EUR-Lex Access to European Union law
This document is an excerpt from the EUR-Lex website
Document 52014DC0015
COMMUNICATION FROM THE COMMISSION TO THE EUROPEAN PARLIAMENT, THE COUNCIL, THE EUROPEAN ECONOMIC AND SOCIAL COMMITTEE AND THE COMMITTEE OF THE REGIONS A policy framework for climate and energy in the period from 2020 to 2030
KOMUNIKACIJA KOMISIJE EUROPSKOM PARLAMENTU, VIJEĆU, EUROPSKOM GOSPODARSKOM I SOCIJALNOM ODBORU I ODBORU REGIJA Okvir za klimatsku i energetsku politiku u razdoblju 2020. – 2030.
KOMUNIKACIJA KOMISIJE EUROPSKOM PARLAMENTU, VIJEĆU, EUROPSKOM GOSPODARSKOM I SOCIJALNOM ODBORU I ODBORU REGIJA Okvir za klimatsku i energetsku politiku u razdoblju 2020. – 2030.
/* COM/2014/015 final */
KOMUNIKACIJA KOMISIJE EUROPSKOM PARLAMENTU, VIJEĆU, EUROPSKOM GOSPODARSKOM I SOCIJALNOM ODBORU I ODBORU REGIJA Okvir za klimatsku i energetsku politiku u razdoblju 2020. – 2030. /* COM/2014/015 final */
KOMUNIKACIJA KOMISIJE EUROPSKOM
PARLAMENTU, VIJEĆU, EUROPSKOM GOSPODARSKOM I SOCIJALNOM ODBORU I ODBORU
REGIJA Okvir za klimatsku i energetsku politiku u
razdoblju 2020. – 2030. 1. Uvod Mnogo je postignuto otkad je EU donio svoj
prvi paket klimatskih i energetskih mjera 2008. EU je na putu ostvarenja
ciljeva povezanih s energijom iz obnovljivih izvora i smanjenjem emisije
stakleničkih plinova do 2020., a znatni napori uloženi su u povećanje
iskoristivosti energije zahvaljujući učinkovitijim zgradama, proizvodima,
industrijskim procesima i vozilima. Ta su postignuća još važnija u svjetlu
podatka da je europsko gospodarstvo realno poraslo za 45 % u odnosu na
1990. Ciljevi „20/20/20” koji se odnose na emisije stakleničkih plinova,
obnovljivu energiju i njezinu uštedu imali su ključnu ulogu u poticanju
tog napretka i održavanju 4,2 milijuna radnih mjesta u različitim
ekoindustrijama[1],
uz stalni rast tijekom kriznog razdoblja. Okvir 1.: Ključna postignuća trenutačnog okvira za klimatsku i energetsku politiku Unija si je postavila tri cilja koja treba postići do 2020. u pogledu smanjenja emisije stakleničkih plinova (20 %), udjela obnovljivih izvora energije (20 %) i poboljšanja energetske učinkovitosti (20 %). Trenutačnim energetskim i klimatskim politikama u velikoj se mjeri napreduje prema ostvarenju cilja „20/20/20”. · Emisije stakleničkih plinova u 2012. smanjene su za 18 % u odnosu na 1990., a na temelju trenutačnih politika očekuje se daljnje smanjenje na razinu nižu za 24 % u 2020. i za 32 % u 2030. · Udjel obnovljivih izvora energije povećao se na 13 % u 2012. – u smislu udjela u krajnjoj potrošnji energije – a očekuje se daljnji rast na 21 % u 2020. i 24 % u 2030. · U EU-u je krajem 2012. instalirano 44 % svjetskog kapaciteta električne energije iz obnovljivih izvora (ne uključujući hidroenergiju). · Energetski intenzitet gospodarstva EU-a smanjen je između 1995. i 2011. za 24 %, dok poboljšanje u industriji iznosi oko 30 %. · Emisija ugljika u gospodarstvu EU-a smanjila se između 1995. i 2010. za 28 %. Mnogo se promijenilo od 2008. Najprimjetniji
je učinak gospodarske i financijske krize, koja je utjecala na
investicijsku sposobnost država članica. Cijene fosilnih goriva i dalje su
visoke, što negativno utječe na Unijinu trgovinsku bilancu i energetske
troškove. Godine 2012. u EU je uvezeno nafte i plina u vrijednosti većoj
od 400 milijardi €, što je približno 3,1 % Unijina BDP-a. Težište globalne
potražnje za energijom prebačeno je na gospodarstva u usponu, primjerice
Kinu i Indiju. Istodobno su kućanstva i industrijski korisnici sve
zabrinutiji zbog sve većih cijena energije i razlika u cijenama u odnosu
na mnoge Unijine trgovinske partnere, osobito SAD. Unutarnje energetsko tržište
se razvija, ali pojavili su se novi rizici od rascjepkanosti. Sustav EU-a za
trgovanje emisijskim jedinicama (ETS) ne pridonosi dovoljno ulaganjima u
niskougljične tehnologije, povećavajući vjerojatnost pojave
novih nacionalnih politika kojima se narušuje ravnopravnost koja se tim
sustavom trebala osigurati. Iako su tehnologije obnovljivih izvora energije
sazrele, što je dovelo do znatnog smanjenja troškova, brz je razvoj obnovljivih
izvora energije doveo do novih izazova u energetskom sustavu. Mnogi su
energetski zahtjevni proizvodi postali učinkovitiji, što potrošačima
omogućuje štednju energije i financijsku uštedu. Istodobno je dodatno potvrđena
vjerojatnost ljudskog utjecaja na klimatske promjene te potreba za znatnim i
održivim smanjenjem emisije stakleničkih plinova u cilju ograničenja
daljnjih promjena klime na Zemlji[2].
Vrijeme je stoga da se razmisli o tim
trendovima i političkom okviru koji nam je potreban za 2030. Potrebno je,
u skladu s odgovorima dionika na Zelenu knjigu[3],
nastaviti napredovati u smjeru niskougljičnoga gospodarstva u kojemu je
svim potrošačima osigurana konkurentna i povoljna energija, u kojemu se
potiče rast i otvaraju radna mjesta, u kojemu je osigurana opskrba
energijom te smanjena ovisnost cjelokupne Unije o uvozu. Moramo prihvatiti
ambicioznu obvezu da ćemo nastaviti smanjivati emisije stakleničkih
plinova u skladu s ekonomičnim nacrtima opisanima u planovima za 2050.[4], i to na vrijeme prije
početka dolazećih pregovora o međunarodnom sporazumu o klimi.
Trebamo što prije osigurati regulatornu sigurnost ulagateljima u
niskougljične tehnologije radi poticanja istraživanja, razvoja i inovacija
te unapređivanja i industrijalizacije opskrbnih lanaca za nove
tehnologije. To se mora poduzeti uzimajući u obzir prevladavajuću
gospodarsku i političku stvarnost te iskustva stečena u okviru
trenutačnog političkog okvira. U tom bi se smislu politički okvir za
2030. trebao temeljiti na cjelovitom postizanju cilja „20/20/20” i
sljedećemu: ·
ambicioznom obvezivanju da se smanje emisije
stakleničkih plinova u skladu s planovima do 2050.; ispunjenje te obveze
treba slijediti ekonomičan pristup kojim se odgovara na izazove
dostupnosti, konkuretnosti, sigurnosti opskrbe i održivosti te uzimaju u obzir
trenutačne gospodarske i političke okolnosti; ·
pojednostavnjenju europskog političkog okvira
uz poboljšanu komplementarnost i usklađenost ciljeva i instrumenata; ·
omogućivanju fleksibilnosti državama
članicama u okviru ovog EU-ova okvira da samostalno definiraju prijelaz na
niskougljično gospodarstvo u skladu sa svojim okolnostima, preferiranom
kombinacijom izvora energije i potrebama u kontekstu energetske sigurnosti, uz
zadržavanje minimalnih troškova; ·
jačanju regionalne suradnje među državama
članicama kako bi im se pomoglo pri ekonomičnijem suočivanju sa
zajedničkim energetskim i klimatskim izazovima, uz daljnje integriranje tržišta
i sprečavanje njegova narušavanja; ·
nastavku razvoja obnovljivih izvora energije uz
politiku utemeljenu na ekonomičnom pristupu čime se jača
europska dimenzija te potiču daljnja integracija unutarnjeg energetskog
tržišta i nenarušeno tržišno natjecanje kao njegov središnji element; ·
jasnom razumijevanju čimbenika za
utvrđivanje troškova energije kako bi se politika temeljila na
činjenicama i dokazima i tako se razjasnilo na što se politikom Unije može
utjecati, a na što ne može; pri utvrđivanju ciljeva okvira i
određivanju instrumenata za njegovu provedbu treba osigurati da u središtu
budu konkurentnost poduzeća i dostupnost energije potrošačima; ·
poboljšanju energetske sigurnosti, uz nisku emisiju
ugljika i konkurentan energetski sustav, zahvaljujući zajedničkom
djelovanju, integriranim tržištima, diversifikaciji uvoza, održivom razvoju
domaćih izvora energije, ulaganju u potrebnu infrastrukturu, uštedi kod
krajnjih korisnika te potpori istraživanju i inovacijama; ·
jačanju sigurnosti za ulagatelje pružanjem
jasnih signala o promjenama političkog okvira nakon 2020. i jamčenju
toga da se postojeći ciljevi i instrumenti neće znato mijenjati prije
tog datuma; ·
poštenoj raspodjeli napora među državama
članicama, koja je odraz njihovih posebnih okolnosti i kapaciteta. Ovom Komunikacijom razvija se okvir za
buduće energetske i klimatske politike EU-a te se pokreće postupak u
cilju postizanja suglasnosti o budućem razvoju tih politika. 2. Ključni elementi okvira Zelenom knjigom Komisije zatraženo je
očitovanje o najprimjerenijem rasponu i strukturi klimatskih i energetskih
ciljeva za 2030. Široka suglasnost među dionicima izražena je o
poželjnosti novog cilja smanjenja emisije stakleničkih plinova, ali
razlikovala su se stajališta o njegovoj razini[5].
