašanje ove potonje nije moglo predstavljati uznemiravanje u smislu članka 12.a stavka 3. Pravilnika o osoblju. U svakom slučaju Službenički sud ističe da takvo utvrđenje što se tiče tužiteljice, koja je u elektroničkom pismu od 25. svibnja 2005. upućenom C njoj jasno naznačila da smatra da neka njena ponašanja „nanose štetu dostojanstvu i profesionalnosti osoba odgovornih za spise“ i da predstavljaju uznemiravanje, nema činjeničnu podlogu.

89

Također iz konačnog izvješća o istrazi proizlazi da istražitelj smatra da ponašanje C ne predstavlja uznemiravanje zato što se ono nije posebno odnosilo na tužiteljicu već na neodređeni broj drugih osoba. Međutim, takvo utvrđenje nije pravno utemeljeno. Naime, daleko od toga da se opisanom ponašanju oduzima karakter uznemiravanja, takvo utvrđenje može samo pogoršati povredu članka 12.a stavka 3. Pravilnika o osoblju, čiji prvi stavak zabranjuje „[svim] dužnosnicima […] sve oblike uznemiravanja“. Sukladno logici istražitelja, kako bi se izbjegle optužbe za uznemiravanje neke osobe, navodni uznemiravatelj bi umjesto da prestane s inkriminiranim postupanjem mogao svoje ponašanje proširiti na veći broj osoba, što je očito apsurdno.

90

Slijedom toga treba ustvrditi da se prema svojem vlastitom izričaju sporna odluka temelji na tumačenju pojma uznemiravanja koje je suprotno članku 12.a stavku 3. Pravilnika o osoblju.

91

U svakom slučaju Službenički sud ističe da je ocjenom nekih činjenica koje je tužiteljica istaknula zaključio da sporna odluka sadrži očitu pogrešku u ocjeni.

92

Naime, u odnosu na drugo razdoblje, tužiteljica prigovara C zbog više aspekata njenog ponašanja, a osobito to da je na sastancima ili prilikom slanja elektroničke pošte većem broju osoba iznosila ponižavajuće primjedbe ili kritike, kao i da ju je sustavno isključivala.

93

U tom pogledu iz konačnog izvješća o istrazi proizlazi da je C bila sklona tome „[da] se upušta u komentare o privatnim stvarima osoblja, [da] svoju korespondenciju prosljeđuje u [kopiji] trećim osobama ili kolegama, [da] izravno kontaktira s upraviteljima mimoilazeći načelnike odjela ili [da] bude sklonija nekim kolegama više nego drugima“. Usto, u navedenom se izvješću navodi više elektroničkih pisama koja dokazuju da je C „katkad donosila odluke bez savjetovanja sa odnosnim načelnikom odjela“. Nadalje, iz konačnog izvješća o istrazi proizlazi da je C prilikom saslušanja sama izjavila da se kod odgovorâ koje je dostavljala dužnosnicima ili djelatnicima koji su se obratili PMO‑u unosila u negativne kritike njoj podređenih načelnikâ odjela prosljeđujući načelnicima odjela navedenu korespondenciju u kopiji, ali da je to ponašanje bilo samo „izraz njene brige da pruži besprijekornu i brzu uslugu“.

94

Kao prvo, Službenički sud smatra da su neka od gore navedenih ponašanja C bila namjerna i da su se ponavljala te da je postojala objektivna mogućnost da uzrokuju posljedice koje dovode do diskreditiranja tužiteljice ili pogoršanja njenih radnih uvjeta.

95

Tužiteljica se osobito žali na činjenicu da je C „neposredno davala naredbe osoblju za koje je tužiteljica bila odgovorna a da je nije o tome prethodno obavijestila“. Međutim, kada nije opravdano posebnim okolnostima, takvo ponašanje (u tom smislu vidjeti gore navedenu presudu Skareby/Komisija, t. 80.), može dovesti do toga da načelnik odjela u odnosima sa svojim osobljem izgubi kredibilitet pa se stoga može kvalificirati kao uznemiravanje. U predmetnom slučaju, Komisija Službeničkom sudu ne daje nikakvo obrazloženje koje bi moglo dokazati da posebne okolnosti mogu opravdati sporno ponašanje i u tom pogledu istražitelj se u konačnom izvješću o istrazi ograničio na navod da je upravljački stil C bio „vrlo izravan i ‘mikro‑menadžmentski’“. U tim je okolnostima Komisija, isključivši mogućnost da ponašanje koje se prigovara C predstavlja uznemiravanje, počinila očitu pogrešku u ocjeni.

96

Tužiteljica usto smatra da je Komisija, jer nije smatrala da činjenica što je tužiteljica u javnosti i prilikom razmjene elektroničke pošte upućene drugim dužnosnicima trpjela izravne kritike koje se tiču njenih sposobnosti predstavlja uznemiravanje, počinila očitu pogrešku u ocjeni. Komisija odgovara da prema sudskoj praksi poruke čiji sadržaj ulazi u uobičajeni okvir hijerarhijskog odnosa, poput poruka na koje se tužiteljica žali, ne predstavljaju uznemiravanje.

97

Službenički sud ustvrđuje da, iako treba prihvatiti kritiku koja se odnosi na rad podređenog, jer bi u protivnom upravljanje službom postalo gotovo nemoguće, sudska praksa na koju se Komisija poziva navodi da u uobičajeni okvir hijerarhijskog odnosa spadaju poruke koje ne sadrže nikakve klevetničke ili zlonamjerne izjave i koje su dostavljene samo zainteresiranoj osobi ili koje su drugima proslijeđene u kopiji kada to interes službe opravdava (presuda Prvostupanjskog suda od 25. listopada 2007., Lo Giudice/Komisija, T‑154/05, t. 104. i 105.). Međutim, Službenički sud ustvrđuje da se konačno izvješće o istrazi ograničava na napomenu da je C posjedovala stil „stare škole“ gdje su nadređeni „imali gotovo roditeljski odnos prema svojim zaposlenicima“ a da ne ukazuje na razloge koji spadaju u interes službe koji bi eventualno mogli opravdati prosljeđivanje u kopiji većem broju kolega, uključujući upraviteljima koji su radili pod izravnom kontrolom tužiteljice ili dužnosnicima koji su od tužiteljičine službe tražili informacije, poruka koje su sadržavale otvorene kritike tužiteljice.

98

S obzirom na sve prethodno navedeno, spornu odluku valja poništiti zato što se u odnosu na drugo razdoblje temelji na konačnom izvješću o istrazi koje sadrži očitu pogrešku u ocjeni u dijelu u kojem isključuje da bi uznemiravanje mogla predstavljati, s jedne strane, činjenica da direktor redovito daje naloge službenicima a da o tome ne obavijesti odgovornog načelnika odjela i da ne postoje posebne okolnosti koje bi mogle opravdati takvo ponašanje i, s druge strane, činjenica da nadređeni prosljeđuje poruke koje sadrže otvorene kritike dužnosnika u kopiji većem broju kolega a da ne postoje zahtjevi službe koji bi opravdali tu praksu.

