28.6.2018

HR

Službeni list Europske unije

C 227/20

---

Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o „Ulozi Turske u izbjegličkoj krizi”

(samoinicijativno mišljenje)

(2018/C 227/03)

Izvjestitelj:

Dimitris DIMITRIADIS

Odluka Plenarne skupštine:	22.9.2016.
Pravni temelj:	pravilo 29. stavak 2. Poslovnika
	(samoinicijativno mišljenje)
Nadležna stručna skupina:	Stručna skupina za vanjske odnose
Datum usvajanja u Stručnoj skupini:	7.11.2017.
Datum usvajanja na plenarnom zasjedanju:	14.2.2018.
Plenarno zasjedanje br.:	532
Rezultat glasovanja (za/protiv/suzdržani):	227/6/12

1.   Zaključci i preporuke

1.1.

EGSO prepoznaje da Turska ima ključnu i odlučujuću ulogu u upravljanju takozvanom izbjegličkom krizom na području Bliskog istoka i Sredozemlja te da je pokušala riješiti problem ulaganjem vlastitih sredstava, iako uz dodatnu pomoć EU-a i međunarodne zajednice.

1.2.

EGSO smatra da, unatoč izrazito velikim napetostima uzrokovanima takozvanom „izbjegličkom krizom”, EU dosad nije uspio uspostaviti vjerodostojnu i učinkovitu zajedničku europsku imigracijsku politiku ili zajednički europski sustav azila, što se može pripisati neopravdanom odbijanju određenih država članica da ispune svoje pravne obveze koje su utvrđene kako međunarodnim konvencijama tako i samim Ugovorima kao i obveze u vezi kojih je postignut sporazum u odlukama koje su jednoglasno donesene na sastancima na vrhu ili sastancima Vijeća ministara. Stoga potiče Vijeće i Komisiju da odlučnije pristupe rješavanju tog problema te da države članice koje ne ispunjavaju svoje europske obaveze obvežu na hitno poduzimanje potrebnih mjera.

1.3.

EGSO snažno osuđuje ksenofobni stav koji su određene države članice zauzele u pogledu izbjegličke krize i smatra da je takav stav u suprotnosti s temeljnim vrijednostima EU-a.

1.4.

EGSO ponovno potvrđuje svoju spremnost da na bilo koji mogući način pridonese rješavanju izbjegličke krize radom s europskim institucijama i organizacijama civilnog društva (poslodavcima, radnicima i nevladinim organizacijama) što potvrđuje znatan rad koji je već uložio u obliku brojnih mišljenja i misija u zemljama pogođenima tom humanitarnom katastrofom.

1.5.

Nakon potpisivanja Izjave EU-a i Turske, znatno i stalno smanjuje se broj osoba koje nezakonito prelaze europske granice ili gube živote u Egejskom moru. Međutim, istodobno je u tijeku brzi porast priljeva migranata u druge južne države, što je izvor posebne brige za EU. U tom kontekstu, djelovanje država članica na području premještanja i preseljenja i dalje je razočaravajuće. Iako su postavljeni potrebni temelji za provođenje tih programa, trenutačna brzina još je uvijek nedovoljna za postizanje ciljeva utvrđenih kako bi se osiguralo da se premjeste sve osobe koje ispunjavaju uvjete.

1.6.

EGSO smatra nužnim da Turska osmisli jedinstven sustav za odobravanje međunarodne zaštite tražiteljima azila u skladu s međunarodnim i europskim normama (1) koji neće praviti razliku između podnositeljā zahtjeva za međunarodnu zaštitu na temelju njihovog nacionalnog podrijetla i u okviru kojeg će se svim podnositeljima pružati ujednačena zaštita. Predlaže, među ostalim, ukidanje zemljopisnih ograničenja za tražitelje azila koji nisu iz Europe, kao i razlika između tražitelja azila iz Sirije i onih koji nisu iz Sirije (2). Također je potrebno zajamčiti primjenu načela zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja.

1.7.

EGSO smatra da je potrebno poboljšati uvjete prihvata u Turskoj, kao i politike o društvenoj i ekonomskoj integraciji osoba s priznatim statusom izbjeglice, osobito u pogledu pristupa zapošljavanju, zdravstvenoj skrbi, obrazovanju i stanovanju. Posebnu je pozornost potrebno posvetiti zaštiti maloljetnika i djece bez pratnje, osobito u pogledu pristupa obrazovanju i zaštiti od prisilnog rada i prisilnog braka (3).

1.8.

EGSO poziva na uspostavljanje ozbiljnog, neovisnog mehanizma za praćenje i nadzor provedbe Izjave EU-a i Turske o izbjeglicama kako bi se u suradnji s turskim vlastima, međunarodnim nevladinim organizacijama i specijaliziranim humanitarnim organizacijama pratilo i provjerilo provode li obje strane dogovorene uvjete i pridržavaju li ih se u skladu s međunarodnim i europskim pravom (4).

