This document is an excerpt from the EUR-Lex website
Document 52023DC0072
REPORT FROM THE COMMISSION TO THE EUROPEAN PARLIAMENT, THE COUNCIL AND THE EUROPEAN ECONOMIC AND SOCIAL COMMITTEE Report on the implementation by Member States of Directive 2003/88/EC concerning certain aspects of the organisation of working time
IZVJEŠĆE KOMISIJE EUROPSKOM PARLAMENTU, VIJEĆU I EUROPSKOM GOSPODARSKOM I SOCIJALNOM ODBORU Izvješće o provedbi u državama članicama Direktive 2003/88/EZ o određenim vidovima organizacije radnog vremena
IZVJEŠĆE KOMISIJE EUROPSKOM PARLAMENTU, VIJEĆU I EUROPSKOM GOSPODARSKOM I SOCIJALNOM ODBORU Izvješće o provedbi u državama članicama Direktive 2003/88/EZ o određenim vidovima organizacije radnog vremena
COM/2023/72 final
EUROPSKA KOMISIJA
Bruxelles, 15.3.2023.
COM(2023) 72 final
IZVJEŠĆE KOMISIJE EUROPSKOM PARLAMENTU, VIJEĆU I EUROPSKOM GOSPODARSKOM I SOCIJALNOM ODBORU
Izvješće o provedbi u državama članicama Direktive 2003/88/EZ o određenim vidovima organizacije radnog vremena
{SWD(2023) 40 final}
I.Uvod
U ovom se Izvješću preispituje provedba Direktive 2003/88/EZ (dalje u tekstu „Direktiva” ili „Direktiva o radnom vremenu”) u državama članicama, kako je propisano njezinim člankom 24. Njime se ažurira prethodno izvješće objavljeno 2017. 1 Izvješću je priložen radni dokument službi u kojem Komisija detaljnije analizira rezultate preispitivanja 2 .
Ovo Izvješće ne pruža iscrpan pregled svih nacionalnih provedbenih mjera i ne prejudicira stajalište koje Komisija može zauzeti u eventualnim budućim pravnim postupcima.
Komisija je ažurirala i Komunikaciju o tumačenju 3 , u kojoj je sažeta primjenjiva sudska praksa Suda Europske unije („Sud”). Komunikacijom se nastoji postići pravna jasnoća i sigurnost za države članice i druge dionike pri primjeni Direktive o radnom vremenu.
II.Cilj i zahtjevi Direktive
Kako bi se zaštitili sigurnost i zdravlje radnika, Direktivom se utvrđuju zajednički minimalni zahtjevi, uključujući:
-ograničenja radnog vremena (u prosjeku najviše 48 sati tjedno, uključujući prekovremeni rad),
-minimalne dnevne i tjedne stanke za odmor (najmanje 11 uzastopnih sati dnevnog odmora i 35 sati neprekidnog tjednog odmora),
-plaćeni godišnji odmor (najmanje četiri tjedna godišnje),
-dodatnu zaštitu za radnike koji rade noću.
Direktivom se predviđa i fleksibilna organizacija radnog vremena. Najkraći se odmor u određenim djelatnostima može u cijelosti ili djelomično odgoditi. Određeni radnici mogu odabrati da će raditi dulje od ograničenja od 48 sati („izuzeće”). Kolektivnim ugovorima može se predvidjeti dodatna fleksibilnost, na primjer tako što će se omogućiti utvrđivanje prosječnog tjednog radnog vremena u razdoblju od najviše 12 mjeseci.
III.Analiza primjene Direktive u državama članicama
Informacije navedene u nastavku i u radnom dokumentu službi temelje se na nacionalnim izvješćima (uključujući stajališta nacionalnih i europskih socijalnih partnera), prethodnim izvješćima Komisije te informacijama prikupljenima u okviru postupaka zbog povrede prava i od neovisnih stručnjaka. Prikupljene su 2021. i 2022.
A.Isključenja iz područja primjene Direktive
Iz dostupnih informacija može se zaključiti da je Direktiva većinom prenesena u javnom i privatnom sektoru.
