1

Svojom žalbom Europska komisija traži ukidanje presude Općeg suda od 15. studenoga 2018., Tempus Energy i Tempus Energy Technology/Komisija (T‑793/14, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2018:790), kojom je Opći sud poništio Komisijinu odluku C(2014) 5083 final od 23. srpnja 2014. o neospornosti programa potpora koji se odnosi na tržište kapaciteta u Ujedinjenoj Kraljevini (državna potpora 2014/N-2) (SL 2014., C 348, str. 5., u daljnjem tekstu: sporna odluka).

2

Članak 4. Uredbe Vijeća (EZ) br. 659/1999 od 22. ožujka 1999. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka [108. UFEU‑a] (SL 1999., L 83, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 16.), naslovljen „Prethodno ispitivanje prijave i odluka Komisije”, koja se primjenjuje na predmetni program potpore, u stavcima 2. do 5. navodi:

„2.   U slučaju kada slijedom prethodnog ispitivanja Komisija ustanovi da prijavljena mjera ne predstavlja potporu, takav nalaz bilježi u obliku odluke.

3.   U slučaju kada Komisija nakon prethodnog ispitivanja ustanovi da ne postoje nikakve sumnje u pogledu sukladnosti prijavljene mjere s načelima zajedničkog tržišta u onoj mjeri u kojoj je to obuhvaćeno člankom [107. stavkom 1. UFEU‑a], ona donosi odluku kojom se utvrđuje da je predmetna mjera u skladu s načelima zajedničkog tržišta (dalje u tekstu: ‚odluka o neospornosti’). U takvoj se odluci točno navodi koja je iznimka primijenjena u skladu s Ugovorom.

4.   U slučaju kada Komisija nakon prethodnog ispitivanja […] ustanovi da postoje sumnje u pogledu sukladnosti prijavljene mjere s načelima zajedničkog tržišta, Komisija donosi odluku o pokretanju postupka u skladu s člankom [108. stavkom 2. UFEU‑a] (dalje u tekstu: ‚odluka o pokretanju formalnog istražnog postupka’).

5.   Odluke iz stavaka 2., 3. i 4. donose se u roku od dva mjeseca. Spomenuti rok počinje dan nakon primitka potpune prijave. Prijava se smatra potpunom ako u roku od dva mjeseca od njezina primitka, odnosno od primitka bilo kakvih dodatnih zatraženih podataka, Komisija ne zatraži nikakve daljnje podatke. Rok se može produljiti uz obostranu suglasnost Komisije i dotične države članice. Ako je to potrebno, Komisija može odrediti kraće rokove.”

3

Članak 6. te uredbe, pod naslovom „Formalni istražni postupak”, u stavku 1. određuje:

„Odluka o pokretanju formalnog istražnog postupka sadrži sažeti prikaz svih bitnih činjeničnih i pravnih pitanja, obuhvaća prethodnu ocjenu predložene mjere koju je Komisija obavila kako bi utvrdila predstavlja li ona potporu te navodi moguće sumnje u pogledu njezine sukladnosti s načelima zajedničkog tržišta. Odlukom se od dotične države članice i od drugih zainteresiranih strana zahtijeva da u propisanom roku, koji u uobičajenim okolnostima ne smije biti dulji od mjesec dana, iznesu primjedbe. U valjano utemeljenim slučajevima Komisija može produljiti propisani rok.”

4

Kodeks najbolje prakse za provedbu postupaka nadzora državnih potpora (SL 2009., C 136, str. 13., u daljnjem tekstu: Kodeks najbolje prakse) sadržava, među ostalim, glavu 3., pod nazivom „Faza koja prethodi prijavi”, u kojoj se nalaze točke 10. do 18. tog kodeksa. Točke 10. do 16. glase kako slijedi:

„10. Prema Komisijinu iskustvu, kontakti koji prethode prijavi pridonose dodanoj vrijednosti, čak i u slučajevima za koje se čini da su standardni. Ti kontakti u ranom stadiju omogućuju Komisijinim službama i državi članici koja podnosi prijavu da zajedno ispitaju, na neformalan način i uz međusobno povjerenje, pravne i ekonomske aspekte projekta prije njegove prijave, što omogućava poboljšanje njezine kvalitete i cjelovitosti. U tom kontekstu, država članica i Komisijine službe mogu također zajedno sastaviti konstruktivne prijedloge kako bi ispravili aspekte planirane mjere koji predstavljaju problem. Ta faza stoga otvara put bržoj obradi prijava nakon što su formalno podnesene Komisiji. Uspješni postupci koji prethode prijavi trebali bi doista Komisiji omogućiti donošenje odluka na temelju članka 4. stavaka 2., 3. ili 4. Uredbe […] br. 659/1999 u roku od dva mjeseca od datuma prijave […].

11. Kontakti koji prethode prijavi osobito se preporučuju u slučajevima u kojima postoje posebne novosti ili karakteristike koje opravdavaju prethodne neformalne rasprave s Komisijinim službama. Međutim, neslužbene smjernice dat će se svaki put kada država članica podnese zahtjev.

3.1. Sadržaj

12. Faza koja prethodi prijavi daje mogućnost rasprave i davanja smjernica predmetnoj državi članici o opsegu informacija koje treba dostaviti u obrascu za prijavu kako bi se zajamčila njegova usklađenost u trenutku prijave. Pravilno provedena faza koja prethodi prijavi također će omogućiti da se u otvorenom i konstruktivnom okruženju ispitaju sva meritorna pitanja koja otvara predložena mjera. Taj je aspekt osobito važan u okviru projekata koji se ne mogu prihvatiti kao takvi i koji stoga trebaju biti povučeni ili znatno izmijenjeni. Ta faza također može sadržavati analizu dostupnosti drugih pravnih osnova ili određivanje korisnih presedana. Usto, pravilno provedena faza koja prethodi prijavi omogućit će Komisijinim službama i državi članici rješavanje važnih problema u vezi s tržišnim natjecanjem, provedbu ekonomske analize i, ako je potrebno, pozivanje vanjskih stručnjaka kako bi se dokazala usklađenost predviđenog projekta sa zajedničkim tržištem. Država članica koja podnosi prijavu također može zatražiti od Komisijinih službi, u fazi koja prethodi prijavi, da je se oslobodi obveze davanja određenih informacija predviđenih u obrascu za prijavu koje, u posebnim okolnostima slučaja, nisu nužne za njezino ispitivanje. Naposljetku, faza koja prethodi prijavi odlučujuća je za određivanje toga može li se, na prvi pogled, određeni slučaj rješavati u pojednostavljenom postupku […].

3.2. Doseg i rok

13. Kako bi faza koja prethodi prijavi bila konstruktivna i učinkovita, u interesu je predmetne države članice da Komisiji dostavi informacije koje su nužne za procjenu projekta državne potpore, na osnovi nacrta obrasca za prijavu. Kako bi se omogućila brza obrada spisa, načelno se prednost daje kontaktima putem elektroničke pošte ili telekonferencijama umjesto sastancima. Dva tjedna nakon primitka nacrta obrasca za prijavu, Komisijine službe u pravilu će organizirati prvi kontakt u fazi koja prethodi prijavi.

14. Kontakti tijekom faze koja prethodi prijavi načelno ne bi trebali trajati dulje od dva mjeseca i trebali bi dovesti do potpune prijave. Ako ti kontakti ne dovedu do očekivanih rezultata, Komisijine službe mogu proglasiti da je faza koja prethodi prijavi okončana. Međutim, s obzirom na to da trajanje i oblik kontakata u fazi koja prethodi prijavi ovise o složenosti slučaja, može se dogoditi da kontakti traju nekoliko mjeseci. Komisija stoga preporučuje da u posebno složenim slučajevima (primjerice: u slučaju potpore za sanaciju, znatne potpore za istraživanje i razvoj, pojedinačnih potpora u povećanom iznosu ili programa potpora koji su osobito važni ili složeni) države članice stupe u kontakt u fazi koja prethodi prijavi što je prije moguće kako bi rasprave bile korisne.

15. Komisija iz iskustva zna da je uključivanje korisnika potpore u kontakte koji prethode prijavi veoma korisno, osobito u slučajevima koji imaju znatne tehničke i financijske posljedice ili posljedice koje su u vezi s projektom. Komisija stoga preporučuje da korisnici pojedinačnih potpora sudjeluju u kontaktima u okviru faze koja prethodi prijavi.

16. Osim u slučajevima koji su osobito novi ili složeni, Komisijine službe nastojat će predmetnoj državi članici dati prethodnu neformalnu ocjenu projekta na kraju faze koja prethodi prijavi. To neobvezujuće mišljenje nije Komisijino službeno stajalište nego neformalno upoznavanje Komisijinih službi s usklađenosti nacrta prijave i prima facie usklađenosti predviđenog projekta sa zajedničkim tržištem. U osobito složenim slučajevima Komisijine službe također mogu dati pisanu uputu, na zahtjev države članice, o informacijama koje treba dostaviti.” [neslužbeni prijevod]

5

Glava 3. Smjernica o državnim potporama za zaštitu okoliša i energiju za razdoblje 2014. – 2020. (SL 2014., C 200, str. 1., u daljnjem tekstu: Smjernice 2014. – 2020.), pod nazivom „Procjena spojivosti na temelju članka 107. stavka 3. točke (c) [UFEU‑a], sadržava sljedeći odlomak:

[…]

3.1. Zajednička načela procjene

[…]

[…]

3.2.5. Razmjernost potpora

[…]

[…]

3.2.6. Sprečavanje nepotrebnih negativnih učinaka na tržišno natjecanje i trgovinu

3.2.6.1. Opći uvjeti

[…]

[…]

3.9. Potpore za adekvatnost proizvodnje

[…]

3.9.2. Nužnost državnih intervencija

[…]

[…]

3.9.5.Razmjernost

3.9.6.Sprečavanje nepotrebnih negativnih učinaka na tržišno natjecanje i trgovinu

[…]

(233) Mjera ne bi smjela:

6

Okolnosti spora, navedene u točkama 1. do 20. pobijane presude, za potrebe ovog postupka mogu se sažeti na sljedeći način:

7

Društva Tempus Energy Ltd i Tempus Energy Technology Ltd (u daljnjem tekstu zajedno: Tempus) posjeduju dozvolu u svojstvu opskrbljivača električnom energijom u Ujedinjenoj Kraljevini i prodaju tehnologiju upravljanja potrošnjom električne energije, odnosno „upravljanja potražnjom”, pojedincima i poslovnim subjektima.

8

Sustav potpora na koji se odnosi sporna odluka (u daljnjem tekstu: predmetna mjera) sastoji se od uspostave tržišta kapaciteta koju provodi Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske dodjelom naknade pružateljima električnog kapaciteta u zamjenu za njihovu obvezu opskrbe električnom energijom ili smanjenja ili odgode potrošnje električne energije u razdoblju opterećenja mreže. Cilj je takvog sustava, kao što je to navedeno u trećoj uvodnoj izjavi sporne odluke, osigurati jamstvo opskrbe.

9

Kad je riječ o djelovanju tržišta kapaciteta, količina potrebnog kapaciteta određuje se na centraliziran način i tržište na dražbama određuje prikladnu cijenu za isporuku te količine. Dražbe se održavaju svake godine u svrhu isporuke kapaciteta koji će biti potreban četiri godine kasnije (u daljnjem tekstu: dražbe T‑4). Druga dražba održava se u godini koja prethodi onoj u kojoj će se obaviti isporuka kapaciteta s glavnih dražbi (u daljnjem tekstu: dražbe T‑1). Određeni kapacitet sustavno će se povući s dražbi T‑4 kako bi se „rezervirao” za dražbe T‑1 na temelju procjene „isplativog” kapaciteta upravljanja potražnjom koji može sudjelovati na dražbama T‑1. U spornoj odluci pojašnjava se da se, s obzirom na to da dražbe T‑1 operatorima upravljanja potražnjom nude bolji put za pristup tržištu, vlada Ujedinjene Kraljevine obvezuje na dražbama T‑1 prodati najmanje 50 % kapaciteta „rezerviranog” četiri godine ranije. Dražbe T‑4 i T‑1 (u daljnjem tekstu: trajne dražbe) čine trajni sustav. Osim trajnog sustava, postojao je i prijelazni sustav, u okviru kojeg su, prije razdoblja isporuke 2018./2019., bile predviđene „prijelazne” dražbe, koje su ponajprije bile otvorene za operatore upravljanja potražnjom.

10

Ako ih se odabere, pružateljima kapaciteta dodjeljuje se ugovor o kapacitetu po konačnoj cijeni, odnosno po najnižoj cijeni određenoj po okončanju dražbi s postupnim snižavanjem cijene. Trajanje ugovora o kapacitetu za koje sudionici podnose ponude razlikuje se. Tako, dok većina postojećih pružatelja kapaciteta ima pristup ugovorima od godinu dana, pružatelji kapaciteta koji imaju troškove opreme veće od 125 funti sterlinga (GBP) (oko 141 euro) po kilovatu (kW) (elektrane koje treba obnoviti) mogu sklopiti ugovore u maksimalnom trajanju od tri godine, a pružatelji kapaciteta s troškovima opreme većima od 250 GBP (oko 282 eura) po kW (nove elektrane) ugovore u maksimalnom trajanju od petnaest godina. Ugovori dulji od godinu dana dodjeljuju se samo na dražbama T‑4.

11

Troškove koji nastaju zbog financiranja naknade kapaciteta snose svi ovlašteni opskrbljivači električnom energijom. Pristojba koja se primjenjuje na opskrbljivače električnom energijom određuje se ovisno o njihovu tržišnom udjelu i izračunava se na temelju potražnje zabilježene između 16 i 19 sati u tjednu, između studenoga i veljače, kako bi ih se potaknulo da smanje potražnju za električnom energijom svojih korisnika tijekom razdoblja kada je potražnja obično najveća. U skladu sa spornom odlukom, to bi trebalo dovesti do smanjenja potrebnih kapaciteta i, posljedično, smanjenja troškova tržišta kapaciteta.

12

Spornom je odlukom Komisija odlučila da neće osporavati predmetnu mjeru zbog toga što je ona spojiva s unutarnjim tržištem na temelju članka 107. stavka 3. točke (c) UFEU‑a jer je u skladu s kriterijima iz odjeljka 3.9 Smjernica 2014. – 2020.

13

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 4. prosinca 2014. Tempus je pokrenuo postupak za poništenje sporne odluke.

14

U prilog svojoj tužbi istaknuo je dva tužbena razloga, od kojih se prvi temelji na povredi članka 108. stavka 2. UFEU‑a, povredi načela nediskriminacije, proporcionalnosti i zaštite legitimnih očekivanja kao i na pogrešnoj ocjeni činjenica, a drugi na nedostatnom obrazloženju.

15

Pobijanom je presudom Opći sud prihvatio prvi tužbeni razlog i bez ispitivanja drugog tužbenog razloga prihvatio tužbu i poništio spornu odluku.

