EUROPSKA KOMISIJA

Bruxelles, 25.5.2016.

SWD(2016) 163 final

RADNI DOKUMENT SLUŽBI KOMISIJE

SMJERNICE ZA PROVEDBU/PRIMJENU DIREKTIVE 2005/29/EZ O NEPOŠTENOJ POSLOVNOJ PRAKSI

Priložen dokumentu

KOMUNIKACIJA KOMISIJE EUROPSKOM PARLAMENTU, VIJEĆU, EUROPSKOM GOSPODARSKOM I SOCIJALNOM ODBORU I ODBORU REGIJA

Sveobuhvatan pristup poticanju prekogranične e-trgovine za europske građane i poduzeća

{COM(2016) 320 final}

Sadržaj

UVOD    

1.    Područje primjene Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi    

1.1    Poslovne prakse obuhvaćene područjem primjene Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi    

1.1.1    Poslijeprodajne prakse, uključujući aktivnosti naplate dugova    

1.1.2    Trgovci koji kupuju proizvode od potrošača    

1.2    Poslovne prakse izvan područja primjene Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi    

1.2.1    Poslovne prakse koje ne utječu na gospodarske interese potrošača    

1.2.2    Poslovne prakse koje se odnose na transakcije između poslovnih subjekata ili koje štete samo gospodarskim interesima konkurenata    

1.3    Potpuno usklađivanje    

1.3.1    Promotivne prodaje i sniženja cijena    

1.3.2    Iznimke od potpunog usklađivanja    

1.4    Međudjelovanje između Direktive i drugog prava EU-a    

1.4.1    Povezanost s drugim zakonodavstvom EU-a    

1.4.2    Učinak na provedbu    

1.4.3    Informacije uspostavljene drugim pravom EU-a kao „bitne” informacije    

1.4.4    Međudjelovanje s Direktivom o pravima potrošača    

1.4.5    Međudjelovanje s Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima    

1.4.6    Međudjelovanje s Direktivom o zavaravajućem i komparativnom oglašavanju    

1.4.7    Međudjelovanje s Direktivom o uslugama    

1.4.8    Međudjelovanje s Direktivom o elektroničkoj trgovini    

1.4.9    Međudjelovanje s Direktivom o audiovizualnim medijskim uslugama    

1.4.10    Međudjelovanje s Direktivom o zaštiti podataka i Direktivom o privatnosti i elektroničkim komunikacijama    

1.4.11    Međudjelovanje s člancima 101. i 102. UFEU-a (pravila o tržišnom natjecanju)    

1.4.12    Međudjelovanje s Poveljom Europske unije o temeljnim pravima    

1.4.13    Međudjelovanje s člancima od 34. do 36. UFEU-a    

1.5    Odnos između Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi i samoregulacije    

1.6    Primjena Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi na trgovce s poslovnim nastanom u trećim zemljama    

2.    Opći pojmovi    

2.1    Pojam „trgovac”    

2.2    Pojam poslovne prakse    

2.3    Pojam „odluke o poslu”    

2.4    „Bitno narušavanje gospodarskog ponašanja potrošača”    

2.5    „Prosječni potrošač”    

2.6    Ranjivi potrošači    

2.6.1    Kriteriji ranjivosti u članku 5. stavku 3.    

2.6.2    Zahtjev „predvidljivosti”    

2.7    Poziv na kupnju – pojam    

3.    Odredbe Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi    

3.1    Funkcioniranje Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi – dijagram Direktive    

3.2    Opća odredba – zahtjevi u pogledu profesionalne pažnje    

3.3    Zavaravajuće radnje    

3.3.1    Općenite zavaravajuće informacije    

3.3.2    Zbunjujuće stavljanje na tržište    

3.3.3    Nepoštivanje pravila postupanja    

3.4    Zavaravajuća izostavljanja    

3.4.1    Bitne informacije    

3.4.2    Skriveno oglašavanje / neupućivanje na poslovnu namjeru    

3.4.3    Pružanje bitnih informacija na nejasan način    

3.4.4    Činjenični kontekst i ograničenja upotrijebljenog sredstva priopćavanja    

3.4.5    Bitne informacije u pozivima na kupnju – članak 7. stavak 4.    

3.4.6    Besplatna probna razdoblja i zamke za odabir pretplate    

3.4.7    Navođenje određenih informacija na drugom jeziku    

3.4.8    Planirano zastarijevanje    

3.5    Agresivna poslovna praksa    

4.    Crna lista poslovnih praksi (Prilog I.)    

4.1    Proizvodi koje se ne može zakonito prodavati – zabranjena poslovna praksa br. 9.    

4.2    Piramidalni sustav – zabranjena poslovna praksa br. 14.    

4.3    Proizvodi koji liječe bolesti, disfunkcionalnosti i malformacije – zabranjena poslovna praksa br. 17.    

4.4    Upotreba riječi „besplatno” – zabranjena poslovna praksa br. 20.    

4.5    Ustrajno oglašavanje alatom na daljinu – zabranjena praksa br. 26.    

4.6    Izravno navođenje djece – zabranjena praksa br. 28.    

4.7    Nagrade – zabranjena poslovna praksa br. 31.    

5.    Primjena Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi na određene sektore    

5.1    Tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš    

5.1.1    Međudjelovanje s ostalim zakonodavstvom EU-a u pogledu tvrdnji o prihvatljivosti za okoliš    

5.1.2    Glavna načela: članci 6., 7. i 12. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi koji se primjenjuju na tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš    

5.1.3    Primjena članka 6. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi na tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš    

5.1.4    Primjena članka 7. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi na tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš    

5.1.5    Primjena članka 12. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi na tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš    

5.1.6    Primjena Priloga I. na tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš    

5.1.7    Usporedba tvrdnji o prihvatljivosti za okoliš    

5.2    Internetski sektor    

5.2.1    Internetske platforme    

5.2.2    Primjenjivost Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi na internetske platforme    

5.2.3    Platforme za elektroničku trgovinu (mjesta za trgovinu)    

5.2.4    Trgovine aplikacijama    

5.2.5    Ekonomija suradnje    

5.2.6    Tražilice    

5.2.7    Alati za usporedbu    

5.2.8    Alati za korisničke recenzije    

5.2.9    Društveni mediji    

5.2.10    Platforme za grupnu kupovinu    

5.2.11    Dinamično određivanje cijena    

5.2.12    Cjenovna diskriminacija    

5.2.13    Određivanje cijena prilagođenih potrebama potrošača    

5.2.14    Upotreba tehnika za utvrđivanje geografske lokacije    

5.3    Sektor putovanja i prijevoza    

5.3.1    Međusektorska pitanja    

5.3.2    Putovanja u paket aranžmanima    

5.3.3    Ugovori o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine    

5.3.4    Pitanja koja se posebno odnose na zračni prijevoz    

5.3.5    Pitanja koja se posebno odnose na iznajmljivanje automobila    

5.4    Financijske usluge i nekretnine    

5.4.1    Međusektorska pitanja    

5.4.2    Pitanja koja se posebno odnose na nekretnine    

5.4.3    Pitanja koja se posebno odnose na financijske usluge    

Prilog I.: Sudska praksa Suda u pogledu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi (kronološkim redoslijedom)    

UVOD

Ovim se smjernicama nastoji olakšati pravilna primjena Direktive 2005/29/EZ o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu (Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi). U njima se pojašnjavaju ključni pojmovi i odredbe Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi te se navode praktični primjeri iz sudske prakse Suda Europske unije (dalje u tekstu: „Sud”) i nacionalnih sudova te iz prakse uprava u pogledu primjene te Direktive. Nastavljaju se na verziju smjernica iz 2009. 1 i zamjenjuju je.

Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi središnji je dio zakonodavstva EU-a kojim se uređuju nepoštene poslovne prakse u transakcijama između poslovnih subjekata i potrošača. Primjenjuje se na sve poslovne prakse koje se koriste prije (odnosno tijekom aktivnosti oglašavanja ili stavljanja proizvoda na tržište), tijekom i nakon odvijanja transakcije između poslovnog subjekta i potrošača.

U Komunikaciji iz 2013. o primjeni Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi 2 i u popratnom Izvješću 3 ukazano je na potrebu za intenzivnijom provedbom odredaba Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. Radi lakše provedbe i osiguranja pravne sigurnosti, u ovim su smjernicama istaknuta pitanja zajednička svim državama članicama. To uključuje teme poput:

·povezanosti Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi i drugog zakonodavstva EU-a,

·sve brojnije sudske prakse Suda i nacionalnih sudova,

·načina na koje se Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi može primijeniti na nove i nadolazeće poslovne modele, posebno u internetskom sektoru.

Ove su smjernice povezane s Komunikacijom Komisije o „sveobuhvatnom pristupu poticanju prekogranične e-trgovine za europske građane i poduzeća” (COM(2016)320), a posebno njezinim odjeljkom 6. Sastavile su ih službe Komisije te one nužno ne odražavaju stavove Europske komisije. Namijenjene su olakšavanju provedbe Direktive 2005/29/EZ o nepoštenoj poslovnoj praksi. Međutim, same smjernice nisu pravno obvezujuće. Za tumačenje prava trebala bi biti mjerodavna isključivo Direktiva 2005/29/EZ te drugi primjenjivi zakonodavni akti ili načela. Samo je Sud Europske unije nadležan za vjerodostojno tumačenje prava Unije.

Kako bi se utvrdilo je li poslovna praksa nepoštena u okviru Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi potrebno je, osim u slučaju praksi navedenih u Prilogu I. Direktivi, provesti ocjenu za svaki pojedini slučaj. Države članice ovlaštene su za provedbu tih ocjena.

Izvornik ovih smjernica je na engleskom jeziku. U slučaju bilo koje jezične nejasnoće ili dvojbe, molimo vas da provjerite verziju na engleskom jeziku, koja je dostupna na adresi: http://ec.europa.eu/justice/consumer-marketing/files/ucp_guidance_en.pdf ."

1.Područje primjene Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi

Direktiva je horizontalne prirode i njome se štite gospodarski interesi potrošača. Njezine su odredbe temeljene na načelima i odnose se na velik broj praksi te su dovoljno široke kako bi se njima obuhvatili proizvodi, usluge i prodajne metode koji se brzo razvijaju.

1.1Poslovne prakse obuhvaćene područjem primjene Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi

Ovaj se odjeljak prije svega odnosi na primjere poslovne prakse za koje nije na prvi pogled očigledno da su obuhvaćeni područjem primjene Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi te ih je potrebno dodatno pojasniti. Primjena Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi na internetske poslovne modele opisana je u poglavlju 5.2.

1.1.1Poslijeprodajne prakse, uključujući aktivnosti naplate dugova

Na temelju članka 3. stavka 1., poslovne prakse javljaju se tijekom faza stavljanja proizvoda na tržište i dobavljanja, ali i nakon obavljene transakcije.

Uvodnom izjavom 13. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi upućuje se i na nepoštenu poslovnu praksu koja se javlja izvan bilo kojeg ugovornog odnosa trgovca i potrošača, kao i na onu koja slijedi sklapanje ugovora i javlja se tijekom njegovog izvršenja.

Neka su nacionalna tijela izjavila da bi, bez obzira na to je li trgovac ustupio tražbinu trećoj strani, aktivnosti naplate dugova trebalo smatrati poslijeprodajnim poslovnim praksama jer je naplata duga izravno povezana s prodajom ili dobavljanjem proizvoda potrošačima. Ne postoje objektivni razlozi za razlikovanje te ocjene na temelju toga izdvaja li je trgovac drugim specijaliziranim agencijama ili ne.

Na to se ukazuje i u točki 25. Priloga I. u skladu s kojom se osobno posjećivanje potrošača u njegovu domu, ne uzimajući u obzir zamolbu potrošača da se napusti njegov dom ili da se više ne posjećuje, osim u slučaju i u mjeri u kojoj je to opravdano radi nacionalnim propisima predviđenog ispunjenja ugovorne obveze smatra nepoštenim u svim okolnostima.

1.1.2Trgovci koji kupuju proizvode od potrošača

Određeni bi trgovci mogli u okviru svojih profesionalnih aktivnosti kupovati proizvode od potrošača. To su na primjer trgovci rabljenim vozilima, trgovci antikvitetima i trgovci rabljenom robom na malo.

U skladu s definicijom iz Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, poslovne su prakse samo one koje su u izravnoj vezi s promocijom, prodajom ili dobavljanjem proizvoda potrošačima. Obrnuta situacija, u kojoj trgovci otkupljuju proizvode od potrošača, nije obuhvaćena područjem primjene Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. Međutim, postoje slučajevi u kojima je moguće utvrditi povezanost između prodaje potrošačeva proizvoda trgovcu i promocije, prodaje ili dobavljanja (različitog) proizvoda potrošaču.

Na primjer, u trgovini motornim vozilima česti su ugovori o zamjeni prema načelu „staro za novo”. Trgovac otkupljuje rabljeno vozilo od potrošača koji zatim kupuje vozilo od trgovca. U takvim bi se slučajevima otkup koji vrši trgovac mogao smatrati dijelom naknade koju plaća potrošač za dio transakcije između poslovnog subjekta i potrošača. Ugovori o zamjeni prema načelu „staro za novo” očito spadaju u područje primjene Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Otkup i daljnja prodaja zlata mogla bi u određenim okolnostima biti obuhvaćena Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi. Na primjer, moglo bi se smatrati da trgovac koji potrošačima nudi stručnu procjenu njihova zlata prije otkupa pruža uslugu potrošačima. U takvim se slučajevima primjenjuje Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi te zbog toga trgovac ne bi smio davati zavaravajuće informacije o stvarnoj vrijednosti zlata ili o cijeni ponuđene usluge (npr. ispuštati „upravne naknade”).

1.2 Poslovne prakse izvan područja primjene Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi

1.2.1Poslovne prakse koje ne utječu na gospodarske interese potrošača

Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi nisu obuhvaćena nacionalna pravila namijenjena zaštiti interesa koji nisu gospodarske prirode.

Stoga Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi nema učinak na mogućnost država članica da utvrde pravila kojima se uređuju poslovne prakse zbog zdravstvenih i sigurnosnih razloga ili razloga u pogledu zaštite okoliša. Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi nisu obuhvaćena ni nacionalna pravila o stavljanju proizvoda na tržište i oglašavanju temeljena na „ukusu i pristojnosti”. U skladu s uvodnom izjavom 7., Ova se Direktiva [...] ne odnosi na zakonske zahtjeve vezane uz ukus i pristojnost, koji se uvelike razlikuju među državama članicama. [...] Države članice bi slijedom toga i nadalje trebale moći zabraniti poslovnu praksu na svojem državnom području u skladu s pravom Zajednice, zbog ukusa i pristojnosti, čak i ako takva praksa ne ograničava potrošačevu slobodu izbora. […]

Stoga u kontekstu poslovnih praksi Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi nisu obuhvaćena nacionalna pravila u pogledu zaštite ljudskog dostojanstva, sprječavanja rodne, rasne i vjerske diskriminacije ili prikazivanja golotinje, nasilja i antisocijalnog ponašanja.

S druge strane, nacionalna pravila čiji je cilj zaštita gospodarskih interesa potrošača, uz druge interese, obuhvaćena su njezinim područjem primjene.

1.2.2Poslovne prakse koje se odnose na transakcije između poslovnih subjekata ili koje štete samo gospodarskim interesima konkurenata

Poslovne prakse među poslovnim subjektima („B2B”) nisu obuhvaćene područjem primjene Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. One su djelomično uređene Direktivom o zavaravajućem i komparativnom oglašavanju 12 . Države članice mogu i u okviru svojeg nacionalnog zakonodavstva proširiti zaštitu koja se dodjeljuje u okviru Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi na poslovne prakse među poslovnim subjektima. 13

Područjem primjene Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi nisu obuhvaćene samo mjere kojima se štite isključivo interesi konkurenata. Ako se nacionalnim mjerama uređuje praksa s dvojnim ciljem zaštite potrošača i konkurenata, te su nacionalne mjere obuhvaćene Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi.

U pogledu razlike između interesa potrošača i konkurenata, Sud smatra da:

39.    […] Kako je vidljivo iz uvodne izjave 6. [Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi], iz područja njezine primjene isključeno je samo nacionalno zakonodavstvo o nepoštenim poslovnim praksama koje štete ‚samo’ gospodarskim interesima konkurenata ili se odnose na transakcije među trgovcima.

40.    […] to očito nije tako u slučaju nacionalnih odredaba [koje] se odnose izričito na zaštitu potrošača, a ne samo na zaštitu konkurenata i drugih sudionika na tržištu. 14

Nacionalna tijela i sudovi moraju odlučiti je li nacionalna odredba namijenjena zaštiti interesa potrošača.

Sud je istaknuo da:

29.    Dakle, na sudu koji je uputio zahtjev, a ne na Sudu, jest da ustanovi je li stvarna svrha nacionalnih odredbi [...] o najavama sniženja cijena u pogledu potrošača, ostvarivanje zaštite potrošača kako bi ocijenio mogu li takve odredbe spadati u područje primjene Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi [...]. 15

Sud je utvrdio i da je Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi protivna nacionalnoj odredbi o zabrani prodaje s gubitkom samo ako se tom odredbom nastoje zaštititi potrošači. 16

U pogledu nacionalnih pravila kojima se zabranjuje snižavanje cijena u razdoblju prije rasprodaja, Sud je pojasnio da takva zabrana nije u skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi ako se njome želi zaštititi gospodarske interese potrošača 17 .

Međutim, isto je tako utvrdio da nacionalna odredba nije obuhvaćena područjem primjene Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi ako je, kako je tvrdio sud koji je uputio zahtjev, usmjerena isključivo na uređivanje odnosa među konkurentima i ne odnosi se na zaštitu potrošača. 18  

1.3Potpuno usklađivanje 

Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi temelji se na načelu potpunog usklađivanja. Kako bi se uklonile prepreke unutarnjem tržištu i povećala pravna sigurnost za potrošače i poduzeća, na razini EU-a uspostavljen je jedinstveni pravni okvir za usklađivanje nacionalnih pravila 19 .

Sud je to dodatno pojasnio. Smatrao je da se Direktivom potpuno usklađuju ta pravila na razini Zajednice. U skladu s tim, [...] države članice ne mogu donijeti stroža pravila od onih predviđenih Direktivom, čak ni kako bi postigle višu razinu zaštite potrošača 20 . 

Stoga je utvrđeno da se Direktivom isključuje nacionalna opća zabrana kombiniranih ponuda.

1.3.1Promotivne prodaje i sniženja cijena

Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi obuhvaćene su poslovne prakse poput kombiniranih ili vezanih ponuda, popusta, sniženja cijena, promotivne prodaje, komercijalnih nagradnih igara, natjecanja i vaučera.

U Direktivu o nepoštenoj poslovnoj praksi uključeno je nekoliko odredaba o promidžbenim praksama (npr. članak 6. točka (d) o postojanju posebne cjenovne prednosti, Prilog I. točka 5. o oglašavanju radi namamljivanja, točka 7. o posebnim ponudama, točke 19. i 31. o nagradnim igrama i promocijama te točka 20. o ponudi besplatnih proizvoda) 21 .

Sud je pojasnio da pravila kojima se zahtijeva da se uz sniženje cijene navede referentna cijena i trajanje promidžbe nisu u skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi:

61. Stoga takva nacionalna odredba koja općenito zabranjuje prakse koje nisu predviđene u Prilogu I. Direktivi 2005/29, a da se pritom ne provodi pojedinačna analiza ‚nepoštenosti’ tih praksi u vezi s kriterijima iz članaka 5. do 9. te direktive, suprotna je sadržaju članka 4. te direktive i cilju potpunog usklađivanja koji ima navedena direktiva, čak i kada ta odredba ima za cilj osigurati viši stupanj zaštite potrošača [...]  22

Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi od trgovaca se izričito ne zahtijeva da navedu sniženja cijena na određeni način ili da navedu razloge sniženja cijena. Za svaki bi pojedinačni slučaj trebalo ocijeniti je li djelovanje trgovca bilo suprotno Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi.

S obzirom na Direktivu o isticanju cijena postavljena su i pitanja u pogledu promidžbe cijena i činjenice da se Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi nastoji ostvariti potpuna usklađenost 23 .

Svrha je te Direktive od trgovaca zahtijevati isticanje maloprodajne cijene, jedinične cijene i mjera proizvoda kako bi se potrošačima omogućilo uspoređivanje cijena.

U pogledu politika utvrđivanja cijena povezanih s promidžbenim kampanjama istaknuto je da se ciljevi Direktive mogu ostvariti samo uvođenjem strožih zahtjeva o načinu isticanja cijene od onih iz Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Sud je utvrdio da:

59. [...] cilj Direktive 98/6 nije zaštita potrošača u području naznačivanja cijena, načelno ili kada se radi o ekonomskoj stvarnosti oglašavanja sniženja cijena, već zaštita u materiji naznačivanja cijena proizvoda pozivanjem na različite vrste mjernih jedinica. 24

Sud je nadalje zaključio da se zadržavanje strožih nacionalnih odredaba o sniženjima cijena ne može opravdati na temelju Direktive o isticanju cijena.

1.3.2Iznimke od potpunog usklađivanja

Člankom 3. stavcima 5. i 6. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi utvrđeno je privremeno odstupanje od potpunog usklađivanja u trajanju od šest godina, počevši od 12. lipnja 2007. To se odnosilo na nacionalne odredbe kojima se provode direktive koje sadržavaju odredbe o minimalnom usklađivanju 25 . U Izvješću Komisije o provedbi Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi 2013. zaključeno je da nema potrebe za daljnjim produljenjem tog odstupanja 26 . Stoga se od 12. lipnja 2013. članak 3. stavak 5. i članak 3. stavak 6. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi više ne primjenjuju.

Uvodnom izjavom 14. pojašnjava se da se potpunim usklađivanjem ne sprječava države članice da u nacionalnom pravu utvrde glavna obilježja pojedinih proizvoda kod kojih bi ispuštanje obilježja pri pozivu na kupnju bilo bitno. Pojašnjava se i da Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi ne dovodi u pitanje odredbe postojećeg prava EU-a koje državama članicama izričito pruža izbor između nekoliko zakonodavnih mogućnosti zaštite potrošača u području poslovne prakse.

Člankom 3. stavkom 9. ograničava se narav potpunog usklađivanja Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi navodeći sljedeće: U vezi s ‚financijskim uslugama’ [...] kao i u vezi s nepokretnom imovinom, države članice mogu uvesti zahtjeve koji su u području koje ona usklađuje stroži ili detaljniji od ove Direktive. Stoga države članice mogu u tim sektorima uvesti pravila koja izlaze iz okvira odredaba Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, uz uvjet da su u skladu s drugim pravom EU-a. U poglavlju 5.4. posebno je opisan način primjene Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi na financijske usluge i nepokretnu imovinu.

1.4 Međudjelovanje između Direktive i drugog prava EU-a

Zbog svojeg je općenitog područja primjene Direktiva primjenjiva na brojne poslovne prakse koje su uređene i drugim općim zakonodavstvom EU-a ili onim specifičnim za određeni sektor.

1.4.1Povezanost s drugim zakonodavstvom EU-a

Članak 3. stavak 4. i uvodna izjava 10. ključni su dijelovi Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. Njima se pojašnjava da Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi nadopunjuje ostalo zakonodavstvo EU-a („pravila Zajednice”) kojim se uređuju specifični aspekti nepoštene poslovne prakse. Stoga Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi djeluje poput „sigurnosne mreže” kojom se osigurava mogućnost zadržavanja zajedničkog visokog stupnja zaštite potrošača od nepoštene poslovne prakse u svim sektorima, uključujući nadopunjivanjem i ispunjavanjem praznina u drugom pravu EU-a.

Ako se zakonodavstvo specifično za sektor ili drugo pravo EU-a koje je na snazi i njegove odredbe preklapaju s odredbama Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, prednost imaju odgovarajuće odredbe lex specialis.