U nekim su državama članicama određene kategorije radnika isključene iz područja primjene općeg zakonodavstva kojim se prenosi Direktiva, ali na njih se općenito primjenjuju posebna pravila o radnim uvjetima. U javnom sektoru to su najčešće pripadnici oružanih snaga, policije i drugih sigurnosnih snaga, ali i službi civilne zaštite, kao što su zatvorsko osoblje i javne vatrogasne postrojbe 4 .
Kad je riječ o privatnom sektoru, neke su države članice isključile radnike u kućanstvu 5 .
Ta isključenja uglavnom nisu u skladu sa zahtjevima Direktive o radnom vremenu, osim ako je prenošenje odredbi Direktive osigurano kolektivnim ugovorima.
Sud je 2021. potvrdio da se, iako se Direktiva primjenjuje na oružane snage 6 , određene aktivnosti mogu isključiti iz njezina područja primjene ako bi njezina primjena štetila pravilnoj provedbi vojnih operacija, posebno s obzirom na posebne međunarodne odgovornosti nekih država članica, sukobe ili prijetnje s kojima se suočavaju ili geopolitički kontekst. Oko polovine država članica izričito primjenjuje Direktivu na svoje oružane snage 7 . Nekoliko država članica ne primjenjuje ju izričito, ali ipak u određenoj mjeri primjenjuje njezine odredbe na svoje oružane snage 8 . Nekoliko država članica ne primjenjuje Direktivu na vojno osoblje 9 , čime se ne dovodi u pitanje postojanje nacionalnih pravila o radnim uvjetima te zaštiti zdravlja i sigurnosti osoblja oružanih snaga.
B.Radnici s više od jednog ugovora o radu
U Direktivi se ne navodi izričito određuju li se njezinim odredbama apsolutna ograničenja u slučaju usporednih ugovora s jednim ili više poslodavaca ili se one primjenjuju na svaki radni odnos zasebno. Sud je nedavno pojasnio da se u slučaju radnika koji su sklopili više ugovora o radu s istim poslodavcem najkraće trajanje dnevnog odmora primjenjuje na sve te ugovore zajedno, a ne na svaki zasebno 10 . Kako je navedeno u prethodnim izvješćima o provedbi, Komisija smatra da bi se, u kontekstu cilja Direktive da se poboljšaju zdravlje i sigurnost radnika, ograničenja prosječnog tjednog radnog vremena te dnevnog i tjednog odmora u najvećoj mjeri trebala primjenjivati po radniku.
Praksa država članica u tom se pogledu uvelike razlikuje.
Bugarska, Njemačka, Estonija, Irska, Grčka, Francuska, Hrvatska, Italija, Cipar, Luksemburg, Nizozemska, Austrija i Slovenija primjenjuju Direktivu po radniku (uglavnom na temelju izričitih pravnih odredbi u tom smislu).
S druge strane, Češka, Španjolska, Latvija, Mađarska, Poljska, Portugal i Slovačka primjenjuju Direktivu po ugovoru.
U Belgiji, Danskoj, Litvi, Malti, Rumunjskoj, Finskoj i Švedskoj Direktiva se primjenjuje po radniku ako postoji više od jednog ugovora s istim poslodavcem, a po ugovoru ako radnik ima više od jednog ugovora s različitim poslodavcima.
C.Definicija i evidencija „radnog vremena”
Općenito se čini da službena definicija „radnog vremena” utvrđena u članku 2. Direktive (tj. da radnik „radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke”) sama po sebi ne stvara probleme u primjeni.
„Dežurstvo” i „pripravnost” razdoblja su u kojima radnici moraju biti dostupni i prema potrebi nastaviti raditi. „Dežurstvo” je razdoblje u kojem se od radnika zahtijeva da ostane na radnom mjestu ili nekom drugom mjestu koje odredi poslodavac, spreman obavljati svoje zadatke ako se to od njega zatraži. U razdoblju „pripravnosti” radnik mora biti stalno dostupan, ali ne mora ostati na mjestu koje odredi poslodavac.
