PRESUDA SLUŽBENIČKOG SUDA EUROPSKE UNIJE

(prvo vijeće)

26. ožujka 2015.

Panagiotis Stamoulis

protiv

Europskog parlamenta

„Javna služba — Akreditirani parlamentarni asistenti — Zahtjev za pomoć — Uznemiravanje“

Predmet:

Tužba podnesena na temelju članka 270. UFEU‑a, koji se primjenjuje na Ugovor o EZAE‑u na temelju njegova članka 106.a, kojom P. Stamoulis zahtijeva poništenje implicitne odluke Europskog parlamenta kojom je odbijen njegov zahtjev za pomoć od 13. veljače 2013., poništenje odluke od 18. prosinca 2013. o odbijanju njegove žalbe podnesene 26. kolovoza 2013. te da se Parlamentu naloži da mu isplati iznos od 7500 eura na ime naknade materijalne štete i iznos od 50.000 eura na ime naknade nematerijalne štete.

Odluka:

Poništava se odluka Europskog parlamenta kojom je implicitno odbijen zahtjev P. Stamoulisa za pomoć od 13. veljače 2013. Poništava se odluka Europskog parlamenta od 18. prosinca 2013. kojom je odbijena žalba P. Stamoulisa od 26. kolovoza 2013. Nalaže se Europskom parlamentu da P. Stamoulisu plati iznos od 45785,29 eura. Europski parlament snosi vlastite troškove te mu se nalaže snošenje troškova koje je imao P. Stamoulis.

Sažetak

1. Dužnosnici – Uznemiravanje – Izvor uznemiravanja – Navodni počinitelj uznemiravanja – Član Europskog parlamenta – Uključenost

   (čl. 12.a st.1. i 2. Pravilnika o osoblju za dužnosnike)

2. Dužnosnici – Obveza uprave da pruži pomoć – Provedba u području uznemiravanja – Utvrđivanje počinitelja uznemiravanja – Opseg obveze pružanja pomoći

   (čl. 12.a, 24. i 90. st. 2. Pravilnika o osoblju za dužnosnike; čl. 31. st. 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima)

3. Dužnosnici – Dužnost brižnog postupanja uprave – Načelo dobre uprave – Opseg – Zahtjev za pomoć u vezi s navodnim uznemiravanjem – Elementi koje treba uzeti u obzir pri donošenju odluke

   (čl. 12.a i 24. Pravilnika o osoblju za dužnosnike)

1.  Prava koja proizlaze iz članka 12.a Pravilnika o osoblju za dužnosnike primjenjuju se u slučaju kada je počinitelj uznemiravanja član Europskog parlamenta. Iako je doista točno da se članak 12.a stavak 1. Pravilnika o osoblju primjenjuje samo na dužnosnike, također je točno da se drugi stavak te odredbe odnosi na dužnosnike koji su žrtve uznemiravanja, bez ikakva preciziranja o izvoru tog uznemiravanja. Iz toga slijedi da prvi stavak te odredbe sam po sebi ne zabranjuje Parlamentu da postupa u slučaju kad je počinitelj navodnog uznemiravanja član te institucije.

   (t. 36.)

   Izvori:

   Službenički sud: presuda CH/Parlament, F‑129/12, EU:F:2013:203, t. 51.

2.  Kada se službenik ili član privremenog osoblja institucije obrati Savjetodavnom odboru za uznemiravanje na radnom mjestu zbog pritužbi zbog uznemiravanja, taj odbor ima na temelju unutarnjeg pravilnika Europskog parlamenta u vezi sa Savjetodavnim odborom za uznemirivanje na radnom mjestu i njegovim sprečavanjem u svakom pojedinom slučaju posebnu nadležnost za primjenu odredaba članka 12.a Pravilnika o osoblju. Na temelju članka 5. navedenog pravilnika, njegove su zadaće prije svega da spriječi i/ili zaustavi svako ponašanje povezano s uznemiravanjem te da u tom pogledu, u skladu s člankom 7. tog istog pravilnika, postupa „u potpunosti samostalno, neovisno i povjerljivo“.

   Iz članaka 10. i 11. unutarnjeg pravilnika osobito proizlazi da podnošenje pritužbe svakog dužnosnika ili člana privremenog osoblja institucije Savjetodavnom odboru za uznemiravanje na radnom mjestu nije uvjetovano prima facie dokazom na temelju kojeg je moguće odlučiti o postojanju uznemiravanja, već, naprotiv, taj odbor mora, kad mu se podnese pritužba, ispuniti zadaću koja mu je povjerena, pri čemu izvršenje njegovih dužnosti ne ovisi o nekoj prethodnoj odluci tijela za imenovanje, osim ako se u tom smislu navedeni odbor sâm ne obrati tijelu za imenovanje na temelju članka 14. unutarnjeg pravilnika.