1.9.

EGSO smatra ključnim ojačati ulogu Europske agencije za graničnu stražu kako bi se razbile mreže za trgovanje ljudima i borilo protiv krijumčarenja ljudi u skladu s međunarodnim pravom (5).

1.10.

EGSO poziva države članice EU-a koje do sada nisu sudjelovale u postupcima premještanja i preseljenja na ispunjenje obveza u potpunosti, kao i na ubrzanje relevantnih programa. Presude Suda Europske unije i napori Komisije uloženi u osiguravanje bolje koordinacije između europskih institucija i država članica predstavljaju pozitivan pomak u tom smislu. Tim je presudama Sud Europske unije izravno osudio ponašanje određenih država koje ne prihvaćaju izbjeglice na svoj teritorij, što je, kako je Sud istaknuo, u suprotnosti s obavezom solidarnosti i pravedne podjele tereta između država članica Unije na području politike azila.

1.11.

EGSO je izrazito zabrinut zbog općeg stanja ljudskih prava u Turskoj, posebno nakon neuspješnog pokušaja državnog udara. Smatramo da postoji mogućnost povrede načela i vrijednosti EU-a sadržanih u članku 2. Ugovora o EU-u od strane trenutačne turske vlade (6). Spomenuta zabrinutost također se odnosi na činjenicu da organizacije civilnog društva u Turskoj ne mogu djelovati slobodno, posebice nakon proglašenja izvanrednog stanja, i smatra da one imaju ključnu ulogu u humanitarnoj situaciji izbjeglica u pogledu planiranja i provedbe programa integracije izbjeglica u lokalne zajednice.

1.12.

EGSO smatra da socijalni partneri mogu i moraju imati istaknutu ulogu u Turskoj kako bi se riješila izbjeglička kriza.

1.13.

EGSO izražava zabrinutost zbog napetosti koja je nedavno obilježila odnose EU-a i Turske i zbog mogućeg učinka bilo kakvog budućeg dizanja tenzija kako u okviru provedbe sporazuma između Europe i Turske, tako i općenito u okviru europsko-turskih odnosa. EGSO i dalje smatra da je europsko-turske odnose potrebno usmjeravati u pravcu zadržavanja izgleda za pristupanje Turske Europskoj uniji, uz potpuno poštovanje europske pravne stečevine.

2.   Uvodne primjedbe: od Europskog migracijskog programa do Sporazuma od 18. ožujka 2016.

2.1.

Nakon izbijanja rata u Siriji, koji je uzrokovao humanitarnu krizu velikih razmjera, i zbog izrazito velikih napetosti u Iraku uzrokovanih stalnom političkom nestabilnosti, tisuće izbjeglica počele su prelaziti tursku granicu, u nehumanim uvjetima, s krajnjim ciljem ulaska u države EU-a, osobito onih srednjoeuropskih. Turska je postala „domaćin” za gotovo tri milijuna osoba koje su, pod cijenu vlastitog života, prošle kroz ratne zone i, ponovno pod cijenu vlastitog života, pokušale i nastavile pokušavati nezakonito prijeći granice Europe i ući u Grčku.

2.2.

Turska, kao prva zemlja prihvata, imala je i dalje ima osobito ključnu ulogu u takozvanoj „izbjegličkoj krizi”, koja je postala jedan od glavnih „neriješenih” problema EU-a.

2.3.

Europski migracijski program, rezultat teških i dugotrajnih pregovora među državama članicama u svibnju 2015., bio je prvi pokušaj EU-a da se uhvati ukoštac sa situacijom u kojoj tisuće izbjeglica ugrožava vlastite živote prolazeći kroz ratne zone i pokušavajući prijeći Sredozemlje. Prvi su puta uvedeni koncepti kao što su interno premještanje i preseljenje. Programom se uspostavljaju hitne i dugoročne mjere za rješavanje znatnih migracijskih tokova s kojima se suočava EU, osobito u zemljama Sredozemlja, kao i problema koji nastaju pri rješavanju takvih kriza. Te mjere uključuju utrostručenje financijskih sredstava Frontexa, premještanje izbjeglica i migranata u zemlje EU-a u skladu s posebnim kriterijima i kvotama, prvu aktivaciju mehanizma pružanja odgovora na hitne situacije predviđenog u članku 78. stavku 3. UFEU-a kako bi se pomoglo državama članicama koje su suočene s iznenadnim priljevom izbjeglica te pokretanje operacije na području Sredozemlja u okviru zajedničke sigurnosne i obrambene politike radi razbijanja mreža za trgovanje ljudima i borbe protiv krijumčarenja ljudi u skladu s međunarodnim pravom.

2.4.

