Predmet C‑277/14

PPUH Stehcemp sp. j. Florian Stefanek, Janina Stefanek, Jarosław Stefanek

protiv

Dyrektor Izby Skarbowej w Łodzi,

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Naczelny Sąd Administracyjny)

„Zahtjev za prethodnu odluku — Oporezivanje — Porez na dodanu vrijednost — Šesta direktiva — Pravo na odbitak — Odbijanje — Prodaja koju je izvršio trgovac koji je smatran nepostojećim“

Sažetak – Presuda Suda (peto vijeće) od 22. listopada 2015.

1. Usklađivanje poreznih zakonodavstava — Zajednički sustav poreza na dodanu vrijednost — Odbitak pretporeza — Isporuka robe — Pojam — Transakcija prijenosa materijalne imovine stjecatelju, u nedostatku mogućnosti dobavljača da pravno raspolaže tom imovinom — Uključenost — Uvjet — Roba koja je zapravo dostavljena stjecatelju i koju on upotrebljava za potrebe svojih oporezivih transakcija

   (Direktiva Vijeća 77/388, čl. 5. st. 1. i čl. 17. st. 2. točka (a))

2. Usklađivanje poreznih zakonodavstava — Zajednički sustav poreza na dodanu vrijednost — Odbitak pretporeza — Odbijanje zbog računa koji izda gospodarski subjekt koji se smatra nepostojećim — Nedopuštenost — Granice — Pretpostavke — Primatelj računa koji je znao ili koji je morao znati za postojanje utaje — Provjera koja je na nacionalnom sudu

   (Direktiva Vijeća 77/388, čl. 4. st. 1. i čl. 18. st. 1. točka (a))

1.  Iz teksta članka 17. stavka 2. točke (a) Šeste direktive 77/388 o usklađivanju zakonodavstava država članica koja se odnose na poreze na promet proizlazi da, kako bi se moglo koristiti pravo na odbitak, potrebno je da navedena roba na temelju koje se traži odbitak bude isporučena. U tom smislu, pojam „isporuka robe“ iz članka 5. stavka 1. Šeste direktive ne odnosi se na prijenos vlasništva u oblicima predviđenima mjerodavnim nacionalnim pravom, nego uključuje sve transakcije prijenosa materijalne imovine od jedne strane koja ovlašćuje drugu stranu da njome faktično raspolaže kao da je ona vlasnik tog dobra, pri čemu činjenica da je moguće da dobavljač nema ovlasti zakonito raspolagati robom ne može isključiti isporuku te robe u smislu te odredbe zbog toga što je navedena roba stvarno dostavljena stjecatelju koji ju je koristio za potrebe svojih oporezovanih transakcija.

   (t. 28., 44.)

2.  Odredbe Šeste direktive 77/388 o usklađivanju zakonodavstava država članica koja se odnose na poreze na promet, kako je izmijenjena Direktivom Vijeća 2001/388/EZ od 7. svibnja 2001., treba tumačiti na način da se protive nacionalnom propisu koji ne omogućava poreznom obvezniku pravo na odbitak poreza na dodanu vrijednost koji se mora platiti ili koji je plaćen za robu koja mu je isporučena na temelju toga što je račun izdao trgovac kojega, s obzirom na kriterije određene tim propisom, treba smatrati nepostojećim i na temelju toga što nije moguće utvrditi identitet stvarnog dobavljača robe, osim kada se na temelju objektivnih elemenata utvrdi a da se pritom od poreznog obveznika ne zahtijevaju provjere koje nisu na njemu da je taj porezni obveznik znao ili morao znati da je navedena isporuka bila dio utaje poreza na dodanu vrijednost, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

   Naime, kriterij prema kojem dobavljač robe mora postojati ili mora biti ovlašten izdavati račune ne nalazi se među uvjetima za pravo na odbitak navedenima u članku 17. stavku 2. točki (a) i članku 18. stavku 1. točki (a) Šeste direktive.

   Nasuprot tomu, članak 17. stavak 2. točka (a) Šeste direktive određuje da dobavljač mora biti porezni obveznik u smislu članka 4. stavaka 1. i 2. te direktive.

   U skladu s člankom 4. stavcima 1. i 2. Šeste direktive, poreznim obveznikom smatra se svaka osoba koja samostalno provodi gospodarske djelatnosti proizvođača, trgovca ili osobe koja pruža usluge, bez obzira na svrhu ili rezultat tih djelatnosti. Taj zaključak nije doveden u pitanje okolnošću da je oronulo stanje zgrade u kojoj se nalazi sjedište društva koje je izdalo fakture onemogućavalo svaku gospodarsku djelatnost s obzirom na to da takav zaključak ne isključuje činjenicu da se ta djelatnost mogla obavljati na drugim mjestima osim sjedišta društva.

