9.6.2017   

HR

Službeni list Europske unije

C 185/75

1.

OR napominje da se člancima 56. do 62. UFEU-a jamči sloboda prekograničnog pružanja usluga. Unutarnje tržište usluga koje dobro funkcionira ne donosi samo izravne prednosti pružateljima usluga i potrošačima u EU-u, nego predstavlja i važan preduvjet za gospodarski rast, koji bi pak trebao biti od koristi svim građanima EU-a u vidu većeg blagostanja i više razine socijalne zaštite;

2.

unutarnje tržište usluga koje dobro funkcionira osobito je važno za pružatelje usluga u onim regijama koje izravno graniče s drugim državama članicama;

3.

bitnim preduvjetom za slobodno kretanje usluga OR smatra to da pružatelj usluga s poslovnim nastanom u jednoj državi članici može pružati usluge u drugim državama članicama po istim uvjetima kao i u državi u kojoj je poslovno nastanjen. Istodobno, jedan od preduvjeta za dobro funkcioniranje unutarnjeg tržišta usluga jest da se tržišno natjecanje – i ono prekogranično – ne zasniva ponajprije na troškovima rada već na čimbenicima poput kvalitete pruženih usluga i učinkovitosti rada pružatelja usluga;

4.

postojeće razlike između država članica, posebice one u pogledu troškova plaća, znače da upućivanje radnika u okviru slobodnog kretanja usluga eventualno može dovesti do pritiska usmjerenog na snižavanje razine plaća u državi članici u koju se radnik upućuje. Kad tržišno natjecanje u području uvjeta rada i zapošljavanja postane nepošteno, može uzrokovati socijalni damping u državi domaćinu. Taj socijalni damping izaziva pritisak da se snize cijene, što ugrožava poduzeća koja ne pribjegavaju upućivanju;

5.

OR smatra da uspostavljanje ravnoteže između slobodnog kretanja usluga s jedne strane i zaštite upućenih radnika od dampinga plaća i socijalnog dampinga s druge strane predstavlja preduvjet koji treba ispuniti kako bi funkcioniranje unutarnjeg tržišta prihvatili građani EU-a, a osobito radnici u uslužnim sektorima u kojima dolazi do upućivanja i u kojima će upućivanje i ubuduće biti široko rasprostranjeno. Međutim, naglašava da su za učinkovitu borbu protiv socijalnog dampinga potrebne i mjere kojima se štite samozaposleni, kao i osobe koje svoj posao obavljaju putem digitalnih platformi;

6.

i ravnoteža interesa, koja bi se trebala postići Direktivom o upućivanju, predstavlja preduvjet za zdravo i pošteno tržišno natjecanje u prekograničnom kontekstu u uslužnom sektoru;

7.

OR u svjetlu toga može podržati načelo na kojem se temelji Prijedlog Komisije, naime da isti rad na istom mjestu treba biti jednako plaćen;

8.

OR smatra da nepoznavanje administrativnih uvjeta za zapošljavanje radnika koji se primjenjuju u državi članici domaćinu i poteškoće s kojima se neka poduzeća (posebice MSP-ovi) susreću pri njihovu ispunjavanju mogu spriječiti slobodno pružanje prekograničnih usluga unutar EU-a i ugroziti zaštitu upućenih radnika. Jasni i lako dostupni mehanizmi informiranja i savjetovanja o ovim pitanjima koje bi uspostavile Europska komisija i države članice mogli bi olakšati ovu situaciju;

9.

Odbor se slaže se sa stajalištem Komisije da mora postojati rok nakon kojeg se na upućenog radnika u potpunosti primjenjuje pravo zemlje domaćina, ali smatra kako nije nužno da kao temelj za trajanje upućivanja, odnosno rok nakon kojeg se na ugovor u radu u potpunosti primjenjuje pravo zemlje domaćina, po svaku cijenu posluže odredbe iz Uredbe (EZ) br. 883/2004. Po mišljenju OR-a, taj bi rok u Direktivi o upućivanju trebao biti dvanaest mjeseci;

10.

pored toga OR smatra da okolnosti pod kojima se na radni odnos u potpunosti primjenjuje pravo zemlje domaćina ne smiju dovesti do toga da uvjeti za upućenog radnika postanu de facto nepovoljniji;

11.