99

S obzirom na to da se sporna odluka u odnosu na drugo razdoblje mora poništiti zbog pogreške koja se tiče prava i očite pogreške u ocjeni, Službenički sud smatra da ne treba analizirati druge prigovore koje je tužiteljica istaknula u vezi s drugim razdobljem.

100

Tužiteljica smatra da je sporna odluka protivna članku 1.d Pravilnika o osoblju s obzirom na to da je ona bila žrtva diskriminacije na temelju svoje dobi. U tom pogledu, ona smatra da se početak uznemiravanja koje je pretrpjela podudara s danom kada je stekla uvjete za prijevremenu mirovinu.

101

Tuženik tvrdi da taj tužbeni razlog treba odbiti.

102

Službenički sud ustvrđuje da se tužiteljica ograničava na jednostavne poveznice bez dostavljanja bilo kakvog elementa koji bi mogao dokazati da je bila žrtva diskriminacije utemeljene na dobi.

103

Slijedom toga ovaj tužbeni razlog treba odbiti kao nedopušten.

104

Tužiteljica smatra da spornu odluku valja poništiti zato što je Komisija povrijedila svoju dužnost pomoći.

105

Tužiteljica Komisiji osobito prigovara da nije poduzela hitne mjere odmah nakon što joj se između 2001. i siječnja 2006. tužiteljica obratila na neformalan način, ni nakon zahtjeva od 5. prosinca 2007. kojim je također od Komisije zahtijevala, osim pokretanja istrage, da „[je] zaštit[i] kako unutarnjim naputcima […] tako i naknadom [uzrokovanih] troškova“.

106

Komisija odgovara da tužiteljičina neformalna obraćanja nisu razotkrila elemente uznemiravanja, što objašnjava nepoduzimanje hitnih mjera nakon podnošenja zahtjeva za pomoć. Usto, Komisija napominje da je tužiteljica od veljače 2008. bila odsutna zbog dugotrajnog bolovanja i da se nije ponovno vratila na posao prije nego što je u veljači 2009. otišla u mirovinu.

107

Službenički sud podsjeća da članak 24. Pravilnika o osoblju nalaže institucijama obvezu pomoći svojim dužnosnicima, koja se spominje u glavi II. u vezi s „pravima i obvezama dužnosnika“. Iz toga slijedi da u svakoj situaciji u kojoj su ispunjeni predviđeni činjenični uvjeti ta dužnost pomoći odgovara pravu koje odnosni dužnosnik ima na temelju Pravilnika o osoblju (u gornjoj točki 52. navedena presuda Komisija/Q, t. 83.).

108

U skladu s dužnosti pomoći predviđene navedenom odredbom uprava mora, u slučaju nezgode koja je nespojiva s redom i spokojnošću službe, intervenirati svim potrebnim snagama i odgovoriti takvom brzinom i pažnjom koju zahtijevaju okolnosti konkretnog slučaja kako bi se utvrdile činjenice i, kada se utvrdi uzrok, pronašla prikladna rješenja. U tu svrhu dovoljno je da dužnosnik koji od svoje institucije traži zaštitu dostavi barem neke dokaze o stvarnosti napada za koje tvrdi da im je bio žrtva. U prisutnosti takvih elemenata na instituciji u pitanju je da poduzme odgovarajuće mjere, osobito da provede upravnu istragu kako bi utvrdila činjenice koje su dovele do pritužbe (gore navedena presuda Komisija/Q, t. 84. i navedena sudska praksa), i, ako je to potrebno odredi privremene mjere prekida rada kako bi preventivno zaštitila zdravlje i sigurnost dužnosnika koji tvrdi da je žrtva jedne od radnji predviđenih tom odredbom (gore navedena presuda Komisija/Q, t. 92.).

109

Međutim, ne može se s uspjehom istaknuti tužbeni razlog koji se odnosi na povredu dužnosti pomoći zbog nepoduzimanja mjera opreza, kako to čini tužiteljica, u prilog zahtjevu za poništenje odluke, poput sporne odluke, da se obustavi istraga koja se odnosi na činjenice uznemiravanja kojega se djelatnik smatra žrtvom.

110

Naime, i kada bi tužiteljica mogla dokazati da Komisija, ne poduzevši takve mjere brzinom koju nalažu okolnosti slučaja, nije poštovala svoju dužnost pomoći, takva povreda članka 24. Pravilnika o osoblju nema nikakav utjecaj na zakonitost sporne odluke (u odnosu na posljedice eventualne nezakonitosti odluke o suspenziji dužnosnika u vezi sa zakonitosti stegovne sankcije izrečene navedenom dužnosniku vidjeti presudu Službeničkog suda od 17. srpnja 2012., BG/Médiateur, F‑54/11, t. 83., koja je predmet žalbenog postupka u tijeku pred Općim sudom, predmet T‑406/12 P; u tom smislu također vidjeti gore navedenu presudu Cerafogli/BCE, t. 210.), i to tim više zato što tužiteljica nije od Komisije zahtijevala određivanje mjera osiguranja dokaza kako bi se očuvali dokazi koji podupiru njen zahtjev za pomoć.

111

Ovaj se tužbeni razlog stoga treba odbaciti kao bespredmetan.

112

Tužiteljica tim tužbenim razlogom navodi dva prigovora od kojih se prvi odnosi na nerazumni rok trajanja istrage, a drugi na njeno odvijanje.

113

Prvim prigovorom tužiteljica smatra da sveukupno trajanje istrage, koja je trajala 32 mjeseca, nije razumno i da to što je istražitelj bio odgovoran za obavljanje drugih zadaća koje su ga sprječavale da se posveti istrazi ne bi moglo opovrgnuti taj zaključak, jer je Komisija dužna osigurati da djelatnosti vezane za ispitivanje njene pritužbe budu dobro organizirane.

114

Drugim prigovorom tužiteljica izražava žaljenje što je Komisija u okviru istrage saslušala „[samo] deset osoba“, s obzirom na to da je ona u svojem zahtjevu za pomoć navela listu od 52 svjedoka. Usto, navodi da istražitelj nije postupio prema njenom zahtjevu da zatraži mišljenje liječničke službe i da se upozna sa spisima miriteljske službe Komisije u vezi s postojanjem pritužbi koje se odnose na navodno neprimjereno ponašanje C prema drugim dužnosnicima. Naposljetku, smatra da je istraga povjerena osobama koje nisu imale nikakvo posebno iskustvo na području uznemiravanja. Zaključno, tužiteljica smatra da opće odvijanje istrage pokazuje da Komisija nije pridavala veliku važnost tome da se postupi po njenom zahtjevu.

115

Komisija predlaže da se taj tužbeni razlog odbije.