Mišljenja su bila podijeljena i o tome jesu li radi postizanja daljnjeg
napretka, u smislu plana za 2030., potrebni novi ciljevi u pogledu energije iz
obnovljivih izvora i energetske učinkovitosti. U procjeni učinka, koja je objavljena uz
ovaj okvir, analizirani su različite vrijednosti ciljeva za smanjenje
razine stakleničkih plinova (35 %, 40 % i 45 %).
Potvrđeni su zaključci Energetskog plana do 2050.[6], u kojima se navodi da
se troškovi prijelaza na niskougljično gospodarstvo ne razlikuju znatno u
odnosu na troškove na koje u svakom slučaju treba računati zbog
potrebe za obnovom zastarjelih energetskih sustava, rasta cijene fosilnih
goriva i poštovanja postojećih klimatskih i energetskih politika. Bez
obzira na to, u razdoblju do 2030. očekuje se rast troškova za energetske
sustave na razinu od oko 14 % BDP-a, u odnosu na 12,8 % BDP-a u 2010.
Doći će međutim do velike promjene u strukturi rashoda, od
rashoda za gorivo na rashode za inovativnu opremu visoke dodane vrijednosti,
što će potaknuti ulaganje u inovativne proizvode i usluge, otvaranje
radnih mjesta te rast i poboljšanje Unijine trgovinske bilance. Povoljan
gospodarski okvir i ciljana industrijska politika, kako je navedeno u
pratećoj komunikaciji o industrijskom uzletu[7], trebali bi pomoći
industriji i poduzetnicima da iskoriste te mogućnosti. Iskustvo s trenutačnim okvirom za 2020.
upućuje na to da europski i nacionalni ciljevi, iako mogu potaknuti snažno
djelovanje država članica i rast industrija u usponu, ne pridonose uvijek
tržišnoj integraciji, ekonomičnosti i nenarušenom tržišnom natjecanju. U
procjeni učinka navodi se da je glavni cilj za smanjenje emisije
stakleničkih plinova financijski najpovoljniji prijelaz na
niskougljično gospodarstvo, čime bi se automatski potaknuli
povećanje udjela obnovljivih izvora energije i njezina ušteda u Uniji. U svjetlu dokaza i iskustava trenutačnih
politika Komisija kao središnji element EU-ove energetske i klimatske politike
do 2030. predlaže novi cilj za smanjenje domaće emisije stakleničkih
plinova za 40 % u odnosu na 1990., što bi trebalo raspodijeliti na sektore
unutar sustava za trgovanje emisijskim jedinicama i izvan njega[8]. Ciljeve izvan sustava
trgovanja emisijskim jedinicama trebale bi preuzeti države članice (vidi
dalje u tekstu). To bi bilo popraćeno koherentnim glavnim ciljem na
europskoj razini za udio energije iz obnovljivih izvora od najmanje 27 %,
uz fleksibilnost koja omogućuje državama članicama određivanje
nacionalnih ciljeva. Pitanje o tome kako najbolje postići optimalnu uštedu
energije do 2030. analizirat će se vrlo detaljno pri preispitivanju
Direktive o energetskoj učinkovitosti, što će se zaključiti
kasnije tijekom 2014. Veća fleksibilnost država članica
kombinirat će se s jačim europskim okvirom za upravljanje kako bi se
ciljevi EU-a povezani s energijom iz obnovljivih izvora i uštedom energije
ostvarili na način koji je usklađen s postizanjem nacionalnih ciljeva
i ciljeva za stakleničke plinove u Europi te sa širim načelima
europske energetske politike, uključujući funkcioniranje i daljnju
integraciju unutarnjeg energetskog tržišta te uspostavu konkurentnog, sigurnog
i održivog energetskog sustava. 2.1. Cilj za emisije
stakleničkih plinova Komisija kao cilj za 2030. predlaže da se
domaće emisije stakleničkih plinova u EU-u smanje za 40 % u
odnosu na 1990. Važno je napomenuti da će politike i mjere koje države
članice provode ili planiraju u vezi sa svojim trenutačnim obvezama
za smanjivanje emisije stakleničkih plinova proizvoditi učinke i
nakon 2020. Budu li u cijelosti provedene i djelotvorne, očekivano
smanjenje emisija zahvaljujući tim mjerama iznosit će 32 % u
odnosu na 1990. To će zahtijevati stalne napore, ali istodobno pokazuje da
je predloženi cilj za 2030. ostvariv. Neprekidne će procjene biti važne
kako bi se u obzir uzela međunarodna dimenzija te se osiguralo da Unija
nastavi slijediti financijski najpovoljniji put za prijelaz na
niskougljično gospodarstvo. Zadani cilj EU-a treba raspodijeliti na sustav
za trgovanje emisijskim jedinicama i kolektivni cilj koji države članice
trebaju postići u sektorima izvan njega. U sektoru u sustavu trgovanja
emisijskim jedinicama trebalo bi se 2030., u odnosu na 2005., postići
smanjenje emisije stakleničkih plinova od 43 %, a izvan njega
smanjenje od 30 %. Da bi se u sektoru u sustavu trgovanja emisijskim
jedinicama osiguralo traženo smanjenje, godišnji se faktor smanjenja dopuštene
gornje granice emisija mora nakon 2020. povećati s trenutačnih
1,74 % na 2,2 %. Zajednički napor u sektoru izvan sustava
trgovanja emisijskim jedinicama mora se pravodobno i primjereno raspodijeliti
među pojedinačnim državama članicama. Raspodjela se
trenutačno obavlja na temelju relativnog bogatstva, koristeći se
BDP-om po glavi stanovnika, iz čega proizlazi širok raspon obveza, od
smanjenja emisija za 20 % pa do njihova povećanja za 20 %.