U članku 3. stavku 4. Direktive pojašnjava se da u slučaju proturječja između odredaba ove Direktive i drugih pravila Zajednice o specifičnim aspektima nepoštene poslovne prakse, pravila Zajednice imaju prednost i primjenjuju se na te specifičnosti.

Članak 3. stavak 4. u vezi s uvodnom izjavom 10. znači da odredba prava EU-a ima prednost nad Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi ako su ispunjena sljedeća tri uvjeta:

Øima status prava EU-a,

Ønjome se uređuje specifičan aspekt poslovne prakse i

Ødolazi do proturječja između dviju odredaba ili se sadržaj odredbe drugog prava EU-a preklapa sa sadržajem relevantne odredbe Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, na primjer predmetno postupanje uređuje se na detaljniji način i/ili odredba je primjenjiva na specifični sektor.

Ako su ispunjena sva tri navedena uvjeta, Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi neće se primjenjivati na specifičan aspekt poslovne prakse koja je uređena, na primjer, pravilom specifičnim za sektor. Ipak, Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi ostaje relevantna za procjenu drugih mogućih aspekata poslovne prakse koji nisu obuhvaćeni odredbama specifičnima za sektor poput, na primjer, agresivnog ponašanja trgovca.

Iz toga slijedi da se primjena Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi općenito ne isključuje samo zato što je na snazi drugo zakonodavstvo EU-a kojim se uređuju specifični aspekti nepoštene poslovne prakse.

Stoga se Direktivu o nepoštenoj poslovnoj praksi uobičajeno može primjenjivati zajedno s pravilima EU-a specifičnima za sektor, pri čemu se detaljnijim zahtjevima utvrđenima na temelju drugih pravila EU-a uobičajeno nadopunjuju općeniti zahtjevi iz Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, posebno kako bi se spriječilo trgovce da pružaju informacije koje se zahtijeva zakonodavstvom specifičnim za sektor na zavaravajući ili agresivan način, osim ako je taj aspekt posebno uređen pravilima specifičnima za sektor.

1.4.2Učinak na provedbu

Na temelju članka 11., kako bi se osigurala pravilna provedba propisa EU-a o zaštiti potrošača, države članice trebale bi osigurati usklađeno djelovanje različitih tijela nadležnih za provedbu u dobroj vjeri. U državama članicama u kojima su različita tijela nadležna za provedbu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi i zakonodavstva specifičnog za sektor, tijela bi trebala blisko surađivati kako bi osigurala dosljednost dokaza iz njihovih istraga istog trgovca i/ili poslovne prakse.

1.4.3Informacije uspostavljene drugim pravom EU-a kao „bitne” informacije 

Zahtjevi u pogledu informiranja utvrđeni pravom Zajednice u području tržišnog komuniciranja uključeni su u niz zakonodavnih akata EU-a specifičnih za sektor. Na primjer:

Øokoliš (npr. Direktiva o označivanju energetske učinkovitosti, 34 Direktiva o ekološkom dizajnu, 35 Direktiva o ekonomičnosti potrošnje goriva 36 ),

Øfinancijske usluge (npr. Direktiva o tržištima financijskih instrumenata, 37 Direktiva o platnim uslugama, 38 Direktiva o potrošačkim kreditima, 39  Direktiva o hipotekarnim kreditima, 40 Direktiva o računima za plaćanje, 41 Uredba o dokumentima s ključnim informacijama za PRIIP-ove 42 ),

Øzdravlje (npr. Direktiva 2001/83/EZ 43 ),

Øtelekomunikacije (npr. Direktiva o univerzalnoj usluzi 44 ),

Øprijevoz (npr. Uredba o zračnom prijevozu, 45 Uredba o pravima putnika 46 ).

Ti će zahtjevi u pogledu informiranja često biti detaljniji od onih iz Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Člankom 7. stavkom 5. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi pojašnjava se kako se takvi zahtjevi u pogledu informiranja „smatraju bitnima”. Pojam „bitnih informacija” u smislu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi opisan je u odjeljku 3.4.1.

Uvodnom izjavom 15. predviđa se da države članice imaju mogućnost zadržati ili dodati nove zahtjeve u vezi s informacijama u ugovornom pravu ako je to dopušteno odredbama o minimalnom usklađivanju iz postojećih pravnih instrumenata EU-a.

1.4.4Međudjelovanje s Direktivom o pravima potrošača

Primjena Direktive o pravima potrošača 47 počela je 13. lipnja 2014. Primjenjuje se na sve ugovore između poduzeća i potrošača, uključujući ugovore sklopljene izvan poslovnih prostorija, ugovore na daljinu i ugovore sklopljene u poslovnim prostorijama. Njome se isto tako usklađuju zahtjevi u pogledu predugovornih informacija za ugovore na daljinu i ugovore sklopljene izvan poslovnih prostorija, istodobno omogućujući državama članicama da donesu ili zadrže dodatne zahtjeve u pogledu predugovornih informacija za ugovore sklopljene u poslovnim prostorijama (članak 5. stavak 4.).

Ta odredba o minimalnom usklađivanju ima posljedice za poslovne prakse obuhvaćene potpuno usklađenom Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Doista, na temelju članka 5. stavka 4. Direktive o pravima potrošača države članice mogu donijeti ili zadržati zahtjeve u pogledu predugovornih informacija koji izlaze iz okvira Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi ako se ti nacionalni zahtjevi primjenjuju samo na prodaju u poslovnim prostorijama i odnose samo na zahtjeve u pogledu predugovornih informacija, za razliku od oglašavanja i stavljanja proizvoda na tržište.

Te se direktive međusobno nadopunjuju.

Kad je riječ o „pozivima na kupnju”, u Direktivi o pravima potrošača navode se detaljniji zahtjevi u pogledu predugovornih informacija od zahtjeva za informiranje navedenih u članku 7. stavku 4. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Poziv na kupnju u okviru Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi odnosi se i na informacije pružene u fazi stavljanja proizvoda na tržište (oglašavanje) i na one pružene prije sklapanja ugovora. U potonjem slučaju dolazi do preklapanja zahtjeva u pogledu informiranja iz članka 7. stavka 4. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi i zahtjeva u pogledu predugovornih informacija iz Direktive o pravima potrošača. Razlika između predugovornih informacija i poziva na kupnju dodatno je pojašnjena u odjeljku 2.7.

S obzirom na opširniju narav zahtjeva u pogledu informiranja iz Direktive o pravima potrošača, usklađenost sa zahtjevima Direktive o pravima potrošača za predugovornu fazu trebala bi značiti i usklađenost s člankom 7 stavkom 4. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi u pogledu sadržaja informacija 48 . Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi i dalje će biti primjenjiva za ocjenu zavaravajućih ili agresivnih poslovnih praksi trgovca u smislu oblika i prikaza tih informacija potrošaču.

1.4.5Međudjelovanje s Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima

Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima 49 primjenjuje se na sve ugovore između poduzeća i potrošača o kojima se nisu unaprijed vodili pojedinačni pregovori (npr. unaprijed formulirane standardne odredbe). Za razliku od Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, kršenja Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima imaju ugovorne posljedice: na temelju članka 6. stavka 1. te Direktive, nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima ne smiju biti „obvezujući za potrošača”.

Sud je pojasnio određene elemente odnosa između tih direktiva u predmetu Pereničová i Perenič 50 koji se odnosio na ugovor o kreditu u kojem je navedena efektivna kamatna stopa bila niža od stvarne stope.

Sud je zaključio da su takve pogrešne informacije navedene u uvjetima ugovora „zavaravajuće” u smislu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi ako uzrokuju ili bi mogle uzrokovati da prosječni potrošač donese odluku o poslu koju inače ne bi donio.

Utvrđivanje takve poslovne prakse nepoštenom jedan je od čimbenika koje se može navesti pri ocjeni nepoštenosti uvjeta u ugovorima u okviru Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Međutim, utvrdi li se tako, to ne utječe izravno na valjanost ugovora u okviru članka 6. stavka 1. te Direktive 51 .

U Ujedinjenoj Kraljevini, u predmetu Ured za zaštitu tržišnog natjecanja protiv Ashbourne Management Services, utvrđeno je da je uključivanje nepoštenog uvjeta u ugovor bilo protivno Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi i da je bilo nepošteno tražiti njegovo provođenje zahtijevanjem iznosa plativih u skladu s tim uvjetom. 52

Tijela za zaštitu potrošača u samo nekoliko država članica imaju slične ovlasti u pogledu nepoštenih poslovnih praksi i nepoštenih uvjeta u ugovorima kako bi mogla zabraniti upotrebu standardnih uvjeta ugovora o kojima nisu vođeni pregovori, a koje smatraju nepoštenima, bez pokretanja sudskog postupka protiv trgovca 53 .

1.4.6Međudjelovanje s Direktivom o zavaravajućem i komparativnom oglašavanju

Direktivom o zavaravajućem i komparativnom oglašavanju 54 obuhvaćeni su odnosi među poslovnim subjektima.

Međutim, na temelju njezinih pravila u pogledu komparativnog oglašavanja i dalje se može općenito ocijeniti, uzimajući u obzir potpuno usklađene kriterije, je li komparativno oglašavanje zakonito i u transakcijama između poslovnog subjekta i potrošača 55 .

U skladu s člankom 6. stavkom 2. točkom (a) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi zavaravajuća je praksa ona kojom se, uključujući komparativnim oglašavanjem, dovodi do zabune s proizvodima, zaštitnim znakovima, zaštićenim imenima ili drugim razlikovnim znakovima konkurenta na tržištu. Istodobno, na temelju članka 4. točke (a) Direktive o zavaravajućem i komparativnom oglašavanju, komparativno oglašavanje nije dopušteno ako je zavaravajuće u smislu članaka 6. i 7. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Stoga se u te dvije direktive nalaze međusobna upućivanja jedne na drugu.

Budući da se odnose i na transakcije između poslovnih subjekata i potrošača i transakcije između poslovnih subjekata, uvjeti za ocjenu zakonitosti komparativnog oglašavanja utvrđeni u članku 4. Direktive o zavaravajućem i komparativnom oglašavanju prilično su široki te uključuju i određene aspekte nepoštenog tržišnog natjecanja (npr. ocrnjivanje robnih žigova). Stoga će se Direktivom o zavaravajućem i komparativnom oglašavanju ili omogućiti uvjeti za takvu procjenu u okviru Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi za transakcije između poslovnih subjekata i potrošača ili nametnuti dodatni zahtjevi relevantni za trgovce, uglavnom konkurente, u transakcijama između poslovnih subjekata.

Za one države članice koje su proširile primjenu svih (Austrija i Švedska) ili dijela (Danska, Francuska, Italija) odredaba sadržanih u Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi na transakcije između poslovnih subjekata, odredbe iz Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, kako su prenesene u nacionalno zakonodavstvo, u praksi će zamijeniti relevantne odredbe Direktive o zavaravajućem i komparativnom oglašavanju u odnosima među poslovnim subjektima. Važno je napomenuti da su neke zemlje (Belgija) donijele posebna pravila za transakcije između poslovnih subjekata.

1.4.7Međudjelovanje s Direktivom o uslugama

Za razliku od zakonodavstva specifičnog za sektor, Direktiva o uslugama 56 ima široko područje primjene. Primjenjuje se na općenite usluge kako su definirane u Ugovoru o funkcioniranju Europske unije, uz određene iznimke. Stoga ona ne može biti lex specialis za Direktivu o nepoštenim poslovnim praksama u smislu članka 3. stavka 4.

U skladu s time, zahtjevi u pogledu informiranja iz članka 22. Direktive o uslugama primjenjuju se samo kao dodatak informacijama potrebnima za pozive na kupnju u okviru članka 7. stavka 4. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

1.4.8Međudjelovanje s Direktivom o elektroničkoj trgovini

Direktiva o elektroničkoj trgovini 57 primjenjuje se na usluge informacijskog društva, u koje mogu biti uključene usluge koje pružaju operateri internetskih stranica i platformi kojima se omogućuje potrošačima da kupe robu ili uslugu.

Člankom 5. Direktive o elektroničkoj trgovini utvrđuju se zahtjevi u pogledu općih informacija za pružatelje usluga, dok se člankom 6. utvrđuju informacije koje se pružaju u okviru komercijalnih priopćenja. Popisi stavki iz tih dvaju članaka minimalni su popisi.

Člankom 6. posebno se od država članica zahtijeva da osiguraju da trgovci jasno identificiraju promotivne ponude, kao što su popusti, nagrade i pokloni, ako su dozvoljeni u državama članicama u kojima davatelj usluga ima poslovni nastan te uvjete sudjelovanja u takvim promotivnim ponudama.

Međudjelovanje Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi i Direktive o elektroničkoj trgovini dodatno je opisano u odjeljku 5.2.2. o „Primjenjivosti Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi na internetske platforme”.

1.4.9Međudjelovanje s Direktivom o audiovizualnim medijskim uslugama

Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama 58 primjenjuje se na linearne i nelinearne audiovizualne medijske usluge (odnosno televizijsko emitiranje i audiovizualne medijske usluge na zahtjev), koje mogu uključivati audiovizualnu komercijalnu komunikaciju kojom se izravno ili neizravno promiče roba ili usluge (npr. televizijsko oglašavanje, pokroviteljstvo, teletrgovina ili plasman proizvoda).

Člankom 5. Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama utvrđuju se zahtjevi u pogledu općih informacija za pružatelje usluga, dok se člankom 9. utvrđuju zahtjevi koje mora ispunjavati sva audiovizualna komercijalna komunikacija. Člankom 10. odnosno 11. utvrđuju se uvjeti koje moraju ispuniti pokroviteljstvo i plasman proizvoda u audiovizualnim medijskim uslugama.

Direktivom o audiovizualnim medijskim uslugama predviđaju se i drugi stroži kriteriji koji se primjenjuju samo na televizijsko oglašavanje i teletrgovinu (poglavlje VII. o televizijskom oglašavanju i teletrgovini).

Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi primjenjuje se na nepoštene poslovne prakse koje se javljaju unutar audiovizualnih medijskih usluga poput zavaravajućih i agresivnih praksi, u mjeri u kojoj nisu obuhvaćene prethodno navedenim odredbama.

1.4.10Međudjelovanje s Direktivom o zaštiti podataka i Direktivom o privatnosti i elektroničkim komunikacijama

Zaštita osobnih podataka temeljno je pravo u skladu s člankom 8. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.

Članak 8. stavak 2. Povelje sadržava ključna načela za zaštitu podataka (poštena obrada, suglasnost ili legitiman cilj propisan zakonom, pravo na pristup i ispravljanje). Člankom 8. stavkom 3. Povelje zahtijeva se da poštovanje pravila o zaštiti podataka podliježe nadzoru neovisnog tijela 59 .

Direktivom o zaštiti podataka 60 uređuje se zaštita osobnih podataka i slobodni protok takvih podataka. Pravila o zaštiti podataka provode nacionalna nadzorna tijela i nacionalni sudovi.

Direktiva o privatnosti i elektroničkim komunikacijama 61 nadopunjuje Direktivu o zaštiti podataka u pogledu obrade osobnih podataka u sektoru elektroničke komunikacije jer je njome omogućeno slobodno kretanje takvih podataka u okviru usluga elektroničke komunikacije. Točnije, Direktivom o privatnosti i elektroničkim komunikacijama zahtijeva se pristanak korisnika ako se upotrebljavaju „kolačići” ili drugi načini pristupanja i pohranjivanja informacija na uređaju pojedinca (npr. tabletu ili pametnom telefonu) 62 .

Direktiva o zaštiti osobnih podataka primjenjuje se na obradu „osobnih podataka”.

Osobni podaci znači svi podaci vezani uz identificiranu fizičku osobu ili osobu koja se može identificirati („osoba na koju se podaci odnose”). Osoba koja se može identificirati je osoba koju se može izravno ili neizravno identificirati, posebice uz pomoć identifikacijskog broja ili jednog ili više čimbenika svojstvenih za njezin fizički, fiziološki, mentalni, ekonomski, kulturni ili socijalni identitet. Osoba ili organizacija koja utvrđuje svrhe obrade osobnih podataka je nadzornik podataka (članak 2. točka (a)). Nadzornik podataka mora poštovati sve pravne obveze u okviru pravila o zaštiti podataka.

Obrada, uključujući prikupljanje i pohranu osobnih podataka, mora biti poštena i zakonita. Jedan je aspekt obrade podataka taj da se osobi na koju se odnose podaci omoguće relevantne informacije, uključujući:

Øidentitet nadzornika podataka i njegovog zastupnika, ako postoji,

Øsvrhe te obrade,

Øsve dodatne informacije, kao što su:

1. vrste osobnih podataka koji se obrađuju;

2. primatelji ili vrste primatelja;

3. postojanje prava na pristup podacima i prava na ispravljanje podataka koji se odnose na tu osobu;

4. podatak o tome hoće li osobni podaci biti pruženi trećim stranama i

5. informacije o tome jesu li odgovori na pitanja obvezni ili dobrovoljni te moguće posljedice u slučaju da se ne odgovori na pitanja, informacije o postojanju prava na pristup podacima i prava na ispravljanje vlastitih osobnih podataka;

ako su takvi daljnji podaci potrebni, uzimajući u obzir posebne okolnosti u kojima se podaci prikupljaju, za osiguravanje poštene obrade u odnosu na osobu čiji se podaci obrađuju 63 .

Za poštenu i zakonitu obradu osobnih podataka važno je da se poštuju načela zaštite podataka i da se najmanje jedna od šest osnova za zakonitu obradu primjenjuje na bilo koju aktivnost obrade. Jedan od tih kriterija je pristanak pojedinca.

Drugi će se kriteriji primjenjivati prema potrebi, ovisno o okolnostima i namjenama obrade.

U skladu s načelima zaštite podataka osobni podaci:

Øprikupljaju se s točno utvrđenom i zakonitom namjenom i ne obrađuju se dodatno na način koji je nespojiv s tom namjenom,

Øprikladni su, relevantni i nisu pretjerani za tu namjenu,

Øtočni su, a oni koji nisu točni brišu se ili ispravljaju,

Øne čuvaju se duže nego što je potrebno.

Poslovne strukture temeljene na podacima počinju prevladavati na internetu. Prije svega internetske platforme koje analiziraju, obrađuju i prodaju podatke povezane s preferencijama potrošača i drugim sadržajem koji stvaraju korisnici. To i oglašavanje često predstavljaju njihov glavni izvor prihoda.

Prikupljanje i obrada osobnih podataka u tim situacijama moraju biti u skladu s prethodno navedenim pravnim zahtjevima na temelju Direktive o zaštiti podataka. Pojedinci moraju imati mogućnost ostvarivanja svojih prava u pogledu takve obrade. Ta su prava sljedeća:

Øpravo pristupa osobnim podacima,

Øpravo da se usprotive obradi (npr. u slučaju izravnog stavljanja proizvoda na tržište),

Øpravo na brisanje podataka koji se na njih odnose.

Od 25. svibnja 2018. Direktivu 95/46/EZ zamijenit će Opća uredba o zaštiti podataka donesena 2016. 64  

Novim se pravilima jačaju postojeća pravila i pojedincima daje više kontrole u pogledu njihovih osobnih podataka.

To posebno uključuje:

Øutvrđivanje jedinstvenog paneuropskog zakona za zaštitu podataka: osobe na koje se podaci odnose, javna tijela i poduzeća morat će se baviti samo jednom Uredbom umjesto 28 nacionalnih zakona,

Øjednostavniji pristup vlastitim osobnim podacima: pojedinci će dobivati više informacija, uz postojeće zahtjeve, u pogledu načina na koji se obrađuju njihovi osobni podaci, a te će im se informacije pružati na jednostavan i razumljiv način,

Øpravo na obavijest u slučaju, na primjer, hakiranja osobnih podataka: primjerice, poduzeća i organizacije moraju obavijestiti nacionalno tijelo nadležno za zaštitu podataka o ozbiljnim povredama osobnih podataka što je ranije moguće kako bi korisnici mogli poduzeti potrebne mjere.

Prekrši li trgovac Direktivu o zaštiti podataka ili Direktivu o privatnosti i elektroničkim komunikacijama to samo po sebi neće uvijek značiti da i praksa predstavlja povredu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Međutim, ta bi kršenja pravila o zaštiti podataka trebalo uzeti u obzir pri ocjeni sveukupne nepoštenosti poslovnih praksi na temelju Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, posebno u slučaju da trgovac obrađuje podatke potrošača istodobno kršeći zahtjeve u pogledu zaštite podataka, odnosno za potrebe izravnog stavljanja proizvoda na tržište ili bilo koje druge komercijalne svrhe poput profiliranja, personalizacije cijena ili aplikacija za velike količine podataka.

Sa stajališta Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, prvo pitanje koje je potrebno razmotriti odnosi se na transparentnost poslovne prakse.

U skladu s člancima 6. i 7. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, trgovci ne bi smjeli zavaravati potrošače u pogledu aspekata koji bi mogli imati učinak na njihove odluke o poslu. Točnije, člankom 7. stavkom 2. i točkom 22. Priloga I. sprječava se trgovce od sakrivanja poslovne namjere svoje poslovne prakse.

Zahtjev o informiranju potrošača o zaštiti podataka u pogledu obrade osobnih podataka, koji nije ograničen samo u odnosu na tržišno komuniciranje, može se smatrati bitnim (članak 7. stavak 5.)

Osobni podaci, preferencije potrošača i drugi sadržaj koji stvaraju korisnici imaju de facto gospodarsku vrijednost i prodaje ih se trećim stranama.

Stoga, u skladu s člankom 7. stavkom 2. i točkom 22. Priloga I. Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi, ako trgovac ne obavijesti potrošača da će se podaci koje mora dostaviti trgovcu kako bi pristupio usluzi upotrijebiti u komercijalne svrhe, to bi se moglo smatrati zavaravajućim izostavljanjem bitnih informacija.

Ovisno o okolnostima, to bi se moglo smatrati i kršenjem zahtjeva EU-a u pogledu zaštite podataka o pružanju potrebnih informacija dotičnom pojedincu u odnosu na svrhe obrade osobnih podataka.

1.4.11Međudjelovanje s člancima 101. i 102. UFEU-a (pravila o tržišnom natjecanju)

Uredbom 1/2003 65 omogućen je pravni okvir za provedbu pravila o tržišnom natjecanju utvrđenih u člancima 101. i 102. UFEU-a.

Člankom 101. stavkom 1. UFEU-a u određenim se okolnostima zabranjuju sporazumi među poduzetnicima, odluke udruženja poduzetnika i usklađeno djelovanje, poput utvrđivanja kupovnih ili prodajnih cijena ili drugih trgovinskih uvjeta, koji imaju za cilj ili utječu na sprječavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja u EU-u. Ključna je značajka ta da je usklađeno djelovanje dvaju ili više poduzetnika s protutržišnim ciljem ili učinkom zabranjeno i ništavo.

Člankom 102. UFEU-a u određenim se okolnostima zabranjuje zloporaba vladajućeg položaja jednog poduzetnika ili više njih. Ključna je značajka tog članka zabrana zloporabe čak i time da samo jedan poduzetnik bude na vladajućem položaju. Takva bi se zloporaba mogla sastojati, primjerice, od primjene nejednakih uvjeta na istovrsne poslove s ostalim trgovinskim partnerima, čime ih se stavlja u nepovoljan položaj u odnosu na konkurenciju, ili neposrednog ili posrednog određivanja nepravednih kupovnih ili prodajnih cijena.

Iako su te prakse u određenim okolnostima zabranjene u okviru pravila o tržišnom natjecanju, ne smatra ih se automatski nepoštenima u okviru Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. Međutim, kršenje pravila o tržišnom natjecanju trebalo bi uzeti u obzir pri procjeni njihove nepoštenosti u okviru Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. U tim situacijama relevantna je opća odredba iz članka 5. stavka 2. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

1.4.12Međudjelovanje s Poveljom Europske unije o temeljnim pravima

U skladu s njezinim člankom 51. stavkom 1. Povelja EU-a o temeljnim pravima primjenjuje se države članice kad provode pravo Unije, što znači da se primjenjuje i kad provode odredbe Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. Povelja, među ostalim, sadržava odredbe o zaštiti osobnih podataka (članak 8.) 66 , pravima djeteta (članak 24.) 67 , zaštiti potrošača (članak 38.) i pravu na djelotvoran pravni lijek i na pošteno suđenje (članak 47.).