116

Što se tiče prvog prigovora, Službenički sud podsjeća da obveza poštivanja razumnog roka prilikom vođenja upravnih postupaka predstavlja opće načelo prava Unije čije poštovanje sud treba osigurati i koje je, kao dio prava na dobru upravu, sadržano u članku 41. stavku 1. Povelje (presuda Prvostupanjskog suda od 11. travnja 2006., Angeletti/Komisija, T‑394/03, t. 162.; presuda Općeg suda od 6. prosinca 2012., Füller‑Tomlinson/Parlament, T‑390/10 P, t. 115.; presuda Službeničkog suda od 11. svibnja 2011., J/Komisija, F‑53/09, t. 113.).

117

Usto, kada se institucije moraju suočiti s tako ozbiljnim pitanjem poput uznemiravanja, one imaju obvezu dužnosniku koji je na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju podnio zahtjev odgovoriti brzo i pažljivo. Nadalje, sama Komisija u točki 6.1 svoje odluke od 26. travnja 2006. o politici zaštite ljudskog dostojanstva i borbi protiv uznemiravanja i spolnog uznemiravanja u Komisiji navodi da „se po svim zahtjevima za pomoć koje osoba podnese zbog uznemiravanja [mora] postupiti u najkraćim rokovima“ (u daljnjem tekstu: odluka od 26. travnja 2006.).

118

U predmetnom slučaju tužiteljica je zahtjev za pomoć podnijela 5. prosinca 2007., a odluka o obustavi dostavljena joj je 10. kolovoza 2010., odnosno nakon više od dvije godine i osam mjeseci.

119

Međutim, iako se sveukupno trajanje postupka na prvi pogled doima neuobičajeno dugim, treba podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, okolnost da AIPN, povrjeđujući dužnosti pažnje, nije na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju dovoljno brzo odgovorio na zahtjev za pomoć, sama za sebe ne utječe na zakonitost odluke o obustavi istrage zbog uznemiravanja pokrenute na temelju navedenog zahtjeva za pomoć. Naime, ako takvu odluku treba poništiti samo zato što je kasno donesena, nova odluka koja bi je trebala zamijeniti ni u kojem slučaju ne bi mogla biti donesena ranije (presuda Službeničkog suda 18. svibnja 2009., Meister/OHIM, F‑138/06 i F‑37/08, t. 76.).

120

Stoga je prvi prigovor bespredmetan te ga treba odbiti.

121

Što se tiče drugog prigovora koji se odnosi na provođenje istrage, ne može se prihvatiti argument koji se odnosi na istražiteljev manjak iskustva. Naime, najprije treba ustvrditi da je sama tužiteljica od glavnog tajnika Komisije zahtijevala da istragu povjeri istražitelju koji nije zaposlen u GU za kadrovske poslove. Usto, iz spisa proizlazi da je istražitelj tijekom trajanja istrage imao tehničku suradnju s IDOC‑om i osobito da mu je pomagao iskusni član IDOC‑a. Naposljetku, uzimajući u obzir široke diskrecijske ovlasti koje uživaju institucije kod odabira osoba kojima povjeravaju istragu zbog uznemiravanja, tužiteljica ne može valjano osporavati izbor Komisije temeljeći se na navodnom manjku iskustva istražitelja i člana IDOC‑a koji mu je pomagao.

122

Što se tiče argumenta koji se odnosi na ograničeno područje istrage, treba ustvrditi da iz konačnog izvješća o istrazi proizlazi da istražitelj tvrdi da je istražne radnje i radnje prikupljanja podataka poduzeo kod izmiritelja u Komisiji i u liječničkoj službi Komisije.

123

U pogledu broja i izbora svjedoka, točno je da je istražitelj uz tužiteljicu odlučio saslušati samo dvanaest osoba i da su neki od njih osobe koje je tužiteljica optužila da su je uznemiravale ili da nisu reagirale na uznemiravanje kojega se smatra žrtvom.

124

Međutim, treba navesti da tijelo zaduženo za provođenje upravne istrage, koje je dužno postupiti po spisima koji su mu podneseni na proporcionalan način, ima široku diskrecijsku ovlast što se tiče provođenja istrage i osobito što se tiče procjene kvalitete i koristi suradnje koju pružaju svjedoci (vidjeti gore navedenu presudu Skareby/Komisija, t. 38.).

125

Službenički sud ipak smatra da je istražitelj u spisu raspolagao s dovoljno elementa za utvrđenje predstavljaju li činjenice na koje se tužiteljica žalila uznemiravanje. Osobito, što se tiče drugog razdoblja, istražitelj je doista uočio činjenice koje bi mogle dokazati da je uznemiravanje postojalo, iako je došao do zaključka da u predmetnom slučaju nije bilo uznemiravanja.

126

U svjetlu svih tih okolnosti, istražitelju se ne može prigovarati da je odlučivši saslušati manji broj svjedoka od onog koji je tužiteljica predložila povrijedio dužnost pažnje, kao ni načelo dobre uprave.

127

Slijedom toga, drugi prigovor ovog tužbenog razloga treba odbiti kao neosnovan i četvrti tužbeni razlog odbiti u cijelosti.

128

Tužiteljica ističe da u pobijanoj odluci Komisija isključuje postojanje uznemiravanja temeljeći se na konačnom izvješću o istrazi te na iskazima svjedoka saslušanih tijekom istrage. Međutim, unatoč njenim izričitim zahtjevima nisu joj dostavljeni ni konačno izvješće o istrazi ni zapisnici o saslušanju svjedoka.

129

Slijedom toga, smatra da nije mogla ocijeniti utemeljenost sporne odluke i da je bila primorana podnijeti ovu tužbu kako bi se upoznala s njenim obrazloženjem.

130

Komisija s jedne strane odgovara da je sporna odluka dovoljno obrazložena i s druge strane da članak 25. Pravilnika o osoblju ne obuhvaća obvezu dostave konačnog izvješća o upravnoj istrazi ni zapisnika o saslušanjima koji su u tom okviru provedeni. Komisija je na raspravi potvrdila da procjena toga je li obrazloženje iscrpno ne može biti apstraktna već se treba izvršiti u svjetlu posebnosti slučaja. U tom pogledu, posebnost istrage sastoji se u tome da je ona provedena u uskoj suradnji s tužiteljicom, koja je stoga imala položaj „privilegiranog svjedoka“ i imala aktivnu ulogu tijekom cijelog vremena trajanja postupka. Usto, Komisija tvrdi da je imala mogućnost nadopuniti obrazloženje u odluci kojom je odbijena žalba, što je i učinila.