   Isto tako, eventualna nemogućnost stupanja u kontakt s tim društvom ili osobom koja je u sudskom registru navedena kao njegov direktor u upravnom postupku ne omogućava samim time zaključak o nepostojanju gospodarske djelatnosti na dan tih isporuka s obzirom na to da su se ti pokušaji stupanja u kontakt dogodili prije ili nakon isporuka robe u predmetu u glavnom postupku. Usto, iz članka 4. stavaka 1. i 2. Šeste direktive ne proizlazi da svojstvo poreznog obveznika ovisi o bilo kojem odobrenju ili licenciji koju daju upravna tijela u svrhu izvršavanja gospodarske djelatnosti. Iz toga slijedi da to svojstvo ne može ovisiti ni o tome poštuje li porezni obveznik obveze podnošenja porezne prijave i plaćanja PDV‑a, koje proizlaze iz stavaka 4. i 5. navedenog članka 22. Priznanje svojstva poreznog obveznika a fortiori ne može biti podvrgnuto obvezi objavljivanja godišnjih financijskih izvješća ili posjedovanja odobrenja za stavljanje goriva na tržište s obzirom na to da te obveze nisu propisane Šestom direktivom.

   Nadalje, s obzirom na to da se porez na dodanu vrijednost primjenjuje na svaku transakciju proizvodnje ili distribucije uz odbitak poreza koji otpada izravno na pojedine troškovne komponente, pitanje je li dobavljač robe u predmetu u glavnom postupku platio porez na dodanu vrijednost koji se mora platiti na te transakcije prodaje poreznoj vlasti ili nije ne utječe na pravo poreznog obveznika da odbije ulazni porez na dodanu vrijednost.

   Kad je riječ o okolnosti da transakcije nije izvršilo društvo koje je izdalo račun, nego drugi gospodarski subjekt kojeg je bilo nemoguće utvrditi, tako da porezna tijela nisu mogla naplatiti porez koji se odnosi na te transakcije, borba protiv eventualne utaje, izbjegavanja ili zloporabe cilj je koji Šesta direktiva prepoznaje i potiče. Stoga je na nacionalnim vlastima i sudovima da uskrate korištenje prava na odbitak kada na temelju objektivnih elemenata ustanove da se to pravo koristi radi utaje ili zlouporabe. Iako je o tome riječ kad porez utaji sam porezni obveznik, jednak je slučaj kad je porezni obveznik znao ili je trebao znati da je svojim stjecanjem sudjelovao u transakciji koja čini dio utaje poreza na dodanu vrijednost, a što treba utvrditi porezna uprava.

   Na poreznoj je upravi, kada ustanovi poreznu utaju ili nepravilnosti koje je počinio izdavatelj računa, da na temelju objektivnih elemenata a da pritom ne zahtijeva provjere od primatelja računa koje nisu na njemu, utvrdi je li taj primatelj znao ili morao znati da je transakcija na kojoj se temelji pravo na odbitak dio utaje poreza na dodanu vrijednost, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Određivanje mjera koje se u konkretnom slučaju razumno mogu zahtijevati od poreznog obveznika koji želi izvršiti pravo na odbitak poreza na dodanu vrijednost kako bi se uvjerio da njegove transakcije nisu dio utaje koju je počinio trgovac koji je bio prije njega u transakciji u bitnome ovisi o okolnostima tog slučaja

   Iako takav porezni obveznik može biti dužan, ako postoje indicije koje upućuju na postojanje nepravilnosti ili utaje, raspitati se o trgovcu od kojeg želi kupiti robu ili usluge kako bi se uvjerio u njegovu vjerodostojnost, porezna uprava ne može općenito zahtijevati od tog poreznog obveznika da, s jedne strane, provjeri je li izdavatelj računa za robu i usluge u odnosu na kojega je zatraženo izvršavanje prava na odbitak raspolagao predmetnom robom i je li je mogao isporučiti te je li ispunio svoje obveze prijavljivanja i plaćanja poreza na dodanu vrijednost kako bi se uvjerio da ne postoje nepravilnosti ili utaja na razini trgovaca koji su se nalazili ranije u transakciji i, s druge strane, raspolaže li dokumentima u tom pogledu

   (t. 33.‑37., 39., 45.‑48., 50.‑53. i izreka)