Sud je utvrdio da vrijeme „dežurstva” treba u potpunosti smatrati „radnim vremenom” u smislu Direktive. Vrijeme povezano sa stvarnim pružanjem usluga u razdoblju „pripravnosti” uvijek je radno vrijeme. Ostatak razdoblja pripravnosti smatra se odmorom, osim ako ograničenja koja je poslodavac nametnuo u velikoj mjeri utječu na mogućnost radnika da slobodno upravlja vremenom i da posveti to vrijeme svojim osobnim i društvenim interesima. U takvim se slučajevima cijelo razdoblje pripravnosti smatra radnim vremenom 11 .
U većini je država članica 12 rad tijekom „dežurstva” reguliran zakonskim odredbama, a u nekoliko država članica razdoblja „pripravnosti” izričito su uređena zakonodavstvom 13 . Odredbe o dežurstvu općenito su u skladu s tumačenjem Suda, ali u slučaju pripravnosti ne uzima se u obzir najnovija sudska praksa u kojoj se ograničavaju slučajevi kad se pripravnost smatra odmorom. No neki su nacionalni sudovi počeli primjenjivati tu sudsku praksu 14 .
Države članice sve se više usklađuju sa zahtjevom da se dežurstvo smatra radnim vremenom, ali postoje još neka neriješena pitanja.
U Danskoj se socijalni partneri mogu dogovoriti da se razdoblje odmora koristi za vrijeme dežurstva na radnom mjestu i neki socijalni partneri u sektoru zdravstva tu su mogućnost i iskoristili. U Poljskoj i Sloveniji samo se aktivno dežurstvo na radnom mjestu računa kao radno vrijeme, a u Slovačkoj se za određene skupine dežurstvo na radnom mjestu ne računa u cijelosti kao radno vrijeme.
Sud je 2019. odlučio da države članice moraju od poslodavaca zahtijevati uspostavu „objektivnog, pouzdanog i pristupačnog sustava mjerenja dnevnog radnog vremena tijekom kojeg je pojedini radnik radio” 15 . U većini država članica poslodavci su obvezni nadzirati i evidentirati radno vrijeme, no u pet država članica takva obveza ne postoji ili nije jasno definirana: u Belgiji, Danskoj, Cipru, Malti i Švedskoj.
D.Stanke i odmori
Člankom 4. zahtijeva se stanka za odmor ako radni dan traje dulje od šest sati, pri čemu se ne navodi njezino trajanje ni detaljna definicija. Te pojedinosti „propisuju se kolektivnim ugovorima ili sporazumima između socijalnih partnera ili, ako tog nema, nacionalnim propisima.”
Općenito se čini da je ta odredba prenesena na zadovoljavajući način. Većina je država članica odredila minimalne odredbe o trajanju i vremenu stanke za odmor u radnom danu. Ipak, neke države članice nisu zakonodavstvom odredile minimalno trajanje ili vrijeme stanke za odmor 16 i nije jasno je li to u svim slučajevima uređeno kolektivnim ugovorima.
Temeljni je zahtjev Direktive u pogledu odmora (članci 3. i 5. Direktive) da radnik mora imati minimalni dnevni odmor od 11 uzastopnih sati u razdoblju od 24 sata i minimalni neprekidni odmor od 24 sata u sedmodnevnom razdoblju, uz 11 sati dnevnog odmora. Direktivom je predviđena mogućnost da se tjedni odmor iz objektivnih razloga smanji na 24 sata.
Čini se da su države članice prenijele te temeljne zahtjeve u svoje nacionalno pravo na zadovoljavajući način za većinu sektora. Čini se da je nekoliko država članica u nekim pogledima nepravilno prenijelo zahtjev o tjednom odmoru, npr. zahtjev nije prenesen za određeni sektor 17 ili je predviđena primjena 24-satnog razdoblja odmora bez konkretnih objektivnih razloga 18 .
E.Ograničenja radnog vremena
U skladu s člankom 6. Direktive prosječno tjedno radno vrijeme (uključujući prekovremene sate) ne smije biti dulje od 48 sati tjedno. To je ograničenje preneseno na općenito zadovoljavajući način, a brojne su države članice uvele standarde koji pružaju veću zaštitu.