OR napominje da je prijedlog Komisije da se izraz „minimalne plaće” zamijeni izrazom „primitak od rada” u skladu s presudama Suda EU-a, primjerice s presudom u predmetu Sähköalojen ammattiliitto ry (C-396/13), kao i s načinom na koji je Sud u istom predmetu protumačio izraz „minimalna plaća”;

12.

to što se u zemlji domaćinu smiju i trebaju primjenjivati samo propisani sastavni elementi i osnovice za izračun primitka od rada prilikom određivanja plaće u smislu Direktive u određenoj državi članici znači da zemlja domaćin i dalje neće moći tražiti od poslodavca koji upućuje radnike da svojim zaposlenicima isplaćuje primitak od rada koji se može smatrati „normalnim” ili prosječnim primitkom za usporedivi posao u zemlji domaćinu;

13.

OR pozdravlja prijedlog da se sastavni elementi primitka od rada za upućene radnike moraju objaviti na nacionalnoj internetskoj stranici koju moraju postaviti države članice sukladno članku 5. provedbene direktive kako bi poboljšale pristup informacijama prije upućivanja;

14.

OR općenito smatra kako će prijedlog Komisije da se izraz „minimalne plaće” zamijeni izrazom „primitak od rada” te druge predložene izmjene u tom dijelu osigurati da se Direktivom o upućivanju uspostavi ravnoteža između toga da se pružateljima usluga u EU-u omogući da bez nesrazmjernih ograničenja pružaju prekogranične usluge s jedne strane i toga da se osigura zaštita upućenim radnicima i sprečava nepošteno tržišno natjecanje s druge strane;

15.

međutim, OR smatra da treba jasno navesti da Direktiva o upućivanju sama po sebi ne utječe na isključivu nadležnost država članica da utvrđuju pravila o primicima od rada u skladu s vlastitim modelom tržišta rada;

16.

OR se slaže sa stajalištem Komisije da obveza primjene uvjeta zemlje domaćina u djelatnostima građevinskog sektora navedenima u članku 3. stavku 1. Direktive o upućivanju treba vrijediti za sve gospodarske sektore, neovisno o tome jesu li primici od rada regulirani zakonom, univerzalno primjenjivim kolektivnim ugovorom ili nekim drugim kolektivnim ugovorom, u skladu s člankom 3. stavkom 8. prvom ili drugom alinejom;

17.

Odbor upozorava Komisiju na to da upućivanje radnika u okviru kaskadnog podugovaranja dovodi do smanjenja odgovornosti poslodavca i do toga da upućeni radnici ponekad budu prepušteni sami sebi, bez ikakve potpore i pomoći. Europski fond za potporu omogućio bi brzu intervenciju kojom bi se osigurao povratak tih zaposlenika u njihove države porijekla pod najboljim mogućim uvjetima. Među ostalim predlaže stvaranje europskog registra koji bi poduzeća koja upućuju radnike u svim državama članicama obvezao da te radnike prijave najkasnije u trenutku kad započne pružanje usluga;

18.

primjećuje da poslodavci vrlo često namjerno podcjenjuju vještine upućenih radnika kako bi opravdali niže plaće. Postoji opasnost da će se i dalje pribjegavati toj praksi kako bi se izbjegla obveza jednakog postupanja u pogledu plaća. Bilo bi uputno da Komisija razmotri mogućnost uvođenja europskog registra zanimanja i stručnih vještina kako bi riješila taj problem te zaštitila interese zaposlenika bez formalnih kvalifikacija;

19.

OR napominje da se Direktiva (2008/104/EZ) o radu preko poduzeća za privremeno zapošljavanje trebala provesti najkasnije do 5. prosinca 2011. Jedan od ciljeva te direktive jest osigurati zaštitu radnika zaposlenih preko poduzeća za privremeno zapošljavanje, a članak 5. te direktive sadržava među ostalim i načelo jednakog postupanja u pogledu plaća, godišnjeg odmora i radnog vremena.

20.

OR se slaže sa stajalištem Komisije da se načelo jednakog postupanja iz Direktive o radu preko poduzeća za privremeno zapošljavanje mora obvezatno primjenjivati i u slučajevima kada je poduzeće za privremeno zapošljavanje poslovno nastanjeno u nekoj drugoj državi članici i kada se radi o upućivanju u smislu Direktive o upućivanju.

21.

OR ističe da je četrnaest nacionalnih parlamenata/parlamentarnih domova u jedanaest država članica (Bugarskoj, Češkoj, Danskoj, Estoniji, Hrvatskoj, Latviji, Litvi, Mađarskoj, Poljskoj, Rumunjskoj i Slovačkoj) nakon provjere primjene načela supsidijarnosti dostavilo obrazložena mišljenja, što znači da je Prijedlog dobio „žuti karton”.

22.

OR napominje da se Direktivom o upućivanju uređuje koje uvjete zemlje domaćina u pogledu rada i zapošljavanja pružatelj usluga s poslovnim nastanom u drugoj državi članici mora jamčiti radniku upućenom u zemlju domaćina. Ni Direktivom koja je trenutačno na snazi ni izmijenjenom Direktivom ne nastoje se uskladiti uvjeti država članica.

23.

direktive se mogu izmjenjivati samo na razini EU-a. Na temelju odredbi iz ugovorâ o slobodnom, prekograničnom kretanju usluga unutar EU-a te Uredbe Rim I. na razini država članica ne može se propisivati koji se uvjeti radnog prava primjenjuju na upućivanje.

24.

OR ističe da Provedbena direktiva, koju su države članice trebale prenijeti u nacionalno zakonodavstvo do 18. lipnja 2016., sadrži alate koji državama članicama omogućuju ograničavanje zlouporabe i socijalnog dampinga izazvanih upućivanjem (tj. prijevare, zaobilaženja pravila i razmjene informacija između država članica). Odbor prima na znanje činjenicu da su izmijenjena Direktiva o upućivanju radnika i Provedbena direktiva pravni instrumenti koji se u velikoj mjeri uzajamno jačaju te stoga s nestrpljenjem iščekuje cjelovitu procjenu učinaka i posljedica primjene Provedbene direktive u državama članicama na upućivanje radnika.

25.

Odbor također ističe da i dalje postoje poteškoće s osiguravanjem dosljednosti u provedbi kontrola u vezi s upućenim radnicima u raznim državama članicama jer je u Provedbenoj direktivi predviđena isključivo bilateralna suradnja između država članica. Stoga se slaže s tim da se cilj predložene izmijenjene Direktive – zajednička definicija pravila o upućivanju radnika – može lakše postići na razini EU-a.

26.

smatra da je potrebno promicati razmjenu podataka između tijela za prijavu, odnosno ustanova za socijalno osiguranje u državi članici iz koje dolazi upućeni radnik i u državi članici domaćinu, te uvesti obvezu prijave ustanovi socijalnog osiguranja u državi članici domaćinu jer će to biti učinkovite mjere protiv lažnih upućivanja i osnivanja poduzeća u svrhu lažnih upućivanja radnika kao i nepoštenog tržišnog natjecanja na osnovu nižih doprinosa za socijalno osiguranje. Ako se pojavi trend osnivanja poduzeća u svrhu lažnih upućivanja, bit će potrebno razmisliti o uvođenju minimalnog razdoblja tijekom kojeg radnik prije upućivanja mora biti zaposlen u državi članici iz koje dolazi.