Analizom na kojoj se temelji Komisijina procjena učinka predviđena je
ekonomična raspodjela napora među državama članicama. Njom se
potvrđuje relativno povećanje troškova i ulaganja u državama
članicama s nižim prihodima, dok bi se troškovi na razini Unije u cjelini
smanjili. To je odraz njihove veće emisije ugljika, niže energetske
učinkovitosti i slabije investicijske sposobnosti. U analizi se primjerice
navodi kako bi zemlje čiji je BDP niži od 90 % prosječnog BDP-a
Unije trebale svake godine u razdoblju 2021. – 2030. uložiti oko 3 milijarde €
više u odnosu na prosječno povećanje u EU-u u istom razdoblju. Komisija stoga smatra da bi pri provedbi
okvira za 2030. i određivanju cilja svake države članice u pogledu
smanjenja emisije stakleničkih plinova trebalo i dalje u obzir uzimati te
distribucijske čimbenike, uz istodobno osiguranje integriteta unutarnjeg
tržišta, primjerice u pogledu energetske učinkovitosti i energetski
zahtjevnih proizvoda. S obzirom na važnost budućih ulaganja bit će
potrebna rješenja kojima se pridonosi poboljšanom financiranju (vidi dalje u
tekstu). Komisija ne smatra utemeljenim prijedlog za
veće „uvjetne ciljeve” prije međunarodnih pregovora. Bude li ishod
pregovora donio Uniji amcioznije ciljeve, taj bi se dodatni napor mogao
kompenzirati omogućivanjem pristupa međunarodnim jedinicama. 2.2. Cilj za energiju iz
obnovljivih izvora na razini EU-a Energija iz obnovljivih izvora mora i dalje
imati ključnu ulogu u prijelazu na konkurentniji, sigurniji i održiviji
energetski sustav. Taj prijelaz nije moguć bez znatnog povećanja
udjela obnovljivih izvora energije. Ako obnovljivi izvori energije nastaju
unutar EU-a, to može pridonijeti smanjenju njegova trgovinskog deficita u
području energetskih proizvoda te izloženosti prekidima u opskrbi i
promjenjivim cijenama fosilnih goriva. Zahvaljujući tim izvorima
moguće je poticati rast inovativnih tehnologija, otvarati radna mjesta u
novim sektorima i smanjiti zagađenje zraka. Ubrzano uvođenje energije iz obnovljivih
izvora već donosi izazove, osobito u elektroenergetskom sustavu, koji se
treba prilagoditi sve decentraliziranijoj i varijabilnoj proizvodnji (solarna
energija i vjetar). Osim toga razvoj većine obnovljivih izvora energije u
EU-u potiče se u okviru nacionalnih programa, čime se s jedne strane
može reagirati na nacionalne i regionalne osobitosti, ali s druge strane može
omesti tržišnu integraciju i umanjiti ekonomičnost. Ubrzano uvođenje
energije iz obnovljivih izvora utječe i na konkurentnost drugih izvora
energije koji će i dalje biti ključni za energetski sustav EU-a, a
smanjuju se i poticaji za ulaganje u proizvodne kapacitete koji će biti
potrebni zbog prijelaza na konkurentniji, sigurniji i održiviji energetski
sustav (npr. kao pričuvno rješenje za varijabilnu energiju iz obnovljivih
izvora). Prednosti energije iz obnovljivih izvora
moraju se u budućnosti iskorištavati na način koji je u najvećoj
mogućoj mjeri potaknut tržištem. Funkcioniranje sustava za trgovanje
emisijskim jedinicama i doprinos smanjenju emisije stakleničkih plinova iz
obnovljivih izvora blisko su povezani i dopunjuju se. Cilj za smanjenje emisije
stakleničkih plinova za 40 % trebao bi potaknuti veći udjel
energije iz obnovljivih izvora u EU-u od najmanje 27 %. Komisija stoga
predlaže tu vrijednost kao EU-ov cilj za udjel energije iz obnovljivih izvora
koja se potroši u EU-u. Taj bi cilj bio obvezujući za EU, ne i za
pojedinačne države članice, te bi se ispunio s pomoću jasnih
obveza o kojima bi države članice odlučivale vodeći se potrebom
za zajedničkim ispunjenjem cilja na razini EU-a te na temelju onoga što
svaka država članica treba ispuniti u odnosu na svoje trenutačne
ciljeve za 2020. Te nove obveze za 2030. preispitat će se u okviru
postupka upravljanja koji je opisan u odjeljku 3. i, prema potrebi, dopunile bi
se daljnjim djelovanjem i instrumentima EU-a za sigurno postizanje EU-ova
cilja. Cilj na razini EU-a bit će pokretač
daljnjih ulaganja u energiju iz obnovljivih izvora, što primjerice znači
da bi se udjel energije iz obnovljivih izvora u elektroenergetskom sektoru
trebao povećati s današnjih 21 % na najmanje 45 % u 2030. Za
razliku od trenutačnog okvira, cilj EU-a ne bi se prenosio u nacionalne
ciljeve s pomoću zakonodavstva EU-a, omogućujući tako državama
članicama veću fleksibilnost, tako da na najekonomičniji
način postignu cilj smanjenja emisije stakleničkih plinova u skladu
sa svojim specifičnim okolnostima, kombinacijom izvora energije i
kapacitetom za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora. Komisija ne smatra primjerenom uspostavu novih
ciljeva koji se odnose na energiju iz obnovljivih izvora ili emisije
stakleničkih plinova iz goriva korištenih u prometnom sektoru ili nekom
drugom podsektoru nakon 2020. Procjenom pitanja na koji bi se način mogle
smanjiti emisije zbog neizravne prenamjene zemljišta razjasnilo se da prva
generacija biogoriva ima ograničenu ulogu u smanjenju ugljika u prometnom
sektoru. Komisija je primjerice već navela da nakon 2020. ne bi trebalo
davati javne potpore za biogoriva proizvedena iz prehrambenih sirovina[9]. Niz alternativnih
goriva iz obnovljivih izvora i kombinacija ciljanih političkih mjera, koje
su utemeljene na Bijeloj knjizi o prometu, potrebni su za suočivanje s
izazovima prometnog sektora u planovima za 2030. i kasnije. Težište razvoja politike
treba biti na poboljšanju učinkovitosti prometnog sustava, daljnjem
razvoju i uporabi električnih vozila, drugoj i trećoj generaciji
biogoriva i drugim alternativnim, održivim gorivima kao dijelu holističkog
i integriranog pristupa. To je u skladu sa strategijom o alternativnim gorivima[10] i treba se razmotriti
u budućim preispitivanjima i revizijama mjerodavnog zakonodavstva u
razdoblju nakon 2020. Povećana fleksibilnost država
članica mora se kombinirati s većim naglaskom na potrebu dovršenja
uspostave unutarnjeg energetskog tržišta. Različite nacionalne programe
potpore treba racionalizirati radi usklađivanja s unutarnjim tržištem,
veće ekonomičnosti i osiguranja pravne sigurnosti za ulagatelje.
Postizanje europskog cilja za obnovljive izvore energije osiguralo bi se novim
upravljačkim okvirom utemeljenim na nacionalnim planovima za konkurentnu,
sigurnu i održivu energiju, što trebaju pripremiti države članice na
način opisan dalje u tekstu. Neke su države članice već
postavile ambiciozne ciljeve u vezi s obnovljivim izvorima energije za 2030. i
kasnije, što će znatno pridonijeti napredovanju prema cilju EU-a. Svaka bi
se država članica jasno obvezala u pogledu obnovljivih izvora energije
navodeći kako bi se ta obveza ispunila i uzimajući u obzir potrebu
poštovanja tržišnog natjecanja i pravila o državnim potporama u cilju
nenarušivanja tržišta i osiguranja ekonomičnosti kako je opisano u
odjeljku 2.5. EU i države članice istodobno će
morati nastaviti razvijati svoje političke okvire kako bi se olakšala
transformacija energetske infrastrukture, uz povećanje broja
prekograničnih interkonekcija, potencijal za skladištenje i pametne mreže
za upravljanje potražnjom, u cilju osiguranja sigurne opskrbe energijom u
sustavu s povećanim udjelom varijabilne energije iz obnovljivih izvora. Tim pristupom podrazumijeva se da direktivu o
obnovljivim izvorima energiju treba temeljito revidirati za razdoblje nakon
2020. kako bi se EU-u osiguralo sredstvo za postizanje ciljeva u 2030.
Poboljšana politika o biomasi bit će potrebna kako bi se povećala
učinkovita primjena biomase u cilju postizanja stabilnog i provjerljivog
smanjenja stakleničkih plinova te u cilju poštenog tržišnog natjecanja u
raznovrsnim primjenama biomase u građevinskom sektoru, industriji papira i
celuloze te biokemijskoj proizvodnji i proizvodnji energije. Time bi trebali
biti obuhvaćeni i održivo gospodarenje zemljom, održivo gospodarenje
šumama u skladu sa strategijom EU-a o šumama[11]
te neizravno djelovanje proizvodnje biogoriva na zemljišta. 2.3. Energetska učinkovitost Poboljšana energetska učinkovitost znatno
pridonosi svim važnim ciljevima EU-ove klimatske i energetske politike:
većoj konkurentnosti, sigurnosti opskrbe, održivosti i prijelazu na
niskougljično gospodarstvo. U vezi s njezinom važnošću vlada širok
politički konsenzus. Cilj EU-a za energetsku učinkovitost nije
obvezujući, ali napredak se postiže posebnim političkim mjerama na
razini Unije i na nacionalnim razinama, među ostalim u području
kućanskih i industrijskih uređaja, vozila i nekretnina. Direktivom o
energetskoj učinkovitosti zauzima se holistički pristup u odnosu na
uštedu energije u EU-u. Iako rok za prenošenje istječe tek u lipnju 2014.
(a još nije ni provedena u svim državama članicama), Vijeće i
Parlament zatražili su s tim u vezi ocjenu do sredine 2014. U okviru ocjene
razmotrit će se napredak postignut u pogledu ostvarenja cilja za 2020.
Trenutačno se predviđa da cilj od 20 % neće biti postignut.
Nakon što se obavi preispitivanje, Komisija će razmotriti jesu li potrebni
prijedlozi za izmjenu Direktive o energetskoj učinkovitosti. To će preispitivanje biti nužno radi
utvrđivanja točnih ambicija u pogledu buduće politike za uštedu
energije te mjera potrebnih za njihovo ostvarenje, a slijedit će analizu
na kojoj se temelji ova Komunikacija te ciljeve za smanjenje stakleničkih
plinova i energiju iz obnovljivih izvora. Ušteda energije trebala bi ići
ukorak s uvođenjem energije iz obnovljivih izvora u državama
članicama u okviru njihovih planova za smanjenje stakleničkih
plinova, u kojima bi trebale biti određene i nacionalne mjere za
poboljšanje energetske učinkovitosti. U Komisijinoj analizi navodi se da
bi cilj smanjenja emisije stakleničkih plinova za 40 % zahtijevao
veću razinu uštede energije u vrijednosti od oko 25 % u 2030. U nekim će se sektorima, primjerice u
industriji i sektoru putničkih vozila, poboljšanja uočena zadnjih
godina morati nastaviti, dok će u drugim sektorima – primjerice u
nekretninama, drugim načinima prijevoza i kod električne opreme – biti
potrebno znatno ubrzati trenutačne napore kako bi se iskoristio znatan
neiscrpljeni potencijal. To će zahtijevati velika ulaganja u
građevinskom sektoru (koja vode do nižih tekućih troškova), okvirne
uvjete i informacije kojima će se potrošači potaknuti na korištenje
inovativnih proizvoda i usluga te primjerene financijske instrumente kako bi se
osiguralo da svi potrošači energije uživaju u prednostima nastalih
promjena. EU treba nastaviti dopunjivati nacionalne
napore ambicioznim normama za energetsku učinkovitost uređaja, opreme
i zgrada te normama o emisijama CO2 za vozila. Iskorištavanje
ekonomije razmjera na unutarnjem tržištu koristilo bi proizvođačima u
EU-u te im pomoglo da zadrže tehnološko vodstvo. Pri preispitivanju razmotrit će se i što
je bolja referentna vrijednost na temelju koje će se određivati
ciljevi za 2030.: poboljšanja energetske učinkovitosti u gospodarstvu i
gospodarskim sektorima, apsolutna ušteda energije ili kombinacija tih dviju
veličina. 2.4. Reforma sustava za trgovanje
emisijskim jedinicama Godine 2012. Komisija je objavila
izvješće o funkcioniranju tržišta CO2 te nekoliko mogućnosti za
rješavanje pitanja akumuliranog viška emisijskih jedinica. Taj se višak pojavio
kao rezultat smanjenja gospodarskih aktivnosti tijekom krize, otvorenog pristupa
međunarodnim jedinicama te, u manjoj mjeri, međudjelovanja s drugim
klimatskim i energetskim politikama. Godine 2012. Komisija je predstavila i
prijedlog za prijenos ovlasti Komisiji za odgodu dražbe 900 milijuna emisijskih
jedinica do 2019./2020. Europski parlament i Vijeće usuglasili su se s tim
prijedlogom u prosincu 2013. Iako je to bio važan korak unaprijed,
strukturni će se višak zadržati i dosta nakon razdoblja trgovanja poslije
2020. (faza 4.) ne bude li bilo daljnjih mjera za reformu sustava trgovanja emisijskim
jedinicama, zbog čega se očekuje da će njegova uloga tehnološki
neutralnog, ekonomičnog pokretača u niskougljična ulaganja
diljem EU-a dodatno oslabjeti. Reagirajući na Komisijinu zelenu knjigu,
dionici su se velikim dijelom složili da sustav za trgovanje emisijskim
jedinicama treba ostati središnji instrument za omogućivanje prijelaza na
niskougljično gospodarstvo. Da bi sustav za trgovanje emisijskim
jedinicama bio djelotvoran u promicanju niskougljičnih ulaganja s najnižim
troškovima za društvo, potrebne su brze odluke koje bi pridonijele njegovoj
obnovi i instrumentalnoj stabilnosti. Komisija smatra da je najbolji način
za to uspostava pričuve za stabilnost tržišta na početku trgovanja u
fazi 4. (2021.). Uz ovu Komunikaciju[12]
predstavljen je i zakonodavni prijedlog. Zahvaljujući pričuvi za
stabilnost tržišta moguće bi bilo automatsko povećanje ili smanjenje
ponude emisijskih jedinica na temelju prethodno utvrđenih pravila, što bi
pridonijelo otpornosti tržišta na stresove i tržišnoj stabilnosti. Upravljanje
ponudom na diskrecijskoj osnovi nije predviđeno. Pričuva bi bila i
fleksibilan instrument za povećanje ponude emisijskih jedinica u
slučaju naglog privremenog rasta potražnje, čime bi se umanjio
utjecaj na industriju i sektore kojima prijeti premještaj emisija CO2. Budući da bi pričuva za stabilnost
tržišta počela djelovati tek od 2021., posebne su odredbe potrebne za
suočivanje s mogućim vrhuncem ponude, do čega bi moglo doći
2020. zbog vraćanja prenesenih emisijskih jedinica na kraju treće faze
trgovanja te drugih efekata povezanih s prijelazom između razdoblja
trgovanja. 2.5. Osiguranje tržišnog
natjecanja na integriranim tržištima Uspostava unutarnjeg energetskog tržišta za
električnu energiju i plin i dalje je neposredan prioritet Komisije.
Zahvaljujući konkurentnom i integriranom unutarnjem energetskom tržištu
osiguravaju se nužno okruženje i troškovni signali za ekonomično
postizanje ciljeva energetske politike. Komisija je nedavno prihvatila smjernice o
javnim intervencijama na elektroenergetskim tržištima kako bi umanjila
narušujući učinak.[13]
Smjernice o državnim potporama za energetiku i okoliš moraju se prilagoditi u
cilju promicanja izraženije tržišno orijentiranih pristupa u kojima se
odražavaju promijenjena struktura troškova za energetsku tehnologiju i
veća troškovna konkurentnost na unutarnjem tržištu. Subvencije za zrele
energetske tehnologije, uključujući one za energiju iz obnovljivih
izvora, trebale bi se u cijelosti postupno ukinuti u razdoblju 2020. – 2030. Subvencije
za nove i nesazrele tehnologije koje imaju znatan potencijal za ekonomičan
doprinos količini energije iz obnovljivih izvora i dalje bi bile
dopuštene. Komisija se trenutačno savjetuje o reviziji smjernica za
državne potpore za okoliš i energetiku za razdoblje do 2020.[14] Unutarnje energetsko tržište pridonijelo je
tijekom zadnjih pet godina održavanju veleprodajnih cijena energije (osobito
električne energije) pod kontrolom u odnosu na sve veću osnovnu
cijenu fosilnih goriva. Veća količina električne energije
proizvedene iz vjetra i sunca dovela je do pritiska na sniženje veleprodajnih
cijena, osobito u regijama s velikim udjelom obnovljivih izvora energije,
pridonoseći istodobno većim cijenama na maloprodajnom tržištu jer se
troškovi programa potpore prebacuju potrošačima. Osim toga maloprodajni je
segment još uvijek obilježen visokim razinama tržišne koncentracije i
reguliranja cijena u većini država članica, čime se u stvarnosti
ograničavaju tržišno natjecanje i izbor potrošača. Distribucija plina
i električne energije prirodni je monopol te se koncesije moraju
dodjeljivati na nediskriminirajući i konkurentan način. Visoka razina tržišnog natjecanja na
unutarnjem energetskom tržištu bit će ključna za napredak prema
ciljevima Unijine energetske politike u okviru do 2030. Na raspolaganju će
biti ključni instrumenti za kontrolu cijene energije za poduzetnike i
kućanstva. U cijelosti integrirano i konkurentno energetsko tržište može
do 2030. pridonijeti uštedi od 40 – 70 milijardi € u odnosu na trenutačno
stanje. Da bi potrošači u cijelosti imali koristi od deregulacije
energetskih tržišta, maloprodajna tržišta električne energije i plina
moraju postati dinamičnija i konkurentnija. Potrošači moraju
kontrolirati podatke o potrošnji i slobodno odabirati pružatelje energetskih
usluga ili samostalno proizvoditi svoju održivu energiju. Komisija će
nastaviti pratiti koncentraciju na maloprodajnim i veleprodajnim tržištima
električne energije i plina te osigurati djelotvornu kontrolu monopola i
koncentracija. Okvir 2.: Promjene u ponderiranom prosjeku maloprodajnih cijena električne energije za kućanstva i industrijske potrošače u EU-u u razdoblju 2008. – 2012. Cijene plina i električne energije (uključujući poreze i pristojbe) za industrijske potrošače povećale su se u razdoblju 2008. – 2012. za 3,3 % odnosno 15 %, a povećanje za kućanstva iznosilo je 13,6 % odnosno 18 %. Izvor: Eurostat. U slučaju kućanstava uključuje poreze; u slučaju industrije isključuje PDV i druge poreze čiji se povrat može zatražiti, druga izuzeća za industriju nisu uključena (nije dostupno). Porezi i pristojbe čine oko 30 % konačnih cijena električne energije za kućanstva (porast u odnosu na 26 % u 2008.), a oko 18 % za industrijske potrošače. Komponenta poreza i pristojbi u industrijskim troškovima električne energije povećala se u tom razdoblju za 127 %, izraženo kao ponderirani prosjek EU-a. (Iako potpuni nacionalni podatci nisu dostatni, u nekoliko država članica predviđena su znatna izuzeća od poreza od pristojbi.) Osnovni energetski troškovi uglavnom su stabilni i iznose oko polovinu ukupnog računa za električnu energiju kućanstava i industrijskih korisnika, a preostali dio računa čine osnovni troškovi mreže. Znatna razlika postoji među državama članicama u svakoj od mnogih komponenti troškova za električnu energiju, što je izazov za unutarnje energetsko tržište. Primjerice, udjel poreza i pristojbi u cijeni električne energije za kućanstva u rasponu je 5 % – 56 %. 2.6. Konkurentna i povoljna
energija za sve potrošače Energija je važna za konkurentnost
gospodarstava država članica jer utječe na troškove industrijskog i
uslužnog sektora te kupovnu moć kućanstava. Zadnjih godina
povećao se jaz u cijenama energije između EU-a i mnogih velikih
gospodarskih partnera. Zbog dostupnosti plina iz škriljevca u SAD-u znatno su
smanjene i cijene prirodnog plina i cijene energije koja se iz prirodnog plina
proizvede. Razlike u cijeni u odnosu na Kinu i Koreju ne povećavaju se,
ali unatoč tomu komparativne slabosti postoje. Zbog takvog dispariteta u
cijeni energije može se smanjiti razina proizvodnje i ulaganja te promijeniti
globalna trgovinska struktura, osim ako se to kompenzira povećanjem
energetske učinkovitosti. Taj je rizik osobito visok u industrijama s
velikim udjelom troškova energije koje su izložene međunarodnom tržišnom
natjecanju. Istodobno se proizvodnja u EU-u odlikuje niskim operativnim
troškovima energije u odnosu na izlazni proizvod i dodanu vrijednost. Razlog za
to jesu visoka energetska učinkovitost u industrijskoj proizvodnji i
usmjerenost na proizvode s višom dodanom vrijednošću.