Tu sliku upotpunjuje i Izjava EU-a i Turske od 18. ožujka 2016. kojom se izbjeglička kriza trebala zadržati u određenim granicama i koja se iz postupovnih razloga smatrala neformalnim sporazumom o nezakonitoj migraciji iz Turske u EU, a čiji je cilj bio zamijeniti nezakonitu migraciju zakonitim kanalima za preseljenje izbjeglica unutar Europske unije (7). Neke od njezinih odredaba jesu sljedeće: i. Od 20. ožujka 2016. svi „nezakoniti migranti” koji iz Turske pristižu u Grčku bit će vraćeni u Tursku na temelju bilateralnog sporazuma između tih dviju zemalja. ii. Svi koji ne podnesu zahtjev za azil ili za čiji se zahtjev za azil utvrdi da je neosnovan ili nedopušten bit će vraćeni u Tursku. iii. Grčka i Turska, uz pomoć institucija i agencija EU-a, sklopit će sve potrebne bilateralne sporazume, uključujući sporazum o trajnoj prisutnosti turskih službenika na grčkim otocima i grčkih službenika u Turskoj od 20. ožujka kako bi se ti sporazumi mogli provesti. iv. Za svakog Sirijca koji bude vraćen u Tursku s grčkih otoka drugi će Sirijac biti smješten u EU. v. U suradnji Komisije, agencija EU-a, Visokog povjerenika UN-a za izbjeglice i država članica uspostavit će se mehanizam za provedbu načela „osoba za osobu”, koje će se primjenjivati od prvog dana provedbe vraćanja. vi. Prioritet u preseljenju u EU imat će Sirijci u Turskoj umjesto Sirijaca u Grčkoj, a među njima će prioritet imati migranti koji prethodno nisu ušli niti pokušali ući u EU.

2.5.

U svom dodatnom informativnom članku o izjavi EU-a i Turske od 18. ožujka 2016. (8), Komisija je istaknula mogućnost klasificiranja Turske kao „sigurne treće zemlje” (9). Komunikacija Komisije Europskom Parlamentu i Vijeću o trenutačnom stanju provedbe prioritetnih mjera u okviru Europskog migracijskog programa navodi na isti zaključak jer se u njoj navodi da se za koncept sigurne treće zemlje, kako je definiran u Direktivi o postupcima azila, ne zahtijeva nepostojanje ograničenja ili zemljopisnih ograničenja u primjeni Ženevske konvencije, nego da se zaštita u načelu može ostvariti u skladu s Konvencijom (10).

2.6.

EGSO je, sa svoje strane, izrazio mišljenje da se koncept sigurne zemlje porijekla nikako ne smije primjenjivati u slučajevima gdje se ne poštuje sloboda medija ili se narušava politički pluralizam, kao i u zemljama u kojima su osobe predmet progona zbog rodne pripadnosti i/li spolne orijentacije odnosno zbog pripadnosti nacionalnim, etničkim, kulturnim ili vjerskim manjinama. U svakom slučaju, potrebno je ocijeniti sljedeće elemente (među ostalima) povezane s uključivanjem zemlje na popis sigurnih zemalja porijekla: aktualne informacije s izvora poput Europskog suda ljudskih prava, Visokog povjerenika UN-a za izbjeglice (UNHCR), Europskog potpornog ureda za azil (EASO), Vijeća Europe i drugih organizacija za ljudska prava (11).

2.7.

Nakon potpisivanja Izjave EU-a i Turske, znatno i stalno smanjuje se broj osoba koje nezakonito prelaze europske granice ili gube živote u Egejskom moru. (12) Međutim, istodobno je u tijeku brzi porast priljeva migranata u druge južne države, što je izvor posebne brige za EU. U tom kontekstu, djelovanje država članica na području premještanja i preseljenja i dalje je razočaravajuće. Iako su postavljeni potrebni temelji za provođenje tih programa, trenutačna brzina još je uvijek nedovoljna za postizanje ciljeva utvrđenih kako bi se osiguralo da se premjeste sve osobe koje ispunjavaju uvjete (13).

3.   Mehanizam sigurne zemlje: sigurna treća zemlja i prva zemlja azila

3.1.

Koncepti „sigurne zemlje porijekla”, „sigurne treće zemlje” i „prve zemlje azila” određeni su Direktivom 2013/32/EU o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite, kojom se propisuju zajedničke postupovne norme i jamstva za osobe koje traže međunarodnu zaštitu u državama članicama EU-a. Točnije, Direktivom se određuju četiri kategorije sigurne zemlje. To su prva zemlja azila (članak 35.), sigurna treća zemlja (članak 38.), sigurna zemlja porijekla (članak 37.) i europska sigurna treća zemlja (članak 39.) (14).

3.2.

