Spojeni predmeti C‑154/15, C‑307/15 i C‑308/15

Francisco Gutiérrez Naranjo

protiv

Cajasur Banco SAU,

Ana María Palacios Martínez

protiv

Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA (BBVA)

i

Banco Popular Español SA

protiv

Emilija Irlesa Lópeza

i

Terese Torres Andreu

(zahtjevi za prethodnu odluku koje su podnijeli Juzgado de lo Mercantil no 1 de Granada i Audiencia Provincial de Alicante)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Direktiva 93/13/EEZ – Potrošački ugovori – Hipotekarni zajmovi – Nepoštene odredbe – Članak 4. stavak 2. – Članak 6. stavak 1. – Proglašenje ništavosti – Ograničavanje od strane nacionalnog suda vremenskih učinaka proglašenja ništavosti nepoštene odredbe”

Sažetak – Presuda Suda (veliko vijeće) od 21. prosinca 2016.

1. Zaštita potrošača–Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima–Direktiva 93/13–Utvrđenje da je odredba nepoštena–Doseg–Izmjena sadržaja nepoštene odredbe koju provodi nacionalni sud–Nedopuštenost

   (Direktiva Vijeća 93/13, uvodna izjava 24. i čl. 6. st. 1. te čl. 7. st. 1.)

2. Zaštita potrošača–Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima–Direktiva 93/13–Obveza nacionalnog suda da po službenoj dužnosti ispita nepoštenu narav odredbe ugovora koji ocjenjuje

   (Direktiva Vijeća 93/13)

3. Zaštita potrošača–Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima–Direktiva 93/13–Utvrđenje da je odredba nepoštena–Doseg–Obveza nacionalnog suda da po službenoj dužnosti izvuče sve zaključke koji proizlaze iz navedenog utvrđenja

   (Direktiva Vijeća 93/13, čl. 6. st. 1.)

4. Zaštita potrošača–Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima–Direktiva 93/13–Utvrđenje da je odredba nepoštena–Doseg–Nacionalno zakonodavstvo koje omogućava vremensko ograničenje restitucijskih učinaka vezanih za sudsko utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe–Nedopuštenost

   (Direktiva Vijeća 93/13, čl. 3. st. 1., čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1.)

1.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 57., 60.)

2.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 58.)

3.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 59.)

4.  Članak 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalna sudska praksa kojom se vremenski ograničavaju restitucijski učinci vezani uz sudsko utvrđenje nepoštenosti odredbe, u smislu članka 3. stavka 1. te direktive, sadržane u ugovoru koji je prodavatelj robe odnosno pružatelj usluge sklopio s potrošačem samo na iznose koji su neosnovano plaćeni na temelju te odredbe nakon donošenja odluke kojom je sudskim putem utvrđena ta nepoštenost.

   Naime, članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao nikada postojećom, tako da ona ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Prema tome, sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Stoga, obveza nacionalnog suda da izuzme iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu kojom se nalaže plaćanje iznosa za koje se uspostavilo da je neosnovano ima, u načelu, odgovarajući restitucijski učinak u odnosu na te iznose. Naime, nepostojanje takvog restitucijskog učinka može dovesti u pitanje preventivni učinak koji se člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13, u vezi s njezinim člankom 7. stavkom 1., želi pridati utvrđenju nepoštenosti odredaba sadržanih u ugovorima koje je prodavatelj robe odnosno pružatelj usluge sklopio s potrošačima.

   Međutim, uređenje u nacionalnom pravu zaštite zajamčene potrošačima Direktivom 93/13 ne može izmijeniti opseg a time ni sadržaj te zaštite i time dovesti u pitanje jačanje njezine djelotvornosti donošenjem ujednačenih pravila o nepoštenim odredbama, što je bila namjera zakonodavca Unije, kao što je navedeno u uvodnoj izjavi 10. Direktive 93/13. Slijedom toga, iako je zadaća država članica definirati putem svojeg nacionalnog prava uvjete pod kojima se utvrđuje nepoštenost uredbe sadržane u ugovoru i pod kojima se proizvode konkretni pravni učinci tog utvrđenja, to utvrđenje i dalje mora omogućavati ponovno uspostavljanje činjenične i pravne situacije u kojoj bi potrošač bio da ta nepoštena odredba nije postojala, među ostalim, uspostavljanjem prava na povrat koristi koje je prodavatelj robe odnosno pružatelj usluge neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

   U tom kontekstu, uvjeti određeni u nacionalnom pravu, na koje se poziva članak 6. stavak 1. Direktive 93/13, ne mogu zadirati u bit prava koja potrošači imaju na temelju te odredbe, a to je da ne budu vezani odredbom koja se smatra nepoštenom.

   Iz toga slijedi da nacionalna sudska praksa glede vremenskog ograničenja pravnih učinaka koji na temelju članka 6. stavka 1. Direktive 93/13 proizlaze iz utvrđenja nepoštenosti ugovorne odredbe, osigurava samo ograničenu zaštitu potrošača. Takva je zaštita stoga nepotpuna i nedostatna i ne predstavlja ni primjereno ni djelotvorno sredstvo za sprečavanje korištenja nepoštenih uvjeta, suprotno onome što je propisano člankom 7. stavkom 1. te direktive. U tim okolnostima, nacionalni sudovi, s obzirom na to da su vezani tumačenjem prava Unije koje je dao Sud, moraju, na temelju vlastite nadležnosti, izuzeti od primjene vremensko ograničenje koje proizlazi iz takve sudske prakse jer nije u skladu s tim pravom.

   Slijedom toga, članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalna sudska praksa kojom se vremenski ograničavaju restitucijski učinci vezani uz sudsko utvrđenje nepoštenosti odredbe, u smislu članka 3. stavka 1. te direktive, sadržane u ugovoru koji je prodavatelj robe odnosno pružatelj usluge sklopio s potrošačem samo na iznose koji su neosnovano plaćeni na temelju te odredbe nakon donošenja odluke kojom je sudskim putem utvrđena ta nepoštenost.

   (t. 61.‑63., 65., 66., 71., 73.‑75. i izreka)