Prerađivačka industrija odgovorila je na povećanje cijena
energije održivim poboljšanjem energetske učinkovitosti i tako je zadržala
relativno povoljan položaj. Međutim od 2005. u tijeku je restrukturiranje
u smjeru sektora s nižim troškovima energije. Kad je riječ o relativnom
položaju SAD-a i EU-a, SAD je poboljšao svoju energetsku trgovinsku bilancu,
ali još uvijek nema znatnih promjena u trgovinskoj bilanci EU – SAD ni u
ukupnoj strukturi prerađivačke industrije. To ne bi trebalo
tumačiti na način da se učinci sve većih razlika u cijeni
energije neće pojaviti, osobito ako se tempo poboljšanja energetske
učinkovitosti uspori. Analize cijena i troškova energije (koje su
objavljene uz ovu Komunikaciju)[15]
pokazuju da učinak na relativnu konkurentnost EU-a, koji se može izravno
pripisati većim cijenama energije i CO2 u okviru sustava
trgovanja emisijskim jedinicama, nije znatan zbog poboljšane energetske
učinkovitosti. To međutim varira od sektora do sektora, a neizravni
učinci, primjerice porast troškova električne energije, odrazili su
se na velike potrošače električne energije, primjerice proizvođače
aluminija. Uspješne su i trenutačne politike za sprječavanje
premještaja emisija CO2, primjerica besplatna dodjela emisija u okviru sustava
trgovanja. U svim budućim scenarijima upućuje se na povećanje
pritiska na troškove energije u EU-u, među ostalim i zbog potrebe za
zamjenom zastarjele infrastrukture, porasta cijene fosilnih goriva, provedbe
postojećih klimatskih i energetskih politika te utjecaja većih cijena
CO2. Stoga je do kraja trgovanja u fazi 3.
razborito zadržati postojeći politički okvir u onim industrijskim
sektorima koji su najugroženiji premještajem emisija CO2. Komisija zbog toga
namjerava predstaviti nadležnom regulatornom odboru nacrt odluke o
preispitivanju popisa za premještaj emisija CO2 kojom bi se zadržali
trenutačni kriteriji i postojeće pretpostavke. Tako bi se osigurao
kontinuitet u sastavljanju popisa. Sve dok se u drugim velikim gospodarstvima
ne poduzimaju usporedivi napori, slične će politike
(uključujući poboljšan sustav besplatne dodjele emisijskih jedinica s
boljim usmjerenjem) biti potrebne i nakon 2020. kako bi se osigurala
konkurentnost energetski zahtjevnih industrija. Komisija će nastaviti
pratiti primjenu postojećih pravila za premještaj emisija CO2 i drugih
relevantnih mjera za provedbu ovog okvira uzimajući u obzir opće
gospodarsko stanje i napredak postignut u međunarodnim pregovorima o
klimi. 2.7. Promicanje sigurnosti u
opskrbi energijom Sigurnost opskrbe energijom znači
osiguranje kontinuirane i primjerene opskrbe svih korisnika energijom iz svih
izvora. U pogledu fosilnih goriva Međunarodna agencija za energiju
predviđa da će se EU u sve većoj mjeri oslanjati na uvoz nafte,
od današnjih 80 % na više od 90 % u 2035. Slično tomu,
očekuje se da će ovisnost o uvozu plina porasti sa 60 % na više
od 80 %. Sve veća globalna potražnja za energijom i nedostatno
tržišno natjecanje na energetskim tržištima EU-a pridonosi visokim cijenama.
Godine 2012. uvoz plina i nafte u Europi iznosio je više od 400 milijardi €,
oko 3,1 % BDP-a u EU-u, dok je u razdoblju 1990. – 2011. prosjek iznosio
oko 180 milijardi €. To povećava osjetljivost EU-a na poremećaje u
opskrbi i cjenovne šokove kod energenata. Politike za poboljšanje sigurnosti opskrbe u
Uniji moraju slijediti trodijelni pristup. Prvo, zbog sve manje proizvodnje
plina i nafte u EU-u potrebno je nastaviti iskorištavati održive domaće
izvore energije. Pridonositi se može iz obnovljivih izvora energije,
domaćih rezerva konvencionalnih i nekonvencionalnih fosilnih goriva (prije
svega prirodnog plina) i nuklearnih izvora u skladu s prioritetima država
članica u pogledu njihove kombinacije izvora energije te u okviru
integriranog tržišta s nenarušenim tržišnim natjecanjem. Pri iskorištavanju
domaćih izvora treba poštovati postojeći zakonodavni okvir Unije i
međunarodne obveze, primjerice one koje je G20 prihvatio u vezi s
postupnim ukidanjem subvencija za fosilna goriva. Komisija je utvrdila okvir za
sigurno i za okoliš prihvatljivo iskorištavanje plina iz škriljevca[16]. Drugo, države članice moraju
zajednički djelovati kako bi diversificirale zemlje dobavljače i
opskrbne putove za uvoz fosilnih goriva. Tržišno natjecanje na energetskim
tržištima mora ojačati zahvaljujući većoj liberalizaciji i
uspostavi unutarnjeg energetskog tržišta, uključujući razvoj
infrastrukture za transport energenata i prekogranične interkonekcije, što
može učinkovitije pridonijeti sigurnosti opskrbe nego domaći
proizvodni kapaciteti. Zahvaljujući projektima od zajedničkog
interesa, dogovorenima na temelju Uredbe o energetskoj infrastrukturi,
većina bi država članica trebala dosegnuti udjel od 10 %
interkonektora u instaliranom proizvodnom kapacitetu, što je dogovoreno 2002. Treće, veći napori potrebni su za
ekonomično poboljšanje energetske učinkovitosti gospodarstva i uštedu
energije zbog bolje energetske učinkovitosti zgrada, proizvoda i procesa.
Preispitivanjem politika uštede energije 2014. razjasnit će se buduće
mjere i ciljevi u tom području. 3. Europsko upravljanje okvirom
za 2030. 3.1. Nacionalni planovi za
konkurentnu, sigurnu i održivu energiju Fleksibilnost potrebna državama članicama
pri odabiru politika koje najbolje odgovaraju njihovoj kombinaciji izvora
energije i prioritetima mora biti usklađena s daljnjom integracijom
tržišta, većim tržišnim natjecanjem i postizanjem ciljeva na razini Unije
u području klime i energetike. Komisija drži da je potrebno pojednostavniti i
racionalizirati trenutačne odvojene postupke izvješćivanja o energiji
iz obnovljivih izvora, energetskoj učinkovitosti i smanjenju
stakleničkih plinova za razdoblje nakon 2020. te raspolagati postupkom
upravljanja koji je konsolidiran s državama članicama. Relevantne ciljeve
treba ispuniti kombinacijom mjera Unije i nacionalnih mjera, koje su opisane u
nacionalnim planovima država članica za konkuretnu, sigurnu i održivu
energiju, kojima bi se trebalo postići sljedeće: –
osigurati ispunjivanje ciljeva politike EU-a u
području klime i energetike –
omogućiti veću usklađenost među
pristupima država članica –
promicati daljnju intergraciju tržišta i tržišno
natjecanje –
pružiti sigurnost ulagateljima u razdoblju nakon 2020. U tim planovima treba utvrditi jasan pristup
za postizanje domaćih ciljeva koji se odnose na emisije stakleničkih
plinova u sektorima izvan sustava za trgovanje emisijskim jedinicama, energiju
iz obnovljivih izvora, uštedu energije, istraživanje i inovacije te druga važna
pitanja, primjerice nuklearnu energiju, plin iz škriljevca te izdvajanje i
skladištenje CO2. Izričit bi cilj trebali biti veća sigurnost za
ulagatelje i veća transparentnost, bolja usklađenost, bolja
koordinacija i nadzor na razini EU-a, uključujući ocjenu tih planova
u odnosu na klimatske i energetske ciljeve Unije, te napredak prema ciljevima
unutarnjeg energetskog tržišta i smjernica o državnim potporama. Potrebna je
jasna upravljačka struktura s iterativnim postupkom koji Komisija vodi u
svrhu ocjene planova koje države članice imaju u vezi s tim
zajedničkim pitanjima i davanja preporuka ako je to potrebno. Za provedbu tog postupka mogu se razmotriti
tri koraka. Korak 1.: Komisija
bi razvila detaljne smjernice o funkcioniranju novog upravljačkog postupka
i osobito o sadržaju nacionalnih planova. Bit će važno utvrditi područje
primjene i ciljeve planova te okvirne uvjete u kojima bi se oni trebali
primijeniti. Sadržajem bi trebali biti pokriveni svi važni aspekti za
konkurentan, siguran i održiv energetski sustav te bi se trebao pokazati njihov
doprinos ispunjenju ciljeva na razini EU-a u području klime i energetike.
U planovima bi se osobito trebalo opisati kako države članice namjeravaju
postići potrebno smanjenje emisije stakleničkih plinova te navesti
količinu energije iz obnovljivih izvora i uštedu energije koje države
članice namjeravaju ostvariti 2030. uzimajući u obzir postojeće
zakonodavstvo i politike Unije. Osim toga potrebno je opisati politike koje utječu
na nacionalne kombinacije izvora energije, primjerice u vezi s novim nuklearnim
kapacitetima, izdvajanjem i skladištenjem CO2, prebacivanjem na
goriva s manjim udjelom CO2, razvojem domaće opskrbe energijom,
infrastrukturnim planovima (npr. novi interkonektori), nacionalnim
oporezivanjem i programima potpore s izravnim i neizravnim učinkom,
uvođenjem pametnih mreža itd. Korak 2.: Priprema
planova država članica s pomoću iterativnog postupka. Ključni element u pripremi planova
trebalo bi biti savjetovanje sa susjednim zemljama. Treba promicati regionalne
pristupe, utemeljene primjerice na regionalnim skupinama u elektroenergetskom
sektoru, jer će to pridonijeti daljnjoj integraciji tržišta
zahvaljujući zajedničkim odlukama o primjeni obnovljivih izvora energije,
uravnoteženju tržišta, primjerenosti proizvodnje i izgradnji interkonektora.
Suradnjom među državama članicama poboljšat će se
ekonomičnost ulaganja i ojačati stabilnost mreže. Korak 3.: Ocjena
planova i obveza država članicama Komisija bi u trećem koraku preispitala
nacionalne planove kako bi ocijenila jesu li pojedinačne mjere i zalaganja
država članica dostatni za ispunjenje Unijinih ciljeva u području
klime i energetike. Ako se ocijeni da je plan nedostatan, u državi članici
primijenit će se temeljitiji iterativni postupak u cilju njegova
sadržajnog osnaživanja. Komisija općenito smatra da bi nacionalni
planovi trebali biti u funkciji znatno prije 2020. kako bi se mjere država
članica pravodobno usmjerile prema razdoblju 2020. – 2030. te kako bi se
potaknula ulaganja. Ažuriranje nacionalnih planova trebalo bi predvidjeti
najmanje jedanput u razdoblju do 2030. kako bi se u obzir uzele promijenjene
okolnosti, ali i opravdana očekivanja ulagatelja. Iako će između upravljačkog
postupka i nacionalnih politika, o kojima se izvješćuje u okviru europskog
semestra, biti jasne poveznice i komplementarnosti, Komisija smatra bi tim
dvama postupcima, unatoč njihovoj komplementarnosti, trebalo odvojeno
upravljati zbog drugačije i posebne naravi područja klime i
energetike te različite periodičnosti tih dvaju postupaka.
Upravljačku će strukturu možda biti potrebno utvrditi zakonodavstvom
u kasnijoj fazi ako predviđen suradnički pristup ne bude
djelotvoran. Komisija će razraditi prijedloge o toj upravljačkoj
strukturi uzimajući u obzir stajališta Europskog parlamenta, država
članica i dionika. 3.2. Pokazatelji i ciljevi za
konkurentnu, sigurnu i održivu energiju Iako veći udjel obnovljivih izvora
energije i učinkovitiji energetski sustav pridonose konkurentnosti i
sigurnosti opskrbe energijom (uz pozitivan učinak na smanjenje emisije
stakleničkih plinova i onečišćivača), oni sami nisu
dostatni da se osigura dostatan napredak u svim aspektima ciljeva za 2030.
Sustavno praćenje s pomoću ključnih pokazatelja potrebno je kako
bi se ocijenio napredak tijekom vremena i prikupile informacije na kojima bi se
temeljilo eventualno buduće političko djelovanje. Ti bi pokazatelji
uključivali sljedeće: ·
razlike u cijeni energije između EU-a i važnih
trgovačkih partnera na temelju izvješća o cijenama i troškovima
energije ·
praćenje diversifikacije uvoza energije i
udjela domaćih izvora energije korištenih u potrošnji energije u razdoblju
do 2030. ·
uvođenje pametnih mreža i interkonekcija
između država članica, uz osobitu žurnost u onima koje su najudaljenije
od ispunjenja već usuglašenih ciljeva, kako bi se osiguralo da udjel
elektroenergetskih interkonekcija u njihovu instaliranom proizvodnom kapacitetu
bude najmanje 10 % ·
spajanje energetskih tržišta unutar EU-a na temelju
liberalizacije tržišta plina i električne energije koja je već
postignuta zahvaljujući zakonodavstvu EU-a ·
tržišno natjecanje i tržišne koncentracije na
energetskim tržištima na nacionalnoj razini te u regijama u kojima spajanje
već funkcionira u segmentu veleprodaje ·
tehnološke inovacije (izdatci za istraživanje i
razvoj, patenti u EU-u, tržišno natjecanje u odnosu na treće zemlje). Komisija će o tim pokazateljima redovito
izvješćivati i, prema potrebi, poduzimati prateće mjere. 4. Ključne komplementarne
politike 4.1. Promet Bijelom knjigom o prometu[17] uspostavljen je cilj
smanjenja emisije stakleničkih plinova u prometnom sektoru za 60 % do
2050. u odnosu na 1990., odnosno za oko 20 % do 2030. u odnosu na emisije
2008. Emisija stakleničkih plinova povećala se za 33 % u razdoblju
1990. – 2007., ali otada se smanjila zbog visokih cijena nafte, veće
učinkovitosti osobnih automobila i sporijeg rasta mobilnosti. Nastavak tog
trenda očekuje se do 2020., ali će nakon toga biti potrebni veći
napori za ostvarenje ciljeva Bijele knjige. Za daljnje smanjenje emisija iz prometa bit
će potrebna postupna transformacija cjelokupnog prometnog sustava u smjeru
bolje integracije različitih vrsta prijevoza, poboljšanog iskorištavanja
necestovnih alternativa, boljeg upravljanja prometnim tokovima s pomoću
inteligentnih prometnih sustava, intenzivnih inovacija u području pogonske
i navigacijske tehnologije, primjene tih tehnologija te alternativnih goriva.
To treba biti popraćeno dizajniranjem moderne i koherentne infrastrukture
te pametnim modelom naplaćivanja njezine uporabe. Države članice
trebale bi razmotriti i kako porezi na gorivo i vozila mogu pridonijeti
smanjenju emisije stakleničkih plinova u prometnom sektoru u skladu s
Komisijinim prijedlogom o oporezivanju energetskih proizvoda[18]. Na međunarodnom bi planu EU trebao
aktivno sudjelovati u Međunarodnoj organizaciji za civilno zrakoplovstvo
kako bi se do 2016. uspostavio globalan, tržišno utemeljen mehanizam, koji bi u
zrakoplovnom sektoru započeo s radom 2020. U vezi s emisijama iz pomorskog
prometa Komisija će provoditi strategiju integriranja tog sektora u
politike EU-a za smanjenje emisije stakleničkih plinova[19] te će s
Međunarodnom pomorskom organizacijom surađivati u pitanju globalnog
pristupa postizanju nužnog smanjenja emisija s pomoću najprimjerenijih
mjera. 4.2. Poljoprivreda i korištenje
zemljišta Poljoprivreda, prenamjena zemljišta i
šumarstvo pridonose ispunjenju mnogih ciljeva, primjerice proizvodnji hrane za
ljude i životinje, proizvodnji sirovina i energije, povećanju kvalitete
okoliša te zaštiti klime. Ti sektori sudjeluju
i u emisiji stakleničkih plinova i u njihovu uklanjanju iz atmosfere. Primjerice, emisije su povezane sa stočarstvom i
primjenom gnojiva, dok gospodarenje pašnjacima i agrošumarske mjere pridonose
uklanjanju CO2 iz atmosfere. Te emisije i umanjenja
trenutačno su predmet različitih dijelova klimatske politike EU-a.