16

Konkretno, kao što to proizlazi iz točke 267. pobijane presude, Opći sud je procijenio da postoji skup objektivnih i dosljednih indicija koje se temelje, s jedne strane, na trajanju i okolnostima faze koja prethodi prijavi i, s druge strane, na nepotpunom i nedostatnom sadržaju pobijane odluke, zbog toga što Komisija u fazi prethodnog ispitivanja nije primjereno ispitala određene aspekte tržišta kapaciteta, čime se potvrđuje da je ta odluka donesena unatoč postojanju sumnji, u smislu članka 4. Uredbe br. 659/1999, koje su trebale navesti Komisiju na pokretanje postupka iz članka 108. stavka 2. UFEU‑a.

17

Komisija od Suda zahtijeva da:

18

Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske podupire Komisijine zahtjeve, kao i Republika Poljska, čija je intervencija u potporu Komisijinu zahtjevu odobrena odlukom predsjednika Suda od 5. srpnja 2019.

19

Tempus od Suda zahtijeva da:

20

U prilog svojoj žalbi Komisija ističe jedan žalbeni razlog, koji se temelji na pogrešnom tumačenju članka 108. stavaka 2. i 3. UFEU‑a kao i članka 4. stavaka 2. i 3. Uredbe br. 659/1999.

21

Taj je žalbeni razlog podijeljen na dva dijela, od kojih se prvi temelji na pogreškama koje je Opći sud počinio u tumačenju pojma „ozbiljne poteškoće” kao i na uzimanju u obzir, kao konstitutivnih elemenata takvih poteškoća, trajanja i okolnosti kontakata u fazi koja prethodi prijavi, postojanju kritičkih primjedbi trećih osoba kao i složenosti i novosti predmetne mjere, a drugi na pogrešnom utvrđenju Općeg suda da Komisija nije na primjeren način istražila određene aspekte tržišta kapaciteta u Ujedinjenoj Kraljevini.

22

Komisija u prilog prvom dijelu svojeg jedinog žalbenog razloga ističe pet prigovora. Prvim prigovorom Komisija, koju podupiru Ujedinjena Kraljevina i Republika Poljska, u biti ističe da je u točkama 68. do 72. pobijane odluke Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava u pogledu opsega ispitivanja koje treba provesti u vezi s mjerom državne potpore koju je prijavila država članica. Opći sud je, naime, pogrešno smatrao da se Komisija u ovom slučaju nije mogla ograničiti na informacije koje je dala Ujedinjena Kraljevina, nego je trebala provesti vlastitu istragu i potražiti druge izvore informacija u svrhu svoje ocjene tijekom faze prethodnog ispitivanja.

23

Prema Komisijinu mišljenju, razmatranja Općeg suda upućuju na to da bi ona bila obvezna pokrenuti formalni istražni postupak svaki put kad se njezinom odlukom u potpunosti ne prihvate kritičke primjedbe trećih osoba u pogledu razmatrane mjere potpore. Komisija naglašava da u ovom slučaju nije zaprimila nikakvu službenu pritužbu u pogledu predmetne mjere. Usto, nije zanemarila primjedbe koje su treće osobe neformalno i spontano podnijele tijekom neformalne faze koja prethodi prijavi. Međutim, ona smatra da nije bila obvezna tražiti informacije iz drugih izvora. Činjenica da je Opći sud presudio suprotno dovela bi do pretvaranja postupka prethodnog ispitivanja u postupak ispitivanja mjere po službenoj dužnosti, čime bi se ujedno uklonila margina prosudbe kojom ona raspolaže kako bi utvrdila postojanje sumnji u pogledu spojivosti mjere s unutarnjim tržištem.

24

Usto, zbog znatnih razlika koje postoje između prijavljene potpore i nezakonite potpore koja je provedena povredom članka 108. stavka 3. UFEU‑a, Komisija smatra da se iz presude od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France (C‑367/95 P, EU:C:1998:154, t. 62.) ne može zaključiti da je ona u slučaju prijavljene mjere obvezna na vlastitu inicijativu istražiti sve okolnosti i saslušati zainteresirane strane te odgovoriti na sve njihove argumente ako su informacije koje je pružila država članica koja podnosi prijavu dostatne kako bi ona nakon prvog ispitivanja stekla uvjerenje da prijavljena mjera ne čini potporu ili, ako je treba kvalificirati kao potporu, da je spojiva s unutarnjim tržištem.

25

Ujedinjena Kraljevina i Republika Poljska također smatraju da je Opći sud primijenio očito prenizak prag za utvrđivanje postojanja sumnji u ovom slučaju i da nije uzeo u obzir marginu prosudbe kojom Komisija raspolaže prilikom primjene članka 107. stavka 3. UFEU‑a i donošenja odluke o tome hoće li pokrenuti formalni istražni postupak. One smatraju da pristup Općeg suda zapravo dovodi do uklanjanja svih razlika između prethodnog ispitivanja i formalnog istražnog postupka, protivno onomu što predviđa Uredba br. 659/1999. Osim toga, taj pristup obvezuje Komisiju da nastavi istragu čim zainteresirana strana izrazi zabrinutost u pogledu predmetne mjere prilikom prethodnog ispitivanja iako ta strana nije podnijela nikakav dokaz. Usto, činjenica da u ovom slučaju Komisija nije odgovorila na svaki argument koji je Tempus iznio tijekom postupka ne znači da nije mogla donijeti spornu odluku na temelju informacija kojima je raspolagala. Činjenica da ta odluka nije udovoljila Tempusovim zahtjevima ne dokazuje da Komisija nije raspolagala informacijama koje joj omogućuju donošenje mjere takve prirode.

26

Drugim prigovorom Komisija ističe da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava smatrajući, u točki 79. i sljedećima pobijane presude, da obilježja mjere, kao što je to njezina tehnička složenost, novost ili iznos potpore u apsolutnoj vrijednosti, mogu upućivati na postojanje „ozbiljnih poteškoća” prilikom utvrđivanja spojivosti te mjere s UFEU‑om. Ti elementi zapravo nisu relevantni za ocjenu tog pitanja i Komisija tijekom kontakata u fazi koja prethodi prijavi upravo nastoji nadvladati tehničke poteškoće iz spisa. Sudskom praksom je, osim toga, priznato da se takvim elementima može opravdati da faza prethodnog ispitivanja traje dulje, bez stvaranja obveze pokretanja formalnog istražnog postupka. Pobijanom presudom dovodi se u pitanje ta sudska praksa tako što se složenost mjere smatra elementom kojim se ne opravdava produljena prepiska s predmetnom državom članicom, nego se upućuje na postojanje Komisijine obveze pokretanja formalnog istražnog postupka.

27

Trećim prigovorom Komisija ističe da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava smatrajući, u točkama 85., 92., 106., 109. i 111. pobijane presude, da trajanje kontakata u fazi koja prethodi prijavi i različitost primjedbi koje su podnijele tri vrste operatora čine indiciju postojanja ozbiljnih poteškoća i tako odstupio od vlastite sudske prakse iz koje proizlazi da to trajanje treba uzeti u obzir kao indiciju ozbiljnih poteškoća samo ako trajanje prethodnog ispitivanja uvelike premašuje rok od dva mjeseca, koji se izračunava od primitka potpune prijave. Prema Komisijinu mišljenju, odluka o prijavi mjere potpore u potpunosti pripada predmetnoj državi članici i, dok mjera potpore nije prijavljena, Komisijino nedjelovanje ne dovodi do posljedica.

28

Četvrtim prigovorom Komisija prigovara Općem sudu da je uzeo u obzir, osobito u točkama 101. do 109. i 111. pobijane presude, različitost i podrijetlo primjedbi koje je Komisiji poslalo nekoliko operatora kao elemente koji mogu izazvati sumnje u pogledu spojivosti predmetne mjere s unutarnjim tržištem. Ona u tom pogledu ističe da se sudska praksa u skladu s kojom ona mora pažljivo djelovati u slučaju pritužbi koje se odnose na nezakonite potpore, odnosno potpore usvojene bez prethodne prijave, ne može primijeniti na projekte potpora koje još nisu prijavljene ni provedene, u vezi s kojima se spontane primjedbe trećih osoba ne mogu poistovjetiti s podnošenjem pritužbe koja dovodi do obveze da se ne odgađa pokretanje istrage i da se tvrdnje koje se u njoj nalaze ispitaju u određenom roku.

29

Naposljetku, petim prigovorom Komisija prigovara Općem sudu da je u točkama 86. do 91. pobijane presude utvrdio da predmet faze koja prethodi prijavi ne smije biti ispitivanje spojivosti predviđene mjere i da Komisija ne može zamijeniti – eventualno prethodnu – fazu prijave mjere s onom njezina ispitivanja. Prema Komisijinu mišljenju, cilj faze koja prethodi prijavi jest da joj se omogući, na neformalan i povjerljiv način, razmjena nužnih informacija s predmetnom državom članicom kako bi se osiguralo da se prijava takve mjere nakon njezine podnošenja smatra potpunom. U mnogobrojnim slučajevima, kao u ovome, razmjena informacija koja prethodi prijavi otvara mogućnost za razmatranje aspekata predložene mjere koji eventualno nisu u potpunosti u skladu s pravilima u području državnih potpora, što predmetnoj državi članici omogućuje da provede nužne izmjene te mjere prije njezine prijave. Takva se razmjena posebno potiče u složenim slučajevima.

30

Ujedinjena Kraljevina i Republika Poljska također smatraju da je Opći sud povrijedio pravni i politički okvir faze koja prethodi prijavi, kao što to proizlazi iz Kodeksa najbolje prakse. Djelotvorna faza koja prethodi prijavi omogućuje smanjenje opasnosti od kašnjenja prilikom provedbe mjere potpore, što je u ovom slučaju osobito važno za Ujedinjenu Kraljevinu. Protivno onomu što je presudio Opći sud, postoji velika vjerojatnost da će temeljita faza koja prethodi prijavi koja se odnosi na novu i složenu mjeru omogućiti otklanjanje i najmanje sumnje u spojivost predmetne mjere s UFEU‑om.

31

Prema stajalištu Ujedinjene Kraljevine, u ovom slučaju – zahvaljujući fazi koja prethodi prijavi tijekom koje je prikupila informacije koje joj omogućuju davanje odgovora na Komisijina pitanja, izmijenila mjeru koju je namjeravala prijaviti i provela nacionalna savjetovanja kako bi dobila dokaze od zainteresiranih strana – Komisija nije imala potrebu provesti vlastitu procjenu. Kad bi trajanje razmjene informacija tijekom faze koja prethodi prijavi bio argument u prilog pokretanju formalnog istražnog postupka, ni Komisija ni države članice ne bi bile zainteresirane za usku suradnju u okviru te faze.

32

Društvo Tempus u odgovoru na prvi prigovor ističe da Komisijina argumentacija ne uzima u obzir objektivnost pojma „sumnje”, koji upućuje na to da Komisija mora djelovati izvan granica subjektivnosti predmetne države članice i zatražiti sve relevantne informacije u svrhu provedbe opće ocjene, uz činjenične i pravne elemente koje je podnijela ta država članica ili, prema potrebi, podnositelj pritužbe. Tako Opći sud ni na koji način nije povrijedio sudsku praksu smatrajući da se Komisija nije mogla ograničiti na prihvaćanje informacija i tvrdnji Ujedinjene Kraljevine te da ona u ovom slučaju nije pravilno uzela u obzir informacije koje su joj podnijele treće osobe. Nasuprot tomu, iz sudske prakse proizlazi da bi Komisijino ispitivanje bilo dovoljno samo da je ona ispitivala osnovanost argumenata koje je iznijela država članica koja podnosi prijavu. Osim toga, Komisijin argument u skladu s kojim bi razmatranja iz pobijane presude dovela do toga da bi ona bila obvezna pokrenuti formalni istražni postupak svaki put kad bi treće osobe podnijele kritičke primjedbe u pogledu prijavljene mjere temelji se na pogrešnom tumačenju pobijane presude. Naime, prema Tempusovu mišljenju, Opći sud odlučivao je o postojanju sumnji temeljeći se ne samo na postojanju primjedbi trećih osoba nego i na nedostatnoj analizi informacija koje je podnijela predmetna država članica i primjedbi koje su podnijele treće osobe.

33

Osim toga, Tempus ističe da Komisijina obveza navedena u presudi od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France (C‑367/95 P, EU:C:1998:154, t. 62.) – koja se sastoji od proširivanja ispitivanja mjere državne potpore izvan granica puke analize činjeničnih i pravnih elemenata s kojima su je upoznali, ovisno o okolnostima slučaja, podnositelj pritužbe ili država članica koja je prijavila tu mjeru – izravno proizlazi iz načela dobre uprave, koje se bez ikakve razlike primjenjuje i na pritužbu i na prijavu. Tempus dodaje da se Komisija ipak ne može uvijek pouzdati u izjave države članice koja podnosi prijavu jer se nju, s obzirom na to da namjerava dodijeliti potporu, ne može smatrati nepristranim sudionikom. Stoga, ako se u prijavi ustanove proturječnosti ili ako treće osobe iznesu postojanje problema, Komisijina obveza da proširi ispitivanje činjeničnih i pravnih pitanja s kojima je upoznata čini primjereno postupovno jamstvo.

34

Kad je riječ o drugom do petog Komisijina prigovora, Tempus najprije ističe da su oni nedopušteni, s obzirom na to da se odnose na činjenična pitanja i da se Komisija nije pozivala ni na iskrivljavanje činjenica ni na pogrešnu kvalifikaciju činjenica Općeg suda. Komisija također nije pojasnila na koje se točke pobijane presude odnose ti prigovori.

35

Kad je riječ o meritumu, Tempus u odgovoru na drugi prigovor ističe da je u točkama 79. do 84. pobijane presude Opći sud samo opisao relevantne činjenice odnosno naveo da je predmetna mjera značajna, složena i nova. Opći sud nije uspostavio nikakvo novo pravno načelo, nego se temeljio na posebnim okolnostima ovog slučaja u pogledu kojih su bila potrebna posebna razmatranja.

36

Kad je riječ o trećem i petom prigovoru, Tempus ističe da je Opći sud u točki 85. i sljedećima pobijane presude pravilno ustanovio da je prethodno ispitivanje ubrzano, s obzirom na to da je trajalo samo mjesec dana, dok su kontakti prije prijave bili dugotrajni i opsežni. Opći sud je naveo ciljeve faze koja prethodi prijavi, kako oni proizlaze iz Kodeksa najbolje prakse, kao i predmet prethodnog ispitivanja predviđen Uredbom br. 659/1999, i zaključio da Komisija nije mogla zamijeniti provedbu prijave s njezinim prvo prethodnim, a potom formalnim ispitivanjem. Kao što je to naveo Opći sud, meritorna pitanja koja se odnose na bitne aspekte prethodne mjere postavljena su tijekom faze koja prethodi prijavi. Komisija je zaključila da nije imala nikakvu sumnje iako je tek pokretala prethodno ispitivanje. U tom kontekstu, prema Tempusovu stajalištu, kratko trajanje prethodnog ispitivanja moglo je biti samo indicija toga da je Komisija trebala imati sumnje. Činjenice o kojima je riječ u ovom slučaju iznimne su, što opravdava utvrđenja Općeg suda iz točaka 111. do 115. pobijane presude.

