07/Sv. 007

HR

Službeni list Europske unije

1

---

---

/

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

01.07.2013.

---

Uvodna napomena

U skladu s člankom 52. Akta o uvjetima pristupanja Republike Hrvatske i prilagodbama Ugovora o Europskoj uniji, Ugovora o funkcioniranju Europske unije i Ugovora o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju, potpisanog 9. prosinca 2011., tekstovi akata institucija donesenih prije pristupanja koje su te institucije sastavile na hrvatskom jeziku od dana pristupanja vjerodostojni su pod istim uvjetima kao i tekstovi sastavljeni na sadašnjim službenim jezicima. Tim se člankom također predviđa da se tekstovi objavljuju u Službenom listu Europske unije ako su tekstovi na sadašnjim jezicima tako objavljeni.

U skladu s tim člankom objavljuje se posebno izdanje Službenog lista Europske unije na hrvatskom jeziku, koje sadržava tekstove obvezujućih općih akata. To izdanje obuhvaća akte usvojene u razdoblju od 1952. godine do dana pristupanja.

Objavljeni tekstovi podijeljeni su na 20 poglavlja koja slijede raspored iz Registra važećeg zakonodavstva Europske unije, i to:

01	Opća, financijska i institucionalna pitanja
02	Carinska unija i slobodno kretanje robe
03	Poljoprivreda
04	Ribarstvo
05	Sloboda kretanja radnika i socijalna politika
06	Pravo poslovnog nastana i sloboda pružanja usluga
07	Prometna politika
08	Politika tržišnog natjecanja
09	Porezi
10	Ekonomska i monetarna politika i slobodno kretanje kapitala
11	Vanjski odnosi
12	Energetika
13	Industrijska politika i unutarnje tržište
14	Regionalna politika i koordinacija strukturnih instrumenata
15	Okoliš, potrošači i zaštita zdravlja
16	Znanost, informiranje, obrazovanje i kultura
17	Pravo poduzećâ
18	Zajednička vanjska i sigurnosna politika
19	Područje slobode, sigurnosti i pravde
20	Europa građana

Spomenuti registar, koji vodi Ured za publikacije, dostupan je na internetu (eur-lex.europa.eu) na službenim jezicima Europske unije. Bibliografskoj bilješci svakog akta može se pristupiti putem registra, gdje se mogu pronaći upućivanja na posebno izdanje i na ostale analitičke metapodatke.

Akti objavljeni u posebnom izdanju, uz određene iznimke, objavljuju se u obliku u kojem su bili objavljeni u Službenom listu na izvornim službenim jezicima. Stoga pri uporabi posebnog izdanja treba uzeti u obzir naknadne izmjene, prilagodbe ili odstupanja koje su usvojile institucije, Europska središnja banka ili su predviđene u Aktu o pristupanju.

Iznimno, kad se opsežni tehnički prilozi poslije zamijene novim prilozima, navodi se samo upućivanje na posljednji akt koji zamjenjuje prilog. Takav je slučaj u pojedinim aktima koji sadržavaju popise carinskih oznaka (poglavlje 02), aktima o prijevozu opasnih tvari, aktima o pakiranju i označivanju tih tvari (poglavlja 07 i 13) te nekima od protokola i priloga Sporazumu o Europskom gospodarskom prostoru.

Također, Pravilnik o osoblju objavljuje se kao pročišćeni tekst koji obuhvaća sve izmjene do kraja 2012. godine. Daljnje izmjene objavljuju se u izvornom obliku.

Posebno izdanje sadržava dva sustava numeracije stranica:

i.

izvorna numeracija stranica, zajedno s datumom objave francuskog, talijanskog, njemačkog i nizozemskog izdanja Službenog lista, engleskog i danskog izdanja od 1. siječnja 1973., grčkog izdanja od 1. siječnja 1981., španjolskog i portugalskog izdanja od 1. siječnja 1986., finskog i švedskog izdanja od 1. siječnja 1995., češkog, estonskog, latvijskog, litavskog, mađarskog, malteškog, poljskog, slovačkog i slovenskog izdanja od 1. svibnja 2004. te bugarskog i rumunjskog izdanja od 1. siječnja 2007. U numeraciji stranica postoje praznine jer svi akti objavljeni u to vrijeme nisu objavljeni u posebnom izdanju. Kada se prilikom citiranja akata upućuje na Službeni list, potrebno je navesti stranicu sukladno izvornoj numeraciji;

ii.	numeracija stranica posebnog izdanja neprekinuta je i ne smije se navoditi prilikom citiranja akata.

Do lipnja 1967. numeracija stranica u Službenom listu počinjala je iznova svake godine. Od tada nadalje svaki broj Službenog lista počinje na prvoj stranici.

Od 1. siječnja 1968. Službeni list podijeljen je na dva dijela:

—	Zakonodavstvo („L”),

—	Informacije i objave („C”).

Od 1. veljače 2003. prijašnje ime „Službeni list Europskih zajednica” promijenjeno je, na temelju Ugovora iz Nice, u „Službeni list Europske unije”.

---

07/Sv. 007

HR

Službeni list Europske unije

3

---

31984R3626

---

L 335/4

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

19.12.1984.

---

UREDBA VIJEĆA (EEZ) br. 3626/84

od 19. prosinca 1984.

o izmjeni Uredbe br. 11 o ukidanju diskriminacije u cijenama i uvjetima prijevoza, prema članku 79. stavku 3. Ugovora o osnivanju Europske ekonomske zajednice

VIJEĆE EUROPSKIH ZAJEDNICA,

uzimajući u obzir Ugovor o osnivanju Europske ekonomske zajednice, a posebno njegov članak 75.,

uzimajući u obzir prijedlog Komisije,

uzimajući u obzir mišljenje Skupštine (1),

uzimajući u obzir mišljenje Gospodarskog i socijalnog odbora (2),

budući da Direktiva Vijeća 84/647/EEZ (3) predviđa mogućnost da se prijevoznici u javnom prijevozu i za vlastite potrebe koriste unajmljenim vozilima;

budući da definicija cestovnog prijevoza tereta za vlastite potrebe iz članka 9. Uredbe br. 11 (4) isključuje korištenje unajmljenih vozila; budući da je stoga potrebno izmijeniti navedenu Uredbu,

DONIJELO JE OVU UREDBU:

Članak 1.

Prva alineja članka 9. Uredbe br. 11 zamjenjuje se sljedećim:

„—	teret se prevozi vozilima koja su u vlasništvu poduzeća ili ih je poduzeće nabavilo na kredit ili su unajmljena, pod uvjetom da u slučaju najma ispunjavaju uvjete iz članka 2. Direktive 84/647/EEZ (5)

Članak 2.

Ova Uredba stupa na snagu 1. srpnja 1986.

---

(1)  SL C 10, 16.1.1984., str. 91.

(2)  SL C 35, 9.2.1984., str. 19.

(3)  SL L 335, 22.12.1984., str. 72.

(4)  SL 52, 16.8.1960., str. 1121/60.

(5)  SL L 335, 22.12.1984., str. 72.”

---

07/Sv. 007

HR

Službeni list Europske unije

4

---

31985R3821

---

L 370/8

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

20.12.1985.

---

UREDBA VIJEĆA (EEZ) br. 3821/85

od 20. prosinca 1985.

o tahografu u cestovnom prometu

VIJEĆE EUROPSKIH ZAJEDNICA,

uzimajući u obzir Ugovor o osnivanju Europske ekonomske zajednice, posebno njegov članak 75.,

uzimajući u obzir prijedlog Komisije (1),

uzimajući u obzir mišljenje Skupštine (2),

uzimajući u obzir mišljenje Gospodarskog i socijalnog odbora (3),

budući da je Uredbom (EEZ) br. 1463/70 (4), kako je zadnje izmijenjena Uredbom (EEZ) br. 2828/77 (5), uveden tahograf u cestovni promet;

budući da je, s obzirom na izmjene navedene u nastavku teksta, zbog veće preglednosti potrebno spojiti sve bitne odredbe u jedinstven tekst, te zbog toga staviti Uredbu (EEZ) br. 1463/70 izvan snage; budući da iznimke iz članka 3. stavka 1. za neke vrste prijevoza putnika ipak trebaju ostati na snazi određeno vrijeme;

budući da upotreba tahografa, koji omogućava zapis vremenskih razdoblja iz Uredbe (EEZ) br. 3820/85 o usklađivanju određenog socijalnog zakonodavstva koje se odnosi na cestovni promet (6) služi obavljanju učinkovitog nadzora nad tim socijalnim propisima;

budući da se obvezna upotreba tahografa može odrediti samo za vozila registrirana u državama članicama; budući da, nadalje, neka od tih vozila mogu biti isključena iz područja primjene ove Uredbe, a da to ne uzrokuje nikakve poteškoće;

budući da države članice trebaju imati pravo u izvanrednim okolnostima dopustiti izuzetak određenih vozila, uz odobrenje Komisije, od odredbi Uredbe; budući da u hitnim slučajevima mora postojati mogućnost dopuštenja takvog izuzetka na ograničeno vrijeme i bez odobrenja Komisije;

budući da, kako bi omogućio učinkovit nadzor, uređaj mora pouzdano raditi, biti jednostavan za uporabu i tako izrađen da svede na minimum svaku mogućnost zlouporabe; budući da stoga uređaj posebno mora moći zabilježiti pojedinosti o pojedinim vremenskim razdobljima, za svakog vozača na posebnom listu, i to u dovoljno preciznom i lako čitljivom obliku;

budući da automatsko bilježenje ostalih pojedinosti vožnje vozila, poput brzine i prijeđene udaljenosti značajno doprinosi sigurnosti cestovnog prometa i potiče na razumno upravljanje vozilom; budući da se stoga čini primjerenim da uređaj bilježi i te pojedinosti;

budući da treba utvrditi standarde Zajednice za izradu i ugradnju tahografa te predvidjeti postupak EEZ homologacije kako bi se na cijelom prostoru država članica izbjegle sve zapreke za registraciju vozila opremljenih takvim uređajem, početak slobodnog prometa i uporabe tih vozila te uporabu takvih uređaja;

budući da u slučaju razilaženja u mišljenjima između država članica u vezi s EEZ homologacijom tipa Komisija treba odlučiti u sporu ako države o kojima je riječ nisu uspjele postići dogovor u roku od šest mjeseci;

budući da bi za provođenje ove Uredbe i sprečavanje zlouporabe bilo korisno vozačima, na njihov zahtjev, izdati primjerak njihovog tahografskog listića;

budući da je, u svrhu postizanja gore spomenutih ciljeva u vidu nadzora razdoblja rada i odmora, potrebno da poslodavci i vozači brinu o tome da uređaj ispravno radi te da brižno obavljaju propisane postupke;

budući da odredbe o broju tahografskih listića koje vozač mora imati uza se treba izmijeniti radi zamjene fleksibilnog tjedna fiksnim;

budući da je zbog tehničkog napretka potrebna brza prilagodba tehničkih specifikacija navedenih u prilozima ovoj Uredbi; budući da je, kako bi se olakšalo provođenje za tu svrhu nužnih mjera, potrebno predvidjeti postupak uspostavljanja bliske suradnje između država članica i Komisije u okviru savjetodavnog odbora;

budući da države članice trebaju razmjenjivati dostupne informacije o počinjenim prekršajima;

budući da se, kako bi tahograf radio pouzdano i ispravno, preporučuje propisati jedinstvene zahtjeve za redovitim kontrolama i ispitivanjima kojima se tahograf mora podvrgavati nakon ugradnje,

DONIJELO JE OVU UREDBU:

POGLAVLJE I

Načela i područje primjene

Članak 1.

Tahograf, u smislu ove Uredbe, mora po izradi, ugradnji, uporabi i ispitivanjima biti u skladu sa zahtjevima ove Uredbe i njezinih priloga I. i II., koji čine sastavni dio ove Uredbe.

Članak 2.

Za potrebe ove Uredbe primjenjuju se definicije iz članka 1. Uredbe (EEZ) br. 3820/85.

Članak 3.

1.   Tahograf se ugrađuje i koristi u vozilima registriranim u državama članicama koja se koriste za prijevoz putnika ili tereta u cestovnom prometu, s izuzetkom vozila iz članka 4. i članka 14. stavka 1. Uredbe (EEZ) br. 3820/85.

2.   Države članice mogu vozila spomenuta u članku 13. stavku 1. Uredbe (EEZ) br. 3820/85 izuzeti od primjene ove Uredbe. Države članice obavješćuju Komisiju o svakom izuzeću na temelju ovog stavka.

3.   Države članice mogu, po odobrenju Komisije, izuzeti od primjene ove Uredbe vozila iz članka 13. stavka 2. Uredbe (EEZ) br. 3820/85 koja se koriste za prijevoz. U hitnim slučajevima mogu odobriti privremeno izuzeće za razdoblje ne dulje od 30 dana, o čemu odmah obavješćuju Komisiju. Komisija obavješćuje ostale države članice o svakom izuzeću odobrenom prema ovom stavku.

4.   U unutarnjem prijevozu, države članice mogu zahtijevati ugradnju i uporabu tahografa u skladu s ovom Uredbom u svakom vozilu za koje se ugradnja i uporaba istog stavkom 1. ne zahtijeva.

POGLAVLJE II.

Homologacija tipa

Članak 4.

Zahtjev za EEZ homologacijom tipa tahografa ili uzorka tahografskog listića, uz potrebne specifikacije, državi članici podnosi proizvođač ili njegov zastupnik. Za svaki tip tahografa ili uzorak tahografskog listića može se podnijeti zahtjev samo jednoj državi članici.

Članak 5.

Država članica izdaje certifikat o EEZ homologaciji za svaki tip tahografa ili uzorak tahografskog listića koji ispunjava uvjete postavljene u Prilogu I. ovoj Uredbi ako je država članica u mogućnosti provjeriti odgovaraju li proizvedeni modeli odobrenom prototipu.

Svaka preinaka ili dodatak odobrenom uzorku treba dobiti dodatan certifikat o EEZ homologaciji tipa od države članice koja je izdala prvotan certifikat o EEZ homologaciji tipa.

Članak 6.

Za svaki tip tahografa ili uzorak tahografskog listića koji odobravaju prema članku 5., države članice podnositelju zahtjeva izdaju oznaku EEZ homologacije koja je u skladu s uzorkom opisanim u Prilogu II.

Članak 7.

Nadležna tijela država članica kojima je podnesen zahtjev za homologaciju, za svaki tip tahografa ili uzorak tahografskog listića u roku od mjesec dana šalju tijelima drugih država članica primjerak certifikata o homologaciji i preslike relevantnih specifikacija, ili obavješćuju ta tijela da je homologacija odbijena; u slučaju odbijanja navode razloge za svoju odluku.

Članak 8.

1.   Ako država članica koja je izdala certifikat o EEZ homologaciji tipa prema članku 5. ustanovi da određeni tahografi ili tahografski listići imaju oznaku EEZ homologacije tipa koju je ona izdala nisu u skladu s prototipom koji je odobrila, ona poduzima potrebne mjere kako bi osigurala da se proizvedeni modeli usklade s odobrenim prototipom. Poduzete mjere, ako je potrebno, mogu uključivati i povlačenje certifikata o EEZ homologaciji tipa.

2.   Država članica koja je izdala certifikat o EEZ homologaciji tipa povlači taj certifikat ako odobren tahograf ili tahografski listić nije u skladu s ovom Uredbom ili njezinim prilozima, ili pri uporabi pokazuje opći nedostatak koji ga čini neprikladnim za uporabu kojoj je namijenjen.

3.   Ako država članica koja je izdala certifikat o EEZ homologaciji tipa primi od druge države članice obavijest o jednom od slučajeva iz stavaka 1. i 2., ona, po savjetovanju s tom državom, također poduzima korake opisane u tim stavcima, poštujući odredbe stavka 5.

4.   Država članica koja utvrdi da je došlo do jednog od slučajeva iz stavka 2. može do daljnjeg zabraniti prodaju i korištenje tahografa ili tahografskih listića. Isto vrijedi i u slučajevima iz stavka 1. za tahografe ili tahografske listiće koji su bili izuzeti od prvotne ovjere EEZ-a ako proizvođač, nakon nužnog upozorenja, ne uskladi uređaj s odobrenim modelom ili zahtjevima ove Uredbe.

U svakom slučaju, nadležna tijela država članica obavješćuju u roku od mjesec dana jedna drugu, te Komisiju, o svakom povlačenju certifikata o EEZ homologaciji ili svakoj drugoj mjeri poduzetoj prema stavcima 1., 2. i 3. te navode razloge za takav postupak.

5.   Ako država članica koja je izdala certifikat o EEZ homologaciji tipa osporava postojanje svakog slučaja opisanog u stavcima 1. ili 2. o kojem je obaviještena, države članice koje su u pitanju nastoje riješiti spor i o tijeku spora obavješćuju Komisiju.

Ako razgovori između država članica ne rezultiraju sporazumom u roku od četiri tjedna od datuma obavijesti iz stavka 3., Komisija, po savjetovanju sa stručnjacima iz svih država članica i nakon što je razmotrila sve relevantne čimbenike, npr. ekonomske i tehničke čimbenike, u roku od šest mjeseci donosi odluku o kojoj obavješćuje države članice kojih se to tiče te istodobno ostale države članice. Komisija za svaki pojedini slučaj određuje vremenski rok za provođenje svoje odluke.

Članak 9.

1.   Podnositelj zahtjeva za izdavanje certifikata o EEZ homologaciji tipa za uzorak tahografskog listića na svom zahtjevu navodi tip ili tipove tahografa s kojima bi se taj list upotrebljavao i stavlja na raspolaganje odgovarajući uređaj tog tipa ili tipova u svrhu ispitivanja listića.

2.   Nadležna tijela svake države članice na certifikatu o homologaciji za uzorak tahografskog listića navode tip ili tipove tahografa za koje se taj list smije koristiti.

Članak 10.

Države članice ne smiju odbiti registrirati nijedno vozilo opremljeno tahografom ili zabraniti korištenje takvog vozila samo na temelju činjenice da je vozilo opremljeno takvim uređajem ako uređaj ima oznaku EEZ homologacije iz članka 6. i tipsku pločicu iz članka 12.

Članak 11.

U svim odlukama donesenim prema ovoj Uredbi kojima se odbija ili povlači homologacija tahografa ili uzorka tahografskog listića detaljno se navode razlozi na kojima se one temelje. Stranku o kojoj je riječ obavješćuje se o odluci i pravnim sredstvima koja su joj dostupna prema propisima država članica te o rokovima za primjenu takvih pravnih sredstava.

POGLAVLJE III.

Ugradnja i nadzor

Članak 12.

1.   Tahograf smiju ugrađivati ili popravljati samo ovlašteni instalateri ili servisi kojima su to odobrila nadležna tijela država članica, nakon što su ista čula mišljenja proizvođača kojih se to tiče.

2.   Ovlašteni instalater ili servis posebno označuju žigove koje utiskuju. Nadležna tijela svake države članice vode evidenciju oznaka koje se upotrebljavaju.

3.   Nadležna tijela država članica šalju jedna drugima popise ovlaštenih instalatera ili servisa te kopije korištenih oznaka.

4.   Tipska pločica, kao što je opisano u Prilogu I., koristi se kao potvrda da je ugradnja tahografa obavljena u skladu sa zahtjevima ove Uredbe.

POGLAVLJE IV.

Uporaba uređaja

Članak 13.

Poslodavac i vozači odgovorni su za ispravan rad uređaja.

Članak 14.

1.   Poslodavac vozačima izdaje dovoljan broj tahografskih listića, imajući na umu činjenicu da su ti listići osobnog karaktera, trajanje usluge i mogućnost da treba nadomjestiti listiće koji su oštećeni ili ih je oduzeo ovlašteni inspektor. Poslodavac izdaje vozačima samo listiće koji odgovaraju odobrenom uzorku i mogu se koristiti s uređajem ugrađenim u vozilu.

2.   Poduzeće uredno čuva listiće najmanje godinu dana nakon uporabe i daje kopije vozačima kojih se to tiče na njihov zahtjev. Listiće treba predočiti ili predati na zahtjev svakog ovlaštenog inspektora.

Članak 15.

1.   Vozači ne smiju koristiti prljave ili oštećene tahografske listiće. Zato listići moraju biti primjereno zaštićeni.

U slučaju da se ošteti listić na kojemu su zapisi, vozači ga prilažu rezervnom listiću koji ga nadomješta.

2.   Vozači moraju koristiti tahografske listiće svaki dan vožnje, od trenutka kad preuzmu vozilo. Tahografski listić se ne uzima prije kraja dnevnog radnog vremena, osim ako je drukčije odobreno. Tahografski listić se ne smije koristiti dulje od razdoblja za koje je namijenjen. Kad je vozač izvan vozila pa ne može koristiti uređaj ugrađen u vozilu, razdoblja iz dolje navedenog stavka 3. alineje 2. točaka (b), (c) i (d) unose se na listić ručno, automatski ili na koji drugi način, čitko i tako da se listić ne uprlja.

Ako se u vozilu nalazi više od jednog vozača, vozači unose izmjene na listić, tako da se podaci iz poglavlja II., točaka 1. do 3. Priloga I. zapišu na tahografski listić vozača koji zapravo vozi.

3.   Vozači moraju:

—	pobrinuti se da vrijeme zapisano na listiću bude u skladu sa službenim vremenom u državi u kojoj je vozilo registrirano,

—

koristiti prekidače koji omogućuju da sljedeća vremenska razdoblja zapisuju zasebno i različito: a) pod oznakom : vrijeme vožnje; b) pod oznakom : sve ostalo radno vrijeme; c) pod oznakom : druga razdoblja pripravnosti, a to su: — vrijeme čekanja, tj. razdoblje tijekom kojeg vozači moraju ostati na svom radnom mjestu samo kako bi mogli odgovoriti na poziv da započnu ili nastave vožnju ili obave neki drugi posao, — vrijeme provedeno na suvozačkom mjestu tijekom vožnje, — vrijeme provedeno spavajući u kabini tijekom vožnje; d) pod oznakom : prekid rada i dnevni odmor.

4.   Država članica može dopustiti da se na tahografske listiće u vozilima registriranim na njihovom području zapišu pod oznakom sva razdoblja iz stavka 3. druge alineje, točaka (b) i (c).

5.   Svaki član posade unosi sljedeće informacije na svoj tahografski listić:

a)	na početku uporabe listića - svoje prezime i ime;

b)	datum i mjesto početka te datum i mjesto završetka uporabe listića;

c)	registarsku oznaku vozila koje mu je dodijeljeno na početku prve vožnje zapisane na listu te, u slučaju promjene vozila, tijekom uporabe listića;

d)	stanje brojača kilometara: — na početku prve vožnje zapisane na listiću, — na kraju zadnje vožnje zapisane na listiću, — u slučaju promjene vozila tijekom radnog dana (stanje brojača u vozilu koje napušta i stanje u vozilu koje mu je dodijeljeno);

e)	vrijeme svake promjene vozila.

6.   Uređaj mora biti izrađen tako da je ovlaštenom inspektoru omogućeno, ako je potrebno po otvaranju uređaja, pročitati zapise koji se odnose na devet sati prije kontrole, a da listić trajno ne deformira, ošteti ili uprlja.

Nadalje, uređaj mora biti izrađen tako da je bez otvaranja kućišta moguće provjeriti nalaze li se u njemu zapisi.

7.   Na zahtjev ovlaštenog inspektora vozač mora predočiti tahografske listiće za tekući tjedan, a u svakom slučaju za posljednji dan prethodnog tjedna u kojem je vozio.

Članak 16.

1.   U slučaju kvara ili nepravilnosti u radu uređaja poslodavac ga, čim mu to dopuste okolnosti, daje na popravak ovlaštenom instalateru ili servisu.

Ako se vozilo ne može vratiti u bazu u roku od tjedan dana od dana nastanka kvara ili otkrića nepravilnosti u radu, popravak se obavlja na putu.

Mjerama koje poduzimaju prema članku 19. države članice mogu omogućiti nadležnim tijelima da zabrane korištenje vozila u slučajevima da kvar ili nepravilnost u radu nisu otklonjeni u skladu s prethodnim podstavcima.

2.   Dok je uređaj u kvaru ili ne radi ispravno, vozači na tahografski listić ili listiće, ili na privremen listić koji se prilaže tahografskom listiću, zapisuju sve podatke za različita vremenska razdoblja koje uređaj ne zapisuje ispravno.

POGLAVLJE V.

Završne odredbe

Članak 17.

Izmjene nužnne za prilagodbu priloga tehničkom napretku usvajaju se u skladu s postupkom opisanim u članku 18.

Članak 18.

1.   Osniva se Odbor za prilagodbu ove Uredbe tehničkom napretku, (dalje u tekstu: „Odbor”); sastoji se od predstavnika država članica, a predsjeda mu predstavnik Komisije.

2.   Odbor usvaja vlastiti poslovnik.

3.   Kad je potrebno postupiti kako je opisano u ovom članku, predsjednik na vlastitu inicijativu ili na zahtjev predstavnika države članice upućuje predmet Odboru.

4.   Predstavnik Komisije predaje Odboru nacrt mjera koje treba poduzeti. Odbor daje svoje mišljenje o nacrtu u roku koji određuje predsjednik s obzirom na hitnost predmeta. Mišljenje se donosi kvalificiranom većinom u skladu s člankom 148. stavkom 2. Ugovora. Predsjednik ne glasuje.

5.

(a) Komisija donosi predviđene mjere ako su u skladu s mišljenjem Odbora. (b) Ako predviđene mjere nisu u skladu s mišljenjem Komisije ili mišljenje nije doneseno, Komisija bez odlaganja predlaže Vijeću mjere koje treba poduzeti. Vijeće odlučuje kvalificiranom većinom. (c) Ako Vijeće ne donese odluku u roku od tri mjeseca od primitka prijedloga, Komisija donosi predložene mjere.

Članak 19.

1.   Države članice po savjetovanju s Komisijom pravovremeno donose zakone i druge propise nužne za provedbu ove Uredbe.

Te mjere, između ostalog, uključuju i reorganizaciju, postupak i mehanizme provođenja kontrole primjene i kazne u slučaju povrede Uredbe.

2.   Države članice jedna drugoj pomažu u primjeni ove Uredbe i u kontroli njezine primjene.

3.   U okviru te obostrane pomoći nadležna tijela država članica redovito jedna drugima šalju sve dostupne podatke o:

—	povredama ove Uredbe od strane osoba koje nemaju stalno boravište u toj državi i kaznama za takve povrede,

—	kaznama kojima država članica kažnjava osobe sa stalnim boravištem u toj državi za takve povrede počinjene u drugim državama članicama.

Članak 20.

Uredba (EEZ) br. 1463/70 stavlja se izvan snage.

Međutim, članak 3. stavak 1. iste Uredbe nastavlja se primjenjivati do 31. prosinca 1989. na vozila i vozače u međunarodnom linijskom prijevozu putnika, ako vozila koja se koriste za takav prijevoz nisu opremljena tahografima koji se upotrebljavaju u skladu s ovom Uredbom.

Članak 21.

Ova Uredba stupa na snagu 29. rujna 1986.

---

(1)  SL C 100, 12.4.1984., str. 3. i SL C 223, 3.9.1985., str. 5.

(2)  SL C 122, 20.5.1985., str. 168.

(3)  SL C 104, 25.4.1985., str. 4. i SL C 303, 25.11.1985., str. 29.

(4)  SL L 164, 27.7.1970., str. 1.

(5)  SL L 334, 24.12.1977., str. 11.

(6)  SL L 370, 31.12.1985., str. 1.

---

PRILOG I.

PROPISI O IZRADI, ISPITIVANJU, UGRADNJI I NADZORU

I.   DEFINICIJE

U ovom Prilogu:

(a)	tahograf znači: uređaj koji se ugrađuje u vozila u svrhu pokazivanja i automatskog ili poluautomatskog zapisivanja podataka o kretanju vozila u cestovnom prometu kao i određenih razdoblja rada vozača;

(b)	tahografski listić znači: listić za zapisivanje i pohranjivanje zapisanih podataka koji se stavlja u tahograf i na koji pisaljka uređaja neprekidno zapisuje potrebne informacije;

(c)	stalnica „k” tahografa znači: veličina koja navodi vrijednost ulaznog signala potrebnog za pokazivanje i zapisivanje duljine prijeđenog puta od jednog kilometra; ta stalnica mora biti izražena u okretajima po kilometru (k = … okr/km) ili u impulsima po kilometru (k = … imp/km);

(d)

stalnica „w” vozila znači: veličina koja navodi vrijednost izlaznog signala koji nastaje na priključnom mjestu tahografa i vozila, (na mjenjaču ili na osovini kotača), i to pod normalnim uvjetima ispitivanja duljine prijeđenog puta od jednog kilometra, (vidjeti poglavlje VI. točku 4. ovog Priloga); izražava se brojem okretaja po kilometru (w = … okr/km) ili impulsima po kilometru (w = … imp/km);

(e)	djelatni opseg pogonskog kotača vozila znači: srednja vrijednost prijeđenog puta pogonskog kotača kod punog okretaja; mjerenje tog puta mora se obavljati u normalnim uvjetima ispitivanja, (vidjeti poglavlje VI. točku 4. ovog Priloga), i izražava se u obliku: 1 = … mm.

II.   OPĆA OBILJEŽJA I FUNKCIJE TAHOGRAFA

Tahograf mora zapisivati sljedeće:

1.	duljinu prijeđenog puta vozila;

2.	brzinu vozila;

3.	trajanje upravljanja vozilom;

4.	trajanje drugih vrsta rada i pripravnosti;

5.	trajanje stanki i dnevnog odmora;

6.	otvaranje kućišta u koje je umetnut tahografski listić.

U vozilima kojima se koriste dva vozača uređaj mora na dva različita listića istodobno i odvojeno zapisivati podatke za razdoblja navedena pod točkama 3., 4. i 5.

III.   IZRADBENI ZAHTJEVI ZA TAHOGRAF

(a)   Opći zahtjevi

1.   Tahograf uključuje sljedeće instrumente:

1.1.   Pokazne dijelove uređaja koji pokazuju:

—	duljinu prijeđenog puta vozila (brojač kilometara),

—	brzinu (brzinomjer),

—	vrijeme (sat).

1.2.   Zapisne dijelove uređaja koji obuhvaćaju:

—	zapisne dijelove koji zapisuju duljinu prijeđenog puta vozila,

—	zapisne dijelove koji zapisuju brzine,

—	jedan ili više zapisnih dijelova koji zapisuju vrijeme, a udovoljavaju zahtjevima iz poglavlja III. točke (c) podtočke 4.

1.3.   Naprave koje na tahografskim listićima zapisuju svako otvaranje kućišta u koje je umetnut listić.

2.   Moguća prisutnost dodatnih mehanizama u tahografu, koji nisu navedeni u gornjem popisu, ne smije ometati ispravan rad propisanih instrumenata ili njihovo očitavanje.

Za homologaciju uređaj treba predati zajedno s takvim dodatnim mehanizmima.

3.   Materijali

3.1.   Svi sastavni dijelovi tahografa moraju biti načinjeni od dovoljno stabilnih i mehanički otpornih materijala stabilnih elektromagnetskih obilježja.

3.2.   Svaka izmjena u sastavnom dijelu uređaja ili vrsti materijala korištenih u njegovoj proizvodnji mora, prije nego se primijeni u proizvodnji, dobiti odobrenje tijela koje je dalo certifikat o homologaciji za uređaj.

4.   Mjerenje prijeđene udaljenosti

Prijeđene udaljenosti mogu se mjeriti i zapisivati:

—	pri kretanju vozila unaprijed i unatrag, ili

—	samo pri kretanju vozila unaprijed.

Ni jedan zapis o kretanju unatrag ne smije ni u kojem slučaju utjecati na jasnoću i točnost ostalih zapisa.

5.   Mjerenje brzine

5.1.   Brzina će se mjeriti u rasponu navedenom u certifikatu o homologaciji.

5.2.   Vlastita frekvencija i prigušenje mjernog uređaja moraju biti takvi da instrumenti koji pokazuju i zapisuju brzinu mogu, unutar mjernog područja, slijediti promjenu brzine od 2 m/s2, ne prelazeći granice najvećih dopuštenih pogrešaka.

6.   Mjerenje vremena (sat)

6.1.   Komanda mehanizma za namještanje sata mora biti smještena unutar kućišta s tahografskim listićem; svako otvaranje tog kućišta mora se automatski zabilježiti na zapisnom listu.

6.2.   Ako mehanizmom koji pomiče tahografski listić upravlja sat, taj sat mora nakon što se do kraja navije, ispravno raditi najmanje 10 % dulje nego što traje zapisivanje, što ovisi o najvećoj količini listova u uređaju.

7.   Osvjetljenje i zaštita

7.1.   Pokazni dijelovi uređaja moraju biti opremljeni odgovarajućim osvjetljenjem koje ne zasljepljuje.

7.2.   U normalnim uvjetima svi unutarnji dijelovi uređaja moraju biti zaštićeni od vlage i prašine. Osim toga, mora ih se zaštititi od dodira kućištima koja imaju propisana mjesta za pečaćenje.

(b)   Pokazni dijelovi

1.   Pokazivač duljine prijeđenog puta (brojač kilometara)

1.1.   Vrijednost najmanjeg mjernog stupnjevanja na ljestvici instrumenta koji pokazuje prijeđenu udaljenost mora biti 0,1 kilometar. Brojke koje označuju svakih 100 metara prijeđenog puta moraju se jasno razlikovati od onih koje predstavljaju cijele kilometre.

1.2.   Brojke na brojaču kilometara moraju biti jasno čitljive i biti visoke najmanje 4 mm.

1.3.   Brojač kilometara mora omogućiti prikaz od najmanje 99 999,9 kilometara.

2.   Pokazivač brzine (brzinomjer)

2.1.   Unutar mjernog područja, ljestvica brzine mora imati linearnu podjelu od 1, 2, 5 ili 10 kilometara na sat. Vrijednost stupnjevanja brzine, (razmak između dvije uzastopne oznake), ne smije prelaziti vrijednost 10 % najveće vrijednosti brzine koju ljestvica pokazuje.

2.2.   Nije potrebno brojčano označivanje izvan mjernog područja.

2.3.   Duljina svakog razmaka na ljestvici koji predstavlja promjenu brzine od 10 kilometara na sat ne smije biti manja od 10 milimetara.

2.4.   Na pokazivaču s kazaljkom, udaljenost između kazaljke i ljestvice ne smije biti veća od tri milimetra.

3.   Pokazivač vremena (sat)

Pokazivač vremena mora biti vidljiv izvana, a očitavanje mora biti pouzdano, lako i nedvojbeno.

(c)   Zapisni dijelovi

1.   Opći zahtjevi

1.1.   Svaki uređaj, bez obzira na oblik listića, (vrpca ili disk), mora imati oznaku koja omogućava pravilno ulaganje tahografskog listića, tako da vrijeme označeno na listu odgovara vremenu koje pokazuje sat.

1.2.   Mehanizam koji pomiče tahografski listić mora omogućiti da se listić pomiče bez praznog hoda te da se može u svako vrijeme umetnuti i izvaditi.

1.3.   Kod tahografskih listića u obliku diska mehanizmom za pomicanje mora upravljati satni mehanizam. U tom slučaju, okretanje listića mora biti neprekidno i jednolično s brzinom ne manjom od 7 milimetara na sat, mjereno na unutarnjem rubu plohe za zapisivanje brzine vozila.

Kod tahografskih listića u obliku vrpce, čiji mehanizam za pomicanje kontrolira satni mehanizam, brzina pravocrtnog pomicanja mora biti najmanje 10 milimetara na sat.

1.4.   Duljina prijeđenog puta vozila, brzina vozila i svako otvaranje kućišta s tahografskim listićem ili listićima moraju se zapisivati automatski.

2.   Zapisivanje duljine prijeđenog puta

2.1.   Svaki kilometar prijeđenog puta mora biti prikazan na odgovarajućoj koordinati zapisom duljine od najmanje 1 mm.

2.2.   Čak i pri brzinama koje dosežu gornju granicu mjernog područja, zapis duljine prijeđenog puta mora biti jasno čitljiv.

3.   Zapisivanje brzine

3.1.   Bez obzira na oblik tahografskog listića, pisaljka za brzinu mora biti vođena pravocrtno i okomito na smjer pomicanja lista.

Međutim, kretanje može biti i kružno ako su zadovoljeni sljedeći uvjeti:

—	trag crtanja pisaljke mora biti okomit na srednji opseg kruga, (kod tahografskog listića u obliku diska), ili okomit na uzdužnu os plohe predviđene za zapisivanje linearne brzine (kod tahografskog listića u obliku vrpce),

—	odnos između polumjera zakrivljenosti traga nacrtanog pisaljkom prema širini polja predviđenog za zapisivanje linearne brzine ne smije biti manji od 2,4 : 1, neovisno o obliku tahografskog listića,

—	oznake na vremenskoj ljestvici moraju na zapisnoj plohi presijecati krivulju istog polumjera kao što ga ima trag koji crta pisaljka, a razmak između oznaka na vremenskoj ljestvici mora prikazivati vremenski odsječak koji nije dulji od jednog sata.

3.2.   Svaka promjena brzine od 10 kilometara na sat mora biti prikazana na odgovarajućoj koordinati zapisom duljine od najmanje 1,5 milimetra.

4.   Zapisivanje vremena

4.1.   Tahograf mora biti izrađen tako da je prema potrebi moguće pomoću prekidača automatski i zasebno zapisivati četiri razdoblja kako je naznačeno u članku 15. Uredbe.

4.2.   Na temelju značajki zapisanih tragova, njihovih relativnih položaja i, ako je potrebno, oznaka navedenih u članku 15. Uredbe, mora nedvojbeno biti jasna razlika između različitih razdoblja.

Različita razdoblja trebaju se na zapisu razlikovati različitim debljinama relevantnih tragova ili bilo kojim drugim oblikom koji osigurava jednaku mogućnost očitavanja i tumačenja zapisa.

4.3.   Ako je posada vozila sastavljena od više od jednog vozača, zapisi iz točke 4.1. moraju biti na dva odvojena listića, pri čemu se svakom vozaču dodjeljuje jedan. U tom slučaju pomicanjem odvojenih listića mora upravljati jedan mehanizam ili sinkronizirani odvojeni mehanizmi.

(d)   Mehanizam za zatvaranje

1.   Kućište u koje je uložen tahografski listić ili listići i u kojem se nalazi mehanizam za namještanje sata mora biti opremljeno sigurnosnom napravom protiv otvaranja.

2.   Svako otvaranje kućišta u koje je uložen tahografski listić ili listići i u kojem se nalazi mehanizam za namještanje sata automatski se zapisuje na listiću, odnosno, listićima.

(e)   Oznake

1.   Na prednjoj strani uređaja moraju biti sljedeće oznake:

—	mjerna jedinica prijeđenog puta s kraticom „km” neposredno do brojača kilometara,

—	blizu ljestvice brzine, oznaka „km/h”

—	mjerno područje brzinomjera u obliku „Vmin … km/h, Vmax … km/h”, ako to nije označeno na tipskoj pločici uređaja.

Međutim, ti zahtjevi ne vrijede za tahografe odobrene prije 10. kolovoza 1970.

2.   Tipska pločica mora biti ugrađena u uređaj i imati sljedeće oznake, vidljive na uređaju nakon ugradnje:

—	naziv i adresu proizvođača uređaja,

—	tvornički broj i godinu proizvodnje,

—	oznaku homologacije uređaja,

—	stalnicu „k” uređaja u obliku „k = … okr/km” ili „k = … imp/km”,

—	moguće je i mjerno područje brzinomjera u obliku propisanom u točki 1.,

—

ako je uređaj osjetljiv na nagib tako da to utječe na prekoračenje dopuštenih granica pogrešaka uređaja, dopušteni kut u obliku: pri čemu je α kut koji zatvara prednja ploča uređaja s vodoravnom ravninom i u kojem je položaju uređaj tipski ispitan, a kutovi β i γ prikazuju najveći dopušten otklon prema gore, odnosno, prema dolje od kuta α.

(f)   Najveće dopuštene pogreške uređaja (pokazni i zapisni dijelovi uređaja)

1.   Na ispitnom mjestu prije ugradnje:

a)	za duljinu prijeđenog puta: 1 % više ili manje od stvarne duljine, uz uvjet da mjerena udaljenost nije manja od jednog kilometra;

b)	za brzinu: 3 km/h više ili manje od stvarne brzine;

c)	za vrijeme: ± dvije min na dan, a najviše 10 minuta nakon 7 dana, ako hod sata bez navijanja nije kraći od sedam dana.

2.   Kod ugradnje:

a)	za duljinu prijeđenog puta: 2 % više ili manje od stvarne duljine, uz uvjet da mjerena udaljenost nije manja od jednog kilometra;

b)	za brzinu: 4 km/h više ili manje od stvarne brzine;

c)	za vrijeme:   ± dvije minute na dan, ili   ± 10 minuta na 7 dana.

3.   Tijekom uporabe:

a)	za duljinu prijeđenog puta: 4 % više ili manje od stvarne duljine, uz uvjet da mjerena udaljenost nije manja od jednog kilometra;

b)	za brzinu: 6 km/h više ili manje od stvarne brzine;

c)	za vrijeme:   ± dvije minute na dan, ili   ± 10 minuta na 7 dana.

4.   Najveće dopuštene pogreške propisane u točkama 1., 2. i 3. vrijede za temperature od 0 ° do 40 °C, mjereno neposredno na uređaju.

5.   Mjerenje najvećih dopuštenih pogrešaka propisanih u točkama 2. i 3. izvodi se u uvjetima propisanim u poglavlju VI.

IV.   TAHOGRAFSKI LISTIĆI

(a)   Opći zahtjevi

1.   Tahografski listići moraju biti izrađeni tako da ne ometaju normalan rad tahografa te da zapisi budu neizbrisivi, čitljivi i prepoznatljivi.

Dimenzije tahografskih listića i ni jedan zapis ne smiju se promijeniti tijekom rada u normalnim uvjetima vlage i temperature.

Osim toga, mora biti moguće na listiće zapisati podatke iz članka 15. stavka 5. Uredbe, a da ih se ne ošteti i ne umanji njihova čitljivost.

U normalnim uvjetima skladištenja zapisi moraju ostati jasno čitljivi najmanje godinu dana.

2.   Trajanje zapisivanja na listićima, bez obzira na njihov oblik, mora biti 24 sata.

Ako je međusobno povezano nekoliko diskova, radi povećanja mogućnosti neprekidnog zapisivanja, koje se očekuje bez zapovijedi poslodavca, spojevi pojedinih diskova moraju biti izvedeni tako da zapisi na prijelaznim mjestima ne pokazuju ni prekid niti preklapanje.

(b)   Plohe za zapisivanje i njihove ljestvice

1.   Tahografski listići moraju imati sljedeće plohe za zapisivanje:

—	plohu predviđenu isključivo za zapisivanje podataka koji se odnose na brzinu,

—	plohu predviđenu isključivo za zapisivanje podataka koji se odnose na duljinu prijeđenog puta vozila,

—	jednu ili više ploha za zapisivanje podataka koji se odnose na vrijeme upravljanja vozilom, druge vrste rada i pripravnosti te stanki i dnevnog odmora.

2.   Ploha za zapisivanje brzine mora biti u razmjerima od 20 kilometara na sat ili manje. Svaka razdjelna crta mora biti obilježena brojkom odgovarajuće brzine. Kratica „km/h” mora se nalaziti najmanje na jednom mjestu zapisne plohe. Posljednja razdjelna crta mora se slagati s gornjom granicom zapisnog mjernog područja.

3.   Ploha za zapisivanje duljine prijeđenog puta mora biti tako razdijeljena da broj kilometara prijeđenog puta bude lako čitljiv.

4.   Ploha ili plohe za zapisivanje razdoblja iz točke 1. moraju biti označene tako da se različita razdoblja mogu jasno razlikovati.

(c)   Podaci koji moraju biti tiskani na tahografskim listićima

Na svakom tahografskom listiću moraju biti tiskani ovi podaci:

—	naziv i adresa ili zaštitni znak proizvođača,

—	oznaka homologacije uzorka tahografskog listića,

—	oznaka homologacije tipa ili tipova nadzornog uređaja u kojima se zapisni list može upotrebljavati,

—	gornja granica mjernog područja brzine izražena u km/h.

Kako bi udovoljio minimalnim dodatnim zahtjevima, na svakom tahografskom listiću mora biti tiskana vremenska ljestvica koja je tako podijeljena da omogućuje izravno očitavanje vremena svakih 15 minuta te da se vremenski odsječci od 5 minuta mogu bez teškoće odrediti.

(d)   Slobodna ploha za rukom zapisane dodatke

Tahografski listić mora imati slobodnu plohu na kojoj vozač može zapisati najmanje sljedeće podatke:

—	prezime i ime vozača,

—	datum i mjesto gdje je počela uporaba listića, te datum i mjesto gdje je završena njegova uporaba,

—	registracijska oznaka ili oznake jednog ili više vozila koja su vozaču dodijeljena tijekom uporabe listića,

—	stanje brojača kilometara vozila koje je vozaču dodijeljeno tijekom uporabe listića,

—	vrijeme svake promjene vozila.

V.   UGRADNJA TAHOGRAFA

1.   Tahograf se mora u vozilo ugraditi tako da vozač može sa svog sjedala jasno vidjeti brzinomjer, brojač kilometara i sat, a svi dijelovi tih instrumenata, uključujući i prijenosne elemente, moraju istodobno biti zaštićeni od nenamjernih oštećenja.

2.   Stalnica uređaja „k” mora se moći prilagoditi stalnici vozila „w” pomoću odgovarajuće naprave za prilagođavanje.

Vozila koja imaju dvije ili više prijenosnih odnosa osovina, moraju biti opremljena preklopnom napravom pomoću koje se različiti prijenosni odnosi automatski dovode u odnos za koji je učinjena prilagodba tahografa vozilu.

3.   Nakon obavljenog ispitivanja vozila kod ugradnje u vozilo se pokraj tahografa ili na njega na vidljivu mjestu stavlja propisana naljepnica sa značajkama bitnim za uporabu uređaja. Poslije svakog ispitivanja tahografa kod ovlaštenog instalatera ili u ovlaštenom servisu koje zahtijeva izmjenu u samoj ugradnji, potrebno je pričvrstiti novu naljepnicu sa značajkama bitnim za uporabu uređaja na mjesto prethodne.

Na naljepnici moraju biti najmanje ovi podaci:

—	naziv i adresa ili zaštitni znak ovlaštenog instalatera ili servisa,

—	stalnica „w” vozila u obliku „w = … okr/km” ili „w = … imp/km”,

—	djelatni opseg pogonskog kotača u obliku „1 = … mm”,

—	datume kad su utvrđeni stalnica „w” vozila i djelatni opseg pogonskog kotača.

4.   Pečaćenje

Ovi dijelovi moraju biti zapečaćeni:

a)	naljepnica sa značajkama bitnim za uporabu tahografa, osim ako je pričvršćena tako da se ne može ukloniti, a da se oznake na njoj ne unište;

b)	završeci spojeva između uređaja i vozila;

c)	naprava za prilagođivanje i spojno mjesto gdje je ona uključena u spojni vod;

d)	preklopna naprava vozila s dva ili više prijenosnih odnosa osovina;

e)	spojevi naprave za prilagođivanje i preklopne naprave s drugim dijelovima tahografa;

f)	kućišta propisana u poglavlju III. točki (a) podtočki 7.2.

U posebnim slučajevima na tahografu mogu biti zapečaćeni i drugi dijelovi, u skladu s certifikatom o homologaciji, a na certifikatu se moraju navesti položaji tih pečata.

Samo pečati navedeni pod točkama (b), (c) i (e) mogu se ukloniti u hitnim slučajevima; za svaki slučaj uklanjanja mora se pripremiti pismena izjava o razlozima za takav postupak koja se predaje mjerodavnom tijelu.

VI.   PROVJERE I ISPITIVANJA

Države članice imenuju tijela koja izvode provjere i ispitivanja.

1.   Atestiranje novih i popravljenih tahografa

Svaki uređaj, nov ili popravljen, dobiva potvrdu o ispravnom radu i točnosti očitanja i zapisa, u okvirima poglavlja III. stavka (f) točke 1., i to pečaćenjem u skladu s poglavljem V. stavkom 4. točkom (f).

U tu svrhu države članice mogu uvesti početnu provjeru koja se sastoji od kontrole novog ili popravljenog uređaja i potvrde o njegovoj usklađenosti s odobrenim prototipom i/ili zahtjevima Uredbe i njezinih priloga, ili za atestiranje ovlašćuje proizvođače ili njihove ovlaštene predstavnike.

2.   Ugradnja

Kod ugradnje tahografa u vozilo, uređaj i sama ugradnja moraju biti u skladu s odredbama koje se odnose na granice najvećih dopuštenih pogrešaka iz poglavlja III stavka (f) točke 2.

Ispitivanja provode ovlašteni instalater ili servis na vlastitu odgovornost.

3.   Redovita ispitivanja

(a)

Redovita ispitivanja uređaja ugrađenih u vozilo obavljaju se najmanje svake dvije godine i mogu se provoditi u sklopu ispitivanja voznog stanja vozila. Ta ispitivanja uključuju sljedeće provjere: — radi li uređaj ispravno, — ima li uređaj homologacijsku oznaku, — je li pričvršćena naljepnica sa značajkama bitnim za uporabu uređaja, — jesu li pečati na uređaju i drugim ugrađenim dijelovima netaknuti, — koliki je stvaran opseg pogonskog kotača.

(b)

Ispitivanje u svrhu usklađivanja s odredbom poglavlja III stavka (f) točke 3. o granicama najvećih dopuštenih pogrešaka obavlja se najmanje svakih šest godina, iako države članice mogu za vozila registrirana na svojem području odrediti i kraći vremenski razmak između ispitivanja. Kod takvog ispitivanja mora se zamijeniti naljepnica sa značajkama bitnim za uporabu tahografa.

4.   Mjerenje pogrešaka

Mjerenje pogrešaka kod ugradnje i tijekom uporabe obavlja se pod normalnim uvjetima ispitivanja, a to su:

—	nenatovareno vozilo u stanju spremnom za vožnju,

—	tlak u gumama prema uputi proizvođača,

—	istrošenost guma u okviru propisanih dopuštenih granica,

—	kretanje vozila: vozilo se mora kretati snagom vlastitog motora, pravocrtno na ravnoj površini brzinom od 50 ± 5 km/h; ako takav postupak ima odgovarajuću točnost, mjerenje se može obaviti i na odgovarajućem ispitnom mjestu.

---

PRILOG II

OZNAKA HOMOLOGACIJE I CERTIFIKAT O HOMOLOGACIJI

I.   OZNAKA HOMOLOGACIJE

1.   Oznaku homologacije čini:

—

pravokutnik, unutar kojeg se upisuje slovo „e”, iza kojeg slijedi broj ili slovo države koja izdaje odobrenje, u skladu sa sljedećim dogovorenim znakovima: Belgija 6, Danska 18, Njemačka 1, Grčka GR, Španjolska 9, Francuska 2, Irska IRL, Italija 3, Luksemburg 13, Nizozemska 4, Portugal 21, Ujedinjena Kraljevina 11, i

—	broj homologacije koji odgovara broju certifikata o homologaciji sastavljenog za prototip tahografa ili tahografskog listića, zapisan u neposrednoj blizini pravokutnika.

2.   Oznaka homologacije zapisuje se na naljepnicu svakog tahografa i svakog tahografskog listića. Oznaka mora biti neizbrisiva i trajno ostati čitljiva.

3.   Minimalne dimenzije homologacijske oznake prikazane na crtežu izražavaju se u milimetrima. One mogu biti i veće, ali se odnosi veličina moraju zadržati.

II.   CERTIFIKAT O HOMOLOGACIJI

Država koja je obavila homologaciju podnositelju zahtjeva izdaje certifikat o homologaciji, čiji je opis dan u nastavku teksta. Kad ostale države članice obavješćuje o izdanim ili, ako je potrebno, povučenim certifikatima o homologaciji, država članica koristi kopije certifikata.

---

07/Sv. 007

HR

Službeni list Europske unije

18

---

31991L0671

---

L 373/26

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

16.12.1991.

---

DIREKTIVA VIJEĆA

od 16. prosinca 1991.

o usklađivanju zakonodavstava država članica koji se odnose na obaveznu uporabu sigurnosnih pojaseva u vozilima lakšim od 3,5 tone

(91/671/EEZ)

VIJEĆE EUROPSKIH ZAJEDNICA,

uzimajući u obzir Ugovor o osnivanju Europske ekonomske zajednice, a posebno njegov članak 75.,

uzimajući u obzir prijedlog Komisije (1),

uzimajući u obzir mišljenje Europskog parlamenta (2),

uzimajući u obzir mišljenje Gospodarskog i socijalnog odbora (3),

budući da se nacionalni zakoni država članica o obaveznoj uporabi sigurnosnih pojaseva međusobno znatno razlikuju; budući da je stoga potrebno tu obaveznu uporabu uskladiti;

budući da je obvezu uporabe sigurnosnih pojaseva u vozilima lakšim od 3,5 tone potrebno uskladiti kako bi se sudionicima prometa na cestama jamčio veći stupanj sigurnosti;

budući da se direktive 76/115/EEZ (4) i 77/541/EEZ (5) odnose na tehničke zahtjeve koji se tiču sigurnosnih pojaseva koje motorna vozila moraju ispuniti, no ne i na uporabu sigurnosnih pojaseva;

budući da su u Rezoluciji od 19. prosinca 1984. (6) Vijeće i predstavnici vlada država članica, koji su se sastali s članovima Vijeća, preuzeli obvezu osigurati brzo usvajanje mjera koje jamče sigurnost prometa na cestama i pozvale Komisiju da iznese prijedloge;

budući da se u rezolucijama Europskog parlamenta o sigurnosti prometa na cestama (7) preporuča da svim putnicima, uključujući i djecu, treba nametnuti obvezu nošenja sigurnosnih pojaseva na svim cestama i to na svim sjedalima putničkih vozila (osim vozila javnog prijevoza);

budući da treba donijeti odredbu o obaveznoj uporabi sustava za držanje djece (sigurnosnih sjedalica) na sjedalima koja su opremljena sigurnosnim pojasevima;

budući da do usklađivanja normi Zajednice, koje se odnose na sustave sigurnosnog vezivanja djece (sigurnosnih sjedalica), norme koje odgovaraju nacionalnim zahtjevima država članica treba priznavati diljem država članica;

budući da i studije pokazuju da su za putnike koji nisu vezani sigurnosnim pojasevima stražnja sjedala gotovo jednako opasna kao i prednja, te da se činjenicom da na stražnjim sjedalima sjede putnici koji nisu vezani sigurnosnim pojasevima, povećava opasnost od ozljeđivanja putnika koji sjede na prednjim sjedalima; budući da bi se stoga, nametne li se obveza nošenja pojaseva na stražnjim sjedalima, broj smrtnih slučajeva i ozljeda mogao dodatno smanjiti;

budući da se datum, na koji će mjere koje se navode u ovoj Direktivi stupiti na snagu, mora odrediti tako da se državama članicama, posebno onima u kojima za sada ne postoje odredbe koje se odnose na ovo pitanje, dozvoli vrijeme potrebno da izrade nacrt odredbi potrebnih za njihovu provedbu,

DONIJELO JE OVU DIREKTIVU:

Članak 1.

1.   Ova Direktiva odnosi se na sva motorna vozila kategorije M1, M2 (osim na stražnja sjedala i vozila čija je najveća dopuštena težina veća od 3,5 tone, te ona u kojima se nalaze i mjesta posebno osmišljena za putnike koji stoje) te kategorije Nl (osim na stražnja sjedala), kako je određeno u Prilogu I. Direktivi 70/156/EEZ (8), namijenjena za uporabu u prometu na cestama, koja imaju najmanje četiri kotača i čija je najveća konstrukcijska brzina veća od 25 km/h.

2.   Za potrebe ove Direktive:

1.

„sigurnosni pojas (pojas na sjedalu, pojas)” znači sklop remena sa sigurnosnom kopčom, napravama za namještanje i nastavcima za prikapčanje koji se može pričvrstiti na motorno vozilo, koji je konstruiran da bi se ograničavanjem pokretljivosti korisnikova tijela, a u slučaju sudara ili naglog usporenja vozila, smanjio rizik ozljeđivanja njegova korisnika. Takav se uređaj općenito naziva „sklop pojasa”, a taj naziv također obuhvaća svaku napravu za apsorpciju energije ili uvlačenje/zatezanje pojasa;

2.	„sustav za držanje” znači sustav sastavljen od sjedala koji je na odgovarajući način pričvršćen na konstrukciju vozila i sigurnosnog pojasa s najmanje jednim sidrištem na sjedalu;

3.	„sjedalo” znači struktura koja može, ali ne mora biti dio konstrukcije vozila i koja je zajedno s oblogom namijenjena sjedenju jedne osobe. Ovaj se izraz odnosi na pojedinačno sjedalo kao i na dio klupe namijenjen sjedenju jedne osobe.

Članak 2.

Države članice osiguravaju da vozač i putnici, koji sjede na sjedalima vozila koje sudjeluje u prometu na cestama, kako se to navodi u članku 1., nose sigurnosne pojaseve ili su osigurani odobrenim sustavom za držanje, pod uvjetom da su sjedala na kojima sjede opremljena takvom opremom. Putnici koji sjede na stražnjim sjedalima opremljenim ovim sustavom ta sjedala moraju zauzeti prije ostalih.

Države članice osiguravaju da djeca mlađa od 12 godina i niža od 150 cm, koja putuju u ovakvim vozilima i sjede na sjedalima opremljenim pojasevima, budu osigurana odobrenim sustavom za držanje (sigurnosnom sjedalicom), primjerenim visini i težini djeteta. Ta sjedala trebaju zauzeti prije ostalih.

Uporabu sustava za držanje putnika, koji je odobrilo nadležno tijelo države članice, odobravaju i druge države članice.

Članak 3.

Odredbe ove Direktive odnose se i na vozače i na putnike u vozilima koja sudjeluju u prometu na cestama na području Zajednice, a registrirana su u trećoj zemlji.

Članak 4.

1.   Iznimno od odredaba drugog stavka članka 2., države članice mogu na njihovom državnom području dozvoliti da se djeca starija od tri godine, koja sjede na sjedalima vozila navedenih u članku 1., osiguraju sigurnosnim pojasom ili drugim odobrenim sustavom za držanje za odrasle.

2.   Države članice također mogu, na svom državnom području i pod uvjetima predviđenim njihovim nacionalnim zakonodavstvom, dozvoliti da se djeca mlađa od tri godine, koja sjede na stražnjim sjedalima, ne moraju osigurati sustavom za držanje (sigurnosnom sjedalicom) primjerenim njihovoj visini i dobi, ako ih se prevozi u vozilu u kojem takav sustav nije raspoloživ.

Članak 5.

Osobe kojima su nadležna tijela iz ozbiljnih zdravstvenih razloga izdala uvjerenje o izuzeću, izuzimaju se od obveza navedenih u članku 2. Zdravstveno uvjerenje koje su izdala nadležna tijela jedne države članice, vrijedit će u bilo kojoj drugoj državi članici; na zdravstvenom uvjerenju mora biti naznačeno razdoblje njegove valjanosti, a u skladu s relevantnim važećim odredbama svake od država članica, na zahtjev ga treba pokazati svim ovlaštenim osobama. Ono na sebi mora nositi sljedeći znak:

Članak 6.

Države članice mogu, uz suglasnost Komisije, odobriti i druga izuzeća osim onih navedenih u članku 5., kako bi:

—	povele računa o posebnim fizičkim uvjetima, odnosno osobitim okolnostima ograničenog trajanja,

—	omogućile učinkovito obavljanje određenih zanimanja,

—	osigurale da policija, službe sigurnosti, odnosno hitne službe, mogu primjereno obavljati svoje dužnosti.

Članak 7.

Komisija do 1. kolovoza 1994. podnosi izvješće o provedbi ove Direktive, sa svrhom da se posebno utvrdi jesu li potrebne znatno strože mjere i znatno veća usklađenost. Bude li za to potrebe, uz izvješće se prilažu prijedlozi, po kojima Vijeće postupa nakon što ih prvom prilikom usvoji kvalificiranom većinom.

Članak 8.

1.   Nakon savjetovanja s Komisijom, države članice donose zakone i druge propise potrebne za usklađivanje s ovom Direktivom prije 1. siječnja 1993. One o tome odmah obavješćuju Komisiju.

2.   Kada države članice donose ove odredbe, te odredbe prilikom njihove službene objave sadržavaju uputu na ovu Direktivu ili se uz njih navodi takva uputa. Načine tog upućivanja određuju države članice.

3.   Države članice Komisiji dostavljaju tekst glavnih odredaba nacionalnog prava koje donesu u području na koje se odnosi ova Direktiva.

Članak 9.

Ova je Direktiva upućena državama članicama.

---

(1)  SL C 298, 23.11.1988., str. 8. i SL C 308, 8.12.1990., str. 11.

(2)  SL C 96, 17.4.1989., str. 220. i SL C 240, 16.9.1991., str. 74.

(3)  SL C 159, 26.6.1989., str. 52. i SL C 159, 17.6.1991., str. 56.

(4)  Direktiva Vijeća 76/115/EEZ od 18. prosinca 1975. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na sidrišta sigurnosnih pojaseva motornih vozila (SL L 24, 30.1.1976., str. 6.) kako je zadnje izmijenjena Direktivom 90/629/EEZ (SL L 341., 6.12.1990., str. 14.).

(5)  Direktiva Vijeća 77/541/EEZ od 28. lipnja 1977. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na sigurnosne pojaseve i sustave za držanje putnika u motornim vozilima (SL L 220, 29.8.1977., str. 95.) kako je zadnje izmijenjena Direktivom 90/628/EEZ (SL L 341, 6.12.1990., str. 1.).

(6)  SL C 341, 21.12.1984., str. 1.

(7)  SL C 104, 16.4.1984., str. 38. i SL C 68, 24.3.1986., str. 35.

(8)  Direktiva Vijeća 70/156/EEZ od 6. veljače 1970. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na homologaciju tipa motornih vozila i njihovih prikolica (SL L 42, 23.2.1970., str. 1.) kako je zadnje izmijenjena Direktivom 87/403/EEZ (SL L 220, 8.8.1987., str. 44.).

---

07/Sv. 007

HR

Službeni list Europske unije

21

---

31995L0028

---

L 281/1

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

24.10.1995.

---

DIREKTIVA 95/28/EZ EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA

od 24. listopada 1995.

o ponašanju materijala pri gorenju koji se upotrebljavaju u unutarnjoj konstrukciji određenih kategorija motornih vozila

EUROPSKI PARLAMENT I VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,

uzimajući u obzir Ugovor o osnivanju Europske zajednice, a posebno njegov članak 100.a,

uzimajući u obzir prijedlog Komisije (1),

uzimajući u obzir mišljenje Gospodarskog i socijalnog odbora (2),

u skladu s postupkom utvrđenim u članku 189.b Ugovora (3),

budući da unutarnje tržište obuhvaća područje bez unutarnjih granica u kojemu je osigurano slobodno kretanje robe, osoba, usluga i kapitala; budući da je važno u tu svrhu donijeti mjere;

budući da se tehnički zahtjevi kojima određene kategorije vozila moraju udovoljiti sukladno nacionalnom pravu, među ostalim, odnose na ponašanje materijala pri gorenju koji se upotrebljavaju u unutarnjoj konstrukciji određenih kategorija motornih vozila;

budući da između država članica postoje razlike u pogledu ovih zahtjeva;

budući da je, stoga, potrebno da sve države članice donesu iste zahtjeve, uz već postojeće propise ili umjesto njih, posebno kako bi se omogućilo daljnje provođenje EEZ-ova postupka homologacije vozila koji je bio predmetom Direktive Vijeća 70/156/EEZ od 6. veljače 1970. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na homologaciju tipa motornih vozila i njihovih prikolica (4);

budući da će ova Direktiva biti jedna od zasebnih direktiva u vezi s EEZ-ovim postupkom homologacije tipa vozila koji je uspostavljen Direktivom 70/156/EEZ; budući da se slijedom toga odredbe predviđene Direktivom 70/156/EEZ koje se odnose na sustave u vozilu, sastavne dijelove i zasebne tehničke cjeline primjenjuju u smislu ove Direktive;

budući da je prikladno uputiti na Direktivu Vijeća 77/649/EEZ (5) koja sadrži postupak utvrđivanja položaja referentne točke sjedala („R-točka”);

budući da je s ciljem sigurnosti putnika i prometa na cestama važno da materijali koji se koriste u konstrukciji unutrašnjosti karoserije autobusa, uključujući turističke autobuse, ispunjavaju određene minimalne zahtjeve kako bi se izbjegao ili barem usporio razvoj plamena na način koji putnicima omogućava evakuaciju u slučaju požara;

budući da je poželjno uvesti zamjenske mogućnosti homologacije tipa vozila kao sustava na temelju ove Direktive, i to ili na temelju ispitivanja ponašanja unutarnjih materijala pri gorenju koji se koriste u motornim vozilima ili na temelju sastavnih dijelova EEZ homologacije tipa za svaki pojedini materijal i/ili opremu kao što su sjedala, zavjese itd. koji se ugrađuju u unutarnju konstrukciju vozila, pri čemu je potrebno provjeriti pravilnu ugradnju ovako homologiranih materijala i/ili opreme,

DONIJELI SU OVU DIREKTIVU:

Članak 1.

Za potrebe ove Direktive:

—	„vozilo” znači svako vozilo prema definiciji iz članka 2. Direktive 70/156/EEZ,

—	„sastavni dio” znači uređaj prema definiciji iz članka 2. Direktive 70/156/EEZ.

Članak 2.

Države članice ne mogu odbiti:

—	EEZ homologaciju tipa ili nacionalnu homologaciju tipa vozila niti odbiti odnosno zabraniti prodaju, registraciju, puštanje u promet ili uporabu vozila zbog razloga vezanih uz ponašanje materijala pri gorenju koji se upotrebljavaju u unutarnjoj konstrukciji karoserije vozila,

—	EEZ homologaciju tipa ili nacionalnu homologaciju tipa sastavnog dijela koja se koristi u unutarnjoj konstrukciji karoserije vozila niti zabraniti njezinu prodaju ili uporabu zbog razloga vezanih uz ponašanje materijala pri gorenju koji se upotrebljavaju u njezinoj konstrukciji,

ako su ispunjeni odgovarajući zahtjevi utvrđeni u prilozima I., IV., V. i VI. ovoj Direktivi.

Članak 3.

1.   Države članice donose i objavljuju zakone i druge propise potrebne za usklađivanje s ovom Direktivom u roku od 18 mjeseci od datuma njezina donošenja. One o tome odmah obavješćuju Komisiju.

Od gore navedenoga datuma, države članice više ne mogu zabraniti početno puštanje u promet vozila ili prodaju i korištenje sastavnih dijelova koji su u skladu s ovom Direktivom.

Ove se odredbe primjenjuju 48 mjeseci od dana donošenja ove Direktive.

2.   Kada države članice donose ove mjere, te mjere prilikom njihove službene objave sadržavaju uputu na ovu Direktivu ili se uz njih navodi takva uputa. Načine tog upućivanja određuju države članice.

Članak 4.

Ova je Direktiva upućena državama članicama.

---

(1)  SL C 154, 19.6.1992., str. 4.

(2)  SL C 332, 16.12.1992., str. 12.

(3)  Mišljenje Europskog parlamenta od 29. listopada 1992. (SL C 305, 23.11.1992., str. 109.), Zajedničko stajalište Vijeća od 8. prosinca 1994. (SL C 384, 31.12.1994., str. 1.) i Odluka Europskog parlamenta od 15.6.1995. (SL C 166, 3.7.1995.).

(4)  SL L 42, 23.2.1970., str. 1. Direktiva kako je zadnje izmijenjena Direktivom Komisije 93/81/EEZ (SL L 264, 23.10.1993., str. 49.).

(5)  SL L 267, 19.10.1977., str. 1. Direktive kako je zadnje izmijenjena Direktivom Komisije 90/630/EEZ (SL L 341, 6.12.1990., str. 20.).

---

POPIS PRILOGA

Prilog I.:

Područje primjene, definicije, primjena EEZ homologacije tipa, izdavanje EEZ homologacije tipa, specifikacije, inačice i izvedbe tipa, sukladnost proizvodnje, zahtjevi u vezi s ugradnjom u vozilo

Dodatak:

Obrazac sastavnog dijela EEZ homologacijske oznake tipa

Prilog II.:

Opisni dokumenti

Dodatak 1:

Opisni dokument (vozilo)

Dodatak 2:

Opisni dokument (sastavni dio)

Prilog III.:

Potvrde o EEZ homologaciji tipa

Dodatak 1:

Potvrda o homologaciji tipa (vozilo)

Dodatak 2:

Potvrda o homologaciji tipa (sastavni dio)

Prilog IV.:

Ispitivanje kojim se utvrđuje vodoravna brzina gorenja materijala

Prilog V.:

Ispitivanje kojim se utvrđuje ponašanje materijala pri taljenju

Prilog VI.:

Ispitivanje kojim se utvrđuje vertikalna brzina gorenja materijala

PRILOG I.

PODRUČJE PRIMJENE, DEFINICIJE, PRIMJENA EEZ HOMOLOGACIJE TIPA, IZDAVANJE EEZ HOMOLOGACIJE TIPA, SPECIFIKACIJE, INAČICE I IZVEDBE TIPA, SUKLADNOST PROIZVODNJE, ZAHTJEVI U VEZI S UGRADNJOM U VOZILO

1.   Područje primjene

Ova se Direktiva primjenjuje na ponašanje pri gorenju (zapaljivost, brzina gorenja i ponašanje pri taljenju) unutarnjih materijala koji se upotrebljavaju u vozilima kategorije M3 koja prevoze više od 22 putnika, a nemaju predviđena mjesta za stajanje i nisu namijenjena gradskome prijevozu (gradski autobusi).

Države članice koje su prije datuma navedenoga u članku 3. stavku 1. trećem podstavku Direktive imale zakonodavstvo koje se primjenjuje na sve druge kategorije vozila, osim gore navedene, mogu nastaviti primjenjivati to zakonodavstvo pod uvjetom da prihvate homologaciju za druge kategorije vozila u skladu s odredbama ove Direktive.

2.   Definicije

Za potrebe ove Direktive:

2.1.   „Homologacija vozila” znači odobrenje tipa vozila prema definiciji u točki 2.2. u pogledu ponašanja unutarnjih sastavnih dijelova pri gorenju koji se koriste u prostoru za putnike.

2.2.   „Tip vozila” znači vozila koja se međusobno ne razlikuju u bitnim obilježjima kao što su:

2.2.1.   Uređaji koji se koriste u prostoru za putnike, kao što su materijali, sjedala, zavjese, pregradne stijenke itd.

2.2.2.   Masa uređaja koja se koristi u vozilu ako ovi imaju utjecaja na radne karakteristike propisane u ovoj Direktivi.

2.2.3.   Zamjenska rješenja ili oprema ako nemaju štetan utjecaj na radne karakteristike propisane u ovoj Direktivi.

2.3.   „Homologacija sastavnog dijela” znači homologacija uređaja kao što su i, sjedala, zavjese, pregradne stijenke itd.

2.4.   „Tip sastavnog dijela” znači sastavni dio koji se ne razlikuje u bitnim obilježjima kao što su:

2.4.1.   osnovni materijal(i) (npr. vuna, plastika, guma, mješavine).

2.4.2.   namjena (tapetiranje sjedala, oblaganje krova itd.).

2.4.3.   proizvođačeva oznaka tipa.

2.4.4.   broj slojeva kod složenih materijala.

2.4.5.   druga obilježja ako u značajnoj mjeri utječu na radne karakteristike propisane u ovoj Direktivi.

2.5.   „Prostor za putnike” znači prostor za smještaj osoba (uključujući bar, kuhinju, WC itd.) omeđen:

—

krovom,

—

podom,

—	bočnim stijenkama,

—

vratima,

—	vanjskim ostakljenjem,

—	stražnjom pregradom ili ravninom nosača naslona stražnjeg sjedala,

—	na vozačevoj strani uzdužne okomite medijalne ravnine vozila, okomitom poprečnom ravninom kroz vozačevu R-točku prema definiciji u Prilogu III. Direktivi 77/649/EEZ,

—	na suprotnoj strani uzdužne okomite medijalne ravnine vozila, prednjom pregradom.

2.6.   „Sjedalo” znači struktura, zajedno s presvlakom, koja može, ali ne mora biti dio strukture vozila, namijenjena sjedenju jedne odrasle osobe. Ovaj pojam obuhvaća pojedinačno sjedalo kao i dio klupe za sjedenje namijenjen sjedenju jedne odrasle osobe.

2.7.   „Skupina sjedala” znači mjesto za sjedenje u obliku klupe za sjedenje ili pojedinačna sjedala smještena jedno do drugoga (tj. smještena tako da su krajnja prednja sidrišta jednog sjedala u ravnini ili ispred krajnjih stražnjih sidrišta i u ravnini ili iza krajnjih prednjih sidrišta drugoga sjedala) i koja mogu smjestiti jednu ili više odraslih osoba u sjedećem položaju.

2.8.   „Klupa za sjedenje” znači struktura, zajedno s presvlakom, koja je namijenjena sjedenju više od jedne odrasle osobe.

2.9.   „Brzina gorenja” znači kvocijent dužine izgorenog materijala izmjerenoga u skladu s Prilogom IV. i/ili VI. ove Direktive i vremena koje je potrebno da plamen prijeđe ovu dužinu. Izražava se u milimetrima po minuti.

2.10.   „Složeni materijal” znači materijal koji se sastoji od više slojeva sličnih ili različitih materijala čije su površine spojene cementiranjem, lijepljenjem, presvlačenjem, varenjem itd.

Ako su različiti materijali tek mjestimično povezani (npr. šivanjem, visokofrekvencijskim obrubljivanjem, zakivanjem), neće se smatrati složenim materijalima.

2.11.   „Izloženo lice” znači strana materijala koja je okrenuta prema prostoru za putnike kada je materijal ugrađen u vozilu.

2.12.   „Tapetarija” znači kombinacija unutarnjeg punjenja i površinskog završnog materijala koji zajedno čine mekani dio sjedala.

2.13.   „Unutrašnja obloga (obloge)” znači materijal(i) koji (zajednički) čini (čine) završni sloj i podlogu krova, zida ili poda.

3.   Zahtjev za EEZ homologaciju tipa vozila

3.1.   Zahtjev za EEZ homologaciju tipa, na temelju članka 3. stavka 4. Direktive 70/156/EEZ u odnosu na ponašanje materijala pri gorenju koji se koriste u prostoru za putnike, podnosi proizvođač vozila.

3.2.   Obrazac opisnog dokumenta dan je u Prilogu II, Dodatku 1.

3.3.   Nadležnoj tehničkoj službi zaduženoj za provođenje homologacijskih ispitivanja potrebno je dostaviti sljedeće:

3.3.1.   kod unutarnjih sastavnih dijelova bez EEZ homologacije tipa: uzorke sastavnih dijelova koji se koriste u vozilima i koji su reprezentativni predstavnici tipa koji se homologira, i to u broju koji je niže naveden u točkama 7.2, 7.3 i 7.4.;

3.3.2.   kod unutarnjih sastavnih dijelova kod kojih već postoji EEZ homologacija tipa: zahtjevu za homologaciju tipa vozila potrebno je priložiti homologacije tipa;

3.3.3.   vozilo koje je reprezentativni predstavnik tipa koji se homologira.

4.   Zahtjev za EEZ homologaciju tipa sastavnog dijela

4.1.   Zahtjev za EEZ homologaciju tipa sastavnog dijela, na temelju članka 3. stavka 4. Direktive 70/156/EEZ u pogledu tipa unutarnjega materijala i njegovog ponašanja pri gorenju, podnosi proizvođač vozila.

4.2.   Obrazac opisnog dokumenta dan je u Prilogu II, Dodatku 2.

4.3.   Nadležnoj tehničkoj službi zaduženoj za provođenje homologacijskih ispitivanja potrebno je dostaviti sljedeće:

4.3.1.   uzorke čiji je broj naveden u točkama 7.2, 7.3 i 7.4. dolje; Na uzorcima mora biti jasno i neizbrisivo označen podnositeljev trgovački naziv ili oznaka i opis tipa;

4.3.2.   kod uređaja kao što su sjedala, zavjese, pregradne stijenke itd., uzorke navedene u 4.3.1. te jedan kompletan prethodno spomenuti uređaj.

5.   Izdavanje EEZ homologacije tipa

5.1.   Ako su ispunjeni odgovarajući uvjeti, izdaje se EEZ homologacija tipa na temelju članka 4. stavka 3. i, gdje je to potrebno, članka 4. stavka 4. Direktive 70/156/EEZ.

5.2.   Obrazac potvrde o EEZ homologaciji tipa dan je u:

5.2.1.   Prilogu III, Dodatku 1. za zahtjeve iz točke 3.1.

5.2.2.   Prilogu III, Dodatku 2. za zahtjeve iz točke 4.1.

5.3.   Svakom homologiranom tipu vozila i tipu sastavnog dijela dodjeljuje se homologacijski broj u skladu s Prilogom VII. Direktivi 70/156/EEZ. Ista država članica ne smije dodijeliti isti broj drugom tipu vozila ili drugom tipu sastavnog dijela.

6.   Označivanje

6.1.   Svaki sastavni dio koji je sukladan tipu homologiranom prema ovoj Direktivi mora nositi EEZ homologacijsku oznaku tipa. Ova se oznaka sastoji od:

pravokutnika unutar kojega se nalazi malo slovo „e”, iza kojega se nalazi razlikovni broj ili slova države članice koja je izdala homologaciju tipa sastavnog dijela:

1	za Njemačku
2	za Francusku
3	za Italiju
4	za Nizozemsku
5	za Švedsku
6	za Belgiju
9	za Španjolsku
11	za Ujedinjenu Kraljevinu
12	za Austriju
13	za Luksemburg
17	za Finsku
18	za Dansku
21	za Portugal
23	za Grčku
IRL	za Irsku;

6.1.2.   u blizini pravokutnika:

6.1.2.1.   osnovni homologacijski broj, sadržan u odjeljku 4, homologacijskoga broja tipa iz Priloga VII. Direktivi 70/156/EEZ, ispred kojega se nalaze dvije brojke kojima se označuje broj niza dodijeljen posljednjim većim tehničkim izmjenama Direktive …/…/EEZ do datuma kada je izdana homologacija tipa sastavnog dijela. U ovoj je Direktivi broj niza 00 (izvorni oblik Direktive);

6.1.2.2.   simboli koji označavaju smjer za koji je utvrđena brzina gorenja:

—	za vodoravni smjer (Prilog IV.),

—	za okomiti smjer (Prilog VI.),

—	za vodoravni i okomiti smjer (prilozi IV. i VI.);

6.1.2.3.   simbol koji označuje da je sastavni dio homologiran u pogledu njegovog ponašanja pri gorenju (Prilog V) i/ili simbolkoji označava da je sastavni dio homologiran kao kompletan uređaj, kao npr. sjedala, pregradne stijenke, police za prtljagu itd.

6.2.   Ako je sjedalo homologirano kao sastavni dio, ili ako su jastuk i naslon sjedala ili klupe za sjedenje prekriveni istim materijalom, dovoljno je staviti po jednu oznaku na svako sjedalo odnosno klupu.

6.3.   Oznaka mora biti pričvršćena na materijal tako da je jasno čitljiva i neizbrisiva i kada je materijal ugrađen u vozilo.

6.4.   Obrazac EEZ homologacijske oznake tipa sastavnog dijela prikazan je u Dodatku ovom Prilogu.

7.   Specifikacije

7.1.   Unutarnji materijali koji se nalaze u prostoru za putnike vozila koje se homologira moraju se podvrgnuti jednome ili više ispitivanja navedenih u prilozima IV., V. i VI.

Od sljedećega se materijala (sljedećih materijala) ispitivanju opisanom u Prilogu IV. ovoj Direktivi podvrgava pet uzoraka u slučaju izotropnih materijala, odnosno 10 uzoraka u slučaju neizotropnih materijala (po pet za svaki smjer):

—	materijal(i) od kojega (kojih) se izrađuje tapetarija bilo kojeg sjedala i njegovoga pribora (uključujući vozačevo sjedalo),

—	materijal(i) od kojega (kojih) se izrađuje unutarnja krovna obloga,

—	materijal(i) od kojega (kojih) se izrađuje unutarnja obloga bočnih i stražnjih stjenki, uključujući pregradne stijenke,

—	materijal(i) koji ima(ju) termalnu i/ili akustičku funkciju,

—	materijal(i) od kojega (kojih) se izrađuje unutarnja obloga poda,

—	materijal(i) od kojih se izrađuje unutarnja obloga polica za prtljagu, cijevi grijanja i ventilacijskih cijevi,

—	materijal(i) od kojega (kojih) se izrađuju rasvjetna tijela.

Nadalje, jedan se primjerak dostavlja tehničkoj službi kao referentni uzorak.

7.2.1.   Rezultat ispitivanja smatra se zadovoljavajućim ako, uzimajući u obzir najslabije rezultate ispitivanja, horizontalna brzina gorenja ne prelazi 100 mm/min, ili ako se plamen ugasi prije nego što dosegne zadnju mjernu točku.

Od sljedećega se materijala (sljedećih materijala) ispitivanju opisanom u Prilogu V. podvrgavaju po četiri uzorka za svako lice (ako lica nisu identična):

—	materijal(i) od kojega (kojih) se izrađuje unutarnja krovna obloga,

—	materijal(i) od kojega (kojih) se izrađuje unutarnja obloga polica za prtljagu, cijevi grijanja i ventilacijskih cijevi koje su smještene u krovu,

—	materijal(i) od kojega (kojih) se izrađuje rasvjeta smještena u policama za prtljagu i/ili krovu.

Nadalje, jedan se primjerak dostavlja tehničkoj službi kao referentni uzorak.

7.3.1.   Rezultat ispitivanja smatra se zadovoljavajućim ako se, uzimajući u obzir najslabije rezultate ispitivanja, ne stvara kapljevina koja dovodi do zapaljenja vate.

Kod materijala od kojega (kojih) se izrađuju zavjese i kapci (odnosno drugi viseći materijali), ispitivanju opisanom u Prilogu VI. podvrgavaju se tri uzorka u slučaju izotropnih odnosno šest uzoraka u slučaju neizotropnih materijala.

Nadalje, jedan se primjerak dostavlja tehničkoj službi kao referentni uzorak.

7.4.1.   Rezultat ispitivanja smatra se zadovoljavajućim ako, uzimajući u obzir najslabije rezultate ispitivanja, vertikalna brzina gorenja ne prelazi 100 mm/min.

7.5.   Materijali koji se ne moraju podvrgnuti ispitivanjima opisanima u Prilogu IV. i VI. su:

7.5.1.   metalni i stakleni dijelovi;

7.5.2.   svaki pojedinačni dio pribora sjedala u kojemu je masa nemetalnog materijala manja od 200 g. Ako u ukupnoj masi pribora udio nemetalnoga materijala prelazi 400 g po sjedalu, tada se svaki materijal mora ispitati;

7.5.3.   elementi čija površina ili obujam ne prelazi:

7.5.3.1.   100 cm2 odnosno 40 cm3 kod elemenata koji su povezani s pojedinačnim mjestom za sjedenje;

7.5.3.2.   300 cm2 odnosno 120 cm3 po redu sjedala i maksimalno po dužnome metru unutrašnjosti prostora za putnike kod elemenata koji su raspoređeni po vozilu, ali nisu povezani s pojedinačnim mjestom za sjedenje;

7.5.4.   električni kabeli;

7.5.5.   elementi kod kojih nije moguće uzeti uzorak u propisanim dimenzijama koje su navedene u stavku 3.1. Priloga IV., stavku 3. Priloga V. i stavku 3.1. Priloga VI.

8.   Inačice i izvedbe tipa vozila i materijala i izmjene homologacije

8.1.   U slučaju inačica i izvedbi tipa homologiranog na temelju ove Direktive primjenjuju se odredbe članka 5. Direktive 70/156/EEZ.

9.   Sukladnost proizvodnje

9.1.   Mjere kojima se osigurava sukladnost proizvodnje provode se u skladu s odredbama utvrđenim u članku 10. Direktive 70/156/EEZ.

10.   Zahtjevi u vezi s ugradnjom materijala i opreme u vozilo i/ili u uređaje homologirane kao sastavne dijelove

10.1.   Materijali i/ili oprema koja se koristi u prostoru za putnike i/ili u uređajima koji su homologirani kao sastavni dijelovi ugrađuju se tako da se rizik nastanka i širenja plamena svede na najmanju moguću mjeru.

10.2.   Ovakvi se unutarnji materijali i/ili oprema ugrađuju isključivo u skladu s njihovom namjenom i ispitivanjima kojima su podvrgnuti (vidjeti 7.2, 7.3 i 7.4), posebno u pogledu njihova ponašanja pri gorenju i taljenju (vodoravni/okomiti smjer).

10.3.   Nikakvo sredstvo za lijepljenje koje se koristi za pričvršćivanje unutarnjega materijala za nosivu strukturu ne smije, ako je to moguće, pogoršati svojstva materijala u pogledu njegova ponašanja pri gorenju.

PRILOG II

OPISNI DOKUMENTI

PRILOG III.

POTVRDE O EEZ HOMOLOGACIJI TIPA

PRILOG IV.

ISPITIVANJE KOJIM SE UTVRĐUJE VODORAVNA BRZINA GORENJA MATERIJALA

1.   Načelo

Uzorak se drži vodoravno u držaču koji ima oblik slova U i izlaže djelovanju određenog niskoenergetskog plamena u komori za izgaranje u trajanju od 15 sekunda tako da plamen djeluje na slobodni kraj uzorka. Ispitivanjem se utvrđuje hoće li se i kada ugasiti plamen odnosno u kojemu će vremenu plamen prijeći izmjerenu dužinu.

2.   Aparatura

2.1.   Komora za izgaranje (Slika 1.), po mogućnosti od nehrđajućega čelika, dimenzija navedenih na slici 2. Prednji dio komore sadrži plamenootporno okno za promatranje koje može pokrivati čitavu površinu prednjega dijela komore i koji se može izvesti kao prilazni poklopac.

Dno komore ima zračne otvore, a gornja je ploha obavijena zračnim kanalićem. Komora stoji na četiri nožice visine 10 mm.

Komora može na jednom kraju imati otvor za uvođenje držača s uzorkom u komoru; na suprotnoj se strani nalazi otvor za dovod plina. Taljevina se skuplja u plitici (vidjeti sliku 3.) koja je smještena na dnu komore između zračnih otvora tako da nijednim dijelom ne prekriva površinu otvora za zračenje.

2.2.   Držač uzorka koji se sastoji od dvije metalne pločice ili okvira u obliku slova U od nehrđajućeg materijala. Dimenzije su dane na slici 4.

Donja je pločica opremljena pribadačama, a gornja odgovarajućim rupicama radi ujednačenog držanja uzorka. Pribadače također služe kao mjerne točke na početku i kraju dužine gorenja.

Potrebno je postaviti nosač u obliku toplinski postojanih žica promjera 0,25 mm koje obujmljuju okvir u razmacima od 25 mm preko donjeg U-okvira (vidjeti sliku 5.).

Ravnina donje strane uzoraka je 178 mm iznad podne ploče. Udaljenost od prednjega ruba držača uzorka do kraja komore je 22 mm; udaljenost od uzdužnih strana držača uzorka do bočnih stranica komore je 50 mm (sve unutarnje dimenzije). (Vidjeti slike 1. i 2).

2.3.   Plinski plamenik. Mali izvor paljenja čini Bunsenov plamenik unutarnjega promjera 9,5 ± 0,5 mm. Nalazi se u ispitnom kabinetu tako da se središte sapnice nalazi 19 mm ispod središta donjeg ruba otvorenoga kraja uzorka (vidjeti sliku 2).

2.4.   Ispitni plin. Ispitni plin koji dolazi u plamenik ima kalorijsku vrijednost blizu 38 MJ/m3(npr. prirodni plin).

2.5.   Metalni češalj, najmanje dužine 110 mm, sa sedam do osam blago zaobljenih zubaca na 25 mm.

2.6.   Štoperica točnosti mjerenja 0,5 sekunda.

2.7.   Odsisnik dimova (napa). Komora za izgaranje može biti smještena u sklopu odsisnika dimova (nape) pod uvjetom da je njegov unutarnji volumen najmanje 20 puta, ali ne više od 110 puta, veći od volumena komore i pod uvjetom da nijedna dimenzija visine, širine ili dužine odsisnika dimova nije više od 2 ½ puta veća od bilo koje druge dimenzije.

Prije ispitivanja se vertikalna brzina zraka kroz odsisnik dimova mjeri 100 mm ispred i 100 mm iza konačnog položaja na koji će biti smještena komora za izgaranje. Brzina mora biti između 0,10 i 0,30 m/s kako poslužitelj ne bi osjećao neugodu zbog proizvoda izgaranja. Moguće je koristiti odsisnik dimova s prirodnom ventilacijom i primjerenom brzinom zraka.

3.   Uzorci

3.1.   Oblik i dimenzije

3.1.1.   Oblik i dimenzije uzoraka dani su na slici 6. Debljina uzorka odgovara debljini proizvoda koji se ispituje. Ne smije biti veća od 13 mm. Kada uzimanje uzorka to dopušta, uzorak ima ujednačen presjek po čitavoj dužini.

3.1.2.   Ako oblik i dimenzije proizvoda ne dopuštaju uzimanje uzorka dane veličine, moraju se zadovoljiti sljedeće najmanje dimenzije:

(a)	kod uzoraka širine 3 do 60 mm dužina mora biti 356 mm. U ovom se slučaju materijal ispituje u širini proizvoda;

(b)	kod uzoraka širine 60 do 100 mm dužina mora biti najmanje 138 mm. U ovom slučaju potencijalna dužina gorenja odgovara dužini uzorka, a mjerenje počinje u prvoj mjernoj točki.

3.2.   Uzorkovanje

Uzorci se uzimaju od materijala koji se ispituje. Kod materijala koji imaju različitu brzinu gorenja u različitim smjerovima materijala potrebno je ispitati svaki smjer. Uzorci se uzimaju i stavljaju u ispitnu aparaturu tako da se izmjeri najveća brzina gorenja.

Ako se materijal dostavlja u širinama, potrebno je odrezati dužinu od najmanje 500 mm u punoj širini. Od ovog se uzimaju uzorci koji moraju biti najmanje 100 mm udaljeni od ruba materijala i na jednakoj udaljenosti jedan od drugoga.

Uzorci se na isti način uzimaju i od gotovih proizvoda kada to dopušta oblik proizvoda. Ako je debljina proizvoda veća od 13 mm, ova će se smanjiti na 13 mm mehaničkim djelovanjem na stranu koja nije okrenuta prostoru za smještaj osoba. Ako je to nemoguće, ispitivanje se provodi, u skladu s tehničkom službom, na prvobitnoj širini materijala, koju je potrebno navesti u izvješću o ispitivanju.

Složeni materijali (vidjeti točku 2.10. Priloga I.) ispituju se kao da su jedinstvene strukture.

Kod materijala koji se sastoje od slojeva različitoga sastava koji su položeni jedan na drugi, a koji nisu složeni materijali, svi se slojevi materijala koji se nalaze na dubini do 13 mm od površine koja je okrenuta prema prostoru za putnike ispituju pojedinačno.

3.3.   Kondicioniranje

Uzorci se kondicioniraju najmanje 24 sata, ali ne više od 7 dana, na temperaturi od 23 ± 2 °C i relativnoj vlazi 50 ± 5 % i održavaju se u ovakvim uvjetima do neposredno prije ispitivanja.

4.   Postupak

4.1.   Uzorke s kovrčastom ili čupavljenom površinom stavite na ravnu površinu i češljem dva puta prijeđite po čupavoj strani (2.5.).

4.2.   Stavite uzorak u držač (2.2.) tako da izložena strana bude okrenuta dolje prema plamenu.

4.3.   Podesite plinski plamen na visinu od 38 mm koristeći se oznakom u komori, pri čemu dovod zraka u plamenik mora biti zatvoren. Prije početka prvoga ispitivanja plamen mora gorjeti najmanje 1 minutu radi stabilizacije.

4.4.   Umetnite držač uzorka u komoru za izgaranje tako da kraj uzorka bude izložen plamenu te nakon 15 sekundi prekinite dotok plina.

4.5.   Mjerenje vremena gorenja počinje u trenutku kada podnožje plamena prođe prvu mjernu točku. Promatrajte širenje plamena na strani koja gori brže od druge (gornja ili donja strana).

4.6.   Mjerenje vremena gorenja dovršeno je kada plamen dođe do zadnje mjerne točke ili kada se plamen ugasi prije dolaska do zadnje mjerne točke. Ako plamen ne dosegne zadnju mjernu točku, izmjerite dužinu izgorenog materijala do točke gdje se plamen ugasio. Dužina izgorenog materijala raspadnuti je dio uzorka koji je gorenjem uništen na površini ili u unutrašnjosti.

4.7.   Ako se uzorak ne zapali ili ne nastavi gorjeti nakon što je plamenik ugašen, ili ako se plamen ugasi prije nego što dosegne prvu mjernu točku tako da nije izmjereno vrijeme gorenja, upišite u izvješće o ispitivanju da je brzina gorenja 0 mm/min.

4.8.   Ako se provodi niz ispitivanja ili ponovljena ispitivanja, uvjerite se da komora za izgaranje i držač uzorka nemaju temperaturu veću od 30 °C prije nego što pristupite sljedećem ispitivanju.

5.   Izračun

Brzina gorenja, B (1), u milimetrima po minuti, izračunava se prema formuli

gdje je:

s dužina izgorenog materijala u milimetrima;

t vrijeme u sekundama koje je potrebno da izgori dužina s.

---

(1)  Brzina gorenja (B) za pojedini se uzorak izračunava samo u slučaju da plamen dosegne zadnju mjernu točku ili kraj uzorka.

PRILOG V.

ISPITIVANJE KOJIM SE UTVRĐUJE PONAŠANJE MATERIJALA PRI TALJENJU

1.   Načelo

Uzorak se stavlja u vodoravni položaj i izlaže električnome radijatoru. Ispod uzorka stavlja se prijamni spremnik koji skuplja proizlazne kapi.

U posudu se stavlja malo vate kako bi se provjerilo gori li neka od kapi.

2.   Aparatura

Aparatura se sastoji od (Slika 1.):

(a)	električnoga radijatora;

(b)	nosača uzorka s rešetkom;

(c)	prijamnog spremnika (za proizlazne kapi);

(d)	stalka (za aparaturu).

2.1.   Izvor topline je električni radijator korisne snage 500 W. Isijavajuća površina mora biti izrađena od prozirne kremene ploče promjera 100 ± 5 mm.

Isijavajuća toplina iz aparature mjerena na površini smještenoj paralelno s površinom radijatora na udaljenosti od 30 mm mora biti 3 W/cm2.

2.2.   Kalibracija

Za kalibraciju radijatora koristi se mjerač toplinske struje (radiometar) tipa Gardon (membranski), čiji predviđeni raspon ne prelazi 10 W/cm2.

Cilj koji prima isijavanje, te eventualno u manjem obimu konvekciju, mora biti plosnat, okrugao, promjera najviše do 10 mm i prevučen crnim trajnim mat premazom. Cilj se nalazi u tijelu s vodenim hlađenjem čije je prednje lice izrađeno od metala visokoga sjaja, plosnato je, poklapa se s ravninom cilja, okruglog je oblika, promjera oko 25 mm.

Isijavanje ne smije proći ni kroz kakav prozor prije no što dosegne cilj. Instrument mora biti robustan, jednostavan za pripremu i uporabu, neosjetljiv na propuh i kalibracijski stabilan. Instrument mora imati preciznost unutar ± 3 % i ponovljivost unutar 0,5 %.

Kalibracija mjerača toplinske struje provjerava se svaki puta kada se provodi kalibracija radijatora, i to usporedbom s instrumentom koji služi kao mjerodavni standard i koji se ne koristi u druge svrhe. Instrument koji služi kao mjerodavni standard potpuno se kalibrira jedanput godišnje u skladu s nacionalnom normom.

2.2.1.   Provjera kalibracije

Iradijaciju koju proizvodi ulazna snaga, a koja je kod prve kalibracije pokazivala vrijednost koja odgovara iradijaciji od 3 W/cm2, potrebno je redovito provjeravati (najmanje jedanput svakih 50 radnih sati), a kalibraciju je potrebno ponoviti kada se provjerom ustanovi odstupanje veće od 0,06 W/cm2.

2.2.2.   Postupak kalibracije

Aparaturu je potrebno smjestiti u okolinu u kojoj gotovo nema nikakvih zračnih strujanja (ne više od 0,2 m/s).

Stavite mjerač toplinske struje u aparaturu u položaj uzorka tako da se cilj mjerača toplinske struje nalazi u sredini površine radijatora.

Uključite struju i uspostavite ulaznu snagu kontrolnika koja je potrebna da se postigne iradijacija u sredini površine radijatora od 3 W/cm2. Nakon podešavanja generatora na vrijednost potrebnu da se zabilježi iradijacija od 3 W/cm2 potrebno je napraviti petminutnu stanku bez daljnjega podešavanja kako bi se osigurala ravnoteža.

2.3.   Nosač uzoraka metalni je prsten (Slika 1.). Na prsten se stavlja rešetka od žice od nehrđajućeg čelika sljedećih dimenzija:

—	unutarnji promjer: 118 mm,

—	dimenzije rupa: 2,10 mm kvadratnih,

—	promjer čelične žice: 0,70 mm.

2.4.   Prijamni se spremnik sastoji od cilindrične cijevi unutarnjega promjera 118 mm i dubine 12 mm.

Prijamni spremnik treba napuniti vatom.

2.5.   Predmeti iz stavka 2.1., 2.3. i 2.4. osovljuju se na okomiti stup.

Radijator se postavlja na nosač tako da je isijavajuća površina vodoravno, a isijavanje usmjereno prema dolje.

U stup je potrebno ugraditi ručicu/papučicu koja će polako podizati nosač radijatora. Također je potrebno ugraditi zapor koji omogućuje da se radijator vrati u normalan položaj.

U normalnom se položaju osi radijatora, nosača uzorka i prijamnog spremnika moraju poklapati.

3.   Uzorci

Ispitni uzorci moraju imati dimenzije 70 mm × 70 mm.

Uzorci se na isti način uzimaju od gotovih proizvoda kada to dopušta oblik proizvoda. Ako je debljina proizvoda veća od 13 mm, ova će se smanjiti na 13 mm mehaničkim djelovanjem na stranu koja nije okrenuta prostoru za smještaj osoba. Ako je to nemoguće, ispitivanje se provodi, u skladu s tehničkom službom, na prvobitnoj širini materijala, koju je potrebno navesti u izvješću o ispitivanju.

Složeni materijali (vidjeti točku 2.8. Priloga I.) ispituju se kao da su jedinstvene strukture.

Kod materijala koji se sastoje od slojeva različitoga sastava koji su položeni jedan na drugi, a koji nisu složeni materijali, svi se slojevi materijala koji se nalaze na dubini do 13 mm od površine koja je okrenuta prema prostoru za putnike ispituju pojedinačno.

Ukupna masa uzorka koji se ispituje mora biti najmanje 2 g. Ako je masa jednoga uzorka manja, dodaje se dovoljan broj uzoraka.

Ako materijal ima dva različita lica, ispituju se oba lica, što znači da je potrebno ispitati osam uzoraka.

Uzorci i vata kondicioniraju se najmanje 24 sata na temperaturi 23 ± 2 °C i relativnoj vlazi 50 ± 5 % te se održavaju u ovakvim uvjetima do neposredno prije ispitivanja.

4.   Postupak

Uzorak se stavlja na nosač, a ovaj se postavlja tako da je udaljenost između površine radijatora i gornje strane uzorka 30 mm.

Prijamni se spremnik, uključujući vatu, stavlja ispod rešetke nosača na udaljenosti od 300 mm.

Radijator se stavlja sa strane, tako da ne isijava na uzorak i zatim uključuje. Kada postigne puni kapacitet stavlja se iznad uzorka i započinje s mjerenjem vremena.

Ako se materijal otopi ili izobliči, visina se radijatora podešava tako da se održi udaljenost od 30 mm.

Ako se materijal zapali, radijator se nakon tri sekunde odlaže sa strane. Vraća se u položaj kada se plamen ugasi te se isti postupak ponavlja koliko god je puta potrebno u prvih pet minuta ispitivanja.

Nakon pete minute ispitivanja:

i.	Ako se uzorak ugasio (bez obzira na to je li se zapalio u prvih pet minuta ispitivanja), ostavite radijator u položaju čak i ako se uzorak ponovno zapali.

ii.	Ako materijal gori, pričekajte da se ugasi prije nego što radijator vratite u položaj.

U oba se slučaja ispitivanje mora nastaviti još pet minuta.

5.   Rezultati

Opažanja se zapisuju u izvješće o ispitivanju kao npr:

—	kapanje (ako ga ima), bez obzira na postojanje plamena,

—	je li došlo do zapaljenja vate

PRILOG VI.

ISPITIVANJE KOJIM SE UTVRĐUJE OKOMITA BRZINA GORENJA MATERIJALA

1.   Načelo

Ovo se ispitivanje sastoji u izlaganju uzoraka plamenu, držeći ih u okomitome položaju, i određivanju brzine širenja plamena materijalom koji se ispituje.

2.   Aparatura

Aparatura se sastoji od:

(a)	držača uzorka;

(b)	plamenika;

(c)	ventilacijskoga sustava kojim se odvodi plin i proizvodi izgaranja;

(d)

šablone;

(e)	niti za obilježavanje od bijelih merceriziranih pamučnih niti maksimalne linearne gustoće 50 tex.

2.1.   Držač uzorka sastoji se od pravokutnoga okvira visine 560 mm s dva kruto spojena paralelna štapića razmaknuta 150 mm na koji se pričvršćuju pribadače na koje se postavlja ispitni uzorak; ispitni se uzorak nalazi u ravnini najmanje 20 mm od okvira. Pribadače ne smiju imati promjer veći od 2 mm i moraju biti dugačke najmanje 27 mm. Pribadače su smještene na paralelnim štapićima na mjestima kako je prikazano na slici 1. Okvir se pričvršćuje na prikladan nosač kako bi se štapići održali u okomitom položaju za vrijeme ispitivanja. (Radi smještanja uzorka na pribadače u ravnini podalje od okvira, uz pribadače se mogu postaviti razdjelnici promjera 2 mm).

2.2.   Plamenik je opisan na slici 3.

Plin kojim se napaja plamenik može biti trgovački propan ili trgovački butan.

Plamenik se smješta ispred i poniže uzorka tako da leži u ravnini koja prolazi kroz okomitu središnjicu uzorka i uspravno na njegovo lice (vidjeti sliku 2.) tako da je uzdužna os nagnuta prema gore pod kutom od 30° u odnosu na okomicu prema donjem rubu uzorka. Razmak između vrha plamenika i donjega ruba uzorka je 20 mm.

2.3.   Ispitna aparatura može biti smještena u sklopu odsisnika dimova pod uvjetom da je njegov unutarnji volumen najmanje 20 puta, ali ne više od 110 puta, veći od volumena ispitne aparature i pod uvjetom da niti jedna dimenzija visine, širine ili dužine odsisnika dimova nije više od 2 ½ puta veća od bilo koje druge dimenzije. Prije ispitivanja, vertikalna se brzina zraka kroz odsisnik dimova mjeri 100 mm ispred i 100 mm iza konačnog položaja gdje će biti smještena ispitna aparatura. Brzina mora biti između 0,10 i 0,30 m/s kako poslužitelj ne bi osjećao neugodu zbog proizvoda izgaranja. Moguće je koristiti odsisnik dimova s prirodnom ventilacijom i primjerenom brzinom zraka.

2.4.   Koristi se plosnata tvrda šablona od prikladnog materijala i veličine koja odgovara veličini uzorka. U šabloni se izbuše rupe promjera oko 2 mm tako da razmaci između središta rupa odgovaraju razmacima između pribadača na okvirima (vidjeti sliku 1.). Rupe se nalaze na istoj udaljenosti u odnosu na okomite središnjice šablone.

3.   Uzorci

3.1.   Dimenzije uzoraka su: 560 × 170 mm.

3.2.   Uzorci se kondicioniraju najmanje 24 sata na temperaturi od 23 ± 2 °C i relativnoj vlazi 50 ± 5 % i održavaju se u ovakvim uvjetima do neposredno prije ispitivanja.

4.   Postupak

4.1.   Ispitivanje se vrši na temperaturi okoline između 10° i 30 °C i relativnoj vlazi između 15 % i 80 %.

4.2.   Plamenik se predgrijava 2 minute. Visina plamena se podešava na 40 ± 2 mm, a mjeri se kao udaljenost između vrha cjevčice plamenika i vrha žutoga dijela plamena kada je plamenik okrenut okomito, a plamen se promatra na prigušenome svjetlu.

4.3.   Uzorak se stavlja na pribadače ispitnoga okvira pazeći da pribadače prolaze kroz točke označene pomoću šablone i da je uzorak najmanje 20 mm odmaknut od okvira. Okvir se pričvršćuje na nosač tako da je uzorak okomit.

4.4.   Niti za obilježavanje se pričvršćuju vodoravno ispred uzorka na mjestima prikazanim na slici 1. Na svakom se mjestu postavlja nit u obliku petlje tako da su ta dva segmenta odmaknuta 1 mm i 5 mm od ravnine prednjega dijela uzorka.

Svaka se petlja pričvršćuje na prikladan uređaj za mjerenje vremena. Nit mora biti dovoljno napeta da bude u stanju održavati položaj u odnosu na uzorak.

4.5.   Uzorak se izlaže plamenu 5 sekundi. Smatra se da je došlo do zapaljenja ako uzorak nastavi gorjeti 5 sekundi nakon uklanjanja inicijalnoga plamena. Ako ne dođe do zapaljenja, plamenu se izlaže drugi kondicionirani uzorak u trajanju od 15 sekundi.

4.6.   Ako bilo koji rezultat u bilo kojem kompletu od tri uzorka prelazi minimalni rezultat za 50 %, drugi se komplet od tri uzorka ispituje s obzirom na taj smjer odnosno lice. Ako jedan ili dva uzorka u bilo kojem kompletu od tri uzorka ne dogori do gornje niti za obilježavanje, drugi se komplet od tri uzorka ispituje s obzirom na taj smjer odnosno lice.

4.7.   Mjere se sljedeća vremena u sekundama:

(a)	od početka izlaganja inicijalnom plamenu do odvajanja prve niti za obilježavanje (t1);

(b)	od početka izlaganja inicijalnom plamenu do odvajanja druge niti za obilježavanje (ts);

(c)	od početka izlaganja inicijalnom plamenu do odvajanja treće niti za obilježavanje (t3).

5.   Rezultati

Opažanja se upisuju u izvješće o ispitivanju, a uključuju:

—	trajanje izgaranja: t1, t2 i t3 u sekundama,

—	odgovarajuće dužine izgorenog materijala: d1, d2 i d3 u mm.

Brzina gorenja V1 te, u odgovarajućim slučajevima, brzine V2 i V3 računaju se (za svaki uzorak ako plamen dosegne najmanje prvu nit za obilježavanje) kako slijedi:

U obzir se uzima najveća brzina gorenja V1, V2 i V3.

---

07/Sv. 007

HR

Službeni list Europske unije

51

---

31996L0053

---

L 235/59

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

25.07.1996.

---

DIREKTIVA VIJEĆA 96/53/EZ

od 25. srpnja 1996.

o utvrđivanju najvećih dopuštenih dimenzija u unutarnjem i međunarodnom prometu te najveće dopuštene mase u međunarodnom prometu za određena cestovna vozila koja prometuju unutar Zajednice

VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,

uzimajući u obzir Ugovor o osnivanju Europske zajednice, a posebno njegov članak 75.,

uzimajući u obzir prijedlog Komisije, (1)

uzimajući u obzir mišljenje Gospodarskog i socijalnog odbora, (2)

u skladu s postupkom utvrđenim u članku 189.c Ugovora, (3)

(1)

budući da su Direktivom Vijeća 85/3/EEZ od 19. prosinca 1984. o masama, dimenzijama i nekim drugim tehničkim karakteristikama određenih cestovnih vozila, (4) u okviru zajedničke prometne politike, utvrđene zajedničke norme koje omogućavaju bolju upotrebu cestovnih vozila u prometu između država članica;

(2)	budući da je Direktiva 85/3/EEZ u više navrata znatno izmijenjena; budući da bi se ona prilikom sljedećih izmjena zbog jasnoće i racionalnosti trebala preinačiti u jedan tekst zajedno s Direktivom Vijeća 86/364/EEZ od 24. srpnja 1986. o dokazivanju usklađenosti vozila Direktivi 85/3/EEZ (5);

(3)	budući da bi razlike koje postoje između važećih normi država članica u vezi s masama i dimenzijama gospodarskih cestovnih vozila mogle negativno djelovati na uvjete tržišnog natjecanja te predstavljati prepreku u prometu između država članica;

(4)	budući da je prema načelu supsidijarnosti potrebno djelovati na razini Zajednice kako bi se uklonila ta prepreka;

(5)	budući da gore navedene norme odražavaju ravnotežu između racionalne i ekonomične upotrebe gospodarskih cestovnih vozila te zahtjeva u vezi s održavanjem infrastrukture, sigurnošću prometa na cestama, zaštitom okoliša i životnim uvjetima;

(6)	budući da bi zajedničke norme o dimenzijama vozila namijenjenih za prijevoz tereta trebale ostati dugoročno nepromijenjene;

(7)	budući da se kod gospodarskih vozila koja su registrirana ili puštena u promet u određenoj državi članici mogu primjenjivati dodatni tehnički uvjeti u vezi s masama i dimenzijama vozila; budući da ti uvjeti ne smiju biti prepreka u prometovanju gospodarskih vozila između država članica;

(8)

budući da bi trebalo proširiti definiciju „rashladnih vozila debelih stijenki” iz članka 2. Direktive 85/3/EEZ, kako je zadnje izmijenjena Direktivom 89/388/EEZ, (6) kako bi države članice mogle dopustiti da na njihovom državnom području prometuju one hladnjače koje više ne zadovoljavaju izolacijske uvjete navedene u tom članku;

(9)	budući da je potrebno pojasniti pojam „komadni teret” kako bi se osigurala ujednačena primjena ove Direktive što se tiče dozvola za vozila ili skupa vozila kojima se prevozi takav teret;

(10)	budući da se tona općenito primjenjuje i shvaća kao mjerna jedinica za masu vozila, ona se upotrebljava i u ovoj Direktivi, no ipak se priznaje da je formalna jedinica mase njutn;

(11)

budući da bi se u okviru provođenja unutarnjeg tržišta područje primjene ove Direktive trebalo proširiti na unutarnji promet u pogledu karakteristika koje značajno utječu na uvjete tržišnog natjecanja u sektoru prometa, posebno što se tiče vrijednosti najveće dopuštene duljine i širine vozila i skupova vozila namijenjenih za prijevoz tereta;

(12)	budući da, što se tiče ostalih karakteristika vozila, države članice smiju na vlastitom državnom području primjenjivati različite vrijednosti od onih koje su utvrđene u ovoj Direktivi, ali samo za vozila koja se upotrebljavaju u unutarnjem prometu;

(13)	budući da skupovi vozila koji imaju rastezljive vučne spojnice u praksi dostižu najveću duljinu od 18,75 m pri najvećoj rastegnutosti; budući da je istu najveću duljinu potrebno odobriti i za skupove vozila koji imaju fiksne vučne spojnice;

(14)

budući da, uz najveću dopuštenu širinu od 2,50 m za vozila namijenjena prijevozu tereta, unutar vozila ne ostaje dovoljno prostora za učinkovit utovar paleta, zbog čega je došlo do toga da su države članice, u vlastitom zakonodavstvu koje se tiče unutarnjeg prijevoza, primjenjivale različite tolerancije preko te vrijednosti; budući da je stoga potrebna opća prilagodba trenutnoj situaciji kako bi se postavili jasni tehnički uvjeti, imajući na umu aspekte tih karakteristika koji se tiču sigurnosti prometa na cestama;

(15)

budući da, ako se najveća dopuštena širina vozila namijenjenih prijevozu tereta poveća na 2,55 m, tu normu treba također primijeniti na autobuse; budući da je za autobuse, međutim, potrebno predvidjeti prijelazno razdoblje kako bi navedeni proizvođači mogli prilagoditi svoja industrijska postrojenja;

(16)

budući da kod registracije i upotrebe vozila treba dati prednost pneumatskim ili istovrijednim ovjesima u odnosu na mehaničke ovjese kako bi se izbjeglo prekomjerno oštećenje ceste te osigurala upravljivost; budući da se ne smiju premašiti određena najveća osovinska opterećenja i da vozilo mora biti u stanju okrenuti se za 360° unutar određenih granica za prijeđenu stazu;

(17)

budući da državama članicama treba dopustiti da u domaćem prijevozu stvari na vlastitom državnom području dopuste prometovanje vozila ili skupova vozila čije dimenzije odstupaju od onih koje su navedene u ovoj Direktivi ako, prema definiciji iz ove Direktive, prijevozne usluge koje se obavljaju tim vozilima ne utječu značajno na međunarodno tržišno natjecanje u području prijevoza, tj. ako se radi o prijevozu posebnim vozilima ili o prijevozu po modularnom konceptu;

(18)	budući da u slučaju prijevoza po modularnom konceptu treba predvidjeti prijelazno razdoblje kako bi navedena država članica mogla prilagoditi svoju cestovnu infrastrukturu;

(19)	budući da u probnom roku unutar kojeg je moguće imati koristi od tehničkog napretka treba dopustiti lokalno pružanje prijevoznih usluga vozilima ili skupovima vozila koji su konstruirani pomoću novih tehnologija ili novih koncepata, no prema normama koje odstupaju od onih utvrđenih ovom Direktivom;

(20)

budući da bi u okviru prijelaznog razdoblja trebalo dopustiti da se vozilima koja su puštena u promet prije početka primjene ove Direktive i čije dimenzije ne odgovaraju onim utvrđenim u ovoj Direktivi zbog toga što su prethodni nacionalni propisi ili mjerne metode bili različiti, i dalje obavljaju prijevozne usluge u državi članici gdje je vozilo registrirano ili pušteno u promet;

(21)	budući da je postignut napredak u pogledu donošenja Direktiva o homologaciji tipa skupova vozila s pet ili šest osovina; budući da stoga treba brisati zahtjeve o usklađenosti karakteristika drukčijim od masa i dimenzija koje su navedene u Prilogu II. Direktivi 85/3/EEZ;

(22)	budući da je takva izmjena također potrebna kako bi se izbjegao sukob s propisima međunarodnih konvencija o cestovnom prometu;

(23)	budući da zbog lakšeg praćenja usklađenosti s ovom Direktivom treba osigurati opremljenost vozila dokazom o toj usklađenosti;

(24)	budući da ova Direktiva ne utječe na obaveze država članica u vezi s rokovima za prenošenje u nacionalno zakonodavstvo i za primjenu onih Direktiva koje ova Direktiva zamjenjuje,

DONIJELO JE OVU DIREKTIVU:

Članak 1.

1.   Ova Direktiva vrijedi za:

(a)	dimenzije motornih vozila kategorija M2, M3, N2 i N3 te njihovih prikolica kategorija 03 i 04 kako je definirano u Prilogu II. Direktivi Vijeća 70/156/EEZ od 6. veljače 1970. o usklađivanju zakona država članica u vezi s homologacijom tipa vozila za motorna vozila i njihove prikolice (7);

(b)	mase i neke druge karakteristike vozila definiranih u točki (a) i opisanih u Prilogu I. točki 2. ove Direktive.

2.   Sve vrijednosti za mase navedene u Prilogu I. vrijede kao prometne norme i stoga se odnose na uvjete opterećenja, a ne na proizvodne norme, koje će biti definirane u naknadnoj Direktivi.

Članak 2.

Za potrebe ove Direktive:

—	„motorno vozilo” znači svako vozilo na motorni pogon koje se kreće cestom pomoću snage vlastitog motora,

—	„prikolica” znači svako vozilo, osim poluprikolice, namijenjeno priključivanju na motorno vozilo te konstruirano i opremljeno za prijevoz tereta,

—	„poluprikolica” znači svako vozilo konstruirano i opremljeno za prijevoz tereta te namijenjeno priključivanju na motorno vozilo tako da mu se jedan dio oslanja na motorno vozilo i da se veći dio njegove mase te mase tereta koji se nalazi na njemu prenosi na motorno vozilo,

—	„skup vozila” znači: — cestovni vlak koji se sastoji od prikolice priključene na motorno vozilo, ili — zglobno vozilo koje se sastoji od poluprikolice priključene na motorno vozilo,

—	„klimatizirano vozilo” znači svako vozilo čija je fiksna ili pokretna nadogradnja posebno opremljena za prijevoz stvari pri kontroliranoj temperaturi i čija debljina bočne stijenke, uključujući izolaciju, iznosi barem 45 mm,

—	„autobus” znači vozilo s više od devet sjedala, uključujući vozačevo sjedalo, koje je konstruirano i opremljeno za prijevoz putnika i njihove prtljage. Može imati jedan ili dva kata i također može vući prikolicu za prtljagu,

—

„zglobni autobus” znači autobus koji se sastoji od dva čvrsta dijela međusobno povezana zglobnim dijelom. Na takvoj vrsti vozila putnički prostori u svakom od dvaju čvrstih dijelova moraju biti spojeni. Zglobni dio omogućava putnicima da se slobodno kreću iz jednog čvrstog dijela u drugi. Čvrste dijelove moguće je spojiti i odvojiti samo u radionici,

—	„najveće dopuštene dimenzije” znači najveće dimenzije vozila kako su utvrđene u Prilogu I. ovoj Direktivi,

—	„najveća dopuštena masa” znači najveća masa opterećenog vozila u međunarodnom prometu,

—	„najveće dopušteno osovinsko opterećenje” znači najveća masa opterećene osovine ili skupine osovina u međunarodnom prometu,

—

„komadni teret” znači teret koji se u svrhe cestovnog prijevoza ne može razdvojiti na dva ili više tereta bez dodatnih troškova ili opasnosti od oštećenja i koji se zbog svojih dimenzija ili zbog svoje mase ne može prevesti motornim vozilom, prikolicom, skupom vozila ili zglobnim vozilom koji su u skladu sa svim odredbama ove Direktive,

—	„tona” znači težina mase jedne tone koja odgovara vrijednosti od 9,8 kilonjutna (kN).

Sve najveće dopuštene dimenzije navedene u Prilogu I. mjere se u skladu s Prilogom I. Direktivi 70/156/EEZ bez pozitivnih tolerancija.

Članak 3.

1.   Država članica na svojem državnom području ne smije odbiti ili zabraniti:

—	u međunarodnom prometu, upotrebu vozila koja su registrirana ili puštena u promet u nekoj drugoj državi članici zbog razloga u vezi s njihovim masama i dimenzijama,

—	u unutarnjem prometu, upotrebu teretnih vozila koja su registrirana ili puštena u promet u nekoj drugoj državi članici zbog razloga u vezi s njihovim dimenzijama,

ako ta vozila zadovoljavaju granične vrijednosti navedene u Prilogu I.

Ovaj se propis primjenjuje i u slučaju da:

(a)	navedena vozila nisu u skladu sa zahtjevima navedene države članice u pogledu nekih karakteristika koje se tiču mase i dimenzija, a nisu obuhvaćene Prilogom I.;

(b)	nadležno tijelo države članice u kojoj su vozila registrirana ili puštena u promet prethodno odobri granične vrijednosti koje nisu spomenute u članku 4. stavku 1. i koje su veće od vrijednosti utvrđenih u Prilogu I.

2.   Međutim, stavak 1. točka (a) ne zadire u pravo država članica da uz dužno poštovanje prava Zajednice zahtijevaju da vozila registrirana ili puštena u promet na njihovom državnom području budu u skladu s njihovim nacionalnim zahtjevima u vezi s onim karakteristikama koje se tiču mase i dimenzija, a nisu obuhvaćene Prilogom I.

3.   Države članice mogu zahtijevati da klimatizirana vozila imaju potvrdu ATP ili pločicu ATP, koje su predviđene na temelju Sporazuma od 1. rujna 1970. o međunarodnom prijevozu kvarljivih prehrambenih proizvoda i o posebnoj opremi koja se upotrebljava kod takve vrste prijevoza.

Članak 4.

1.   Države članice ne dopuštaju da u unutarnjem prijevozu tereta na njihovom državnom području normalno prometuju vozila ili skupovi vozila koji ne zadovoljavaju karakteristike utvrđene pod točkama 1.1., 1.2., 1.4. do 1.8., 4.2. i 4.4. Priloga I.

2.   Unatoč tome, države članice mogu dopustiti da u unutarnjem prijevozu tereta na njihovom državnom području prometuju vozila ili skupovi vozila koji ne zadovoljavaju karakteristike utvrđene pod točkama 1.3., 2., 3., 4.1. i 4.3. Priloga I.

3.   Vozilima ili skupovima vozila koji premašuju najveće dimenzije može se dopustiti prometovanje samo na temelju posebnih dozvola koje izdaju nadležna tijela bez diskriminacije ili na temelju sličnih nediskriminirajućih uvjeta koji se dogovaraju iz slučaja u slučaj s tim nadležnim tijelima ako ta vozila ili skupovi vozila prevoze komadni teret ili su namijenjeni za prijevoz takvog tereta.

4.   Države članice mogu dopustiti da na vlastitom državnom području prometuju ona vozila ili oni skupovi vozila za prijevoz tereta kojima se u unutarnjem prijevozu obavljaju neke djelatnosti koje ne utječu značajno na međunarodno tržišno natjecanje u području prijevoza, čak i ako dimenzije tih vozila ili skupova vozila odstupaju od onih utvrđenih pod točkama 1.1., 1.2., od 1.4. do 1.8., 4.2. i 4.4. Priloga I.

Smatra se da prijevozne djelatnosti ne utječu značajno na međunarodno tržišno natjecanje u području prijevoza ako je zadovoljen jedan od sljedećih uvjeta navedenih pod točkama (a) i (b):

(a)	prijevozne djelatnosti na državnom području određene države članice obavljaju posebna vozila ili posebni skupovi vozila u prilikama kada te djelatnosti obično ne obavljaju vozila iz drugih država članica, npr. kod djelatnosti vezanih uz šumske radove i šumarstvo;

(b)

država članica koja dopušta obavljanje prijevoznih djelatnosti na svom državnom području pomoću vozila ili skupova vozila čije dimenzije odstupaju od onih utvrđenih u Prilogu I., također dopušta da se u te skupove uključe i motorna vozila, prikolice i poluprikolice koji zadovoljavaju dimenzije utvrđene u Prilogu I. kako bi se postigla barem utovarna duljina dopuštena u toj državi članici, tako da svaki prijevoznik može uživati jednake uvjete tržišnog natjecanja (modularni koncept).

Ipak, navedena država članica koja mora prilagoditi vlastitu cestovnu infrastrukturu kako bi bila u stanju zadovoljiti uvjet naveden pod točkom (b) može najkasnije do 31. prosinca 2003. zabraniti na svom državnom području, radi obavljanja prijevoznih djelatnosti u unutarnjem prometu, prometovanje vozila ili skupova vozila koji premašuju trenutne nacionalne norme o dimenzijama, pod uvjetom da se nacionalno zakonodavstvo i dalje primjenjuje na nediskriminirajući način na sve prijevoznike iz Zajednice.

Države članice obavješćuje Komisiju o mjerama koje su poduzete u skladu s ovim stavkom.

5.   Države članice mogu dopustiti da se vozilima ili skupovima vozila, u kojima se primjenjuju nove tehnologije ili novi koncepti, i koji nisu u stanju zadovoljiti jedan ili više uvjeta iz ove Direktive, obavljaju neke lokalne prijevozne djelatnosti tijekom određenog pokusnog razdoblja. Države članice o tome obavješćuju Komisiju.

6.   Države članice mogu dopustiti na svom vlastitom državnom području najkasnije do 31. prosinca 2006. prometovanje onih vozila ili onih skupova vozila za prijevoz tereta koji su registrirani ili pušteni u promet prije provedbe ove Direktive i čije dimenzije premašuju one utvrđene pod točkama 1.1., 1.2., 1.4. do 1.8., 4.2. i 4.4. iz Priloga I. zbog različitih nacionalnih odredbi ili metoda mjerenja.

Članak 5.

Ne dovodeći u pitanje članak 4. stavak 6.:

(a)	u smislu članka 3. smatra se da su zglobna vozila, koja su puštena u promet prije 1. siječnja 1991. i koja nisu u skladu sa specifikacijama navedenim pod točkama 1.6. i 4.4. iz Priloga I., u skladu s tim specifikacijama ako ne premašuju ukupnu duljinu od 15,50 m;

(b)

do 31. prosinca 1998. u smislu članka 3. smatra se da su cestovni vlakovi, čije je motorno vozilo pušteno u promet prije 31. prosinca 1991. i koji nisu u skladu sa specifikacijama navedenim pod točkama 1.7. i 1.8. iz Priloga I., u skladu s tim specifikacijama ako ne premašuju ukupnu duljinu od 18,00 m.

Članak 6.

1.   Države članice moraju poduzeti potrebne mjere kako bi osigurale da vozila iz članka 1. koja su u skladu s ovom Direktivom imaju jedan od dokaza iz točaka (a), (b) i (c):

(a)	kombinaciju sljedećih dviju pločica: — „proizvođačeve pločice”, izrađene i istaknute u skladu s Direktivom 76/114/EEZ, (8) — pločice s dimenzijama, u skladu s Prilogom III., izrađene i istaknute u skladu s Direktivom 76/114/EEZ;

(b)	jedinstvenu pločicu, izrađenu i istaknutu u skladu s Direktivom 76/114/EEZ, koja sadržava podatke o dvjema pločicama iz točke (a);

(c)	jedinstven dokument koji izdaju nadležna tijela države članice u kojoj je vozilo registrirano ili pušteno u promet. Taj dokument mora imati iste rubrike i sadržavati iste podatke kao pločice iz točke (a). Mora stajati na mjestu koje je lako dostupno za kontrolu te mora biti prikladno zaštićen.

2.   Ako karakteristike vozila više ne odgovaraju onima iz dokaza o usklađenosti, država članica u kojoj je vozilo registrirano mora poduzeti potrebne mjere kako bi osigurala izmjenu dokaza o usklađenosti.

3.   Pločice i dokumenti iz stavka 1. moraju biti priznati od država članica kao dokaz o usklađenosti vozila kako je predviđeno ovom Direktivom.

4.   Kod vozila koja imaju dokaz o usklađenosti mogu se provesti:

—	kontrole zajedničkih normi o masama metodom nasumičnog odabira,

—	kontrole zajedničkih normi o dimenzijama samo u slučaju da postoji sumnja u neusklađenost ovoj Direktivi.

5.   Srednji stupac dokaza o usklađenosti koji se odnosi na mase mora prema potrebi sadržavati norme o masama koje su na snazi unutar Zajednice za predmetno vozilo. Što se tiče vozila navedenih u Prilogu I. pod točkom 2.2.2. u podtočki (c), ispod najveće dopuštene mase skupa vozila potrebno je dodati izraz „44 tone” u zagradi.

6.   Svaka država članica može odlučiti za svako vozilo koje je registrirano ili pušteno u promet na njezinom državnom području da najveće mase koje dopušta nacionalno zakonodavstvo budu navedene u dokazu o usklađenosti u lijevom stupcu, a tehnički dopustive mase u desnom stupcu.

Članak 7.

Ovom se Direktivom ne sprečava primjena propisa o sigurnosti prometa na cestama koji su na snazi u pojedinim državama članicama i na temelju kojih se na nekim cestama ili gradilištima mogu ograničiti masa i/ili dimenzije vozila, bez obzira na državu gdje su ta vozila registrirana.

Članak 8.

Članak 3. ne primjenjuje se do 31. prosinca 1998. u Irskoj i Ujedinjenoj Kraljevini:

(a)

što se tiče normi navedenih pod točkama 2.2., 2.3.1., 2.3.3., 2.4. i 3.3.2. iz Priloga I.: — uz izuzeće zglobnih vozila iz točke 2.2.2. pod uvjetom da: i. ukupna masa vozila nije veća od 38 tona, ii. masa koja opterećuje svaku trostruku osovinu pri razmaku navedenom pod točkom 3.3.2. nije veća od 22,5 tona, — uz izuzeće vozila iz točaka 2.2.3., 2.2.4., 2.3. i 2.4. čija ukupna masa vozila nije veća od: i. 35 tona za vozila iz točaka 2.2.3. i 2.2.4.; ii. 17 tona za vozila iz točke 2.3.1.; iii. 30 tona za vozila iz točke 2.3.3., pod uvjetom da zadovoljavaju uvjete navedene pod tom točkom i pod točkom 4.3., iv. 27 tona za vozila iz točke 2.4.;

(b)	što se tiče norme navedene pod točkom 3.4. iz Priloga I., uz izuzeće vozila iz točaka 2.2., 2.3. i 2.4., ako masa koja opterećuje svaku pogonsku osovinu nije veća od 10,5 tona.

Članak 9.

Što se tiče norme navedene u Prilogu I. točki 1.2. podtočki (a), država članica može odbiti ili zabraniti na svom državnom području do 31. prosinca 1999. prometovanje autobusa širih od 2,5 m.

Države članice obavješćuju Komisiju o mjerama poduzetim na temelju ovog članka. Komisija o tome obavješćuje ostale države članice.

Članak 10.

Direktive navedene u Prilogu IV. dijelu A stavljaju se izvan snage s učinkom od datuma iz članka 11., ne dovodeći u pitanje obaveze država članica u vezi s rokovima za prijenos u nacionalno zakonodavstvo koji su utvrđeni u Prilogu IV. dijelu B.

Upućivanja na Direktive stavljene izvan snage smatraju se upućivanjima na ovu Direktivu i čitaju se u skladu s korelacijskom tablicom u Prilogu V.

Članak 11.

1.   Države članice do 17. rujna 1997. donose potrebne zakone i druge propise potrebne za usklađivanje s ovom Direktivom. Države članice o tome odmah obavješćuju Komisiju.

Kada države članice donose ove mjere, te mjere prilikom njihove službene objave sadržavaju uputu na ovu Direktivu ili se uz njih navodi takva uputa. Načine toga upućivanja određuju države članice.

2.   Države članice Komisiji dostavljaju tekst glavnih odredaba nacionalnog prava koje donesu u području na koje se odnosi ova Direktiva.

Članak 12.

Ova Direktiva stupa na snagu na dan objave u Službenom listu Europskih zajednica.

Članak 13.

Ova je Direktiva upućena državama članicama.

---

(1)  SL C 38, 8.2.1994., str. 3. i SL C 247, 23.9.1995., str. 1.

(2)  SL C 295, 22.10.1994., str. 72.

(3)  Mišljenje Europskog parlamenta dano 15. studenoga 1994. (SL C 341, 5.12.1994., str. 39.), Zajedničko stajalište Vijeća od 8. prosinca 1995. (SL C 356, 30.12.1995., str. 13.) i Odluka Europskog parlamenta od 14. ožujka 1996. (SL C 96, 4.4.1996., str. 233.).

(4)  SL L 2, 3.1.1985., str. 14. Direktiva kako je zadnje izmijenjena Direktivom 92/7/EEZ (SL L 57, 2.3.1992., str. 29.).

(5)  SL L 221, 7.8.1986., str. 48.).

(6)  SL L 142, 25.5.1989., str. 3.

(7)  SL L 42, 23.2.1970., str. 1. Direktiva kako je zadnje izmijenjena Ugovorom o pristupanju iz 1994.

(8)  SL L 24, 30.1.1976., str. 1. Direktiva kako je izmijenjena Direktivom Komisije 78/507/EEZ (SL L 155, 13.6.1978., str. 31.).

---

PRILOG I.

NAJVEĆE MASE I DIMENZIJE TE SRODNE KARAKTERISTIKE VOZILA

1.	Najveće dopuštene dimenzije za vozila iz članka 1. stavka 1. točke (a)
1.1.	Najveća duljina:
	— motorno vozilo	12,00 m
	— prikolica	12,00 m
	— zglobno vozilo	16,50 m
	— cestovni vlak	18,75 m
	— zglobni autobus	18,00 m
1.2.	Najveća širina:
	(a) sva vozila	2,55 m
	(b) nadogradnja klimatiziranih vozila	2,60 m
1.3.	Najveća visina (sva vozila)	4,00 m
1.4.	Pokretna nadogradnja i standardni spremnici za teret, kao što su kontejneri, uključeni su u dimenzije navedene pod točkama 1.1., 1.2., 1.3., 1.6., 1.7., 1.8. i 4.4.
1.5.	Svako vozilo ili svaki skup vozila u pokretu mora biti u stanju okrenuti se po brisanoj površini s vanjskim polumjerom od 12,50 m i unutarnjim polumjerom od 5,30 m.
1.6.	Najveća udaljenost između osi glavnog nosača sedla i stražnjeg dijela poluprikolice	12,00 m
1.7.	Najveća udaljenost izmjerena paralelno u odnosu na uzdužnu os cestovnog vlaka od krajnje prednje vanjske točke teretnog prostora iza kabine vučnog vozila do krajnje stražnje vanjske točke prikolice tog skupa vozila, umanjena za udaljenost između stražnjeg dijela vučnog vozila i prednjeg dijela prikolice	15,65 m
1.8.	Najveća udaljenost izmjerena paralelno u odnosu na uzdužnu os cestovnog vlaka od krajnje prednje vanjske točke teretnog prostora iza kabine vučnog vozila do krajnje stražnje vanjske točke prikolice navedenog skupa vozila	16,40 m
2.	Najveća dopuštena masa vozila (u tonama)
2.1.	Vozila koja ulaze u sastav skupa vozila
2.1.1.	Dvoosovinska prikolica	18 tona
2.1.2.	Troosovinska prikolica	24 tona
2.2.	Skupovi vozila
2.2.1.	cestovni vlakovi s pet ili šest osovina
	(a) dvoosovinsko motorno vozilo s troosovinskom prikolicom	40 tona
	(b) troosovinsko motorno vozilo s dvo- ili troosovinskom prikolicom	40 tona
2.2.2.	Zglobna vozila s pet ili šest osovina
	(a) dvoosovinsko motorno vozilo s troosovinskom poluprikolicom	40 tona
	(b) troosovinsko motorno vozilo s dvo- ili troosovinskom poluprikolicom	40 tona
	(c) troosovinsko motorno vozilo s dvo- ili troosovinskom poluprikolicom koje prevozi 40-stopni kontejner ISO u sklopu kombiniranog prijevoza	44 tone
2.2.3.	Cestovni vlak s četiri osovine koji se sastoji od dvoosovinskog motornog vozila i dvoosovinske prikolice	36 tona
2.2.4.	Zglobna vozila s četiri osovine koja se sastoje od dvoosovinskog motornog vozila i dvoosovinske poluprikolice, ako je udaljenost između osovina poluprikolice:
2.2.4.1.	1,3 m ili veća, no manja od 1,8 m	36 tona
2.2.4.2.	veća od 1,8 m	36 tona + 2 tone tolerancije ako su ispoštovane najveća dopuštena masa, (NDP), motornog vozila, (18 tona), i NDP koja opterećuje dvostruku osovinu poluprikolice, (20 tona), i ako je pogonska osovina opremljena s dva para guma i zračnim ovjesom ili ovjesom koji je unutar Zajednice priznat kao istovrijedan zračnom kako je definirano u Prilogu II.
2.3.	Motorna vozila
2.3.1.	Dvoosovinska motorna vozila	18 tona
2.3.2.	Troosovinska motorna vozila	— 25 tona — 26 tona ako je pogonska osovina opremljena s dva para guma i zračnim ovjesom ili ovjesom koji je unutar Zajednice priznat kao istovrijedan zračnom kako je definirano u Prilogu II., ili ako je svaka pogonska osovina opremljena s dva para guma i ako najveća masa koja opterećuje svaku osovinu nije veća od 9,5 tona
2.3.3.	Četveroosovinska motorna vozila s dvjema upravljačkim osovinama	— 32 tone ako je pogonska osovina opremljena s dva para guma i zračnim ovjesom ili ovjesom koji je unutar Zajednice priznat kao istovrijedan zračnom kako je definirano u Prilogu II., ili ako je svaka pogonska osovina opremljena s dva para guma i ako najveća masa koja opterećuje svaku osovinu nije veća od 9,5 tona
2.4.	Troosovinski zglobni autobusi	28 tona
3.	Najveće dopušteno osovinsko opterećenje vozila iz članka 1. stavka 1. točke (b) (u tonama)
3.1.	Jednostruke osovine Jednostruka nepogonska osovina	10 tona
3.2.	Dvostruke osovine prikolica i poluprikolica Ukupno opterećenje na svaku dvostruku osovinu ne smije premašiti sljedeće vrijednosti, ako je udaljenost (d) između osovina:
3.2.1.	manja od 1 m (d < 1,0)	11 tona
3.2.2.	od 1,0 do ispod 1,3 m (1,0 ≤ d < 1,3)	16 tona
3.2.3.	od 1,3 m do ispod 1,8 m (1,3 ≤ d < 1,8)	18 tona
3.2.4.	1,8 m ili veća (1,8 ≤ d)	20 tona
3.3.	Trostruke osovine prikolica i poluprikolica Ukupno opterećenje na svaku trostruku osovinu ne smije premašiti sljedeće vrijednosti, ako je udaljenost (d) između osovina:
3.3.1.	1,3 m ili manja (d ≤ 1,3)	21 tonu
3.3.2.	veća od 1,3 do 1,4 m (1,3 < d ≤ 1,4)	24 tone
3.4.	Pogonska osovina
3.4.1.	Pogonska osovina vozila iz točaka 2.2.1. i 2.2.2.	11,5 tona
3.4.2.	Pogonska osovina vozila iz točaka 2.2.3., 2.2.4., 2.3. i 2.4.	11,5 tona
3.5.	Dvostruke osovine motornih vozila Ukupno opterećenje na svaku dvostruku osovinu ne smije premašiti sljedeće vrijednosti, ako je udaljenost (d) između osovina:
3.5.1.	manja od 1 m (d < 1,0)	11,5 tona
3.5.2.	1,0 m ili veća, no ispod 1,3 m (1,0 ≤ d < 1,3)	16 tona
3.5.3.	1,3 m ili veća, no ispod 1,8 m (1,3 ≤ d < 1,8)	— 18 tona — 19 tona ako je pogonska osovina opremljena s dva para guma i zračnim ovjesom ili ovjesom koji je unutar Zajednice priznat kao istovrijedan zračnom kako je definirano u Prilogu II., ili ako je svaka pogonska osovina opremljena s dva para guma i ako najveća masa koja opterećuje svaku osovinu nije veća od 9,5 tona
4.	Druge karakteristike vozila iz članka 1. stavka 1. točke (b)
4.1.	Sva vozila U međunarodnom prometu masa koja opterećuje pogonsku osovinu ili pogonske osovine vozila ili skupa vozila ne smije biti manja od 25 % od ukupne mase vozila ili kombinacije vozila.
4.2.	Cestovni vlakovi Udaljenost između stražnje osovine motornog vozila i prednje osovine prikolice ne smije biti manja od 3,00 m.
4.3.	Najveća dopuštena masa koja ovisi o međuosovinskom razmaku Najveća dopuštena masa četveroosnog motornog vozila, (izražena u tonama), ne smije biti veća od peterostruke udaljenosti, (izražene u metrima), između osi krajnjih prednjih i krajnjih stražnjih osovina vozila.
4.4.	Poluprikolice Vodoravno izmjerena udaljenost između osi glavnog nosača sedla i bilo koje točke u prednjem dijelu poluprikolice ne smije biti veća od 2,04 m.

---

PRILOG II.

UVJETI ZA PRIZNAVANJE ISTOVRIJEDNOSTI NEKIH NEZRAČNIH OVJESA I ZRAČNIH OVJESA NA POGONSKOJ/IM OSOVINI/AMA VOZILA

1.   DEFINICIJA ZRAČNOG OVJESA

Smatra se da je neki ovjes zračnog tipa ako je barem 75 % efekta zavojnice izazvan pomoću zračnog ovjesa.

2.   ISTOVRIJEDNOST U ODNOSU NA ZRAČNI OVJES

Kako bi neki ovjes bio priznat kao istovrijedan zračnom ovjesu, on mora zadovoljavati sljedeće uvjete:

2.1.   tijekom slobodne prijelazne niskofrekventne vertikalne oscilacije mase na zavojnici iznad pogonske osovine ili podvozja, izmjerene vrijednosti frekvencije i prigušenja s maksimalno opterećenim ovjesom moraju biti unutar granica utvrđenih pod točkama 2.2. do 2.5.;

2.2.   svaka osovina mora biti opremljena hidrauličnim amortizerima. Kod podvozja s dvostrukom osovinom amortizeri moraju biti postavljeni tako da se oscilacija podvozja smanji na minimum;

2.3.   srednji stupanj prigušenja D mora biti iznad 20 % od kritičnog prigušenja za ovjes u normalnim uvjetima s pravilno postavljenim i funkcionirajućim hidrauličnim amortizerima;

2.4.   stupanj prigušenja D za ovjes kojem su skinuti ili deaktivirani svi hidraulični amortizeri ne smije biti iznad 50 % od D;

2.5.   frekvencija mase na zavojnici iznad pogonske osovine ili podvozja, tijekom slobodne prijelazne vertikalne oscilacije, ne smije biti veća od 2,0 Hz;

2.6.   frekvencija i prigušenje ovjesa definirani su pod točkom 3. Testni postupci za mjerenje frekvencije i prigušenja utvrđeni su pod točkom 4.

3.   DEFINICIJA FREKVENCIJE I PRIGUŠENJA

U ovoj se definiciji polazi od mase na zavojnici M (kg) iznad pogonske osovine ili podvozja. Osovina ili podvozje ima ukupnu vertikalnu krutost između površine kolnika i mase na zavojnici od K njutna po metru (N/m) i koeficijent ukupnog prigušenja od C njutn sekundi po metru (N.s/m). Vertikalni pomak mase na zavojnici je Z. Jednadžba gibanja za slobodnu oscilaciju mase na zavojnici glasi:

Frekvencija oscilacije mase na zavojnici F (rad/s) jest:

Prigušenje je kritično kad je C = Co,

gdje je

Stupanj prigušenja kao omjer kritičnog prigušenja je

Tijekom slobodne prijelazne oscilacije mase na zavojnici, vertikalno gibanje mase slijedi prigušenu sinusnu krivulju (Slika 2). Frekvenciju možemo izračunati tako da izmjerimo vrijeme trajanja svih primjetnih oscilacijskih ciklusa. Prigušenje možemo izračunati tako da izmjerimo visinu uzastopnih tjemena oscilacije u istom smjeru. Ako su amplitude tjemena prvog i drugog ciklusa oscilacije A1 i A2, stupanj prigušenja D je

gdje je „ln” prirodni logaritam odnosa između amplituda.

4.   TESTNI POSTUPAK

Da bi se pomoću testa izračunali stupanj prigušenja D, stupanj prigušenja bez hidrauličnih amortizera i frekvencija ovjesa F, opterećeno vozilo mora proći kroz jedan od sljedećih postupaka:

(a)	vožnja malom brzinom, (5 km/h ± 1 km/h), preko stepenice od 80 mm čiji je profil prikazan na slici br. 1. Prigušenje i frekvencija analiziraju se na prijelaznoj oscilaciji koja nastupa nakon što su kotači pogonske osovine prešli preko stepenice; ili

(b)	povlačenje šasije prema dolje tako da opterećenje pogonske osovine dostigne vrijednost 1,5 puta veću od najveće statičke vrijednosti. Zatim se potegnuto vozilo naglo otpusti te se analizira tako nastala oscilacija; ili

(c)	povlačenje šasije prema gore tako da se masa na zavojnici podigne 80 mm iznad pogonske osovine. Zatim se potegnuto vozilo naglo otpusti te se analizira tako nastala oscilacija; ili

(d)	podvrgavanje nekom drugom postupku ako je proizvođač dokazao njegovu istovrijednost na način koji tehnička služba smatra zadovoljavajućim.

Vozilo mora biti opremljeno pretvornikom vertikalnog pomaka postavljenim između pogonske osovine i šasije, odmah iznad pogonske osovine. Na krivulji koju dobivamo navedenim uređajem možemo izmjeriti vremenski interval između prvog i drugog kompresijskog vrha i tako dobiti frekvenciju F te odnos između amplituda na temelju kojeg dobivamo prigušenje. Kod podvozja s dvostrukom osovinom pretvornici vertikalnog pomaka moraju biti postavljeni između svake pogonske osovine i šasije, odmah iznad svake osovine.

Slika 1

Stepenica za ispitivanje ovjesa

Slika 2

Prigušena prijelazna oscilacija

---

PRILOG III.

PLOČICA S DIMENZIJAMA IZ ČLANKA 6. STAVKA 1. TOČKE (a)

I.   Pločica s dimenzijama, po mogućnosti postavljena kraj pločice iz Direktive 76/114/EEZ, mora sadržavati sljedeće podatke:

1.	naziv proizvođača (1);

2.	identifikacijski broj vozila (1);

3.	duljinu motornog vozila, prikolice ili poluprikolice (L);

4.	širinu motornog vozila, prikolice ili poluprikolice (W);

5.

podatke za mjerenje duljine skupa vozila: — udaljenost (a) od prednjeg dijela motornog vozila do središta vučne spojnice na vučnom vozilu (vučna kuka ili sedlo); ako sedlo ima više veznih točaka, potrebno je navesti minimalne i maksimalne vrijednosti (amin i amax), — udaljenost (b) od središta vučne spojnice na prikolici, (vučna uška), ili poluprikolici (kraljev čep) do stražnjeg dijela prikolice ili poluprikolice; ako spojnica ima više veznih točaka, potrebno je navesti minimalne i maksimalne vrijednosti (bmin i bmax). Duljina skupa vozila jest duljina motornog vozila i prikolice ili poluprikolice postavljenih jedan za drugim u ravnoj liniji.

II.   Vrijednosti navedene u dokazu o usklađenosti moraju točno odgovarati vrijednostima izmjerenim izravno na vozilu.

---

(1)  Te podatke nije potrebno ponoviti ako vozilo ima jedinstvenu pločicu koja sadržava podatke o masama i dimenzijama.

---

PRILOG IV.

DIO A

DIREKTIVE STAVLJENE IZVAN SNAGE

(iz članka10.)

—	Direktiva 85/3/EEZ o masama, dimenzijama i nekim drugim tehničkim karakteristikama određenih cestovnih vozila i njezine naknadne izmjene: — Direktiva 86/360/EEZ — Direktiva 88/218/EEZ — Direktiva 89/338/EEZ — Direktiva 89/460/EEZ — Direktiva 89/461/EEZ — Direktiva 91/60/EEZ — Direktiva 92/7/EEZ

—	Direktiva 86/364/EEZ o dokazivanju usklađenosti vozila u skladu s Direktivom 85/3/EEZ o masama, dimenzijama i nekim drugim tehničkim karakteristikama određenih cestovnih vozila

DIO B

Direktiva	Rok za prenošenje u nacionalno zakonodavstvo
85/3/EEZ (SL L 2, 3.1.1985., str. 14.)	1. srpnja 1986. 1. siječnja 1990.
86/360/EEZ (SL L 217, 5.8.1986., str. 19.)	1. siječnja 1992.
86/364/EEZ (SL L 221, 7.8.1986., str. 48.)	29. srpnja 1987.
88/218/EEZ (SL L 98, 15.4.1988., str. 48.)	1. siječnja 1989.
89/338/EEZ (SL L 142, 25.5.1989., str. 3.)	1. srpnja 1991.
89/460/EEZ (SL L 226, 3.8.1989., str. 5.)	1. siječnja 1993.
89/461/EEZ (SL L 226, 3.8.1989., str. 7.)	1. siječnja 1991.
91/60/EEZ (SL L 37, 9.2.1991., str. 37.)	30. rujna 1991.
92/7/EEZ (SL L 57, 2.3.1992., str. 29.)	31. prosinca 1992.

---

PRILOG V.

KORELACIJSKA TABLICA

Ova Direktiva	85/3/EEZ	86/360/EEZ	86/364/EEZ	88/218/EEZ	89/338/EEZ	89/460/EEZ	89/461/EEZ	91/60/EEZ	92/7/EEZ
Članak 1. stavak 1.	Članak 1. stavak 1.
Članak 1. stavak 1. točka (a)	—
Članak 1. stavak 1. točka (b)	Članak 1. stavak 1. točka (b)
Članak 1. stavak 2.	Članak 1. stavak 2.
Članak 2. alineje 1. do 4. i 6. do 10.					Članak 1. stavak 2.
Članak 2. alineje 5., 11. i 12.	—
Članak 2. posljednji stavak	—
Članak 3. stavak 1.	—
Članak 3. stavak 1. točke (a) i (b)	Članak 3. stavak 1. točke (a) i (b)
Članak 3. stavak 2.	— Članak 3. stavak 2.
Članak 3. stavak 3.	—
Članak 4.	—
Članak 5. podstavak (a)							Članak 1. stavak 1.
Članak 5. podstavak (b)								Članak 1. stavak 1.
Članak 6. stavci 1. do 4.			Članak 1. stavci 1 do 4
Članak 6. stavci 5. do 6.			Članak 2. stavci 1. do 2.
Članak 7.	Članak 6.
Članak 8.						Članak 1.
Članci 9. do 12.	—
Članak 13.	Članak 9.
Prilog I.	Prilog I.
Točka 1.	Točka 1.
Točka 1.1. alineje 1. do 3. i 5.								Članak 1. stavak 2.
Točka 1.1. 4. alineja	—
Točka 1.2. (a)	—
Točka 1.2. (b)	—
Ttočke 1.3. do 1.5.	Točke 1.3. do 1.5.
Točka 1.6.							Članak 1. stavak 3.
Točka 1.7.								Članak 1. stavak 3.
Točka 1.8.	—
Točke 2. do 2.2.1. (b)	Točke 2. do 2.2.1. (b)
Točka 2.2.2. (a) do (c)	Točka 2.2.2. (a) do (c)
Točka 2.2.3. Točka 2.2.4.1.					Članak 1. stavak 5. točka (b)
Točka 2.2.4.2.									Članak 1. stavak 1. podstavak (a)
Točke 2.3. do 2.3.1.					Članak 1. stavak 5. točka (c)
Točke 2.3.2. do 2.3.3.									Članak 1. stavak 1. podstavci (b) do (c)
Točka 2.4.					Članak 1. stavak 5. točka (c)
Točke 3. do 3.3.2.	Točke 3. do 3.3.2.
Točke 3.4. do 3.4.1.		Članak 1. stavak 3.
Točke 3.4.2. do 3.5.2.					Članak 1. stavak 5. točka (d)
Točka 3.5.3.									Članak 1. stavak 1. podstavak (d)
Točke 4. do 4.2.	Točke 4. do 4.2.
Točka 4.3.					Članak 1. stavak 5. točka (e)
Točka 4.4.							Članak 1. stavak 4.
Prilog II.									Prilog III.
Prilog III.			Prilog

---

07/Sv. 007

HR

Službeni list Europske unije

68

---

31996L0098

---

L 046/25

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

20.12.1996.

---

DIREKTIVA VIJEĆA 96/98/EZ

od 20. prosinca 1996.

o pomorskoj opremi

VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,

uzimajući u obzir Ugovor o osnivanju Europske zajednice, a posebno njegov članak 84. stavak 2.,

uzimajući u obzir prijedlog Komisije (1),

uzimajući u obzir mišljenje Gospodarskog i socijalnog odbora (2),

u skladu s postupkom predviđenim u članku 189.c Ugovora (3),

(1)	budući da je u okviru zajedničke prometne politike potrebno donijeti dodatne mjere kako bi se osigurala sigurnost u pomorskom prometu;

(2)	budući da su pomorske nesreće vrlo ozbiljno pitanje za Zajednicu, a posebno one koje uzrokuju gubitak ljudskih života te zagađenje mora i obala država članica;

(3)	budući da opasnost od pomorskih nesreća može biti učinkovito smanjena pomoću zajedničkih standarda koji osiguravaju visoke stupnjeve sigurnosti u radu opreme koja se nalazi na brodovima; budući da standardi testiranja i metode testiranja mogu značajno utjecati na budući rad opreme;

(4)

budući da međunarodne konvencije zahtijevaju od država zastave da osiguraju da oprema koja se nalazi na brodovima ispunjava određene sigurnosne zahtjeve te da izdaju relevantne potvrde; budući da su u tu svrhu međunarodna tijela za normizaciju i Međunarodna pomorska organizacija (IMO) razvili standarde testiranja za određene tipove pomorske opreme; budući da državni standardi testiranja koji primjenjuju međunarodne standarde ostavljaju diskrecijsko pravo tijelima za izdavanje potvrda koja i sama imaju različit stupanj stručne osposobljenosti i iskustva; budući da to dovodi do različitih stupnjeva sigurnosti za proizvode za koje su nadležna državna tijela potvrdila da ispunjavaju odgovarajuće međunarodne standarde sigurnosti i do značajnog otpora nekih država članica da prihvate, bez dodatne provjere, da brodovi koji plove pod njihovim zastavama imaju opremu koju su odobrile druge države članice;

(5)

budući da je potrebno utvrditi zajednička pravila kako bi se uklonile razlike pri provedbi međunarodnih standarda; budući da takva zajednička pravila rezultiraju uklanjanjem nepotrebnih troškova i upravnih postupaka koji se odnose na odobrenje opreme, poboljšanjem operativnih uvjeta i konkurentnog položaja pomorstva Zajednice te uklanjanjem tehničkih barijera za trgovinu pomoću oznake sukladnosti koja se nalazi na opremi;

(6)	budući da je u svojoj rezoluciji od 8. lipnja 1993. o zajedničkoj politici sigurnih mora (4) Vijeće pozvalo Komisiju da podnese prijedloge za usklađivanje provedbe standarda IMO-a i postupaka za odobrenje pomorske opreme;

(7)	budući da je djelovanje na razini Zajednice jedini mogući način postizanja takvog usklađivanja, s obzirom da djelovanje država članica pojedinačno ili putem međunarodnih organizacija ne može pružiti isti stupanj sigurnosti opreme;

(8)	budući da je Direktiva Vijeća primjeren pravni instrument jer pruža okvir za ujednačenu i obveznu primjenu međunarodnih standarda testiranja od strane država članica;

(9)	budući da je primjereno ponajprije regulirati opremu koja se obvezno mora nalaziti na brodu i čije je odobrenje od strane nacionalnih tijela u skladu sa standardima sigurnosti predviđenim međunarodnim ugovorima ili odlukama obvezno prema glavnim međunarodnim konvencijama;

(10)

budući da postoje različite direktive koje osiguravaju slobodno kretanje određenih proizvoda koji mogu biti korišteni, inter alia, kao oprema na brodovima, ali koje se ne odnose na obveze država članica što se tiče izdavanja potvrda za opremu sukladno primjenjivim međunarodnim konvencijama; budući da oprema koja se ugrađuje na brodove stoga treba biti uređena isključivo novim zajedničkim pravilima;

(11)	budući da je potrebno donijeti nove standarde testiranja, po mogućnosti na međunarodnoj razini, za opremu za koju takvi standardi još ne postoje ili nisu dovoljno detaljni;

(12)	budući da države članice trebaju osigurati da prijavljena tijela koja ocjenjuju sukladnost opreme sa standardima testiranja budu neovisna, učinkovita i profesionalno sposobna za izvršavanje svojih zadaća;

(13)

budući da se ispunjavanje međunarodnih standarda testiranja najbolje može pokazati pomoću postupaka za ocjenu sukladnosti, kao što su oni predviđeni Odlukom Vijeća 93/465/EEZ od 22. srpnja 1993. o modulima različitih faza postupaka ocjenjivanja sukladnosti i pravilima za postavljanja i korištenja oznake CE o sukladnosti, namijenjenih za primjenu u pogledu direktiva o tehničkom usklađivanju (5);

(14)	budući da ništa iz ove Direktive ne ograničava pravo koje je međunarodnim konvencijama dodijeljeno upravi države zastave da provodi testiranja operativne izvedbe na brodu za koji je izdala potvrdu sigurnosti, pod uvjetom da se takvim testovima ne udvostručavaju postupci za ocjenu sukladnosti;

(15)	budući da oprema obuhvaćena ovom Direktivom treba u pravilu nositi oznaku koja pokazuje njezinu sukladnost sa zahtjevima ove Direktive;

(16)	budući da države članice mogu u određenim slučajevima poduzeti privremene mjere kako bi ograničile ili zabranile uporabu opreme koja ima oznaku sukladnosti;

(17)	budući da uporaba opreme koja nema oznaku sukladnosti može biti dozvoljena u iznimnim okolnostima;

(18)	budući da je za izmjenu ove Direktive potreban pojednostavljen postupak koji uključuje regulatorni odbor,

DONIJELO JE OVU DIREKTIVU:

Članak 1.

Svrha je ove Direktive povećati sigurnost na moru i spriječiti zagađivanje mora, pomoću ujednačene primjene odgovarajućih međunarodnih instrumenata koji se odnose na opremu navedenu u Prilogu A., koja se nalazi na brodovima, a za koju se izdaju potvrde sigurnosti od strane država članica, ili u njihovo ime, u skladu s međunarodnim konvencijama, te osigurati slobodno kretanje takve opreme unutar Zajednice.

Članak 2.

Za potrebe ove Direktive:

(a)

   „postupci za ocjenu sukladnosti” znači postupci navedeni u članku 10. i Prilogu B.;

(b)

   „oprema” znači predmeti navedeni u prilozima A.1. i A.2. koji moraju biti ugrađeni na brod radi usklađivanja s međunarodnim instrumentima ili se dragovoljno ugrađuju radi uporabe na brodu, za koje je potrebno odobrenje uprave države zastave u skladu s međunarodnim instrumentima;

(c)

   „radiokomunikacijska oprema” znači oprema koja se zahtijeva poglavljem IV. Konvencije SOLAS iz 1974., kako je 1988. izmijenjena u vezi sa Svjetskim pomorskim sustavom za pogibelj i sigurnost (GMDSS) te dvonamjenski VHF primopredajnik koji se zahtijeva Pravilom III./6.2.1. iste Konvencije;

(d)

   „međunarodne konvencije” znači:

Međunarodna konvencija o teretnim vodenim linijama iz 1966. (LL66),

Konvencija o međunarodnim pravilima o izbjegavanju sudara na moru (COLREG) iz 1972.,

Međunarodna konvencija o sprečavanju onečišćenja mora s brodova (MARPOL) iz 1973. i

Međunarodna konvencija za sigurnost ljudskih života na moru (SOLAS) iz 1974.,

zajedno s njihovim protokolima i izmjenama koji su na snazi na dan donošenja ove Direktive;

(e)

   „međunarodni instrumenti” znači odgovarajuće međunarodne konvencije, odgovarajuće rezolucije i okružnice Međunarodne pomorske organizacije (IMO) te odgovarajuće međunarodne ispitne norme;

(f)

   „oznaka” znači simbol naveden u članku 11. te utvrđen u Prilogu D.;

(g)

   „prijavljeno tijelo” znači organizacija ovlaštena od strane nadležnih nacionalnih tijela države članice u skladu s člankom 9.;

(h)

   „opremiti” znači ugraditi opremu na brod ili je smjestiti na brod;

(i)

   „potvrde sigurnosti” znači potvrde koje su izdane od strane država članica, ili u njihovo ime, u skladu s međunarodnim konvencijama;

(j)

   „brod” znači brod na koji se primjenjuju međunarodne konvencije; ratni brodovi nisu obuhvaćeni;

(k)

   „brod Zajednice” znači brod za koji su izdane potvrde sigurnosti od strane država članica, ili u njihovo ime, u skladu s međunarodnim konvencijama. Ova definicija ne uključuje izdavanje potvrda od strane uprave države članice za brod na zahtjev uprave treće zemlje;

(l)

   „novi brod” znači brod čija je kobilica položena ili koji je u sličnoj fazi gradnje na dan ili nakon dana stupanja na snagu ove Direktive. Za potrebe ove definicije, „slična faza gradnje” znači faza u kojoj:

i

(m)

   „postojeći brod” znači brod koji nije novi brod;

(n)

   „ispitne norme” znači norme utvrđene od strane

Međunarodne pomorske organizacije (IMO),

Međunarodne organizacije za normizaciju (ISO),

Međunarodne elektrotehničke komisije (IEC),

Europskog odbora za normizaciju (CEN),

Europskog odbora za elektrotehničku normizaciju (Cenelec)

i

Europskog instituta telekomunikacijskih normi (ETSI)

koje su na snazi na dan donošenja ove Direktive i koje su donesene u skladu s odgovarajućim međunarodnim konvencijama i s odgovarajućim rezolucijama i okružnicama IMO-a u svrhu propisivanja metoda i rezultata ispitivanja, ali samo u obliku navedenom u Prilogu A.;

(o)

   „tipno odobrenje” znači postupci za procjenu proizvedene opreme u skladu s odgovarajućim ispitnim normama i izdavanje odgovarajuće potvrde.

Članak 3.

1.   Ova se Direktiva primjenjuje na opremu koja se koristi na:

(a)	novom brodu Zajednice, bez obzira gradi li se brod unutar Zajednice ili ne;

(b)	postojećem brodu Zajednice — kada se takva oprema nije ranije nalazila na brodu ili — kada je zamijenjena oprema koja se ranije nalazila na brodu, osim ako međunarodnim konvencijama nije dozvoljeno drukčije, bez obzira na to nalazi li se brod unutar Zajednice kada se oprema postavlja na njega.

2.   Ova se Direktiva ne primjenjuje na opremu koja je na dan stupanja na snagu ove Direktive već bila postavljena na brod.

3.   Bez obzira na činjenicu da oprema iz stavka 1. može biti obuhvaćena drugim direktivama osim ove Direktive, u svrhu slobodnog kretanja, a posebno Direktivom Vijeća 89/336/EEZ od 3. svibnja 1989. o usklađivanju zakonodavstva država članica u području elektromagnetske kompatibilnosti (6) te Direktivom Vijeća 89/686/EEZ od 21. prosinca 1989. o usklađivanju zakonodavstava država članica koja se odnose na osobnu zaštitnu opremu (7), ta oprema podliježe samo ovoj Direktivi, isključujući sve druge u tu svrhu.

Članak 4.

Svaka država članica ili organizacije koje djeluju u njezino ime, pri izdavanju ili obnavljanju odgovarajućih potvrda sigurnosti osiguravaju da je oprema na brodovima Zajednice za koju izdaju potvrdu sigurnosti u skladu sa zahtjevima ove Direktive.

Članak 5.

1.   Oprema navedena u Prilogu A.1 kojom se brod Zajednice oprema na dan ili nakon dana navedenog u drugom podstavku članka 20. stavka 1., mora ispunjavati primjenjive zahtjeve međunarodnih instrumenata navedenih u tom Prilogu.

2.   Sukladnost opreme s primjenjivim zahtjevima međunarodnih konvencija te odgovarajućim rezolucijama i okružnicama Međunarodne pomorske organizacije mora biti utvrđena isključivo u skladu s odgovarajućim ispitnim normama i postupcima za ocjenu sukladnosti iz Priloga A.1. Za elemente navedene u Prilogu A.1 za koje su navedene ispitne norme IEC-a i ETSI-ja, te ispitne norme su alternative, pa proizvođač ili njegov ovlašteni predstavnik unutar Zajednice može odrediti koju od njih će se koristiti.

3.   Oprema navedena u Prilogu A.1 proizvedena prije datuma iz stavka 1. može se također staviti na tržište i ugraditi na brod Zajednice čije su potvrde izdane od strane države članice, ili u njezino ime, u skladu s međunarodnim konvencijama, u razdoblju od dvije godine od tog datuma, ako je proizvedena u skladu s postupcima za tipno odobrenje koji su na snazi unutar područja te države članice prije datuma donošenja ove Direktive.

Članak 6.

1.   Nijedna država članica ne smije zabraniti stavljanje na tržište ili opremanje broda Zajednice iz Priloga A.1 koja nosi oznaku ili je iz drugih razloga u skladu s ovom Direktivom, ili odbiti izdavanje ili obnavljanje potvrda sigurnosti koje se odnose na nju.

2.   Radijsku dozvolu izdaje nadležno tijelo u skladu s međunarodnim radijskim pravilima prije nego što se izda odgovarajuća potvrda sigurnosti.

Članak 7.

1.   Nakon datuma stupanja na snagu ove Direktive, Zajednica predaje zahtjev IMO-u ili Europskim organizacijama za normizaciju, prema potrebi, za utvrđivanje normi, uključujući detaljne ispitne norme, za opremu navedenu u Prilogu A.2.

2.   Zahtjev iz stavka 1. izrađuje:

—	predsjedništvo Vijeća i Komisija, ako se podnosi IMO-u,

—

Komisija, u skladu s Direktivom Vijeća 83/189/EEZ od 28. ožujka 1983. o utvrđivanju postupka obavješćivanja u području tehničkih normi i propisa (8), ako se predaje Europskim organizacijama za normizaciju. Cilj naloga koje izda Komisija razvoj je međunarodnih standarda kroz postupke za suradnju između europskih tijela i njihovih sugovornika na međunarodnoj razini.

3.   Države članice čine sve što je u njihovoj moći kako bi osigurale da međunarodne organizacije, uključujući IMO, brzo razviju te standarde.

4.   Komisija redovito nadzire razvoj ispitnih normi.

5.   Ako međunarodne organizacije, uključujući IMO, ne uspiju ili odbiju usvojiti primjerene ispitne norme za određeni dio opreme u razumnom vremenskom roku, mogu se usvojiti norme temeljene na radu europskih organizacija za normizaciju, u skladu s postupkom utvrđenim člankom 18.

6.   Kada se za određeni dio opreme usvoje ili stupe na snagu, prema potrebi, norme navedene u stavcima 1. ili 5., ta se oprema može prenijeti iz Priloga A.2 u Prilog A.1 u skladu s postupkom utvrđenim člankom 18. te se od datuma tog prijenosa primjenjuje članak 5.

Članak 8.

1.   U slučaju novog broda koji, bez obzira na njegovu zastavu, nije upisan u državi članici već se prenosi u upisnik države članice, takav brod pri prijenosu podliježe inspekciji države članice koja ga prima kako bi se provjerilo odgovara li stvarno stanje njegove opreme njezinoj potvrdi sigurnosti i ili ispunjava zahtjeve ove Direktive te nosi oznaku ili je po mišljenju navedene države članice jednakovrijedna opremi koja je tipno odobrena u skladu s ovom Direktivom.

2.   Oprema se zamjenjuje ako ne nosi oznaku ili je nacionalno tijelo ne smatra jednakovrijednom.

3.   Za opremu koja se smatra jednakovrijednom sukladno ovom članku, država članica izdaje potvrdu koja se u svakom trenutku mora nositi s opremom i kojom se državi zastave broda daje odobrenje za ugradnju na brod te se uvode bilo kakva ograničenja ili utvrđuju bilo koji zahtjevi koji se odnose na uporabu opreme.

4.   Što se tiče radiokomunikacijske opreme, uprava države zastave mora zahtijevati da takva oprema nedozvoljeno ne utječe na zahtjeve raspona radijskih frekvencija.

Članak 9.

1.   Države članice izvješćuju Komisiju i ostale države članice o tijelima koja su ovlastile za provođenje postupaka iz članka 10., zajedno s posebnim zaduženjima koja su ta prijavljena tijela ovlaštena provoditi te o identifikacijskim brojevima koje im je prethodno dodijelila Komisija. Svaka organizacija predaje državi članici koja ju namjerava ovlastiti potpune informacije i dokaz o ispunjavanju kriterija navedenih u Prilogu C.

2.   Najmanje jednom u svake dvije godine svaka država članica, putem nadležnog tijela ili putem neovisne vanjske organizacije koju nadležno tijelo imenuje, provodi provjeru dužnosti prijavljenog tijela koje prijavljeno tijelo provodi u njezino ime. Provjera osigurava da svako prijavljeno tijelo nastavlja udovoljavati kriterijima navedenima u Prilogu C.

3.   Država članica koja je ovlastila tijelo povlači svoje ovlaštenje ako utvrdi da to tijelo više ne udovoljava kriterijima navedenim u Prilogu C. O tome odmah izvješćuje Komisiju i ostale države članice.

Članak 10.

1.   Postupak ocjene sukladnosti, čije su pojedinosti nabrojane u Prilogu B., jest:

i.

EZ tipno ispitivanje (modul B), te prije no što se oprema stavi na tržište i, prema izboru proizvođača ili njegova ovlaštenog predstavnika s poslovnim nastanom unutar Zajednice, iz mogućnosti naznačenih u Prilogu A.1, sva oprema podliježe: (a) EZ izjavi o sukladnosti s prototipom (modul C); (b) EZ izjavi o sukladnosti s prototipom (sustav osiguranja kvalitete proizvodnje) (modul D); (c) EZ izjavi o sukladnosti s prototipom (sustav osiguranja kvalitete proizvoda) (modul E); (d) EZ izjavi o sukladnosti s prototipom (provjera proizvoda) (modul F); ili

ii.	EZ sustav osiguranja potpune kvalitete (modul H).

2.   Izjava o sukladnosti s prototipom sastavlja se u pisanom obliku i sadrži podatke navedene u Prilogu B.

3.   Ako se kompleti opreme proizvode pojedinačno ili u malim količinama, a ne serijski ili u velikim količinama, postupak za ocjenu sukladnosti može biti EZ pojedinačna ocjena proizvoda (modul G).

4.   Komisija vodi ažuriranu listu odobrene opreme i povučenih ili odbijenih zahtjeva te je stavlja na raspolaganje zainteresiranim stranama.

Članak 11.

1.   Oprema iz Priloga A.1, koja je u skladu s odgovarajućim međunarodnim instrumentima te je proizvedena u skladu s postupcima za ocjenu sukladnosti, ima na sebi oznaku koju stavlja proizvođač ili njegov ovlašteni predstavnik s poslovnim nastanom unutar Zajednice.

2.   Oznaka je popraćena identifikacijskim brojem prijavljenog tijela koje je provelo postupak ocjene sukladnosti, ako je to tijelo uključeno u fazu kontrole proizvodnje, te dvama posljednjim znamenkama godine u kojoj je oznaka stavljena. Identifikacijski broj prijavljenog tijela stavlja na svoju odgovornost ili samo tijelo ili proizvođač ili njegov ovlašteni predstavnik s poslovnim nastanom unutar Zajednice.

3.   Oblik oznake koja se koristi naveden je u Prilogu D.

4.   Oznaka se stavlja na opremu ili na njezinu tablicu s podacima kako bi bila uočljiva, čitka i neizbrisiva za vrijeme predviđenog uporabnog vijeka opreme. Međutim, kada to nije moguće, ili nije opravdano zbog prirode određenog dijela opreme, oznaka se stavlja na ambalažu proizvoda, na etiketu ili na prospekt.

5.   Ne stavljaju se nikakve oznake ili natpisi koji bi mogli zavarati treće osobe s obzirom na značenje ili grafiku oznake iz ove Direktive.

6.   Oznaka se stavlja na kraju faze proizvodnje.

Članak 12.

1.   Neovisno o članku 6., svaka država članica može poduzeti potrebne mjere kako bi osigurala da se provedu provjere uzoraka opreme koja nosi oznaku i koja se nalazi na njezinu tržištu, a koja još uvijek nije ugrađena na brod, kako bi osigurala da je ta oprema u skladu s ovom Direktivom. Provjere uzoraka koje nisu predviđene u modulima za ocjenu sukladnosti u Prilogu B., provode se na trošak države članice.

2.   Neovisno o članku 6., nakon ugradnje opreme koja je u skladu s ovom Direktivom na brod Zajednice, dopušta se procjena te opreme od strane uprave države zastave tog broda, kada su testiranja operativne izvedbe na brodu propisana međunarodnim instrumentima, radi sigurnosti i/ili sprečavanja zagađenja, pod uvjetom da se tim testovima ne podvostručuju postupci ocjene sukladnosti koji su ranije provedeni. Uprava države zastave može od proizvođača opreme, ovlaštenog predstavnika s poslovnim nastanom unutar Zajednice ili od osobe odgovorne za stavljanje opreme u promet unutar Zajednice, zatražiti da dostavi izvješća o inspekciji/testiranju.

Članak 13.

1.   Kada država članica inspekcijom ili na neki drugi način ustanovi da dio opreme iz Priloga A.1, bez obzira na činjenicu da nosi oznaku, a koji je ispravno ugrađen, održavan i namjenski korišten, može ugroziti zdravlje i/ili sigurnost posade, putnika ili, kada je primjenjivo, drugih osoba, ili može štetno djelovati na pomorski okoliš, ta država članica poduzima sve potrebne privremene mjere kako bi spornu opremu povukla s tržišta ili zabranila ili ograničila njezino plasiranje na tržište ili korištenje na brodu za koji izdaje potvrdu o sigurnosti. Država članica odmah obavješćuje ostale države članice i Komisiju o toj mjeri i navodi razloge za svoju odluku, te posebno je li do nepridržavanja ove Direktive došlo zbog:

(a)	neudovoljavanja članku 5. stavcima 1. i 2.;

(b)	neispravne primjene ispitnih normi iz članka 5. stavaka 1. i 2.; ili

(c)	nedostataka u samim ispitnim normama.

2.   Komisija bez odlaganja započinje savjetovanje s dotičnim strankama. Kada nakon takvog savjetovanja Komisija utvrdi da su:

—

mjere opravdane, odmah o tome izvješćuje državu članicu koja je poduzela inicijativu te ostale države članice; kada se odluka iz stavka 1. pripisuje nedostacima ispitnih normi, Komisija nakon savjetovanja s dotičnim strankama upućuje predmet Odboru iz članka 18. u roku od dva mjeseca, ako država članica koja je donijela tu odluku namjerava ostati pri istoj, te pokreće postupak iz članka 18.,

—	mjere neopravdane, odmah o tome izvješćuje državu članicu koja je poduzela inicijativu te proizvođača ili njegovog ovlaštenog predstavnika s poslovnim nastanom unutar Zajednice.

3.   Ako oznaku nosi nesukladan dio opreme, država članica koja ima ovlast nad bilo kim tko je stavio oznaku poduzima odgovarajuće mjere; ta država članica izvješćuje Komisiju i ostale države članice o mjerama koje je poduzela.

4.   Komisija osigurava da se države članicu obavješćuju o napretku i rezultatima ovog postupka.

Članak 14.

1.   Neovisno o odredbama članka 5., u iznimnim okolnostima tehničkih inovacija, nadležno tijelo države zastave može dozvoliti da se oprema koja ne udovoljava postupcima ocjene sukladnosti ugradi na brod Zajednice ako je provjerom, ili na neki drugi način koji zadovoljava nadležno tijelo države zastave, utvrđeno da je takva oprema barem toliko učinkovita koliko i oprema koja zadovoljava postupke za ocjenu sukladnosti.

Što se tiče radiokomunikacijske opreme, nadležno tijelo države zastave zahtijeva da takva oprema ne djeluje nedozvoljeno na uvjete raspona radijskih frekvencija.

2.   Takvi probni postupci ne smiju ni na koji način biti diskriminirajući u odnosu na opremu proizvedenu u državi članici koja je država zastave broda i opremu proizvedenu u drugim državama.

3.   Opremi na koju se odnosi ovaj članak država članica zastave broda daje potvrdu koja se u svakom trenutku nalazi s opremom i kojom država članica zastave broda daje odobrenje za ugradnju opreme na brod te se uvode bilo kakva ograničenja ili utvrđuju bilo koji zahtjevi koji se odnose na uporabu opreme.

4.   Ako država članica dopusti da se oprema na koju se odnosi ovaj članak ugradi na brod Zajednice, ta država članica bez odlaganja priopćava Komisiji i ostalim državama članicama pojedinosti o tome, zajedno s izvješćima o svim relevantnim provjerama, procjenama i postupcima za ocjenu sukladnosti.

5.   Oprema iz stavka 1. dodaje se Prilogu A.2 u skladu s postupkom utvrđenim u članku 18.

6.   Ako se brod na kojem se nalazi oprema iz stavka 1. prenosi u drugu državu članicu, država članica zastave koja ga prima može poduzeti potrebne mjere koje mogu uključivati testiranja i praktične prikaze kako bi se osiguralo da je takva oprema barem toliko učinkovita koliko i oprema koja je u skladu s postupcima za ocjenu sukladnosti.

Članak 15.

1.   Neovisno o članku 5., uprava države zastave može dozvoliti da se oprema koja ne udovoljava postupcima ocjene sukladnosti, ili na koju se ne odnosi članak 14., ugradi na brod Zajednice radi testiranja ili procjene, ali samo ako su ispunjeni sljedeći uvjeti:

(a)	država članica zastave mora izdati potvrdu koja se u svakom trenutku mora nalaziti s opremom i kojom država zastave broda daje odobrenje za ugradnju opreme na brod te se uvode bilo kakva ograničenja ili utvrđuju bilo koji zahtjevi koji se odnose na uporabu opreme;

(b)	odobrenje mora biti ograničeno na kratki vremenski rok;

(c)	ne smije se pouzdati na ovu opremu umjesto opreme koja ispunjava zahtjeve ove Direktive i ona ne smije nadomjestiti takvu opremu, koja mora ostati na brodu Zajednice u funkciji i spremna za trenutačnu upotrebu.

2.   Što se tiče radiokomunikacijske opreme, uprava države zastave zahtijeva da takva oprema ne djeluje nedozvoljeno na uvjete raspona radijskih frekvencija.

Članak 16.

1.   Ako je potrebno zamijeniti opremu u luci izvan Zajednice i u iznimnim okolnostima koje se moraju propisno opravdati nadležnom tijelu države zastave, kada radi razumnog vremena, kašnjenja i troška nije izvediva ugradnja opreme koja je EZ tipno odobrena, na brod se može ugraditi druga oprema u skladu sa sljedećim postupkom:

(a)	oprema je popraćena dokumentacijom koju je izdala priznata organizacija jednakovrijedna prijavljenom tijelu, kada je između Zajednice i dotične treće zemlje sklopljen sporazum o uzajamnom priznavanju takvih organizacija;

(b)	ako se pokaže da se zahtjevu iz podstavka (a) ne može udovoljiti, na brod se, podložno stavcima 2. i 3., može ugraditi oprema popraćena dokumentacijom koju je izdala država članica IMO-a koja je potpisnica relevantnih konvencija, kojom se potvrđuje sukladnost s relevantnim zahtjevima IMO-a.

2.   Nadležno tijelo države zastave se odmah obavješćuje o prirodi i svojstvima takve druge opreme.

3.   Čim se pojavi mogućnost, nadležno tijelo države zastave osigurava da oprema iz stavka 1., zajedno sa svojom dokumentacijom testiranja, ispunjava relevantne zahtjeve međunarodnih instrumenata i ove Direktive.

4.   Što se tiče radiokomunikacijske opreme, nadležno tijelo države zastave zahtijeva da takva oprema ne djeluje nedozvoljeno na uvjete raspona radijskih frekvencija.

Članak 17.

Ova se Direktiva može izmijeniti u skladu s postupkom utvrđenim u članku 18., kako bi se:

—	primijenile naknadne izmjene međunarodnih instrumenata za potrebe ove Direktive,

—	ažurirao Prilog A.,kako uvođenjem nove opreme, tako i prijenosom opreme iz Priloga A.2 u Prilog A.1 i vice versa,

—	dodala mogućnost korištenja modula B + C i modula H za opremu navedenu u Prilogu A.1,

—	uvrstile druge organizacije za normizaciju u definiciju „ispitne norme” iz članka 2.

Članak 18.

1.   Komisiji pomaže odbor osnovan člankom 12. Direktive Vijeća 93/75/EEZ od 13. rujna 1993. o minimalnim zahtjevima za brodove koji uplovljavaju u luke Zajednice ili ih napuštaju i prevoze opasne ili onečišćujuće tvari (9), u skladu s postupcima utvrđenima u ovom članku.

2.   Predstavnik Komisije podnosi odboru nacrt mjera koje treba poduzeti. Odbor daje svoje mišljenje o nacrtu u roku koji može odrediti predsjednik ovisno o hitnosti predmeta. Mišljenje se donosi većinom utvrđenom u članku 148. stavku 2. Ugovora u slučaju odluka koje donosi Vijeće na prijedlog Komisije. Glasovi predstavnika država članica unutar odbora ponderiraju se na način naveden u tom članku. Predsjednik ne glasuje.

3.

(a) Komisija usvaja predviđene mjere ako su u skladu s mišljenjem odbora. (b) Ako predviđene mjere nisu u skladu s mišljenjem odbora ili ako nije doneseno nikakvo mišljenje, Komisija bez odlaganja podnosi Vijeću prijedlog koji se odnosi na mjere koje je potrebno poduzeti. Vijeće odlučuje kvalificiranom većinom. Ako Vijeće ne odluči u roku od dva mjeseca od datuma upućivanja prijedloga, Komisija usvaja predložene mjere.

Članak 19.

Države članice jedna drugoj nude pomoć s ciljem učinkovite primjene i provedbe ove Direktive.

Članak 20.

1.   Države članice donose i objavljuju zakone i druge propise potrebne za usklađivanje s ovom Direktivom najkasnije do 30. lipnja 1998.

One primjenjuju te odredbe od 1. siječnja 1999.

Kada države članice donose mjere iz prvog podstavka, te mjere prilikom njihove službene objave sadržavaju uputu na ovu Direktivu ili se uz njih navodi takva uputa. Načine tog upućivanja određuju države članice.

2.   Države članice Komisiji odmah dostavljaju tekst odredaba nacionalnog prava koje donesu u području na koje se odnosi ova Direktiva. Komisija o tome obavješćuje druge države članice.

Članak 21.

Ova Direktiva stupa na snagu na dan objave u Službenom listu Europskih zajednica.

Članak 22.

Ova je Direktiva upućena državama članicama.

---

(1)  SL C 218, 23.8.1995., str. 9.

(2)  SL C 101, 3.4.1996., str. 3.

(3)  Mišljenje Europskog parlamenta od 29. studenoga 1995. (SL C 339, 18.12.1995., str. 21.), Zajedničko stajalište Vijeća od 18. lipnja 1996. (SL C 248, 26.8.1996., str. 10.) te Odluka Europskog parlamenta od 24. listopada 1996. (SL C 347, 18.11.1996.).

(4)  SL C 271, 7.10.1993., str. 1.

(5)  SL C 220, 30.8.1993., str. 23.

(6)  SL L 139, 23.5.1989., str. 19. Direktiva kako je zadnje izmijenjena Direktivom 93/68/EEZ (SL L 220, 31.8.1993., str. 1.).

(7)  SL L 399, 30.12.1989., str. 18. Direktiva kako je zadnje izmijenjena Direktivom 93/95/EEZ (SL L 276, 9.11.1993., str. 11.).

(8)  SL L 109, 26.4.1983., str. 8. Direktiva kako je zadnje izmijenjena Aktom o pristupanju iz 1994.

(9)  SL L 247, 5.10.1993., str. 19.

---

PRILOG A

Vidjeti Direktivu Komisije 2011/75/EU (SL L 239, 15.9.2011., str. 1.).

---

PRILOG B

Moduli za ocjenu sukladnosti

EZ ISPITIVANJE TIPA (MODUL B)

1.   Prijavljeno tijelo mora utvrditi i potvrditi da je uzorak, koji je reprezentativan za predviđenu proizvodnju, u skladu s odredbama međunarodnih instrumenata koji se primjenjuju na njega.

2.   Zahtjev za EZ ispitivanje tipa mora podnijeti proizvođač ili njegov ovlašteni predstavnik s poslovnim nastanom unutar Zajednice prijavljenom tijelu po njegovom izboru.

Zahtjev mora sadržavati:

—	ime i adresu proizvođača te, ako je zahtjev podnio ovlašteni predstavnik, također i njegovo ime i adresu,

—	pisanu izjavu da isti zahtjev nije istodobno podnesen nekom drugom prijavljenom tijelu,

—	tehničku dokumentaciju opisanu u točki 3.

Podnositelj zahtjeva prijavljenom tijelu mora staviti na raspolaganje uzorak, reprezentativan za predviđenu proizvodnju, dalje u tekstu „prototip” (1). Prijavljeno tijelo može zatražiti dodatne uzorke, budu li potrebni za program testiranja.

3.   Tehnička dokumentacija mora omogućavati da se ustanovi je li proizvod u skladu sa zahtjevima relevantnih međunarodnih instrumenata. Ona mora, ako je to relevantno za takvu procjenu, obuhvaćati projekt, standard izgradnje, proizvodnju, ugradnju i funkcioniranje proizvoda u skladu s opisom tehničke dokumentacije utvrđenim u Dodatku ovom Prilogu.

4.   Prijavljeno tijelo mora:

4.1.   ispitati tehničku dokumentaciju i provjeriti je li prototip proizveden u skladu s tehničkom dokumentacijom;

4.2.   izvesti odgovarajuća ispitivanja i potrebna testiranja, ili ih dati izvesti, kako bi provjerilo jesu li uistinu ispunjeni zahtjevi relevantnih međunarodnih instrumenata;

4.3.   dogovoriti s podnositeljem zahtjeva mjesto gdje će se izvesti ispitivanja i potrebna testiranja.

5.   Kada prototip ispunjava odredbe relevantnih međunarodnih instrumenata, prijavljeno tijelo podnositelju zahtjeva izdaje potvrdu o EZ ispitivanju tipa. Potvrda mora sadržavati ime i adresu proizvođača, pojedinosti o opremi, zaključke ispitivanja, uvjete njezine valjanosti i potrebne podatke za identifikaciju odobrenog prototipa.

Popis relevantnih dijelova tehničke dokumentacije mora biti priložen potvrdi, a presliku čuva prijavljeno tijelo.

Ako se proizvođaču odbije izdavanje potvrde o tipnom ispitivanju, prijavljeno tijelo mora dati detaljne razloge za takvo odbijanje.

Kada proizvođač ponovno podnese zahtjev za tipno odobrenje za opremu za koju je bila odbijena potvrda o tipnom ispitivanju, njegov zahtjev prijavljenom tijelu mora uključivati svu relevantnu dokumentaciju, uključujući prvobitne rezultate testiranja, detaljne razloge prethodnog odbijanja i pojedinosti o svim izmjenama napravljenima na opremi.

6.   Podnositelj zahtjeva mora izvijestiti prijavljeno tijelo, koje posjeduje tehničku dokumentaciju koja se odnosi na potvrdu o EZ ispitivanju tipa, o svim izmjenama na odobrenom proizvodu koje moraju dobiti dodatno odobrenje u slučaju da takve promjene mogu utjecati na sukladnost sa zahtjevima ili propisanim uvjetima za upotrebu proizvoda. Takvo dodatno odobrenje mora biti dano u obliku dodatka izvornoj potvrdi o EZ ispitivanju tipa.

7.   Svako prijavljeno tijelo mora upravama država članica zastave i ostalim prijavljenim tijelima na zahtjev pružiti relevantne podatke koji se odnose na izdane ili povučene potvrde o EZ ispitivanju tipa i njihove dodatke.

8.   Ostala prijavljena tijela mogu dobiti preslike potvrdi o EZ ispitivanju tipa i/ili njihovih dodataka. Prilozi potvrdama moraju biti na raspolaganju ostalim prijavljenim tijelima.

9.   Proizvođač ili njegov ovlašteni predstavnik s poslovnim nastanom unutar Zajednice mora uz tehničku dokumentaciju čuvati preslike potvrda o EZ ispitivanju tipa i njihovih dodataka najmanje 10 godina nakon što je proizveden posljednji proizvod.

SUKLADNOST S PROTOTIPOM (MODUL C)

1.   Proizvođač ili njegov ovlašteni predstavnik s poslovnim nastanom unutar Zajednice mora osigurati i izjaviti da su predmetni proizvodi sukladni prototipu kao što je opisano u potvrdi o EZ ispitivanju tipa te da ispunjavaju zahtjeve međunarodnih instrumenata koji se na njih primjenjuju. Proizvođač ili njegov ovlašteni predstavnik s poslovnim nastanom unutar Zajednice mora staviti oznaku na svaki proizvod te sastaviti pisanu izjavu o sukladnosti.

2.   Proizvođač mora poduzeti sve potrebne mjere kako bi osigurao da proces proizvodnje osigurava da su proizvedeni proizvodi sukladni prototipu, kako je opisano u potvrdi o EZ ispitivanju tipa te da su u skladu sa zahtjevima međunarodnih instrumenata koji se na njih primjenjuju.

3.   Proizvođač ili njegov ovlašteni predstavnik s poslovnim nastanom unutar Zajednice mora čuvati primjerak izjave o sukladnosti najmanje 10 godina nakon što je proizveden posljednji proizvod.

SUSTAV KVALITETE U PROIZVODNJI (MODUL D)

1.   Proizvođač koji ispunjava obveze iz točke 2. mora osigurati i izjaviti da predmetni proizvodi odgovaraju prototipu, kako je opisano u potvrdi o EZ ispitivanju tipa. Proizvođač ili njegov ovlašteni predstavnik s poslovnim nastanom unutar Zajednice mora staviti oznaku na svaki proizvod i sastaviti pisanu izjavu o sukladnosti. Oznaka mora biti popraćena identifikacijskim simbolom prijavljenog tijela odgovornog za nadzor, kako je određeno u točki 4.

2.   Proizvođač mora imati uspostavljen odobreni sustav kvalitete koji se odnosi na proizvodnju, završnu provjeru i ispitivanje proizvoda, kako je određeno u točki 3. te podliježe nadzoru, kako je navedeno u točki 4.

3.   Sustav kvalitete

3.1.   Proizvođač mora podnijeti zahtjev za ocjenu svog sustava kvalitete za predmetne proizvode prijavljenom tijelu po njegovu izboru.

Zahtjev mora sadržavati:

—	sve relevantne podatke za predviđenu kategoriju proizvoda,

—	dokumentaciju koja se odnosi na sustav kvalitete,

—	tehničku dokumentaciju odobrenog prototipa te presliku potvrde o EZ ispitivanju tipa.

3.2.   Sustav kvalitete mora osigurati da proizvodi odgovaraju prototipu, kako je opisano u potvrdi o EZ ispitivanju tipa.

Svi elementi, zahtjevi i odredbe koje je proizvođač usvojio moraju biti dokumentirani na sustavan i metodičan način u obliku pisanih politika, postupaka i uputa. Dokumentacija sustava kvalitete mora omogućavati dosljednu interpretaciju programa, planova, priručnika i evidencija kvalitete.

Posebno mora uključivati odgovarajući opis:

—	ciljeva kvalitete i organizacijske strukture, dužnosti i ovlasti uprave u odnosu na kvalitetu proizvoda,

—	proizvodnje, kontrole kvalitete te tehnika za garanciju kvalitete, postupaka i sustavnih aktivnosti koje se koriste,

—	ispitivanja i testiranja koja se provode prije, za vrijeme ili nakon proizvodnje te učestalost kojom se provode,

—	evidencija sustava kvalitete, kao što su izvješća o provjeri i podaci testiranja, podaci o umjeravanju, izvješća o osposobljenosti osoblja na koje se to odnosi itd.,

—	sredstava nadziranja postignuća željene kvalitete proizvoda i učinkovitog djelovanja sustava kvalitete.

3.3.   Prijavljeno tijelo mora ocijeniti sustav kvalitete kako bi odredilo ispunjava li zahtjeve utvrđene u točki 3.2. Mora pretpostaviti sukladnost sa zahtjevima u odnosu na sustave kvalitete kojima se provodi odgovarajući usklađeni standard.

Tim za reviziju sustava kvalitete mora imati najmanje jednog člana s iskustvom ocjenjivanja u dotičnoj tehnologiji proizvoda. Postupak ocjene mora uključivati posjet pogonu proizvođača.

Proizvođač mora biti obaviješten o odluci. Obavijest mora sadržavati zaključke ispitivanja te argumentiranu odluku ocjene.

3.4.   Proizvođač se mora obvezati da će ispuniti obveze koje proizlaze iz sustava kvalitete, kako je odobren, te da će ga održavati kako bi ostao primjeren i učinkovit.

Proizvođač ili njegov ovlašteni predstavnik s poslovnim nastanom unutar Zajednice mora izvještavati prijavljeno tijelo koje je odobrilo sustav kvalitete o bilo kakvom predviđenom ažuriranju tog sustava kvalitete.

Prijavljeno tijelo mora ocijeniti predložene preinake te odlučiti ispunjava li izmijenjeni sustav kvalitete i dalje zahtjeve utvrđene u točki 3.2. ili je potrebna ponovna ocjena.

Proizvođač mora biti obaviješten o toj odluci. Obavijest mora sadržavati zaključke ispitivanja te argumentiranu odluku o ocjeni.

4.   Nadzor za koji je zaduženo prijavljeno tijelo

4.1.   Svrha nadzora je da se osigura da proizvođač valjano ispunjava obveze koje proizlaze iz odobrenog sustava kvalitete.

4.2.   Proizvođač mora prijavljenom tijelu dopustiti pristup u svrhu inspekcije mjestima proizvodnje, inspekcije te testiranja i skladištenja te mu mora pružiti sve potrebne podatke, a posebno:

—	dokumentaciju sustava kvalitete,

—	evidencije sustava kvalitete, kao što su izvješća o provjeri i podaci testiranja, podaci o umjeravanju, izvješća o osposobljenosti osoblja na koje se to odnosi itd.

4.3.   Prijavljeno tijelo mora povremeno izvoditi revizije kako bi se uvjerilo da proizvođač održava i primjenjuje sustav kvalitete te proizvođaču mora dostavljati izvješća o reviziji.

4.4.   Osim toga, prijavljeno tijelo može nenajavljeno posjetiti proizvođača. Ako je potrebno, za vrijeme takvih posjeta prijavljeno tijelo može provoditi testiranja, ili dati da se provode testiranja, kako bi utvrdilo da sustav kvalitete ispravno djeluje. Prijavljeno tijelo mora dostaviti proizvođaču izvješće o posjetu te, ako je provedeno testiranje, i izvješće o testiranju.

5.   Tijekom najmanje 10 godina nakon što je proizveden posljednji proizvod, proizvođač mora držati na raspolaganju državnim tijelima:

—	dokumentaciju iz druge alineje drugog stavka točke 3.1.,

—	ažuriranje iz drugog stavka točke 3.4.,

—	odluku i izvješća prijavljenih tijela iz zadnjeg stavka točke 3.4, točke 4.3 te točke 4.4.

6.   Svako prijavljeno tijelo mora na zahtjev dostaviti nadležnom tijelu države članice zastave i ostalim prijavljenim tijelima sve relevantne podatke u vezi s izdanim i povučenim odobrenjima sustava kvalitete.

OSIGURANJE KVALITETE PROIZVODA (MODUL E)

1.   Proizvođač koji ispunjava obveze iz točke 2. osigurava i izjavljuje da predmetni proizvodi odgovaraju prototipu kako je opisano u potvrdi o EZ ispitivanju tipa. Proizvođač ili njegov ovlašteni predstavnik s poslovnim nastanom unutar Zajednice mora staviti oznaku na svaki proizvod te sastaviti pisanu izjavu o sukladnosti. Oznaka mora biti popraćena identifikacijskim simbolom prijavljenog tijela odgovornog za nadzor, kako je određeno u točki 4.

2.   Proizvođač mora imati uspostavljen odobreni sustav kvalitete za završnu provjeru i ispitivanje proizvoda, kako je određeno u točki 3., te podliježe nadzoru, kako je navedeno u točki 4.

3.   Sustav kvalitete

3.1.   Proizvođač mora podnijeti zahtjev za ocjenu svog sustava kvalitete prijavljenom tijelu po njegovu izboru za predmetne proizvode.

Zahtjev mora sadržavati:

—	sve relevantne podatke za predviđenu kategoriju proizvoda,

—	dokumentaciju koja se odnosi na sustav kvalitete,

—	tehničku dokumentaciju odobrenog prototipa te presliku potvrde o EZ ispitivanju tipa.

3.2.   Prema sustavu kvalitete, svaki proizvod mora biti ispitan te se moraju izvesti odgovarajuća testiranja kako bi se osigurala sukladnost s relevantnim zahtjevima međunarodnih instrumenata. Svi elementi, zahtjevi i odredbe usvojeni od strane proizvođača moraju biti dokumentirani na sustavan i metodičan način u obliku pisanih politika, postupaka i uputa. Ta dokumentacija sustava kvalitete mora osiguravati zajedničko razumijevanje programa, planova, priručnika i evidencija kvalitete.

Posebno mora uključivati odgovarajući opis:

—	ciljeva kvalitete i organizacijske strukture, dužnosti i ovlasti uprave u odnosu na kvalitetu proizvoda,

—	ispitivanja i testiranja koja se provode nakon proizvodnje,

—	sredstava nadziranja učinkovitog djelovanja sustava kvalitete,

—	evidencija sustava kvalitete, kao što su izvješća o provjeri i podaci testiranja, podaci o umjeravanju, izvješća o osposobljenosti osoblja na koje se to odnosi itd.

3.3.   Prijavljeno tijelo mora ocijeniti sustav kvalitete kako bi odredilo ispunjava li zahtjeve utvrđene u točki 3.2. Mora pretpostaviti sukladnost sa zahtjevima u odnosu na sustave kvalitete koji provode odgovarajući usklađeni standard.

Tim za reviziju mora imati najmanje jednog člana s iskustvom ocjenjivanja u dotičnoj tehnologiji proizvoda. Postupak ocjene mora uključivati posjet pogonu proizvođača u svrhu ocjene.

Proizvođača se mora obavijestiti o toj odluci. Obavijest mora sadržavati zaključke ispitivanja te argumentiranu odluku ocjene.

3.4.   Proizvođač se mora obvezati da će ispunjavati obveze koje proizlaze iz sustava kvalitete, kako je odobren, te da će ga održavati na odgovarajući i učinkovit način.

Proizvođač ili njegov ovlašteni predstavnik s poslovnim nastanom unutar Zajednice mora izvještavati prijavljeno tijelo koje je odobrilo sustav kvalitete o bilo kakvom predviđenom ažuriranju tog sustava kvalitete.

Prijavljeno tijelo mora ocijeniti predložene preinake te odlučiti ispunjava li izmijenjeni sustav kvalitete i dalje zahtjeve utvrđene u točki 3.2. ili je potrebna ponovna ocjena.

Proizvođač mora biti obaviješten o toj odluci. Obavijest mora sadržavati zaključke ispitivanja te argumentiranu odluku o ocjeni.

4.   Nadzor za koji je zaduženo prijavljeno tijelo

4.1.   Svrha je nadzora osigurati da proizvođač valjano ispunjava obveze koje proizlaze iz odobrenog sustava kvalitete.

4.2.   Proizvođač mora prijavljenom tijelu dopustiti pristup u svrhu inspekcije mjestima inspekcije, testiranja i skladištenja te mu mora pružiti sve potrebne podatke, a posebno:

—	dokumentaciju sustava kvalitete,

—	tehničku dokumentaciju,

—	evidencije kvalitete, kao što su izvješća o provjeri i podaci testiranja, podaci o umjeravanju, izvješća o osposobljenosti osoblja na koje se to odnosi itd.

4.3.   Prijavljeno tijelo mora povremeno izvoditi revizije kako bi se uvjerilo da proizvođač održava i primjenjuje sustav kvalitete te proizvođaču dostavljati izvješća o reviziji.

4.4.   Osim toga, prijavljeno tijelo može nenajavljeno posjetiti proizvođača. Ako je potrebno, za vrijeme takvih posjeta prijavljeno tijelo može provoditi testiranja, ili dati da se provode testiranja, kako bi utvrdilo da sustav kvalitete ispravno djeluje. Prijavljeno tijelo mora dostaviti proizvođaču izvješća o posjetu te, ako je provedeno testiranje, i izvješće o testiranju.

5.   Tijekom najmanje 10 godina nakon što je proizveden posljednji proizvod, proizvođač mora držati na raspolaganju državnim tijelima:

—	dokumentaciju iz treće alineje drugog stavka točke 3.1.,

—	ažuriranje iz drugog stavka točke 3.4.,

—	odluku i izvješća prijavljenih tijela iz zadnjeg stavka točke 3.4., točke 4.3. te točke 4.4.

6.   Svako prijavljeno tijelo mora na zahtjev dostaviti nadležnom tijelu države članice zastave i ostalim prijavljenim tijelima sve relevantne podatke u vezi s izdanim i povučenim odobrenjima sustava kvalitete.

PROVJERA PROIZVODA (MODUL F)

1.   Proizvođač ili njegov ovlašteni predstavnik s poslovnim nastanom unutar Zajednice mora provjeriti i potvrditi da su proizvodi koji podliježu točki 3. sukladni prototipu opisanom u potvrdi o EZ ispitivanju tipa.

2.   Proizvođač mora poduzeti sve potrebne mjere kako bi osigurao da proizvodni proces osigurava da su proizvodi sukladni tipu, kako je opisano u potvrdi o EZ ispitivanju tipa. On mora staviti oznaku na svaki proizvod i sastaviti izjavu o sukladnosti.

3.   Prijavljeno tijelo mora provoditi odgovarajuća ispitivanja i testiranja kako bi provjerilo je li proizvod sukladan zahtjevima međunarodnih instrumenata, bilo pomoću ispitivanja i testiranja svakog proizvoda, kako je određeno u točki 4. ili pomoću ispitivanja i testiranja proizvoda na temelju statistike, kako je određeno u točki 5., ovisno o izboru proizvođača.

3.a   Proizvođač ili njegov ovlašteni predstavnik s poslovnim nastanom unutar Zajednice mora čuvati primjerak deklaracije o sukladnosti najmanje 10 godina nakon što je proizveden posljednji proizvod.

4.   Provjera pomoću ispitivanja i testiranja svakog proizvoda

4.1.   Svi proizvodi moraju biti pojedinačno ispitani te se moraju izvesti odgovarajuća testiranja kako bi se provjerila njihovu sukladnost s prototipom, kako je opisano u potvrdi o EZ ispitivanju tipa.

4.2.   Prijavljeno tijelo mora staviti svoju identifikacijsku oznaku, ili je dati staviti, na svaki odobreni proizvod i sastaviti pisanu izjavu o sukladnosti koja se odnosi na izvedena testiranja.

4.3.   Proizvođač ili njegov ovlašteni predstavnik s poslovnim nastanom unutar Zajednice mora osigurati da je sposoban na zahtjev dostaviti izjavu prijavljenog tijela o sukladnosti upravi države članice zastave.

5.   Statistička provjera

5.1.   Proizvođač mora predstaviti svoje proizvode u obliku homogenih serija i poduzeti sve potrebne mjere kako bi osigurao da proces proizvodnje osigurava homogenost svake proizvedene serije.

5.2.   Svi proizvodi moraju biti dostupni za provjeru u obliku homogenih serija. Iz svake serije mora se uzeti slučajan uzorak. Proizvodi iz uzorka moraju se pojedinačno ispitati te se moraju izvesti odgovarajuća testiranja kako bi se osiguralo da su u skladu sa zahtjevima međunarodnih instrumenata koji se na njih odnose te kako bi se utvrdilo treba li seriju prihvatiti ili odbiti.

5.3.   U slučaju prihvaćenih serija, prijavljeno tijelo mora staviti svoju identifikacijsku oznaku, ili je dati staviti, na svaki proizvod te sastaviti pisanu izjavu o sukladnosti koja se odnosi na izvedeno testiranje. Svi proizvodi iz serije mogu se staviti na tržište, osim onih proizvoda iz uzorka za koje se utvrdi da nisu sukladni.

Ako se serija odbije, prijavljeno tijelo ili nadležno tijelo mora poduzeti potrebne mjere kako bi se spriječilo stavljanje tih serija na tržište. U slučaju učestalog odbijanja serija, prijavljeno tijelo može obustaviti statističku provjeru.

Proizvođač može, pod odgovornošću prijavljenog tijela, staviti identifikacijsku oznaku prijavljenog tijela za vrijeme proizvodnog procesa.

5.4.   Proizvođač ili njegov ovlašteni predstavnik s poslovnim nastanom unutar Zajednice mora osigurati da je sposoban na zahtjev dostaviti potvrdu prijavljenog tijela o sukladnosti nadležnom tijelu države članice zastave.

POJEDINAČNA PROVJERA (MODUL G)

1.   Proizvođač mora osigurati i izjaviti da je predmetni proizvod za koji je izdana potvrda iz točke 2. sukladan zahtjevima međunarodnih instrumenata koji se na njega odnose. Proizvođač ili njegov ovlašteni predstavnik s poslovnim nastanom unutar Zajednice mora staviti oznaku na proizvod te sastaviti pisanu izjavu o sukladnosti.

2.   Prijavljeno tijelo mora ispitati pojedinačni proizvod i izvesti odgovarajuća testiranja kako bi se osiguralo da udovoljava relevantnim zahtjevima međunarodnih instrumenata.

Prijavljeno tijelo mora staviti svoju identifikacijsku oznaku, ili je dati staviti, na odobreni proizvod te sastaviti izjavu o sukladnosti koja se odnosi na izvedena testiranja.

3.   Cilj je tehničke dokumentacije da omogući ocjenu sukladnosti sa zahtjevima međunarodnih instrumenata te razumijevanje projekta, proizvodnje i rada proizvoda.

POTPUNO OSIGURANJE KVALITETE (MODUL H)

1.   Proizvođač koji ispunjava obveze iz stavka 2. mora osigurati i izjaviti da su predmetni proizvodi sukladni zahtjevima međunarodnih instrumenata koji se na njih odnose. Proizvođač ili njegov ovlašteni predstavnik s poslovnim nastanom unutar Zajednice mora staviti oznaku na svaki proizvod te sastaviti pisanu izjavu o sukladnosti. Oznaka mora biti popraćena identifikacijskom oznakom prijavljenog tijela odgovornog za nadzor kako je određeno u točki 4.

2.   Proizvođač mora imati uspostavljen odobreni sustav kvalitete koji se odnosi na proizvodnju, završnu provjeru i ispitivanje proizvoda kako je određeno u točki 3. te podliježe nadzoru kako je navedeno u točki 4.

3.   Sustav kvalitete

3.1.   Proizvođač mora podnijeti zahtjev za ocjenu svog sustava kvalitete prijavljenom tijelu.

Zahtjev mora sadržavati:

—	sve relevantne podatke za predviđenu kategoriju proizvoda i

—	dokumentaciju koja se odnosi na sustav kvalitete.

3.2.   Sustav kvalitete mora osigurati da proizvodi udovoljavaju zahtjevima međunarodnih instrumenata koji se na njih odnose.

Svi elementi, zahtjevi i odredbe koje je proizvođač usvojio moraju biti dokumentirani na sustavan i metodičan način u obliku pisanih politika, postupaka i uputa. Dokumentacija sustava kvalitete mora osiguravati zajedničko razumijevanje smjernica kvalitete i postupaka, kao što su programi, planovi, priručnici i evidencije kvalitete.

Mora posebno uključivati odgovarajući opis:

—	ciljeva kvalitete i organizacijske strukture, dužnosti i ovlasti uprave u odnosu na kvalitetu proizvoda,

—	specifikacija tehničkog dizajna, uključujući standarde koji se primjenjuju te garancije da će ključni zahtjevi međunarodnih instrumenata koji se odnose na proizvode biti ispunjeni,

—	tehnike kontrole dizajna i provjere dizajna, procesa i sustavnog djelovanja koji se koriste kod dizajniranja proizvoda, a odnose se na obuhvaćenu kategoriju proizvoda,

—	odgovarajuće proizvodnje, kontrole kvalitete te tehnika za osiguravanje kvalitete, postupaka i sustavnih aktivnosti koje se koriste,

—	ispitivanja i testiranja koja se provode prije, za vrijeme ili nakon proizvodnje, te učestalost kojom se provode,

—	evidencija sustava kvalitete, kao što su izvješća o provjeri i podaci testiranja, podaci o umjeravanju, izvješća o osposobljenosti osoblja na koje se to odnosi itd.,

—	sredstava nadziranja postignuća zahtijevane kvalitete projekta i proizvoda i učinkovitog djelovanja sustava kvalitete.

3.3.   Prijavljeno tijelo mora ocijeniti sustav kvalitete kako bi odredilo ispunjava li zahtjeve utvrđene u točki 3.2. Mora pretpostaviti sukladnost sa zahtjevima u odnosu na sustave kvalitete koji provode odgovarajući usklađeni standard.

Tim za reviziju mora imati najmanje jednog člana s iskustvom ocjenjivanja u dotičnoj tehnologiji proizvoda. Postupak ocjene mora uključivati posjet pogonu proizvođača u svrhu ocjene.

Proizvođača se mora obavijestiti o toj odluci. Obavijest mora sadržavati zaključke ispitivanja te argumentiranu odluku ocjene.

3.4.   Proizvođač se mora obvezati da će ispuniti obveze koje proizlaze iz sustava kvalitete, kako je odobren, te da će ga održavati na odgovarajući i učinkovit način.

Proizvođač ili njegov ovlašteni predstavnik s poslovnim nastanom unutar Zajednice mora izvještavati prijavljeno tijelo koje je odobrilo sustav kvalitete o bilo kakvom predviđenom ažuriranju tog sustava kvalitete.

Prijavljeno tijelo mora ocijeniti predložene preinake te odlučiti ispunjava li izmijenjeni sustav kvalitete i dalje zahtjeve utvrđene u točki 3.2. ili je potrebna ponovna ocjena.

Proizvođača se mora obavijestiti o toj odluci. Obavijest treba sadržavati zaključke ispitivanja te argumentiranu odluku procjene.

4.   EZ nadzor za koji je zaduženo prijavljeno tijelo

4.1.   Svrha je nadzora osigurati da proizvođač valjano ispunjava obveze koje proizlaze iz odobrenog sustava kvalitete.

4.2.   Proizvođač mora prijavljenom tijelu dopustiti pristup u svrhu procjene mjestima projektiranja, proizvodnje, inspekcije, testiranja i skladištenja te mu treba pružiti sve potrebna podatke, a posebno:

—	dokumentaciju sustava kvalitete,

—	evidencije kvalitete, kako je predviđeno u dijelu sustava kvalitete koji se odnosi na projektiranje, kao što su rezultati analiza, proračuna, testova itd.,

—	evidencije kvalitete, kako je predviđeno u dijelu sustava kvalitete koji se odnosi na proizvodnju, kao što su izvješća o inspekcijama i podaci testiranja, podaci o umjeravanju, izvješća o osposobljenosti osoblja na koje se to odnosi itd.

4.3.   Prijavljeno tijelo mora povremeno provoditi revizije kako bi se uvjerilo da proizvođač održava i primjenjuje sustav kvalitete te dostavljati proizvođaču izvješća o reviziji.

4.4.   Osim toga, prijavljeno tijelo može nenajavljeno posjetiti proizvođača. Ako je potrebno, za vrijeme takvih posjeta prijavljeno tijelo može provoditi testiranja, ili dati da se provode testiranja, kako bi utvrdilo da sustav kvalitete ispravno djeluje. Prijavljeno tijelo mora dostaviti proizvođaču izvješća o posjetu, te ako je provedeno testiranje, i izvješće o testiranju.

5.   Tijekom najmanje 10 godina nakon što je proizveden posljednji proizvod, proizvođač mora držati na raspolaganju državnim tijelima:

—	dokumentaciju iz druge alineje drugog stavka točke 3.1.,

—	ažuriranje iz drugog stavka točke 3.4.,

—	odluku i izvješća prijavljenih tijela iz zadnjeg stavka točke 3.4., točke 4.3. te točke 4.4.

6.   Svako prijavljeno tijelo mora na zahtjev dostaviti upravi države članice zastave i ostalim prijavljenim tijelima sve relevantne podatke u vezi izdanih i povučenih odobrenja sustava kvalitete.

7.   Ispitivanje projekta

7.1.   Proizvođač mora podnijeti zahtjev za ispitivanje projekta samo jednom prijavljenom tijelu.

7.2.   Zahtjev mora omogućavati razumijevanje projekta, proizvodnje i rada proizvoda te ocjenu sukladnosti sa zahtjevima međunarodnih instrumenata.

Zahtjev mora sadržavati:

—	specifikacije tehničkog projekta uključujući standarde koji su bili primijenjeni i

—	potrebne dodatne dokaze njihove adekvatnosti, posebno kada standardi navedeni u članku 5. nisu bili primijenjeni u cijelosti. Takvi dodatni dokazi moraju sadržavati rezultate testiranja koja su provedena u odgovarajućem laboratoriju proizvođača ili su izvedena u njegovo ime.

7.3.   Prijavljeno tijelo mora ispitati zahtjev, te ako je projekt sukladan odredbama međunarodnih instrumenata koje se na to odnose, mora podnositelju zahtjeva izdati potvrdu o EZ ispitivanju projekta. Potvrda mora sadržavati zaključke ispitivanja, uvjete za njezinu valjanosti, podatke potrebne za identifikaciju odobrenog projekta te, kada je to bitno, opis funkcioniranja proizvoda.

7.4.   Podnositelj zahtjeva mora izvješćivati prijavljeno tijelo koje je izdalo potvrdu o EZ ispitivanju projekta o bilo kakvim izmjenama na odobrenom projektu. Izmjene na odobrenom projektu moraju dobiti dodatno odobrenje prijavljenog tijela koje je izdalo potvrdu o EZ ispitivanju projekta u slučaju da takve promjene mogu utjecati na sukladnost s relevantnim zahtjevima međunarodnih instrumenata ili propisanim uvjetima za upotrebu proizvoda. Takvo dodatno odobrenje mora biti dano u obliku dodatka izvornoj potvrdi o EZ ispitivanju projekta.

7.5.   Prijavljena tijela moraju upravama država članica zastave i ostalim prijavljenim tijelima na zahtjev pružiti relevantne podatke koji se odnose na:

—	izdane potvrde o EZ ispitivanju projekta i dodatke i

—	povučena EZ odobrenja projekta i dodatna odobrenja.

---

(1)  Prototip može obuhvaćati nekoliko verzija proizvoda pod uvjetom da razlike između verzija ne utječu na stupanj sigurnosti ili druge zahtjeve koji se odnose na performansu proizvoda.

Dodatak Prilogu B.

Tehnička dokumentacija koju proizvođač treba dostaviti prijavljenom tijelu

Odredbe navedene u ovom Dodatku primjenjuju se na sve module Priloga B.

Tehnička dokumentacija navedena u Prilogu B. mora sadržavati sve relevantne podatke i sredstva koja proizvođač koristi kako bi osigurao da oprema ispunjava ključne zahtjeve koji se odnose na nju.

Tehnička dokumentacija mora omogućavati razumijevanje projekta, proizvodnje i rada proizvoda te mora omogućavati ocjenu sukladnosti sa zahtjevima relevantnih međunarodnih instrumenata.

Dokumentacija mora, ako je to relevantno za ocjenu, sadržavati:

—	općeniti opis prototipa,

—	konceptualni projekt, standarde izrade te nacrte proizvodnje i sheme komponenata, podsklopova, strujnih krugova itd.,

—	opise i objašnjenja potrebna za razumijevanje tih nacrta i shema, uključujući rad proizvoda,

—	rezultate proračuna za projekt, nepristranih ispitivanja itd.,

—	izvješća o nepristranom testiranju,

—	priručnike za ugradnju, upotrebu i održavanje.

Prema potrebi, dokumentacija projekta mora obuhvaćati sljedeće:

—	ateste koji se odnose na opremu uključenu u uređaj,

—	ateste i potvrde koji se odnose na metode proizvodnje i/ili inspekcije i/ili nadziranja uređaja,

—	bilo koji drugi dokument koji omogućuje prijavljenom tijelu da poboljša svoju ocjenu.

---

PRILOG C

Minimalni kriteriji koje države članice trebaju uzeti u obzir pri određivanju tijela

1.   Prijavljena tijela moraju ispunjavati zahtjeve relevantne serije EN 45000.

2.   Prijavljeno tijelo mora biti neovisno te ga ne smiju kontrolirati ni proizvođači niti dobavljači.

3.   Prijavljeno tijelo mora imati poslovni nastan unutar područja Zajednice.

4.   Kada prijavljeno tijelo u ime države članice izdaje odobrenja prototipa, država članica mora osigurati da su kvalifikacije, tehničko iskustvo te zapošljavanje osoblja prijavljenog tijela takvi da mu omogućuju izdavanje odobrenja prototipa koja su u skladu sa zahtjevima ove Direktive te jamčenje visokog stupnja sigurnosti.

5.   Prijavljeno tijelo mora moći pružiti pomorsku ekspertizu.

Prijavljeno tijelo ima pravo provoditi postupke za ocjenu sukladnosti za bilo koji gospodarski subjekt s poslovnim nastanom unutar ili izvan Zajednice.

Prijavljeno tijelo može provoditi postupke za ocjenu sukladnosti u bilo kojoj državi članici ili državi izvan Zajednice, koristeći svoja domaća sredstva ili osoblje svoje podružnice u inozemstvu.

Ako postupke za ocjenu sukladnosti provodi društvo kći prijavljenog tijela, svi dokumenti koji se odnose na postupke za ocjenu sukladnosti moraju biti izdani od strane prijavljenog tijela i u njegovo ime, a ne u ime društva kćeri.

Međutim, društvo kći prijavljenog tijela s poslovnim nastanom u drugoj državi članici može izdavati dokumente koji se odnose na postupke za ocjenu sukladnosti, ako ga je ta država članica prijavila.

---

PRILOG D

Oznaka sukladnosti

Oznaka sukladnosti mora imati sljedeći oblik:

Ako se oznaka smanjuje ili povećava, moraju se poštovati omjeri dani u gornjem stupnjevanom prikazu.

Različite komponente oznake moraju u osnovi imati jednaku vertikalnu dimenziju koja ne smije biti manja od 5 mm.

Kod manjih se uređaja može odstupiti od te minimalne dimenzije.

---