U manjem je broju slučajeva ograničenje iz Direktive prekoračeno, na primjer:
-ograničenje se u praksi još ne primjenjuje na zadovoljavajući način na socijalne radnike u Irskoj, ali radi se na ispravljanju te situacije,
-bugarskim Zakonom o radu i dalje je predviđeno tjedno radno vrijeme od najviše 56 sati ako je uspostavljen sustav prosječnog računanja tjednog radnog vremena i nije ograničeno korištenje obveznih prekovremenih sati za pripadnike nacionalnih obrambenih snaga odnosno u sektorima hitnih službi, hitnih popravaka u javnim komunalnim službama ili prometu i pružanja liječničke pomoći 19 .
Čini se da su četveromjesečno ograničenje za izračun najduljeg radnog vremena prekoračile Bugarska 20 , Njemačka 21 i Slovenija 22 , gdje je ograničenje šest mjeseci, kao i Španjolska, gdje ono iznosi 12 mjeseci 23 . To se ne odnosi na djelatnosti navedene u članku 17. stavku 3. Direktive. U Belgiji je na temelju programa radnog vremena prema „izračunu plus–minus” dopušteno referentno razdoblje dulje od godine dana 24 .
F.Godišnji odmor
Temeljno pravo na plaćeni godišnji odmor (članak 7. Direktive) općenito je preneseno na zadovoljavajući način.
Sve države članice izričito predviđaju pravo na najmanje četiri tjedna plaćenog godišnjeg odmora i sve predviđaju da radnici moraju primiti „prosječnu plaću”, „uobičajenu tjednu plaću”, „prosječnu mjesečnu naknadu” ili slično dok su na odmoru. U svim je državama članicama predviđeno pravo na isplatu neiskorištenog godišnjeg odmora po završetku radnog odnosa.
No utvrđena su dva glavna problema. Prvo, neke države članice propisuju uvjete za stjecanje ili korištenje plaćenog godišnjeg odmora u prvoj godini zaposlenja koji nadilaze ono što je predviđeno u Direktivi prema tumačenju Suda. Na primjer, utvrdile su preduga razdoblja (6–8 mjeseci) potrebna za ispunjavanje uvjeta za korištenje odmora 25 .
U sustavima dviju država članica pravo na plaćeni godišnji odmor stječe se na temelju radnikove zarade u godini koja prethodi godini u kojoj se može koristiti plaćeni godišnji odmor („godina odmora”) 26 . Radnik ima pravo na dopust u prvoj godini odmora, ali bez plaće.
Drugi je problem istek prava na plaćeni godišnji odmor koji radnik nije mogao iskoristiti. Sud je utvrdio da radnik koji ne može raditi zbog bolesti stječe potpuno pravo na plaćeni godišnji odmor tijekom bolovanja. Države članice mogu ograničiti mogućnost prenošenja godišnjeg odmora koji se ne može iskoristiti zbog opravdane spriječenosti. No Sud smatra i da „svako razdoblje prenesenog godišnjeg odmora mora biti znatno dulje od referentnog razdoblja na temelju kojeg se odobrava” 27 . U brojnim državama članicama postoje odredbe kojima se radniku daje pravo da prenese ili odgodi stečena razdoblja godišnjeg odmora ako se vrijeme tog odmora podudara s razdobljem bolovanja. No čini se da je u nekoliko zemalja razdoblje do trenutka kad radnik izgubi svoje pravo na plaćeni odmor prekratko jer nije dulje od jednogodišnjeg referentnog razdoblja 28 .
G.Rad noću
Direktiva sadržava nekoliko zaštitnih odredbi za radnike koji rade noću: ne smiju raditi dulje od prosječnih osam sati dnevno, a ograničenje od osam sati je apsolutno (ne može se rasporediti kao prosjek) ako je noćni rad posebno opasan ili stresan.
Države članice općenito ograničavaju prosječno radno vrijeme radnika koji rade noću na osam sati. No nekoliko je država članica odredilo referentno razdoblje od četiri mjeseca za izračun tog prosjeka 29 . Ono je iste duljine kao i standardno referentno razdoblje za izračun općenitog najduljeg radnog vremena, pa ga Komisija smatra predugim da ispuni cilj zaštite koju bi trebale pružiti odredbe o noćnom radu.