131

Službenički sud je analizirao prva četiri tužbena razloga uzimajući u obzir sadržaj same pobijane odluke, odluku kojom je odbijena žalba i konačno izvješće Komisije o istrazi, koje je tužiteljici dostavljeno tek u okviru mjera upravljanja postupkom Službeničkog suda. Svojim petim tužbenim razlogom tužiteljica se žali na nedostatak obrazloženja same sporne odluke. Službenički sud će stoga najprije ispitati je li sporna odluka dovoljno obrazložena te će nakon toga, u slučaju negativnog odgovora, ispitati je li se obrazloženje sporne odluke moglo dopuniti u fazi odluke o odbijanju žalbe ili tijekom sudskog postupka.

132

Službenički sud navodi da, kad je riječ o odluci kojom se obustavlja upravna istraga pokrenuta zbog zahtijeva podnesenog na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju, druga rečenica članka 25. Pravilnika o osoblju ne nameće nikakvu izričitu obvezu da se podnositelju pritužbe dostavi konačno izvješće o upravnoj istrazi ni zapisnici o saslušanjima koja su u tom okviru provedena.

133

Međutim, i pod uvjetom da je riječ o zaštiti interesa osoba protiv kojih je pritužba podnesena i onih koje su u istrazi svjedočile, također ni jedna odredba Pravilnika o osoblju ne zabranjuje dostavljanje konačnog izvješća o istrazi trećoj osobi koja ima legitiman interes upoznati se s tim izvješćem, kao što je to slučaj s osobom koja je podnijela zahtjev na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju. Nadalje, iz sudske prakse proizlazi da su institucije katkad prihvaćale to rješenje tako što su podnositeljima pritužbe dostavljale konačno izvješće o istrazi, bilo prije podnošenja tužbe, tako što su ga priložile konačnoj odluci donesenoj povodom pritužbe (gore navedena presuda Lo Giudice/Komisija, t. 163.; gore navedena presuda Cerafogli/BCE, t. 108.), bilo, kao i u predmetnom slučaju, prilikom provođenja mjere upravljanja postupkom Službeničkog suda.

134

U svakom slučaju, Službenički sud podsjeća da je predmet ovog tužbenog razloga usklađenost sporne odluke s odredbama druge rečenice članka 25. Pravilnika o osoblju. Slijedom toga nije potrebno da Službenički sud, u okviru ovog tužbenog razloga, odlučuje o pitanju eventualnog postojanja obveze Komisije da tužiteljici dostavi konačno izvješće o istrazi i zapisnike o saslušanju svjedoka. Naime, doista je moguće da odluka o obustavi istrage koja se odnosi na činjenice uznemiravanja bude dovoljno obrazložena a da se ne utekne drugim vanjskim elementima.

135

Iz toga slijedi da prigovor, koji se odnosi na to da konačno izvješće o istrazi i zapisnici o saslušanju svjedoka koji su mu priloženi nisu dostavljeni, treba odbiti kao bespredmetan.

136

Što se tiče obveze obrazlaganja odlukâ koje imaju negativni učinak na dužnosnika, Službenički sud podsjeća da među jamstva koja u upravnim postupcima pruža pravo Unije spada, među ostalim, načelo dobre uprave utvrđeno člankom 41. Povelje (vidjeti presudu Općeg suda od 27. rujna 2012., Applied Microengineering/Komisija, T‑387/09, t. 76.), koje posebno obuhvaća „obvezu uprave da obrazloži svoje odluke“.

137

Usto, obveza obrazlaganja odluka koje imaju negativni učinak na dužnosnika predstavlja temeljno načelo prava Unije od kojeg se ne može odstupiti osim zbog važnih razloga (vidjeti presude Prvostupanjskog suda od 29. rujna 2005., Napoli Buzzanca/Komisija, T‑218/02, t. 57. i navedenu sudsku praksu, te od 8. rujna 2009., ETF/Landgren, T‑404/06 P, t. 148. i navedenu sudsku praksu).

138

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, obrazloženje zahtijevano člankom 296. UFEU‑a treba sadržavati jasne i nedvosmislene razloge kojima se vodio autor akta (u tom smislu vidjeti presudu Suda od 14. prosinca 2004., Swedish Match, C‑210/03, t. 63.).

139

Obveza obrazlaganja odluka koje imaju negativni učinak na dužnosnika predviđena drugom rečenicom članka 25. Pravilnika o osoblju, koja u posebnom kontekstu odnosa između institucija i njihovih djelatnika predstavlja samo preuzimanje opće obveze predviđene člankom 296. UFEU‑a, ima za cilj biti zainteresiranoj osobi dovoljan pokazatelj je li odluka utemeljena ili sadrži li ona nedostatak zbog kojeg bi se mogla osporavati njena valjanost i omogućiti sucu Unije da izvrši nadzor zakonitosti sporne odluke (gore navedena presuda Lo Giudice/Komisija, t. 160.).

140

Usto, sudska praksa koja se odnosi na drugu rečenicu članka 25. Pravilnika o osoblju precizira da doseg obveze obrazlaganja odluka koje imaju negativni učinak na dužnosnika treba ocijeniti ne samo uzimajući u obzir sadržaj teksta predmetne odluke, već i konkretne okolnosti u kojima je navedena odluka donesena, kao i pravna pravila koja uređuju predmetno područje (gore navedena presuda Lo Giudice/Komisija, t. 163.; gore navedena presuda Skareby/Komisija, t. 74.) i da obrazloženje u pravilu mora biti dostavljeno zainteresiranoj osobi istovremeno s odlukom koja ima negativni učinak na dužnosnika (presuda Suda od 26. studenoga 1981., Michel/Parlament, 195/80, t. 22.).

141

Usko tumačenje obveze koju nameće druga rečenica članka 25. Pravilnika o osoblju je tim više potrebnije kada je odluka koja ima negativni učinak na dužnosnika, kao u predmetnom slučaju, odluka AIPN‑a o obustavi istrage donesena povodom zahtjeva za pomoć u vezi s tvrdnjama o uznemiravanju.

142

Naime, suprotno većini upravnih akata koji mogu imati negativni učinak na dužnosnika, odluka koja se odnosi na zahtjev za pomoć donosi se u posebnim činjeničnim okolnostima. Kao prvo, te su okolnosti mogle trajati već više mjeseci, odnosno kao u predmetnom slučaju više godina. Usto, kako je to Službenički sud istaknuo u točki 32. gore navedene presude Skareby/Komisija, „činjenice uznemiravanja […] mogu imati ekstremno destruktivne učinke na zdravstveno stanje žrtve“. Nadalje, uznemiravanje, ako se ono utvrdi, ne zahvaća prvenstveno financijske interese ili karijeru dužnosnika, slučaj koji institucija može brzo riješiti donošenjem akta ili isplatom novčanog iznosa odnosnoj osobi, već šteti osobnosti, dostojanstvu i fizičkom ili psihičkom integritetu žrtve, šteta koja se ne može u cijelosti popraviti novčanom naknadom. Naposljetku, neovisno o tome jesu li tvrdnje o uznemiravanju osnovane, podnositelj pritužbe ih tako doživljava i na temelju dužnosti pažnje, institucija mora obrazložiti svoju odluku o odbijanju zahtjeva za pomoć na što je moguće potpuniji način, a da podnositelj pritužbe ne mora čekati odgovor na žalbu kako bi doznao njene razloge, odgovor koji bi institucija mogla odlučiti i ne dati.