37

Kad je riječ o četvrtom prigovoru, društvo Tempus ističe da je Opći sud uzeo u obzir postojanje skupa dosljednih indicija, a ne samo postojanje pritužbi, kako bi zaključio da je Komisija pogrešno utvrdila nepostojanje sumnji. Drugim riječima, neuzimanje u obzir biti „pritužbi” prilikom donošenja sporne odluke jest ono što je navelo Opći sud da zaključi da u ovom slučaju postoje sumnje. Zapravo, iznimno obilježje ovog slučaja jest da se faza koja prethodi prijavi zlouporabno koristila kao prethodno ispitivanje, čime je ono postalo uzgredno.

38

Valja podsjetiti na to da zakonitost odluke o nespornosti, kao što je to sporna odluka, koja se temelji na članku 4. stavku 3. Uredbe br. 659/1999, ovisi o tome je li ocjena informacija i elemenata kojima je Komisija raspolagala tijekom faze prethodnog ispitivanja prijavljene mjere objektivno morala pobuditi sumnje u spojivost te mjere s unutarnjim tržištem, s obzirom na to da bi zbog takvih sumnji trebalo pokrenuti formalni istražni postupak u kojem mogu sudjelovati zainteresirane strane iz članka 1. točke (h) te uredbe (presuda od 3. rujna 2020., Vereniging tot Behoud van Natuurmonumenten in Nederland i dr./Komisija, C‑817/18 P, EU:C:2020:637, t. 80. i navedena sudska praksa).

39

Kad tužitelj zahtijeva poništenje odluke o nespornosti, on u biti dovodi u pitanje činjenicu da je Komisija donijela odluku o predmetnoj potpori bez pokretanja formalnog istražnog postupka, čime je povrijedila njegova postupovna prava. Kako bi se prihvatila njegova tužba za poništenje, tužitelj može istaknuti bilo koji razlog koji dokazuje da je ocjena informacija i elemenata kojima je Komisija raspolagala tijekom faze prethodnog ispitivanja prijavljene mjere trebala pobuditi sumnje u spojivost te mjere s unutarnjim tržištem. Međutim, posljedica korištenja takvih argumenata ne može biti promjena predmeta tužbe ni izmjena pretpostavki njezine dopuštenosti. Naprotiv, upravo je postojanje sumnji o toj spojivosti dokaz koji treba podnijeti za utvrđenje toga da je Komisija bila dužna pokrenuti formalni istražni postupak iz članka 108. stavka 2. UFEU‑a (presuda od 3. rujna 2020., Vereniging tot Behoud van Natuurmonumenten in Nederland i dr./Komisija, C‑817/18 P, EU:C:2020:637, t. 81. i navedena sudska praksa).

40

Dokaz postojanja sumnji u spojivost predmetne potpore s unutarnjim tržištem, koji treba tražiti kako u okolnostima donošenja odluke o neospornosti tako i njezinu sadržaju, treba podnijeti osoba koja traži poništenje te odluke, pozivajući se na skup usuglašenih indicija (presuda od 3. rujna 2020., Vereniging tot Behoud van Natuurmonumenten in Nederland i dr./Komisija, C‑817/18 P, EU:C:2020:637, t. 82. i navedena sudska praksa).

41

Konkretno, nedostatnost ili nepotpunost ispitivanja koje je Komisija provela tijekom faze prethodnog ispitivanja čini naznaku postojanja ozbiljnih poteškoća prilikom ocjene predmetne mjere, čije je postojanje obvezuje na pokretanje formalnog istražnog postupka (vidjeti u tom pogledu presudu od 12. listopada 2016., Land Hessen/Pollmeier Massivholz, C‑242/15 P, neobjavljenu, EU:C:2016:765, t. 38.).

42

Osim toga, zakonitost odluke o neospornosti donesene nakon postupka prethodnog ispitivanja treba ocijeniti sud Unije ne samo ovisno o informacijama kojima je Komisija raspolagala u trenutku njezina donošenja nego i o elementima kojima je mogla raspolagati (presuda od 29. travnja 2021., Achemos Grupė i Achema/Komisija, C‑847/19 P, neobjavljena, EU:C:2021:343, t. 41.).

43

Informacije kojima je Komisija „mogla raspolagati” uključuju one koje se čine relevantnima za ocjenu koju treba provesti u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 38. ove presude i koje je ona, na zahtjev, mogla dobiti tijekom upravnog postupka (presuda od 29. travnja 2021., Achemos Grupė i Achema/Komisija, C‑847/19 P, neobjavljena, EU:C:2021:343, t. 42.).

44

Naime, Komisija je dužna voditi postupak ispitivanja predmetnih mjera pažljivo i nepristrano, tako da prilikom usvajanja konačne odluke koja utvrđuje postojanje i, ovisno o slučaju, nespojivost ili nezakonitost potpore ima na raspolaganju najpotpunije i najpouzdanije moguće informacije u tu svrhu (presuda od 29. travnja 2021., Achemos Grupė i Achema/Komisija, C‑847/19 P, neobjavljena, EU:C:2021:343, t. 43.).

45

Međutim, iako je Sud presudio da tijekom Komisijina ispitivanja postojanja i zakonitosti državne potpore može biti nužno da ono, prema potrebi, premašuje puko ispitivanje činjeničnih i pravnih elemenata koji su joj priopćeni (presuda od 2. travnja 1998., Komisijan/Sytraval i Brink’s France, C‑367/95 P, EU:C:1998:154, t. 62.), iz te se sudske prakse ne može zaključiti da je na Komisiji da na temelju vlastite inicijative i bez ikakvih indicija u tom pogledu traži sve informacije koje mogu biti u vezi s predmetom koji je pred njom pokrenut, čak i ako su te informacije javne (vidjeti u tom smislu presudu od 29. travnja 2021., Achemos Grupė i Achema/Komisija, C‑847/19 P, neobjavljenu, EU:C:2021:343, t. 49. i 50.).

46

U ovom slučaju Opći sud je u točki 70. pobijane presude naveo da, kako bi dokazao postojanje sumnji u smislu članka 4. stavka 4. Uredbe br. 659/1999, bilo je dovoljno da Tempus dokaže da Komisija nije savjesno i nepristrano istražila ni ispitala sve relevantne elemente u svrhu te analize ili da ih nije propisno uzela u obzir na način da otkloni svaku sumnju u pogledu spojivosti prijavljene mjere s unutarnjim tržištem.

47

Osim toga, nakon što je u točki 71. te presude istaknuo sudsku praksu navedenu u točkama 42. i 43. ove presude, Opći sud je u točki 72. pobijane presude, među ostalim, utvrdio da se, kako bi dokazao postojanje sumnji u pogledu spojivosti potpore s unutarnjim tržištem, Tempus mogao pozvati na sve relevantne informacije kojima je Komisija raspolagala ili mogla raspolagati na datum donošenja sporne odluke.

48

Kao što je to Komisija u bitnome istaknula, Opći sud je povrijedio opseg Komisijinih obveza tijekom faze prethodnog ispitivanja prijavljene mjere i prema tome počinio pogrešku koja se tiče prava.

49

Naime, Opći sud je u točki 70. pobijane presude u biti presudio da je Komisija imala obvezu istražiti, ispitati i uzeti u obzir „sve relevantne elemente”, što nužno uključuje elemente s kojima Komisija nije bila upoznata i za čije postojanje ili relevantnost za ispitivanje prijavljene mjere ona nije znala. Međutim, obveza takvog dosega uvelike bi premašila Komisijine obveze, kako one proizlaze iz sudske prakse Suda navedene u točkama 38. do 45. ove presude.

50

Isto vrijedi za točku 72. pobijane presude, iz koje proizlazi da se, kako bi dokazao postojanje sumnji u spojivost predmetne mjere s unutarnjim tržištem, Tempus mogao pozivati ne samo na sve relevantne informacije kojima je Komisija raspolagala nego i na sve informacije kojima je „mogla raspolagati”. Takvim je obrazloženjem Opći sud tako podrazumijevao da je Komisija trebala sumnjati u spojivost mjere potpore s unutarnjim tržištem samo zbog toga što je postojala relevantna informacija kojom je mogla raspolagati a da pritom nije nužno dokazati da je ona doista znala za samu tu informaciju ili druge elemente koji su je obvezivali, u skladu sa sudskom praksom Suda navedenom u točki 45. ove presude, da premaši puko ispitivanje elemenata s kojima je bila upoznata.

51

Međutim, puko postojanje potencijalno relevantne informacije za koju Komisija nije znala i koju nije bila obvezna istražiti, s obzirom na informacije kojima je uistinu raspolagala, ne mogu dokazati postojanje ozbiljnih poteškoća koje bi je obvezale na pokretanje formalnog istražnog postupka.

52

Iz toga slijedi da je prvi prigovor koji Komisija iznosi u okviru prvog dijela jedinog žalbenog razloga osnovan.

53

Međutim, pogreška koja se tiče prava koju je Opći sud počinio, a koja je utvrđena u točki 48. ove presude, nije takva da sama po sebi dovede do ukidanja pobijane presude.

54

Naime, Opći sud je u točki 267. pobijane presude opravdao poništenje sporne odluke pozivanjem na „skup objektivnih i dosljednih indicija koje se temelje, s jedne strane, na trajanju i okolnostima faze koja prethodi prijavi i, s druge strane, na nepotpunom i nedostatnom sadržaju pobijane odluke zbog toga što Komisija, u fazi prethodnog ispitivanja, nije prikladno ispitala određene aspekte tržišta kapaciteta, čime se potvrđuje da je Komisija donijela pobijanu odluku unatoč postojanju sumnji”.

55

Komisija osporava razloge koji su doveli do tog dvostrukog zaključka drugim prigovorima koje iznosi u okviru prvog dijela jedinog žalbenog razloga kao i u okviru njegova drugog dijela. Prema tome, pobijanu presudu valja ukinuti samo ako iz analize tih drugih prigovora i tog drugog dijela proizlazi da taj zaključak sadržava pogreške koje se tiču prava.

56

Najprije treba odbaciti prigovor nedopuštenosti drugog do petog prigovora u okviru prvog dijela jedinog žalbenog razloga koji iznosi Tempus.

57

Naime, iz članka 256. UFEU‑a i članka 58. stavka 1. Statuta Suda Europske unije proizlazi da, dok je Opći sud isključivo nadležan, s jedne strane, za utvrđivanje činjenica, osim u slučaju kada materijalna netočnost njegovih utvrđenja proizlazi iz dijelova spisa koji su mu podneseni, i, s druge strane, za ocjenjivanje tih činjenica, osim u slučaju iskrivljavanja dokaza koji su mu podneseni, Sud je nadležan na temelju članka 256. UFEU‑a za nadzor pravne kvalifikacije tih činjenica i pravnih posljedica koje je iz njih izveo Opći sud (vidjeti u tom smislu presudu od 4. veljače 2020., Uniwersytet Wrocławski i Poljska/REA, C‑515/17 P i C‑561/17 P, EU:C:2020:73, t. 47.).

58

Međutim, u ovom slučaju, s jedne strane, Komisija je u svojoj žalbi u dovoljnoj mjeri navela koje su to točke pobijane presude na koje se odnose drugi do petog prigovora u okviru prvog dijela jedinog žalbenog razloga. S druge strane, iz Komisijine argumentacije proizlazi da ona svojim prigovorima ne dovodi u pitanje bit činjenica koje je Opći sud utvrdio, nego njihovu pravnu kvalifikaciju kao indicija koje mogu dokazati postojanje sumnji u pogledu spojivosti predmetne mjere s unutarnjim tržištem.

59

Stoga valja ispitati meritum, kao prvo, drugog prigovora u okviru prvog dijela jedinog žalbenog razloga.

60

U tom pogledu treba navesti da je Opći sud u točki 79. pobijane presude naveo da je predmetna mjera „značajna, složena i nova”. Svoju je kvalifikaciju opravdao, s jedne strane, pozivanjem u točki 80. te presude na osobitu važnost iznosa na koje se odnosi program potpore odobren spornom odlukom i utvrđivanjem u točki 81. navedene presude da su i definicija i provedba tog programa potpore složeni te, s druge strane, isticanjem u točki 82. te presude da je Komisija u spornoj odluci prvi put ocjenjivala tržište kapaciteta s obzirom na Smjernice 2014. – 2020., što prema mišljenju Općeg suda dokazuje da je predmetna mjera nova u pogledu predmeta kao i u pogledu budućih posljedica.

61

Međutim, iz sudske prakse Suda najprije proizlazi da visina potpore sama po sebi ne može činiti ozbiljne poteškoće koje bi Komisiju obvezale na pokretanje formalnog istražnog postupka iz članka 108. stavka 2. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 15. lipnja 1993., Matra/Komisija, C‑225/91, EU:C:1993:239, t. 36.).

62

Zatim, iako je složenost mjere potpore dio okolnosti slučaja koje bi mogle opravdati dulje trajanje faze prethodnog ispitivanja (vidjeti analogijom presudu od 13. lipnja 2013., HGA i dr./Komisija, C‑630/11 P do C‑633/11 P, EU:C:2013:387, t. 82. i 83.), takva složenost ne znači, kao što je to nezavisni odvjetnik naveo u točki 117. svojeg mišljenja, da Komisija u svakom slučaju treba pokrenuti formalni istražni postupak.

63

Naposljetku, Komisija također nije obvezna pokrenuti takav formalni istražni postupak samo zbog činjenice da je mjera potpore nova, u smislu da Komisija u prošlosti nije ispitivala sličnu mjeru.

64

Prema tome, Opći sud počinio je pogrešku koja se tiče prava time što je kao indicije postojanja ozbiljnih poteškoća koje su zahtijevale pokretanje formalnog istražnog postupka smatrao visinu potpore dodijeljene primjenom predmetne mjere kao i složenost i novost te mjere.

65

Kao drugo, valja zajedno razmotriti treći i peti prigovor koje Komisija iznosi u okviru prvog dijela svojeg jedinog žalbenog razloga, a kojima ona osporava točke 85., 90. do 92., 106., 109. i 111. pobijane presude zbog toga što je Opći sud u biti počinio pogrešku koja se tiče prava i povrijedio cilj faze koja prethodi prijavi uzimajući u obzir trajanje i sadržaj kontakata koji su prethodili prijavi kao indicije postojanja ozbiljnih poteškoća.

66

U tom pogledu, iz članka 4. stavaka 3. i 5. Uredbe br. 659/1999 proizlazi da odluku kojom je Komisija nakon prethodnog ispitivanja ustanovila da je prijavljena mjera spojiva s unutarnjim tržištem treba donijeti u roku od dva mjeseca počevši od dana koji slijedi nakon dana zaprimanja potpune prijave.

67

U skladu sa sudskom praksom Suda, iako je točno da trajanje postupka prethodnog ispitivanja koje premašuje dvomjesečni rok predviđen člankom 4. stavkom 5. Uredbe br. 659/1999 samo po sebi ne omogućuje donošenje zaključka da je Komisija trebala pokrenuti formalni istražni postupak, taj element ipak može biti naznaka toga da je Komisija mogla imati sumnje u pogledu spojivosti predmetne potpore s unutarnjim tržištem (presuda od 24. siječnja 2013., 3F/Komisija, C‑646/11 P, neobjavljena, EU:C:2013:36, t. 32.; vidjeti također u tom smislu presudu od 22. rujna 2011., Belgija/Deutsche Post i DHL International, C‑148/09 P, EU:C:2011:603, t. 81.).