Sud je istaknuo važnost članka 47. Povelje o pristupu pravosuđu u pogledu pravnih lijekova dostupnih potrošačima u vezi s pravima potrošača dodijeljenima na temelju direktiva EU-a. Načelo djelotvornosti, kako na njega upućuje Sud, znači da se nacionalnim postupovnim pravilima ne može u praksi otežavati ili sprječavati potrošače od ostvarivanja prava koja su im dodijeljena pravom EU-a 68 .

1.4.13Međudjelovanje s člancima od 34. do 36. UFEU-a

Nacionalnu mjeru u području koje je bilo predmet iscrpnog usklađivanja na razini EU-a potrebno je procijeniti uzimajući u obzir odredbe te mjere za usklađivanje, a ne onih iz Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) 69 . Stoga, ako je nacionalna mjera obuhvaćena područjem primjene Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi (razmatrano u prethodnim odjeljcima 1.1. i 1.2.), trebalo bi je procijeniti u odnosu na Direktivu o nepoštenoj poslovnoj praksi, a ne u odnosu na UFEU.

Nacionalne mjere koje nisu obuhvaćene ni područjem primjene Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi ni bilo kojim drugim instrumentom sekundarnog prava EU-a za usklađivanje potrebno je procijeniti u odnosu na članke od 34. do 36. UFEU-a. Zabranom mjera koje imaju učinak istovrijedan količinskim ograničenjima utvrđenima u članku 34. UFEU-a obuhvaćena su sva pravila trgovanja koja provode države članice, a kojima se može izravno ili neizravno, stvarno ili potencijalno, ometati trgovinu unutar Unije 70 .

Sud se opširno bavio pitanjem kada se nacionalnim pravilom može ometati trgovinu unutar Unije.

Posebno, u predmetu Keck 71 sud je smatrao da se nacionalnim odredbama kojima se ograničuju ili zabranjuju određeni načini prodaje ne ometa izravno ili neizravno, stvarno ili potencijalno, trgovinu među državama članicama sve dok se, kao prvo, te odredbe primjenjuju na sve relevantne trgovce koji djeluju na području države članice i, kao drugo, na isti način, na pravnoj i činjeničnoj razini, stavljanje na tržište domaćih proizvoda i proizvoda iz drugih država članica 72 .

Sud u popis načina prodaje uključuje mjere u pogledu uvjeta i načina stavljanja proizvoda na tržište, 73 mjere u pogledu vremena prodaje robe, 74 mjere u pogledu mjesta prodaje robe ili ograničenja u odnosu na to tko može prodavati robu 75 i mjere u pogledu kontrole cijena 76 .

Neki od primjera načina prodaje navedeni u sudskoj praksi Suda, posebno nacionalne odredbe kojima se uređuju uvjeti i načini stavljanja proizvoda na tržište, bili bi obuhvaćeni područjem primjene Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi ako ih se može smatrati poslovnom praksom poslovnog subjekta prema potrošaču namijenjenom zaštiti gospodarskih interesa potrošača.

Brojne poslovne prakse koje nisu obuhvaćene područjem primjene Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi ili drugim sekundarnim pravom EU-a moglo bi se smatrati načinima prodaje u okviru predmeta Keck. Takvi načini prodaje obuhvaćeni su područjem primjene članka 34. UFEU-a ako se njima na pravnoj i činjeničnoj razini uvodi diskriminacija na osnovi podrijetla proizvoda. Do diskriminacije na pravnoj osnovi dolazi kad su mjere očito diskriminacijske, dok je diskriminacija na činjeničnoj osnovi složenija. Takve je mjere potrebno procijeniti zasebno za svaki pojedini slučaj.

Ako se mjerom ili nacionalnom praksom krši članak 34. UFEU-a, u načelu je moguće opravdati to kršenje na temelju članka 36. UFEU-a ili na temelju jednog od glavnih zahtjeva u pogledu javnog interesa koje priznaje Sud. Opravdanost ograničenja slobodnog kretanja robe na temelju jednog od tih razloga moraju dokazati nadležna nacionalna tijela 77 . Osim toga, država članica mora dokazati da je njezino zakonodavstvo potrebno za učinkovitu zaštitu javnih interesa na koje se poziva 78 .

Kako bi bile dopustive, te odredbe moraju biti proporcionalne cilju koji se nastoji ostvariti, a cilj se ne smije moći ostvariti mjerama koje su manje stroge od trgovine unutar EU-a 79 .

Nedavno je Sud smatrao da je za utvrđivanje proporcionalnosti predmetnog ograničenja važno provjeriti i jesu li mjere koje su u tom kontekstu provedene bile prekomjerne u odnosu na ono što je potrebno za ostvarivanje određenog cilja. Drugim riječima, potrebno je utvrditi postoje li alternativne mjere kojima bi se isto tako mogao ostvariti taj cilj, a istodobno imaju manje ograničavajući učinak na trgovinu unutar Zajednice 80 . 

Nadalje, Sud je smatrao da bi trebalo imati na umu činjenicu da se u tom kontekstu može smatrati da je ograničavajuća mjera u skladu sa zahtjevima prava Europske unije samo ako se u njoj stvarno odražava nastojanje osiguravanja postizanja cilja koji se nastoji postići na dosljedan i sustavan način. 81

1.5Odnos između Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi i samoregulacije

U Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi prepoznata je važnost mehanizama samoregulacije i pojašnjena uloga koju u provedbi mogu imati nositelji pravila i tijela za samoregulaciju. Države članice mogu poticati nositelje pravila da, uz provedbu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, provjeravaju postoje li nepoštene poslovne prakse.

Kad su pravila samoregulacije stroga, a nositelji pravila ih rigorozno primjenjuju, njima se zaista može smanjiti potreba za radnjama administrativne ili pravosudne provedbe. Nadalje, ako su standardi visoki, a subjekti u industriji ih u velikoj mjeri poštuju, takva bi pravila mogla biti korisna referentna točka za nacionalna tijela i sudove pri procjeni nepoštenosti određene poslovne prakse.

Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi sadržava nekoliko odredaba kojima se sprječava trgovce od nedopuštenog iskorištavanja povjerenja koje bi potrošači mogli imati u pravila za samoregulaciju. To je opisano u odjeljku 3.3.3. o neusklađenosti s pravilima postupanja.

Kako bi se unaprijedila usklađenost s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi, Europska komisija je 2012. pokrenula dva postupka dijaloga među više dionika u koje su uključeni predstavnici industrije, nevladine organizacije i nacionalna tijela. Višedionička skupina za tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš 82 i višedionička skupina o alatima za usporedbu 83 pružile su korisne informacije koje se dodatno razmatraju u odjeljku 5.1. o tvrdnjama o prihvatljivosti za okoliš i odjeljku 5.2.6. o alatima za usporedbu. Nadalje, te su skupine sastavile:

Ø„Kriterije usklađenosti u vezi s tvrdnjama o prihvatljivosti za okoliš”: savjete više dionika kojima se pomaže trgovcima u primjeni Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi u pogledu tvrdnji o prihvatljivosti za okoliš,

Øpopis ključnih načela alata za usporedbu.

Ti su dokumenti, koji nisu pravno obvezujući, dostupni na poveznici:

http://ec.europa.eu/consumers/consumer_rights/unfair-trade/unfair-practices .

Dionici uključeni u te višedioničke skupine obvezali su se širiti, promicati i provoditi kriterije/načela i/ili podupirati njihovu provedbu.

1.6Primjena Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi na trgovce s poslovnim nastanom u trećim zemljama 

Primjenjivost Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi na trgovce izvan EU-a uređena je Uredbom br. 864/2007 o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze („Rim II”). Ta se Uredba, „u slučajevima koji uključuju sukob zakona, primjenjuje na izvanugovorne obveze u građanskim i trgovačkim stvarima.” Uredba Rim II primjenjiva je u građanskim ili trgovačkim sporovima.

Kad su ispunjeni uvjeti iz članka 6. stavka 1. Uredbe Rim II, npr. ako je zavaravajuće oglašavanje usmjereno na potrošače iz EU-a i time se šteti kolektivnim interesima potrošača u EU-u, primjenjivat će se Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi.

2.Opći pojmovi

2.1Pojam „trgovac”

Tom su definicijom obuhvaćeni ne samo trgovci koji djeluju za svoj račun, već i osobe, uključujući potrošače, koje djeluju „u ime” ili „za račun” drugog trgovca.

Stoga na temelju članka 2. točke (b) u vezi s relevantnim nacionalnim zakonodavstvom o odgovornosti i sankcijama, trgovac se može smatrati zajednički odgovornim s drugim trgovcem za povrede Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi koje je potonji počinio u njegovo ime.

Moguće su situacije u kojima bi pojedinci koji se čine kao potrošači koji prodaju proizvode drugim potrošačima zapravo mogli biti trgovci ili djelovati u ime trgovaca („skrivena prodaja potrošaču”).

Za svaki bi pojedinačni slučaj trebalo procijeniti smatra li se prodavač „trgovcem” ili potrošačem. Različiti bi kriteriji mogli biti relevantni, kao na primjer:

Øje li prodavač imao namjeru ostvariti dobit, uključujući činjenicu da je možda primio naknadu ili drugu vrstu kompenzacije za djelovanje u ime određenog trgovca,

Øbroj, iznos i učestalost transakcija,

Øprodajni promet prodavača,

Økupuje li prodavač proizvode kako bi ih preprodao.

Na primjer, na osobe čija je glavna djelatnost internetska prodaja proizvoda na učestaloj osnovi i kupnja proizvoda radi njihove preprodaje po većoj cijeni mogla bi se odnositi definicija trgovca.

Organizacije s dobrotvornim ili etičkim ciljevima mogu se smatrati trgovcima na temelju Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi ako sudjeluju u poslovnoj djelatnosti (npr. prodaji proizvoda koji zadovoljavaju određene etičke standarde) prema potrošačima. Ako nastupaju kao trgovci, trebali bi biti poštovati Direktivu o nepoštenoj poslovnoj praksi u pogledu svojih poslovnih djelatnosti. Na primjer, informacije o podrijetlu proizvoda ili njegovim etičkim obilježjima ne bi smjele biti zavaravajuće.

Činjenica da je organizacija ustrojena kao „neprofitna” nije bitna za procjenu smatra li se ona trgovcem.

Isto se primjenjuje na javna tijela, koja se ovisno o okolnostima isto tako mogu smatrati trgovcem pri obavljanju poslovnih djelatnosti.

U predmetu BKK Mobil Oil, Sud je potvrdio da se javnopravno tijelo čiji je zadatak od javnog interesa, kao što je upravljanje fondom javnog zdravstvenog osiguranja, može smatrati „trgovcem” s obzirom na to da:

zakonodavac EU-a osobito je široko utvrdio pojam ‚trgovac’, koji se odnosi na svaku ‚fizičku ili pravnu osobu’ koja obavlja dohodovnu djelatnost te iz njegova područja primjene nisu isključena tijela koja obavljaju zadaće od javnog interesa ili subjekti koja su uređena javnim pravom 86 .

Sud je zaključio i da:

[...] Osiguranici BKK-a, koje je očito potrebno smatrati potrošačima u smislu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, moguće je navesti na krivi trag s pomoću zavaravajućih informacija koje širi to tijelo, čime im se onemogućuje donošenje utemeljenih odluka […] te ih se navodi na donošenje odluke koju ne bi bili donijeli bez takvih informacija, kako je predviđeno u članku 6. stavku 1. te Direktive. U tim je okolnostima nevažno jesu li predmetno tijelo ili određeni zadatak javni ili privatni 87 .

Točnije, na temelju točke 22. Priloga I. Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi („crna lista”) zabranjuje se sljedeća praksa:

2.2Pojam poslovne prakse

Sud smatra da se jedini kriterij u članku 2. točki (d) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi odnosi na to da praksa trgovca mora biti u izravnoj vezi s promocijom, prodajom ili dobavljanjem proizvoda potrošačima 88 .

Poslovna praksa može biti „u izravnoj vezi” s promocijom proizvoda, na primjer, putem dostavljanja informacija o dostupnosti proizvoda po povoljnoj cijeni u određenom vremenskom razdoblju 89 . Na temelju trenutačno dostupne sudske prakse, teško je utvrditi kad točno poslovna praksa više nije „u izravnoj vezi” s promocijom proizvoda. Međutim, na primjer, ako trgovac proda kartu grada koja ne sadržava promidžbene poruke, a potrošač potom upotrijebi tu kartu kako bi pronašao put do određene trgovine, bilo bi nerazumno smatrati prodaju te karte poslovnom praksom „u izravnoj vezi” s promocijom proizvoda u predmetnoj trgovini.

Sud je naveo da Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi obuhvaća aktivnosti trgovca slijedom poslovne transakcije čiji je predmet bilo koja roba ili usluga, nastavno na sklapanje ugovora ili tijekom njegova izvršenja 90 .

Na temelju toga Sud je zaključio:

[…] činjenica da je do postupanja dotičnog trgovca došlo samo jednom i da je ono utjecalo na samo jednog potrošača nema nikakve važnosti u ovom kontekstu.

Naime, ni definicije navedene u članku 2. točkama (c) i (d), članku 3. stavku 1. i članku 6. stavku 1. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi ni ta direktiva promatrana u cijelosti ne sadrže naznaku da bi činjenje ili propuštanje trgovca trebali biti repetitivni ili se ticati više od jednog potrošača.

[…] dostavljanje potrošaču od strane trgovca pogrešne informacije, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, treba smatrati ‚zavaravajućom poslovnom praksom’ u smislu te direktive bez obzira na to što se to obavještavanje ticalo samo jednog potrošača. 91

2.3Pojam „odluke o poslu”

Općim odredbama Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi (članci od 5. do 9.) obuhvaćene su nepoštene, zavaravajuće i agresivne poslovne prakse kojima se može narušiti gospodarsko ponašanje potrošača, što potrošača navodi na donošenje odluke o poslu koju inače ne bi donio.

Jezičnom formulacijom upotrijebljenom u članku 2. točki (k) upućuje se na to da je definiciju potrebno tumačiti u širokom smislu te da bi pojam odluke o poslu trebao obuhvatiti široki raspon odluka koje donosi potrošač u pogledu proizvoda.

Sud smatra da „odluka o poslu” uključuje ne samo odluku o kupnji proizvoda, već i odluke koje su neposredno vezane s time, posebno ona o ulasku u trgovinu.

„Budući da se poslovna praksa u glavnom postupku odnosi na informacije o dostupnosti proizvoda po povoljnoj cijeni u određenom vremenskom razdoblju, potrebno je utvrditi mogu li se pripremne radnje za eventualnu kupnju proizvoda, kao što je dolazak potrošača do trgovine ili činjenica njegova ulaska u trgovinu, smatrati da predstavljaju odluku o poslu u smislu navedene direktive.

[…] odluka o poslu je ‚svaka odluka koju donosi potrošač, a tiče se načina i uvjeta kupnje’. Taj pojam, dakle, uključuje ne samo odluku o kupnji proizvoda, već i odluku koja je neposredno vezana s time, a to je ona o ulasku u trgovinu.

[…] Članak 2. točku (k) te direktive treba tumačiti tako da pojam ‚odluka o poslu’ znači svaka odluka koja je u neposrednoj vezi s onom o kupnji proizvoda.” 92

U tom smislu, pojam odluke o poslu uključuje i odluke prije kupnje i nakon kupnje.

Postoji široki raspon odluka o poslu koje potrošač može donijeti u pogledu proizvoda ili usluge osim odluke o kupnji.

Te odluke o poslu mogu dovesti do aktivnosti koje nemaju nikakve pravne posljedice u okviru nacionalnog ugovornog prava te ih je moguće donijeti u bilo kojem vremenu od trenutka kad je potrošač prvi put bio izložen promidžbi do kraja životnog vijeka proizvoda ili konačne upotrebe usluge.

Brojne odluke prije kupnje mogle bi se smatrati odlukama o poslu.

Brojne odluke nakon kupnje donesene nakon kupnje proizvoda ili pretplate na uslugu mogu se smatrati odlukama o poslu.

U pogledu zavaravajućih praksi koje su provele treće strane, člankom 14. Direktive o elektroničkoj trgovini utvrđeno je pod kojim uvjetima određene internetske platforme nisu odgovorne za takve nezakonite informacije trećih strana pohranjene na platformi, kada djeluju kao posrednik u smještaju informacija na poslužitelju (engl. hosting) u smislu te odredbe.

Sa stajališta Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, odlučujuće je smatra li se relevantni internetski posrednik trgovcem te je li on sudjelovao ili ne u poslovnoj praksi poslovnog subjekta prema potrošaču u izravnoj vezi s promocijom, prodajom ili dobavljanjem proizvoda potrošačima. Samo ako se taj internetski posrednik smatra trgovcem i sudjeluje u takvim poslovnim praksama te to čini na način koji je zabranjen na temelju Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi moguće je utvrditi njegovo kršenje navedene Direktive. U pogledu toga posrednik se ne može pozvati na izuzeće od odgovornosti iz članka 14. Direktive o elektroničkoj trgovini ako se te prakse odnose na djelatnosti posrednika, a ne na pohranjene informacije, i ako je posrednik u posjedu takvih informacija ili ima kontrolu nad njima 93 .

Brojni potrošači prvo traže proizvode s pomoću tražilica ili alata za usporedbu ili proučavajući internetske ocjene korisnika te se potom upućuju na web-mjesta trgovaca koji imaju najbolje ponude kako bi zapravo obavili kupnju.

Nadalje, nepoštena poslovna praksa usmjerena na jednog potrošača mogla bi dovesti do odluke o poslu drugoga potrošača, koju potonji inače ne bi donio.

O poslovnim praksama povezanima s tražilicama, alatima za usporedbu i ocjenama korisnika dodatno se raspravlja u poglavlju 5.2. „Internetski sektor”.

2.4„Bitno narušavanje gospodarskog ponašanja potrošača”

Općim odredbama Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi (članci od 5. do 9.) obuhvaćene su nepoštene, zavaravajuće i agresivne poslovne prakse kojima se može narušiti gospodarsko ponašanje potrošača. U tim su odredbama upotrijebljene ponešto drukčije jezične formulacije pri izražavanju tih uvjeta.

U skladu s člankom 5. stavkom 2. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovna je praksa nepoštena ako je u suprotnosti sa zahtjevima u pogledu profesionalne pažnje i ako bitno narušava ili je vjerojatno da će narušiti gospodarsko ponašanje prosječnog potrošača. Međutim, člancima 6., 7. i 8. zabranjuje se zavaravajuća ili agresivna poslovna praksa ako ona navodi ili je vjerojatno da će prosječnog potrošača navesti na donošenje odluke o poslu koju inače ne bi donio.

Uvjet da se poslovnom praksom mora moći narušiti gospodarsko ponašanje potrošača kako bi se smatrala nepoštenom drukčije je formuliran u članku 5. stavku 2. nego u člancima 6., 7. i 8. U početku bi ta navodna proturječnost mogla predstavljati problem pri tumačenju. Međutim, članak 5. stavak 2. trebao bi se čitati u vezi s člankom 2. točkom (e) koja glasi:

Stoga, na temelju članka 5. stavka 2., ono što određuje narušava li bitno poslovna praksa gospodarsko ponašanje prosječnog potrošača ili je vjerojatno da će ga narušiti je navodi li ili je vjerojatno da će navesti potrošača da donese odluku o poslu koju inače ne bi donio.

To je procjena jednaka onoj koju je potrebno provesti u skladu s člancima 6., 7. i 8. Iz toga proizlazi da je jezična formulacija članka 5. stavka 2. različita od jezične formulacije potonjih članaka, dok je uvjet u pogledu bitnog narušavanja ponašanja potrošača istovjetan.

Širokim pojmom odluke o poslu koji je utvrdio Sud (vidjeti odjeljak 2.3.) omogućena je primjena Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi na niz slučajeva u kojima nepošteno ponašanje trgovca nije navelo potrošača na stupanje u transakciju ili sklapanje ugovora o uslugama.

Poslovna se praksa može smatrati nepoštenom ne samo ako je vjerojatno da će prosječnog potrošača navesti na kupnju određenog proizvoda ili ne, nego i ako je vjerojatno da će potrošača navesti, na primjer, na:

Øulazak u trgovinu, 

Øprovođenje više vremena na internetu u okviru postupka rezervacije,

Ødonošenje odluke o neprelasku na drugog pružatelja usluga ili drugi proizvod.

U Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi ispitivanje bitnosti narušavanja nije ograničeno na ocjenu je li gospodarsko ponašanje potrošača (odnosno njegova odluka o poslu) zapravo narušeno. Njime se isto tako zahtijeva procjena vjerojatnosti da će poslovna praksa imati (odnosno biti u mogućnosti imati) takav učinak na prosječnog potrošača. Nacionalna provedbena tijela stoga bi trebala istražiti činjenice i okolnosti pojedinačnog slučaja (odnosno in concreto) te isto tako procijeniti „vjerojatnost” učinka te prakse na odluku o poslu prosječnog potrošača (odnosno in abstracto).

2.5„Prosječni potrošač”

Kako je navedeno u uvodnoj izjavi 18. i detaljno objašnjeno u člancima od 5. do 9., mjerilo za ocjenu učinka poslovne prakse navedeno u Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi je pojam „prosječnog potrošača”, kako ga je ranije utvrdio Sud: ...kako bi se utvrdilo jesu li određeni opis, žig ili promidžbeni opis ili izjava zavaravajući, potrebno je uzeti u obzir pretpostavljena očekivanja prosječnog potrošača koji je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan 95 .

Taj je pojam zaista utvrdio Sud prije nego što je on naveden u Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi. Potom je on kodificiran Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi kako bi se uspostavili zajednički kriteriji za nacionalna tijela i sudove u cilju povećanja pravne sigurnosti i smanjenja mogućnosti različitih ocjena. U sudskoj je praksi Suda prosječni potrošač u razumnoj mjeri kritičan, svjestan i oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja.

Na temelju Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, prosječni potrošač u svakom slučaju nije netko kome je potrebna samo niska razina zaštite jer je on uvijek u mogućnosti doći u posjed dostupnih informacija te mudro postupati u skladu s njima. S druge strane, kako je naglašeno u uvodnoj izjavi 18., test se temelji na načelu proporcionalnosti. U Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi taj je pojam prihvaćen kako bi se uspostavila pravilna ravnoteža između potrebe za zaštitom potrošača i promicanjem slobodne trgovine u otvoreno konkurentno tržište.

Stoga bi se pojam prosječnog potrošača na temelju Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi trebao uvijek tumačiti imajući u vidu članak 114. Ugovora, kojim se predviđa visoka razina zaštite potrošača. Istodobno se Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi temelji na ideji da bi, na primjer, nacionalna mjera kojom se zabranjuju tvrdnje koje bi mogle zavarati samo vrlo lakovjernog, naivnog ili brzopletog potrošača (npr. „napuhano oglašavanje” 98 ) mogla biti neproporcionalna i stvoriti neopravdanu prepreku trgovini. 99

Kako je izričito navedeno u uvodnoj izjavi 18., test prosječnog kupca nije statistički test. To znači da bi nacionalna nadležna tijela i sudovi trebali moći utvrditi može li se praksom zavarati prosječnog potrošača koji primjenjuje vlastite sposobnosti prosuđivanja uzimajući u obzir opća pretpostavljena očekivanja potrošača, bez naručivanja stručnog izvješća ili ispitivanja mišljenja potrošača 100 .

Člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi dodatno se utvrđuje test prosječnog potrošača kada se radi o interesima određene skupine potrošača. Kad je praksa usmjerena na određenu skupinu potrošača, njezin bi se učinak trebao procijeniti s gledišta prosječnog člana relevantne skupine.

Pri izradi svojih promidžbenih poruka trgovci bi, povremeno i u skladu s posebnom prirodom određenog predmetnog proizvoda, trebali u obzir uzeti određena socijalna, jezična i kulturna obilježja svojstvena ciljnim prosječnim potrošačima proizvoda. U određenim slučajevima takva socijalna, jezična i kulturna obilježja, koja isto tako mogu biti svojstvena određenoj državi članici, mogu stoga i biti opravdanje za različito tumačenje poruke priopćene u okviru poslovne prakse nadležnog provedbenog tijela ili suda. U predmetu koji se odnosi na zavaravajuće oglašavanje kozmetičkih proizvoda Sud je utvrdio da:

„Kako bi se taj test primijenio na ovaj predmet, potrebno je u vidu imati nekoliko razmatranja. Odnosno, potrebno je utvrditi može li se socijalnim, kulturnim ili jezičnim čimbenicima opravdati pojam „lifting” upotrijebljen u vezi s kremom za učvršćivanje, koji njemačkom [prosječnom] potrošaču znači nešto drukčije nego potrošačima u drugim državama članicama, ili jesu li upute za upotrebu same po sebi dostatne za razjašnjavanje da su njezini učinci kratkotrajni te za otklanjanje mogućnosti drukčijeg zaključka koji bi mogao proizići iz riječi „lifting”” 112 .

Nadalje, Sud je naveo da:

„zabrana oglašavanja zbog zavaravajuće prirode žiga u načelu nije isključena činjenicom da se istovjetni žig ne smatra zavaravajućim u drugim državama članicama. […] moguće je da zbog jezičnih, kulturnih i socijalnih razlika među državama članicama žig koji nije odgovoran za zavaravanje potrošača u jednoj državi članici može za to biti odgovoran u drugoj.”  113

Stoga bi na temelju testa prosječnog potrošača i unatoč potpunom usklađivanju koje se uvodi Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi, u teoriji moglo biti opravdano od stranog trgovca zahtijevati dostavljanje dodatnih informacija na socijalnoj, kulturnoj ili jezičnoj osnovi. Drugim riječima, ispuštanje takvih informacija moglo bi potrošače u zemlji odredišta navesti na krivi trag, za razliku od onih u državi podrijetla.

2.6Ranjivi potrošači

Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi temelji se na ideji da, premda je primjereno od nepoštene poslovne prakse zaštititi sve vrste potrošača, potrošačima koji se smatraju članovima jedne od skupina navedenih u članku 5. stavku 3. potrebno je osigurati viši stupanj zaštite nego „prosječnom potrošaču” na kojega se upućuje u članku 5. stavku 2.

U uvodnoj se izjavi 19. dodatno objašnjava tumačenje članka 5. stavka 3.: premda se čini da je u članku 5. stavku 3. navedeno da se potrošači smatraju ranjivima isključivo zbog njihove duševne ili tjelesne nemoći, dobi ili lakovjernosti, u uvodnoj je izjavi 19. sadržan nepotpun popis obilježja koja potrošače čine „posebno podložnima”. 

2.6.1Kriteriji ranjivosti u članku 5. stavku 3.

Nemoć (duševna ili tjelesna) uključuje osjetilne poteškoće, ograničenu pokretljivost i druge vrste invaliditeta.

U tom je pogledu potrebno napomenuti da je EU 2010. ratificirao Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom 117 . U prvim zaključnim napomenama Odbora UN-a iz listopada 2015. sadržana je preporuka da bi EU „trebao poduzeti odgovarajuće mjere kako bi se zajamčilo da sve osobe s invaliditetom kojima je oduzeta njihova pravna sposobnost mogu uživati sva prava utvrđena ugovorima EU-a i zakonodavstvom EU-a, uključujući (...) potrošačka prava (...)”. 118

U pogledu dobi, moglo bi biti primjereno razmotriti poslovnu praksu sa stajališta potrošača različitih dobnih skupina.

Stariji ljudi mogu biti ranjiviji u pogledu određenih praksi zbog njihove dobi. Agresivne metode terenske prodaje možda neće utjecati na prosječnog potrošača, ali će vjerojatno zastrašiti određene skupine potrošača, posebno starije osobe, koje mogu biti ranjivije u pogledu agresivne prodaje.

Uz članak 5. stavak 3. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, djeca će biti posebno zaštićena putem zabrane izravnog navođenja u točki 28. Priloga I. Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi. O toj se zabrani, koja uključuje vršenje pritiska na djecu, čime ih se potiče na izravnu kupnju proizvoda ili na nagovaranje punoljetnih osoba da im kupe te proizvode („moć dosađivanja”), raspravlja u odjeljku 4.6.

Kako je navedeno u odjeljku 2.5. o prosječnom potrošaču, sposobnost djece u pogledu shvaćanja oglašavanja na internetu i izvan njega uvelike se razlikuje od jednog do drugog djeteta te ovisi o njihovoj dobi i zrelosti. U određenoj je mjeri to moguće uzeti u obzir na temelju Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, s obzirom na to da je člankom 5. stavkom 3. predviđena ocjena poslovne prakse sa stajališta prosječnog člana određene dobne skupine.

Za nepoštene trgovce tinejdžeri predstavljaju još jednu ciljnu kategoriju potrošača. U okviru promidžbe proizvoda koji su tinejdžerima posebno privlačni mogao bi se iskorištavati njihov manjak pažnje ili promišljanja, kao i njihova sklonost preuzimanju rizika, zbog njihove nezrelosti i lakovjernosti.

Pojam „lakovjernost” obuhvaća skupine potrošača za koje je izglednije da će vjerovati određenim tvrdnjama. Taj je pojam neutralan i ovisi o okolnostima te je njegov učinak zaštita članova skupine na koje zbog bilo kojeg razloga može posebno utjecati određena poslovna praksa. Svi se potrošači mogu smatrati članom te skupine.

Studija o ranjivosti potrošača 121 pokazala je da je za osobe za koje se s pomoću testa utvrdi da su lakovjerne vjerojatnije da će imati problema pri odabiru ponude nego za druge osobe. Nadalje, manje je vjerojatno da će se ljudi koji sami sebe smatraju lakovjernima žaliti kad naiđu na probleme te je vjerojatnije da će se kao potrošači smatrati ranjivima.

2.6.2Zahtjev „predvidljivosti”

Kriterij „ranjivog potrošača” primjenjuje se ako se poslovnom praksom narušava gospodarsko ponašanje skupine potrošača koji su osobito ranjivi na način koji trgovac u razumnoj mjeri može predvidjeti.

Tim se kriterijem dodaje čimbenik proporcionalnosti ocjeni poslovne prakse u pogledu ranjivih potrošača.

Njegov je cilj smatrati trgovce odgovornima samo ako bi trgovac u razumnoj mjeri mogao smatrati predvidljivim negativan učinak poslovne prakse na kategoriju ranjivih potrošača.

To znači da se od trgovaca ne zahtijeva da naprave više od onoga što je razumno, u razmatranju bi li praksa imala nepravedan učinak na bilo koju jasno prepoznatljivu skupinu potrošača te pri poduzimanju koraka za ograničenje takvih učinaka.

Kao posljedica toga, vjerojatno je da se poslovna praksa neće smatrati zavaravajućom ako su neki potrošači zbog svoje iznimne lakovjernosti ili neznanja zavarani čak i najpoštenijim poslovnim praksama ili se nerazumno ponašaju u odnosu na njih.

2.7Poziv na kupnju – pojam

Za „pozive na kupnju” u članku 7. stavku 4. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi određene se informacije smatraju „bitnima”. To znači da trgovci potrošačima moraju dostaviti te informacije ako drukčije nije očito iz konteksta.

Obilježja proizvoda stalna su ako postoji verbalno ili vizualno upućivanje na proizvod. Drukčije bi tumačenje moglo potaknuti trgovce na pružanje nejasnih opisa proizvoda ili ispuštanje informacija u poslovnim ponudama kako bi izbjegli zahtjeve u pogledu informiranja utvrđenih u članku 7. stavku 4. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Posljednji dio definicije u članku 2. točki (i) („i na taj način omogućuje potrošaču da obavi kupnju”) ne zahtijeva da se u okviru tržišnog komuniciranja potrošaču osigura mehanizam za stvarnu kupnju (npr. telefonski broj ili kupon). To znači da informacije pružene u okviru oglasa proizvoda moraju biti dostatne kako bi potrošaču omogućile donošenje odluke u pogledu kupnje određenog proizvoda po određenoj cijeni.

U predmetu Ving Sverige Sud je utvrdio da: 124  

Iz toga proizlazi da, kako bi se tržišno komuniciranje moglo svrstati u kategoriju poziva na kupnju, nije potrebno da ono uključuje stvarnu priliku za kupnju ili da se ono odvija istodobno te u vezi s predmetnom prilikom.

Poziv na kupnju uži je pojam od oglašavanja i ne smatra se sve tržišno komuniciranje pozivom na kupnju u smislu članka 2. točke (i). 

Međutim, poziv na kupnju širi je pojam od predugovornih informacija. Dok se zahtjevi za predugovorne informacije odnose na informacije koje je potrebno dostaviti prije nego što potrošač sklopi ugovor, poziv na kupnju ne znači nužno da je sljedeći korak za potrošača sklapanje ugovora s trgovcem.

Razlika je posebno važna u pogledu međudjelovanja Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi i Direktive o pravima potrošača. Obično bi se široki spektar vrsta tržišnog komuniciranja smatrao pozivima na kupnju.

U skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi, trgovci mogu ili ne moraju uključiti cijenu u svoje tržišno komuniciranje. Tržišno komuniciranje ili oglas koji sadržava iscrpan opis prirode proizvoda ili usluge, njihovih obilježja i koristi, ali ne i cijene ne može se smatrati „pozivom na kupnju” u smislu članka 2. točke (i) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. Primjer tržišnog komuniciranja koje nije poziv na kupnju bili bi oglasi kojima se promiče robna marka trgovca, a ne neki poseban proizvod.

O zahtjevima za informacije navedenima u članku 7. stavku 4. raspravlja se u odjeljku 3.4.5. koji se bavi bitnim informacijama u pozivima na kupnju.

3.Odredbe Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi 

3.1Funkcioniranje Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi – dijagram Direktive

U ovom je dijagramu prikazana veza između „crne liste” poslovnih praksi u Prilogu i općih odredaba Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, i to članaka od 6. do 9., odnosno članka 5. Kako bi se smatrala nepoštenom, a time i zabranjenom na temelju Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, dovoljno je da poslovna praksa ispunjuje samo jedan od ovih uvjeta.

3.2Opća odredba – zahtjevi u pogledu profesionalne pažnje

U članku 5. stavku 2. nalazi se opća odredba kojom se utvrđuju dva kumulativna kriterija za ocjenu toga bi li poslovnu praksu trebalo smatrati nepoštenom. Ona ima ulogu „sigurnosne mreže” kako bi se osiguralo da se svaka nepoštena praksa koja nije obuhvaćena drugim odredbama Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi (tj. koja nije zavaravajuća, agresivna ili navedena u Prilogu I.) i dalje može kazniti. Odredba se isto tako može primjenjivati u budućnosti jer se njome omogućuje rješavanje nepoštene prakse.

Člankom 5. stavkom 2. zabranjuje se poslovna praksa koja je u suprotnosti sa zahtjevima u pogledu profesionalne pažnje i ako je vjerojatno da će bitno narušiti gospodarsko ponašanje prosječnog potrošača. To je samostalan kriterij – on nije dodatan kumulativni uvjet koji praksa mora ispuniti kako bi se utvrdilo da se njome krši neka od određenih kategorija nepoštene prakse iz članaka od 6. do 9. ili Priloga I. Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi. To je prikazano u dijagramu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Sud je to potvrdio:

„45   […] u skladu kako s tekstom tako i sa strukturom članka 5. i članka 6. stavka 1. navedene Direktive kao i s njenim općim rasporedom, poslovna praksa ima smatrati ‚prijevarnom’ u smislu druge od ovih odredaba kad su kriteriji koji su u njoj nabrojani objedinjeni, a da nije potrebno provjeriti je li ispunjen i uvjet koji se odnosi na suprotnost ove prakse sa zahtjevima u pogledu poslovne pažnje, predviđen člankom 5. stavkom 2. točkom (a) ove Direktive.

46   Jedino takvo tumačenje omogućuje da se čuva korisni učinak posebnih pravila koja su predviđena u člancima 6. do 9. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. Doista, kada bi se uvjeti primjene ovih članaka poistovjetili s onima navedenim u članku 5. stavku 2. iste Direktive, navedeni članci ne bi imali nikakav praktični učinak iako im je cilj zaštita potrošača protiv najčešćih vrsta nepoštene poslovne prakse […].” 129

Pojmom „profesionalna pažnja” obuhvaćena su načela koja su već bila uspostavljena u zakonima država članica prije donošenja Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, kao što su „poštena tržišna praksa”, „dobra vjera” i „dobra tržišna praksa”. Tim se načelima naglašavaju normativne vrijednosti koje se primjenjuju u posebnom području poslovne djelatnosti.

Iz članka 5. stavka 2. točke (b) proizlazi da za poslovnu praksu mora biti vjerojatno i da bitno narušava ili je vjerojatno da će narušiti gospodarsko ponašanje potrošača kako bi se smatralo da je u suprotnosti sa zahtjevima profesionalne pažnje. O tom se pojmu raspravlja u prethodnom odjeljku 2.4.

Za posebna pitanja povezana s profesionalnom pažnjom internetskih platformi vidjeti odjeljak 5.2. „Internetski sektor”.

3.3Zavaravajuće radnje

Uz članak 7. o zavaravajućim izostavljanjima, članak 6. odredba je koja se daleko najviše primjenjuje za potrebe provedbe.

Saznanja iz bihevioralne ekonomije pokazala su da, osim sadržaja predstavljenih informacija, i način predstavljanja tih informacija može imati znatan učinak na način na koji će potrošači odgovoriti na njih.

Stoga su člankom 6. izričito obuhvaćene situacije u kojima je za poslovne prakse vjerojatno da će se njima na bilo koji način, uključujući sveukupno predstavljanje zavarati prosječan potrošač, čak i ako je informacija činjenično točna.

Nacionalni sudovi i administrativna tijela odgovorna su za ocjenu zavaravajuće prirode poslovne prakse uzimajući u obzir najnovije nalaze u pogledu bihevioralne ekonomije.

Na primjer, upotreba zadanih postavki (odluka za koje se pretpostavlja da će ih potrošači donijeti ako izričito ne naznače nešto drugo) ili davanje nepotrebno složenih informacija mogu se smatrati zavaravajućima.

3.3.1Općenite zavaravajuće informacije

Člankom 6. stavkom 1. točkama od (a) do (g) zabranjuju se zavaravajuće radnje kojima se može zavarati potrošača u pogledu širokog raspona čimbenika, uključujući:

Øpostojanje proizvoda,

Ønjegova glavna obilježja (npr. sastav, način proizvodnje, zemljopisno ili trgovačko podrijetlo, rizici i rezultati koji se očekuju od njegove upotrebe),

Øcijenu ili način na koji je cijena izračunana, odnosno postojanje posebne cjenovne prednosti,

Øprirodu, obilježja i prava trgovca.

Člankom 6. jasno je obuhvaćena svaka poslovna praksa koja sadrži lažne informacije te je stoga neistinita.

Za proizvode informacijske tehnologije, kao što su vanjski tvrdi diskovi, USB priključci, mobilni telefoni i tableti, kapacitet pohrane ili memorija koju su naveli trgovci ne odgovara uvijek stvarnom stanju.

Dok se u Direktivi o pravima potrošača 133 navodi da trgovac mora pružiti jasne i razumljive informacije o takvim glavnim obilježjima prije kupnje, člankom 6. stavkom 1. točkom (b) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi zabranjuje se davanje netočnih informacija o glavnim obilježjima proizvoda ako je vjerojatno da će one prosječnog potrošača navesti na donošenje odluke o poslu koju inače ne bi donio.

Informacije koje se daju potrošačima isto tako ne bi trebale zavaravati ili za njih ne bi trebalo biti vjerojatno da će zavarati potrošača na bilo koji način, uključujući sveukupno predstavljanje, čak i ako su informacije činjenično točne.

Iako Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi nije predviđen formalni zahtjev da se navede zemljopisno (ili trgovačko) podrijetlo proizvoda ili njegov sastav 138 , zavaravanje potrošača o takvim čimbenicima moglo bi biti obuhvaćeno zabranom utvrđenom u članku 6. stavku 1. točki (b) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi ako je vjerojatno da će ta lažna ili zavaravajuća informacija prosječnog potrošača navesti na donošenje odluke o poslu koju inače ne bi donio.

Neke odluke nacionalnih sudova posebno su povezane s primjenom Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi na zavaravajuće tvrdnje o podrijetlu.

Roba iste marke i s istim ili sličnim pakiranjem može se razlikovati po sastavu ovisno o mjestu proizvodnje i ciljnom tržištu, tj. mogu se razlikovati od jedne do druge zemlje.

Na temelju Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, poslovne prakse kojima se oglašavaju proizvodi različitog sastava nisu nepoštene same po sebi. Međutim, Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi mora se uzeti u obzir u slučajevima u kojima trgovci oglašavaju proizvod kao da ima jednaku kvalitetu i sastav kao proizvodi odgovarajuće robne marke koji se stavljaju na tržište u drugim državama članicama. Ako su takve komercijalne tvrdnje netočne ili zavaravajuće, moglo bi ih se smatrati zavaravajućima na temelju članka 6. stavka 1. točke (b) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi ako bi mogle prosječnog potrošača navesti na donošenje odluke o poslu koju inače ne bi donio.

Na temelju članka 6. stavka 1. točke (d) informacija o cijeni ne bi trebala biti zavaravajuća 141 .

Preporučene maloprodajne cijene i upućivanja na prethodne cijene mogli bi biti u suprotnosti s člankom 6. stavkom 1. točkom (d) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. To bi mogao biti slučaj ako trgovac primjenjuje nerazumno visoku ili na drugi način zavaravajuću preporučenu maloprodajnu ili referentnu cijenu za potrebe usporedbe cijena, čime se potrošaču daje dojam da mu se nudi veći popust nego što je zapravo slučaj.

U skladu s člankom 6. stavkom 1. točkom (g) trgovci ne bi trebali zavaravati potrošače u pogledu njihovih prava potrošača.

Poslovna praksa navođenja tvrdnji u kojima se često pojavljuje izraz „sve do” podrazumijeva da trgovci kao tržišni argument naglašavaju najveću moguću korist koju potrošači mogu očekivati od upotrebe nekog proizvoda.

Tvrdnja koja sadržava izraz „sve do” može se smatrati zavaravajućom u smislu članaka 6. i 7. ako se u njoj ne odražava stvarnost ponude koju je dao trgovac i ako je vjerojatno da će zbog nje potrošač donijeti odluku o poslu koju inače ne bi donio 147 .

Tvrdnje koje sadržavaju izraz „sve do” mogle bi biti zavaravajuće ako trgovci nisu u mogućnosti dokazati da će potrošači u uobičajenim okolnostima vjerojatno ostvariti najbolje moguće rezultate koji su im obećani.

Zavaravajuća priroda tvrdnje koja sadržava izraz „sve do” mora se ocjenjivati posebno za svaki slučaj. Različiti bi kriteriji mogli biti relevantni, kao na primjer:

Øjesu li rezultati i koristi koje prosječan potrošač može razumno očekivati jasno navedeni, uključujući sve primjenjive uvjete ili ograničenja. Suprotno postupanje moglo bi se smatrati zavaravajućim u pogledu „glavnih obilježja” proizvoda:

-izostavljanjem bitnih informacija u smislu članka 7. stavka 4. točke (a) (u slučaju poziva na kupnju),

-kao zavaravajuća radnja u smislu članka 6. stavka 1. točke (b) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi,

Øima li trgovac spremne odgovarajuće dokaze za dokazivanje tvrdnje u smislu članka 12. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Korisna definicija tvrdnji o etičkim aspektima nalazi se u smjernicama danskog ombudsmana za zaštitu potrošača o upotrebi marketinških tvrdnji o etičkim aspektima i prihvatljivosti za okoliš 149 :

„„tvrdnje o etičkim aspektima” posebno znači upotrebu izjava itd. kojima se prenosi dojam da se proizvodnja nekog proizvoda ili planiranje aktivnosti trgovca provode u skladu s općenito priznatim i prihvaćenim standardima, na primjer s obzirom na rad djece i opće radne uvjete, zaštitu okoliša, zdravlje, dobrobit životinja, inicijative društveno odgovornog poslovanja i donacije u humanitarne svrhe. Te se tvrdnje obično temelje na želji trgovca da se prilagodi općim ili određenim razvojima i kretanjima koji su razvidni iz ponašanja potrošača.”

Društveno dogovorno poslovanje odnosi se na poduzeća koja preuzimaju odgovornost za svoj utjecaj na društvo na način da imaju uspostavljen postupak za integraciju socijalnih, ekoloških i etičkih pitanja te pitanja potrošača u svoje poslovanje i osnovnu strategiju.

To je postao marketinški alat koji se upotrebljava kao odgovor na sve veću zabrinutost potrošača u pogledu toga poštuju li trgovci etičke standarde. Poduzeća upotrebljavaju taj pristup kako bi pokazala da uzimaju u obzir zabrinutosti u pogledu etičkih pitanja i ljudskih prava. To može utjecati na odluku o poslu potrošača koji mora odabrati između dvaju konkurentnih proizvoda slične kvalitete i cijene.

Stoga će takve inicijative u većini slučajeva biti u izravnoj vezi s promocijom, prodajom ili dobavljanjem proizvoda i stoga će se smatrati poslovnom praksom u smislu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Budući da često postoje velike sličnosti među tvrdnjama o etičkim aspektima / društveno odgovornom poslovanju i tvrdnjama o prihvatljivosti za okoliš, ključna načela koja se primjenjuju na tvrdnje o ekološkoj učinkovitosti trebala bi se primjenjivati i na tvrdnje o etničkim aspektima te društveno odgovornom poslovanju. O tim ključnim načelima dodatno se raspravlja u odjeljku 5.1. o tvrdnjama o prihvatljivosti za okoliš.

3.3.2Zbunjujuće stavljanje na tržište

U članku 6. stavku 2. točki (a) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi govori se o zbunjujućem stavljanju na tržište.

Praksa u kojoj se javljaju pitanja usklađenosti s tom odredbom naziva se „oponašanje pakiranja”. To se odnosi na praksu osmišljavanja pakiranja proizvoda (ili njegova „trgovačkog izgleda”) kako bi općenito ostavljao dojam konkurentne općepoznate robne marke.

Oponašanje pakiranja razlikuje se od krivotvorenja jer obično ne obuhvaća kopiranje žigova. Oponašanje pakiranja uzrokuje rizik zabune potrošača i, stoga, narušavanje njihova poslovnog ponašanja. 

Zavaravanje potrošača izazvano oponašanjem pakiranja može imati nekoliko oblika:

Øizravna zabuna – potrošač kupuje drugi proizvod misleći da je riječ o određenoj robnoj marki,

Øzavaravanje u pogledu podrijetla – potrošač prepoznaje da je drugi proizvod različit, ali zbog sličnog pakiranja vjeruje da ga je proizveo isti proizvođač,

Øzavaravanje u pogledu kvalitete ili značajki – potrošači prepoznaju da je drugi proizvod različit, ali zbog sličnog pakiranja vjeruju da je kvaliteta jednaka ili vrlo slična oponašanom proizvodu.

