1.

Treba li članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ (1) tumačiti na način da je nacionalni sud, u postupcima u kojima dužnik nije stranka do izdavanja sudskog naloga za trenutačno plaćanje, dužan po službenoj dužnosti ispitati nepoštenost ugovorne odredbe i ne primijeniti je u slučaju postojanja osnova sumnje u nepoštenost?

2.

U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje: je li nacionalni sud dužan u cijelosti odbiti izdavanje sudske odluke kojom se nalaže trenutačno plaćanje ako se samo dio zahtjeva temelji na ugovornoj odredbi koja je vjerojatno nepoštena i koja povećava iznos potraživanja, uključujući u slučajevima u kojima u postupcima u kojima dužnik nije stranka do izdavanja sudskog naloga za trenutačno plaćanje, nije moguće utvrditi konkretni iznos svih sastavnih dijelova potraživanja koja se temelje na odredbama u pogledu kojih ne postoji sumnja da su nepoštene?

3.

U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje i niječnog odgovora na drugo pitanje: je li nacionalni sud dužan odbiti izdavanje sudske odluke kojom se nalaže plaćanje u odnosu na onaj dio zahtjeva koji se temelji na nepoštenoj odredbi?

4.

U slučaju potvrdnog odgovora na treće pitanje: je li nacionalni sud dužan – i ako jest, pod kojim uvjetima – po službenoj dužnosti uzeti u obzir posljedice nepoštenosti odredbe ako postoje podaci o plaćanju koje se na njoj temelji, među ostalim, i na način da izvrši prijeboj tog plaćanja s drugim, nepodmirenim dugovanjima iz ugovora, kao što je to predviđeno nacionalnim pravom u sličnim slučajevima?

5.

U slučaju potvrdnog odgovora na drugo, treće i četvrto pitanje: je li nacionalni sud vezan uputama višeg suda koje su na temelju nacionalnog prava obvezujuće za niži sud ako se njima ne uzimaju u obzir posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe u potrošačkom ugovoru?