Emisije iz poljoprivrede koje se ne odnose na CO2 predmet su Odluke
o raspodjeli tereta, dok su emisije CO2 i uklanjanje povezano s
korištenjem zemljišta i šumarstvom isključene iz EU-ovih ciljeva za
domaće smanjenje te se u obzir uzimaju u okviru međunarodnih obveza.
Da bi se osigurao ekonomičan doprinos svih sektora naporima umanjenja,
poljoprivreda, korištenje zemljišta, prenamjena zemljišta i šumarstvo trebali
bi se uključiti u cilj smanjenja stakleničkih plinova za 2030.
Daljnja analiza provest će se u cilju procjenjivanja potencijala za
umanjenje i najprimjerenijeg političkog pristupa, koji će se
temeljiti na budućoj odluci o raspodjeli tereta u vezi s emisijama
stakleničkih plinova izvan sustava za trgovanje emisijskim jedinicama, na
zasebnom stupu ili na kombinaciji tih dvaju instrumenata. Prateće
političke mjere trebale bi se temeljiti na iskustvima ekologizacije u
okviru zajedničke poljoprivredne politike i osigurati usklađenost s
drugim Unijinim politikama. 4.3. Izdvajanje i skladištenje CO2
Emisije stakleničkih plinova iz
energetske industrije i industrije s velikim udjelom CO2 u EU-u
moraju se znatno smanjiti kako bi se uskladile s dugoročnim ciljem EU-a u
pogledu stakleničkih plinova. S obzirom na to da su u nekim sektorima
dosegnute teoretske granice učinkovitosti i da se emisije u njihovu
proizvodnom procesu ne mogu izbjeći, izdvajanje i skladištenje CO2
može biti jedina dostupna mogućnost za dugoročno smanjenje izravnih
emisija iz industrijskih procesa. Stoga su tijekom sljedećeg
desetljeća nužni povećani napori u području istraživanja i
razvoja te demonstracija tržišne zrelosti izdvajanja i skladištenja CO2
kako bi se ono moglo uvesti u vremenskom okviru do 2030. Potporni okvir EU-a
oblikovat će se kontinuiranom i intenzivnijom primjenom prihoda od dražbi. U energetskom bi sektoru izdvajanje i
skladištenje CO2 moglo biti ključna tehnologija u proizvodnji
utemeljenoj na fosilnim gorivima, što bi omogućilo pokrivanje temeljnog
opterećenja i uravnoteženje elektroenergetskog sustava sa sve većim
udjelom varijabilne energije iz obnovljivih izvora. Države članice s
fosilnim zalihama i/ili visokim udjelom fosilnih goriva u svojoj kombinaciji
izvora energije trebale bi poduprijeti izdvajanje i skladištenje CO2
u predtržišnoj fazi radi smanjenja troškova i omogućivanja komercijalne
primjene sredinom sljedećeg desetljeća. To mora uključivati
razvoj odgovarajuće infrastrukture za skladištenje i transport CO2,
što se može financirati i sredstvima EU-a, primjerice Instrumentom za
povezivanje Europe ili njegovim potencijalnim nasljednikom. 4.4. Inovacije i financiranje Godišnja sredstva europskog strateškog
energetskotehnološkog plana (SET Plan) za ulaganje u istraživanje i razvoj
diljem Unije povećana su u Okviru za 2020. s 3,2 milijarde € na 5,4
milijardi €, a plan se razvija u integrirane smjernice za buduća ulaganja.
U razdoblju 2014. – 2020. Unija povećava ulaganja u istraživanje i razvoj
u području klime i energetike, a u okviru svojeg novog programa za
istraživanje i inovacije „Obzor 2020.” gotovo 6 milijardi € namijenit će
za energetsku učinkovitost, sigurne, čiste, niskougljične
tehnologije te pametne gradove i zajednice. Više sredstava bit će dostupno
za financijske instrumente, javno-privatna partnerstva i projekte malih i
srednjih poduzetnika. Neovisno o tome
EU će povećati napore u području istraživačke i inovacijske
politike u cilju podupiranja klimatskog i energetskog okvira nakon 2020. Na
temelju napretka postignutog u okviru trenutačnog strateškog
energetskotehnološkog plana treba već sad razmotriti na koji način
postići te ciljeve i koje prioritete treba odrediti. Poseban naglasak
treba staviti na brže smanjenje troškova i stavljanje niskougljičnih
tehnologija na tržište (obnovljivi izvori energije, energetska
učinkovitost i niskougljični industrijski procesi u više sektora).
Težište bi trebalo biti na ulaganjima u velike demonstrativne projekte,
poticanju potražnje za inovativnim tehnologijama i osiguranju primjerenog
regulatornog okvira na cjelokupnom jedinstvenom tržištu. Potvrđeno je da
se sazrijevanjem novih energetskih tehnologija očekuje smanjenje troškova
od 30 do 80 %. Te bi aktivnosti
mogle uključivati upotrebu prihoda od trgovanja emisijskim jedinicama za
financiranje demonstrativnih projekata za, primjerice, obnovljive izvore
energije, energetsku učinkovitost te kredite Europske investicijske banke
za poticanje većih privatnih ulaganja. U planovima za smanjenje emisije CO2
razrađenima u industrijskom sektoru navodi se potreba za razvojem
inovativnih niskougljičnih industrijskih procesa i novih
niskougljičnih proizvoda visoke dodane vrijednosti te za njihovim opsežnim
predstavljanjem. Stoga će se u skladu s Unijinom inovacijskom i industrijskom
politikom razmotriti koncept proširenog sustava NER300 kao sredstva za
usmjerivanje prihoda od trgovanja emisijskim jedinicama u predstavljanje
inovativnih niskougljičnih tehnologija u sektorima industrije i
proizvodnje električne energije. Dio prihoda od dražbi mogao bi se
iskoristiti za poticanje mjera za daljnje smanjenje stakleničkih plinova,
primjerice podupiranjem izjednačivanja i usklađivanja nacionalnih
programa za obnovljive izvore energije ili za proširenje interkonekcija i
uvođenje pametnih mreža, pri čemu bi težište trebalo biti na onim
državama članicama koje imaju slabiju investicijsku sposobnost. U okviru novih dogovorenih programa Unije za
promicanje energije iz obnovljivih izvora te povećanje minimalnih
vrijednosti energetske učinkovitost državama članicama otvaraju se
znatne mogućnosti. Sredstva EU-a u razdoblju 2014. – 2020. dostupna su u
okviru strukturnih i investicijskih fondova u kojima je za cilj prijelaza na
niskougljično gospodarstvo namijenjeno najmanje 23 milijarde €. Tako je
znatno povećana potpora EU-a za masovnije uvođenje obnovljivih izvora
energije, energetsku učinkovitost, niskougljični gradski prijevoz i
pametne mreže diljem EU-a. Snažniji naglasak treba staviti na strukturiranje i
primjenu novih (odnosno dokapitalizaciju postojećih) financijskih
instrumenata, čime će se potaknuti povjerenje ulagatelja te javno
financiranje iskoristiti za djelotvornije privlačenje privatnog kapitala. Treba međutim početi razmišljati o
instrumentima koji će u razdoblju nakon 2020. biti nužni za rješavanje
klimatskih i energetskih pitanja, uključujući razlike u troškovima
pojedinačnih država članica, što je opisano u odjeljku 2.1. Bit
će važno razviti financijske instrumente za male i srednje poduzetnike te
im olakšati pristup financiranju. S pomoću tih instrumenata regionalna i
lokalna tijela mogla bi ulagati u niskougljične mogućnosti te ih
iskorištavati, kao trenutačno u slučaju Unijine inicijative za
pametne gradove, kojom se gradovi i regije podupiru u poduzimanju ambicioznih i
pionirskih mjera u svrhu dostizanja cilja smanjenja emisije stakleničkih
plinova za 40 % do 2020. zahvaljujući održivoj uporabi i proizvodnji
energije.[20]
5. Međunarodni kontekst U novom okviru za 2030. moraju se u obzir
uzeti trenutačna međunarodna situacija i očekivane promjene.
