„Članak 10.

1.   Države članice od svojih državljana, osoba u njihovoj nadležnosti i poduzeća sa sjedištem na njihovom državnom području ili u njihovoj nadležnosti zahtijevaju da postupaju s oprezom pri poslovanju sa subjektima sa sjedištem u Libiji ili u nadležnosti Libije te svim pojedincima i subjektima koji djeluju u njihovo ime ili prema njihovim uputama i subjektima koji su u njihovu vlasništvu ili pod njihovom kontrolom, s ciljem sprečavanja poslovanja koje bi moglo doprinijeti nasilju i uporabi sile protiv civilnog stanovništva.

2.   Prodaja, nabava, prijenos ili izvoz određenih plovila i motora u Libiju koje bi se moglo upotrijebiti u krijumčarenju migranata i trgovanju ljudima, od strane državljana država članica ili preko državnih područja država članica ili uporabom plovila ili zrakoplova pod njihovom zastavom, podliježe odobrenju nadležnog tijela države članice, neovisno o tome potječu li s njezina državnog područja.

3.   Nadležna tijela država članica ne smiju izdavati odobrenja za prodaju, nabavu, prijenos ili izvoz predmeta iz stavka 2. ako imaju opravdane razloge za sumnju da bi se taj predmet upotrijebio za krijumčarenje migranata i trgovanje ljudima.

4.   Stavak 2. ne primjenjuje se na prodaju, nabavu, prijenos ili izvoz libijskoj vladi koje obavljaju tijela država članica.

Unija poduzima potrebne mjere za određivanje relevantnih predmeta obuhvaćenih ovim člankom.”.