68

U ovom slučaju, s obzirom na to da je postupak prethodnog ispitivanja predmetne mjere trajao samo mjesec dana, kao što je to Opći sud, uostalom, naveo u točki 85. pobijane presude, on, u skladu sa sudskom praksom navedenom u prethodnoj točki ove presude, nije mogao činiti indiciju postojanja sumnji u spojivost predmetne potpore s unutarnjim tržištem.

69

Opći sud je ipak smatrao, u istoj točki pobijane presude, da, „s obzirom na okolnosti ovog postupka”, trajanje postupka prethodnog ispitivanja te mjere ipak ne čini indiciju kojom se dokazuje nepostojanje sumnji u pogledu spojivosti predmetne mjere s unutarnjim tržištem, s obzirom na to da je također trebalo voditi računa o trajanju i sadržaju kontakata između Ujedinjene Kraljevine i Komisije u fazi koja prethodi prijavi.

70

U tom pogledu, Opći sud je, s jedne strane, u točkama 86. do 91. pobijane presude, podsjetio na odredbe Kodeksa najbolje prakse koje se odnose na fazu koja prethodi prijavi i, s druge strane, u točkama 92. do 105. te presude, sažeo kontakte koji su se odvijali između Komisije i Ujedinjene Kraljevine prije prijave predmetne mjere, kao i spontane intervencije trećih osoba. Iz toga je u točki 106. navedene presude zaključio da je „trajanje faze koja prethodi prijavi bilo znatno dulje od razdoblja od dva mjeseca koje se u pravilu predviđa u Kodeksu najbolje prakse”.

71

Na temelju tih razmatranja, Opći sud je u točki 109. pobijane presude naveo da se „na temelju duljine i okolnosti faze koja prethodi prijavi […] ne može smatrati da je kratko trajanje postupka prethodnog ispitivanja naznaka o nepostojanju sumnji u pogledu spojivosti tog programa s unutarnjim tržištem, nego, upravo suprotno, ono može biti naznaka o postojanju takvih sumnji”. U točki 111. te presude naveo je da je predmetna mjera „značajna, složena i nova”.

72

Kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 40. ove presude, dokaz postojanja sumnji u spojivost mjere potpore s unutarnjim tržištem treba podnijeti stranka koja traži poništenje odluke o neospornosti sadržaja te mjere, prema potrebi, na temelju skupa usuglašenih indicija.

73

Prema tome, suprotno razmatranjima iz točke 85. pobijane presude, nije na Općem sudu da odredi jesu li postojale indicije koje dokazuju nepostojanje sumnji u spojivost predmetne mjere s unutarnjim tržištem. Nasuprot tomu, on bi trebao istražiti je li Tempus podnio dokaz o postojanju takvih sumnji, prema potrebi, na temelju skupa usuglašenih indicija.

74

Međutim, Opći sud nije samo presudio da trajanje i okolnosti faze koja prethodi prijavi ne omogućuju donošenje zaključka da relativno kratko trajanje faze prethodnog ispitivanja čini indiciju nepostojanja sumnji. Kao što to proizlazi iz točke 109. pobijane presude, Opći sud je procijenio da trajanje i okolnosti faze koja prethodi prijavi sami po sebi čine indiciju postojanja sumnji u spojivost predmetne mjere s unutarnjim tržištem.

75

Opći sud je time počinio pogrešku koja se tiče prava.

76

Naime, iz točaka 10. i 12. Kodeksa najbolje prakse proizlazi da je, kao što je to sâm Opći sud u bitnome utvrdio u točki 89. pobijane presude, osnovni cilj faze koja prethodi prijavi zajamčiti usklađenost obrasca za prijavu kako bi se Komisiji omogućilo donošenje odluke nakon podnošenja prijave u roku koji je u tu svrhu predviđen u članku 4. stavku 5. Uredbe br. 659/1999.

77

Doduše, kao što je to Komisija istaknula, ničim nije isključeno da Komisija i predmetna država članica u fazi koja prethodi prijavi također raspravljaju o usklađenosti mjere potpore koju se planira prijaviti s unutarnjim tržištem. Naime, iz točke 10. Kodeksa najbolje prakse proizlazi da se prepiska između Komisije i predmetne države članice može odnositi i na aspekte predviđene mjere koji predstavljaju problem. Jednako tako, u točki 12. tog kodeksa navodi se da pravilno provedena faza koja prethodi prijavi također omogućuje razmatranje svih meritornih problema koji proizlaze iz predložene mjere.

78

Konačno ispitivanje usklađenosti određene mjere s unutarnjim tržištem može ipak započeti tek nakon što je ta mjera poprimila svoj konačni oblik, u trenutku njezine prijave Komisiji. Prema tome, utvrđenja Općeg suda iz točaka 90. i 91. pobijane presude – u skladu s kojima predmet faze koja prethodi prijavi nije ocjena spojivosti prijavljene mjere s unutarnjim tržištem te da Komisija provodi ispitivanje prijavljene mjere tek nakon zaprimanja prijave – kao takva nisu pogrešna.

79

Međutim, upravo zbog toga trajanje i okolnosti faze koja prethodi prijavi nisu indicije eventualnih poteškoća koje proizlaze iz prijavljene mjere. Naime, posve je moguće da je tijekom dugotrajne faze koja prethodi prijavi predmetna država članica mogla iskoristiti prepisku s Komisijom kako bi izmijenila predviđenu mjeru na način da riješi svaki problem koji je ona u svojem prvotno predviđenom obliku mogla sadržavati, kako ta mjera u svojem konačnom obliku određenom prilikom prijave ne bi više izazivala poteškoće.

80

S obzirom na prethodna razmatranja, također valja prihvatiti treći i peti prigovor iz prvog dijela jedinog žalbenog razloga.

81

Kao treće, valja ispitati četvrti prigovor koji Komisija iznosi u okviru prvog dijela jedinog žalbenog razloga, a koji se odnosi na to da je Opći sud uzeo u obzir broj i različitost primjedbi upućenih Komisiji kao elemente koji svjedoče o ozbiljnim poteškoćama koje proizlaze iz predmetne mjere.

82

U tom pogledu, Opći sud je u točki 101. pobijane presude naveo da iz prijave i sporne odluke proizlazi da su „tri vrste operatora, s obzirom na informacije koje su im bile poznate u trenutku kada su intervenirali, željele izravno i spontano podnijeti Komisiji svoje primjedbe o spojivosti potpore”. Opći sud je u točkama 102. do 104. te presude iznio kratka pojašnjenja o dotičnim operatorima i o pitanjima o kojima je bilo riječi u njihovim primjedbama.

83

Međutim, Opći sud je u točki 109. pobijane presude samo naveo da je „različitost primjedbi koje su u pogledu [predmetne mjere] podnijele tri različite vrste operatora” element koji bi mogao činiti indiciju postojanju sumnji u pogledu spojivosti te mjere s unutarnjim tržištem.

84

Osim toga, nakon što je u točki 111. te presude istaknuo da su tu mjeru „s tri aspekta osporavali različiti operatori na koje se ona trebala primjenjivati” a da pritom nije dao pojašnjenje o razlozima tih osporavanja i eventualnim problemima koje su ona otvarala, Opći sud je smatrao da je ta okolnost među onima koje, u skladu s točkom 115. navedene presude, čine indiciju kojom se može utvrditi postojanje sumnji u pogledu spojivosti predmetne mjere s unutarnjim tržištem.

85

Kao što je to nezavisni odvjetnik u bitnome naveo u točki 103. svojeg mišljenja, Komisija nije obvezna pokrenuti formalni istražni postupak u pogledu mjere potpore samo zbog toga što su treće zainteresirane osobe spontano podnijele primjedbe o prijavljenoj mjeri, neovisno o podrijetlu ili broju tih primjedbi. Komisija mora pokrenuti formalni istražni postupak samo ako takve primjedbe upozore na elemente koji mogu otkriti postojanje ozbiljnih poteškoća prilikom ocjene prijavljene mjere.

86

Međutim, u ovom slučaju Opći sud nije naveo da su primjedbe podnesene Komisiji dokazivale postojanje takvih elemenata i temeljio se samo na broju i „različitosti” tih primjedbi kao elementima koji bi mogli upućivati na postojanje sumnji u spojivost predmetne mjere s unutarnjim tržištem.

87

Time je Opći sud, kao što je to Komisija pravilno navela, u pobijanoj presudi počinio pogrešku koja se tiče prava, tako da četvrti prigovor iz prvog dijela jedinog žalbenog razloga i, posljedično, taj dio treba u cijelosti prihvatiti.

88

Međutim, zbog razloga navedenih u točkama 53. do 55. ove presude, također valja ispitati drugi dio jedinog žalbenog razloga.

89

Drugim dijelom jedinog žalbenog razloga Komisija, koju podupiru Ujedinjena Kraljevina i Republika Poljska, ističe da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što joj je prigovorio da nije provela primjerenu istragu o pojedinim aspektima tržišta kapaciteta u Ujedinjenoj Kraljevini.

90

Prvim prigovorom Komisija osporava ocjenu Općeg suda iz točaka 146., 152. i 154. do 156. pobijane presude, u skladu s kojom ona nije u dovoljnoj mjeri predvidjela stvarni potencijal upravljanja potražnjom na tržištu kapaciteta, što ju je spriječilo da sumnja u spojivost predmetne mjere s unutarnjim tržištem.

91

U tom pogledu, ona navodi da, iako se u Smjernicama 2014. – 2020. predviđa ocjena utjecaja sudjelovanja sudionika potražnje, uključujući opis mjera koje su namijenjene poticanju upravljanja potražnjom, one ni u kojem smislu ne zahtijevaju sustavnu potporu tehnologiji upravljanja potražnjom, kao što se to čini da Opći sud zahtijeva u pobijanoj presudi.

92

Ona dodaje da se u pobijanoj presudi ne navodi nijedan razlog koji ju je trebao navesti da dovede u pitanje dokumente kojima je raspolagala, a koji se odnose na potencijal upravljanja potražnjom. Nesporno je da u trenutku donošenja predmetne mjere ni Ujedinjena Kraljevina ni Komisija nisu bile u mogućnosti provesti potpuno preciznu procjenu dugoročnog potencijala tehnologije upravljanja potražnjom. Usto, Komisija je provjerila je li predmetna mjera otvorena i daje li primjerene poticaje predmetnim operatorima, tako da nije imala potrebu provesti vlastita ispitivanja i procjene u pogledu potencijala upravljanja potražnjom kako bi utvrdila je li tržište kapaciteta u Ujedinjenoj Kraljevini spojivo sa Smjernicama 2014. – 2020. Činjenica da su operatori upravljanja potražnjom htjeli poticaje u okviru predmetne mjere nije istovjetna postojanju ozbiljnih poteškoća. Posljedično, Komisija smatra da nije imala razloga smatrati da je ocjena potencijala upravljanja potražnjom koju je podnijela Ujedinjena Kraljevina i, prema tome, količina kapaciteta na dražbama, mogla dovesti do ozbiljnih poteškoća.

93

Drugim prigovorom Komisija osporava analizu iz točaka 159. do 259. pobijane presude, koja se odnosi na navodno diskriminatorno ili nepovoljno postupanje prema upravljanju potražnjom. Konkretno, Komisija osporava zaključak Općeg suda u skladu s kojim je trebala sumnjati u spojivost predmetne mjere s unutarnjim tržištem s obzirom na, kao prvo, trajanje ugovora o kapacitetu, kao drugo, metodu podmirivanja troškova i, kao treće, uvjete sudjelovanja na dražbama.

94

Kao prvo, kad je riječ o trajanju ugovora o kapacitetu, Komisija smatra da je Opći sud pogriješio smatrajući, među ostalim, u točkama 181. i 182. pobijane presude, da je ona trebala ispitati kapitalne rashode i financijske poteškoće operatora upravljanja potražnjom prije potvrđivanja stajališta Ujedinjene Kraljevine u skladu s kojim nije bilo nužno tim operatorima ponuditi ugovore u trajanju duljem od godinu dana. Naime, jednogodišnji ugovori su pravilo, a ne iznimka, i Tempus nikad nije osporavao činjenicu da početni troškovi ulaganja operatora upravljanja potražnjom nisu ni u kojem pogledu usporedivi s onima novih pružatelja kapaciteta. Osim toga, iskustvo stečeno nakon uspostave tržišta kapaciteta tijekom 2014. godine nije omogućavalo donošenje zaključka da je različit pristup dugoročnijim sporazumima doveo do konkurentske prednosti novim proizvodnim kapacitetima.

95

Kao drugo, kad je riječ o metodi podmirivanja troškova, Komisija ističe da taj aspekt predmetne mjere koji se odnosi na financiranje tržišta kapaciteta nije izravno relevantan za ocjenu spojivosti navedene mjere s unutarnjim tržištem zbog nepostojanja obvezujuće namjenske veze između prihoda od pristojbe koja se primjenjuje na opskrbljivače električnom energijom i iznosa potpore. Osim toga, Opći sud pogrešno je u točkama 199. i 211. pobijane presude uputio na točku 27. podtočku (e) kao i na točke 69. i 92. Smjernica 2014. – 2020., iako su se relevantni kriteriji za ocjenu nalazili u odjeljcima 3.9.5 i 3.9.6 navedenih smjernica.

96

U svakom slučaju, Opći sud počinio je pogrešku presudivši u točki 210. pobijane presude da je Komisija trebala provjeriti je li predmetna mjera sadržavala poticaj istovjetan onomu iz ranijeg projekta kojim se nastojala smanjiti potrošnja električne energije u vršnim razdobljima. Prema Komisijinu mišljenju, bilo je dovoljno utvrditi da je ta mjera sadržavala takav predvidljiv poticaj, kao što je to bilo u ovom slučaju. Tražeći od nje da ispita je li odabrana metoda financiranja bila najbolja za poticanje upravljanja potražnjom, Opći sud posvetio je prekomjernu i neopravdanu pozornost mjerama kojima se nastojalo potaknuti upravljanje potražnjom. Komisija u tom pogledu primjećuje da metoda podmirivanja troškova čini kompromis između interesa za održavanje poticaja za smanjenje potrošnje i potrebe za smanjenje nesigurnosti opskrbljivača u pogledu dijela troškova koji će vjerojatno biti na njihov teret. Osim ako ima razloga smatrati da je procjena države članice nepravilna ili pogrešna, Komisija ne može biti obvezna osporavati koncept nacionalnih mjera koje smatra prilično opravdanima.

97

Republika Poljska također smatra da se Opći sud u točki 210. pobijane presude preusko posvetio pitanju je li predmetna mjera poticala razvoj upravljanja potražnjom, zanemarujući Komisijinu diskrecijsku ovlast kad je riječ o spojivosti mjere sa Smjernicama 2014. – 2020.

98

Kao treće, Komisija smatra da je Opći sud pogrešno smatrao da je ona trebala imati sumnje u pogledu uvjeta sudjelovanja na tržištu kapaciteta kojima podliježu operatori upravljanja potražnjom, s obzirom na to da se Ujedinjena Kraljevina obvezala da će najmanje 50 % rezervirane količine ponuditi na dražbama T‑1, koje predstavljaju bolji pristup tržištu za operatore upravljanja potražnjom. Točke 242. i 243. pobijane presude sadržavaju očito pogrešnu ocjenu u tom pogledu jer je ta obveza koja se navodi u uvodnoj izjavi 46. sporne odluke pravno obvezujuća. Ako bi država članica morala odstupiti od navedene obveze, tako donesena mjera ne bi više bila obuhvaćena spornom odlukom.

99

Ujedinjena Kraljevina također smatra da je, s obzirom na njezinu obvezu stavljanja na dražbe T‑1 najmanje 50 % početno rezervirane količine, kritika Općeg suda iz točaka 242. i 243. pobijane presude neosnovana. Osim toga, ona smatra da je Komisija imala pravo prihvatiti tu obvezu a da pritom ne traži dokazivanje toga da je ona bila dio nacionalnog prava. Naposljetku, Ujedinjena Kraljevina podsjeća na to da, iako dražbe T‑1 mogu činiti bolji pristup tržištu za određene operatore upravljanja potražnjom, oni također imaju mogućnost sudjelovati na dražbama T‑4, na kojima su, uostalom, ostvarili izvrsne rezultate.

100

Kad je riječ o pragu za sudjelovanje od 2 megavata (MW) iz sporne odluke, Komisija napominje da nijedna treća strana nije iznijela prigovore u tom pogledu, tako da informacije kojima je raspolagala tijekom prethodnog ispitivanja nisu mogle izazvati sumnje u pogledu spojivosti predmetne mjere s unutarnjim tržištem. Tempus je taj prag osporavao tek u stadiju replike, tako da je taj prigovor trebalo proglasiti nedopuštenim. U svakom slučaju, usporedba Općeg suda iz točke 256. pobijane presude s tržištem kapaciteta Pennsylvania‑New Jersey‑Maryland (PJM) u Sjedinjenim Američkim Državama neprimjerena je i pokazuje nepostojanje kritičkog ispitivanja osnovanosti prigovora koje je iznio Tempus. Osim toga, na drugoj prijelaznoj dražbi Ujedinjena Kraljevina smanjila je prag za sudjelovanje na 500 kW bez značajnog rezultata jer je samo 2,7 % ponuda koje su podnijeli operatori upravljanja potražnjom bilo niže od tog praga.

101

Komisija stoga smatra da je mogla valjano smatrati da je, na temelju informacija kojima je raspolagala, predmetni sustav sadržavao primjerene poticaje za sudjelovanje operatora upravljanja potražnjom u skladu sa Smjernicama 2014. – 2020.

102

Ujedinjena Kraljevina i Republika Poljska općenito upućuju na činjenicu da je cilj Smjernica 2014. – 2020. omogućiti Komisiji da provjeri omogućuje li mjera potpore postizanje cilja u općem interesu, pri čemu se on u ovom slučaju sastoji od osiguravanja primjerenosti kapaciteta na tržištu električne energije po najnižoj cijeni za potrošača i na tehnološki neutralan način smanjenjem negativnih učinaka na trgovinu između država članica i tržišno natjecanje. Nasuprot tomu, njihov cilj nije bilo nametanje posebnih uvjeta u pogledu strukture mjere potpore ili definiranje aspekata mehanizma kapaciteta koji su namijenjeni osiguravanju primjerenosti kapaciteta. Cilj tih smjernica stoga nije davanje olakšica ili poticaja operatorima upravljanja potražnjom, kao što je to Opći sud pogrešno utvrdio kroz cijelu pobijanu presudu. Stoga, zaključivši da postoje sumnje u pogledu spojivosti predmetne mjere s unutarnjim tržištem, Opći sud povrijedio je cilj tržišta kapaciteta i počinio pogrešku prilikom primjene navedenih smjernica.

103

U odgovoru na prvi prigovor Tempus najprije ističe da Komisijina argumentacija proizlazi iz pogrešnog tumačenja pobijane presude. Opći sud samo je presudio da je Komisija trebala steći opću sliku o svim raspoloživim relevantnim informacijama – a da pritom ne zanemari podatke dobivene od države članice – i potražiti dodatne dokaze putem formalnog istražnog postupka ako su oni, kao u ovom slučaju, objektivno nužni za otklanjanje sumnji.

104

Konkretnije, kad je riječ o ocjeni potencijala upravljanja potražnjom, Tempus u potpunosti podupire ocjenu Općeg suda iz točaka 152. do 158. pobijane presude. On osobito smatra da je Komisija od Ujedinjene Kraljevine trebala tražiti da najprije ocijeni potencijal sudjelovanja operatora upravljanja potražnjom, kao što je to propisano u točkama 223. i 224. Smjernica 2014. – 2020., umjesto da čeka da se taj potencijal otkrije na prvoj dražbi. Usto, Tempus ističe da Komisija nije u dovoljnoj mjeri vodila računa o činjenici da tehnologiju upravljanja potražnjom treba primjereno poticati kako bi se ostvario njezin puni potencijal koji bi mogao dovesti do toga da tržište kapaciteta u bliskoj budućnosti postane beskorisno.

105

Tempus ističe da je Komisijin drugi prigovor također neosnovan. Kao prvo, kad je riječ o diskriminatornom trajanju ugovora o kapacitetu, Komisija je pogrešno protumačila pobijanu presudu, s obzirom na to da njome nije utvrđeno da postoji uobičajen sustav ugovora duljih od godinu dana iz kojeg su operatori upravljanja potražnjom isključeni. Osim toga, Tempus od Suda traži da provede zamjenu obrazloženja kako bi utvrdio postojanje drugih elemenata koji opravdavaju postojanje sumnji u tom pogledu. Kao što je to Opći sud naglasio u točki 190. pobijane presude, Komisija je trebala utvrditi postoji li opasnost da će nemogućnost operatora upravljanja potražnjom da sklope ugovore jednakog trajanja kao ostali pružatelji kapaciteta smanjiti mogućnost njihova doprinosa rješenju problema adekvatnosti kapaciteta. Naime, puka činjenica da je tehnologija skupocjena ne bi im trebala dati neosnovanu prednost na dražbama jer je tržište kapaciteta obvezno jamčiti sigurnost opskrbe po najnižoj cijeni za potrošača.

106

Kao drugo, kad je riječ o načinu podmirivanja troškova, društvo Tempus ističe da se točke 208. do 213. pobijane presude odnose isključivo na ocjenu činjenica Općeg suda, koju Sud ne nadzire u žalbenom postupku. U svakom slučaju, analiza Općeg suda u pogledu postojanja sumnji u učinak poticaja predmetne mjere pravilna je zbog razloga iznesenih u točkama 194. do 213. pobijane presude. Kad je riječ o nepostojanju veze između financiranja mjere i mjere potpore kao takve koju navodi Komisija, Tempus smatra da, upravo suprotno, predmetna mjera čini savršen primjer mehanizma koji sadržava obvezujuću namjensku vezu između poreza i potpore. Naime, cjenovni signali nametnuti metodom podmirivanja troškova u godinu dana izravno utječu na poticaje i kapacitet potrošača da prenesu svoju uporabu i, prema tome, na potražnju u vršnom razdoblju koja se potom koristi za izračun količine kapaciteta koju treba kupiti u idućim godinama. Činjenica da taj aspekt nije naveden u Smjernicama 2014. – 2020. nije spriječila njegovo uzimanje u obzir u svrhu ocjene spojivosti predmetne mjere. Naposljetku, Tempus smatra da Opći sud nije počinio pogrešku smatrajući da se Komisija nije mogla ograničiti na puku obvezu države članice ako ta obveza nije propisana nacionalnim zakonodavstvom.

107

Kao treće, kad je riječ o uvjetima sudjelovanja na tržištu kapaciteta i, osobito, o pragu za sudjelovanje od 2 MW, Tempus smatra da je Opći sud pravilno presudio da je taj argument dopušten, s obzirom na to da on čini nadopunu prigovora iznesenog u tužbi. Osim toga, točke 249. do 252. pobijane presude jasno navode u kojem bi smislu jamstvo moglo doista činiti prepreku sudjelovanju operatora upravljanja potražnjom na tržištu kapaciteta.

108

Prvim prigovorom iznesenim u okviru drugog dijela jedinog žalbenog razloga Komisija kritizira točke 146., 152. i 154. do 156. pobijane presude, koje se nalaze u njezinu obrazloženju pod naslovom „Dostupni elementi o potencijalu upravljanja potražnjom”.

109

U tom pogledu, iz uvodne izjave 122. sporne odluke, čiji se sadržaj navodi u točki 150. pobijane presude, proizlazi da je Ujedinjena Kraljevina, kako bi poduprla sektor upravljanja potražnjom, izrazila svoju namjeru ispitivanja informacija koje proizlaze iz prve dražbe T‑4 u prosincu 2014. radi osiguranja toga da su krivulje potražnje primjereno postavljene. Osim toga, Ujedinjena Kraljevina donijela je odredbe koje se odnose na prijelazne dražbe kako bi podržala rast sektora upravljanja potražnjom od 2015. do 2016. godine kao i pilot‑projekt u području energetske učinkovitosti. Ujedinjena Kraljevina također je navela da je, u odgovoru na izvješće odbora tehničkih stručnjaka (u daljnjem tekstu: PTE) – objavljeno 30. lipnja 2014. – zaduženog za razmatranje preporuka u pogledu kapaciteta koji treba prodati na dražbama na tržištu kapaciteta u prosincu 2014., National Grid plc predložio zajednički projekt s Energy Network Associationom (Udruženje energetskih mreža), uključujući Distribution Network Operators (Operatori distribucijskih sustava).

110

Opći sud je u točki 151. pobijane presude podsjetio na uvodnu izjavu 128. sporne odluke, u skladu s kojom, čak i ako je predmetna mjera mogla potaknuti proizvodnju iz fosilnih goriva, Komisija smatra da procjena problema primjerenosti kapaciteta koja se provodi svake godine uzima u obzir sve vrste operatora, uključujući operatore upravljanja potražnjom. Prema stajalištu Općeg suda, Komisija je u uvodnoj izjavi 129. te odluke zaključila da je predmetna mjera „tehnološki neutralna” i stoga njezin učinak nije ojačavanje položaja proizvođača električne energije iz fosilnih goriva.

111

U točki 146. pobijane presude Opći sud je, među ostalim, potvrdio da je, u trenutku u kojem je Komisija provela prethodno ispitivanje predmetne mjere, ona bila u mogućnosti analizirati elemente koji su joj omogućavali ne samo da predvidi trenutačnu ulogu upravljanja potražnjom nego i da predvidi njezin stvarni potencijal.

112

U točki 152. pobijane presude naveo je da ocjene iz uvodnih izjava 122., 128. i 129. sporne odluke, koje se navode u točkama 150. i 151. te presude kao i u točkama 109. i 110. ove presude, nisu takve da „Komisiji [omoguće] da se oslobodi sumnji koje proizlaze iz elemenata kojima je već raspolagala ili kojima je mogla raspolagati u trenutku kada je donijela pobijanu odluku”.

113

Opći sud je u točki 154. navedene presude dodao da, „s obzirom na dostupne elemente i uzimajući u obzir ulogu upravljanja potražnjom, Komisiji u ovom slučaju nije mogla biti dovoljna samo ,otvorenost’ mjere kako bi slijedom toga zaključila da je tehnološki neutralna, a da pritom nije detaljno ispitala je li to tehnološko rješenje stvarno i djelotvorno uzeto u obzir na tržištu kapaciteta”.

114

U tom pogledu, Opći sud je u točki 155. pobijane presude, među ostalim, naveo da nijedan element naveden u spornoj odluci nije omogućavao utvrđivanje toga da je Komisija provela vlastito ispitivanje u pogledu stvarnog uzimanja u obzir upravljanja potražnjom. Naveo je da se, „[n]a primjer”, u spornoj odluci nigdje ne upućuje na procjenu od 3 gigavata (GW) potencijala upravljanja potražnjom koju navodi National Grid. Opći sud je stoga smatrao da je Komisija prihvatila informacije i pretpostavke koje je iznijela Ujedinjena Kraljevina.

115

U točki 156. pobijane presude dodao je da se tako ne može isključiti da bi, „[da] je Komisija provela vlastito ispitivanje potencijala upravljanja potražnjom, osobito kako bi ispitala pravila uzimanja u obzir procjena koje je proveo National Grid ili drugih izvora ili kako bi ispitala razloge uspješnosti američkih primjera, pravila sudjelovanja operatora upravljanja potražnjom bila drukčija”.

116

Na temelju tih je razmatranja Opći sud u točki 158. pobijane presude zaključio da „elementi koji su dostupni u pogledu potencijala upravljanja potražnjom […] mogu biti naznaka o postojanju sumnji u pogledu spojivosti [predmetne mjere] s unutarnjim tržištem za koje, na temelju teksta pobijane odluke, nije moguće utvrditi da su odbačene nakon Komisijina prethodnog ispitivanja”.

117

Taj zaključak Općeg suda sadržava pogrešku koja se tiče prava.

118

U tom pogledu valja podsjetiti na to da je, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 39. ove presude, na stranci koja traži poništenje Komisijine odluke o neospornosti da podnese dokaze koji pokazuju da je ocjena raspoloživih elemenata i informacija trebala izazvati sumnje u spojivost predmetne mjere s unutarnjim tržištem.

119

Iz utvrđenja iz pobijane presude koja se navode u točkama 111. do 115. ove presude proizlazi da Opći sud nije provjerio je li Tempus uspio dokazati da je ocjena raspoloživih elemenata i informacija trebala izazvati Komisijine sumnje u pogledu spojivosti predmetne mjere s unutarnjim tržištem koje su je trebale navesti na provedbu njezina vlastitog ispitivanja tog potencijala, prema potrebi nakon pokretanja formalnog istražnog postupka. Opći sud je umjesto toga toj instituciji nametnuo obvezu traženja elemenata koji premašuju „element[e] koji su dostupni u pogledu potencijala upravljanja potražnjom” o kojima govori točka 158. pobijane presude.

120

Konkretno, Opći sud nije naveo ni na koju bi se točno točku trebale odnositi Komisijine sumnje ni konkretan element koji je trebao pobuditi takve sumnje. Usto valja utvrditi da, iako se Opći sud u točkama 136. do 145. pobijane presude pozivao na određene elemente koji se odnose na potencijal upravljanja potražnjom koje je Komisija mogla uzeti u obzir, iz tumačenja tog dijela pobijane presude ne proizlazi da je ijedan od tih elemenata bio takav da izazove Komisijine sumnje u pogledu toga je li potencijal upravljanja potražnjom doista uzet u obzir prilikom nastanka predmetne mjere i, prema tome, u pogledu njezine spojivosti s unutarnjim tržištem.

121

Konkretnije, kad je riječ o izvješću PTE‑a čiji se ulomci navode u točkama 142. i 145. pobijane presude, Opći sud je u točki 143. te presude, doduše, naveo da se analizom PTE‑a „ističe […] hitna potreba da se utvrde adekvatni poticaji kako bi se upravljanju potražnjom omogućilo da djelotvorno sudjeluje na tržištu kapaciteta, pri čemu se uzima u obzir sav njegov potencijal” i da „se PTE žali na to što trenutačno ne postoji udruženje koje može dobiti podatke koji su potrebni za razumijevanje i prikupiti informacije o različitim aspektima potencijala upravljanja potražnjom, iako su neke već dostupne”. U točki 147. navedene presude dodao je da je Komisija znala za poteškoće koje je PTE naveo u pogledu uzimanja u obzir potencijala upravljanja potražnjom na tržištu kapaciteta.

122

Međutim, iako ta razmatranja svjedoče o određenoj poteškoći prilikom ocjene potencijala upravljanja potražnjom, ona nisu takve prirode da se njima može dokazati da se predmetnom mjerom nije uzimao ili nije u dovoljnoj mjeri uzimao u obzir taj potencijal i da su, prema tome, trebale postojati sumnje u njezinu spojivost s unutarnjim tržištem. Naime, kao što je to sâm Opći sud naveo u točkama 136., 137. i 150. pobijane presude, Ujedinjena Kraljevina bila je svjesna nužnosti sudjelovanja upravljanja potražnjom na tržištu kapaciteta i određeni elementi predmetne mjere osmišljeni su kako bi se osiguralo to sudjelovanje. Međutim, Opći sud ne objašnjava zbog kojih je razloga Komisija trebala sumnjati u dostatnost i primjerenost tih elemenata.

123

Iz prethodno navedenog proizlazi da prvi prigovor iz drugog dijela jedinog Komisijina žalbenog razloga treba prihvatiti.

124

U okviru drugog prigovora iznesenog u prilog ovom dijelu jedinog žalbenog razloga Komisija kao prvo osporava određena objašnjenja iz analize koju je Opći sud proveo u točkama 160. do 192. pobijane presude – a koja se odnose na pitanje trajanja ugovora o kapacitetu – nakon koje je Opći sud u točki 193. te presude utvrdio da razlika između trajanja ugovora o kapacitetu ponuđenih operatorima upravljanja potražnjom i trajanja ugovora ponuđenih proizvođačima električne energije čini indiciju postojanja sumnji u pogledu spojivosti predmetne mjere s unutarnjim tržištem.

125

U tom pogledu, valja podsjetiti na to da je u točkama 165. do 168. pobijane presude Opći sud utvrdio – a da to utvrđenje nije dovedeno u pitanje u okviru ove žalbe – da predmetna mjera nije davala nikakvu mogućnost operatorima upravljanja potražnjom da sklope ugovore o kapacitetu u trajanju duljem od godinu dana, dok su pružatelji kapaciteta kojima su nastali troškovi u iznosu nužnom za obnovu postojeće elektrane ili izgradnju nove elektrane mogli sklopiti ugovore u trajanju od tri odnosno petnaest godina.

126

U točki 169. pobijane presude Opći sud u tom je pogledu naveo da je Komisija potvrdila stajalište Ujedinjene Kraljevine u skladu s kojim novi proizvodni kapaciteti ili oni koje treba obnoviti u bitnome podrazumijevaju povećane troškove ulaganja, što opravdava njihovu prihvatljivost za dulje ugovore, kako bi se operatorima omogućilo da ostvare nužno financiranje, dok su operatori upravljanja potražnjom imali manje potrebe za kapitalnim rashodima. Nakon što je Opći sud detaljno analizirao je li navedeni Komisijin potez osnovan, u točki 180. te presude zaključio je da je odlučujući kriterij iz predmetne mjere za određivanje operatora koji mogu sklopiti ugovore o kapacitetu u trajanju duljem od godinu dana razina kapitalnih rashoda i financijskih poteškoća.

127

Opći sud stoga je u točki 181. pobijane presude utvrdio da je nužno ispitati koje je trajanje nužno da bi se svakoj kategoriji pružatelja kapaciteta omogućilo da u potpunosti sudjeluju na tržištu kapaciteta s obzirom na njihove troškove ulaganja i financijske poteškoće kako bi se poštovala obveza pružanja primjerenih poticaja svim operatorima te da je stoga na Komisiji da provjeri je li činjenica da se ugovori o kapacitetu u trajanju duljem od godinu dana rezerviraju za određene tehnologije diskriminatorna i protivna cilju uspostave tehnološki neutralnog tržišta kapaciteta.

128

U točki 182. i ponovno u točki 192. pobijane presude Opći sud je utvrdio da je Komisija potvrdila stajalište Ujedinjene Kraljevine u skladu s kojim nije bilo potrebno ponuditi ugovore u trajanju duljem od godinu dana operatorima upravljanja potražnjom a da pritom nije ispitala jesu li kapitalni rashodi i financijske poteškoće te vrste operatora mogli zahtijevati da im se ponudi mogućnost sklapanja takvih ugovora.

129

Međutim, iz razloga navedenih u točkama 183. do 191. pobijane presude ne proizlazi da je Tempus dokazao, kao što to zahtijeva sudska praksa navedena u točki 39. ove presude, da je ocjena informacija i elemenata kojima je Komisija raspolagala morala u njoj pobuditi sumnje u pogledu osnovanosti stajališta Ujedinjene Kraljevine.

130

Naime, u točki 187. pobijane presude sâm je Opći sud utvrdio da su Tempus kao i UK Demand Response Association (UKDRA, udruženje upravljanja potražnjom Ujedinjene Kraljevine), koje je podnijelo primjedbe Komisiji, priznali da novi operatori upravljanja potražnjom nisu nužno imali iste kapitalne rashode kao proizvođači koji grade nove centrale. Osim toga, iz točke 188. te presude proizlazi da ni Tempus ni UKDRA nisu podnijeli detaljne informacije Komisiji u tom pogledu.

131

Doduše, Opći sud je u toj točki 188. smatrao da je sama Komisija trebala tražiti relevantne informacije te da je stoga, kako bi se moglo dokazati postojanje sumnji u smislu članka 4. stavka 4. Uredbe br. 659/1999, bilo dovoljno da Tempus dokaže da Komisija nije savjesno i nepristrano istražila ni ispitala sve relevantne elemente.

132

Međutim, iz razloga navedenih u točkama 48. do 51. ove presude proizlazi da to razmatranje sadržava pogrešku koja se tiče prava.

133

Iz toga slijedi da je, smatrajući u točki 193. pobijane presude da je razlika između trajanja ugovora o kapacitetu koji su ponuđeni operatorima upravljanja potražnjom i ugovora koji su ponuđeni proizvođačima indicija o postojanju sumnji u pogledu spojivosti predmetne mjere s unutarnjim tržištem, Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava.

134

Kao drugo, Komisija smatra da se Opći sud pogrešno, kako bi utvrdio postojanje sumnji u spojivost predmetne mjere s unutarnjim tržištem, temeljio na metodi podmirivanja troškova, koja je, kao što je to navedeno u točki 11. ove presude, namijenjena osiguranju financiranja troškova za plaćanje kapaciteta putem pristojbe koja se primjenjuje na pružatelje električne energije i određuje ovisno o njihovu tržišnom udjelu te izračunava na osnovi potražnje zabilježene između 16 i 19 sati u tjednu između studenoga i veljače.

135

Kao što to proizlazi iz točke 203. pobijane presude, Opći sud je smatrao da je metoda podmirivanja troškova relevantna osobito za ocjenu proporcionalnosti predmetne mjere odnosno za određivanje toga je li iznos dodijeljene potpore ograničen na nužni minimum za postizanje očekivanog rezultata.

136

Kako bi se opravdalo to razmatranje, Opći sud je u točkama 204. i 205. pobijane presude u bitnome naveo da iznos potpore dodijeljene na temelju predmetne mjere ovisi o količini kapaciteta koja se prodaje na dražbama na tržištu kapaciteta i o konačnoj dražbovnoj cijeni. Naveo je da, s obzirom na to da se količina kapaciteta koja se prodaje na dražbama određuje uzimajući u obzir vršna razdoblja potražnje, što su ona niža, niža je količina kapaciteta koja se prodaje na dražbi i, prema tome, iznos potpore.

137

Budući da se pristojba koja se primjenjuje na pružatelje izračunava na osnovi potražnje električne energije, ona čini poticaj za smanjenje potrošnje električne energije, što pak smanjuje kako količinu kapaciteta koja se prodaje na dražbama – kako bi se odgovorilo na vršna razdoblja potražnje – tako i konačnu cijenu na dražbama, što se naposljetku očituje u obliku smanjenja iznosa potpore.

138

U tom pogledu Opći sud je u točki 206. pobijane presude utvrdio da, iako je Ujedinjena Kraljevina u početku predvidjela izračun iznosa pristojbe na osnovi tržišnog udjela opskrbljivača električnom energijom u potražnji električne energije zabilježene tijekom takozvanih razdoblja „trijade”, odnosno tijekom triju polusatnih razdoblja koja bilježe najveću godišnju potrošnju električne energije u razdoblju od studenoga do veljače, Ujedinjena Kraljevina je u konačnici nakon javnog savjetovanja izmijenila načine izračuna pristojbe kako bi usvojila metodu opisanu u točki 134. ove presude.

139

Kao što to proizlazi iz točke 207. pobijane presude, Opći sud je smatrao da je, kad je riječ o izmjeni metode izračuna pristojbe namijenjene financiranju potpore, Komisija potvrdila stajalište Ujedinjene Kraljevine a da pritom nije razmotrila posljedice te izmjene na ukupan iznos potpore i prema tome proporcionalnost predmetne mjere.

140

Osim toga, u točki 210. pobijane presude prigovorio je Komisiji da nije provjerila potiče li se zaista i dalje novom metodom podmirivanja troškova jednako smanjenje potrošnje električne energije u vršnim razdobljima, osobito u obliku poticanja razvoja upravljanja potražnjom.

141

U točki 211. te presude dodao je da Komisija također nije provjerila ni utječe li usvojena metoda podmirivanja troškova na pristup tržištu – među ostalim, operatora upravljanja potražnjom – osobito povećanjem prepreka ulasku i širenju koje proizlaze iz snažnog položaja vertikalno uključenih pružatelja. Opći sud se u tom pogledu pozvao na točku 92. Smjernica 2014. – 2020.

142

Opći sud je stoga u točki 213. pobijane presude zaključio da je na Komisiji bilo da ispita moguć utjecaj izmjene metode podmirivanja troškova na proporcionalnost predmetne mjere i, prema tome, njezinu spojivost s unutarnjim tržištem. Stoga je smatrao da je činjenica da Komisija nije raspolagala potpunim informacijama o posljedicama izmjene metode podmirivanja troškova u okviru postupka prethodnog ispitivanja dodatna indicija o postojanju sumnji u pogledu spojivosti predmetne mjere s unutarnjim tržištem.

143

U tom pogledu valja podsjetiti na to da Komisija može donositi smjernice za utvrđivanje kriterija na temelju kojih namjerava ocijeniti spojivost mjera potpore koje planiraju države članice s unutarnjim tržištem. Donijevši takva pravila postupanja i najavivši njihovom objavom da će ih primjenjivati na slučajeve na koje se ona odnose, Komisija samu sebe ograničava u izvršavanju svoje diskrecijske ovlasti i načelno ne može odstupiti od primjene tih pravila kako ne bi bila sankcionirana, ovisno o okolnostima slučaja, zbog povrede općih načela prava kao što su jednako postupanje ili zaštita legitimnih očekivanja (presuda od 29. srpnja 2019., Bayerische Motoren Werke i Freistaat Sachsen/Komisija, C‑654/17 P, EU:C:2019:634, t. 81. i 82. i navedena sudska praksa).

144

U ovom je slučaju nesporno da u skladu sa Smjernicama 2014. – 2020. proporcionalnost mjere potpore čini jedan od relevantnih kriterija za ocjenu njezine spojivosti s jedinstvenim tržištem.

145

Budući da metoda podmirivanja podrazumijeva pristojbu odnosno porez koji plaćaju opskrbljivači električnom energijom, Komisija se također pozvala na sudsku praksu Suda u skladu s kojom, da bi se porez smatrao sastavnim dijelom mjere potpore, mora postojati obvezujuća namjenska veza između poreza i potpore na temelju relevantnog nacionalnog zakonodavstva u smislu da je prihod od poreza nužno vezan uz financiranje potpore. Ako takva veza postoji, prihod od poreza utječe izravno na visinu potpore i posljedično na ocjenu njezine spojivosti s unutarnjim tržištem (presude od 27. listopada 2005., Distribution Casino France i dr., C‑266/04 do C‑270/04, C‑276/04 i C‑321/04 do C‑325/04, EU:C:2005:657, t. 40. i od 3. ožujka 2020,. Vodafone Magyarország, C‑75/18, EU:C:2020:139, t. 27.).

146

U ovom slučaju, iako iz pobijane presude ne proizlazi da je prihod od pristojbe propisane u okviru metode podmirivanja troškova nužno vezan uz financiranje predmetne mjere, načini izračuna te pristojbe mogu utjecati, kao što je to Opći sud u bitnome smatrao u točkama 203. do 205. pobijane presude, na iznos potpore.

147

Naime, može se razumno pretpostaviti da opskrbljivači električnom energijom koji su dužnici pristojbe prebacuju njezin trošak u potpunosti ili djelomično na svoje korisnike, tako da pristojba u konačnici može utjecati na potrošnju električne energije i potaknuti njezino ograničenje. To pak podrazumijeva ograničenje traženih kapaciteta i posljedično potpore koja se isplaćuje u okviru predmetne mjere kako bi se ti kapaciteti osigurali.

148

Iz toga slijedi da se Općem sudu ne može prigovoriti da je počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da odabrana metoda podmirivanja troškova može biti relevantna za ocjenu proporcionalnosti predmetne mjere i prema tome za ocjenu njezine spojivosti s unutarnjim tržištem.

149

S obzirom na tu činjenicu, valja provjeriti je li Opći sud mogao osnovano smatrati, kao što je to učinio u točki 213. pobijane presude, da je nepostojanje „potpuni[h] informacija[…] o posljedicama izmjene metode podmirivanja troškova” indicija postojanja sumnji u spojivost predmetne mjere s unutarnjim tržištem.

150

U tom pogledu treba naglasiti da je Komisijina obveza bila da ocijeni spojivost predmetne mjere s unutarnjim tržištem, a ne da tu mjeru usporedi s drugom mjerom koju je ranije predvidjela Ujedinjena Kraljevina. Iz toga slijedi da se za puku činjenicu da je metoda financiranja predmetne mjere izmijenjena u odnosu na prvotno planiranu metodu ne može smatrati da sama po sebi opravdava postojanje sumnji u spojivost predmetne mjere s unutarnjim tržištem.

151

Tako, protivno onomu što je Opći sud presudio u točki 210. pobijane presude, nije bilo nužno da Komisija provjeri je li metodom podmirivanja troškova predviđenom predmetnom mjerom zadržan poticaj za smanjenje potrošnje električne energije istovjetan onomu koji bi proizišao iz prvotno planirane metode.

152

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da je, presudivši u točki 213. pobijane presude da je nepostojanje potpunih informacija u pogledu posljedica izmjene metode podmirivanja troškova indicija postojanja sumnji koje bi mogle opravdati Komisijino pokretanje formalnog istražnog postupka u odnosu na predmetnu mjeru, Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava.

153

Kao treće, Komisija osporava određene razloge iz pobijane presude koji se odnose na uvjete sudjelovanja operatora upravljanja potražnjom na tržištu kapaciteta. Nakon što je analizirao tri skupa argumenata koje je iznio Tempus, Opći sud je u točki 259. pobijane presude zaključio da su odnos između dražbi T‑4 i T‑1 kao i određeni uvjeti sudjelovanja operatora upravljanja potražnjom na tržištu kapaciteta trebali navesti Komisiju da sumnja, s jedne strane, u mogućnost da se predmetnom mjerom ostvare ciljevi koje je Ujedinjena Kraljevina navela u pogledu poticanja razvoja upravljanja potražnjom i, s druge strane, u njezinu spojivost sa zahtjevima iz Smjernica 2014. – 2020. u pogledu adekvatnih poticaja za operatore upravljanja potražnjom i, prema tome, u spojivost predmetne mjere s unutarnjim tržištem.

154

Taj se zaključak u bitnome temelji na dvama objašnjenjima Općeg suda koja Komisija osporava.

155

Kao prvo, Opći sud je u točki 243. pobijane presude prihvatio da se održavanjem dražbi T‑1 može potaknuti razvoj upravljanja potražnjom, ali je dodao da je Komisija trebala sumnjati u opseg tog učinka poticaja s obzirom na ograničenu količinu kapaciteta koji je rezerviran za dražbe T‑1 i nepostojanje izričite pravne odredbe kojom se potvrđuje jamstvo da će Ujedinjena Kraljevina na tim dražbama nabaviti najmanje 50 % rezervirane količine, utvrđeno u točki 242. pobijane presude.

156

Kao što na to podsjeća Komisija u uvodnoj izjavi 46. sporne odluke, ona je znala za obvezu Ujedinjene Kraljevine da na dražbama T‑1 pribavi najmanje 50 % količine kapaciteta rezerviranog četiri godine ranije.

157

Takva je obveza sastavni dio predmetne mjere u odnosu na koju je Komisija spornom odlukom odlučila da neće iznijeti prigovore (vidjeti u tom smislu presudu od 13. lipnja 2013., Ryanair/Komisija, C‑287/12 P, neobjavljenu, EU:C:2013:395, t. 67.).

158

Kao što je to nezavisni odvjetnik naveo u točki 170. svojeg mišljenja, da je Ujedinjena Kraljevina dodijelila potporu poput one predviđene predmetnom mjerom bez poštovanja te obveze, navedena potpora ne bi bila obuhvaćena spornom odlukom i stoga se za nju ne bi moglo smatrati da ju je Komisija odobrila.

159

Prema tome, pitanje je li Ujedinjena Kraljevina propisala obvezu navedenu u uvodnoj izjavi 46. sporne odluke u obliku izričite odredbe svojeg nacionalnog prava nije relevantno za ocjenu spojivosti predmetne mjere s unutarnjim tržištem. Nepostojanje takve odredbe stoga, protivno onomu što je presudio Opći sud, ne može biti izvor sumnje u tom pogledu.

160

Valja dodati da je u točki 241. pobijane presude Opći sud utvrdio da je količina kapaciteta rezerviranog za dražbe T‑1 ograničena u odnosu na količinu kapaciteta koja se prodaje na dražbama T‑4 i da, uostalom, dražbe T‑1 nisu ograničene samo na operatore upravljanja potražnjom.

161

Međutim, ta razmatranja sama po sebi ne mogu opravdati postojanje sumnji u spojivost predmetne mjere s unutarnjim tržištem na temelju navodno diskriminatornog ili nepovoljnog postupanja prema operatorima upravljanja potražnjom.

162

S jedne strane, Ujedinjena Kraljevina obvezala se ponuditi na dražbama T‑1 najmanje 50 % rezervirane količine, tako da je teško shvatiti zbog čega je Opći sud količinu kapaciteta rezerviranu za dražbe T‑1 kvalificirao kao „ograničenu”. S druge strane, činjenica da svi operatori mogu sudjelovati na dražbama T‑1 ne znači da su operatori upravljanja potražnjom podvrgnuti nepovoljnom ili diskriminatornom postupanju.

163

Kao drugo, Komisija osporava razloge navedene u točkama 256. i 257. pobijane presude koji su Opći sud naveli da u njezinoj točki 258. zaključi da je Komisija trebala sumnjati u osnovanost tvrdnje u skladu s kojom je Ujedinjena Kraljevina odredila najmanji prag za sudjelovanje na dražbama kapaciteta od 2 MW, što čini mjeru koja potiče razvoj upravljanja potražnjom.

164

U tom pogledu valja istaknuti da je, kao što to proizlazi iz točke 255. pobijane presude, u svojoj prijavi predmetne mjere Ujedinjena Kraljevina najnižu razinu praga za sudjelovanje od 2 MW prikazala kao nisku s obzirom na prag za sudjelovanje koji je National Grid donio u okviru drugih mjera i, prema tome, kao jednu od mjera kojima se omogućuje poticanje operatora upravljanja potražnjom na sudjelovanje na tržištu kapaciteta.

165

Međutim, iz pobijane presude ne proizlazi da se ta tvrdnja Ujedinjene Kraljevine osporavala u okviru primjedbi koje su Komisiji spontano podnesene. Usto, Komisija je u uvodnim izjavama 16. i 17. sporne odluke samo navela prag od 2 MW a da se pritom nije izjasnila o njegovoj povoljnosti ili nepovoljnosti za operatore upravljanja potražnjom.

166

Kao što to proizlazi iz točke 253. pobijane presude, tek je u odgovoru na Komisijine argumente iznesene u njezinu odgovoru na tužbu pred Općim sudom Tempus istaknuo da je utvrđivanje najniže razine praga za sudjelovanje od 2 MW prepreka za sudjelovanje operatora upravljanja potražnjom na tržištu kapaciteta.

167

Nakon što je u točki 254. pobijane presude proglasio dopuštenim argument društva Tempus unatoč njegovu iznošenju u kasnijoj fazi postupka, Opći sud je, s jedne strane, u točki 256. te presude utvrdio da je prag za sudjelovanje na tržištu kapaciteta PJM – koji je Ujedinjena Kraljevina izričito navela kao mjerilo u svojoj prijavi u prilog svojoj tvrdnji u skladu s kojom predmetna mjera omogućuje razvoj sektora upravljanja potražnjom – bio tek 100 kW, odnosno da je bio 20 puta niži.

168

S druge strane, u točki 257. pobijane presude Opći sud je naveo da, iako su operatori upravljanja potražnjom zaista imali mogućnost udruživanja nekoliko jedinica kako bi dosegnuli najnižu razinu praga za sudjelovanje od 2 MW, oni su trebali plaćati jamstvo za ozbiljnost ponude za svih 2 MW čak i ako se samo dio te količine, iako minimalan, sastojao od nepotvrđenih kapaciteta upravljanja potražnjom. Prema stajalištu Općeg suda, iznos jamstva za ozbiljnost ponude može biti prepreka ulasku novih operatora upravljanja potražnjom.

169

Na temelju tih je razmatranja Opći sud u točki 258. pobijane presude zaključio da je Komisija trebala sumnjati u osnovanost tvrdnje u skladu s kojom je utvrđivanje najnižeg praga za sudjelovanje na dražbama kapaciteta od 2 MW činilo mjeru koja potiče razvoj upravljanja potražnjom.

170

Kao prvo valja utvrditi da je, kao što je to nezavisni odvjetnik naveo u točki 177. svojeg mišljenja, prag za sudjelovanje koji je usvojio National Grid u okviru drugih mjera doista bio viši od 2 MW a da pritom nije nužno razmotriti je li Opći sud pravilno proglasio dopuštenim Tempusov argument koji se odnosi na najniži prag za sudjelovanje, što Komisija osporava. Stoga tvrdnja Ujedinjene Kraljevine iz točke 255. pobijane presude nije netočna, što, uostalom, Opći sud nije ni utvrdio.

171

Kao drugo, Opći sud u točki 256. pobijane presude uopće nije naveo razloge koji bi mogli opravdati usporedbu između praga za sudjelovanje na tržištu kapaciteta PJM i onog predviđenog u okviru predmetne mjere. Činjenica na koju se poziva Opći sud, da se Ujedinjena Kraljevina pozivala na tržište kapaciteta PJM u prilog svojoj tvrdnji u skladu s kojom ta mjera omogućuje razvoj sektora upravljanja potražnjom, sama po sebi ne opravdava takvu usporedbu.

172

Kao treće, valja utvrditi da je u točki 258. pobijane presude Opći sud samo naveo da je Komisija trebala sumnjati u tvrdnju prema kojoj je utvrđivanje najniže razine praga za sudjelovanje od 2 MW mjera kojom se potiče razvoj upravljanja potražnjom.

173

Međutim, čak i pod pretpostavkom da su sumnje u pogledu povoljnosti utvrđivanja najnižeg praga za sudjelovanje od 2 MW za razvoj upravljanja potražnjom opravdane, ta okolnost ne znači nužno da je navedeni prag nepovoljan za takav razvoj u smislu da čini važnu prepreku za sudjelovanje operatora upravljanja potražnjom na tržištu kapaciteta.

174

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da se zaključak Općeg suda iz točke 259. pobijane presude – naveden u točki 153. ove presude – ne može opravdati ni razmatranjima iz točaka 242. i 243. pobijane presude koja se odnose na nepostojanje odredbe nacionalnog prava Ujedinjene Kraljevine koja jamči prodaju na dražbama T‑1 najmanje 50 % kapaciteta rezerviranog četiri godine ranije kao ni razmatranjima iz točaka 256. do 258. pobijane presude koja se odnose na sumnje koje je Komisija trebala imati u pogledu povoljnosti određivanja najnižeg praga za sudjelovanje na tržištu kapaciteta od 2 MW za operatore upravljanja potražnjom.

175

Posljedično, s obzirom na to da zaključak naveden u točki 259. pobijane presude sadržava pogrešku koja se tiče prava, drugi dio jedinog žalbenog razloga treba prihvatiti.

176

Budući da su dva dijela jedinog žalbenog razloga osnovana, valja ukinuti pobijanu presudu.

177

U skladu s člankom 61. prvim stavkom drugom rečenicom Statuta Suda Europske unije, Sud u slučaju ukidanja odluke Općeg suda može sâm konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta.

178

U ovom slučaju, uzimajući osobito u obzir okolnost da se tužba za poništenje koju je Tempus podnio u predmetu T‑793/14 temelji na razlozima koji su bili predmet kontradiktorne rasprave pred Općim sudom i čije razmatranje ne zahtijeva donošenje nikakve dodatne mjere upravljanja postupkom ili izvođenja dokaza u spisu, Sud smatra da stanje postupka povodom tužbe omogućuje donošenje presude te da o tužbi treba konačno odlučiti (vidjeti analogijom presudu od 8. rujna 2020., Komisija i Vijeće/Carreras Sequeros i dr., C‑119/19 P i C‑126/19 P, EU:C:2020:676, t. 130.).

179

Kao zainteresirana stranka i kako bi osigurao zaštitu postupovnih prava koja ima na temelju članka 108. stavka 2. UFEU‑a i članka 6. stavka 1. Uredbe br. 659/1999, Tempus u prilog svojoj tužbi ističe dva tužbena razloga, od kojih se prvi temelji na povredi članka 108. stavka 2. UFEU‑a, povredi načela nediskriminacije, proporcionalnosti i zaštite legitimnih očekivanja kao i na pogrešnoj ocjeni činjenica, a drugi na nedostatnom obrazloženju.

180

Prvi tužbeni razlog podijeljen je na sedam dijelova. U prilog prvom dijelu, koji se temelji na pogrešnoj ocjeni potencijala upravljanja potražnjom, Tempus ističe elemente koje je Opći sud razmatrao u točkama 136. do 158. pobijane presude, pod naslovom „Dostupni elementi o potencijalu upravljanja potražnjom”. Međutim, zbog razloga navedenih u točkama 117. do 122. ove presude, tim elementima ne može se dokazati da je ocjena potencijala upravljanja potražnjom trebala izazvati sumnje u spojivost predmetne mjere s unutarnjim tržištem i da su te sumnje trebale navesti Komisiju na pokretanje formalnog istražnog postupka. Prema tome, prvi dio prvog tužbenog razloga treba odbiti.

181

U okviru drugog dijela prvog tužbenog razloga Tempus se poziva na elemente koje je Opći sud razmatrao u točkama 160. do 193. pobijane presude, pod naslovom „Trajanje ugovorâ o kapacitetu”. Međutim, iz točaka 129. do 133. ove presude proizlazi da se tim elementima ne dokazuje da je Komisija trebala imati sumnje u spojivost predmetne mjere s unutarnjim tržištem. Prema tome, drugi dio prvog tužbenog razloga također treba odbiti.

182

Trećim dijelom prvog tužbenog razloga Tempus u bitnome ističe da su uvjeti sudjelovanja na različitim dražbama predviđeni predmetnom mjerom bili takvi da su dovodili do de facto isključenja operatora upravljanja potražnjom s prvih dražbi T‑4. Taj dio treba odbiti kao neosnovan zbog razloga navedenih u točkama 231. do 235. pobijane presude, koje Sud potvrđuje.

183

Četvrtim dijelom Tempus iznosi argumente koji se odnose na način podmirivanja troškova, kako su oni sažeti u točkama 194. do 197. pobijane presude. Zbog razloga iznesenih u točkama 150. i 151. ove presude, ti argumenti ne pokazuju da je Komisija trebala sumnjati u spojivost predmetne mjere s unutarnjim tržištem. Prema tome, četvrti dio treba odbiti.

184

U petom dijelu Tempus tvrdi da se predmetnom mjerom diskriminira operatore upravljanja potražnjom na način da se jednako postupa prema svim sudionicima na trajnim dražbama i da ih se sve obvezuje, uključujući te operatore, da podnesu ponude za pokrivanje nedostataka kapaciteta neograničenog trajanja.

185

Taj dio treba odbiti kao neosnovan. Naime, nesporno je da se obveza podnošenja ponuda za nedostatke kapaciteta neograničenog trajanja nameće svim operatorima, pri čemu je cilj te obveze, kao što je to Komisija objasnila, postići razinu sigurnosti opskrbe koja je viša od one dobivene podnošenjem ponuda ograničenih na pokrivanje nedostataka kapaciteta ograničenog trajanja. U tim se okolnostima ne može smatrati ni da postoji diskriminatorno postupanje prema operatorima upravljanja potražnjom ni da je Komisija trebala sumnjati u spojivost predmetne mjere s unutarnjim tržištem zbog obveze podnošenja ponuda za pokrivanje nedostataka kapaciteta neograničenog trajanja.

186

U šestom dijelu Tempus ističe da činjenica da svi sudionici na tržištu kapaciteta podliježu istoj obvezi jamstva za ozbiljnost ponude može uzrokovati problem ulaska na tržište operatorima upravljanja potražnjom zbog toga što je sektor upravljanja potražnjom tek u svojim počecima. Taj dio treba odbiti kao neosnovan zbog razloga navedenih u točkama 249. do 252. pobijane presude, koje Sud potvrđuje.