Slično pakiranje navodi potrošače da misle kako su kvaliteta ili značajke drugog proizvoda usporedive s kvalitetom ili značajkama robne marke o kojoj je riječ ili barem da su im sličnije nego što bi to inače mislili. Kao takvo, slično pakiranje ostavlja dojam na potrošače da je cijena jedina osnova za usporedbu dvaju proizvoda (umjesto kombinacije cijene i kvalitete).

Dostupno je nekoliko studija o učinku oponašanja pakiranja 153 .

Prilogom I. Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi u svim se okolnostima zabranjuju neke određene poslovne prakse koje uključuju zbunjujuće stavljanje na tržište s obzirom na zaštitne znakove, marke i povezane značajke:

3.3.3Nepoštivanje pravila postupanja

Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi sadržava nekoliko odredaba kojima se trgovce sprječava da nepropisno iskorištavaju povjerenje koje potrošači imaju u samoregulatorna pravila postupanja. U njoj se ne donose posebna pravila za valjanost pravila postupanja, nego se oslanja na pretpostavku da se zavaravajućim izjavama o povezanosti nekog trgovca ili o preporuci samoregulatornog tijela mogu narušiti gospodarsko ponašanje potrošača i povjerenje koje potrošači imaju u samoregulatorna pravila. Kao prvo, člankom 6. stavkom 2. točkom (b) trgovci se obvezuju na poštovanje pravila ponašanja na koje su se obvezali u tržišnom komuniciranju.

Kao drugo, Prilogom I. Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi zabranjuju se određene prakse u svim okolnostima kako bi se osiguralo da trgovci na odgovoran način upotrebljavaju pravila postupanja u stavljanju na tržište (Prilog I. točke 1. i 3. o pravilima postupanja, točka 2. o zaštitnim znakovima i točka 4. o preporuci javnog ili privatnog tijela). Neki se primjeri nalaze u odjeljku 5.1.6. (primjena Priloga I. na tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš).

3.4Zavaravajuća izostavljanja

3.4.1Bitne informacije

U članku 7. stavcima 1. i 2. u vrlo se općenitom obliku utvrđuje pozitivna obveza trgovaca da pruže sve informacije potrebne prosječnom potrošaču za donošenje informirane odluke o kupnji. To se naziva „bitnim informacijama” u članku 7.

U Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi nema definicije „bitnih informacija”, osim za poseban slučaj „poziva na kupnju” o kojem se govori u članku 7. stavku 4. O bitnim informacijama za poziv na kupnju raspravlja se u odjeljku 3.4.5. Osim toga, kako se navodi u odjeljku 1.4.3., u članku 7. stavku 5. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi pojašnjava se da se „zahtjevi u pogledu informiranja utvrđeni pravom EU-a u području tržišnog komuniciranja, uključujući oglašavanje” smatraju bitnima.

Kako bi se na osnovi pojedinog slučaja ocijenilo jesu li izostavljene ključne stavke informacija, nacionalna nadležna tijela i sudovi moraju uzeti u obzir sve značajke i okolnosti određene poslovne prakse, uključujući ograničenja medija koji se upotrijebio za obavještavanje o njoj.

Kako je navedeno u odjeljku 1.4.9. o međudjelovanju s pravilima EU-a o zaštiti podataka, postoji sve veća svijest o gospodarskoj vrijednosti informacija povezanih s preferencijama potrošača, osobnim podacima i drugim sadržajem koji stvaraju korisnici. Ako trgovac ne obavijesti potrošača da će se te informacije upotrijebiti u poslovne svrhe koje premašuju predmetnu transakciju, to bi se moglo smatrati zavaravajućim izostavljanjem bitne informacije.

3.4.2Skriveno oglašavanje / neupućivanje na poslovnu namjeru

U skladu s člankom 7. stavkom 2., zavaravajućim izostavljanjem smatra se i neupućivanje na poslovnu namjeru neke poslovne prakse, ako će zbog neupućivanja prosječan potrošač vjerojatno donijeti odluku o transakciji koju inače ne bi donio.

U Direktivi o elektroničkoj trgovini 156 , Direktivi o audiovizualnim medijskim uslugama 157 i Direktivi o privatnosti i elektroničkim komunikacijama 158 na sličan su način utvrđeni određeni zahtjevi u tom pogledu s obzirom na tržišno komuniciranje i slanje elektroničke pošte za potrebe izravnog oglašavanja.

Poseban aspekt skrivenog marketinga uređen je i člankom 8. stavkom 5. Direktive o pravima potrošača 159 .

Dok su te odredbe usmjerene na određene poslovne prakse ili sektore, članak 7. stavak 2. ima općenitije i šire područje primjene i odnosi se na sve poslovne prakse.

Uz članak 7. stavak 2., Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi u svim se okolnostima zabranjuju određene posebne prakse u kojima se ne upućuje na poslovnu namjeru.

Točkom br. 11. Priloga I. zabranjuje se upotreba uredničkog sadržaja u sredstvima priopćavanja radi promidžbe proizvoda koju je trgovac platio, a da to nije jasno naznačeno u sadržaju, odnosno slika ili zvukova za koje potrošač može jasno prepoznati da je riječ o promidžbi. 

Točkom 22. Priloga I. zabranjuje se „lažna tvrdnja odnosno stvaranje dojma da trgovac ne djeluje u okviru svoje poslovne djelatnosti, odnosno djelatnosti slobodnog zanimanja ili lažno predstavljanje trgovca kao potrošača”.

Članak 7. stavak 2., uz točke 11. i 22. Priloga I., može biti posebno relevantan za internetske trgovce. O tome se detaljnije raspravlja u poglavlju 5.2. – Internetski sektor.

3.4.3Pružanje bitnih informacija na nejasan način

U skladu s člankom 7. stavkom 2., pružanje bitnih informacija na nejasan, nerazumljiv, varljiv ili nepravodoban način zavaravajuće je izostavljanje ako je vjerojatno da će zbog njega prosječan potrošač donijeti odluku o poslu koju inače ne bi donio.

3.4.4Činjenični kontekst i ograničenja upotrijebljenog sredstva priopćavanja

U članku 7. stavku 1. naglašava se da je, za ocjenu je li poslovna praksa zavaravajuća, tu praksu potrebno razmatrati u danom činjeničnom okviru, uzimajući u obzir sva njegova obilježja i okolnosti i ograničenja sredstava priopćavanja.

Članak 7. stavak 3. trebalo bi čitati u vezi s člankom 7. stavkom 1. U skladu s člankom 7. stavkom 3., pri ocjeni toga je li izostavljena bitna informacija, potrebno je uzeti u obzir sljedeće:

Øograničenja prostora ili vremena upotrijebljenog sredstva priopćavanja,

Øsve mjere koje je trgovac poduzeo kako bi na druge načine informacije učinio raspoloživima za potrošače.

Navedene odredbe primjenjuju se na sve dijelove članka 7. Osim toga, na temelju uvodnog dijela članka 7. stavka 4., trgovci ne moraju davati informacije u pozivima na kupnju koje su već očite iz konteksta.

U skladu s člankom 7. stavkom 2., pružanje bitnih informacija na nejasan, nerazumljiv, varljiv ili nepravodoban način zavaravajuće je izostavljanje ako je vjerojatno da će zbog njega prosječan potrošač donijeti odluku o poslu koju inače ne bi donio.

U članku 7. stavku 4. točki (a) navodi se i da bi u pozivima na kupnju trebalo uzeti u obzir „sredstvo priopćavanja i proizvod” pri određivanju jesu li glavna obilježja proizvoda jedan od čimbenika koji se smatraju bitnom informacijom.

S obzirom na njihovu važnost za odluku potrošača o kupnji, informacije o punoj cijeni i glavnim obilježjima nekog proizvoda trebalo bi istaknuti.

Ukupan razmjer potrebnih informacija o glavnim obilježjima proizvoda mora se ocijeniti na temelju konteksta poziva na kupnju, vrste proizvoda i upotrijebljenog sredstva priopćavanja.

3.4.5Bitne informacije u pozivima na kupnju – članak 7. stavak 4.

U članku 7. stavku 4. navedeno je nekoliko zahtjeva u pogledu informiranja koji se smatraju bitnima. Oni služe tome da se osigura najveća razina pravne sigurnosti za potrošače u tom ključnom trenutku 168 . Ako se potrošaču ne pruže informacije koje su obvezne u skladu s člankom 7. stavkom 4. u slučaju poziva na kupnju, to se smatra zavaravajućim izostavljanjem ako je vjerojatno da će zbog njega prosječan potrošač donijeti odluku o transakciji koju inače ne bi donio. 

Cilj je članka 7. stavka 4. osigurati da trgovci pri davanju trgovačke ponude istodobno učine dostupnom, na razumljiv i nedvosmislen način, dovoljnu količinu informacija kako bi potrošač mogao donijeti informiranu odluku o kupnji te da ne zavaravaju potrošača izostavljanjem važnih informacija.

Međutim, kako se na trgovce ne bi stavio nepotreban ili nerazmjeran teret davanja informacija, zahtjevi iz članka 7. stavka 4. nisu statični i zahtijevaju različite informacije ovisno o situaciji. To posebno proizlazi iz pojašnjenja navedenih u članku 7. stavcima 1., 3. i 4. da bi trebalo uzeti u obzir činjenični kontekst i ograničenja upotrijebljenog sredstva priopćavanja, kako je navedeno u prethodnom odjeljku.

U članku 7. stavku 4. točki (a) posebno se pojašnjava da je pri ocjeni je li izostavljena bitna informacija u pogledu glavnih obilježja proizvoda potrebno uzeti u obzir sredstvo priopćavanja i proizvod.

Ono što se smatra glavnim obilježjima proizvoda iz članka 7. stavka 4. točke (a) može se razlikovati. Kao prvo, može ovisiti o predmetnom proizvodu.

Kao drugo, količina i vrsta informacija o glavnim obilježjima proizvoda može se razlikovati ovisno o tome što se smatra „odgovarajućim” s obzirom na „sredstvo” kojim se trgovac koristi za potrebe tržišnog komuniciranja.

Određene ograničavajuće uvjete kojima se ograničava ponuda trebalo bi u načelu razmatrati kao dio glavnih obilježja proizvoda.

Sigurnosna upozorenja mogu, ovisno o ocjeni svakog pojedinog slučaja, predstavljati glavno obilježje proizvoda u smislu članka 7. stavka 4. Trenutačno se zakonodavstvom EU-a o sigurnosti proizvoda usmjerenim na pojedini sektor obično od trgovaca zahtijeva da pruže informacije o sigurnosnim pitanjima na samom proizvodu i/ili na njegovu pakiranju. U slučaju internetske prodaje stoga može biti teško za potrošače da donesu stvarno informirane odluke o poslu ako se na internetskoj stranici ne nalazi čitljiva slika oznaka na proizvodu/pakiranju. Važna iznimka u tom pristupu nalazi se u članku 11. stavku 2. Direktive 2009/48/EZ o sigurnosti igračaka 169 kojim se izričito zahtijeva da sigurnosna upozorenja za igračke, kao ona u kojima se navodi najmanja/najveća dob korisnika, moraju biti jasno vidljiva prije kupnje, uključujući kupnju koja se obavlja internetom. Za većinu drugih proizvoda Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi može se upotrijebiti kao pravna osnova kojom se od trgovaca, posebno ako proizvode oglašavaju internetom, zahtijeva da informiraju potrošače o tim sigurnosnim aspektima koje se, uzimajući u obzir prirodu proizvoda, može smatrati glavnim obilježjima u smislu članka 7. stavka 4.

U skladu s člankom 7. stavkom 4. točkom (b), neupućivanje potrošača na geografsku adresu i identitet trgovca može se smatrati zavaravajućim izostavljanjem.

S druge strane, izostavljanje informacija o identitetu trgovca nekad bi se moglo smatrati „očitim iz konteksta” u smislu članka 7. stavka 4.

Na temelju ocjene svakog pojedinog slučaja, navođenje trgovačkog imena trgovca može biti dovoljno za ispunjivanje zahtjeva iz članka 7. stavka 4. točke (b) o identitetu trgovca. Pravni naziv mora se navesti u uvjetima prodaje, ali ne mora se nužno smatrati bitnom informacijom u smislu članka 7. stavka 4.

Uz zahtjev iz članka 7. stavka 4. točke (b), u Direktivi o pravima potrošača utvrđeni su daljnji zahtjevi u pogledu informacija o podacima za kontakt trgovca, posebno u

Øčlanku 5. stavku 1. (prodaja u poslovnim prostorijama) i članku 6. stavku 1. (prodaja na daljinu i prodaja izvan poslovnih prostorija) Direktive o pravima potrošača 171 . 

Člankom 5. stavkom 1. točkom (c) Direktive o elektroničkoj prodaji od pružatelja usluga na internetu zahtijeva se da primateljima svojih usluga i nadležnim tijelima omoguće pristup podacima „o davatelju usluga, uključujući adresu njegove elektroničke pošte, kojom ga se može brzo kontaktirati i izravno i učinkovito komunicirati s njim”.

Stoga adrese elektroničke pošte trgovaca u elektroničkoj trgovini mogu biti bitna informacija na temelju članka 7. stavka 5. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. Te bi informacije trebalo moći jednostavno pronaći (tj. ne samo u općim uvjetima) te bi trebale biti izravno i trajno dostupne.

Osim toga, u skladu s Direktivom 95/46/EZ o zaštiti podataka (i budućom Općom uredbom o zaštiti podataka), nadzornik podataka mora osobi čiji se podaci obrađuju dati određene obvezne informacije koje, među ostalim, sadržavaju identitet (i podatke za kontakt) nadzornika i njegova zastupnika, ako postoji (osim ako osoba čiji se podaci obrađuju već ima te informacije) (za pojedinosti vidjeti odjeljak 1.4.10.).

Iskustvo je pokazalo da se ti zahtjevi ponekad ne poštuju.

U praksi koja se naziva „postupno otkrivanje cijene” trgovci tijekom postupka kupnje dodaju troškove, na primjer na način da najprije navedu cijenu bez poreza, pristojbi i naknada ili dodavanjem naknada koje su neizbježne nakon što su najprije predstavljene kao „neobvezne”. Zahvaljujući tome potrošači bi mogli donijeti odluke o poslu koje inače ne bi donijeli da je puna cijena otkrivena pri prvom pozivu na kupnju. Stoga ta praksa može predstavljati zavaravajuću radnju ili izostavljanje kojim se krši Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi.

O pitanju postupnog otkrivanja cijene dodatno se raspravlja u odjeljku 5.3. o Putovanju i prijevozu.

U skladu s člankom 7. stavkom 4. točkom (c) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, upotreba „početne cijene”, tj. navođenje određenog početnog najmanjeg iznosa cijene, dopušteno je ako se zbog prirode proizvoda konačna cijena ne može „na razuman način unaprijed izračunati”.

Međutim, najmanja bi cijena trebala biti stvarna cijena primjenjiva na određene proizvode, u skladu s oglasom.

Poslovnim praksama u kojima trgovci oglašavaju cijene koje ne postoje mogle bi se kršiti i točke 5. i 6. Priloga I. Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi jer ih se može smatrati primjerima oglašavanja radi namamljivanja (točka 5.) ili namamljivanja i zamjene (točka 6.).

U skladu s člankom 7. stavkom 4. točkom (d) trgovci moraju pružiti informacije o načinu plaćanja, dostave i rada proizvoda, kao i politici rješavanja pritužbi, ako odstupaju od zahtjeva u pogledu profesionalne pažnje. To znači da je te informacije potrebno navesti samo ako ti načini idu na štetu potrošača u usporedbi sa standardom posebne vještine i pažnje koja se u razumnoj mjeri očekuje u odnosu trgovca prema potrošačima.

U skladu s člankom 7. stavkom 4. točkom (e) u pozivima na kupnju mora se spomenuti postojanje prava povlačenja ili otkazivanja kad god je to primjenjivo. U skladu s tim zahtjevom od trgovaca se samo traži da obavijeste potrošače o postojanju tih prava, bez navođenja pojedinosti o uvjetima i postupcima za njihovu provedbu.

U Direktivi o pravima potrošača utvrđena su dodatna pravila o predugovornim informacijama koje je potrebno dati potrošaču prije potpisivanja ugovora, na primjer na web-mjestu za elektroničku trgovinu, tijekom kućnog posjeta prodavača ili tijekom telefonskog poziva prodavača 177 .

Na primjer, tom se Direktivom od trgovca zahtijeva da pruži informacije o „ukupnoj cijeni” prije nego što se potrošač obveže ugovorom 178 . Osim toga, potrošač ima pravo na naknadu za sva dodatna plaćanja na koja nije izričito pristao, nego ih je trgovac dodao upotrebom zadanih opcija, npr. upotrebom „unaprijed označenih okvira” 179 .

Za ugovore na daljinu ili ugovore sklopljene izvan poslovnih prostorija trgovac mora pružiti informacije o uvjetima, vremenskom ograničenju i postupcima za provedbu prava povlačenja. Mora osigurati i uzorak obrasca za odustajanje iz Priloga I.B. Direktivi o pravima potrošača 180 .

3.4.6Besplatna probna razdoblja i zamke za odabir pretplate

Besplatna probna razdoblja marketinški su alati kojima se potrošačima omogućuje da naruče proizvod ili se pretplate na uslugu bez troškova ili za mali iznos (npr. poštarina za uzorak).

Ako trgovac ne navede svoju geografsku adresu i identitet u pozivu na kupnju, to se može smatrati protivnim članku 7. stavku 4. točki (b) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. Osim toga, člankom 6. stavkom 1. Direktive o pravima potrošača i člankom 5. stavkom 1. točkom (c) Direktive o elektroničkoj trgovini od trgovaca na internetu zahtijeva se da učine dostupnima informacije s pomoću kojih će potrošači moći stupiti u kontakt s njima. Zahtjevi iz tih direktiva smatraju se bitnim informacijama u skladu s člankom 7. stavkom 5. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Ako trgovac ne objasni potrošačima da mogu sklopiti ugovor o pretplati prijavom za besplatno probno razdoblje, time može prekršiti članak 7. stavke 1. i 2. te članak 7. stavak 4. točku (a) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi (u slučaju poziva na kupnju) izostavljanjem bitne informacije. Ovisno o okolnostima, može postojati i povreda članka 6. stavka 1. točke (a) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Izostavljanje informacija o stvarnim troškovima ponuđenih besplatnih probnih razdoblja ili njihovo navođenje na nejasan način može biti u suprotnosti s člankom 6. stavkom 1. točkom (d) ili člankom 7. stavcima 1. i 2. te člankom 7. stavkom 4. točkom (c) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Osim toga, Direktiva o pravima potrošača u članku 8. stavku 2. sadržava posebno pravilo radi poboljšanja transparentnosti ponuda za pretplatu na internetu. U skladu s tim pravilom, u slučaju ugovora na daljinu informacije povezane s glavnim obilježjima usluge, cijenom koja uključuje poreze, trajanjem ugovora i obvezama potrošača moraju se navesti na jasan i očit način te neposredno prije nego što potrošač pošalje svoju narudžbu. Osim toga, potrošač mora imati mogućnost da izričito potvrdi da narudžba podrazumijeva obvezu plaćanja, tj. aktivacijom tipke za narudžbu označene na nedvosmislen način.

Osim toga, opisivanje proizvoda oznakama „‚gratis’, ‚besplatno’, ‚bez naknade’ i slično ako potrošač mora za taj proizvod platiti bilo koji iznos različit od neizbježivih troškova odgovaranja na poslovnu praksu, troškova preuzimanja ili dostave proizvoda” poslovna je praksa koja se u svim okolnostima smatra nepoštenom, a time i zabranjenom na temelju Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. To proizlazi iz točke 20. Priloga I. Direktivi i dodatno je objašnjeno u odjeljku 4.4.

Prodaja po inerciji (zahtijevanje plaćanja ili povrata ili čuvanja proizvoda koje potrošač nije naručio) isto je tako poslovna praksa koja je u svim okolnostima zabranjena na temelju Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. To proizlazi iz točke 29. Priloga I. Direktivi.

3.4.7Navođenje određenih informacija na drugom jeziku

U skladu s člankom 7. stavkom 2. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, trgovac mora pružiti bitne informacije na jasan, razumljiv i nedvosmislen način. Taj zahtjev može biti primjenjiv ako je dio bitne informacije prikazan na web-mjestu na određenom jeziku i usmjeren na potrošače u određenoj zemlji, na temelju svakog pojedinog slučaja, dok su ostale bitne informacije dostupne samo na drugom jeziku u standardnim uvjetima.

Direktivom o pravima potrošača omogućuje se državama članicama da zahtijevaju navođenje ugovornih informacija na njihovu nacionalnom jeziku 183 . Člankom 7. stavkom 5. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi potvrđuje se da se zahtjevi u pogledu informiranja u drugom zakonodavstvu EU-a o tržišnom komuniciranju „smatraju bitnima”. Stoga u zemljama koje primjenjuju tu mogućnost trgovac može kršiti i Direktivu o pravima potrošača i Direktivu o nepoštenoj poslovnoj praksi ako potrošaču ne dostavi, na primjer, potvrdu ugovora na nacionalnom jeziku zemlje potrošača. U takvoj situaciji Direktiva o pravima potrošača imala bi prednost kao zakonodavstvo usmjereno na sektor jer se odnosi na nepružanje informacija na odgovarajućem jeziku u predugovornoj fazi transakcije, dok bi se Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi primjenjivala u fazi oglašavanja.

U odjeljku 1.4.3. dalje se raspravlja o drugim zahtjevima EU-a u pogledu informacija koje se smatraju „bitnim informacijama” na temelju članka 7. stavka 5.

3.4.8Planirano zastarijevanje

Planirano zastarijevanje ili ugrađeno zastarijevanje u industrijskom je dizajnu poslovna politika koja uključuje namjerno planiranje ili osmišljavanje proizvoda s ograničenim korisnim životnim vijekom kako bi on zastario ili postao nefunkcionalan nakon određenog vremenskog razdoblja.

Sa stajališta Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi planirano zastarijevanje nije nepošteno samo po sebi. Međutim, u skladu s člankom 7., za trgovca koji ne obavijesti potrošača da je proizvod osmišljen s ograničenim životnim vijekom moglo bi se, ovisno o posebnim okolnostima pojedinog slučaja, smatrati da je izostavio bitnu informaciju.

Postojećim zakonodavstvom EU-a popisana su sredstva za borbu protiv planiranog zastarijevanja.

Direktivom o ekološkom dizajnu 184 Komisiji se omogućuje uspostava obveznih minimalnih zahtjeva u pogledu mogućnosti popravka, životnog vijeka proizvoda, kao i zahtjeva u pogledu informiranja o njihovu procijenjenom životnom vijeku.

Postoje zahtjevi u pogledu ekološkog dizajna s obzirom na životni vijek za ograničen broj kategorija proizvoda, kao što su sastavni dijelovi usisavača 185 i žarulja 186 . Osim toga, prijedlogom Komisije za revidirani zakonodavni okvir u pogledu označivanja energetske učinkovitosti 187 omogućuje se uključivanje informacija o trajnosti proizvoda u oznaku energetske učinkovitosti EU-a u budućnosti.

U Akcijskom planu EU-a za kružno gospodarstvo donesenom u prosincu 2015. 188 naglašeno je da će Komisija promicati mogućnost popravka, unaprjeđivanja, recikliranja te trajnost razvojem dodatnih zahtjeva u pogledu proizvoda u svojem budućem radu u skladu s Direktivom o ekološkom dizajnu, kako je primjenjivo i uzimajući u obzir posebnosti različitih skupina proizvoda.

Ako u roku od dvije godine od isporuke robe postane primjetna neusklađenosti s ugovorom, tj. neki nedostatak, potrošač se može pozvati na pravno jamstvo na temelju Direktive o prodaji robe široke potrošnje i jamstvima 189 . To je primjenjivo i kad je nedostatak uzrokovan praksom planiranog zastarijevanja, ako to planirano zastarijevanje nije u skladu s ugovorom. U skladu s tom Direktivom, u prvih šest mjeseci nakon isporuke prodavatelj mora dokazati da u vrijeme isporuke nije postojala neusklađenost.

