Predmet C‑188/15

Asma Bougnaoui
i
Association de défense des droits de l’homme (ADDH)

protiv

Micropole SA

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Cour de cassation (Francuska))

„Zahtjev za prethodnu odluku – Socijalna politika – Direktiva 2000/78/EZ – Jednako postupanje – Diskriminacija na temelju vjere ili uvjerenja – Stvaran i odlučujući uvjet za obavljanje zanimanja – Pojam – Želja klijenta da usluge ne pruža radnica koja nosi islamsku maramu za glavu”

Sažetak – Presuda Suda (veliko vijeće) od 14. ožujka 2017.

1. Socijalna politika–Jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja–Direktiva 2000/78–Pojam vjere–Doseg

   (Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 10. st. 1. i čl. 52. st. 3.; Direktiva Vijeća 2000/78, čl. 1.)

2. Socijalna politika–Jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja–Direktiva 2000/78–Zabrana diskriminacije na temelju vjere ili uvjerenja–Stvarni i odlučujući uvjet za obavljanje zanimanja–Pojam–Namjera poslodavca kojom se vodi računa o klijentovim željama da usluge navedenog poslodavca više ne pruža zaposlenica koja nosi islamsku maramu za glavu–Isključenost

   (Direktiva Vijeća 2000/78, uv. izj. 23. i čl. 4. st. 1.)

1.  U odnosu na pojam „vjere” iz članka 1. te direktive, valja navesti da ona ne sadržava njegovu definiciju.

   Međutim, zakonodavac Unije u uvodnoj izjavi 1. Direktive 2000/78 uputio je na temeljna prava kako su zajamčena Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisanom u Rimu 4. studenoga 1950.(u daljnjem tekstu: EKLJP), koja u članku 9. predviđa da svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi, koje uključuje osobito slobodu da se pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoju vjeroispovijed ili uvjerenje bogoslužjem, poučavanjem, praktičnim vršenjem i obredima.

   U istoj uvodnoj izjavi zakonodavac Unije također je uputio na ustavne tradicije zajedničke državama članicama, kao opća načela prava Unije. Među tim pravima koja proizlaze iz zajedničkih ustavnih tradicija i koja su potvrđena u Povelji Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) nalazi se i sloboda savjesti i vjeroispovijedi, zajamčena u članku 10. stavku 1. Povelje. Sukladno toj odredbi, to pravo uključuje slobodu promjene vjeroispovijedi ili uvjerenja te slobodu, pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazivanja vjeroispovijedi ili uvjerenja bogoslužjem, poučavanjem, praksom i obredima. Kao što to proizlazi iz Objašnjenja koja se odnose na Povelju Europske unije o temeljnim pravima (SL 2007., C 303, str. 17.), pravo zajamčeno njezinim člankom 10. stavkom 1. odgovara pravu zajamčenom člankom 9. EKLJP‑a te, sukladno članku 52. stavku 3. Povelje, ima isto značenje i opseg primjene kao i potonji.

   Budući da EKLJP i, posljedično Povelja, daju široko tumačenje pojma „vjera”, tako da u njega uključuju i pojam slobode iskazivanja svoje vjeroispovijedi, valja navesti da je zakonodavac Unije prilikom donošenja Direktive 2000/78 odlučio zadržati isti pristup, tako da pojam „vjera” iz članka 1. te direktive treba tumačiti tako da obuhvaća forum internum, odnosno činjenicu imanja uvjerenja, kao i forum externum, odnosno javno iskazivanje vjere.

   (t. 27.‑30.)

2.  Članak 4. stavak 1. Direktive Vijeća 2000/78/EZ od 27. studenoga 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja treba tumačiti na način da se poslodavčeva namjera kojom se vodi računa o klijentovim željama da usluge navedenog poslodavca više ne pruža zaposlenica koja nosi islamsku maramu za glavu ne može smatrati stvarnim i odlučujućim uvjetom za obavljanje zanimanja u smislu te odredbe.

   Valja nadalje naglasiti da, sukladno uvodnoj izjavi 23. Direktive 2000/78, samo u vrlo malom broju slučajeva određena značajka koja je, među ostalim, povezana s vjerom može predstavljati stvaran ili odlučujući uvjet za obavljanje zanimanja.

   Valja još istaknuti da, u skladu s odredbama istog članka 4. stavka 1. Direktive 2000/78, predmetna značajka može predstavljati takav uvjet samo kada je potrebna „zbog prirode određenih profesionalnih djelatnosti ili zbog uvjeta u kojima se obavljaju”.

   Iz tih različitih navoda proizlazi da pojam „stvarni i odlučujući uvjet za obavljanje zanimanja” u smislu te odredbe upućuje na značajku koja je objektivno određena prirodom predmetne profesionalne djelatnosti ili uvjetima u kojima se obavlja. Ona se, međutim, ne može odnositi na subjektivna promišljanja, kao što je poslodavčeva namjera kojom se vodi računa o klijentovim posebnim željama.

   (t. 38.‑41. i izreka)