Izvjestitelj:

Arnaud SCHWARTZ

1.1.

1.2.

1.3.

1.4.

1.5.

1.6.

1.7.

1.8.

1.9.

1.10.

1.11.

1.12.

2.1.

2.2.

2.3.

2.4.

2.5.

2.6.

2.7.

1.

na zdravlje, i to u toj mjeri da je zagađenost zraka u zatvorenim prostorima i na otvorenom i dalje jedan od glavnih faktora rizika u Europskoj uniji (17) i drugdje. Ona čak predstavlja glavni rizik za zdravlje i okoliš u svijetu (18), sa 6,5 milijuna preuranjenih smrtnih slučajeva godišnje i visokim troškom za društvo, zdravstvene sustave, gospodarstvo i sve one čije je zdravlje ugroženo. Prema nedavnom izvješću Europskog revizorskog suda o onečišćenju zraka, u Europi se broj preuranjenih smrtnih slučajeva procjenjuje na otprilike 400 000 godišnje, zdravlje europskih građana nije uvijek dovoljno zaštićeno, a djelovanje EU-a nije postiglo očekivane rezultate;

2.

na bioraznolikost (posljedice po usjeve, šume itd.);

3.

na suvremene i, naravno, povijesne zgrade, koje su, pak, povezane s turizmom.

a)

Kako bi se poboljšao zrak u zatvorenom prostoru, potrošača treba putem označivanja upoznati s emisijama kupljenih proizvoda, bez obzira na to je li riječ o, na primjer, građevinskim materijalima, dekorativnim proizvodima, namještaju ili pak proizvodima za kućanstvo. Za to bi Unija, nakon usporedbe zakonodavstava svojih država članica, trebala uspostaviti usklađen okvir utemeljen na najboljim trenutačnim praksama.

b)

Nakon faze izgradnje i isporuke objekta trebalo bi uvesti obvezu održavanja i redovite kontrole kvalitete ventilacije. Taj bi dugoročni nadzor objekata očito imao pozitivan utjecaj na zdravstvenom, ali i energetskom planu.

c)

Kako bi se zaštitilo osjetljivo stanovništvo, uključujući osobe s oslabljenim dišnim sustavom ili dišnim sustavom u fazi razvoja, kojima je potrebna bolja kvaliteta zraka, također bi trebalo provesti akcijske planove u tu svrhu u ustanovama koje primaju građane, a osobito malu djecu.

d)

Naposljetku, bilo bi korisno uskladiti prakse u području pročišćavanja zraka. Unija bi trebala definirati kriterije za mjerenje njihove učinkovitosti i sigurnosti, prvenstveno zato da trenutačno nepostojanje pravila ne bi dovelo do neželjenih trgovinskih i zdravstvenih posljedica.

a)

Radi postizanja bolje kvalitete zraka i većeg povjerenja između građana i europskih institucija treba ne samo rigoroznije provoditi postojeće zakonodavstvo i strože kažnjavati njegovo nepoštovanje nego i u standarde propisane europskim direktivama konačno uvrstiti nedostajuće preporuke Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) jer se njima omogućuje veća zaštita zdravlja stanovništva.

b)

Danas se nadziru samo čestice PM10 i PM2,5 (razina mikrometra). Međutim, u zdravstvenom pogledu, pojedine ultrasitne čestice mnogo više utječu na zdravlje (nanorazina) jer prodiru dublje u ljudsko tijelo te se mogu nakupiti u vitalnim organima. Stoga je u okviru europskog zakonodavstva potrebno uzeti u obzir tu stvarnost i predvidjeti nadzor tih čestica kako bi se i njihova prisutnost u zraku postupno smanjila.

c)

Na isti način treba djelovati i u pogledu policikličkih aromatskih ugljikovodika i brojnih drugih onečišćujućih tvari koje se još ne nadziru, osobito onih povezanih sa spalionicama, brodovima, kopnenim vozilima, građevinskim strojevima itd., i to tim više što neprestani napredak znanstvenih spoznaja i tehničkih mogućnosti već omogućuje bolju zaštitu zdravlja i ekosustava.

d)

U tom je pogledu Direktiva o nacionalnim gornjim granicama emisija (19) iznimno važna kako bi države članice smanjile svoje emisije onečišćivača zraka. Međutim, u njoj se predlažu samo indikativne mjere, usklađene s načelom supsidijarnosti kako bi se države članice pridržavale svojih obveza u pogledu smanjenja emisija. Regulatorni učinak tog propisa vrlo je slab zbog velike fleksibilnosti koju omogućuje u pogledu provedbe.

e)

Također treba ispraviti to što se Direktivom ne predlaže cilj smanjenja emisija metana, ključnog izvora zagađenja zraka jer se radi o prekursoru ozona i vrlo jakom stakleničkom plinu.

f)