Dvije države članice nisu prenijele odredbu Direktive o noćnom radu koji uključuje posebnu opasnost ili velik napor 30 . Jedna država članica dopušta iznimke koje nisu predviđene Direktivom 31 .
H.Odstupanja (članci 17., 18. i 22. Direktive)
1.Samostalni radnici
Države članice na temelju članka 17. stavka 1. imaju pravo na odstupanje od odredbi o dnevnom i tjednom odmoru, stankama, najduljem tjednom radnom vremenu, duljini noćnog rada i referentnim razdobljima „ako, s obzirom na posebne značajke neke djelatnosti, trajanje radnog vremena nije izmjereno i/ili unaprijed određeno ili ga mogu određivati sami radnici”.
Države članice u nekim slučajevima nisu uključile sve te kriterije u svoje nacionalne definicije. Na primjer, neke države članice izuzele su radnika koji prima plaću tri puta veću od minimalne 32 ili koji radi na položaju od velike važnosti ili povjerenja i prima plaću sedam puta veću od obvezne minimalne plaće 33 .
2.Odstupanja kojima se zahtijeva da radnici dobiju odgovarajuće zamjensko vrijeme za odmor
Direktivom se omogućuju odstupanja od odredbi o stankama, razdobljima dnevnog i tjednog odmora, noćnom radu i referentnim razdobljima za računanje prosjeka radnog vremena:
-u nizu djelatnosti ili situacija, npr. onima koje zahtijevaju neprekidno pružanje usluga, u određenim sezonskim djelatnostima ili ako su radnikovo mjesto rada i mjesto stanovanja međusobno udaljeni (na temelju kolektivnog ugovora, sporazuma između socijalnih partnera ili nacionalnih zakona ili propisa), i
-u svim djelatnostima ili situacijama utvrđenima kolektivnim ugovorom ili sporazumom između socijalnih partnera na nacionalnoj ili regionalnoj razini (ili, ako oni tako odluče, koje su utvrdili socijalni partneri na nižoj razini ili socijalni partneri na odgovarajućoj kolektivnoj razini).
Ipak, pravilima se uglavnom ne dopušta da se najkraća razdoblja odmora u potpunosti zanemare. To je dopušteno samo u iznimnim slučajevima u kojima je objektivno nemoguće osigurati odgovarajuće zamjensko vrijeme za odmor i u kojima su radnici dobili odgovarajuću zaštitu. Nadalje, u skladu s presudom u predmetu Jaeger 34 , zamjensko vrijeme za odmor treba osigurati u razdoblju neposredno nakon razdoblja u kojem se odmor nije iskoristio.
Države članice općenito su prenijele ta odstupanja i primjenjuju ih.
Općenito ih primjenjuju na sektore i djelatnosti navedene u Direktivi.
Ipak, čini se da se nekim nacionalnim zakonima na sljedeće načine prekoračuju odstupanja dopuštena na temelju Direktive:
-nisu uvedeni zahtjevi za pružanje odgovarajućeg zamjenskog vremena za odmor dotičnom radniku, npr. financijskom naknadom za neiskorišteni odmor 35 , nije uveden takav zahtjev u određenim sektorima ili za rad u smjenama 36 , oslanja se na druge vrste zaštitnih mjera ili se ne osigurava zamjensko vrijeme za odmor koje odgovara skraćivanju razdoblja za odmor 37 ,
-određen je predug vremenski okvir za zamjensko vrijeme odmora, od 14 dana do šest mjeseci za neiskorišteni dnevni odmor u određenim djelatnostima ili sektorima 38 te od šest tjedana do šest mjeseci za propušteni tjedni odmor 39 .