Tumačenjem članka 39. Direktive 2013/32/EU o europskim sigurnim trećim zemljama u kombinaciji s njezinim člankom 35. o prvoj zemlji azila otkriva se da postoji viša i niža razina međunarodne zaštite, pri čemu sustav sigurne treće zemlje iz članka 38. predstavlja srednju razinu. Člankom 39. pruža se najviša razina zaštite, što se odnosi na zemlje koje su ratificirale Ženevsku konvenciju bez zemljopisnih ograničenja, pružaju najvišu razinu zaštite predviđenu Konvencijom, u cijelosti provode članak 36. Konvencije i podliježu nadzornim mehanizmima Konvencije. Nasuprot tome, člankom 35. Direktive pruža se samo zaštita izbjeglicama ili druga dostatna zaštita te se usredotočuje na primjenu načela zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja.

3.3.

Člankom 38. Direktive 2013/32/EU propisano je da se zemlja smatra sigurnom trećom zemljom za podnositelja zahtjeva ako su u cijelosti ispunjeni sljedeći kriteriji: (a) život i sloboda nisu ugroženi zbog rasne, vjerske ili nacionalne pripadnosti, članstva u nekoj posebnoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja; (b) predmetna zemlja poštuje načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja u skladu sa Ženevskom konvencijom; (c) ne postoji opasnost od ozbiljne štete podnositelju zahtjeva; (d) u zemlji je zabranjen progon osobe u zemlju u kojoj bi bila u opasnosti od mučenja ili okrutnog, neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kazne kako je utvrđeno međunarodnim pravom; (e) moguće je zatražiti status izbjeglice te, ako joj se taj status prizna, ostvariti zaštitu u skladu sa Ženevskom konvencijom; i (f) između podnositelja zahtjeva i predmetne treće zemlje postoji veza zbog koje bi bilo razumno da se ta osoba uputi u predmetnu zemlju. Stoga, ako nadležna tijela ocijene da je neka zemlja, primjerice Turska, prva zemlja azila ili sigurna treća zemlja za podnositelja zahtjeva, donijet će odluku kojom se zahtjev za međunarodnu zaštitu odbija kao nedopušten bez razmatranja njegova sadržaja (15).

3.4.

Načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja jest kamen temeljac sustava međunarodne zaštite izbjeglica i sadržano je u članku 33. stavku 1. Ženevske konvencije iz 1951. (16). UNHCR je napomenuo da se tim člankom u Konvenciju uvodi glavno načelo, koje je sada postalo dio međunarodnog običajnog prava i stoga je obvezujuće za sve države međunarodne zajednice neovisno o tome jesu li one ratificirale Ženevsku konvenciju (17).

3.5.

Stoga svatko tko se smatra izbjeglicom na temelju Konvencije iz 1951. ili tko ispunjava kriterije iz definicije izbjeglice iz članka 1. točke (a) podtočke 2. Konvencije iz 1951. obuhvaćen je zaštitom predviđenom člankom 33. stavkom 1. čak i ako mu nije službeno priznat status izbjeglice (18). To je osobito važno za tražitelje azila jer bi mogli biti izbjeglice i stoga ih se ne bi smjelo uklanjati ili protjerivati iz zemlje azila sve dok se ne donese konačna odluka o njihovu statusu (19).

4.   Turska kao „sigurna treća zemlja”

4.1.

Od 2011. godine Turska je primila najveći broj izbjeglica iz Sirije (više od tri milijuna – 3 222 000). Istodobno Libanon, zemlja s otprilike 4,8 milijuna stanovnika, domaćin je za više od milijun registriranih izbjeglica. Jordan ima treći najveći broj izbjeglica iz Sirije (654 582), a prema najnovijim službenim podacima Irak je domaćin za 244 235 registriranih izbjeglica, a Egipat 124 534registriranih izbjeglica (20).

4.2.

Turska je ratificirala Ženevsku konvenciju o izbjeglicama i njezin Protokol iz 1967., no zadržala je zemljopisna ograničenja u pogledu tražitelja azila koji nisu iz Europe. U praksi priznaje samo izbjeglice iz Europe, odnosno iz zemalja koje su članice Vijeća Europe (21). U travnju 2014. godine Turska je donijela novi Zakon o strancima i međunarodnoj zaštiti. Zakonom se predviđaju četiri vrste zaštićenog statusa u toj zemlji: a) „status izbjeglice” za osobe kojima je status izbjeglice priznat na temelju Ženevske konvencije, a koje su građani jedne od 47 država članica Vijeća Europe; b) „uvjetni status izbjeglice” za osobe kojima je priznat status izbjeglice, a koje nisu iz Europe; c) „supsidijarna zaštita” koja se može odobriti građanima Europe i onima koji to nisu kada ne ispunjavanju kriterije za priznavanje statusa izbjeglice na temelju Ženevske konvencije, no njihov povratak u zemlju porijekla stavio bi ih u opasnost od smrtne kazne, mučenja ili drugog neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili od trpljenja štete kao posljedica oružanog sukoba u njihovoj zemlji; i d) „privremena zaštita” koja se odobrava u slučaju masovnog priljeva (22).

4.3.

Masovno pristiglim Sirijcima prvotno je odobren status „posjetitelja” (misâfir), a zatim i privremena zaštita, iako bez prava na podnošenje zahtjeva za status izbjeglice. Cilj je te odredbe zadržati ih u Turskoj samo dok traje rat u Siriji, a zatim ih vratiti ondje kada se uvjeti poboljšaju.

4.3.1.

Državljani drugih zemalja (osim Sirije) mogu podnijeti zahtjev na pojedinačnoj osnovi koji se zatim rješava u usporednom postupku u skladu sa Zakonom o strancima i međunarodnoj zaštiti koji je stupio na snagu u travnju 2014. godine. U okviru tog postupka zahtjevi podnositelja zahtjeva šalju se i Glavnoj upravi za upravljanje migracijama (DGMM), koja provodi postupak utvrđivanja statusa, i UNHCR-u, koji provodi usporedni postupak utvrđivanja statusa i daje preporuke o premještanju. Njegove odluke nemaju pravnu snagu, no DGMM ih uzima u obzir u svojoj procjeni. Stoga je jasno da se turskim zakonodavstvom u ovom području propisuju različite norme zaštite i postupovna pravila za Sirijce i državljane drugih trećih zemalja, čime se uvode nejednakosti i u pristupu zaštiti i u uvjetima zaštite.

4.4.

Postoje ozbiljne prepreke, dodatni nedostaci i problemi u pristupu radu i osnovnim uslugama, kao što su zdravstvo i socijalna skrb, obrazovanju i općenito integraciji u društvo (23). Iako od siječnja 2016. godine Turska priznaje Sirijcima pravo na rad, u praksi je vrlo mali broj Sirijaca dobio radnu dozvolu i većina se posljedično zaposlila i radi na crno (24). Prethodnome treba dodati da je korisnicima međunarodne zaštite izričito i bezuvjetno onemogućena dugotrajna integracija u Tursku (članak 25. Zakona o strancima i međunarodnoj zaštiti), a člankom 26. istog zakona ograničeno je i slobodno kretanje izbjeglica. Stoga je očito da se zaštitom odobrenom osobama koje traže međunarodnu zaštitu u Turskoj ne pružaju ista pravna jamstva i prava koja uživaju osobe kojima je priznat status izbjeglice na temelju Ženevske konvencije, primjerice pravo na kretanje unutar teritorija države ugovornice (članak 26. Konvencije iz 1951.), pravo na prirođenje (članak 34. Konvencije iz 1951.) i pravo na rad (članci 17., 18. i 19. Konvencije iz 1951.).

4.5.

Nadalje se klasifikacija Turske kao „sigurne treće zemlje” dovodi u pitanje u pogledu poštovanja načela zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja sadržanog u članku 33. stavku 1. Ženevske konvencije, članku 3. Europske konvencije o ljudskim pravima (ECHR) i članku 3. stavku 2. Konvencije protiv mučenja i drugih okrutnih, neljudskih i ponižavajućih postupanja (25). Osim što Turska povijesno prisilno vraća tražitelje azila koji nisu iz Europe, u najnovijim izvještajima međunarodnih organizacija za ljudska prava spominju se i slučajevi odbijanja ulaska i kolektivnog prisilnog vraćanja na sirijski teritorij (26). Važno je napomenuti da je samo dan nakon potpisivanja sporazuma Amnesty International izvijestio o još jednoj masovnoj repatrijaciji afganistanskih izbjeglica u Kabul (27). Slično tome, u rezoluciji koju je 20. travnja 2016. godine donijela Parlamentarna skupština Vijeća Europe navodi se, među ostalim, da je povratak Sirijaca i državljana drugih zemalja u Tursku u suprotnosti s pravom EU-a i međunarodnim pravom (28). Stoga je očito da ne postoje dovoljna jamstva kojima bi se u praksi zajamčila sukladnost s načelom zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja (29).

---

(1)  Europska komisija, Turkey 2016 Report („Izvješće o Turskoj iz 2016.”), Bruxelles, 9.11.2016., SWD (2016) 366 final, str. 77–78, dostupno na: http://ec.europa.eu/enlargement/pdf/key_documents/2016/20161109_report_turkey.pdf.

(2)  Misije EGSO-a za utvrđivanje činjenica o stanju u vezi s izbjeglicama iz perspektive organizacija civilnog društva, Izvješće misije u Tursku, 9. – 11. ožujka 2016., str. 2., dostupno na: http://www.eesc.europa.eu/resources/docs/eesc-fact-finding-missions-refugees_turkey_en.pdf.

(3)  Vidjeti fusnotu br. 2.

(4)  Amnesty International, Europe’s gatekeeper: unlawful detention and deportation of refugees from Turkey („Europski čuvar: nezakonito pritvaranje i deportacija izbjeglica iz Turske”), str. 14, dostupno na: https://www.amnesty.org/en/documents/document/?indexNumber=eur44%2f3022%2f2015&language=en .

(5)  Vidjeti fusnotu br. 2.

(6)  U članku 2. UEU-a stoji da se Unija „temelji na vrijednostima poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine prava i poštovanja ljudskih prava, uključujući i prava pripadnika manjina”. Te su vrijednosti zajedničke državama članicama u društvu u kojem prevladavaju pluralizam, nediskriminacija, tolerancija, pravda, solidarnost i jednakost žena i muškaraca.”

(7)  Europsko vijeće, Vanjski poslovi i međunarodni odnosi, 18. ožujka 2016., http://www.consilium.europa.eu/el/press/press-releases/2016/03/18-eu-turkey-statement/.

(8)  Europska komisija, Fact Sheet on the EU-Turkey Agreement („Informativni članak o Sporazumu EU-a i Turske”), 19. ožujka 2016., dostupno na: http://europa.eu/rapid/press-release_MEMO-16-963_en.htm.

(9)  „Po kojoj će se pravnoj osnovi tražitelji azila vraćati s grčkih otoka Turske? Zahtjevi za azil koje osobe podnesu u Grčkoj rješavat će se na pojedinačnoj osnovi, u skladu sa zahtjevima prava EU-a i međunarodnog prava te načelom zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja. Održavat će se pojedinačni razgovori, provoditi pojedinačne procjene i postojat će pravo na žalbu. Neće biti paušalnog ni automatskog vraćanja tražitelja azila. Pravilima EU-a o azilu državama članicama omogućuje se da u određenim jasno definiranim okolnostima proglase zahtjev „nedopuštenim”, tj. da odbiju zahtjev bez razmatranja njegova sadržaja. Postoje dvije pravne mogućnosti u kojima se zahtjevi za azil mogu proglasiti nedopuštenima u pogledu Turske: 1) prva zemlja azila (članak 35. Direktive o postupcima azila): kad je osobi već priznat status izbjeglice u toj zemlji ili ona na drugi način uživa dostatnu zaštitu u toj zemlji; 2) sigurna treća zemlja (članak 38. Direktive o postupcima azila): kad osoba još nije primila zaštitu u trećoj zemlji, ali treća zemlja može ponovno prihvaćenoj osobi jamčiti učinkovit pristup zaštiti.

(10)  U tom kontekstu Komisija naglašava da se za koncept sigurne treće zemlje kako je definiran u Direktivi o postupcima azila zahtijeva da postoji mogućnost ostvarivanja zaštite u skladu sa Ženevskom konvencijom, ali se ne zahtijeva da je sigurna treća zemlja ratificirala tu Konvenciju bez bilo kakvih zemljopisnih ograničenja. Nadalje, u pogledu pitanja postoji li povezanost s predmetnom trećom zemljom te je li stoga opravdano da tražitelj azila ode u tu zemlju, može se uzeti u obzir i činjenica je li tražitelj azila prošao kroz predmetnu treću zemlju odnosno je li treća zemlja zemljopisno blizu matičnoj zemlji tražitelja azila. Komunikacija Komisije Europskom parlamentu i Vijeću o trenutačnom stanju provedbe prioritetnih mjera u okviru Europskog migracijskog programa, 10. veljače 2016., COM(2016) 85 final.

(11)  Mišljenje EGSO-a „Utvrđivanje zajedničkog popisa EU-a sigurnih zemalja porijekla”, SL C 71, 24.2.2016., str. 82., točke 2.4 i 2.11.

(12)  Od Komisijinog najnovijeg izvješća u kojem stoji da dnevno prosječno dođe 75 osoba, broj dnevnih prelazaka iz Turske na grčke otoke i dalje je nizak. Europska komisija, Bruxelles, 6. rujna 2017., COM(2017) 470 final, Izvješće Komisije Europskom parlamentu, Europskom vijeću i Vijeću – Sedmo izvješće o napretku provedbe Izjave EU-a i Turske. Dostupno na: https://ec.europa.eu/home-affairs/sites/homeaffairs/files/what-we-do/policies/european-agenda-migration/20170906_seventh_report_on_the_progress_in_the_implementation_of_the_eu-turkey_statement_en.pdf.

(13)  Prema posljednjim podacima, ukupno je premješteno 27 695 osoba (19 244 iz Grčke i 8 451 iz Italije), dok je ukupno 8 834 Sirijaca na temelju Izjave EU-a i Turske preseljeno iz Turske u EU. Kada je riječ o financijskoj potpori u okviru Instrumenta za pomoć izbjeglicama u Turskoj, od 3 milijarde EUR dodijeljene za razdoblje 2016. – 2017. već su potpisani ugovori u vrijednosti od više od 1,66 milijarde EUR, a isplate iznose 838 milijuna EUR. Broj izbjeglica iz ranjivih skupina koje podržava Mreža za hitnu socijalnu pomoć porastao je s 600 000 na 860 000 te se očekuje da će do kraja 2017. porasti na 1,3 milijuna osoba. Europska komisija, Bruxelles, 6. rujna 2017., COM(2017) 465 final, Izvješće Komisije Europskom parlamentu, Europskom vijeću i Vijeću – Petnaesto izvješće o premještanju i preseljenju. Dostupno na: https://ec.europa.eu/home-affairs/sites/homeaffairs/files/what-we-do/policies/european-agenda-migration/20170906_fifteenth_report_on_relocation_and_resettlement_en.pdf.

(14)  Neki tvrde da je mehanizam sigurne zemlje u suprotnosti s člankom 31. stavkom 1. Ženevske konvencije jer se međunarodnim pravom ne propisuje obveza podnošenja zahtjeva u prvoj zemlji u kojoj postoji mogućnost odobrenja međunarodne zaštite. U tom pogledu vidjeti M. Symes i P. Jorro, Asylum Law and Practice („Pravo i praksa u području azila”), LexisNexis UK, 2003., str. 448.; G. Goodwin-Gill i J. McAdam, The Refugee in International Law („Izbjeglica u međunarodnom pravu”), Oxford University Press, 2007., str. 392. Za suprotno mišljenje vidjeti K. Hailbronner, The Concept of „Safe Country” and Expeditious Asylum Procedures: A Western European Perspective („Koncept sigurne zemlje i ubrzani postupci azila: zapadnoeuropska perspektiva”), International Journal of Refugee Law, 1993., 5(1): str. 31–65.

(15)  Helenska liga za ljudska prava tvrdi da je od prvog dana primjene sporazuma EU-a i Turske o izbjeglicama „stručnjak Europskog potpornog ureda za azil smatrao da je Turska sigurna treća zemlja u pogledu prvih zahtjeva za azil koji su razmatrani […]. Tim mišljenjem, odnosno standardnim tekstom koji se ponavlja kao osnova za sve odbijene zahtjeve, zapravo se podnositeljima zahtjeva uskraćuje potrebna pojedinačna procjena i, što je još gore, tražitelju azila nameće se teret dokazivanja da Turska nije sigurna treća zemlja, što je u potpunoj suprotnosti s temeljnom idejom Direktive. U takvim početnim slučajevima skraćeni postupci odbijanja nisu opravdani.” Helenska liga za ljudska prava, Comments – critical remarks on the provisions and implementation of Law 4375/2016 („Komentari – ključne primjedbe o odredbama i provedbi Zakona 4375/2016”), 21. travnja 2016., dostupno na: http://www.hlhr.gr/?MDL=pages&SiteID=1215. Međutim, 10. svibnja 2016. donesena je prva grčka odluka u kojoj se Turska ne smatra sigurnom trećom zemljom. Točnije, nakon žalbe sirijskog izbjeglice na Lezbosu kojemu prvotno nije odobren azil i kojeg bi se stoga trebalo vratiti u Tursku, odbor za žalbe izbjeglica utvrdio je da Turska nije sigurna treća zemlja, što je značilo da se zahtjev za azil morao ponovno razmotriti, i to detaljnije i uz veći broj činjenica. Nakon tog „presedana” uspostavljenog prvom odlukom da se Turska ne može smatrati sigurnom trećom zemljom, osnovani su brojni odbori za žalbe.

(16)  U pogledu načela zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja vidjeti, između ostaloga, E. Lauterpacht i D. Bethlehem, The scope and content of the principle of non-refoulement: Opinion („Opseg i sadržaj načela zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja: mišljenje”), u E. Feller, V. Tuerk i F. Nicholson (ur.), Refugee Protection in International Law, UNHCR’s Global Consultations on International Protection („Zaštita izbjeglica u međunarodnom pravu, Savjetovanje UNHCR-a na globalnoj razini o međunarodnoj zaštiti”), Cambridge University Press, Cambridge 2003., str. 87–177. Vidjeti također Advisory Opinion of the UN High Commissioner for Refugees on the Extraterritorial Application of Non-Refoulement Obligations under the 1951 Convention relating to the Status of Refugees and its 1967 Protocol („Savjetodavno mišljenje Visokog povjerenika UN-a o izvanteritorijalnoj primjeni obveza zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja na temelju Konvencije iz 1951. o statusu izbjeglica i njezina Protokola iz 1967.”), dostupno na: http://www.unhcr.org/refworld/docid/45f17a1a4.html.

(17)  Note on international protection („Bilješka o međunarodnoj zaštiti”), 13. rujna 2001. (A/AC. 96/951, odlomak 16.). Vidjeti također UNHCR, The Principle of Non Refoulement as a Norm of Customary International Law, Response to the Questions Posed to UNHCR by the Federal Constitutional Court of the Federal Republic of Germany in cases 2 BvR 1938/93, 2 BvR 1953/93, 2 BvR 1954/93 („Načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja kao norma međunarodnog običajnog prava: odgovor na pitanja koje je UNHCR-u postavio Savezni ustavni sud Savezne Republike Njemačke u predmetima 2 BvR 1938/93, 2 BvR 1953/93, 2 BvR 1954/93”). Također UNHCR, Note on the Principle of Non Refoulement (EU Seminar on the Implementation of the 1995 EU Resolution on the Minimum Guarantees for Asylum Procedures) („Bilješka o načelu zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja (Seminar EU-a o provedbi Rezolucije EU-a iz 1995. o minimalnim jamstvima za postupke azila)”), 1. studenog 1997. Vidjeti također stavak 4. preambule Deklaracije država ugovornica Konvencije iz 1951. godine i/ili Protokol iz 1967. godine o statusu izbjeglica, donesene na Ministarskom sastanku od 12. do 13. prosinca 2001. godine, HCR/MMSP/2001/09, i odluku Žalbenog suda Novog Zelanda u predmetu Zaoui protiv Državnog odvjetništva (br. 2) [2005.] 1 NZLR 690, 20.9.2004., stavci 34. i 36.

(18)  Zaključak br. 6 (XXVIII – 1977.o načelu zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja), stavak (c), Zaključak br. 79 (XLVIII) – 1996. o međunarodnoj zaštiti, stavak (j), Zaključak br. 81 (XLVIII) – 1997. o međunarodnoj zaštiti, stavak i.

(19)  UNHCR, Global Consultations on International Protection/Third Track: Asylum Processes (Fair and Efficient Asylum Procedures) („Globalno savjetovanje o međunarodnoj zaštiti/treće zasjedanje: postupci azila (pošteni i učinkoviti postupci azila)”), EC/GC/01/12, 13.5.2001., st. 4., 8., 13. i 50., t. (c) i E. Leuterpacht i D. Bethlehem, prethodna fusnota 16., odlomci 87–99.

(20)  Više pojedinosti potražite na: http://data.unhcr.org/syrianrefugees/regional.php.

(21)  Vidjeti fusnotu br. 2.

(22)  Tekst zakona dostupan je na engleskom jeziku na: http://www.goc.gov.tr/files/files/eng_minikanun_5_son.pdf.

(23)  Vidjeti fusnotu br. 2.

(24)  Meltem Ineli-Ciger, Implications of the New Turkish Law on Foreigners and International Protection and Regulation no. 29153 on Temporary Protection for Syrians Seeking Protection in Turkey („Posljedice novog turskog Zakona o strancima i međunarodnoj zaštiti i Uredbe br. 29153 na privremenu zaštitu Sirijaca koji traže zaštitu u Turskoj”), Oxford Monitor of Forced Migration, 2014., 4(2): str. 28–36.

(25)  Vidjeti fusnotu br. 2.

(26)  Vidjeti, između ostaloga, komunikaciju udruge Human Rights Watch od 23. studenog 2015., dostupno na: https://www.hrw.org/news/2015/11/23/turkey-syrians-pushed-back-border.

(27)  Amnesty International, Η ψευδαίσθηση της „ασφαλούς χώρας” για την Τουρκία καταρρέει („Razbijena iluzija Turske kao sigurne zemlje”), 23. ožujka 2016., dostupno samo na grčkom jeziku na: https://www.amnesty.gr/news/press/article/20243/i-pseydaisthisi-tis-asfaloys-horas-gia-tin-toyrkia-katarreei. Za dodatne informacije vidjeti O. Ulusoy, Turkey as a Safe Third Country? („Turska kao sigurna treća zemlja?”), 29. ožujka 2016., dostupno na: https://www.law.ox.ac.uk/research-subject-groups/centre-criminology/centreborder-criminologies/blog/2016/03/turkey-safe-third. E. Roman, Th. Baird, and T. Radcliffe, Why Turkey is Not a „Safe Country” („Zašto Turska nije sigurna zemlja”), veljača 2016., Statewatch, http://www.statewatch.org/analyses/no-283-why-turkey-is-not-a-safe-country.pdf.

(28)  Rezolucija 2109 (2016.), privremena verzija, The situation of refugees and migrants under the EU–Turkey Agreement of 18 March 2016 („Stanje izbjeglica i migranata na koje se odnosi sporazum EU-a i Turske od 18. ožujka 2016.”), autor(i): Parlamentarna skupština Vijeća Europe, izvor: rasprava Skupštine od 20. travnja 2016. (15. sjednica) (vidjeti Dok. 14028, izvještaj Odbora za migracije, izbjeglice i raseljene osobe, izvjestiteljica: Tineke Strik). Tekst koji je Skupština usvojila 20. travnja 2016. (15. sjednica).

(29)  L. Reppeli (2015.), Turkey’s track record with the European Court of Human Rights („Povijest odnosa Turske s Europskim sudom za ljudska prava”). Turkish Review, 1. siječnja 2015. (dostupno na internetu na: http://archive.is/XmdO5).

---