143

Službenički sud smatra da je potreba potpunog obrazlaganja sporne odluke tim više hitnija u okolnostima predmetnog slučaja gdje se, prema izjavama tužiteljice na raspravi, služba zadužena za provedbu istraga o uznemiravanju smatrala „glavnim odvjetnikom Komisije“. Što se toga tiče, u odgovoru na pitanje Službeničkog suda koje je postavljeno na raspravi Komisija je izjavila da tijekom četiri godine, za vrijeme kojih je član osoblja IDOC‑a koji je pomagao istražitelju u predmetnom slučaju radio za IDOC, ta služba nikada nije utvrdila da postoji uznemiravanje iako je pokretala između pet i deset istraga na godinu.

144

U svijetlu tih načela i tih okolnosti, Službenički sud treba ocijeniti je li obrazloženje sporne odluke u skladu sa zahtjevima druge rečenice članka 25. Pravilnika o osoblju.

145

U vrlo kratkom uvodu sporne odluke navodi se ono što proizlazi iz konačnog izvješća o istrazi, odnosno da „je tužiteljica tijekom istrage imala mogućnost sudjelovati u njenom provođenju“ i da „je na transparentan način obaviještena o njenom tijeku“. Nadalje, navedena odluka odvojeno analizira prvo i drugo razdoblje.

146

Što se tiče prvog razdoblja, u spornoj se odluci navodi da se u konačnom izvješću o istrazi spominje „niz razilaženja“ o posebnim spisima između tužiteljice, s jedne strane, i njene nadređene te jednog dijela njenih kolega, s druge strane. Međutim, sporna odluka otkriva da su se ta razilaženja, „koja su se isključivo odnosila na različite aspekte posla“, uvijek rješavala na sastancima uprave ili putem službenih dopisa. Usto, u spornoj se odluci navodi da „istraga […] nije razotkrila nesnošljivost“, već naprotiv, „jednu vrstu simpatije [njenih] bivših kolega“ prema tužiteljici, ni postojanje glasina o njenoj nesposobnosti ili upravljačkim slabostima. U navedenoj se odluci također navodi da je tužiteljica za razdoblje od 1. srpnja 1999. do 30 lipnja 2001. i za ono od 1. srpnja 2001. do 31. prosinca 2002. ocijenjena uz potpuno poštovanje postupaka i da u usporedbi s prošlošću njene ocjene nisu bile smanjene. U spornoj se odluci nadalje podsjeća da ni negativna ocjena, iako ponavljajuća, ni „upravljačke odluke koje se teško prihvaćaju“ ne predstavljaju same za sebe uznemiravanje.

147

U spornoj se odluci konačno zaključuje da „[na] temelju dokumentacije […] koju je dostavila [tužiteljica], iz iskaza svjedoka saslušanih tijekom istrage i analize koja je uslijedila, ne proizlazi da postupci osoba koje [tužiteljica] dovodi u pitanje zadovoljavaju uvjete propisane člankom 12.a Pravilnika o osoblju […] kada se razmatraju odvojeno i u svojoj ukupnosti kao izraz ‘sustavnog uznemiravanja’“.

148

Uzimajući u obzir navedeno obrazloženje, Službenički sud smatra da sporna odluka na sintetički način ali prikladno rješava sve prigovore koje je tužiteljica istaknula u vezi s predmetnim razdobljem i da joj daje dovoljno podataka kako bi mogla ocijeniti utemeljenost odluke, a Službeničkom sudu kako bi mogao izvršiti svoj nadzor.

149

Slijedom navedenog, treba utvrditi da je u odnosu na prvo razdoblje, sukladno tumačenju izraženom sudskom praksom, odluka obrazložena u skladu sa zahtjevima iz druge rečenice članka 25. Pravilnika o osoblju pa je predmetni tužbeni razlog neosnovan u odnosu na to razdoblje.

150

Naprotiv, što se tiče drugog razdoblja, u spornoj se odluci ograničilo na navod da je „[i]straga pokazala da je [C] imala poseban upravljački stil koji se katkad nije sviđao nekim kolegama i da je povremeno mogao biti doživljen kao povrjeđujući ili uvredljiv i da je [tužiteljica] imala priliku u tom pogledu izraziti [svoju] kritiku, te da su o nekim odlukama koje se odnose na upravljanje postojala bitna neslaganja između [tužiteljice] i [njene] direktorice [;m]eđutim, istraga je pokazala da [C] nije imala zlu namjeru [u odnosu na tužiteljicu] i da se njen upravljački stil nije posebno odnosio na [tužiteljicu]“. U spornoj se odluci zaključuje da „iz istrage ne proizlazi da je ponašanje [C] objektivno moglo štetiti dostojanstvu, osobnosti i integritetu [tužiteljice; i]z podnesaka u spisu, iskaza svjedoka i temeljite analize neovisno i temeljito provedene istrage ne proizlazi da je došlo do takvog neprimjerenog postupanja [u odnosu na tužiteljicu] koje bi moglo štetiti [njenoj] osobnosti, [njenom] dostojanstvu ili [njenom] fizičkom ili psihičkom integritetu od strane [kolege] ili skupine koleg[a]“.

151

U tom pogledu Službenički sud utvrđuje da se u spornoj odluci ne rješava ni jedan prigovor koji je tužiteljica istaknula u svom zahtjevu već da se u pogledu svoje činjenične osnove odluka poziva na konačno izvješće o istrazi koje je tužiteljici dostavljeno tek nakon što je to Službenički sud odlučio mjerom upravljanja postupkom u okviru ovog postupka.

152

Međutim, iako je točno da sudska praksa prihvaća obrazloženje u kojem se poziva na izvješće ili mišljenje koje je obrazloženo i dostavljeno (vidjeti gore navedenu presudu Lo Giudice/Komisija, t. 163. i 164.; gore navedenu presudu Cerafogli/ECB, t. 108., i navedenu sudsku praksu), ipak je nužno da takvo izvješće ili mišljenje bude doista dostavljeno odnosnoj osobi zajedno s aktom koji ima negativni učinak na dužnosnika, što nije učinjeno u ovom postupku.

153

Stoga je tužiteljici bilo nemoguće da, isključivo na temelju sporne odluke, osporava činjenične elemente koje je istražitelj uzeo u obzir ili zaključke koje je on iz toga izveo, tako da, što se tiče činjenične osnove, obrazloženje sporne odluke ne udovoljava uvjetima druge rečenice članka 25. Pravilnika o osoblju.

154

Treba stoga utvrditi da, što se tiče drugog razdoblja, sporna odluka tužiteljici daje samo početak obrazloženja koje samo za sebe AIPN‑u ne omogućuje da ispuni svoju obvezu koja proizlazi iz druge rečenice članka 25. Pravilnika o osoblju.