3.5Agresivna poslovna praksa

Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi osigurava se jedinstvena definicija agresivne poslovne prakse koja se može primjenjivati diljem EU-a. Direktivom se trgovce sprječava u usvajanju prodajnih tehnika kojima se ograničava sloboda izbora ili postupanja potrošača s obzirom na proizvod, čime se narušava njihovo gospodarsko ponašanje.

Agresivne poslovne prakse su one u kojima se upotrebljavaju uznemiravanje, prisila, fizička sila ili nedopušteni utjecaj. Mogu uključivati ponašanje u fazi oglašavanja, ali i prakse koje se javljaju tijekom ili nakon transakcije.

Agresivna praksa može uključivati postupanje koje je već obuhvaćeno drugim nacionalnim zakonodavstvom, uključujući ugovorno i kazneno pravo. Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi se dodaje još jedan sloj zaštite koji se može aktivirati sredstvima javne provedbe bez nužnog pokretanja postupaka kaznenog ili građanskog prava.

Člankom 9. stavkom (c) zabranjuju se prakse u kojima se vrši nedopušten utjecaj na potrošače, kao što je slučaj kada trgovac iskorištava specifičnu nesreću ili okolnost za koju je svjestan da će utjecati na odluku potrošača o proizvodu.

Člankom 9. stavkom (d) trgovce se sprječava u uvođenju nerazmjernih neugovornih prepreka koje ometaju potrošače u provedbi njihovih prava na temelju ugovora, uključujući pravo na raskid ugovora ili prelazak na drugi proizvod ili drugog trgovca. Ta je odredba posebno važna za sprječavanje neugovornih prepreka prelasku u ugovorima o telekomunikacijama i opskrbi električnom energijom.

Člankom 9. stavkom (e) obuhvaćena je svaka prijetnja poduzimanjem radnje koja se ne može zakonski poduzeti. Agresivne prakse često se javljaju u prodaji na kućnom pragu ili u drugim vrstama prodaje robe široke potrošnje izvan poslovnih prostorija te u sektoru vremenski ograničene upotrebe nekretnine. Agresivne prakse mogu se pojaviti i u vraćanju duga ako su treće strane ovlaštene za prikupljanje duga. Teške ili nerazmjerne prepreke u prelasku na drugog pružatelja usluga isto bi tako trebalo smatrati agresivnim praksama.

Opća pravila u člancima 8. i 9. dopunjena su s osam posebnih agresivnih praksi opisanih na „crnoj listi” koje su zabranjene u svim okolnostima. O nekima od tih praksi dodatno se raspravlja u poglavlju 4. o „crnoj listi poslovnih praksi”. Određene prakse prema starijim osobama, kao što su agresivne metode prodaje od vrata do vrata, izložene su u poglavlju 2.6. o ranjivim potrošačima.

4.Crna lista poslovnih praksi (Prilog I.)

Popis u Prilogu I. sastavljen je kako bi se provedbenim tijelima, trgovcima, marketinškim stručnjacima i potrošačima omogućilo da utvrde određene prakse i da odmah reagiraju u pogledu njihove provedbe. Time se stoga postiže veća pravna sigurnost. Ako se može dokazati da je trgovac proveo poslovnu praksu s crne liste, nacionalna provedbena tijela mogu poduzeti mjere kako bi sankcionirale trgovca bez ispitivanja pojedinačnog slučaja (tj. ocjenjivanja mogućeg utjecaja prakse na prosječno gospodarsko ponašanje potrošača).

Osim zabranjenih poslovnih praksi opisanih u nastavku, u odjeljku 5.1.6. opisane su neke prakse navedene u Prilogu I. Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi koje bi mogle biti osobito važne za tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš.

4.1Proizvodi koje se ne može zakonito prodavati – zabranjena poslovna praksa br. 9.

Ta je praksa zabranjena kako bi se spriječile situacije u kojima trgovac na tržište stavlja proizvod ili uslugu te propušta jasno obavijestiti potrošača da postoje zakonska pravila koja mogu ograničiti prodaju, posjedovanje ili upotrebu predmetnog proizvoda. To obuhvaća proizvode ili usluge čija je prodaja zabranjena ili nezakonita u svim okolnostima, poput prodaje nezakonitih droga. S obzirom na to da takve prakse često uključuju kriminalne aktivnosti i/ili nepoštene subjekte, jednostavno ih je prepoznati.

Takve su prakse uglavnom i ozbiljne povrede ostalih zakona koji su obično specifičniji i imaju prednost pred Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Druga kategorija praksi odnosi se na proizvode i usluge koji nisu nezakoniti, ali koji se legalno mogu stavljati na tržište i prodavati samo pod određenim uvjetima i/ili podložno određenim ograničenjima.

4.2Piramidalni sustav – zabranjena poslovna praksa br. 14.

Ta je praksa zabranjena kako trgovci ne bi mogli namamiti potrošače u sustav koji im obećava naknadu dok će de facto potrošač primiti naknadu prvenstveno zbog uvođenja novih članova u sustav, a ne zbog prodaje ili konzumiranja proizvoda. Piramidalna struktura sustava općenito je razvijena tako da će donijeti koristi samo organizatorima koji su na vrhu, dok pridobiveni potrošači uglavnom nemaju razumnih izgleda za povrat uloženih sredstava. Sud je obrazložio uvjete pod kojima se sustav promicanja trgovine može smatrati „piramidalnim sustavom promidžbe“ u smislu točke 14. Priloga I. Sud je istaknuo da:

„zabrana piramidalnih sustava promidžbe počiva (...) na tri zajednička uvjeta. Kao prvo, takva se promidžba temelji na obećanju da će potrošač imati mogućnost ostvariti ekonomsku korist. Zatim, ostvarenje tog obećanja ovisi o ulasku drugih potrošača u sustav. Konačno, većina prihoda kojima se financira naknada obećana potrošačima nije rezultat stvarne ekonomske aktivnosti.” 198

U istom predmetu, Sud je pojasnio da:

piramidalni sustav promidžbe predstavlja poslovnu praksu koja je u svim okolnostima nepoštena ako takav sustav od potrošača zahtijeva novčani ulog, bez obzira na njegov iznos, kako bi mogao dobiti određenu naknadu, i to prije svega zbog toga što je u sustav uveo nove potrošače, a ne zbog toga što je kupio ili konzumirao proizvod 199 . 

U tom predmetu poduzeće je oglašavalo premiju novim potrošačima za registraciju svakog drugog novog klijenta kojeg uvedu u sustav. Svaki je klijent pri registraciji morao platiti troškove registracije. Sud je iznio sumnje u pogledu toga da mogućnost klijenta za dobivanje naknade proizlazi prvenstveno iz uvođenja drugih klijenata u sustav, ističući da su premije isplaćene već postojećim članovima samo vrlo malim dijelom financirane novčanim ulozima traženima od novih članova. Sud je podsjetio i na to da ako predmetna praksa nije zabranjena odredbama Priloga I., svejedno se može zaključiti da je praksa nepoštena u smislu općih odredaba Direktive (članci od 5. do 9.).

Hijerarhijske strukture poput piramidalnog sustava složene su, a odrediti opseg koristi koje novi članovi donose društvu može predstavljati izazov. Mogu postojati i različite metode za izračun naknade koju su primili postojeći članovi.

Čini se da je potrebno razlikovati poslovnu praksu br. 14. u kojoj sudionici zarađuju uglavnom ili isključivo uvođenjem novih sudionika u program od mrežnog marketinga u kojemu prodavatelji primaju naknadu uglavnom za prodaju koju osobno ostvare, kao i za prodaju koju ostvare ostali prodavatelji koje su oni uveli.

Jednako je teško odrediti točnu granicu između potrošača i trgovaca: nakon što je potrošač ušao u sustav, od trenutka kad ga počne promicati, mogao bi se i sam smatrati trgovcem i time postati podložan zabrani iz Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi u pogledu profesionalnog ophođenja unutar okvira sustava 204 .

4.3Proizvodi koji liječe bolesti, disfunkcionalnosti i malformacije – zabranjena poslovna praksa br. 17.

Tom su zabranom obuhvaćene situacije u kojima trgovac tvrdi da njegov proizvod ili usluga mogu poboljšati ili izliječiti određeno tjelesno ili mentalno oboljenje.

Takve su tvrdnje već djelomično obuhvaćene u posebnom zakonodavstvu EU-a. Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi isto se tako ne dovode u pitanje pravila EU-a o ljekovitim svojstvima proizvoda. Točka 17. stoga se primjenjuje samo kao dopuna postojećim pravilima EU-a o tvrdnjama o zdravlju i zdravom životu. Međutim, bilo kakve zavaravajuće prakse u pogledu proizvoda za zdravlje i zdrav život i dalje se mogu ocjenjivati s obzirom na članak 6. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi (npr. kad je sveukupno predstavljanje zavaravajuće).

Zabranom su prije svega obuhvaćene tvrdnje koje se odnose na fizička stanja koja medicinska znanost svrstava u patološka stanja, disfunkcionalnosti ili malformacije. Međutim, s obzirom na to da su takve tvrdnje uređene i zakonodavstvom EU-a specifičnim za određeni sektor, praktična primjena točke 17. u pogledu tih praksi je zanemariva.

Zaista, u članku 7. stavku 3. Uredbe o informiranju potrošača o hrani, 206  informacije o hrani koje trgovac dostavlja potrošaču ƒne smiju propisivati svojstva sprječavanja ili liječenja bolesti ljudi niti se tim informacijama smije upućivati na takva svojstva. Ova se opća odredba primjenjuje na subjekte u poslovanju hranom u svim fazama prehrambenog lanca ako njihove djelatnosti uključuju informiranje potrošača o hrani.

Pojam „informacije o hrani” znači informacije koje se odnose na hranu i koje su dostupne etiketiranjem drugog popratnog materijala ili na neki drugi način koji uključuje tehnološka sredstva ili verbalnu komunikaciju.

Osim toga, Uredbom EU-a o prehrambenim i zdravstvenim tvrdnjama utvrđuju se detaljna pravila o upotrebi prehrambenih i zdravstvenih tvrdnji na hrani u tržišnoj komunikaciji poput oglašavanja 207 . U skladu s Uredbom, tvrdnje koje podrazumijevaju da hrana ima posebna korisna prehrambena svojstva („prehrambene tvrdnje”) ili da postoji povezanost između zdravlja i kategorije hrane, hrane ili jednog od njezinih sastojaka („zdravstvene tvrdnje”), ne mogu se iznositi bez prethodnog odobrenja EU-a. Uredbom se posebno zabranjuju i sljedeće zdravstvene tvrdnje: 208

Øtvrdnje koje navode na zaključak da bi zdravlje moglo biti ugroženo zbog nekonzumacije određene hrane,

Øtvrdnje koje upućuju na stopu ili na količinu gubitka tjelesne težine,

Øtvrdnje koje upućuju na preporuke određenih liječnika ili zdravstvenih djelatnika i ostalih udruženja.

Tvrdnje povezane sa zdravljem obuhvaćene su i zdravstvenim i farmaceutskim zakonodavstvo EU-a. U članku 6. stavku 1. Direktive 2001/83/EC o lijekovima 209 jasno se daje do znanja da se ni jedan lijek ne smije staviti na tržište države članice osim ako nije izdano odobrenje za stavljanje u promet. Ta Direktiva utvrđuje i posebne odredbe o oglašavanju lijekova u javnosti koje mora: 210  

Øbiti takvo da bude jasno kako je riječ o oglasu i da je proizvod jasno označen kao lijek;

Øsadržavati najmanje sljedeće podatke:

onaziv lijeka, kao i uobičajeno ime ako lijek sadržava samo jednu djelatnu tvar,

onužne obavijesti za pravilnu primjenu lijeka,

oizričito, čitljivo pozivanje na pažljivo čitanje uputa o lijeku ili uputa na vanjskom pakiranju, ovisno o slučaju.

Osim toga, člankom 90. Točkama od (a) do (k) Direktive 2001/83/EZ zabranjuju se određene posebne tehnike oglašavanja. Na primjer, oglašavanje lijeka u javnosti ne smije sadržavati materijale koji:

a)upućuju na to da je liječnički pregled ili operativni zahvat nepotreban, posebno određivanjem dijagnoze ili pružanjem savjeta o liječenju poštom;

b)navode na pomisao da su učinci primjene lijeka zajamčeni, da lijek nema nuspojava ili upućuju na to da određeni lijek ima isti ili bolji učinak od drugih liječenja ili lijekova;

c)navode na pomisao da se uzimanjem lijeka zdravlje može poboljšati.

Osim toga, postoje posebna ograničenja (tj. zabrane) u pogledu oglašavanja farmaceutskih proizvoda i liječenja. Njima su uglavnom obuhvaćeni odnosi između stručnjaka, tj. trgovaca i liječnika. Izbor proizvoda/liječenja ovisi o liječniku ili specijalistu koji ga je propisao. Bilo kakvo zavaravajuće oglašavanje u tom području (bez obzira na to je li riječ o ovlaštenom trgovcu) aktivirat će relevantna pravila EU-a ili nacionalna pravila i bit će podvrgnuto odgovarajućim sustavima provedbe i sankcija. Oni će imati prednost pred Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Zabranjena poslovna praksa br. 17. primjenjuje se i na proizvode ili usluge poput kozmetike, estetskih zahvata, proizvoda za zdrav život i slično. S obzirom na način na koji se oglašavaju, takvi proizvodi i usluge namijenjeni su postizanju određenih poboljšanja u fizičkom stanju ljudskog ili životinjskog tijela, ali njihovo oglašavanje nije nužno obuhvaćeno zakonodavstvom EU-a specifičnim za određeni sektor.

U pogledu kozmetičkih proizvoda, člankom 20. stavkom 1. Uredbe 1223/2009 o kozmetičkim proizvodima 211 zahtijeva se da države članice zabrane upotrebu teksta, imena, robnih žigova, slika i simboličnih ili drugih oznaka kojima se na etiketi, pri stavljanju na tržište i oglašavanju kozmetičkih proizvoda upućuje na svojstvo koje predmetni proizvodi ne sadržavaju.

Trgovčeva nemogućnost da preda odgovarajuće i relevantne dokaze o fizičkom učinku koji potrošač može očekivati upotrebom proizvoda svrstat će se u zabranjenu poslovnu praksu br. 17. uz obrazloženje da je iznesena lažna tvrdnja, ako nije obuhvaćena zakonodavstvom EU-a specifičnim za određeni sektor.

Kako bi se izbjegla zabrana, trgovci moraju moći opravdati bilo kakve činjenične tvrdnje takve vrste znanstvenim dokazima.

Činjenica da je teret dokazivanja na trgovcu odražava načelo koje je opširnije definirano u članku 12. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, u kojem se navodi da države članice sudovima odnosno upravnim tijelima dodjeljuju ovlasti koje im omogućuju da u građanskim ili upravnim postupcima [...]: (a) zahtijevaju od trgovca da dostavi dokaz o točnosti činjeničnih tvrdnji u vezi s poslovnom praksom ako se, uzimajući u obzir legitimni interes trgovca i svake druge stranke u postupku, takav zahtjev čini primjerenim na temelju okolnosti predmetnog slučaja.

4.4Upotreba riječi „besplatno” – zabranjena poslovna praksa br. 20.

Ta se zabrana temelji na zamisli prema kojoj potrošač očekuje da tvrdnja „besplatno” upravo to i znači, pri čemu će on dobiti nešto bez davanja novca u zamjenu za to. To znači da se ponuda može opisati besplatnom samo ako potrošači ne plaćaju više od:

a)minimalnog neizbježnog troška odgovaranja na poslovnu praksu (npr. trenutačna javna poštanska naknada, trošak telefoniranja do standardne nacionalne naknade i uključujući nju ili minimalni neizbježni troškovi slanja SMS poruke);

b)pravog / stvarnog troška prijevoza ili dostave;

c)troška, uključujući dodatne troškove, bilo kakvog putovanja koje će biti uključeno ako potrošači preuzmu ponudu.

Zbog toga trgovci ne bi trebali naplaćivati pakiranje, rukovanje ili upravljanje proizvodom koji je stavljen na tržište kao „besplatan”. Pri izdavanju „besplatnih” ponuda, trgovci bi isto tako trebali jasno navesti u svim materijalima koje su potrošačeve obveze u pogledu bilo kakvih neizbježnih troškova, kako je prethodno navedeno.

Teže je odrediti je li određena poslovna praksa nepoštena kad se riječ „besplatno” upotrebljava u kombiniranim ponudama koje predstavljaju poslovne ponude koje obuhvaćaju više od jednog proizvoda ili usluge. Kombinirane su ponude uglavnom uvjetne prodajne promocije ili ponude paket aranžmana.

Sljedeća načela neka su od načela koja bi nadležna nacionalna tijela mogla uzimati u obzir pri ocjeni kombiniranih ponuda. Njihov se utjecaj već uvelike može vidjeti u nekim kodeksima oglašavanja:

Øtrgovci ne smiju pokušati ostvariti povrat svojih troškova smanjenjem kvalitete ili sastava ili povećanjem cijene bilo kojeg proizvoda čija je kupnja preduvjet za dobivanje posebnog, besplatnog proizvoda,

Øtrgovci ne bi trebali opisivati pojedinačne elemente paket aranžmana kao „besplatne” ako je cijena tog elementa uključena u cijenu paket aranžmana.

Trgovcima nije zabranjena upotreba riječi „besplatan” u uvjetnim prodajnim promocijama u kojima se od potrošača zahtijeva kupnja drugih proizvoda (tj. vrste ponuda u kojima kupite jedan proizvod, a drugi dobijete besplatno), uz uvjet da:

I.je potrošačima jasno ukazano na to da moraju platiti sve troškove;

II.kvaliteta ili sastav plaćenih proizvoda nisu smanjeni i

III.cijena plaćenih proizvoda nije povišena kako bi se ostvario povrat troškova za dobavu besplatnog proizvoda.

Ključno je razlikovno svojstvo uvjetne prodajne promocije to da proizvod koji je opisan kao „besplatan” mora uistinu biti odvojen od jednog ili više proizvoda koji potrošač treba platiti i biti samo dodatak.

Stoga, u takvim uvjetnim prodajnim promocijama trgovci moraju moći dokazati:

I.da je besplatni proizvod uistinu dodatak proizvodu ili proizvodima koji se inače prodaju po toj cijeni ili da se besplatni proizvod uistinu može odvojiti od jednog ili više plaćenih proizvoda;

II.da uz plaćeni proizvod ili više njih daju „besplatni” proizvod samo ako je potrošač suglasan s uvjetima promocije i

III.da su potrošači upoznati s pojedinačnom cijenom jednog ili više proizvoda koje plaćaju i da ta cijena ostaje ista s besplatnim proizvodom ili bez njega.

Točkom 20. Priloga I. zabranjena je upotreba riječi „besplatan” za opisivanje pojedinačnog elementa ponude paket aranžmana ako je trošak tog elementa uključen u cijenu paket aranžmana. „Ponuda paket aranžmana” ovdje označuje unaprijed dogovorenu kombinaciju elemenata ponuđenih za jedinstvenu, uključivu cijenu u kojoj potrošači nemaju pravo odabrati koliko će elemenata iz paket aranžmana preuzeti za navedenu cijenu.

Međutim, trgovci katkad dodaju nove elemente postojećim paket aranžmanima bez povišenja ukupne cijene paket aranžmana ili smanjenja kvalitete ili sastava uključenih elemenata.

U takvim okolnostima potrošači su skloni smatrati taj element koji je dodan paket aranžmanu dodatnim elementom utvrđenog paket aranžmana još neko vrijeme nakon njegova uvođenja. Međutim, ako se cijena paket aranžmana povisi ili se njegova kvaliteta ili sastav smanje nakon dodavanja novog elementa, novi se element ne smije opisivati kao „besplatan”.

Jednokratni početni troškovi nastali, na primjer, zbog kupnje ili postavljanja opreme, ne negiraju tvrdnje da su proizvodi ili usluge nabavljeni bez pretplate „besplatni” u smislu članka 20. Priloga I.

Na primjer, besplatni digitalni televizijski programi dostupni su samo potrošačima koji imaju potrebnu opremu za prijam digitalnog signala; slično tome, telefonski paket aranžmani dostupni su samo potrošačima koji imaju telefonsku liniju.

Isto tako, pristojbe za spajanje koje se plaćaju trećoj strani za aktivaciju internetske usluge neće negirati tvrdnje da je internetska usluga besplatna, uz uvjet da pristojba za spajanje nije povećana kako bi se ostvario povrat troškova uvođenja besplatne internetske usluge. Trgovci potrošače uvijek moraju primjereno informirati o uvjetima bilo kojeg takvog početnog plaćanja. Proizvodi koji se predstavljaju kao „besplatni” posebno su uobičajeni u internetskom sektoru. Međutim, mnoge su takve usluge potrošačima dostupne samo ako potrošači ustupe osobne podatke poput svojeg identiteta i adrese e-pošte. To je područje u kojem dolazi do međudjelovanja europskog zakonodavstva o zaštiti podataka i Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Kako je navedeno u odjeljku 1.4.9. o međudjelovanju s pravilima EU-a o zaštiti podataka, povećana je svijest o gospodarskoj vrijednosti podataka povezanih s preferencijama potrošača, njihovim osobnim podacima i ostalim sadržajem koji su izradili korisnici. Oglašavanje takvih „besplatnih” proizvoda bez informiranja potrošača o tome kako će se njihove preferencije, osobni podaci i sadržaj koji su izradili korisnici upotrebljavati moglo bi se u određenim okolnostima smatrati zavaravajućom praksom.

Primjena Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi na igre koje se oglašavaju kao „besplatne”, ali koje nude i kupnju unutar aplikacija pobliže je objašnjena u odjeljku 5.2.4. o „trgovinama aplikacijama”.

4.5Ustrajno oglašavanje alatom na daljinu – zabranjena praksa br. 26.

Cilj je te zabrane zaštititi potrošače od dosađivanja putem alata za oglašavanje na daljinu. Točkom br. 26. Priloga I. ne zabranjuje se oglašavanje na daljinu per se, nego ustrajno i neželjeno nuđenje.

Posebna pravila o neželjenom oglašavanju putem elektroničkih komunikacijskih mreža (tj. telefonom ili e-poštom) utvrđena su u članku 13. Direktive 2002/58/EZ o privatnosti i elektroničkim komunikacijama. Automatske sekretarice, faks uređaji ili e-pošta mogu se upotrebljavati samo u svrhu izravnog oglašavanja radi kontaktiranja korisnika koji su prethodno dali svoj pristanak. Te odredbe specifične za određeni sektor imaju prvenstvo pred Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi, što znači da takva nuđenja ne moraju biti ustrajna i da države članice moraju kazniti nuđenja od prvog poziva ili prve poruke e-pošte.

Ne postoje slična pravila EU-a specifična za određeni sektor u pogledu oglašavanja poštom i ostalih tiskanih oglasa. Oni su vrlo detaljno određeni u Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi, a posebno točkom 26. Priloga. Stoga, nacionalne odredbe kojima se zabranjuju sve vrste neadresiranih tiskanih oglasa nadilaze potpuno usklađene odredbe Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, osim ako potrošači prethodno ne daju svoj pristanak.

Takva bi zabrana bila dopuštena samo ako nije obuhvaćena područjem primjene Direktive, tj. ako joj nije cilj zaštita gospodarskih interesa potrošača.

Neke su države članice branile takve zabrane na različitim osnovama, npr. u svrhu zaštite okoliša (smanjenje papira potrošenog na materijal za oglašavanje).

Ako nadzornik za potrebe stavljanja proizvoda na tržište upotrijebi osobne podatke (npr. ime i/ili adresu primatelja ili ostale podatke povezane s osobom koju je moguće identificirati), to onda predstavlja obradu takvih podataka u skladu s pravom EU-a o zaštiti podataka.

Zaštitne mjere i obveze u skladu s Direktivom o zaštiti podataka (95/46/EZ) moraju se poštovati, uključujući informiranje pojedinaca o tome da će se obrada podataka izvršiti prije bilo kakvog stavljanja proizvoda na tržište i dopuštanje pojedincima da se suprotstave obradi svojih osobnih podataka u tu svrhu 218 .

4.6Izravno navođenje djece – zabranjena praksa br. 28.

Ta zabrana uključuje vršenje pritiska na djecu da izravno kupe proizvod ili da nagovore odrasle osobe da im ga kupe („moć dosađivanja”). Tvrdnja koju o ovoj zabrani iznose mnogi trgovci je da može biti teško razlikovati oglašavanje usmjereno prema djeci od oglašavanja usmjerenog prema ostalim potrošačima. Isto tako, katkad može biti nejasno uključuje li poslovna praksa izravno navođenje djece.

Ipak, provjera kojom se određuje može li poslovna praksa biti obuhvaćena točkom 28. Priloga I. mora se provesti na svakom pojedinačnom slučaju. Nacionalno provedbeno tijelo ili sud nisu obvezni pridržavati se onoga što trgovac definira kao svoju ciljnu skupinu u pogledu predmetne poslovne prakse iako se ta definicija može uzeti u obzir.

Neka su nadležna nacionalna tijela osmislila kriterije kojima će se voditi pri procjeni toga predstavlja li pojedini slučaj poslovnu praksu koja uključuje izravno navođenje djece.

Na primjer, „Načela igara koje se igraju putem interneta ili aplikacije” koja je objavio Ured Ujedinjene Kraljevine za zaštitu tržišnog natjecanja u siječnju 2014., 222 sadržavaju sljedeći primjer poslovnih praksi koje vjerojatno nisu ili uopće nisu u skladu sa zabranom o izravnom navođenju djece:

„Igra koja će se vjerojatno svidjeti djeci zahtijeva od potrošača da ‚potroši’ valutu koja se upotrebljava u igri koja se može zaraditi tijekom igranja igre ili kupiti za pravi novac. Kad potrošač potroši valutu koja se upotrebljava u igri, on/ona se motivira – potiče ili navodi s pomoću izjava ili slika unutar igrice – da na primjer ‚kupi još’, posjeti trgovinu da ‚dobije još’ ili da ‚postane članom’.”

Britanska načela uključuju sljedeće kriterije prema kojima se određuje je li vjerojatno da će se igre svidjeti djeci:

Razumno bi se moglo predvidjeti da će se određena igra svidjeti djeci zbog njezina sadržaja, stila i/ili načina na koji je predstavljena. Prije sastavljanja oglašivačkih poruka trebalo bi razmotriti tko će vjerojatno biti ciljana publika te odlučiti smije li se upotrijebiti izravno navođenje. Važan je odlučujući čimbenik u tome utvrditi je li poznato da djeca igraju tu igru ili stavlja li se ta igra na tržište za djecu. Međutim, ostali čimbenici ili obilježja koji mogu značiti da je vjerojatno da će se igra svidjeti djeci utvrđeni su u sljedećem okvirnom popisu:

•uključivanje likova koji su omiljeni među djecom ili će se vjerojatno svidjeti djeci,

•grafički prikaz koji podsjeća na animirane filmove,

•jarke boje,

•jednostavan način igranja i/ili jezik,

•igra se temelji na aktivnosti koja će se vjerojatno svidjeti djeci ili je omiljena među djecom,

•igra je dostupna svima za preuzimanje, prijavu ili kupnju i nema dobno ograničenje,

•igra se nalazi u dječjem odjelu trgovine aplikacijama.

Prema nordijskim ombudsmenima za zaštitu potrošača: 223

„Trgovci ne smiju izravno navoditi ili pozivati djecu ili nagovarati njihove roditelje ili ostale odrasle osobe da kupuju njihove proizvode. U svakom se slučaju mora procijeniti navodi li ili poziva određeni oglas djecu na kupnju. Takva se ocjena mora obaviti iz perspektive pojedinačnog djeteta uzimajući u obzir njegovu dob, razvoj i ostale čimbenike koji dijete čine posebno ranjivim. Važnost će se, među ostalim, pridati sljedećem:

•koliko je jasno oblikovano navođenje na kupnju, uključujući dojam koji ostavlja. Oglasi koji sadržavaju tekst poput: ‚kupi knjigu’ ili ‚reci mami da kupi proizvod u najbližoj trgovini’ bit će izravno navođenje na kupnju,

•kako je oglašavanje usmjereno prema djeci. Je li oglas poslan putem medija koji je usmjeren prema djeci izravno i pojedinačno, na primjer,

•koliko je jednostavno kupiti oglašavani proizvod. Na primjer, moguće je kliknuti na poveznicu i time izvršiti kupnju. Oglas s tekstom koji glasi ‚kupi ovdje’ i koji preusmjerava na stranicu na kojoj se može izvršiti kupnja bit će izravno navođenje na kupnju.”

Godine 2013. i 2014. europska nadležna nacionalna tijela za zaštitu potrošača, koja djeluju u okviru mreže za suradnju u području zaštite potrošača, provela su zajedničke provedbene mjere u pogledu mrežnih igara koje nude mogućnost kupnje tijekom igranja (kupnja unutar aplikacije) i za koje je vjerojatno da će se svidjeti djeci i da će ih igrati 224 .

U svojem zajedničkom stajalištu iz srpnja 2014. nadležna tijela za suradnju u području zaštite potrošača navela su da se članak 5. stavci 3. i 5. i točka 28. Priloga I. Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi primjenjuju na igre koje će se vjerojatno svidjeti djeci, a ne isključivo ili posebno na one koje su namijenjene djeci. Igra ili aplikacija te navođenje koje je u njoj sadržano može se smatrati usmjerenom prema djeci u smislu točke 28. Priloga I. ako se od trgovca razumno može očekivati da predvidi vjerojatnost da se ona svidi djeci.

4.7Nagrade – zabranjena poslovna praksa br. 31.

Ocjena prve kategorije situacija (tj. bez nagrade) prilično je jednostavna. Kako se zabrana ne bi prekršila, trgovci moraju uvijek moći dokazati da su dodijelili najmanje jednu nagradu ili odgovarajuću pogodnost u skladu s uvjetima točno onako kako su navedeni u njihovoj najavi potrošaču. Ako se toga ne budu pridržavali, praksa će im biti zabranjena.

Drugi dio točke br. 31. (tj. nagrada ili pogodnost podrazumijeva potrošačevo plaćanje novca ili nastanak troška) obuhvaća nepoštene prakse u kojima je primjerice potrošač obaviješten da je osvojio nagradu, ali mora nazvati telefonsku liniju s višom telefonskom pristojbom kako bi je mogao preuzeti ili u kojima je potrošač najprije obaviješten da je osvojio nagradu, ali je potom saznao da mora naručiti još jedan proizvod ili uslugu kako bi primio oglašavanu nagradu ili pogodnost jednake vrijednosti.

Sud je obrazložio da čak i kad je trošak nametnut potrošaču za preuzimanje nagrade (tj. radi dobivanja informacija o vrsti nagrade ili njezina preuzimanja) minimalan u usporedbi s vrijednosti nagrade, kao u slučaju poštanske marke, i bez obzira na to donosi li plaćanje tih troškova ikakvu korist trgovcu, takve su prakse zabranjene u skladu s točkom br. 31. Priloga I. 227

5.Primjena Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi na određene sektore

5.1Tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš

Izrazi „tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš” i „tvrdnje o ekološkoj učinkovitosti” odnose se na prakse navođenja na zaključak ili drukčijeg stvaranja dojma (u okviru tržišnog komuniciranja, stavljanja proizvoda na tržište ili oglašavanja) da roba ili usluga ima pozitivan učinak na okoliš ili nema nikakav učinak na okoliš ili da je manje štetna za okoliš od robe ili usluga konkurenata.

Razlog tomu može biti sastav, način izrade ili proizvodnje tog proizvoda, način na koji se može odlagati te očekivano smanjenje energije ili zagađenja zbog njegove upotrebe.

U slučaju kad takve tvrdnje nisu istinite ili ih nije moguće provjeriti, ta se praksa često naziva manipulativnim zelenim marketingom.

Manipulativni zeleni marketing može se odnositi na sve oblike poslovne prakse poslovnog subjekta prema potrošaču u pogledu ekoloških obilježja robe ili usluga. Ovisno o okolnostima to može uključivati sve vrste izjava, informacija, simbola, logotipa, grafičkih prikaza i naziva robnih marki te njihovo međudjelovanje s bojama, na pakiranjima i oznakama, u promidžbenim materijalima i u svim medijima (uključujući web-mjesta) bilo koje organizacije ako se ona smatra „trgovcem” i sudjeluje u poslovnim praksama u odnosu na potrošače.

Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi nisu predviđena posebna pravila u pogledu tvrdnji o prihvatljivosti za okoliš. Međutim, ona predstavlja pravni temelj kojim se osigurava da trgovci ne iznose tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš na načine koji su nepošteni prema potrošačima. Njome se ne obeshrabruje upotreba „tvrdnji o ekološkoj učinkovitosti”.

Upravo suprotno: Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi može pomoći trgovcima koji ulažu u okolišnu učinkovitost svojih proizvoda omogućavajući im transparentno obavješćivanje potrošača o poduzetim naporima te sprečavajući konkurente od iznošenja zavaravajućih tvrdnji o prihvatljivosti za okoliš.

5.1.1Međudjelovanje s ostalim zakonodavstvom EU-a u pogledu tvrdnji o prihvatljivosti za okoliš

Kako je istaknuto u odjeljku 1.4., članak 3. stavak 4. i uvodna izjava 10. ključni su dijelovi Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

U njima je utvrđeno načelo da je Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi osmišljena radi nadopunjavanja ostalog zakonodavstva EU-a kao „sigurnosna mreža” kojom se osigurava da se u svim sektorima zadrži visoka zajednička razina zaštite potrošača u pogledu nepoštenih poslovnih praksi.

Primjeri specifičnog zakonodavstva EU-a u pogledu tvrdnji o prihvatljivosti za okoliš sljedeći su:

·Direktiva 2012/27/EU o energetskoj učinkovitosti 229 ,

·Direktiva 2010/31/EU o energetskoj učinkovitosti zgrada 230 ,

·Uredba (EZ) br. 1222/2009 o označivanju guma s obzirom na učinkovitost potrošnje goriva i druge bitne parametre 231 ,

·Direktiva 2009/72/EZ o zajedničkim pravilima za unutarnje tržište električne energije 232 ,

·Direktiva 2009/125/EZ o uspostavi okvira za utvrđivanje zahtjeva za ekološki dizajn proizvoda koji koriste energiju 233 ,

·Uredba 834/2007 o ekološkoj proizvodnji i označivanju ekoloških proizvoda 234 .

U nastavku je nekoliko primjera međudjelovanja Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi i specifičnog zakonodavstva EU-a u pogledu tvrdnji o prihvatljivosti za okoliš:

5.1.2Glavna načela: članci 6., 7. i 12. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi koji se primjenjuju na tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš

Primjenu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi na tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš moguće je sažeti u dva glavna načela:

I.na temelju općih odredaba Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, posebno članaka 6. i 7., trgovci svoje tvrdnje o ekološkoj učinkovitosti moraju predstaviti na jasan, specifičan, točan i nedvosmislen način kako bi se osiguralo da se potrošače ne dovodi u zabludu;

II.u skladu s člankom 12. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, trgovci svoje tvrdnje moraju potkrijepiti dokazima i biti ih spremni na razumljiv način dostaviti nadležnim provedbenim tijelima ako se predmetna tvrdnja dovede u pitanje.

Ta su načela isto tako sadržana u nekoliko nacionalnih smjernica o tvrdnjama o prihvatljivosti za okoliš, odnosno u danskim Smjernicama za upotrebu tvrdnji o prihvatljivosti za okoliš i drugih tvrdnji u oglašivačke svrhe 243 , Smjernicama Ujedinjene Kraljevine o tvrdnjama o ekološkoj učinkovitosti 244 i francuskom Praktičnom vodiču za trgovce i potrošače o tvrdnjama o prihvatljivosti za okoliš 245 .

Ostali se korisni kriteriji i primjeri mogu pronaći u Smjernicama Komisije za sastavljanje i procjenu tvrdnji o prihvatljivosti za okoliš objavljenima 2000. 250 Te smjernice, koje su usklađene s međunarodnom normom ISO 14021-1999, sadržavaju upućivanja na tvrdnje koje bi se trebale smatrati zavaravajućima.

5.1.3Primjena članka 6. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi na tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš

U članku 6. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi navodi se da potrošači moraju moći vjerovati tvrdnjama o prihvatljivosti za okoliš koje su sastavili trgovci. Kao posljedica toga, kako one ne bi bile zavaravajuće, tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš trebale bi se predstaviti na jasan, specifičan, nedvosmislen i točan način.

Tvrdnja o prihvatljivosti za okoliš može biti zavaravajuća ako „sadrži lažne informacije te je stoga neistinita” u pogledu jednog od čimbenika navedenih u članku 6. stavku 1. točkama od (a) do (g).

Tvrdnja o prihvatljivosti za okoliš isto tako može biti zavaravajuća ako zavarava ili je vjerojatno da će zavarati prosječnog potrošača, čak i ako je informacija činjenično točna u odnosu na jedan od čimbenika navedenih u članku 6. stavku 1. točkama od (a) do (g).

Tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš mogu biti zavaravajuće ako se temelje na nejasnim i općim izjavama u pogledu koristi za okoliš, kao što su „prihvatljivi za okoliš”, „zeleni”, „prijatelj prirode”, „ekološki”, „održivi”, „ekološki ispravan”, „klimatski prihvatljiv” ili „nježan prema okolišu”.

Takve bi tvrdnje mogle biti obuhvaćene člankom 6. stavkom 1. točkom (a) i člankom 6. stavkom 1. točkom (b) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi ako je vjerojatno da će one zavarati prosječnog potrošača te ga navesti na donošenje odluke o poslu koju inače ne bi donio.

Nejasne i opće tvrdnje moglo bi biti teško potkrijepiti, ako ne i nemoguće. Istodobno bi one kod potrošača mogle stvoriti dojam da proizvod ili aktivnost trgovca nema negativan učinak ili ima samo pozitivan učinak na okoliš. Na nacionalnoj su razini poduzete neke mjere protiv nejasnih i općih tvrdnji o prihvatljivosti za okoliš koje nije moguće potkrijepiti.

Pri procjeni tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš važni su glavni utjecaji proizvoda na okoliš tijekom njegova životnog vijeka, uključujući njegov lanac opskrbe. Tvrdnja o prihvatljivosti za okoliš trebala bi se odnositi na aspekte koji su važni u pogledu utjecaja proizvoda na okoliš 256 .

Nadalje, tvrdnje bi trebale biti jasne i nedvosmislene u pogledu toga na koji se aspekt proizvoda ili njegova životnog vijeka odnose 257 . Ako trgovac iznese tvrdnju o prihvatljivosti za okoliš stavljajući naglasak na samo jedan od nekoliko učinaka koji taj proizvod ima na okoliš, ta bi tvrdnja mogla biti zavaravajuća u smislu članka 6. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Pravila postupanja mogu uključivati obveze u pogledu zaštite okoliša ili „ekološkog ponašanja”. Ako takva pravila prekrši trgovac koji se pristao njima obvezati, onda je on obavio zavaravajuću radnju. Ta je situacija obuhvaćena člankom 6. stavkom 2. točkom (b).

Prosječni bi potrošač očekivao da potpisnici pravila prodaju proizvode koji su u skladu s tim pravilima. Nacionalna provedbena tijela potom mogu ocijeniti je li vjerojatno da će prosječni potrošač donijeti svoju odluku o kupnji na toj osnovi.

Određene zavaravajuće poslovne prakse u odnosu na pravila postupanja smatraju se nepoštenima same po sebi u okviru Priloga I. Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi. Te su prakse obrađene u odjeljku 5.1.6. – „Primjena Priloga I. na tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš”.

U svojim „Kriterijima usklađenosti” višedionička skupina za tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš navela je sljedeće:

Ako trgovac ili industrija odluči upotrebljavati vlastite sustave označivanja, simbole ili potvrde u svrhe oglašavanja, te se oznake moraju primjenjivati isključivo na proizvode/usluge ili trgovce koji ispunjavaju uvjete za upotrebu. S pomoću kriterija trebale bi se dokazati jasne koristi za okoliš u usporedbi s konkurentskim proizvodima ili trgovcima te bi one trebale biti lako dostupne javnosti. U protivnom bi označivanje vjerojatno moglo biti zavaravajuće. Nadalje, trgovci bi trebali razmotriti provjere trećih strana kako bi se osigurala vjerodostojnost i primjerenost oznaka. Značenje ili važnost oznake moraju isto tako biti razjašnjene potrošaču. Naposljetku, takve se oznake ne smiju moći zamijeniti za druge oznake, uključujući, na primjer, oznake javno upravljanih sustava označivanja ili sustava konkurenata.

5.1.4Primjena članka 7. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi na tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš

U članku 7. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi navedeni su određeni čimbenici koji su važni pri procjeni uključuje li poslovna praksa zavaravajuća izostavljanja.

Tvrdnje o ekološkoj učinkovitosti mogu biti zavaravajuće ako se temelje na nejasnim i općim izjavama u pogledu koristi za okoliš. Manje je vjerojatno da će takve tvrdnje biti zavaravajuće na temelju članka 7. ako su one dopunjene istaknutim specifikacijama ili izjavama s objašnjenjima učinka proizvoda na okoliš, na primjer ograničenjem tvrdnje na određene koristi za okoliš.

Ako trgovci dostave takve dopunske informacije, oni bi trebali osigurati da svojim djelovanjem ne krše članak 7. stavak 4. točku (a) (u slučaju poziva na kupnju) skrivajući ili na „nejasan, nerazumljiv, varljiv ili nepravodoban način” dostavljajući bitne informacije povezane s „glavnim obilježjima proizvoda”.

U svojim „Kriterijima usklađenosti” višedionička skupina za tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš navela je sljedeće:

„Neki proizvodi mogu podlijegati podrobnim i sveobuhvatnim pravilima te izvrsno utjecati na okoliš u toj mjeri da upotreba opće tvrdnje o koristi (predstavljene bez drugih kvalifikacija) može biti opravdana.

oTo bi mogao biti slučaj ako je proizvod obuhvaćen dozvolom za uporabu javnog upravljanog sustava znaka za okoliš (kao što je nordijski znak za okoliš „Labud”, njemački „Plavi anđeo” ili znak za okoliš Europske unije „Cvijet”) ili drugim snažnim i uglednim sustavima označivanja koje podliježu provjeri trećih strana. 259

oTo isto tako može biti slučaj ako se studijama u pogledu ocjene životnog vijeka proizvoda dokazao njegov izvrstan utjecaj na okoliš. Te bi se studije trebale provesti u skladu s priznatim ili općeprihvaćenim metodama primjenjivima na relevantnu vrstu proizvoda te bi ih trebale provjeriti treće strane 260 . Ako te metode još nisu razvijene u relevantnom području, trgovci bi se trebali suzdržati od upotrebe općih tvrdnji o koristima (...).

Za takve bi proizvode trgovci svejedno trebali osigurati transparentnost u pogledu relevantnih okolišnih aspekata te osigurati da su takve informacije lako dostupne potrošačima, uključujući isticanjem predmetnog logotipa.”

Slično tomu, tvrdnja o prihvatljivosti za okoliš mogla bi biti zavaravajuća u skladu s člankom 7. stavkom 2. ako je predstavljena na nejasan ili nerazumljiv način. Na temelju ocjene svakog pojedinačnog slučaja, do toga bi moglo doći ako su opseg i granice tvrdnje nejasne.

Pri sastavljanju tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš važni su glavni učinci proizvoda na okoliš. U „Smjernicama o tvrdnjama o ekološkoj učinkovitosti” Ministarstva zaštite okoliša, hrane i ruralne politike Ujedinjene Kraljevine 261 navedeni su sljedeći primjeri:

5.1.5Primjena članka 12. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi na tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš

U članku 12. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi objašnjeno je da bi se bilo koja tvrdnja (uključujući tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš) trebala temeljiti na dokazima koje mogu provjeriti relevantna nadležna tijela.

Trgovci moraju moći odgovarajućim dokazima potkrijepiti tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš. Stoga bi se tvrdnje trebale temeljiti na snažnim, nezavisnim, provjerljivim i općenito prepoznatljivim dokazima u okviru kojih su se u obzir uzeli znanstveni nalazi i metode.

Činjenica da je na trgovcu teret dokaza odražava načelo sadržano u članku 12. točki (a) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi da provedbena tijela „zahtijevaju od trgovca da dostavi dokaz o točnosti činjeničnih tvrdnji u vezi s poslovnom praksom”.

Kako bi se osigurala potkrijepljenost tvrdnji o prihvatljivosti za okoliš, trgovci bi trebali imati potrebne dokaze za potkrepljivanje svojih tvrdnji od trenutka kada su se te tvrdnje počele upotrebljavati ili biti sigurni da ih je moguće pribaviti i dostaviti na zahtjev.

Memorandum danskog ombudsmana za zaštitu potrošača u kojemu su navedeni zahtjevi u pogledu dokumentacije primjenjivi na odjeljak 3. točku 3. danskog Zakona o oglašivačkim praksama glasi kako slijedi:

„Trgovac mora biti u mogućnosti dokumentacijom potkrijepiti činjenične izjave navedene u promidžbenim sadržajima. Međutim, razdoblje u kojem dokumentacija mora biti dostupna ne proizlazi izričito iz odredbe.

(…)

Uvjet iz članka 3. stavka 3. Zakona o praksama stavljanja proizvoda na tržište glasi: ‚mora se moći potkrijepiti dokumentacijom’. U jezičnoj formulaciji nije izričito navedeno kada dokumentacija kojom se potkrepljuju činjenične izjave mora postati dostupna. To nije izričito navedeno ni u pripremnim aktima Zakona o praksama stavljanja proizvoda na tržište ili Direktivi o zavaravajućem i komparativnom oglašavanju ili Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi na koje su se odnosili pripremni akti Zakona o praksama stavljanja proizvoda na tržište, niti je ombudsman za zaštitu potrošača upoznat s bilo kakvom sudskom praksom u okviru koje je utvrđeno treba li dokumentacija biti dostupna u vrijeme stavljanja proizvoda na tržište. Međutim, prema mišljenju ombudsmana za zaštitu potrošača jezična formulacija podrazumijeva sigurnost da se tvrdnje u promidžbenim sadržajima mogu potkrijepiti dokumentacijom.

Nadalje, taj je propis potrebno tumačiti u kontekstu članka 12. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. Prema mišljenju ombudsmana za zaštitu potrošača, svrha zahtjeva u pogledu dokumentacije mora biti da trgovac mora biti siguran da su činjenične izjave istinite u vrijeme stavljanja proizvoda na tržište kako ne bi zavarale potrošače. To znači da trgovac mora imati spremnu dokumentaciju u vrijeme objave promidžbenih sadržaja ili biti siguran da ju je moguće dostaviti na zahtjev. U protivnom postoji znatan rizik da će trgovac oglašavati svoj proizvod koristeći se lažnim tvrdnjama.

U tom kontekstu te kako je navedeno u članku 8. Konsolidiranog kodeksa oglašavanja i prakse objave promidžbenih sadržaja međunarodne trgovinske komore (2011.) dobrom je praksom potrebno smatrati ako trgovac posjeduje dokumentaciju u vrijeme stavljanja proizvoda na tržište ili je siguran da ju je moguće pribaviti i dostaviti. ”

Premda tvrdnja može biti točna i relevantna za proizvod pri njezinu prvom navođenju, ona s vremenom može postajati sve manje važna. Kako bi se osiguralo da su trgovci u mogućnosti dostaviti potrebnu dokumentaciju nacionalnim tijelima u skladu s člankom 12. Direktive, oni bi trebali osigurati da se dokumentacija koja se odnosi na te tvrdnje ažurira dok god se predmetne tvrdnje upotrebljavaju u oglašavanju. 