3.Izuzeće
Države članice imaju mogućnost ne primjenjivati ograničenje najduljeg tjednog radnog vremena ako se pridržavaju općih načela zaštite zdravlja i sigurnosti radnika i ako su uspostavile određene zaštitne mjere (članak 22.). Radnika se ne može obvezati da radi više od prosječnih 48 sati tjedno osim ako je za to prethodno dao svoju izričitu, dobrovoljnu i informiranu suglasnost. Poslodavac ne smije izložiti radnika štetnom djelovanju ako ta suglasnost izostane. Poslodavac mora voditi ažurirane evidencije svih radnika koji obavljaju takav rad i dostaviti ih nadležnim tijelima, koja mogu zabraniti ili ograničiti mogućnost prekoračenja najduljeg tjednog radnog vremena.
Zasad 15 država članica predviđa primjenu izuzeća. Njih četiri (Bugarska, Estonija, Cipar i Malta) dopušta primjenu izuzeća neovisno o sektoru, dok ostalih 11 (Belgija, Njemačka, Španjolska, Francuska, Hrvatska, Mađarska, Nizozemska, Austrija, Poljska, Slovenija i Slovačka) ograničavaju njegovu primjenu na poslove u kojima su dežurstva česta, kao što su zdravstvene ili hitne službe.
Češka je 30. srpnja 2020. ukinula izuzeće za zdravstvene usluge, a Latvija ga je 1. siječnja 2022. prestala primjenjivati na liječnike. Prema tomu, 12 država članica (Češka, Danska, Irska, Grčka, Italija, Latvija, Litva, Luksemburg, Portugal, Rumunjska, Finska i Švedska) trenutačno ne primjenjuje izuzeće.
Zahtjevi u pogledu izričite suglasnosti radnika, vođenja evidencija i izvješćivanja nadležnih tijela o radnicima koji rade više od prosječnih 48 sati tjedno općenito se poštuju.
Nema izričitih ograničenja broja radnih sati koji se može dopustiti u skladu s člankom 22., ali moraju se zaštititi sigurnost i zdravlje radnika. Direktivom se ne dopuštaju odstupanja od dnevnog i tjednog odmora bez zamjenskog vremena za odmor, što znači da je dopušteno radno vrijeme ograničeno.
Čini se da je u polovini država članica koje primjenjuju izuzeće predviđen neki oblik izričitog ograničenja dopuštenog radnog vremena 40 .
I.Ocjene država članica i socijalnih partnera
1.Sindikati
Organizacije radnika 41 smatraju da se praktičnom primjenom Direktive ne štite i ne poboljšavaju zdravlje i sigurnost radnika u dovoljnoj mjeri. Posebno navode izuzeće i odstupanja za samostalne radnike.
Organizacije povezane s ETUC-om utvrdile su probleme u prenošenju koji se odnose na neodgovarajuće uračunavanje razdoblja dežurstva i pripravnosti u radno vrijeme, izostanak evidencije radnog vremena, među ostalim za vrijeme rada na daljinu, nekorištenje zamjenskog vremena odmora odmah nakon smjene, zakonodavno produljenje referentnog razdoblja na 12 mjeseci i gubitak prava na godišnji odmor tijekom bolovanja.
2.Poslodavci
Organizacije poslodavaca 42 ističu probleme i pravnu nesigurnost koja proizlazi iz presuda Suda o razdobljima dežurstva i pripravnosti, evidencijama radnog vremena i godišnjem odmoru. Nacionalni propisi i kolektivni ugovori odjednom su bili u suprotnosti s Direktivom, a činjenica da se više razdoblja pripravnosti počelo uračunavati u radno vrijeme stvorila je poteškoće za organizaciju javnih službi koje moraju raditi bez prekida (zdravstvo, hitne službe).
Organizacije poslodavaca kritiziraju nacionalne zakone navodeći da su stroži od minimalnih zahtjeva Direktive i smatraju da uloga socijalnih partnera u provedbi nije dovoljno velika, čime se ograničava fleksibilnost radnog vremena u globalnom i digitalnom svijetu.