Kako bi se osigurala usklađenost različitih europskih propisa, potrebno je u okviru zajedničke poljoprivredne politike (ZPP) uvesti ciljeve u pogledu onečišćenja zraka koje nastaje u poljoprivrednom sektoru. Na primjer, taj je sektor odgovoran za više od 95 % emisija amonijaka, onečišćivača koji je predmet Direktive o nacionalnim gornjim granicama emisija. Kako bi države članice ostvarile svoje ciljeve smanjenja u tom području, ZPP treba ponuditi odgovarajuće alate.

g)

Naposljetku, podsjetimo da se kvantifikacija onečišćujućih tvari trenutačno temelji na njihovoj masi (u μg/m3), iako toksikolozi već dugi niz godina na znanstvenim skupovima ističu da bi ih bilo bolje kvantificirati na temelju broja čestica. Takav pristup ima tim više smisla što su posrijedi ultrasitne čestice koje udišemo (20).

a)

Kako bi se poboljšala situacija u pogledu površinskih voda i izbjeglo nazadovanje prava i upravljanja u području okoliša, poželjno je definirati određene pojmove kao što su primjerice „ekološki kontinuitet”, „vodeni tok” i „močvarna područja”. Na primjer, neophodno je da pravila o obilježjima močvarnih područja budu precizna na europskoj razini, imajući na umu da je pristup koji se temelji na svrsi zaštite previše složen da bi se valjano prenio u nacionalno pravo, barem u određenim državama članicama.

b)

Isto tako, bilo bi korisno imati na raspolaganju jedinstveni okvir koji se omogućuje provođenje procjena, koji je jasan i s kojim se slažu svi dionici na koje se odnosi provedba prava u tom području.

c)

Neovisno o tome je li riječ o nanočesticama, primjerice onima nastalima u tekstilnoj i poljoprivredno-prehrambenoj industriji, ili o endokrinim disruptorima, primjerice onima nastalima u farmaceutskoj industriji i poljoprivredi, njihovo prodiranje u okoliš trebalo bi smanjiti na samom izvoru i utvrditi granice koje ne smiju premašiti u površinskim i podzemnim vodama s obzirom na njihov utjecaj na ekosustave, a osobito na prehrambene lance koji uključuju ljude. U tu bi svrhu naposljetku trebalo osigurati sredstva za dugoročno određivanje pragova na temelju učinka mješavine tih tvari, različitih tvari koje se već nadziru i njihovih nusproizvoda razgradnje.

a)

U pogledu zakonodavstva o vodama, odredbe o povratu troškova različitih kategorija korisnika, internalizaciji vanjskih troškova i određivanju cijena na temelju troškova, kako je utvrđeno Direktivom o uspostavi okvira za djelovanje Zajednice u području vodne politike (21), nisu ni dovoljno obvezujuće ni dovoljno precizne da bi mogle imati zadovoljavajući učinak.

b)

S obzirom na klimatske promjene, obnova podzemnih voda može postati još problematičnija jer urbanističke ili poljoprivredne prakse na određenim mjestima dovode do nepoželjnog prekida u kružnom toku vode zbog nepropusnih tala ili tala s nedovoljnom biološkom aktivnošću koja pogoduju otjecanju, eroziji i odronima, a ne prirodnom prodiranju, pročišćavanju i skladištenju vode. Kako se ove pojave ne bi dodatno pogoršale, Unija mora donijeti propise u korist živih tala, čija bi prednost bila i istodobno pružanje odgovora na probleme kvalitete i količine vode raspoložive za ekosustave, ljudsku potrošnju te poljoprivredne i industrijske aktivnosti.

c)

S obzirom na ulogu koju imaju u izazivanju kiše evapotranspiracijom te u filtraciji, pročišćavanju i skladištenju vode u tlu i podzemnim sustavima, trebamo pridati mnogo veću pozornost šumama i živicama, a u manjoj mjeri i trajnim travnjacima te obradivoj zemlji koja duže vremena nije orana, te bi svi oni trebali biti u što većoj mjeri prisutni i rasprostranjeni na cijelom europskom području, tim više što predstavljaju nezanemarivu pomoć drugim živim bićima, uključujući brojne pomoćne kulture, u suočavanju s visokim vrućinama i drugim, sve učestalijim ekstremnim vremenskim uvjetima.

a)

status vode u preambuli „voda nije kao drugi komercijalni proizvodi” trebalo bi zamijeniti izrazom „voda nije komercijalni proizvod”;

b)

s obzirom na stanje vode u Europi, potrebno je, na temelju načela sprečavanja i opreznosti, izbrisati sva odstupanja, primjerice ona iz članka 4. stavka 5. ili članka 7. stavka 4.;

c)

zbog stanja vode potrebno je zahtijevati procjenu utjecaja na okoliš za sve projekte koji bi mogli naštetiti vodi i vodenom okolišu. Stoga treba izbrisati izraz „pojednostavljenim postupkom procjene” (članak 16.);

d)

načelo da onečišćivač plaća treba revidirati, osobito u pogledu načina njegove primjene, na sljedeći način:

e)