155

Međutim, Službenički sud podsjeća da sudska praksa u slučaju pojedinih sporova između institucija i njihovih djelatnika prihvaća ublažavanje obveze obrazlaganja predviđene drugom rečenicom članka 25. Pravilnika o osoblju.

156

Stoga je, kao što je to u svom odgovoru na tužbu i na raspravi tvrdila Komisija, potrebno ispitati moraju li se takva načela sudske prakse primijeniti u predmetnom slučaju.

157

Stav je Komisije da je odluka kojom se žalba odbija sadržavala iscrpno obrazloženje koje je tužiteljici omogućilo do razmotri mogućnost podnošenja žalbe protiv sporne odluke, a Službeničkom sudu da ocijeni zakonitost navedene odluke.

158

Službenički sud podsjeća da prema izričaju druge rečenice članka 25. Pravilnika o osoblju obrazloženje mora sadržavati odluka koja ima negativni učinak na dužnosnika, a ne naknadno donesen upravni akt.

159

Točno je da je prema sudskoj praksi AIPN ima obvezu obrazlaganja, barem u fazi odbijanja žalbe, i osobito da uprava može ukloniti eventualni nedostatak obrazloženja odluke koja ima negativni učinak na dužnosnika tako što će dati odgovarajuće obrazloženje u fazi odgovora na žalbu, pri čemu se smatra da se to potonje obrazloženje podudara s obrazloženjem odluke protiv koje je žalba usmjerena (presude Prvostupanjskog suda od 19. ožujka 1998., Tzoanos/Komisija, T‑74/96, t. 268., i od 1. travnja 2009., Valero Jordana/Komisija, T‑385/04, t. 118.; presuda Službeničkog suda od 26. svibnja 2011., Lebedef/Komisija, F‑40/10, t. 38.). Usto, sukladno sudskoj praksi, upravi je dopušteno da naknadnim objašnjenima i u tijeku postupka popravi početnu nedostatnost obrazloženja odluke koja ima negativni učinak na dužnosnika ako je prije podnošenja tužbe odnosna stranka već raspolagala elementima koji čine početak obrazloženja (gore navedena presuda Skareby/Komisija, t. 75. i navedena sudska praksa).

160

Međutim, to tumačenje druge rečenice članka 25. Pravilnika o osoblju koje daje sudska praksa izvorno je dano u kontekstu sporova koji se odnose na zakonitost odluka o nenapredovanju, u kojima je sudac Unije odlučio da AIPN ne mora obrazlagati odluke o napredovanju koje se tiču kandidata koji nisu napredovali jer bi njima navođenje tih razloga moglo štetiti (presude Suda od 6. svibnja 1969., Huybrechts/Komisija, 21/68, t. 19., od 13. srpnja 1972., Bernardi/Parlament, 90/71, t. 15., i od 30. listopada 1974., Grassi/Vijeće, 188/73, t. 11. do 17.).

161

Ta se sudska praksa postupno proširila na odluke o odbacivanju prijave ili o isključenju s natječaja (vidjeti na primjer presude Prvostupanjskog suda od 12. veljače 1992., Volger/Parlament, T‑52/90, t. 36., i od 30. studenoga 1993., Perakis/Parlament, T‑78/92, t. 50. do 52.), prije nego što je primijenjena na neke druge skupine sporova poput, na primjer, sporova koji se odnose na korištenje prava na godišnji odmor (gore navedena presuda Lebedef/Komisija).

162

Međutim, takva pravila o tumačenju u pojedinim okolnostima omogućavaju da se nađe pravilna ravnoteža između obveze obrazlaganja odluka koje imaju negativni učinak na dužnosnika propisane drugom rečenicom članka 25. Pravilnika o osoblju i drugih legitimnih zahtjeva, poput dobre uprave ili zaštite prava trećih.

163

Međutim, Službenički sud utvrđuje da s obzirom na to da članak 41. stavak 2. točka (c) Povelje pravo dobivanja obrazloženih upravnih odluka svrstava u opće temeljno načelo prava Unije, svaku iznimku od pravila druge rečenice članka 25. Pravilnika o osoblju, prema kojem svaka odluka koja ima negativni učinak na dužnosnika mora sadržavati obrazloženje ili se takvo obrazloženje mora dostaviti u isto vrijeme kao i ta odluka, treba usko tumačiti i objektivno opravdati okolnostima pod kojima je odluka koja ima negativni učinak na dužnosnika donesena.

164

Usto, u posebnom kontekstu istrage pokrenute na temelju zahtjeva za pomoć podnesenog u skladu s člankom 24. Pravilnika o osoblju kako bi se utvrdile stvarne činjenice uznemiravanja čijom se žrtvom djelatnik osjeća, treba uzeti u obzir obvezu institucije da odgovori dužnosniku koji je podnio takav zahtjev takvom brzinom i pažnjom koja se zahtijeva pri rješavanju tako ozbiljne situacije (u tom smislu vidjeti gore navedenu presudu Lo Giudice/Komisija, t. 136.).

165

Stoga u takvom kontekstu obvezu obrazlaganja predviđenu drugom rečenicom članka 25. Pravilnika o osoblju treba usko tumačiti i odluka koja je ograničena samo na to da početak obrazloženja ne može udovoljiti zahtjevima koje nameće ta odredba. Suprotno rješenje dovelo bi to toga da dužnosnik koji je podnio zahtjev za pomoć sukladno članku 24. Pravilnika o osoblju zbog uznemiravanja bude primoran podnijeti žalbu kako bi dobio obrazloženje odluke o obustavi upravne istrage sukladno zahtjevima druge rečenice članka 25. Pravilnika o osoblju. Međutim, kako je to na raspravi priznala Komisija, svrha žalbe nije dobivanje obrazloženja odluke koja ima negativni učinak na dužnosnika nego pobijanje njene utemeljenosti. Dopustiti upravi da ne dostavi obrazloženje svoje odluke o zahtjevu za pomoć također očito ne bi bilo u skladu s obvezom institucija da dobro i pažljivo postupe u tako ozbiljnoj situaciji kao što je uznemiravanje i obvezom da se sa zahtjevima za pomoć u slučaju uznemiravanja postupi u „najkraćim rokovima“, što je obveza koju je Komisija sebi nametnula svojom odlukom od 26. travnja 2006.

166

Iz toga slijedi da u slučaju odluke o obustavi istrage, pokrenute kako bi se odgovorilo na zahtjev za pomoć podnesen sukladno članku 24. Pravilnika o osoblju zbog činjenica uznemiravanja, institucije ne mogu odnosnoj osobi valjano dostaviti potpuno obrazloženje prvi puta u odluci kojom se odbija žalba a da time ne povrijede svoju obvezu obrazlaganja koju moraju poštivati sukladno drugoj rečenici članka 25. Pravilnika o osoblju.

167

Takvo rješenje međutim ne može utjecati na mogućnost institucija da u odluci o odbijanju žalbe daju pojašnjenja u vezi s razlozima koje je dala uprava, ni Službeničkog suda da prilikom ispitivanja tužbenog razloga kojim se osporava zakonitost odluke u obzir uzme ta pojašnjenja (u tom smislu vidjeti gore navedenu presudu, Skareby/Komisija, t. 53.).

168

Komisija tvrdi da je tužiteljica tijekom provođenja istrage imala aktivnu ulogu, da je imala mogućnost u njoj sudjelovati podnošenjem dokumenata i očitovanja te da je dobila informacije o razvoju istrage.

169

U tom pogledu, kako bi se odlučilo je li udovoljeno zahtjevu obrazlaganja koji predviđa Pravilnik o osoblju, potrebno je uzeti u obzir ne samo dokumente kojima je odluka dostavljena već i okolnosti pod kojima je donesena i priopćena odnosnoj osobi (presuda Službeničkog suda od 30. studenoga 2010., Taillard/Parlament, F‑97/09, t. 33.). U predmetnom slučaju, s jedne strane treba uzeti u obzir sudjelovanje tužiteljice u istrazi i s druge strane ispitati je li u trenutku donošenja sporne odluke tužiteljica već imala u posjedu informacije na kojima se navedena odluka temelji (u tom smislu vidjeti presudu Prvostupanjskog suda od 8. srpnja 1998., Aquilino/Vijeće, T‑130/96, t. 44. i navedenu sudsku praksu).

170

Međutim iz samog teksta pobijane odluke proizlazi da se ona temelji na konačnom izvješću o istrazi koje je tužiteljici dostavljeno tek tijekom sudskog postupka. Slijedom toga, kako iz sporne odluke ne proizlazi suprotno, tužiteljica nije mogla znati u kojoj je mjeri istražitelj uzeo u obzir informacije koje je ona davala tijekom istrage, a također ni to je li sporna odluka stvarno bila u skladu s rezultatima istrage. Iz toga slijedi da Komisija ne može opravdati početni nedostatak obrazloženja sporne odluke navodeći da se temeljila na informacijama koje su tužiteljici poznate.

171

Čini se da je mogućnost koja je ponuđena tužiteljici da pridonese dobrom odvijanju istrage u skladu s poštovanjem načela dobre uprave. Međutim, takvo sudjelovanje nije samo po sebi dokaz da je tužiteljica obaviještena o razlozima koji su Komisiju naveli na to da odbije njen zahtjev za pomoć. Naime, čak i pod pretpostavkom da je tužiteljica tijekom istražnog postupka zaprimila relevantne informacije, što Komisija nije dokazala, tužiteljica je mogla smatrati da su one bile zastarjele zbog obrazloženja na kojem se sporna odluka temeljila.

172

Što se tiče informacija o razvoju istrage koje su dostavljene tužiteljici, Komisija nije dokazala, osim iznošenja izgovora zbog kašnjenja u obavljanju različitih istražnih radnji, da su se te informacije odnosile na razloge na temelju kojih je naknadno odbila tužiteljičin zahtjev za pomoć.

173

Zbog svega prethodno navedenog treba utvrditi da sporna odluka nije dovoljno obrazložena što se tiče razloga zbog kojih je, u odnosu na drugo razdoblje, Komisija obustavila postupak povodom tužiteljičinog zahtjeva za pomoć, te poništiti navedenu odluku što se tiče tog razdoblja.

174

Tužiteljica zahtjeva naknadu imovinske i neimovinske štete zbog pretrpjelog uznemiravanja i nezakonitosti koje je počinila Komisija prilikom odbijanja njenog zahtjeva za pomoć.

175

Što se tiče imovinske štete, tužiteljičin odštetni zahtjev se u biti dijeli na tri dijela.

176

Kao prvo, tužiteljica tvrdi da je pretrpjelo uznemiravanje okaljalo njenu karijeru i ugled, što je dovelo do oštećenja njenog fizičkog i psihičkog zdravlja. Kao drugo, tužiteljica tvrdi da joj je povreda članka 24. Pravilnika o osoblju i osobito propust da se nakon njenog zahtjeva za pomoć odredi privremena mjera, poput mjere prekida rada, prouzrokovala štetu. Kao treće ona zahtijeva naknadu štete za koju tvrdi da ju je pretrpjela zato što je Komisija povrijedila načelo dobre uprave i dužnost pažnje te zbog nerazumnog roka u kojem je Komisija riješila njen spis.

177

Tužiteljica smatra da bi šteta bila djelomično nadoknađena kada bi Komisija isplatila predsudske i sudske troškove te nagradu za rad njenih pravnih savjetnika.

178

Što se tiče naknade neimovinske štete, tužiteljica smatra da ona proizlazi iz toga što je Komisija rješavajući njen zahtjev za pomoć povrijedila dužnost pažnje i štetu procjenjuje na 10.000 eura.

179

Komisija odgovara da, budući da nije dokazano da je došlo do uznemiravanja, da tužiteljica nije pretrpjela nikakvu imovinsku ili neimovinsku štetu i da stoga odštetni zahtjev ne treba prihvatiti. Dodaje da prema ustaljenoj sudskoj praksi u svakom slučaju tuženik nije dužan snositi tužiteljev trošak nastao u fazi predsudskog postupka.

180

Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se u sporovima između institucija i njihovih djelatnika priznaje pravo na naknadu štete ako su kumulativno ispunjena tri uvjeta, to jest nezakonitost u postupanju institucija, činjenica da je šteta stvarno nastupila i postojanje uzročne veze između postupanja i nastale štete (gore navedena presuda Komisija/Q, t. 42. i navedena sudska praksa). Za odbijanje tužbe za naknadu štete dovoljno je da jedan od tih triju uvjeta nije ispunjen (vidjeti rješenje Službeničkog suda od 16. ožujka 2011., Marcuccio/Komisija, F‑21/10, t. 22. i 23. i navedenu sudsku praksu).

181

Što se tiče trećeg uvjeta o kojem ovisi odgovornost institucija, šteta čija naknada se zahtijeva mora biti stvarna i izvjesna, što je tužitelj dužan dokazati (presuda Službeničkog suda od 13. lipnja 2012., BL/Komisija, F‑63/10, t. 98.).

182

Tužiteljica se u svojim dopisima ne poziva ni na jedan dokument u spisu kojim bi se mogla dokazati stvarnost ili obujam navodne imovinske štete, čiji iznos ona usto ne navodi, već samo navodi da bi šteta bila djelomično naknađena kada bi Komisija isplatila predsudske i sudske troškove te nagradu za rad njenih pravnih savjetnika. K tome tužba, što se toga tiče, ne sadrži ni jedan dokazni prijedlog. Međutim, u skladu s člankom 35. stavkom 1. točkom (e) Poslovnika, tužba mora sadržavati dokazne prijedloge koji su potrebni za dokazivanje stvarnosti i opsega štete.

183

U nedostatku tih dokaznih elemenata treba zaključiti da tužiteljica nije dokazala stvarnost i opseg navodne imovinske štete. Stoga tužiteljičin zahtjev za naknadu štete treba odbiti pa je nepotrebno da Službenički sud odlučuje o tome jesu li ostali uvjeti ispunjeni.

184

Što se tiče neimovinske štete, tužiteljica smatra da je ona nastupila zbog nerazumno dugog trajanja istrage i nedostatka pažnje Komisije prilikom rješavanja spisa.

185

Službenički sud podsjeća da je tužiteljica zahtjev za pomoć podnijela 5. prosinca 2007. i da joj je sporna odluka dostavljena 10. kolovoza 2010., odnosno nakon više od dvije godine i osam mjeseci. Međutim, uzimajući u obzir okolnosti slučaja i opsežnost zahtjeva za pomoć te činjenicu da je tužiteljica u više navrata zahtijevala da se istraga dopuni, takav se rok u načelu ne može smatrati razumnim.

186

Stoga je potrebno ispitati mogu li različiti argumenti koje je Komisija navela kako bi opravdala trajanje istražnog postupka dovesti u pitanje taj zaključak.

187

Iz spisa proizlazi da je od dana podnošenja zahtjeva za pomoć do dana donošenja odluke o pokretanju istrage i povjeravanja istrage istražitelju, koji nije zaposlen u GU za kadrovske poslove, koja je donesena 9. lipnja 2008., proteklo šest mjeseci. Riječ je stoga o roku koji je dva mjeseca dulji od onog od četiri mjeseca, propisanog člankom 90. stavkom 1. Pravilnika o osoblju, nakon čijeg se proteka smatra da je donesena implicitna odluka kojom se zahtjev odbija.

188

Međutim, sudska praksa u vezi sa zahtjevom za pomoć koji se podnosi na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju već je odredila da nije isključeno da bi objektivni razlozi, koji se osobito mogu odnositi na potrebu organizacije istrage, mogli opravdati dulji rok za pokretanje navedene istrage (gore navedena presuda Komisija/Q, t. 105.). U predmetnom slučaju, uzimajući u obzir opravdanu odluku da se istraga povjeri osobi koja nije član GU za kadrovske poslove i opsežnost zahtjeva za pomoć koji ima oko tisuću stranica, kašnjenje Komisije ne može se smatrati nerazumnim.

189

Nasuprot tome, za razdoblje od 9. lipnja 2008. do 9. ožujka 2009., dana kada je istražitelj tužiteljicu pozvao radi davanja iskaza u okviru upravne istrage, Komisija priznaje da „ni jedna formalna istražna radnja nije bila poduzeta“, što je okolnost zbog koje se istražitelj u više navrata tužiteljici ispričavao. Komisija to kašnjenje opravdava pozivajući se na obujam posla s kojim se istražitelj suočavao jer je nedavno bio imenovan direktorom. Međutim, ta činjenica ne opravdava to što se tijekom gore spomenutih devet mjeseci istraga nije pomaknula s mrtve točke. Ako istražitelj nije bio u stanju ispunjavati svoje dužnosti u okviru istrage, Komisija je bila dužna imenovati drugog istražitelja ili, u svakom slučaju, organizirati svoje aktivnosti na način da se rješavanje tužiteljičinog zahtjeva ne odloži na tako dugo vremensko razdoblje.

190

Za razdoblje od 9. ožujka 2009. do 23. travnja 2010., dana kada je istražitelj svoje izvješće dostavio glavnom tajniku Komisije, Komisija trajanje postupka opravdava složenošću istrage i „velikim brojem“ saslušanih osoba, među kojima je bilo više bivših dužnosnika koji su se odselili iz Belgije. Međutim, iako iz završnog izvješća o istrazi proizlazi da je Komisija saslušala samo dvanaest osoba među kojima je bilo samo tri umirovljenika, ne čini se da bi trajanje te faze bilo nerazumno s obzirom na opću složenost istrage.

191

Naposljetku, glavni tajnik Komisije je spornu odluku donio 7. lipnja 2010. Međutim, kako je to sama Komisija objasnila u dopisu od 15. rujna 2010. upućenom tužiteljičinom pravnom savjetniku, odluka je tužiteljici dostavljena tek 10. kolovoza 2010. zbog „upravne pogreške“.

192

Iz toga proizlazi da je od sveukupnog trajanja istražnog postupka od 32 mjeseca prošlo najmanje 11 mjeseci – između 9. lipnja 2008. i 9. ožujka 2009. te između 7. lipnja 2010. i 10. kolovoza 2010. – a da ni jedna radnja nije poduzeta, propust koji Komisija nije mogla valjano opravdati. Naime, jednostavno pozivanje na obujam posla istražitelja ili na upravnu pogrešku ne opravdava predugo trajanje istrage.

193

Stoga se trajanje istražnog postupka ne može smatrati razumnim, niti ponašanje Komisije usklađenim s njenom dužnosti pažnje.

194

Međutim, u tim okolnostima neimovinska šteta koju je tužiteljica pretrpjela ne može se u cijelosti popraviti poništenjem sporne odluke. Zbog djelomičnog poništenja sporne odluke tužiteljica se ponovno nalazi u situaciji da čeka konačno rješenje postupka pokrenutog na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju nakon svojeg zahtjeva od 5. prosinca 2007. Takvo produljenje čekanja i nesigurnosti koje je uzrokovala sporna odluka predstavlja neimovinsku štetu.

195

Uzimajući u obzir gore navedene razloge, Službenički sud smatra da je zahtjev za naknadu neimovinske štete vezane za predugo trajanje postupka i povredu dužnosti pažnje osnovan te nalaže Komisiji da tužiteljici isplati iznos koji ex æquo et bono određuje u visini od 6.000 eura.

196

Sukladno članku 87. stavku 1. Poslovnika, ne dovodeći u pitanje druge odredbe Poglavlja 8. Glave II. navedenog Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je snositi troškove, ako je takav zahtjev postavljen. Prema stavku 2. istog članka, Službenički sud može, ako je to pravično, odlučiti da je stranka koja ne uspije u postupku dužna samo djelomično snositi troškove, odnosno da joj se uopće ne naloži snošenje troškova.

197

Iz obrazloženja ove presude proizlazi da je Komisija stranka koja u bitnom dijelu nije uspjela u postupku. Usto je tužiteljica izričito zahtijevala da se Komisiji naloži snošenje troškova. S obzirom na to da okolnosti predmetnog slučaja ne opravdavaju primjenu odredbi članka 87. stavka 2. Poslovnika, Komisija će snositi vlastite troškove i troškove tužiteljice.

Slijedom navedenog,

SLUŽBENIČKI SUD (drugo vijeće)

proglašava i presuđuje: