Predmet C‑157/15

Samira Achbita
i
Centrum voor gelijkheid van kansen en voor racismebestrijding

protiv

G4S Secure Solutions NV

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Hof van Cassatie)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Socijalna politika – Direktiva 2000/78/EZ – Jednako postupanje – Diskriminacija na temelju vjere ili uvjerenja – Interni pravilnik poduzeća kojim se radnicima zabranjuje nošenje vidljivih simbola političke, filozofske ili vjerske naravi na radnom mjestu – Izravna diskriminacija – Nepostojanje – Neizravna diskriminacija – Zabrana radnici da nosi islamsku maramu za glavu”

Sažetak – Presuda Suda (veliko vijeće) od 14. ožujka 2017.

1. Socijalna politika–Jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja–Direktiva 2000/78/EZ–Pojam vjere–Doseg

   (Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 10. st. 1. i čl. 52. st. 3.; Direktiva Vijeća 2000/78, čl. 1.)

2. Socijalna politika–Jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja–Direktiva 2000/78/EZ–Zabrana diskriminacija na temelju vjere ili uvjerenja–Interni pravilnik privatnog poduzeća kojim se zabranjuje nošenje vidljivih simbola političke, filozofske ili vjerske naravi na radnom mjestu–Zabrana nošenja islamske marame za glavu–Nepostojanje izravne diskriminacije–Postojanje moguće neizravne diskriminacije–Opravdanje koje se temelji na postavljenom legitimnom cilju–Poštovanje načela proporcionalnosti–Provjera od strane nacionalnog suda

   (Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 16.; Direktiva Vijeća 2000/78, čl. 2. st. 2. t. (a) i (b))

1.  U odnosu na pojam „vjere” iz članka 1. Direktive 2000/78, valja navesti da ona ne sadržava njegovu definiciju.

   Međutim, zakonodavac Unije u uvodnoj izjavi 1. Direktive 2000/78 uputio je na temeljna prava kako su zajamčena Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisanom u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), koja u članku 9. predviđa da svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi, koje uključuje osobito slobodu da se pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoju vjeroispovijed ili uvjerenje bogoslužjem, poučavanjem, praktičnim vršenjem i obredima.

   U istoj uvodnoj izjavi zakonodavac Unije također je uputio na ustavne tradicije zajedničke državama članicama, kao opća načela prava Unije. Među tim pravima koja proizlaze iz zajedničkih ustavnih tradicija i koja su potvrđena u Povelji Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) nalazi se i sloboda savjesti i vjeroispovijedi, zajamčena u članku 10. stavku 1. Povelje. Sukladno toj odredbi, to pravo uključuje slobodu promjene vjeroispovijedi ili uvjerenja te slobodu, pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazivanja vjeroispovijedi ili uvjerenja bogoslužjem, poučavanjem, praksom i obredima. Kao što to proizlazi iz Objašnjenja koja se odnose na Povelju Europske unije o temeljnim pravima (SL 2007., C 303, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 120.), pravo zajamčeno njezinim člankom 10. stavkom 1. odgovara pravu zajamčenom člankom 9. EKLJP‑a te, sukladno članku 52. stavku 3. Povelje, ima isto značenje i opseg primjene kao i potonji.

   Budući da EKLJP i, posljedično, Povelja daju široko tumačenje pojma „vjeroispovijedi”, tako da u njega uključuju i pojam slobode iskazivanja svoje vjeroispovijedi, valja navesti da je zakonodavac Unije prilikom donošenja Direktive 2000/78 odlučio zadržati isti pristup, tako da pojam „vjere” iz članka 1. te direktive treba tumačiti tako da obuhvaća forum internum, odnosno činjenicu imanja uvjerenja, kao i forum externum, odnosno javno iskazivanje vjere.

   (t. 25.‑28.)

2.  Članak 2. stavak 2. točku (a) Direktive Vijeća 2000/78/EZ od 27. studenoga 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja treba tumačiti na način da zabrana nošenja islamske marame za glavu koja proizlazi iz internog pravila privatnog poduzeća kojim se zabranjuje vidljivo nošenje svih političkih, filozofskih ili vjerskih simbola na radnom mjestu ne predstavlja izravnu diskriminaciju na temelju vjere ili uvjerenja u smislu te direktive.

   U ovom slučaju interno pravilo o kojem je riječ u glavnom postupku odnosi se na nošenje vidljivih simbola političkih, filozofskih ili vjerskih uvjerenja te stoga bez razlike obuhvaća svako iskazivanje takvih uvjerenja. Slijedom toga, za navedeno pravilo treba smatrati da na jednak način postupa prema svim radnicima poduzeća, propisujući im na općenit način i bez ikakve razlike obvezu neutralnosti u pogledu odijevanja koja se protivi nošenju takvih simbola.

   Nasuprot tomu, takvo interno pravilo privatnog poduzeća može predstavljati neizravnu diskriminaciju u smislu članka 2. stavka 2. točke (b) Direktive 2000/78 ako se utvrdi da naizgled neutralna obveza koju ono predviđa zapravo dovodi u neravnopravan položaj osobe određene vjere ili uvjerenja, osim u slučaju kad je ono objektivno opravdano legitimnim ciljem, kao što je poslodavčeva želja da u odnosima sa svojim klijentima slijedi politiku političke, filozofske i vjerske neutralnosti, a da su sredstva za postizanje tog cilja primjerena i nužna, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.

   Kada je, na prvome mjestu, riječ o uvjetu koji se odnosi na postojanje legitimnog cilja, valja istaknuti da želju da se u odnosima s javnim i privatnim klijentima iskazuje politika političke, filozofske ili vjerske neutralnosti treba smatrati legitimnom.

   Naime, poslodavčeva želja da prema klijentima prikazuje imidž neutralnosti odnosi se na slobodu poduzetništva, koja je priznata u članku 16. Povelje, i u načelu je legitimna, osobito kad je poslodavac u postizanje tog cilja uključio samo radnike koji trebaju stupati u kontakt s njegovim klijentima.

   Kada je, na drugome mjestu, riječ o primjerenosti internog pravila poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, valja utvrditi da činjenica zabrane radnicima da vidljivo nose simbole političkih, filozofskih ili vjerskih uvjerenja može osigurati dobru primjenu politike neutralnosti, pod uvjetom da se ta politika uistinu slijedi na dosljedan i sustavan način (vidjeti u tom smislu presude od 10. ožujka 2009., Hartlauer, C‑169/07, EU:C:2009:141, t. 55. i od 12. siječnja 2010., Petersen, C‑341/08, EU:C:2010:4, t. 53.).

   Kada je, na trećemu mjestu, riječ o nužnosti zabrane o kojoj je riječ u glavnom postupku, valja provjeriti je li ona ograničena na ono što je nužno potrebno. U ovom slučaju treba provjeriti odnosi li se zabrana vidljivog nošenja svih simbola ili odjeće koju je moguće povezati s religijskim vjerovanjem ili s političkim ili filozofskim uvjerenjem isključivo na radnike G4S‑a koji su u kontaktu s klijentima. Ako je to slučaj, navedenu zabranu treba smatrati nužno potrebnom za ostvarenje cilja koji se želi postići.

   U ovom slučaju, kada je riječ o odbijanju radnice poput S. Achbite da odustane od nošenja islamske marame za glavu pri obavljanju svoje profesionalne aktivnosti s klijentima društva G4S, na sudu koji je uputio zahtjev jest da provjeri je li joj društvo G4S slijedom tog odbijanja moglo ponuditi radno mjesto koje ne podrazumijeva vizualni kontakt s tim klijentima, prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu, vodeći računa o zabranama svojstvenima tom poduzeću, a da pritom ne snosi dodatni trošak. Sud koji je uputio zahtjev dužan je, imajući u vidu sve elemente spisa, voditi računa o postojećim interesima i ograničiti ograničenja predmetnih sloboda na ono što je nužno potrebno.

   (t. 30., 37., 38., 40., 42.‑44. i izreka)