EUR-Lex Access to European Union law

Back to EUR-Lex homepage

This document is an excerpt from the EUR-Lex website

Document 62014CJ0310

Presuda Suda (šesto vijeće) od 15. listopada 2015.
Nike European Operations Netherlands BV protiv Sportland Oy.
Zahtjev za prethodnu odluku – Uredba (EZ) br. 1346/2000 – Članci 4. i 13. – Stečajni postupak – Štetne radnje – Tužba radi povrata uplata izvršenih prije datuma otvaranja stečajnog postupka – Zakon države članice o otvaranju stečajnog postupka – Zakon druge države članice koji uređuje predmetnu radnju – Zakon koji ne dopušta‚ u tom slučaju, ni na koji način, osporiti tu radnju’ – Teret dokazivanja.
Predmet C-310/14.

Presuda Suda (šesto vijeće) od 15. listopada 2015.
Nike European Operations Netherlands BV protiv Sportland Oy.
Zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Helsingin hovioikeus.
Zahtjev za prethodnu odluku – Uredba (EZ) br. 1346/2000 – Članci 4. i 13. – Stečajni postupak – Štetne radnje – Tužba radi povrata uplata izvršenih prije datuma otvaranja stečajnog postupka – Zakon države članice o otvaranju stečajnog postupka – Zakon druge države članice koji uređuje predmetnu radnju – Zakon koji ne dopušta‚ u tom slučaju, ni na koji način, osporiti tu radnju’ – Teret dokazivanja.
Predmet C-310/14.

Digital reports (Court Reports - general)

Predmet C‑310/14

Nike European Operations Netherlands BV

protiv

Sportland Oy

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Helsingin hovioikeus)

„Zahtjev za prethodnu odluku — Uredba (EZ) br. 1346/2000 — Članci 4. i 13. — Stečajni postupak — Štetne radnje — Tužba radi povrata uplata izvršenih prije datuma otvaranja stečajnog postupka — Zakon države članice o otvaranju stečajnog postupka — Zakon druge države članice koji uređuje predmetnu radnju — Zakon koji ne dopušta‚ u tom slučaju, ni na koji način ‚osporiti tu radnju’ — Teret dokazivanja“

Sažetak – Presuda Suda (šesto vijeće) od 15. listopada 2015.

  1. Pravo Europske unije — Tumačenje — Višejezični tekstovi — Ujednačeno tumačenje — Odstupanja između različitih jezičnih verzija — Kontekst i cilj predmetnog propisa kao referentne osnove

    (Uredba Vijeća br. 1346/2000, čl. 13.)

  2. Pravosudna suradnja u građanskim stvarima — Stečajni postupci — Uredba br. 1346/2000 — Štetne radnje — Primjenjiv zakon — Iznimka od općeg pravila primjene lex fori concursus — Uvjeti primjene — Radnja koju se ne može pobijati na osnovi prava primjenjivog na tu radnju (lex causae) — Obveza uzimanja u obzir svih okolnosti slučaja

    (Uredba Vijeća br. 1346/2000, čl. 13.)

  3. Pravosudna suradnja u građanskim stvarima — Stečajni postupci — Uredba br. 1346/2000 — Štetne radnje — Primjenjiv zakon — Iznimka od općeg pravila primjene lex fori concursus — Uvjeti primjene — Radnja koju se ne može pobijati na osnovi prava primjenjivog na tu radnju (lex causae) — Teret dokazivanja koji je na protivniku zahtjeva za ništavost, pobojnost ili nemogućnost izvršenja

    (Uredba Vijeća br. 1346/2000, čl. 13.)

  4. Pravosudna suradnja u građanskim stvarima — Stečajni postupci — Uredba br. 1346/2000 — Štetne radnje — Primjenjiv zakon — Iznimka od općeg pravila primjene lex fori concursus — Uvjeti primjene — Radnja koju se ne može pobijati na osnovi prava primjenjivog na tu radnju (lex causae) — Teret dokazivanja uređen uredbom — Nepostojanje postupovnih radnji — Primjena nacionalnog prava — Uvjet — Poštovanje načela ekvivalentnosti i djelotvornosti

    (Uredba Vijeća br. 1346/2000, čl. 13.)

  5. Pravosudna suradnja u građanskim stvarima — Stečajni postupci — Uredba br. 1346/2000 — Štetne radnje — Primjenjiv zakon — Iznimka od općeg pravila primjene lex fori concursus — Uvjeti primjene — Radnja koju se ne može pobijati na osnovi prava primjenjivog na tu radnju (lex causae) — Ocjenjivanje s obzirom na sve odredbe i opća načela tog zakona

    (Uredba Vijeća br. 1346/2000, čl. 13.)

  6. Pravosudna suradnja u građanskim stvarima — Stečajni postupci — Uredba br. 1346/2000 — Štetne radnje — Primjenjiv zakon — Iznimka od općeg pravila primjene lex fori concursus — Uvjeti primjene — Radnja koju se ne može pobijati na osnovi prava primjenjivog na tu radnju (lex causae) — Teret dokaza koji je na protivniku zahtjeva za ništavost, pobojnost ili nemogućnost izvršenja — Teret dokazivanja koji je na podnositelju zahtjeva samo ako protivnik pobijanja prethodno utvrdi da je predmetna radnja nepobojna

    (Uredba Vijeća br. 1346/2000, čl. 13.)

  1.  Vidjeti tekst odluke.

    (t. 17.)

  2.  Članak 13. Uredbe br. 1346/2000 o stečajnom postupku treba tumačiti na način da je njegova primjena, vodeći računa o svim okolnostima ovog slučaja, uvjetovana time da se radnja o kojoj je riječ ne može pobijati na osnovi prava primjenjivog na tu radnju (lex causae).

    Naime, cilj je članka 13. spomenute uredbe zaštititi legitimna očekivanja osobe koja je imala koristi od radnje koja je bila štetna za sve vjerovnike na način da predviđa da će ta radnja i nakon otvaranja stečajnog postupka biti uređena pravom koje je na nju bilo primjenjivo u trenutku kada je poduzeta, to jest lex causae. Iz tog cilja jasno proizlazi da primjena spomenutog članka zahtijeva uzimanje u obzir svih okolnosti ovog slučaja. Naime, ne može postojati legitimno očekivanje kada se nakon otvaranja stečajnog postupka zakonitost radnje ocjenjuje bez uzimanja u obzir tih okolnosti iako se o njima trebalo voditi računa s obzirom na to da takav postupak nije otvoren.

    Osim toga, obvezi strogog tumačenja iznimke predviđene člankom 13. spomenute uredbe protivno je široko tumačenje dosega tog članka koje osobi koja je imala koristi od radnje štetne za sve radnike dopušta da izbjegne primjenu lex fori concursus pozivajući se samo na apstraktan način na nepobojnost dotične radnje na osnovi odredbe lex causae.

    (t. 19.‑22. i t. 1. izreke)

  3.  U svrhu primjene članka 13. Uredbe br. 1346/2000 o stečajnom postupku i u slučaju kada se protivnik zahtjeva za ništavost, pobojnost ili nemogućnost izvršenja neke radnje poziva na odredbu zakona primjenjivog na tu radnju (lex causae) prema kojoj se ta radnja može pobijati samo u okolnostima predviđenima tom odredbom, na tom je protivniku da se pozove na nepostojanje tih okolnosti te da o tome pruži dokaz.

    Naime, iz samog teksta članka 13. spomenute uredbe proizlazi da je na protivniku zahtjeva za ništavost, pobojnost ili nemogućnost izvršenja neke radnje da pruži dokaz o činjenici da se ta radnja, na osnovi lex causae, ne može pobijati. Usto, time što predviđa da protivnik pobijanja treba pružiti dokaz da se razmatrana radnja ne može ni na koji način pobijati, i to vodeći računa o svim okolnostima ovog slučaja, spomenuti članak 13. tom protivniku također, barem implicitno, nameće obvezu pružanja dokaza o postojanju činjenica na temelju kojih je moguće zaključiti da je dotična radnja nepobojna kao i o nepostojanju bilo kakvih elemenata koji bi se protivili tom zaključku.

    (t. 25., 31. i t. 2. izreke)

  4.  Iako članak 13. Uredbe br. 1346/2000 o stečajnom postupku izričito uređuje dodjelu tereta dokazivanja, on ne sadrži odredbe koje se odnose na specifičnije postupovne aspekte. Stoga taj članak ne sadrži odredbe koje se osobito odnose na načine izvođenja dokaza, dopuštena dokazna sredstva pred nadležnim nacionalnim sudom ili načela koja uređuju ocjenu tog suda dokazne snage dokaza koji su mu podneseni.

    U nedostatku usklađivanja tih pravila, ona moraju biti utvrđena nacionalnim pravnim poretkom svake države članice, sukladno načelu njihove procesne autonomije, pod uvjetom da nisu nepovoljnija od onih koja uređuju slične nacionalne situacije (načelo ekvivalentnosti) te da u praksi ne onemogućuju ili pretjerano ne otežavaju ostvarivanje pravâ koja im dodjeljuje pravni poredak Unije (načelo djelotvornosti).

    Potonjem se načelu, s jedne strane, protivi primjena nacionalnih postupovnih pravila koja bi u praksi onemogućila ili pretjerano otežala pozivanje na članak 13. Uredbe br. 1346/2000, propisujući prestroga pravila, posebice što se tiče negativnog dokaza o nepostojanju određenih okolnosti. S druge strane, tom su načelu protivna prezahtjevna nacionalna pravila o dokazivanju čija bi primjena u praksi dovela do prebacivanja tereta dokazivanja predviđenog u članku 13. spomenute uredbe.

    Međutim, teškoća povezana s pružanjem dokaza o postojanju okolnosti u kojima bi lex causae isključio mogućnost pobijanja predmetne radnje ili, ako je primjenjivo, o nepostojanju okolnosti predviđenih u lex causae u kojima bi ta radnja mogla biti pobijana ne bi sama po sebi naštetila načelu djelotvornosti, već bi prije odgovorila zahtjevu za strogo tumačenje spomenutog članka.

    (t. 27.‑30.)

  5.  Članak 13. Uredbe br. 1346/2000 o stečajnom postupku treba tumačiti na način da pojmovi „te se radnje ne smiju [...], ni na koji način, osporiti“ podrazumijevaju, osim odredaba zakona primjenjivog na tu radnju (lex causae) koje se primjenjuju u području stečajnog prava, sve odredbe i opća načela tog prava.

    Naime, članak 13. spomenute uredbe ima za cilj zaštititi legitimna očekivanja onoga koji je imao koristi od radnje štetne za sve vjerovnike time što predviđa da će ta radnja i nakon otvaranja stečajnog postupka biti uređena lex causae. Osim toga, primjena tog članka 13. u korist takve osobe koja ima koristi zahtijeva uzimanje u obzir svih okolnosti tog slučaja.

    Cilj zaštite legitimnih očekivanja kao i potreba za uzimanjem u obzir svih okolnosti tog slučaja nameću tumačenje članka 13. iste uredbe prema kojem spomenuta osoba koja ima koristi mora dokazati da razmatrana radnja nije pobojna ni na osnovi odredaba lex causae primjenjivih u području stečajnog prava kao ni na osnovi cjelokupnog lex causae.

    Naime, s jedne strane, tekst članka 13. Uredbe br. 1346/2000 jasno naginje u korist takvom tumačenju, s obzirom na to da nameće osobi koja je imala koristi od takve štetne radnje teret dokazivanja da takva radnja nije pobojna „ni na koji način“. S druge strane, nema mjesta legitimnom očekivanju u slučaju kada se neka radnja, koja je pobojna na osnovi odredbe ili općeg načela lex causae, nakon otvaranja stečajnog postupka ocjenjivala samo u pogledu odredaba lex causae primjenjivih u području stečajnog prava.

    (t. 33.‑36. i t. 3. izreke)

  6.  Članak 13. Uredbe br. 1346/2000 o stečajnom postupku treba tumačiti na način da protivnik zahtjeva za ništavost, pobojnost ili nemogućnost izvršenja neke radnje treba dokazati da zakon primjenjiv na tu radnju (lex causae), u svojoj cijelosti, ne dopušta pobijanje spomenute radnje.

    Članak 13. spomenute uredbe, prema kojem je na protivniku pobijanja da se pozove na nepostojanje okolnosti koje bi dopustile pobijanje te radnje na osnovi lex causae te da o tome podnese dokaz, ne razlikuje odredbe lex causae primjenjive u području stečajnog prava od odredaba i načela lex causae primjenjivih u drugim područjima prava, ali predviđa da je na spomenutom protivniku da dokaže da se predmetna radnja ne može pobijati „ni na koji način“. Stoga iz teksta tog članka jasno proizlazi da ga treba tumačiti na način da protivnik pobijanja treba dokazati da lex causae, u svojoj cijelosti, ne dopušta pobijanje te radnje.

    Takav zaključak također je u skladu s načelom prema kojem se članak 13. Uredbe br. 1346/2000 treba usko tumačiti i koje odgovara cilju spomenutog članka 13., a to je zaštita legitimnih očekivanja osobe koja je imala koristi od radnje štetne za sve vjerovnike time što predviđa da je takva radnja i dalje uređena pravom koje je na nju bilo primjenjivo u trenutku kada se izvršavala.

    Nacionalni sud kojemu je podnesen zahtjev za ništavost, pobojnost ili nemogućnost izvršenja neke radnje ne može smatrati da je na podnositelju zahtjeva da pruži dokaz o postojanju odredbe ili načela spomenutog zakona na temelju kojih se ta radnja može pobijati, osim kada taj sud smatra da je protivnik pobijanja u početku u pogledu pravila uobičajeno primjenjivih prema nacionalnom postupovnom pravu doista utvrdio da je spomenuta radnja, na temelju istog zakona, nepobojna.

    (t. 38.‑41., 45. i t. 4. izreke)

Top