3.Države članice
Većina država članica navodi da se Direktivom i dalje ispunjavaju njezini ciljevi jer pruža odgovarajući i čvrst okvir za poduzimanje mjera u pogledu sigurnosti i zdravlja na radu. Povećanje rada na daljinu, novi oblici rada (npr. rad putem platformi) i najnovija sudska praksa Suda novi su izazovi za tumačenje odredbi Direktive. Nekoliko je država članica zatražilo pojašnjenja u pogledu statusa radnog vremena tijekom razdoblja dežurstva i pripravnosti, evidencije radnog vremena i zamjenskog vremena za odmor. Neke su predložile ponovno ocjenjivanje i revidiranje temeljnih odredbi Direktive.
J.Mjere povezane s pandemijom bolesti COVID-19 u području radnog vremena
Pandemija bolesti COVID-19 uvelike je utjecala na svijet rada. Države članice prilagodile su 2020. i 2021. propise primjenjive na radne uvjete, posebno one o organizaciji radnog vremena. Te su mjere većinom bile privremene i više nisu na snazi.
Određeni broj država članica stvorio je nove mogućnosti za produljenje radnog vremena, na primjer povećanjem najduljeg dnevnog i tjednog radnog vremena 43 te mogućnosti za prekovremeni rad 44 , kao i smanjenjem trajanja minimalnog dnevnog 45 ili tjednog odmora 46 . To se općenito primjenjivalo samo na ograničen broj ključnih sektora, posebno zdravstvo. Privremena ograničenja za brojne su radnike uključivala obvezan rad na daljinu od kuće, a nekoliko je država članica dopustilo poslodavcima da uvedu obvezno korištenje godišnjeg odmora 47 .
Programi skraćenog radnog vremena 48 ili djelomične nezaposlenosti 49 omogućili su da se radno vrijeme skrati ili da se dužnost obavljanja rada u cijelosti privremeno ukine, uz naknadu za gubitak prihoda.
K.Zaključci
Velika većina radnika u EU-u općenito podliježe propisima o radnom vremenu kojima se poštuje zakonodavstvo EU-a i koji u brojnim slučajevima pružaju veću razinu zaštite od minimalnih standarda utvrđenih u Direktivi.
Zakonodavstvo država članica općenito je usklađeno sa zahtjevima Direktive, no utvrđena su razna neriješena pitanja. Nepravilno prenošenje odstupanja od dnevnog i tjednog odmora, uključujući zamjensko vrijeme za odmor, najčešći je problem. Neke države članice i dalje uopće ne definiraju vrijeme dežurstva ili ga ne primjenjuju na odgovarajući način u nekim sektorima (npr. zdravstvo, sigurnost, izvršavanje zakonodavstva i hitne službe). U velikom broju država članica još nisu razmotrena pitanja usklađivanja s najnovijom sudskom praksom Suda, posebno u vezi sa statusom razdoblja pripravnosti i evidencijom radnog vremena. I dalje postoje nedosljednosti u ograničenjima najduljeg radnog vremena za određene skupine radnika (uglavnom zdravstveni radnici i oružane snage), ali usklađenost među državama članicama sve je veća.
Temeljni zahtjevi Direktive o stankama te dnevnom i tjednom odmoru preneseni su na općenito zadovoljavajući način. Ostali se problemi uglavnom odnose na primjenu odstupanja od tih zahtjeva.
Sve države članice izričito predviđaju pravo na najmanje četiri tjedna plaćenog godišnjeg odmora. Najčešći su problemi povezani s korištenjem plaćenog godišnjeg odmora u prvoj godini zaposlenja te s pravom radnika da stekne godišnji odmor dok je na bolovanju i prenese stečena prava na odmor na dovoljno dugo razdoblje.
Broj država članica koje dopuštaju uporabu izuzeća neznatno se smanjio.
Zajedno s i ne dovodeći u pitanje svoju ulogu čuvarice Ugovorâ, Komisija će i dalje podupirati nastojanja država članica da poboljšaju provedbu Direktive i spremna je olakšati razmjene informacija među državama članicama i socijalnim partnerima ako to može biti od koristi.
Belgija, Bugarska, Danska, Njemačka, Grčka, Litva, Mađarska, Nizozemska, Rumunjska, Slovenija, Slovačka, Finska, Švedska.
Danska, Luksemburg, Rumunjska, Švedska.
Članak 3., članak 7. stavak 8. i članak 14. Zakona o radnom vremenu.