   Stoga u očitu povredu unutarnjeg pravilnika spadaju, s jedne strane, otklanjanje nadležnosti Savjetodavnog odbora zbog toga što je navodni uznemiravatelj akreditiranog parlamentarnog asistenta njegov nadležni zastupnik, iako takvo isključenje nadležnosti uopće nije propisano navedenim pravilnikom, i, s druge strane, odbijanje žalbe dotične osobe od Parlamenta tvrdeći pritom da njezine optužbe za uznemiravanje podnesene navedenom odboru na temelju članka 9. spomenutog pravilnika nisu bile potkrijepljene nijednim prima facie dokazom, iako tim pravilnikom nije propisan takav uvjet dopuštenosti kako bi Savjetodavni odbor za uznemiravanje mogao postupiti prema tom zahtjevu.

   Iz toga također proizlazi da se izostanak odgovora Savjetodavnog odbora za uznemiravanje na radnom mjestu na zahtjev koji je podnio član osoblja, primjenom članka 90. stavka 1. treće rečenice Pravilnika o osoblju, smatra implicitnom odlukom tijela ovlaštenog za sklapanje ugovora.

   Ni svrha ni sadržaj unutarnjeg pravilnika ne mogu opravdati tumačenje prema kojem Savjetodavni odbor za uznemiravanje na radnom mjestu nije nadležan saslušati akreditiranog asistenta zastupnika koji smatra da je žrtva tog uznemiravanja i ispitati zahtjev za pomoć koji je potonji podnio.

   Nadalje, valja istaknuti da bi drukčije tumačenje imalo za posljedicu oduzimanje svakog korisnog učinka članku 12.a Pravilnika o osoblju i smanjilo zaštitu koju ta odredba pruža akreditiranim parlamentarnim asistentima od uznemiravanja zastupnika čije bi žrtve mogli biti. Takav bi rezultat bio u očitoj suprotnosti sa svrhom i opsegom te odredbe Pravilnika o osoblju kao i člankom 31. stavkom 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, u kojem se izričito određuje da radnik ima pravo na radne uvjete kojima se štite njegovo zdravlje, sigurnost i dostojanstvo.

   (t. 40. do 43., 46. i 47.)

   Izvori:

   Službenički sud: presuda CH/Parlament, EU:F:2013:203, t. 59.

3.  Dužnost brižnog postupanja uprave prema njezinim članovima osoblja kao i načelo dobre uprave, među ostalim, podrazumijevaju da, kad odlučuje o zahtjevu za pomoć člana osoblja na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju, nadležno tijelo uzme u obzir sve elemente koji bi mogli utjecati na njegovu odluku i da pritom ne uzima u obzir samo interes službe već i interes dotičnog dužnosnika.

   Iz toga proizlazi da uprava ne može odbiti zahtjev za pomoć u vezi s navodnim uznemiravanjem jer smatra da dotični član osoblja nije podnio dokaz prima facie o navedenim optužbama kada je dokazano da uprava raspolaže drugim dokazima koji predstavljaju indicije navodnog uznemiravanja. Prilikom donošenja odluke na temelju članka 24.a Pravilnika o osoblju, uprava je obvezna uzeti u obzir sve elemente koji bi mogli utjecati na njezinu odluku o tom zahtjevu.

   Time što je raspolagao informacijama koje predstavljaju indicije da postoje ozbiljne sumnje u pogledu toga jesu li uvjeti propisani u članku 12.a Pravilnika o osoblju bili ispunjeni, Parlament je povrijedio svoju obvezu brižnog postupanja prema dotičnom članu osoblja jer je odbio njegovu žalbu protiv implicitne odluke kojom se odbija njegov zahtjev za pomoć, i to samo zbog toga što član osoblja nije podnio dokaz prima facie o navodnom uznemiravanju, pri čemu čak nije ispitao bi li, da je taj dokaz pribavljen, bilo potrebno primijeniti odgovarajuće mjere, osobito provesti istragu, kako bi se u tom slučaju dokazala istinitost njegove optužbe i isključile svake sumnje u pogledu poštovanja gore navedenih odredaba Pravilnika o osoblju.

   (t. 51., 52., 56. i 57.)

   Izvori:

   Službenički sud: presude Klug/EMEA, F‑35/07, EU:F:2008:150, t. 67.; Donati/ESB, F‑63/09, EU:F:2012:193, t. 94. i Radelet/Komisija, F‑7/13, EU:F:2014:217, t. 97.