sve izraze poput „osiguravati” trebalo bi zamijeniti stvarnom obvezom (primjerice u članku 11. točki 5. ili članku 14. prvom stavku);

f)

isto tako, čini se neophodnim smanjiti pragove onečišćujućih tvari, uključujući u kombinaciji s drugim direktivama (kao što su direktive o nitratima, kemikalijama itd.), i ažurirati prioritetne tvari (uključivanjem, na primjer, perfluoriranih spojeva, nanotehnologija itd.);

g)

potrebno je povećati sudjelovanje javnosti (članak 14.), prvenstveno u pogledu planiranja. To sudjelovanje treba proširiti na programe osnovnih i dodatnih mjera te na sve prethodne upravne provjere;

h)

u pogledu sporova (članak 23.), trebalo bi dodati da države na temelju Aarhuške konvencije trebaju utvrditi pravila i postupke koji omogućuju pristup javnosti sporovima o vodi.

a)

Nedavna revizija politike o otpadu (22) pruža priliku da se snažno podrže mjere kojima se mogu smanjiti naše potrebe na samom izvoru (uključujući potrebe za sirovinama i sekundarnim sirovinama) te stvaranje budućeg otpada, i to osobito otpada opasnog za ekosustave i zdravlje ljudi, što znači da trebamo preispitati naše potrebe te stvari koje proizvodimo i način na koji ih osmišljavamo kako bismo im produljili vijek trajanja te ih potom preradili uz što manji gubitak materijala što će općenito utjecati na okoliš, energetsku suverenost i gospodarsku održivost.

b)

Da bismo mogli govoriti o kružnom gospodarstvu i „održivim materijalima”, a ne o „otpadu”, već prilikom osmišljavanja proizvodnje treba ukloniti toksične ili opasne sastavne dijelove koji bi mogli zakomplicirati buduću fazu recikliranja.

c)

U pogledu ambalaže treba prevladati trezvenost, a daljnji napredak treba ostvariti u što većoj mjeri, postupno i na obvezujući način kako bi se izbjeglo bilo kakvo narušavanje tržišnog natjecanja postojećih i budućih sustava kaucije i ponovne upotrebe.

d)

Sprečavanje nastanka otpada ovisi i o sposobnosti naših društava da ponovno upotrijebe i poprave naše proizvode. Za to je potrebno ambiciozno europsko zakonodavstvo s obvezujućim ciljevima koje treba ostvariti, a ne zakonodavstvo ograničeno na mjere koje se temelje na dobroj volji.

e)

Kako bi se gospodarski razvoj odvojio od potrošnje prirodnih resursa i utjecajâ na okoliš, Unija treba utvrditi ambicioznije ciljne vrijednosti kako bi povećala učinkovitost resursa u našim proizvodnim sustavima.

a)

Kako bi se pridobilo i zadržalo povjerenje stanovništva, proizvođača i potrošača, potrebno je da se kružno gospodarstvo, uzimajući redovito u obzir najnovije znanstvene spoznaje, zaštiti od svakog budućeg skandala, osobito povezanog sa zdravstvenim pitanjima, koji bi se mogao povezati s koncentracijom ili širenjem onečišćujućih tvari u recikliranim materijalima (primjerice brom ili endokrini disruptori) ili okolišu (nanomaterijali ili mikroplastika).

b)

Takav će pristup biti još vjerodostojniji i učinkovitiji kada se, u svrhu povećanja stope recikliranja svih vrsta materijala, uspostavi sljedivost njihovih sastavnih dijelova već u fazi proizvodnje i kad se osigura najveća moguća transparentnost sve do njihova susreta s potrošačem.

c)

Stoga na reciklirane i neobrađene materijale u okviru Europske unije treba primijeniti istu razinu zaštite zdravlja ljudi i okoliša. U materijalima koji se mogu reciklirati ne bi se smjele upotrebljavati visoke koncentracije opasnih kemikalija. Stoga bi Europska agencija za kemikalije, nakon što se Uredbom REACH (23) ograniče i utvrde granične vrijednosti za kemikalije, trebala utvrditi iste granične vrijednosti za reciklirane materijale. S materijalima koji nisu u skladu s tim graničnim vrijednostima treba postupati tako da se tvar povuče ili proglasi neprimjerenom za ponovnu upotrebu ili reciklažu.

d)

Osim ekološkog dizajna kojeg bi se trebali pridržavati pametni telefoni i drugi električni i elektronički proizvodi, Unija treba razviti i usvojiti politiku gospodarenja otpadom na svojem području koja je dostojna tog imena, a ne slati taj otpad u inozemstvo.

e)

Analiza životnog ciklusa jasno pokazuje da su sve mogućnosti recikliranja bolje od spaljivanja (osobito zbog ugrađene energije, npr. u plastici), s izuzetkom, u nekim posebnim slučajevima, drva i određenih proizvoda i materijala od opasnog otpada. Spaljivanje treba, baš kao i odlaganje, postupno nestati te u tom pogledu treba utvrditi ambiciozne ciljeve.