Energetski krajolik prolazi kroz dalekosežne promjene. U razdoblju do 2030.
doći će do globalnog porasta potražnje za energijom, osobito u Aziji,
gdje se u zemljama poput Kine i Indije očekuje znatan porast uvoza energenata
na bazi ugljikovodika. Očekuje se da će veća potražnja za
energijom djelomično biti pokrivena razvojem novih izvora, što je
omogućeno tehnološkim napretkom (podvodna crpilišta na velikim dubinama,
nove metode proizvodnje, nekonvencionalni izvori) i povezanom geografskom
diversifikacijom proizvodnje i trgovinskih putova (osobito za ukapljeni
prirodni plin). Trgovinski putovi i cijene energije pod snažnim su utjecajem
tih promjena, što će zbog visoke ovisnosti u uvozu imati i posljedice za
EU. Istodobno se zahvaljujući globalizaciji energetskih kanala i
većem broju međunarodnih činitelja stvara dinamika za razvoj
novoga globalnog pristupa za regulirano javno upravljanje u području
energetike. Napori Unijinih međunarodnih partnera pri
smanjenju emisije stakleničkih plinova različiti su. Pristup „od dna
prema vrhu” (bottom up) u okviru postupnog obvezivanja iz Kopenhagena i Cancúna
bio je važan, iako nedostatan korak u smjeru zajedničkog djelovanja u
okviru kojega je više od stotinu zemalja, uključujući Kinu, Indiju,
Brazil, SAD i EU (koji su zajedno odgovorni za više od 80 % globalnih
emisija), prihvatilo određene strategije za klimu. Mjere za zaštitu klime
općenito su rascjepkane i prilagođene određenim gospodarskim
uvjetima. Trideset osam razvijenih zemalja, uključujući EU, države
članice i Island, prihvatilo je pravno obvezujuće smanjenje emisija u
drugoj fazi Protokola iz Kyota, koje prosječno iznosi najmanje 18 % u
odnosu na 1990. Iako je to jedan postotni bod više nego u prvoj fazi, novu
obvezu nisu prihvatili Japan, Novi Zeland i Ruska Federacija. Okvir 3.: Međunarodni napredak u smanjenju emisije stakleničkih plinova Godine 2012. globalna emisija ugljikova dioksida povećala se za 1,1 %, što je manje od prosječnog godišnjeg porasta tijekom prošlog desetljeća od 2,9 %. Najveća količina emisija CO2 otpada na Kinu (29 % globalne emisije), SAD (16%), EU (11%), Indiju (6%), Rusku Federaciju (5%) i Japan (3,8%). Od 1990. emisija CO2 u Kini snažno se povećala za oko 290 %, tj. za oko 70 % u odnosu na 2005. Količina emisije po glavi stanovnika sada otprilike odgovara vrijednosti u EU-u, što iznosi oko 7 tona. Godine 2012. emisija CO2 u SAD-u smanjila se za 4 %, a smanjenje u odnosu na 2005. iznosi 12 %. Međutim količina emisija po glavi stanovnika mnogo je veća: oko 16,4 tone u 2012. Znatno smanjenje emisija pripisuje se iskorištavanju domaćeg plina iz škriljevca, koji je u sektoru proizvodnje električne energije zamijenio ugljen. Emisije u Indiji povećale su se 2012. za 6,8 %, u razdoblju 2005. – 2012. za 53 %, a u odnosu na 1990. za 200 %, no vrijednost od 2 tone po glavi stanovnika još je uvijek znatno niža nego u EU-u. Količina emisija u Japanu nije se promijenila od 2005. do 2012., ali veća je nego 1990. i raste. Japan je nedavno, u svjetlu preispitivanja energetske politike nakon nuklearne nesreće u Fukushimi, znatno reducirao svoj plan za smanjenje stakleničkih plinova do 2020. Slično su postupile i Australija i Kanada. Kina je u ovom trenutku, uz EU, najveći
ulagatelj u energiju iz obnovljivih izvora te je u važnim gospodarskim regijama
pokrenula niz regionalnih sustava za trgovanje emisijskim jedinicama u cilju
razvoja nacionalnog sustava, pri čemu se posebna pozornost posvećuje
lokalnom onečišćenju zraka i energetskoj sigurnosti. SAD je smanjio emisije
stakleničkih plinova u skladu s ciljem smanjenja od 17 % do 2020. (u
odnosu na 2005.), što nije potaknuto samo prijelazom s ugljena na plin nego i
strožim normama za CO2 za automobile, većom primjenom
obnovljivih izvora energije te zahvaljujući aktivnom privatnom sektoru u
kojem se mnogo ulaže u nove tehnologije i inovacije. Brazil je postignuo
napredak u ograničavanju masovnog krčenja šuma. Iako EU
trenutačno vodi u globalnom poretku za niskougljične tehnologije,
druga velika i brzo rastuća gospodarstva istaknula su strateški interes za
natjecanjem u tim novim tržištima. Obnovljene ambicije u području klime i
energetike omogućit će Europi da zadrži prednost koju je kao pionir
stekla na tim brzo rastućim globalnim tržištima. Ukupno gledano, i dalje postoji veliki jaz između
planiranih mjera i onoga što je potrebno da ograničenje rasta
prosječne globalne temperature za manje od 2°C[21]. Zbog toga su ugovorne
strane UNFCCC-a pokrenule 2011. proces usmjeren na zaključivanje novog
međunarodnog sporazuma u Parizu u prosincu 2015., koji bi se odnosio na
sve ugovorne strane i vrijedio za razdoblje nakon 2020. Ugovorne se strane
pozivaju da do prvog tromjesečja 2015. dostave svoje doprinose kako bi
dovoljno vremena ostalo za raspravu i ocjenjivanje dostatnosti za ostvarenje cilja
ograničenja rasta prosječne globalne temperature za manje od 2°C. Unija bi trebala
biti spremna preuzeti svoju ulogu i poduzimati daljnje ambiciozne mjere za
smanjenje emisije stakleničkih plinova te promicanje energije iz
obnovljivih izvora i energetske učinkovitosti. Suočivanje s globalnim
izazovom borbe protiv promjene klime nije samo u našem interesu nego na
djelovanje trebamo pozvati i naše međunarodne partnere. Snažnije
međunarodno djelovanje pridonijelo bi održavanju dugoročne konkurentnosti
Unijinih industrijskih temelja. 6. Sljedeći koraci Komisija smatra da ključni elementi novog
klimatskog i energetskog okvira za 2030. trebaju uključivati cilj
smanjenja emisije stakleničkih plinova na razini EU-a, koji u obliku
obvezujućih nacionalnih ciljeva treba ravnomjerno rasporediti na države
članice; reformu sustava za trgovanje emisijskim jedinicama; cilj na
razini EU-a u pogledu udjela energije iz obnovljivih izvora i novi europski
postupak upravljanja energetskom i klimatskom politikom utemeljen na planovima
država članica za konkurentnu, sigurnu i održivu energiju. Energetska
učinkovitost i dalje će imati važnu ulogu pri ispunjivanju klimatskih
i energetskih ciljeva Unije, što će se preispitati tijekom 2014. Komisija poziva Vijeće i Europski
parlament na dogovor do kraja 2014. o obvezivanju EU-a početkom 2015. na
smanjenje emisije stakleničkih plinova za 40 % u okviru pregovora
koji će se zaključiti u Parizu u prosincu 2015. Unija bi trebala biti
spremna pozitivno pridonijeti sastanku na vrhu koji će u rujnu 2014.
organizirati glavnni tajnik UN-a. Komisija poziva Vijeće i Europski
parlament i da podrže cilj na razini EU-a o udjelu od 27 % energije iz
obnovljivih izvora u potrošnji EU-a do 2030., što bi trebalo postići
jasnim obvezivanjem država članica te poduprijeti učinkovitijim
mehanizmima i pokazateljima na razini EU-a. Komisija poziva Vijeće i Europski
parlament i da podrže Komisijin pristup budućim klimatskim i energetskim
politikama te njezin prijedlog za uspostavu pojednostavnjenog i djelotvornog sustava
upravljanja u svrhu ispunjivanja ciljeva u području klime i energetike. [1] Podatci Eurostata o robnom i uslužnom sektoru u
području okoliša. [2] Climate Change 2013: The Physical Science Basis; Working
Group I of the IPCC; Summary for Policy Makers, October 2013. [3] COM(2013) 169: Zelena knjiga o okviru za klimatsku i
energetsku politiku za 2030. [4] COM(2011) 885 Energetski plan do 2050.; COM(2011) 112
Plan za prijelaz na konkurentno niskougljično gospodarstvo do 2050. [5] http://ec.europa.eu/energy/consultations/20130702_green_paper_2030_en.htm [6] COM(2011) 885 [7] COM(2014) 14 [8] Sektorom u sustavu za trgovanje emisijskim jedinicama
obuhvaćeno je 11 000 fiksnih postrojenja uključenih u
proizvodnju energije, koji su i sami znatni potrošači energije. [9] COM(2012) 595 [10] COM(2013) 17 [11] COM(2013) 659 [12] COM(2014) 20 [13] C(2013) 7243 [14] http://ec.europa.eu/competition/consultations/2013_state_aid_environment/index_en.html [15] COM(2014) 21; SWD(2014) 19; SWD(2014) 20. [16] COM(2014) 23, C(2014) 267 [17] COM(2011) 144 [18] COM(2011) 169 [19] COM (2013) 479 [20] http://setis.ec.europa.eu/set-plan-implementation/technology-roadmaps/european-initiative-smart-cities [21] UNEP: The Emissions Gap Report 2013.