U svojim „Kriterijima usklađenosti” višedionička skupina za tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš navela je sljedeće:

Ako trgovac upotrebljava izjave koje se odnose na okoliš u nazivu svojeg poduzeća, proizvoda itd. te se taj naziv upotrebljava u svrhe stavljanja proizvoda na tržište, takvo stavljanje proizvoda na tržište podliježe zahtjevima u pogledu dokumentacije jednakima onima koji se primjenjuju na druge tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš u promidžbenim sadržajima, osim ako poduzeće može dokazati da njegov naziv nema konotacije u pogledu okoliša ili je postojao prije nego što su se pitanja u pogledu okoliša pojavila u političkim/poslovnim programima. Međutim, da bi naziv bio u suprotnosti s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi, taj bi naziv upotrijebljen u stavljanju proizvoda na tržište trebao zavarati prosječnog potrošača te bi trebalo biti vjerojatno da će ga navesti na donošenje odluke o poslu koju inače ne bi donio.

U svojim „Kriterijima usklađenosti” višedionička skupina za tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš navela je sljedeće:

Dokazi moraju biti jasni i čvrsti, a tvrdnje bi se trebale mjeriti s pomoću najprikladnijih metoda. Testiranje nezavisnih trećih strana trebalo bi biti dostupno nadležnim tijelima ako se predmetna tvrdnja dovede u pitanje. Ako zbog stručnih studija dođe do znatnog neslaganja ili sumnji u pogledu učinaka na okoliš, trgovac bi se u potpunosti trebao suzdržati od oglašavanja poruke.

Sadržaj i opseg dokumentacije ovisit će o posebnom sadržaju izjave. Složenost proizvoda ili aktivnosti bit će važna u tom pogledu.

Tvrdnje bi trebalo redovito pregledavati i ažurirati kako bi se osiguralo da ostanu relevantne. Tvrdnje bi trebalo ponovno ocjenjivati i ažurirati po potrebi zbog tehnološkog razvoja i pojave sličnih proizvoda ili drugih okolnosti koje mogu utjecati na točnost ili općeprihvaćenost tvrdnje.

Tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš ne bi se trebale odnositi na poboljšanje u odnosu na proizvod istog trgovca ili konkurenta koji više nije dostupan na tržištu ili koji trgovac više ne prodaje potrošačima, osim ako je to poboljšanje znatno i nedavno.

5.1.6Primjena Priloga I. na tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš

Sljedeće prakse navedene u Prilogu I. osobito su važne za tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš:

Ovom se odredbom razjašnjuje da trgovci ne bi trebali zavaravati potrošače neopravdano ističući svojstva navedena u regulatornim zahtjevima.

5.1.7Usporedba tvrdnji o prihvatljivosti za okoliš

Tvrdnjama o prihvatljivosti za okoliš može se stvoriti dojam da proizvod ima pozitivan učinak na okoliš ili je manje štetan za okoliš od konkurentskih roba ili usluga. Proizvode koji se komparativno oglašavaju na taj način potrebno je ocijeniti u odnosu na slične proizvode.

Nacionalna provedbena tijela i tijela za samoregulaciju uobičajeno tumače značenje tog načela na način da bi se usporedbe trebale odnositi na istovjetne kategorije proizvoda. 

Međutim, činilo bi se jednako važno da je metoda s pomoću koje se dobivaju informacije istovjetna, da se primjenjuje na dosljedan način (odnosno da se odabere i primijeni istovjetna metodologija i metodološka pravila te da se rezultati mogu ponovno izvoditi), kao i da primijenjena metodologija omogućuje usporedbe jer će u protivnom svaka usporedba biti manje bitna 265 .

U Direktivi 2006/114/EZ o zavaravajućem i komparativnom oglašavanju navedeni su uvjeti pod kojima je dozvoljeno komparativno oglašavanje. Usporedbe koristi proizvoda za okoliš, između ostalog:

1.ne bi trebale biti zavaravajuće u smislu članaka 6. i 7. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi;

2.trebale bi služiti za usporedbu robe ili usluga koje zadovoljavaju jednake potrebe odnosno imaju istu namjenu;

3.trebale bi služiti za objektivnu usporedbu jednog ili više bitnih, provjerljivih i tipičnih obilježja te robe i usluga.

5.2Internetski sektor

Kako je navedeno u odjeljku 1., Direktiva ima vrlo široko područje primjene jer obuhvaća sve transakcije između poslovnih subjekata i potrošača, bez obzira na to je li transakcija učinjena na internetu ili ne.

Ona je tehnološki neutralna te se primjenjuje bez obzira na kanal, medij ili uređaj koji se upotrebljava za provedbu poslovne prakse poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču.

5.2.1Internetske platforme 

Pojam „platforma” nije definiran u Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi i njegova upotreba nema učinak na primjenu Direktive. Međutim, taj pojam može biti koristan za opisivanje nekih od poslovnih modela koji nastaju u okviru digitalnog gospodarstva.

Platformama se uobičajeno osigurava infrastruktura i omogućuje međudjelovanje dobavljača i korisnika za nabavu robe te pružanje usluga, digitalnog sadržaja i informacija na internetu.

Internetske platforme djeluju u skladu s mnogo različitih poslovnih modela: raspon njihovih funkcija seže od omogućivanja pretrage informacija koje su dostavile treće strane do omogućivanja, uglavnom za naknadu, ugovornih transakcija između trgovaca koji su treća strana i potrošača ili oglašavanja i prodaje različitih vrsta proizvoda i usluga, uključujući digitalni sadržaj, u svoje ime. U ovom su okviru sadržani neki primjeri poslovnih modela koji se često nazivaju „platformama”.

5.2.2Primjenjivost Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi na internetske platforme 

S obzirom na to da se Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi primjenjuje samo u pogledu odnosa između poslovnih subjekata i potrošača, prvi bi korak u ocjeni je li ta Direktiva primjenjiva na bilo kojeg pružatelja internetske platforme trebala biti ocjena smatra li se on „trgovcem” u skladu s člankom 2. točkom (b) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Na temelju ocjene svakog pojedinog slučaja, pružatelj platforme može djelovati u svrhe povezane sa svojim poslovanjem ako, na primjer, naplaćuje proviziju za transakcije između opskrbljivača i korisnika, osigurava dodatne plaćene usluge ili ostvaruje prihode od ciljnog oglašavanja.

Drugi korak u ocjeni je li Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi primjenjiva trebao bi biti procjena sudjeluje li pružatelj platforme u „poslovnim praksama poslovnog subjekta prema potrošaču” u smislu članka 2. točke (d), prema korisnicima (dobavljačima i primateljima) koji se smatraju „potrošačima” u smislu članka 2. točke (a) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Platforma koja se smatra „trgovcem” mora uvijek biti usklađena sa zakonodavstvom EU-a u području zaštite potrošača i stavljanja proizvoda na tržište u pogledu svojih poslovnih praksi. Odnosno, trgovci podliježu zahtjevima u pogledu transparentnosti iz članaka 6. i 7. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, kojima se od njih zahtijeva da se suzdrže od zavaravajućih aktivnosti i izostavljanja kada sudjeluju u promociji, prodaji ili dostavi proizvoda potrošačima.

Nadalje, na temelju članka 5. stavka 2. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, ni jedan pružatelj platforme koji se smatra „trgovcem” u okviru svojih poslovnih praksi prema potrošačima ne bi trebao postupati u suprotnosti sa zahtjevima u pogledu profesionalne pažnje. Na temelju članka 2. točke (h) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi „profesionalna pažnja” znači standard posebne vještine i pažnje koja se u razumnoj mjeri očekuje u odnosu trgovca prema potrošačima, i to razmjerno s poštenom tržišnom praksom i/ili općem načelu dobre vjere u području aktivnosti trgovca.

Dužnosti u pogledu profesionalne pažnje tih trgovaca prema potrošačima u okviru Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi razlikuju se od sustava iznimaka od odgovornosti utvrđenog člankom 14. Direktive o elektroničkoj trgovini za nezakonite informacije koje pružatelji usluga smiještaju na poslužitelj na zahtjev trećih strana, ali ih istodobno nadopunjuju.

Odnosno, na članak 14. stavak 1. često se pozivaju određene platforme koje navode da djeluju samo kao posrednici koji pružaju usluge smještaja informacija na poslužitelju, kako su utvrđene tom odredbom, te da stoga nisu odgovorne za pohranjene informacije.

Nadalje, člankom 15. stavkom 1. Direktive o elektroničkoj trgovini propisano je da države članice ne mogu takvim „pružateljima usluga smještaja informacija na poslužitelju” uvesti opću obvezu praćenja pohranjenih informacija ili aktivnog sudjelovanja u njihovu promatranju.

Prethodno navedene odredbe Direktive o elektroničkoj trgovini imaju široko područje primjene te su relevantne u pogledu različitih vrsta nezakonitih informacija smještenih na platformama, uključujući informacije kojima se krši pravo o zaštiti potrošača, informacije kojima se krše pravila o autorskim pravima, govor mržnje, kažnjivi sadržaj (terorizam, seksualno zlostavljanje djece), klevete itd., kao i informacije o nezakonitim radnjama.

Cilj ovih smjernica nije razjašnjavanje relevantnih odredaba Direktive o elektroničkoj trgovini. Uloga platformi uglavnom se ocjenjivala u okviru sveobuhvatne analize uloga posrednika. 269  

Ove se Smjernice odnose samo na odredbe Direktive o elektroničkoj trgovini u pogledu njihova međudjelovanja s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi. Njihova je jedina svrha razjasniti i olakšati provođenje Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi u pogledu internetskih platformi u kontekstu na koji oni često tvrde da se mogu pozvati, posebno na članak 14. Direktive o elektroničkoj trgovini.

Sud je tumačio članak 14. stavak 1. Direktive o elektroničkoj trgovini u pogledu odgovornosti pružatelja usluga smještaja informacija na poslužitelju u okviru nekoliko predmeta, odnosno spojenih predmeta od C-236/08 do C-238/08, Louis Vuitton, (t. 113. – 119.) i predmeta C-324/09, L'Oreal (t. 123. – 124., naknadno istaknuto) te je zaključio da se predmetna odredba:

mora tumačiti na način da se primjenjuje na operatere internetskog mjesta za trgovinu na kojemu taj operater nije imao aktivnu ulogu zbog koje bi imao saznanja o pohranjenim podacima ili kontrolu nad njima. Operater ima takvu ulogu kad pruža pomoć koja uključuje, posebno, optimiziranje predstavljanja predmetnih prodajnih ponuda ili promidžbe tih ponuda.

Ako operater internetskog mjesta za trgovinu nije imao aktivnu ulogu u smislu prethodnog stavka te pružena usluga posljedično pripada u područje primjene članka 14. stavka 1. Direktive 2000/31, operater se svejedno, u slučaju koji bi mogao dovesti do naloga za plaćanje naknade štete, ne može pozvati na izuzeće od odgovornosti navedeno u toj odredbi ako je bio upoznat s činjenicama ili okolnostima ne temelju kojih je pažljivi gospodarski subjekt trebao shvatiti da su prodajne ponude bile nezakonite te da, u slučaju da je toga bio svjestan, nije žurno djelovao u skladu s člankom 14. stavkom 1. točkom (b) Direktive 2000/31.

S jedne strane, sama činjenica da operater internetskog mjesta za trgovinu pohranjuje prodajne ponude na svojem poslužitelju, postavlja uvjete svoje usluge, prima naknadu za te usluge i pruža osnovne informacije svojim kupcima ne sprječava tog pružatelja od pozivanja na izuzeće od odgovornosti (vidjeti t. 115. presude L'Oreal).

S druge strane, pružatelj usluga smještaja informacija na poslužitelju igra aktivnu ulogu, što mu onemogućuje pozivanje na to izuzeće, između ostalog, kad pruža pomoć koja uključuje, posebno, optimiziranje predstavljanja predmetnih prodajnih ponuda ili promidžbe tih ponuda (vidjeti t. 116. te presude). 

Slični su zaključci doneseni u spojenim predmetima od C-236/08 do C-238/08, Louis Vuitton, u pogledu Googleove prodaje ključnih riječi koje sadržavaju žigove („ključne riječi”). 270  

Sud je naveo da se zasebno za svaki slučaj procjenjuje ima li pružatelj usluga smještaja informacija na poslužitelju aktivnu ili pasivnu ulogu. Premda u konačnici samo Sud može donijeti presudu o tumačenju te odredbe zakonodavstva Unije, postoji znatna sudska praksa nacionalnih sudova u pogledu tog pitanja, koja se, doduše, često razilazi. 271  

U skladu sa sudskom praksom Suda 272 , ključni se čimbenik u tim presudama odnosi na mogućnost da pružatelji platforme posjeduju znanje o pohranjenim podacima ili kontrolu nad njima.

Osim toga, u članku 1. stavku 3. Direktive o elektroničkoj trgovini jasno je navedeno da se Direktivom o elektroničkoj trgovini „dopunjava pravo Zajednice koje se primjenjuje na usluge informacijskog društva ne dovodeći pritom u pitanje razinu zaštite, posebno zaštite javnog zdravlja i interesa potrošača, koja je utvrđena aktima Zajednice i nacionalnim zakonima kojima se ti akti provode u mjeri u kojoj to ne ograničava slobodu pružanju usluga informacijskog društva.” To znači da se Direktiva o elektroničkoj trgovini i relevantna pravna stečevina EU-a u području zaštite potrošača u načelu primjenjuju na način da nadopunjuju jedna drugu.

Sa stajališta Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, kad god se internetska platforma može smatrati „trgovcem” u smislu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi (članak 2. točka (b) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi) ona mora djelovati s određenom razinom profesionalne pažnje (članak 5. stavak 2. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi), razmjerno svojem određenom području djelovanja (članak 2. točka (h) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi) i ne smije zavarati svoje korisnike/potrošače aktivnošću ili izostavljanjem (posebno u pogledu članka 6. stavka 1. točke (f) i članka 7. stavaka 1. i 2. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi).

Platforme koje se smatraju „trgovcima” trebale bi poduzeti odgovarajuće mjere koje nisu jednake općoj obvezi praćenja ili provođenja promatranja (vidjeti članak 15. stavak 1. Direktive o elektroničkoj trgovini) te koje relevantnim trgovcima koji su treća strana omogućuju usklađivanje sa zahtjevima zakonodavstva EU-a u području zaštite potrošača i stavljanja proizvoda na tržište te korisnicima jasno razumijevanje s kime vjerojatno sklapaju ugovore. Na primjer, takve bi mjere mogle podrazumijevati:

·omogućivanje relevantnim trgovcima koji su treća strana da korisnicima platforme jasno daju do znanja da djeluju kao trgovci,

·jasno davanje do znanja svim korisnicima platforme da će imati pravo na zaštitu na temelju zakonodavstva EU-a u području zaštite potrošača i stavljanja proizvoda na tržište samo u odnosu s dobavljačima koji su trgovci,

·izradu strukture web-mjesta na način koji trgovcima koji su treća strana omogućuje predstavljanje informacija korisnicima platforme u skladu sa zakonodavstvom EU-a u području zaštite potrošača i stavljanja proizvoda na tržište, posebno informacijama koje se zahtijevaju u okviru članka 7. stavka 4. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi u pogledu poziva na kupnju.

Ako internetski posrednici obuhvaćeni područjem primjene Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi ne uspiju ispuniti takve zahtjeve u pogledu profesionalne pažnje ili promiču, prodaju ili dostavljaju proizvod korisnicima na nepošten način, moguće je utvrditi njihovo kršenje zakonodavstva EU-a u području zaštite potrošača i stavljanja proizvoda na tržište te se oni ne mogu pozvati na izuzeće od odgovornosti iz Direktive o elektroničkoj trgovini u pogledu svojih neuspjeha, s obzirom na to da se izuzeće odnosi samo na nezakonite informacije pohranjene na zahtjev trećih strana.

Sljedeći se odjeljci bave dodatnim pitanjima usklađenosti sa zahtjevima Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi u okviru kojih su u obzir uzeti posebni poslovni modeli koje su razvile različite vrste internetskih platformi koje su se dosad pojavile.

5.2.3Platforme za elektroničku trgovinu (mjesta za trgovinu)

Platforme za elektroničku trgovinu, koje se nazivaju i „mjesta za trgovinu”, kupcima omogućuju kupovinu proizvoda koje trgovci koji su treća strana nude izravno na internetu, u nekim slučajevima uz vlastite proizvode (npr. Amazon, Pixmania). Neka mjesta za trgovinu imaju ponude samo profesionalnih prodavača koji su treća strana; druga imaju mješavinu ponuda privatnih pojedinaca i profesionalnih trgovaca (npr. Ebay).

Kad je riječ o mjestima za trgovinu postavlja se pitanje jesu li ona odgovorna u slučajevima neusklađenosti robe koju su dostavili trgovci koji su treća strana, uključujući neisporučivanje. Neusklađenost je obuhvaćena Direktivom o širokoj potrošnji i jamstvima. 275 U skladu s člancima 3. i 5. te Direktive, „trgovac je odgovoran potrošaču za bilo kakvo odstupanje koje postoji u trenutku isporuke” i neusklađenost koja „postane očita u roku od dvije godine od datuma isporuke robe”, odnosno u roku od dvije godine trajanja razdoblja jamstva. „Trgovac” je odgovoran za manjak usklađenosti s ugovorom. U skladu s člankom 1. stavkom 2. točkom (c) Direktive o širokoj potrošnji i jamstvima, trgovac je „fizička ili pravna osobu koja, prema ugovoru, prodaje robu široke potrošnje u okviru svoje poslovne ili profesionalne djelatnosti”.

Stoga je strana koja mora ispraviti neusklađenost (popravkom, zamjenom, smanjenjem cijene ili raskidom ugovora) osoba s kojom je potrošač sklopio ugovor o prodaji na mjestu za trgovinu. Tko je ta osoba ovisi o posebnim okolnostima pojedinačnog ugovora.

Ipak, kako je opisano u prethodnom odjeljku, na temelju zahtjeva u pogledu profesionalne pažnje i transparentnosti utvrđenih u članku 5. stavku 2., članku 2. točki (h) te člancima 6. i 7. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, svaka bi platforma za elektroničku trgovinu, uz uvjet da se može smatrati „trgovcem”, trebala poduzeti odgovarajuće mjere kojima bi njezinim korisnicima, između ostalog, omogućila jasno razumijevanje tko je njihova ugovorna strana, kao i činjenice da će imati pravo na zaštitu na temelju zakonodavstva EU-a u području zaštite potrošača i stavljanja proizvoda na tržište samo u odnosu s opskrbljivačima koji su trgovci.

U okviru predmeta o kojem Sud trenutačno odlučuje utvrdit će se može li se posrednik, koji u predmetnom slučaju nije internetski, smatrati odgovornim za nedostatak usklađenosti robe i moguće štete koju je pretrpio potrošač ako je potrošača radnjom ili izostavljanjem naveo na zaključak da je ugovor sklopljen s njim, a ne trgovcem koji je treća strana. 

Odlučujući je čimbenik u tom slučaju može li se profesionalni posrednik smatrati stranom u ugovoru o prodaji između dvaju potrošača u skladu s Direktivom 1999/44/EZ o prodaji robe široke potrošnje i o jamstvima za takvu robu ako on nije na odgovarajući način obavijestio potrošača-kupca o identitetu i statusu stvarnog potrošača-prodavatelja. 276

Druga praksa koja može zavarati potrošače je kada mjesta za elektroničku trgovinu upotrebljavaju imena robnih marki kao ključne riječi, što može biti zavaravajuće u pogledu identiteta trgovca koji zapravo nudi proizvod. .

Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi, a posebno članak 6. stavak 1. točka (a) i članak 6. stavak 2. točka (a), uzet će se u obzir ako je vjerojatno da će prikazani rezultati zavarati potrošače u pogledu prirode proizvoda ili stvoriti zabunu u pogledu trgovačkih naziva ili drugih razlikovnih obilježja konkurenata.

Postoji mogućnost da poduzeća koja upotrebljavaju žigom zaštićene ključne riječi robnih marki kako bi prodala krivotvorene proizvode krše točku 9. Priloga I. Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi kojom se zabranjuje „izjavljivanje odnosno na drugi način stvaranje dojma da se proizvod može zakonito prodati iako to nije slučaj”.

5.2.4Trgovine aplikacijama

Trgovina aplikacijama je portal za nabavu softverskih programa za pametne uređaje (npr. pametne telefone i tablete) koji se nazivaju aplikacijama. Softverski programi mogu biti igrice ili drugi proizvodi, kao što su digitalne novine.

Trgovine aplikacijama uglavnom distribuiraju aplikacije koje su razvili pružatelj trgovine aplikacijama ili razvojni inženjeri aplikacija koji su treća strana.

„Kupnje unutar aplikacija“ su kupnje koje se mogu obaviti u okviru aplikacija. Takvim kupnjama potrošači obično mogu pribaviti poseban sadržaj ili značajke koje mogu poboljšati doživljaj igre ili drugi digitalni sadržaj koji se kao takav može besplatno preuzeti.

Godine 2013., kao i 2014. europska su nadležna nacionalna tijela za zaštitu potrošača, koja djeluju u okviru mreže za suradnju u području zaštite potrošača (CPC), provela zajedničke provedbene mjere u pogledu internetskih igara (aplikacija) koje nude mogućnost kupnje unutar aplikacije i za koje je vjerojatno da će se svidjeti djeci ili da će ih ona igrati 279 . U okviru tih zajedničkih mjera, nacionalna provedbena tijela za zaštitu potrošača (tijela nadležna za CPC) primijenila su Direktivu o nepoštenoj poslovnoj praksi i drugo relevantno zakonodavstvo EU-a na digitalne igrice u okviru kojih se nude kupnje unutar aplikacije. Zajedničke su mjere potaknute nacionalnim istragama kojima su utvrđeni sljedeći problemi u pogledu takvih igrica:

Øzavaravajuće predstavljanje igrica kao „besplatnih”,

Øizravno navođenje djece,

Ønedostatak informacija o postavkama plaćanja i nedostatan pristanak potrošača na kupnju,

Ønedostatak informacija o e-adresama trgovaca.

U prosincu 2013. nekoliko je tijela nadležnih za CPC utvrdilo zajedničko stajalište u pogledu tih pravnih pitanja 280 . Ocjena navedena u tom zajedničkom stajalištu primjenjuje se na trgovine aplikacijama kao platforme, kako je navedeno u odjeljku 5.2.2., i na pojedinačne razvojne inženjere aplikacija.

U pogledu zavaravajućeg predstavljanja igrica kao besplatnih, tijela nadležna za CPC utvrdila su da su točka br. 20. Priloga I. i članak 7. stavak 4. točka (c) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, uz članak 6. stavak 1. točku (e) Direktive o pravima potrošača osnovni pravni temelj za ocjenu usklađenosti trgovaca sa zakonodavstvom EU-a u području zaštite potrošača i stavljanja proizvoda na tržište.

Ne temelju tih odredaba, tijela nadležna za CPC objasnila su da se samo za igrice u kojima kupnje unutar aplikacija nisu obvezne može smatrati da su „besplatne” te da ne zavaravaju potrošače. U skladu sa zajedničkim stajalištem, internetska se igra ne može oglašavati kao „besplatna” ako potrošač ne može igrati igru na način koji bi on opravdano mogao očekivati, odnosno bez kupnje unutar aplikacije. To se ocjenjuje na pojedinačnoj osnovi za svaku aplikaciju koja uključuje kupnje unutar aplikacije.