187

Naposljetku, u sedmom dijelu Tempus tvrdi da predmetna mjera izaziva sumnje u pogledu spojivosti s unutarnjim tržištem jer se tom mjerom operatorima upravljanja potražnjom ne plaća naknada za uštede gubitaka pri prijenosu i distribuciji električne energije. Prema Tempusovu mišljenju, kapacitetom koji su osigurali operatori upravljanja potražnjom smanjuje se ne samo ukupan iznos traženog kapaciteta koji se nalazi na tržištu kapaciteta nego se i za otprilike 7 do 8 % smanjuje iznos kapaciteta koji je izgubljen pri prijenosu i distribuciji električne energije. Tempus ističe da tako ostvarene uštede trebaju biti uključene u naknadu za operatore upravljanja potražnjom kako bi se stvorio poticaj čiji je cilj poboljšati učinkovitost mreže. Taj dio također treba odbiti zbog razloga navedenih u točkama 263. do 266. pobijane presude, koje Sud potvrđuje.

188

Prema tome, prvi tužbeni razlog treba odbiti.

189

U prilog drugom tužbenom razlogu, koji se temelji na nedostatnom obrazloženju sporne odluke, Tempus ističe sedam argumenata.

190

Kao prvo, kad je riječ o ocjeni potencijalne uloge upravljanja potražnjom na tržištu kapaciteta u Ujedinjenoj Kraljevini Tempus ističe da sporna odluka sadržava kontradiktorno obrazloženje. Naime, iako se u uvodnoj izjavi 107. te odluke poziva na „razvijene pružatelje usluga upravljanja potražnjom” u uvodnoj izjavi 131. navedene odluke navodi se da je sektor upravljanja potražnjom „tek u svojim začecima”. Ta proturječnost u obrazloženju dokazuje da Komisija nije pravilno ocijenila ulogu koju upravljanje potražnjom ima i može imati na tržištu kapaciteta Ujedinjene Kraljevine.

191

Kao drugo, kad je riječ o trajanju ugovora, Tempus ističe da Komisija nije objasnila, s jedne strane, zašto rokovi za provedbu novih ulaganja koji su potrebni operatorima upravljanja potražnjom za stavljanje na raspolaganje kapaciteta nisu uzeti u obzir, pri čemu su samo rokovi za provedbu proizvođača navedeni u uvodnoj izjavi 134. sporne odluke, i, s druge strane, zašto ona smatra, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 152. navedene odluke, da ugovori dostupni operatorima upravljanja potražnjom „imaju dostatno trajanje za ugovore o kapacitetu povezane s novim ulaganjima” i da „omogućuju novim sudionicima ostvarivanje nužnog financiranja i stoga smanjenja opasnosti od tržišnog monopola”.

192

Kao treće, kad je riječ o izboru operatora upravljanja potražnjom između sudjelovanja na prijelaznim dražbama i na trajnim dražbama, Tempus ističe da, iako je Komisija u točki 128. sporne odluke potvrdila da su prijelazne dražbe namijenjene poboljšanju upravljanja potražnjom, ona nije objasnila zašto bi uzajamno isključenje tih dražbi poboljšalo to upravljanje potražnjom. Ona također nije objasnila u čemu se sastoji nedostatak „tehničke učinkovitosti potrebne za rješavanje problema adekvatnosti proizvodnje” koji bi mogao opravdati takvo isključenje, kao što je to propisano točkom 232. podtočkom (a) Smjernica 2014. – 2020.

193

Kao četvrto, kad je riječ o metodi podmirivanja troškova, Komisija se u spornoj odluci ograničila na ispitivanje pitanja sadržava li predmetna mjera bilo kakav učinak poticaja, čak i ako je taj učinak minimalan i neprikladan da bi se na otkriveno nefunkcioniranje tržišta odgovorilo na najučinkovitiji i najjeftiniji način. Posljedično, Komisija nije razmotrila probleme koji proizlaze iz činjenice da odabrana metoda podmirivanja troškova ne naglašava cjenovni signal za potrošače u pogledu njihove energetske potrošnje u razdobljima potražnje koja se nazivaju trijada te je stoga povrijedila svoju obvezu obrazlaganja.

194

Kao peto, Komisija se u spornoj odluci nije bavila pitanjem primjene ugovora koji pokrivaju nedostatke kapaciteta neograničenog trajanja umjesto ugovora ograničenog trajanja u okviru trajnih dražbi.

195

Kao šesto, Komisija se u navedenoj odluci nije bavila ni pitanjem zahtjeva za postojanje jamstva za ozbiljnost ponude na dražbama i stoga nije objasnila zašto bi operatori upravljanja potražnjom trebali imati obvezu podnošenja istog jamstva kao i proizvođači.

196

Kao sedmo, sporna odluka nije dovoljno obrazložena kad je riječ o nepostojanju dodatne naknade u slučaju ograničenja gubitaka u prijevozu i distribuciji zahvaljujući upravljanju potražnjom. Uvodna izjava 140. te odluke cirkularne je prirode i ne odgovara operatorima upravljanja potražnjom, koji prigovaraju da izbjegavanje gubitaka u prijevozu i distribuciji povećava kapacitet dostupan na mreži. Komisija je trebala objasniti zašto je neuzimanje u obzir ograničenja gubitaka koja su ostvarila poduzeća upravljanja potražnjom objektivno opravdano.

197

Komisija i Ujedinjena Kraljevina osporavaju Tempusove argumente.

198

Valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, obrazloženje koje zahtijeva članak 296. stavak 2. UFEU‑a treba prilagoditi prirodi predmetnog akta te treba jasno i nedvosmisleno iznijeti rasuđivanje institucije koja je donijela akt, kako bi se zainteresiranima omogućilo da se upoznaju s objašnjenjem poduzete mjere, a nadležnom sudu da izvrši svoj nadzor. Zahtjev obrazloženosti mora se ocijeniti s obzirom na okolnosti predmetnog slučaja, osobito sadržaj akta, prirodu navedenih razloga i interes koji adresati akta ili druge osobe na koje se akt izravno i osobno odnosi mogu imati u dobivanju objašnjenja. U obrazloženju nije potrebno podrobno navoditi sve relevantne činjenične i pravne okolnosti, s obzirom na to da se pitanje ispunjava li obrazloženje akta zahtjeve iz članka 296. UFEU‑a mora ocjenjivati ne samo u odnosu na njegov tekst nego i na njegov kontekst i na sva pravna pravila kojima se uređuje predmetno područje (presude od 1. srpnja 2008., Chronopost i La Poste/UFEX i dr., C‑341/06 P i C‑342/06 P, EU:C:2008:375, t. 88. i od 22. prosinca 2008., British Aggregates/Komisija, C‑487/06 P, EU:C:2008:757, t. 172.).

199

Konkretnije, kad je, kao u ovom slučaju, riječ o odluci o neospornosti na temelju članka 108. stavka 3. UFEU‑a, Sud je već imao priliku pojasniti da takva odluka, donesena u kratkim rokovima, treba sadržavati samo razloge zbog kojih Komisija smatra da ne postoje ozbiljne poteškoće u ocjeni spojivosti predmetne mjere s unutarnjim tržištem i da se čak i sažeto obrazloženje te odluke treba smatrati dostatnim u pogledu obveze obrazlaganja koju predviđa članak 296. stavak 2. UFEU‑a ako se u njemu ipak jasno i nedvosmisleno navode razlozi zbog kojih je Komisija smatrala da takve poteškoće ne postoje, pri čemu je pitanje osnovanosti tog obrazloženja različito od tog zahtjeva (presude od 15. lipnja 1993., Matra/Komisija, C‑225/91, EU:C:1993:239, t. 48.; od 22. prosinca 2008., Régie Networks, C‑333/07, EU:C:2008:764, t. 65., 70. i 71. i od 27. listopada 2011., Austrija/Scheucher‑Fleisch i dr., C‑47/10 P, EU:C:2011:698, t. 111.).

200

S obzirom na ta razmatranja valja redom ispitati sedam argumenata koje Tempus iznosi u okviru drugog tužbenog razloga.

201

Kad je riječ o prvom argumentu, valja navesti da između uvodnih izjava 107. i 131. sporne odluke ne postoji proturječnost. Naime, dok se u uvodnoj izjavi 107. sažima argumentacija Ujedinjene Kraljevine koja se odnosi na nužnu razliku između razvijenih operatora upravljanja potražnjom i onih koji još nisu razvijeni i kojima je potrebna potpora, u uvodnoj izjavi 131. navodi se Komisijina ocjena u pogledu primjerenosti potpore, u skladu s kojom je sektor upravljanja potražnjom u cjelini tek u svojim počecima.

202

Kad je riječ o drugom argumentu, koji se odnosi na uvodne izjave 134. i 152. sporne odluke, valja utvrditi da je uvodna izjava 152., u skladu s kojom će dostatno trajanje novih ugovora o kapacitetu za nova ulaganja omogućiti novim sudionicima na tržištu da osiguraju nužno financiranje, sastavljena na općenit način i ne odnosi se na posebnu kategoriju operatora. Iako se iz uvodne izjave 134. te odluke može zaključiti da su rokovi za provedbu operatora potražnje različiti i eventualno dulji od onih za ostale operatore, uzimajući u obzir također sudsku praksu navedenu u točkama 198. i 199. ove presude, za Komisiju nije ni na koji način bilo nužno da u uvodnoj izjavi 152. navedene odluke izričito navede najprimjerenije trajanje ugovora koje operatori upravljanja potražnjom mogu sklopiti.

203

Kad je riječ o trećem argumentu, koji se odnosi na uvodnu izjavu 128. sporne odluke, valja navesti da je Komisija u njoj navela da je, kao što je to već navedeno u uvodnim izjavama 88. do 94. te odluke, Ujedinjena Kraljevina proučavala ili provodila dodatne mjere kako bi, među ostalim, poboljšala upravljanje potražnjom. Naime, uvodna izjava 89. navedene odluke osobito se odnosi na činjenicu da Ujedinjena Kraljevina koristi prilike za upravljanje potražnjom. Iz toga slijedi da se Komisiji ne može prigovoriti nepostojeće ili nedostatno obrazloženje tog dijela sporne odluke.

204

Pitanje omogućuje li – s obzirom na činjenicu da operatori upravljanja potražnjom mogu sklopiti ugovor na prijelaznim ili trajnim dražbama, ali ne na objema vrstama dražbe – predmetna mjera poboljšanje upravljanja potražnjom i poštuje li točku 232. podtočku (a) Smjernica 2014. – 2020. proizlazi iz osnovanosti obrazloženja i, prema tome, iz materijalne zakonitosti sporne odluke, koja se razlikuje od pitanja poštovanja bitnog postupovnog zahtjeva koji čini obveza obrazlaganja (vidjeti analogijom presudu od 10. srpnja 2008., Bertelsmann i Sony Corporation of America/Impala, C‑413/06 P, EU:C:2008:392, t. 181. i navedenu sudsku praksu).

205

Osim toga, pitanje navedeno u prethodnoj točki ove presude predmet je trećeg dijela prvog tužbenog razloga, koji je, kao što to proizlazi iz točke 182. ove presude, odbijen.

206

Četvrti Tempusov argument, koji se odnosi na metodu podmirivanja troškova, također se odnosi na osporavanje osnovanosti obrazloženja sporne odluke, a ne na Komisijino poštovanje obveze obrazlaganja. Iz točke 183. ove presude proizlazi da je taj argument odbijen.

207

Kad je riječ o petom argumentu, koji se odnosi na navodni Komisijin propust da se u spornoj odluci bavi pitanjem primjene ugovora o kapacitetu neograničenog trajanja umjesto ugovora o kapacitetu ograničenog trajanja, točno je da se odabir ugovora iz prve kategorije umjesto iz druge nije analizirao u spornoj odluci. Međutim, kao što je to nezavisni odvjetnik naveo u točki 188. svojeg mišljenja, s obzirom na, s jedne strane, činjenicu da to pitanje nije istaknuto pred Komisijom prilikom prethodnog ispitivanja predmetne mjere i, s druge strane, sudsku praksu navedenu u točkama 198. i 199. ove presude, Komisiji se ne može prigovoriti povreda obveze obrazlaganja zbog toga što se nije posebno bavila tim pitanjem u spornoj odluci.

208

Isto vrijedi, u bitnome zbog istih razloga, za šesti Tempusov argument, koji se temelji na navodnom Komisijinu propustu da u spornoj odluci objasni zbog čega su operatori upravljanja potražnjom za sudjelovanje na dražbama trebali dati isto jamstvo kao proizvođači električne energije.

209

U uvodnoj izjavi 26. sporne odluke navodi se da su za sudjelovanje na dražbama potencijalne jedinice proizvodnje ili upravljanja potražnjom obvezne posjedovati jamstvo kako bi potvrdile ozbiljnost svojeg sudjelovanja na dražbama i da doista namjeravaju ustanoviti operativnu jedinicu najkasnije početkom godine isporuke. Budući da pitanje eventualnog različitog postupanja prema operatorima upravljanja potražnjom, kad je riječ o obvezi uspostave jamstva, nije istaknuto u fazi prethodnog ispitivanja – uključujući u primjedbama koje su Komisiji spontano podnesene – ona nije bila obvezna u spornoj odluci navesti razloge zbog kojih se nije tražilo takvo različito postupanje kako bi ispoštovala obvezu obrazlaganja.

210

Naposljetku, kad je riječ o pitanju nepostojanja dodatne naknade na tržištu kapaciteta u slučaju ograničenja gubitaka u prijevozu i distribuciji električne energije zahvaljujući upravljanju potražnjom, valja podsjetiti na to da je u uvodnoj izjavi 140. sporne odluke Komisija ocijenila da je, s obzirom na cilj predmetne mjere, nepostojanje dodatne naknade za operatore upravljanja potražnjom na toj osnovi opravdano. Iako relativno sažeta, ta je naznaka bila dostatna kako bi se mogli razumjeti razlozi zbog kojih Komisija nije smatrala da bi nepostojanje takve dodatne naknade moglo izazvati sumnju u spojivost predmetne mjere s unutarnjim tržištem.

211

Kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 204. ove presude, pitanje poštovanja obveze obrazlaganja, kad je riječ o tom dijelu sporne odluke, treba razlikovati od pitanja osnovanosti tog obrazloženja. Iz točke 187. ove presude proizlazi da su Tempusovi argumenti koji se odnose na potonje pitanje odbijeni.

212

Iz svega prethodno navedenog proizlazi da drugi tužbeni razlog treba odbiti, kao i tužbu u cijelosti.

213

U skladu s člankom 184. stavkom 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana ili kad je osnovana i Sud sâm konačno odluči o sporu, on odlučuje o troškovima.

214

U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, koji se primjenjuje na žalbeni postupak na temelju njegova članka 184. stavka 1., stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

215

U ovom slučaju, s obzirom na to da Tempus nije uspio u postupku i da je Komisija zatražila da on snosi troškove postupaka pred Općim sudom i Sudom, Tempusu valja naložiti snošenje troškova tih postupaka. Budući da Ujedinjena Kraljevina nije iznijela zahtjev za snošenje troškova, snosit će vlastite troškove.

216

U skladu s člankom 140. stavkom 1. Poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, države članice koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Posljedično, Republika Poljska, kao intervenijent u postupku pred Sudom, snosit će vlastite troškove.

Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) proglašava i presuđuje: