1

Svojom žalbom FLSmidth & Co. A/S (u daljnjem tekstu: FLSmidth) zahtijeva poništenje presude Općeg suda FLSmidth/Komisija (T‑65/06, EU:T:2012:103, u daljnjem tekstu: pobijana presuda), kojom je Opći sud djelomično odbio njegovu tužbu za poništenje odluke Komisije C(2005) 4634 final od 30. studenoga 2005. o postupku primjene članka 81. [UEZ‑a] (Predmet COMP/F/38.354 – Industrijske vreće) (u daljnjem tekstu: sporna odluka) ili podredno, ukidanje ili smanjenje novčane kazne koja mu je izrečena.

2

FLSmidth je društvo majka u grupi društava koja posluju u području inženjerstva, rudarskih djelatnosti i građevinarstva. Jedno od tih društava je FLS Plast A/S (u daljnjem tekstu: FLS Plast), koje je nekadašnje društvo majka Trioplast Wittenheim SA‑a (prije Silvallac SA, u daljnjem tekstu: Trioplast Wittenheim), proizvođača plastičnih industrijskih vreća, folija i crijeva u Wittenheimu (Francuska).

3

Tijekom prosinca 1990. FLS Plast je stekao 60% dionica Trioplast Wittenheima. Preostalih 40% je FLS Plast stekao u prosincu 1991. Prodavatelj je bilo francusko društvo Cellulose du Pin, član grupe u vlasništvu Compagnie de Saint‑Gobain SA.

4

Sa svoje strane FLS Plast je prodao Trioplast Wittenheim tijekom 1999. godine Trioplanex France SA‑u, francuskom društvu kćeri Trioplast Industrier AB‑a (u daljnjem tekstu: Trioplast Industrier), koje je društvo majka grupe Trioplast. Taj je prijenos imao učinak od 1. siječnja 1999.

5

U studenom 2001. British Polythene Industries obavijestio je Komisiju Europskih zajednica o postojanju zabranjenog sporazuma, u koji je FLS Plast navodno bio uključen, u sektoru plastičnih industrijskih vreća.

6

Nakon što je tijekom 2002. izvršila provjere u prostorijama, osobito, Trioplast Wittenheima, Komisija je tijekom 2002. i 2003. uputila zahtjeve za pružanje informacija odnosnim društvima, uključujući i potonjem. Dopisom od 19. prosinca 2002., nadopunjenim dopison od 16. siječnja 2003., Trioplast Wittenheim je naveo da želi surađivati u Komisijinoj istrazi, u okviru Obavijesti Komisije o neizricanju kazni i smanjenju kazni u slučajevima zabranjenih sporazuma (SL 1996, C 207, str. 4., u daljnjem tekstu: Obavijest o oslobođenju od kazne).

7

Dana 30. studenoga 2005. Komisija je donijela spornu odluku u kojoj je u članku 1. stavku 1. točki (h) navela da su FLSmidth i FLS Plast od 31. prosinca 1990. do 19. siječnja 1999. povrijedili članak 81. UEZ‑a sudjelujući u nizu sporazuma i usklađenih djelovanja u sektoru industrijskih vreća od plastike u Belgiji, Njemačkoj, Španjolskoj, Francuskoj, Luksemburgu i Nizozemskoj, koji su se odnosili na određivanje cijena i uspostavu zajedničkih modela izračunavanja cijena, podjelu tržišta i dodjele prodajnih kvota, podjele kupaca, poslova i narudžbi, usklađeno dostavljanje ponuda na određene javne natječaje i razmjenu individualiziranih informacija.

8

U članku 2. stavku 1. točki (f) sporne odluke Komisija je Trioplast Wittenheimu izrekla novčanu kaznu od 17,85 milijuna eura, uzimajući u obzir smanjenje od 30% dodijeljeno u skladu s Obavijesti o oslobođenju od kazne. U odnosu na taj iznos FLSmidth i FLS Plast odgovorni su solidarno u visini od 15,30 milijuna eura, a Trioplast Industrier odgovoran je u visini od 7,73 milijuna eura.

9

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 24. veljače 2006. FLSmidth je pokrenuo postupak protiv sporne odluke. Tražio je poništenje te odluke u mjeri u kojoj se na njega odnosi ili, podredno, smanjenje iznosa novčane kazne u visini kojeg je solidarno odgovoran.

10

U prilog osnovanosti svoje tužbe žalitelj je naveo dva tužbena razloga. Prvi tužbeni razlog, istaknut kao glavni, temeljio se na povredi članka 23. stavka 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [81. UEZ‑a] i [82. UEZ‑a] (SL 2003, L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.), zbog pripisivanja FLSmidthu odgovornosti za protupravno ponašanje Trioplast Wittenheima. Drugi tužbeni razlog naveden je u prilog osnovanosti podredno iznesenog zahtjeva FLSmidtha. FLSmidth je smatrao da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava učinivši ga odgovornim za plaćanje novčane kazne u iznosu koji je pretjeran, neproporcionalan, proizvoljan i diskriminatoran.

11

Pobijanom presudom Opći sud je poništio spornu odluku jer i utoliko što je smatrao FLSmidtha odgovornim za protupravno ponašanje tijekom razdoblja između 31. prosinca 1990. i 31. prosinca 1991. Opći sud je stoga smanjio iznos plaćanja za koje je FLSmidth bio solidarno odgovoran na temelju članka 2. točke (f) sporne odluke na 14,45 milijuna eura. U preostalom je dijelu odbio tužbu.

12

FLSmidth od Suda zahtijeva da:

13

Komisija od Suda zahtijeva da:

14

U prilog osnovanosti svojih zahtjeva FLSmidth ističe šest žalbenih razloga, od kojih su treći do šesti podneseni u prilog podredno istaknutih zahtjeva.

15

FLSmidth od Suda zahtijeva da, nakon ukidanja pobijane presude, sam odluči o tužbenim razlozima istaknutima protiv sporne odluke.

16

Prema mišljenju FLSmidtha, Opći sud je počinio pogrešku prihvativši u točkama 20. do 40. pobijane presude pravni kriterij koji je primijenila Komisija kako bi zaključio da FLSmidth nije opovrgnuo pretpostavku odgovornosti za protupravno ponašanje u pitanju, koja proizlazi iz 100% udjela koji je neizravno držao u Trioplast Wittenheimu.

17

FLSmidth ističe u tom pogledu da pretpostavka odgovornosti koju je Opći sud primijenio povređuje pravilo o pretpostavci nedužnosti. Naime, primjena te pretpostavke odgovornosti, kako ju je proveo Opći sud, čini je u biti neoborivom. Pobijana presuda stoga povređuje članak 6. stavak 2. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP) i članak 48. stavak 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja). U svakom slučaju, FLSmidth smatra da je podnio dokaze koji mogu opovrgnuti navedenu pretpostavku.

18

Komisija podnosi prigovor nedopuštenosti protiv ovog žalbenog razloga jer nije bio iznesen pred Općim sudom. Nadalje, navedeni žalbeni razlog u potpunosti je apstraktnog karaktera. FLSmidth nije naveo točke pobijane presude u kojima je Opći sud navodno počinio pogrešku na koju se poziva. Podredno, Komisija ističe da je pretpostavka u pitanju u skladu s EKLJP‑om i Poveljom. Pored toga, Komisija nadodaje da se mogla osloniti na druge indicije kako bi pokazala da FLSmidth ima odlučujući utjecaj na Trioplast Wittenheim.

19

U svojoj replici FLSmidth smatra da njegov žalbeni razlog nije nov, već da predstavlja razvoj njegove argumentacije iz prvog stupnja. FLSmidth u točkama 18. do 24. žalbe točno naznačuje navod pobijane presude kojem prigovara kao i argumentaciju koju iznosi.

20

Komisija u svojem odgovoru na repliku osporava te tvrdnje.

21

Što se tiče dopuštenosti prvog žalbenog razloga, potrebno je najprije podsjetiti da FLSmidth u svojoj tužbi u prvom stupnju ne ističe da je Komisija povrijedila članak 48. Povelje i članak 6. stavak 2. EKLJP‑a pripisavši mu odgovornost za protupravno ponašanje Trioplast Wittenheima.

22

Međutim, valja ustvrditi da je FLSmidth u točki 81. te tužbe, osim raznih drugih argumenata kojima teži dokazati da mu Komisija nije morala pripisati odgovornost, ispravno naveo da bi „[s]vaki drukčiji zaključak podrazumijevao da pretpostavka o pripisivanju odgovornosti koja proizlazi iz držanja 100% udjela u društvu kćeri nižeg ranga predstavlja neoborivu pretpostavku o činjenicama“. Međutim time je FLSmidth osporio, premda vrlo sažeto, zakonitost kriterija kojih se Komisija držala kako bi mu pripisala odgovornost za protupravno ponašanje u pitanju. U tim uvjetima pojašnjenje FLSmidtha u žalbi pred Sudom, prema kojem su ti kriteriji nezakoniti, osobito zato što povređuju članak 48. Povelje i članak 6. stavak 2. EKLJP‑a, predstavlja razvoj argumentacije iznesene pred Općim sudom, koja je stoga dopuštena u žalbenom stadiju.

23

Što se tiče, kao drugo, navodno apstraktnog karaktera prvog žalbenog razloga i činjenice da FLSmidth nije naveo točke pobijane presude koje bi sadržavale pogrešku, dovoljno je ustvrditi da predbacivanje FLSmidtha Općem sudu na dovoljno konkretan način proizlazi iz točaka 17. do 24. žalbe i da, u njezinoj točki 18., ovo društvo izričito prigovara na točke 20. do 40. pobijane presude.

24

Stoga je prvi žalbeni razlog koji je istaknuo FLSmidth dopušten.

25

Što se tiče, prije svega, navodne nezakonitosti pretpostavke, primijenjene u pravu Unije u području tržišnog natjecanja, o stvarnom izvršavanju od strane društva koje izravno ili neizravno drži sveukupni ili gotovo sveukupni kapital drugog društva, o odlučujućem utjecaju na potonje društvo, valja podsjetiti da ta pretpostavka proizlazi iz ustaljene sudske prakse (vidjeti, osobito, presudu Dow Chemical/Komisija, C‑179/12 P, EU:C:2013:605, t. 56. i navedenu sudsku praksu) i da ni na koji način ne predstavlja povredu prava zaštićenih člankom 48. Povelje i člankom 6. stavkom 2. EKLJP‑a.

26

Suprotno navodima žalitelja, Opći sud je dakle bez počinjenja pogreške koja se tiče prava, u točki 22. i pratećim točkama pobijane presude, podsjetio na načela koja proizlaze iz sudske praksa Suda, koja se odnose na uvjete u kojima u grupi društava društvo majka, poput FLSmidtha, može biti solidarno odgovorno za protutržišno ponašanje pripisano društvu koje pripada toj istoj grupi, to jest u ovom slučaju Trioplast Wittenheimu.

27

Stoga je Opći sud također ispravno u točki 23. pobijane presude osobito smatrao da je na temelju te sudske prakse Komisija mogla pretpostaviti da je FLSmidth, makar neizravno, izvršavao odlučujući utjecaj na ponašanje Trioplast Wittenheima između 31. prosinca 1991. i 19. siječnja 1999., s obzirom na 100%-tni udio koji je FLSmidth držao u FLS Plastu i udio, također 100%-tni, koji je potonje društvo držalo u Trioplast Wittenheimu.

28

Nadalje, što se tiče argumenta prema kojem je njezina konkretna primjena, kako ju je primijenila Komisija i potvrdio Opći sud, učinila navedenu pretpostavku neoborivom, dovoljno je podsjetiti da činjenica da je teško podnijeti protudokaz potreban za opovrgavanje te pretpostavke ne podrazumijeva, sama po sebi, da je pretpostavka neoboriva (vidjeti, među ostalim, presudu ENI/Komisija, C‑508/11 P, EU:C:2013:289, t. 68. i navedenu sudsku praksu).

29

Konačno, što se tiče tvrdnje prema kojoj je FLSmidth stvarno podnio dokaze koji mogu opovrgnuti pretpostavku u pitanju, potrebno je podsjetiti da je Opći sud u tom pogledu presudio, u točki 31. pobijane presude, da FLSmidth nije iznio nijedan konkretan argument kojim bi pobio tu pretpostavku. Točnije, u odgovoru na tvrdnju FLSmidtha o decentraliziranom načinu organizacije u dotičnoj grupi društava Opći sud je presudio da takvom načinu organizacije nije nužno protivno da društvo majka utječe na trgovinsku politiku svojeg društva kćeri, primjerice bivajući informirano o razvoju aktivnosti društva kćeri pomoću redovito slanih izvješća.

30

Nadalje, što se tiče činjenice da je osoba T., član upravnog vijeća FLSmidtha, između 1994. i 1999. godine, istovremeno obnašala odgovorne funkcije u sklopu upravnih vijeća dvaju dotičnih društava, Opći sud je u točki 32. pobijane presude bez pogreške presudio da ta činjenica ukazuje na to da su uprave tih dvaju društava bile usko povezane i da Trioplast Wittenheim nije mogao samostalno djelovati s obzirom na svoje društvo majku. Štoviše, kao što je Opći sud također naglasio, obnašanje funkcije člana upravnog vijeća nekog društva podrazumijeva po samoj svojoj naravi pravnu odgovornost za sve aktivnosti tog društva, uključujući i za ponašanje na tržištu, pa bi teza koju podupire FLSmidth, a prema kojoj je ta funkcija samo formalna, lišila tu funkciju njezine pravne biti.

31

U tim uvjetima valja stoga ustvrditi da se FLSmidth, ističući da je stvarno iznio dokaze koji mogu opovrgnuti pretpostavku o izvršavanju odlučujućeg utjecaja na Trioplast Wittenheim, ograničava na to da zapravo priupita Sud da ponovno ocijeni činjenice i podnesene dokaze a da pritom ipak ne tvrdi da je Opći sud te činjenice i dokaze iskrivio. Međutim, takva ocjena ne predstavlja pravno pitanje koje je, kao takvo, podvrgnuto nadzoru Suda (u tom smislu vidjeti, među ostalim, presude General Motors/Komisija, C‑551/03 P, EU:C:2006:229, t. 51. i 52., kao i ThyssenKrupp Nirosta/Komisija, C‑352/09 P, EU:C:2011:191, t. 179. i 180.). Ovaj je argument stoga nedopušten.

32

S obzirom na sva prethodna razmatranja, prvi žalbeni razlog treba djelomično odbiti kao neosnovan, a djelomično odbaciti kao nedopušten.

33

FLSmidth ističe da se pred Općim sudom pozvao na nedostatak obrazloženja sporne odluke što se tiče svojeg izvršavanja odlučujućeg utjecaja na Trioplast Wittenheim, kao i na činjenicu da je Komisija propustila odgovoriti na više argumenata iznesenih u njegovom odgovoru na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku i u tužbi u prvom stupnju. Njegova je argumentacija detaljnije iznesena na raspravi.

34

Točnije, FLSmidth je osobito istaknuo da je on čisto holding društvo i da nije bio uključen u svakodnevno funkcioniranje svojih društava kćeri nižeg ranga; da osoba T., iako je službeno član upravnog vijeća Trioplast Wittenheima, nije izvršavala utjecaj na način na koji se ono ponaša na tržištu i nije bila svjesna nezakonitog ponašanja tog društva; da je grupa društava primijenila načelo decentraliziranog upravljanja; da nije bilo nadzora operativnih pitanja od strane FLSmidtha, već samo praćenja financijskih pitanja; da Trioplast Wittenheim nije izravno odgovarao FLSmidthu; da ga je FLSmidth od samog početka namjeravao prodati s obzirom na to da je to društvo bilo od malog interesa za FLSmidth zbog nedostatka isplativosti te da je Trioplast Wittenheim poduzimao svoje nezakonite aktivnosti i prije i poslije nego ga je FLSmidth stekao, što ukazuje na to da je Trioplast Wittenheim na tržištu djelovao na autonoman način.

35

S druge strane, prema mišljenju FLSmidtha, dok Komisija u uvodnim izjavama 734. do 739. sporne odluke razmatra samo položaj osobe T. i iako je pitanje bilo izneseno pred Općim sudom, pobijana presuda, osobito u točkama 31. i 32., ne sadrži nikakvu ocjenu pitanja je li Komisija ispunila svoju obvezu obrazlaganja.

36

Komisija iznosi prigovor nedopuštenosti protiv ovog žalbenog razloga. Navodi da FLSmidth nije iznio pitanje nedostatka obrazloženja sporne odluke u svojoj tužbi u prvom stupnju. U mjeri u kojoj zapravo teži osporavanju ocjene određenih činjenica pred Općim sudom, ovaj žalbeni razlog je nedopušten zato što se FLSmidth nije pozvao na to da je Opći sud iskrivio dokaze.

37

Podredno, Komisija smatra da iz pobijane presude jasno proizlazi da se Opći sud posvetio ispitivanju razloga izloženih u spornoj odluci objašnjavajući razloge prema kojima je FLSmidth izvršavao odlučujući utjecaj na Trioplast Wittenheim te da iz toga proizlazi da je Opći sud presudio da je obrazloženje sporne odluke bilo dostatno u tom pogledu, iako ga presuda izričito ne spominje.

38

U svojoj replici FLSmidth smatra da ovaj žalbeni razlog predstavlja razvoj argumentacije iznesene u prvom stupnju, što Komisija osporava u svom odgovoru na repliku.

39

Ovim žalbenim razlogom FLSmidth predbacuje Općem sudu da je počinio pogrešku koja se tiče prava time što nije analizirao tužbeni razlog koji se temeljio na nedostatnom obrazloženju sporne odluke. Kako bi podupro svoju tezu prema kojoj je pred Općim sudom već iznio takav razlog, FLSmidth u svojoj žalbi upućuje na točke 93., 109., 121. i 122. svoje tužbe u prvom stupnju i tvrdi da se u tim točkama pozvao na nedostatak obrazloženja navedene odluke.

40

U tom pogledu dovoljno je međutim utvrditi da se u navedenim točkama tužbe u prvom stupnju FLSmidth ograničio na isticanje da Komisija nije navela razloge zbog kojih, s jedne strane, nekim drugim poduzetnicima nije pripisana nikakva odgovornost dok je, s druge strane, njemu pripisana odgovornost za razdoblje od prosinca 1990. do prosinca 1991., te da Komisija također nije odgovorila na argument FLSmidtha da nije bio svjestan protupravnih ponašanja u pitanju. Naprotiv, FLSmidth nije istaknuo ni u navedenim ni u drugim točkama tužbe u prvom stupnju da je sporna odluka, zbog ove činjenice, sadržavala manu u obrazlaganju. Suprotno tome, očitovanja FLSmidtha težila su prema osporavanju ocjene činjenica koju je provela Komisija, što pored toga izričito proizlazi, u vezi s točkom 109. te tužbe, iz samog njezinog teksta.

41

Nadalje, što se tiče argumentacije da je „pobliže objasnio“ svoje argumente tijekom rasprave pred Općim sudom, FLSmidth ne smatra da bi uvođenje novog tužbenog razloga u tom stadiju bilo dopušteno, što bi bilo suprotno odredbama članka 48. stavka 2. podstavka 1. Poslovnika Općeg suda, na temelju kojih je tijekom postupka zabranjeno iznositi nove razloge, osim ako se ne temelje na pravnim ili činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka. FLSmidth također ne smatra ni da se pozvao na takva pitanja tijekom rasprave.

42

Slijedi da ovim žalbenim razlogom FLSmidth iznosi novu argumentaciju, koja se sastoji u osporavanju prikladnosti obrazloženja kako sporne odluke tako i pobijane presude, što se tiče pripisivanja odgovornosti FLSmidthu za protupravno ponašanje Trioplast Wittenheima. Proizlazi da se navedeni argument mora smatrati nedopuštenim s obzirom na to da je, u okviru žalbe, nadležnost Suda načelno ograničena na ocjenu pravnog rješenja za tužbene razloge o kojima se raspravljalo u prvom stupnju (vidjeti, među ostalim, presudu Dow Chemical/Komisija, EU:C:2013:605, t. 82. i navedenu sudsku praksu).

43

U ovim je uvjetima potrebno odbaciti drugi žalbeni razlog kao nedopušten.

44

Trećim žalbenim razlogom, iznesenim u prilog osnovanosti svog podrednog zahtjeva, FLSmidth ističe da je Opći sud na pogrešan način otklonio argumente koima je ovaj osporavao proporcionalnost i zakonitost iznosa novčane kazne koja mu je bila izrečena. Naime, primjena Smjernica o metodi za utvrđivanje novčanih kazni koje se propisuju u skladu s člankom 15. stavkom 2. Uredbe br. 17. i člankom 65. stavkom 5. Ugovora o EZUČ-u (SL 1998, C 9, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 6.) (u daljnjem tekstu: Smjernice) od strane Komisije, koja predviđa povećanje iznosa novčane kazne za 10% po godini sudjelovanja Trioplast Wittenheima u zabranjenom sporazumu u pitanju, dovela bi do cjelokupnog rezultata koji nije u razumnoj vezi s trajanjem držanja kapitala potonjeg društva. Opći sud se u točkama 43. do 46. pobijane presude u biti ograničio na ponavljanje metode izračuna Komisije i nije proveo neovisno ispitivanje.

45

U tom pogledu je Opći sud smatrao da izrečena novčana kazna nije neproporcionalna s obzirom na trajanje, kao posljedica „individualnog pristupa“, koji međutim nije dosljedno primijenjen kod početnog iznosa. Naime taj iznos, prema mišljenju FLSmidtha, nije morao biti utvrđen na istoj razini kao i onaj za Trioplast Wittenheim. Metoda koju je izabrala Komisija proizvoljnog je karaktera i ne može opravdati činjenicu da je FLSmidth odgovoran za više od 80% novčane kazne izrečene Trioplast Wittenheimu, iako je s potonjim društvom tvorio gospodarski subjekt tek tijekom 35% trajanja protupravnog ponašanja. Dobiveni je rezultat također pretjeran, neproporcionalan i diskriminirajući. Štoviše, Opći sud u tom pogledu nije dao dostatno obrazloženje, ograničivši se na utvrđenje, u točki 45. pobijane presude, da FLSmidth nije iznio nijedan argument kojim bi se osporavala metoda izračuna kazne koju je usvojila Komisija.

46

Nadalje, Opći sud je neopravdano smatrao u točki 55. pobijane presude da, osobito, nedostatak svijesti o nezakonitom ponašanju Trioplast Wittenheima ne može predstavljati olakotnu okolnost s obzirom na to da temelj odgovornosti počiva na činjenici da FLSmidth i Trioplast Wittenheim tvore jednu gospodarsku jedinicu. Međutim, takvo obrazloženje ne odgovara navodno individualiziranom pristupu koji je izabrala Komisija.

47

Osim toga, prema mišljenju FLSmidtha, neproporcionalni karakter odgovornosti koja mu je pripisana naglašen je činjenicom da je Opći sud umanjio odgovornost Trioplast Industriera, jedinog drugog društva majke koje se smatra odgovornim za ponašanje Trioplast Wittenheima, smanjivši izrečenu mu novčanu kaznu sa 7,73 milijuna eura na 2,73 milijuna eura u svojoj presudi Trioplast Industrier/Komisija (T‑40/06, EU:T:2010:388). Naime, budući da se Trioplast Wittenheim nalazio u likvidaciji, ta je presuda imala za posljedicu da je navedeno smanjenje zapravo stavljeno na teret FLSmidthu, iako nije bio stranka u postupku u kojem je donesena navedena presuda.

48

Prema mišljenju Komisije, argument koji se temelji na povredi načela zakonitosti uopće nije preciziran. Uz to, taj je argument, koji nije bio iznesen pred Općim sudom, nedopušten. Osim toga, prema Komisiji, argumentacija koju je FLSmidth iznio u tom pogledu odnosi se na spornu odluku i nije bila izložena na način kao da je usmjerena protiv pobijane presude. Stoga je nedopuštena.

49

Komisija smatra da ispitivanje iznosa izrečene novčane kazne predstavlja samo „nadzor“. Osim toga, Opći sud je u točki 45. pobijane presude dostatno obrazložio prihvaćanje metode koju je Komisija primijenila za izračun navedene novčane kazne. Pored toga, ne postoji nijedno pravno načelo prema kojem bi konačni iznos novčane kazne, izrečene adresatu odluke kojom se utvrđuje protupravno ponašanje, morao biti proporcionalan trajanju odgovornosti tog adresata za sudjelovanje u protupravnom ponašanju.

50

Nadalje, zahtjev da se moguće olakotne okolnosti uzmu u obzir tiče se poduzetnika u njegovoj cijelosti, u trenutku u kojem je protupravno ponašanje bilo počinjeno, a ne njegovih sastavnih dijelova.

51

Pored toga, prema Komisiji, činjenica da je novčana kazna izrečena Trioplast Industrieru bila smanjena u okviru postupka koji je on pokrenuo i u kojem FLSmidth nije bio stranka, nije povezana s ovom žalbom.

52

U svojoj replici FLSmidth pojašnjava da njegov argument koji se temelji na povredi načela zakonitosti nije nov. Naime, u prvom stupnju se pozvao na načelo „izostanka proizvoljnog karaktera“, što odgovara argumentu iznesenom u okviru žalbe. U svakom slučaju, taj argument ponajviše predstavlja razvoj argumentacije iznesene pred Općim sudom.

53

Što se tiče, kao prvo, prigovora nedopuštenosti koji je iznijela Komisija protiv argumenta koji se temelji na nezakonitosti novčane kazne izrečene FLSmidthu, iz razloga što je nov, valja ustvrditi da se FLSmidth pred Općim sudom pozvao na „proizvoljan“ karakter novčane kazne koja mu je izrečena, kao što proizlazi iz točke 99. i pratećih točaka tužbe u prvom stupnju. Međutim, iz daljnjeg razvoja u tim točkama navedene tužbe kao i iz argumentacije koju je FLSmidth iznio u prilog osnovanosti trećeg žalbenog razloga proizlazi da su argument koji se temelji na navodnoj povredi načela zakonitosti, što se tiče novčane kazne koja mu je izrečena, i onaj koji se temelji na njezinom proizvoljnom karakteru istovjetni. Stoga ovaj argument nije nov pa je prema tome dopušten u stadiju žalbe.

54

Kao drugo, što se tiče argumentacije Komisije, prema kojoj se argumenti FLSmidtha odnose na spornu odluku, nisu bili izloženi na način kao usmjereni protiv pobijane presude pa su prema tome nedopušteni, valja navesti da je, što se tiče izračuna kazne izrečene FLSmidthu i pod uvjetom da je taj izračun predmet žalbe, Opći sud je potvrdio metodu koju je Komisija primijenila u kontekstu u pitanju. Stoga, iako FLSmidth ne pravi uvijek jasnu razliku između argumenata kojima je cilj opovrgnuti spornu odluku i onih koji idu za kritiziranjem pobijane presude, taj nedostatak jasnoće ne može ipak podrazumijevati nedopuštenost žalbenog razloga koji se temlji na tim argumentima utoliko što se ti razlozi mogu lako shvatiti na način kao da se odnose na pobijanu presudu. Navedeni argumenti omogućuju dakle Sudu da provede nadzor navedene presude u odnosu na žalbeni razlog koji se temelji na povredi načelâ proporcionalnosti i zakonitosti.

55

Treći se žalbeni razlog stoga mora smatrati dopuštenim.

56

Što se tiče, kao prvo, argumenta koji se temelji na tome da Opći sud nije proveo „neovisan“ nadzor nad novčanom kaznom izrečenom FLSmidthu, valja podsjetiti da Opći sud, u skladu s člankom 261. UFEU‑a i člankom 31. Uredbe br. 1/2003, raspolaže neograničenom nadležnošću što se tiče novčanih kazni koje je izrekla Komisija. Opći sud je tako sposoban, osim pukog nadzora zakonitosti tih novčanih kazni, zamijeniti ocjenu Komisije sa svojom vlastitom i stoga ukinuti, umanjiti ili uvećati izrečenu novčanu kaznu ili periodični penal (vidjeti presudu E.ON Energie/Komisija, C‑89/11 P, EU:C:2012:738, t. 123. i 124. kao i navedenu sudsku praksu).

57

Međutim, što se tiče pitanja je li Opći sud u pobijanoj presudi propustio iskoristiti svoju neograničenu nadležnost i nije pristupio neovisnom nadzoru izrečene novčane kazne, valja navesti da je Opći sud, s jedne strane, u točki 44. pobijane presude spomenuo izračun koji je provela Komisija s ciljem utvrđivanja izrečene novčane kazne, osobito, FLSmidthu i Trioplast Industrieru. On je u tom pogledu osobito podsjetio na to da je navedenim društvima izrečen isti početni iznos kao društvu kćeri s kojom tvore jednu gospodarsku jedinicu, odnosno Trioplast Wittenheimu, te da su navedeni iznosi, na temelju točke 1. slova B, treće alineje Smjernica, uvećani za 10% po godini, s obzirom na trajanje tijekom kojeg je društvo majka u pitanju kontroliralo svoje društvo kćer. S druge strane, Opći sud je na temelju toga utvrdio da je svakom adresatu sporne odluke izrečena zasebna kazna čiji iznos ne odgovara nužno iznosu novčane kazne izrečene društvu kćeri, usklađene razmjerno razdoblju kontrole.

58

Nadalje, u točki 45. pobijane presude Opći sud je u tom pogledu dodao da FLSmidth „nije [bio] iznio nijedan argument zbog kojeg bi se moglo smatrati da se metoda izračuna, kao takva, temelji na bitnoj pogrešci ili da je protivna načelima iz sudske prakse“, da bi u točki 46. te presude zaključio da se mora odbiti argument FLSmidtha prema kojem je njemu izrečena novčana kazna trebala strogo proporcionalno odražavati činjenicu da mu je Trioplast Wittenheim pripadao samo tijekom osam godina u razdoblju trajanja protupravnog ponašanja od 20 godina.

59

Iako se ova razmatranja, promatrana samostalno, mogu tumačiti u smislu da predstavljaju puko ponavljanje obrazloženja Komisije i metode izračuna koju je ona slijedila, valja ustvrditi da je u točkama 43. do 46. pobijane presude Opći sud samo u biti potvrdio ocjenu Komisije o točno određenom elementu izračunavanja navedene novčane kazne, to jest utjecaju trajanja razdoblja u kojem je FLSmidth kontrolirao Trioplast Wittenheim na iznos navedene novčane kazne, suprotno onome što govori FLSmidth, razmatranja iz navedenih točka nisu jedini odlomci te presude posvećeni nadzoru novčane kazne izrečene FLSmidthu.

60

Naime, u pobijanoj je presudi Opći sud detaljno ispitao više elemenata relevantnih za utvrđivanje iznosa izrečene kazne. Točnije, u točki 53. i pratećim točkama te presude Opći sud također je ispitao i važnost mogućih olakotnih okolnosti, a u točki 69. i pratećim točkama iste visinu početnog iznosa za izračunavanje navedene novčane kazne. Iz svih ovih točaka tako proizlazi da se Opći sud posvetio neovisnoj i potpunoj analizi novčane kazne izrečene FLSmidthu, iako je u nekim aspektima potvrdio ocjenu koju je provela Komisije kao i rezultat do kojeg je došla.

61

Stoga ovaj argument treba odbiti, isto kao i onaj koji se temelji na tome da Opći sud u ovom kontekstu nije dostatno obrazložio svoju odluku, s obzirom na to da točke 43. do 46. pobijane presude i osobito, njezina točka 45., suprotno onome što tvrdi FLSmidth, prestavljaju samo slabu stranu obrazloženja Općeg suda, koje međutim mora biti ocijenjeno u svojoj cijelosti.

62

Što se tiče, kao drugo, argumenta koji se temelji na tome da je izrečena novčana kazna neproporcionalna, valja ustvrditi da FLSmidth svojom argumentacijom ne uspijeva dokazati da je navedena novčana kazna takvog karaktera.

63

Naime, potrebno je u tom pogledu pojasniti da je Opći sud doista dužan paziti na to da se pri izračunavanju iznosa novčane kazne, izrečene nekom poduzetniku zato što mu je pripisano ponašanje protivno pravilima tržišnog natjecanja Unije, uredno vodi računa o trajanju protupravnog ponašanja i sudjelovanja u njemu. Međutim, trajanje protupravnog ponašanja nije ni jedini ni nužno najvažniji element koji Komisija i/ili Opći sud moraju uzeti u obzir pri izračunavanju navedene novčane kazne.

64

Također, u ovom slučaju, novčane kazne izrečene FLSmidthu i drugim društvima uključenima u navedeni zabranjeni sporazum nisu bile izračunane isključivo prema relevantnim trajanjima uključenosti tih društava. Osobito, što se tiče FLSmidtha, iznos izrečene novčane kazne nije morao biti strogo proporcionalan ni načelno „razumno“ proporcionalan trajanju sudjelovanja FLSmidtha u protupravnom ponašanju u pitanju, utoliko što taj iznos na prikladan način odražava težinu protupravnog ponašanja.

65

Međutim, što se tiče težine protupravnog ponašanja, valja podsjetiti da se ono sastojalo u sudjelovanju u nizu sporazuma i usklađenih djelovanja u pogledu šest država članica i da se odnosilo na određivanje cijena i uspostavu zajedničkih modela izračunavanja cijena, podjelu tržišta i dodjelu prodajnih kvota, podjelu kupaca, poslova i narudžbi, usklađeno dostavljanje ponuda na određene javne natječaje i razmjenu individualiziranih informacija. S druge strane, valja podsjetiti da je Komisija ispravno ocijenila ovu povredu kao „vrlo tešku“ u točki 765. sporne odluke. Tu ocjenu FLSmidth nije dovodio u pitanje u svojoj žalbi.

66

U tim uvjetima ne čini se da je Opći sud, kad je odredio iznos plaćanja za koje je FLSmidth solidarno odgovoran, na temelju članka 2. točke (f) sporne odluke na 14,45 milijuna eura, odnosno na iznos mnogo niži od minimalnog iznosa od 20 milijuna eura, koji je Komisija općenito odredila kao početni iznos za izračunavanje novčanih kazni za „vrlo teške“ povrede i koji je predviđen u točki 1. slovu B. trećoj alineji Smjernica, odredio izrečenu novčanu kaznu, u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti, u neproporcionalnom iznosu.

67

Utoliko što FLSmidth, umjesto pozivanja na povredu načela proporcionalnosti, tom argumentacijom traži samo novu ocjenu iznosa plaćanja za koji se smatra solidarno odgovornim, valjda podsjetiti da, prema dobro ustanovljenoj sudskoj praksi Suda, nije na Sudu da, kad presuđuje o pitanjima prava u okviru žalbe, iz razloga pravičnosti nadomjesti svoju ocjenu ocjenom Općeg suda koji, izvršavajući svoju neograničenu nadležnost, odlučuje o iznosu novčanh kazni izrečenih poduzetnicima povrede prava Unije koju su počinili (vidjeti, među ostalim, presudu Quinn Barlo i dr./Commission, C‑70/12 P, EU:C:2013:351, t. 57. i navedenu sudsku praksu).

68

Stoga ovaj argument treba odbiti.

69

Kao treće, ne može se prihvatiti ni argument koji se temelji na tome da je tvrdnja iz točke 55. pobijane presude – prema kojoj činjenica da FLSmidth nije bio svjestan nezakonitog ponašanja Trioplast Wittenheima ne može predstavljati olakotnu okolnost, s obzirom na to da je temelj odgovornosti činjenica da FLSmidth i Trioplast Wittenheim čine jednu gospodarsku jedinicu – u suprotnosti s individualiziranim pristupom koji je izabrala Komisija.

70

Iako je u tom pogledu točno da se tvrdnja iz točke 44. pobijane presude, prema kojoj je društvima koja su društva majke društvima kćerima koja su sudjelovala u zabranjenom sporazumu u pitanju određen isti početni iznos koji je bio osobito prilagođen olakotnim ili otegotnim okolnostima svojstvenima svakom društvu majci, ne primjenjuje na FLSmidth, kojemu kazna nije umanjena na temelju olakotnih okolnosti, Opći sud ipak nije mogao ni u kojem slučaju smanjiti iznos plaćanja za koji je FLSmidth solidarno odgovoran s argumentom da potonji nije bio svjestan nezakonitog ponašanja Trioplast Wittenheima.

71

Naime, budući da odgovornost društva majke za povredu pravila tržišnog natjecanja koju je izravno počinilo jedno od njezinih društava kćeri prema ustaljenoj sudskoj praksi počiva na činjenici da su društva činila jedinstvenu gospodarsku jedinicu tijekom trajanja povrede (u tom smislu među ostalim vidjeti presudu Kendrion/Komisija, C‑50/12 P, EU:C:2013:771, t. 47. i 55. te navedenu sudsku praksu), zahtjev da se uzmu u obzir moguće olakotne okolnosti primjenjuje se na cjelokupno društvo u trenutku kad je počinjena povreda, a ne na njegove sastavne dijelove. Stoga je ovaj argument također neosnovan pa posljedično treba biti otklonjen.

72

Što se tiče, kao četvrto, argumenta koji se temelji na tome da je navodno neproporcionalan karakter odgovornosti pripisane FLSmidthu osnažen činjenicom da je Opći sud u presudi Trioplast Industrier/Komisija (EU:T:2010388) umanjio odgovornost Trioplast Industriera, jedinog drugog društva majke odgovornog za ponašanje Trioplast Wittenheima, dok FLSmidth pojašnjava da se Trioplast Wittenheim nalazi u likvidaciji, što ima za posljedicu to da je FLSmidthu nametnuto preuzimanje iznosa tog smanjenja iako nije bio stranka u postupku u kojem je donesena ta presuda, valja ustvrditi da ta okolnost ne može u pobijanu presudu uključiti pogrešku koja se tiče prava. U tom je pogledu dovoljno podsjetiti da je cilj solidarne osude više društava na plaćanje jedinstvene novčane kazne upravo osiguranje izvršavanja tog plaćanja, čak i pod pretpostavkom da ga jedno od njih nije u mogućnosti ispuniti.

73

S obzirom na prethodna razmatranja, valja također odbiti ovaj posljednji argument pa prema tome i treći žalbeni razlog u cijelosti.

74

FLSmidth smatra da je Opći sud pogrešno kao nezakonitu ocijenio dodjelu Trioplast Industrieru smanjenja početnog iznosa novčane kazne izrečene Trioplast Wittenheimu za 30% na temelju oslobođenja od kazne i da stoga nije mogao smatrati da bi dodjela odgovarajućeg smanjenja FLSmidthu iz istih razloga bila ravna dodjeli koristi od nezakonitosti počinjene u korist Trioplast Industriera.

75

Opći sud je naime u svojoj presudi Trioplast Industrier/Komisija (EU:T:2010:388) prihvatio to smanjenje, dodijeljeno na temelju Obavijesti o oslobođenju od kazne. Pripisivanje odgovornosti FLSmidthu kao i Trioplast Wittenheimu temeljilo se na kolektivnom pristupu prema načelu jedinstvene gospodarske jedinice. Primjena tog pristupa od strane Komisije do ocjene o oslobođenju od kazne ne može biti protivna pravu Unije. Uklanjanje povrede načela jednakog postupanja dodjelom istog smanjenja FLSmidthu kao Trioplast Industrieru također bi bilo u skladu s navedenim pristupom.

76

Prema mišljenju FLSmidtha, čak i pod pretpostavkom da je smanjenje dodijeljeno Trioplast Industrieru nezakonito, Opći sud nije mogao iz tog razloga odbiti ukloniti diskriminaciju koju je ispravno utvrdio u točki 94. pobijane presude.

77

Nadalje, FLSmidth smatra da je pristup Komisije, koji se sastoji u tome da mu je odbila dati takvo smanjenje od 30% zato što nije bio društvo majka Trioplast Wittenheimu u vrijeme kad je potonji surađivao s Komisijom i kad je novčana kazna bila izrečena, pogrešan. Ako FLSmidth mora snositi teret svoje povezanosti s jedinstvenom gospodarskom jedinicom, ona mu također mora moći koristiti.

78

S druge strane FLSmidth naglašava da je u ovom slučaju smanjenje od 30% koje Opći sud smatra nezakonitim i koje je dodijeljeno Trioplast Industrieru, uslijed likvidacije Trioplast Wittenheima, izravno povećalo iznos koji će na kraju morati platiti. U svakom slučaju novčane kazne izrečene dvama društvima majkama, koje su povrijedile načelo jednakog postupanja i koje je Opći sud trebao ispraviti, očito su neproporcionalne.

79

Komisija drži da je Opći sud, iako je ispravno smatrao da FLSmidth nema pravo koristiti smanjenje u pitanju, zauzeo takav stav iz pogrešnih razloga. Navedeno smanjenje dodijeljeno je Trioplast Wittenheimu i ispravno prošireno na Trioplast Industrier koji je bio društvo majka Trioplast Wittenheimu u trenutku kad je potonji surađivao s Komisijom, s obzirom na to da je taj trenutak bio jedini bitan u tom pogledu. Međutim, u vrijeme kad se ta suradnja odvijala FLSmidth više nije, prema mišljenju Komisije, tvorio jednog poduzetnika s Trioplast Wittenheimom kao njegovo društvo majka. Utvrđenje Općeg suda o postojanju diskriminirajućeg tretmana FLSmidtha u odnosu na Trioplast Industrier je stoga pogrešno.

80

Komisija dakle poziva Sud da ukine točke 92. do 97. pobijane presude i da ih zamijeni drugačijim obrazloženjem.

81

Što se tiče četvrtog žalbenog razloga, valja podsjetiti da je u točkama 92. do 97. pobijane presude Opći sud presudio da FLSmidth nije imao pravo na smanjenje početnog iznosa novčane kazne od 30%, istovjetno onom dodijeljenom Trioplast Wittenheimu. Tako je, kao prvo, Opći sud u točki 93. navedene presude presudio da „ni iz [sporne] odluke ni iz dokumenata podnesenih Općem sudu ne proizlazi da je [Trioplast Industrier] pružio informacije koje bi opravdale smanjenje od 30% na temelju suradnje“ i da „mu je Komisija neovisno o tome dodijelila takvo smanjenje“. Kao drugo, Opći sud je podsjetio u točki 95. navedene presude da se „nitko ne može pozvati u svoju korist na nezakonitost počinjenu u korist trećeg“ te je zaključio u sljedećoj točki da se FLSmidth „ne može pozvati na činjenicu da je Komisija neopravdano proširila korist surađivanja Trioplast Wittenheima na Trioplast Industrier, kako bi imao koristi od iste nezakonitosti“.

82

Međutim, iako je Opći sud ispravno priznao da FLSmidth ne može dobiti traženo smanjenje početnog iznosa novčane kazne, njegovo se obrazloženje ipak ne može prihvatiti.

83

Kao što je to naglasila Komisija, samo se jednom poduzetniku koje je surađivalo s tom institucijom na temelju Obavijesti o oslobođenju od kazne može dodijeliti na temelju te obavijesti smanjenje novčane kazne koja bi, u izostanku te suradnje, bila izrečena. Takvo se smanjenje ne može proširiti na društvo koje je, tijekom dijela trajanja protupravnog ponašanja, bilo dijelom gospodarske jedinice koju je uspostavio poduzetnik, ali koje više nije bilo njezin dio u trenutku kad je poduzetnik surađivao s Komisijom.

84

Naime, suprotno bi tumačenje, poput onoga koje podupire FLSmidth, općenito značilo da bi, u slučajevima pravnog sljedništva poduzetnika, društvo koje je prvotno sudjelovalo u protupravnom ponašanju, u svojstvu društva koje je društvo majka u odnosu na društvo kćer izravno uključeno u to ponašanje i koje je prenijelo to društvo kćer drugom poduzetniku, u tom slučaju primilo smanjenje novčane kazne izrečene potonjem podruzeću na temelju njegove suradnje s Komisijom, iako navedeno društvo nije sâmo pridonijelo otkrivanju protupravnog ponašanja u pitanju niti je u trenutku suradnje izvršavalo odlučujući utjecaj na svoje prijašnje društvo kćer.

85

Stoga, uzevši u obzir cilj za kojim ide Obavijest o oslobođenju od kazne, koji se sastoji u podupiranju otkrivanja ponašanjâ protivnih pravu tržišnog natjecanja Unije, i kako bi se osigurala učinkovita primjena tog prava, ništa ne opravdava proširenje smanjenja novčane kazne izrečene nekom poduzetniku, na temelju suradnje s Komisijom, na drugog poduzetnika koji, premda je u prošlosti kontrolirao sektor aktivnosti uključen u protupravno ponašanje u pitanju, sâmo nije pridonijeo njegovom otkrivanju.

86

U ovom slučaju valja podsjetiti da u trenutku u kojem je Trioplast Wittenheim surađivao s Komisijom, to jest od prosinca 2002., to društvo više nije činilo poduzetnika s FLSmidthom. Slijedi da se na FLSmidth ne može proširiti smanjenje početnog iznosa novčane kazne od 30%, dodijeljeno poduzetniku kojeg tvore Trioplast Wittenheim i njegovo društvo majka Trioplast Industrier.

87

U tim okolnostima nije više bitno je li smanjenje početnog iznosa novčane kazne od 30% ispravno dodijeljeno Trioplast Industrieru jer ono ni u kojem slučaju nije moglo biti prošireno na FLSmidth na temelju jednakosti postupanja, s obzirom na to da se potonje društvo nije nalazilo u situaciji usporedivoj s onom Trioplast Industriera. Iz tog se istog razloga iznos plaćanja za koji je FLSmidth solidarno odgovoran, suprotno onome što to društvo tvrdi, ne može više smatrati neproporcionalnim samo zato što nije bio umanjen za 30%.

88

Što se naposljetku tiče argumenta koji je podnio FLSmidth, prema kojem bi u ovom slučaju, uslijed likvidacije Trioplast Wittenheima, smanjenje početnog iznosa novčane kazne od 30% dodijeljeno Trioplast Industrieru izravno uvećalo iznos koji FLSmidth na kraju mora platiti, valja ga odbiti iz istog razloga kao i argument iznesen u točki 72. ove presude.

89

Iz ovih razloga, koji trebaju zamijeniti one iz točaka 92. do 97. pobijane presude, četvrti žalbeni razlog također valja otkloniti.

90

U svojem petom žalbenom razlogu FLSmidth smatra da mu je, s jedne strane, Opći sud, potvrdivši spornu odluku, neopravdano odbio smanjenje novčane kazne od 10% na temelju Obavijesti o oslobođenju od kazne iz razloga što nije osporio navode u Obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama i da je, s druge strane, Opći sud tako povrijedio načelo jednakog postupanja jer je društvu Bonar Technical Fabrics NV (u daljnjem tekstu: Bonar), a ne FLSmidthu, dodijelio navedeno smanjenje u spornoj odluci, iako je to društvo zauzelo isti stav kao i on u upravnom postupku.

91

Prema mišljenju FLSmidtha, pobijana presuda ne odgovara na argumente koje on temelji na sudskoj praksi te se ne izjašnjava ni o pitanju vrijednosti njegovog neosporavanja činjenica ni o posebnim okolnostima ovog slučaju. Opći sud se također nije izjasnio o tome predstavlja li činjenica da mu nije dodijeljeno smanjenje izrečene novčane kazne povredu načela jednakog postupanja.

92

FLSmidth u tom pogledu dodaje da, iako je osporavao okolnost da činjenice iz obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama ukazuju na postojanje odlučujućeg utjecaja, on nije osporavao bit tih činjenica. S druge strane, što se tiče njegovih dvaju zaposlenika, osobâ G. i H., koje su sudjelovale u sastancima koje je organizirao kartel u pitanju, iako je priznao da nije bio svjestan sudjelovanja Trioplast Wittenheima u tom zabranjenom sporazumu, FLSmidth smatra da su navedeni zaposlenici bili povezani s FLS Plastom a ne s njim. Naposljetku, ako bi Komisija tvrdila da je osporila određen broj činjenica pripisanih Trioplast Wittenheimu, on bi u tu svrhu ukazao na odgovor FLS Plasta na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama a ne na vlastiti odgovor.

93

Komisija osporava dopuštenost ovog žalbenog razloga u tome što on teži ponovnom ispitivanju, u meritumu, njezine ocjene vrijednosti tvrdnji FLSmidtha tijekom istrage i njezine analize merituma odluke da se Bonaru dodijeli smanjenje izrečene novčane kazne od 10%, a da se FLSmidth nije na precizan način pozvao na iskrivljavanje činjenica od strane Općeg suda.

94

Kao što je Opći sud ispravno podsjetio u točki 84. pobijane presude, Komisija uživa široku marginu diskrecije prilikom procjene kvalitete i korisnosti suradnje koju pruža neki poduzetnik, osobito s obzirom na doprinose drugih poduzetnika, i ne može, u okviru te ocjene, zanemariti načelo jednakog postupanja.

95

Prema mišljenju Komisije, Opći sud je barem implicitno odbio argumentaciju koja se temelji na postojanju diskriminirajućeg postupanja. Podredno, Komisija smatra da je taj argument neučinkovit, s obzirom na to da je utvrđeno da FLSmidth nije odustao od osporavanja činjenica ni da je pružio dostatnu pomoć Komisiji, čak i pretpostavivši da je pomoć koju je pružio Bonar usporediva s onom FLSmidtha. Naime, poduzetnik ne može, pozivajući se na načelo jednakog postupanja, imati prednost koja je nezakonito dodijeljena trećem.

96

Suradnja koju je pružio Bonar bila je dublja i taj poduzetnik je priznao određene ključne činjenice koje su pripomogle Komisiji u njezinoj zadaći da dokaže određene činjenične elemente protupravnog ponašanja u pitanju.

97

U svojoj replici FLSmidth naglašava da je ovaj žalbeni razlog dopušten jer je Sud u mogućnosti odlučiti o ovom pitanju, a da pritom ne mora pristupiti dodatnim ocjenama činjenica. Komisija u svojem odgovoru na repliku osporava ovu argumentaciju.

98

U petom žalbenom razlogu FLSmidth drži, s jedne strane, da nije osporavao bit činjenica koje je utvrdila Komisija u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, što je Komisiji olakšalo zadaću dokazivanja protupravnog ponašanja u pitanju, i, s druge strane, da je Opći sud trebao za 10% smanjiti iznos plaćanja za koji je on solidarno odgovoran. U svakom slučaju, pobijana presuda nije dovoljno obrazložena u vezi s tim pitanjem.

99

U tom pogledu treba podsjetiti da je Opći sud u točki 97. pobijane presude ustvrdio da je Komisija pri korištenju svoje široke diskrecijske ovlasti smatrala da joj navedeni izostanak osporavanja biti činjenica od strane FLSmidtha nije pomogao u utvrđivanju postojanja povrede članka 81. UEZ‑a. Pored toga, Opći sud je u istoj točki zaključio da FLSmidth nije iznio nijedan argument koji bi mu omogućio da utvrdi da je njegova suradnja olakšala zadatak Komisije.

100

Kako bi doveo u pitanje ovu ocjenu u stadiju žalbe, FLSmidth se prema ustaljenoj sudskoj praksi trebao pozvati na iskrivljenje činjenica ili dokaza od strane Općeg suda, a što nije učinio. Čak i uz pretpostavku da se FLSmidth svojim argumentima implicitno pozvao na iskrivljenje činjenica ili dokaza od strane Općeg suda, što po svemu sudeći ipak nije slučaj, valja utvrditi da ti argumenti nisu takve prirode da mogu dokazati da je Opći sud iskrivio činjenice ili dokaze, tako da se navedeni argumenti također moraju smatrati neosnovanima.

101

I ovaj se žalbeni razlog, utoliko što teži za tim da Sud izvrši nadzor ocjene činjenica koju je proveo Opći sud, mora također odbaciti kao nedopušten.

102

Nadalje, što se tiče argumentacije FLSmidtha, prema kojoj je Opći sud povrijedio načelo jednakog postupanja, valja uputiti na razmatranja iz točaka 99. do 101. ove presude. Naime, kako bi se moglo usporediti ponašanje FLSmidtha s jedne strane i Bonara s druge strane, bilo bi potrebno ponovno ocijeniti činjenice koje su bile u pitanju pred Općim sudom, što je zadaća koja pripada Sudu kada odlučuje o žalbi samo ako je riječ o slučaju iskrivljavanja činjenica ili dokaza od strane Općeg suda. Međutim, na takvo se iskrivljavanje FLSmidth nije ni pozvao niti ga je dokazao. Stoga ovu argumentaciju također treba odbaciti kao nedopuštenu.

103

Naposljetku, što se tiče nedostatka obrazloženja na koji se poziva FLSmidth, iz točke 97. pobijane presude jasno proizlazi da je Opći sud, uzimajući u obzir široku marginu diskrecije kojom raspolaže Komisija prilikom procjene kvalitete i korisnosti suradnje koju pruža neki poduzetnik, osobito s obzirom na doprinose drugih poduzetnika, smatrao da su navodi koje je podnio FLSmidth nedostatni da bi se utvrdilo da je njegovo navodno neosporavanje biti činjenica pomoglo Komisiji da utvrdi postojanje protupravnog ponašanja u pitanju (vidjeti osobito presudu SGL Carbon/Komisija, C‑328/05 P, EU:C:2007:277, t. 88.). Iako je ovo obrazloženje Općeg suda doista vrlo sažeto, ono je ipak dovoljno da omogući FLSmidthu da razumije razloge iz kojih je Opći sud odbio odgovarajući argument koji je on podnio te da omogući Sudu da izvrši sudski nadzor. Ne može se dakle ustvrditi da je obrazloženje pobijane presude nedostatno. Ovaj argument je stoga neosnovan.

104

U ovim uvjetima, potrebno je također peti žalbeni razlog djelomično odbiti kao neosnovan, a djelomično odbaciti kao nedopušten.

105

FLSmidth drži da je Opći sud, time što nije presudio u razumnom roku, povrijedio članak 47. Povelje i članak 6. stavak 1. EKLJP‑a te da je potrebno popraviti tu povredu smanjenjem odgovornosti koja mu je pripisana.

106

FLSmidth podsjeća da je u ovom slučaju trajanje sudskog nadzora koji je izršavao Opći sud prešlo šest godina, s obzirom na to da je tužba za poništenje bila podnesena 24. veljače 2006. a pobijana presuda donesena 6. ožujka 2012. Nadalje, to trajanje sadrži duga razdoblja neaktivnosti Općeg suda. FLSmidth je 5. ožujka 2007. bio obaviješten da je pisani dio postupka zatvoren, ali se rasprava održala tek 22. lipnja 2011., odnosno četiri godine i četiri mjeseca kasnije. K tome je nakon rasprave Općem sudu trebalo više od osam mjeseci da donese presudu.

107

FLSmidth smatra da tako dug rok postupanja po predmetu ne može biti opravdan. Opći sud je bio u mogućnosti 13. rujna 2010. donijeti presudu u gotovo identičnom predmetu (presuda Trioplast Industrier/Komisija (EU:T:2010:388). Mogući problemi u vezi s dodjelom predmeta unutar Općeg suda ne mogu ići nauštrb pojedincima. U tim uvjetima, FLSmidth smatra da bi smanjenje odgovornosti koja mu je bila pripisana za 50% predstavljalo korisno i razumno popravljanje povrede članka 47. Povelje.

108

Komisija, kao prvo, podnosi prigovor nedopuštenosti protiv ovog žalbenog razloga. Naime, prikladan lijek za pretjerano trajanje postupka pred Općim sudom sastoji se u tužbi za naknadu štete.

109

Kao drugo, Komisija osporava činjenicu da prima facie povreda članka 47. i članka 6. stavka 1. EKLJP‑a može biti utvrđena isključivo s obzirom na trajanje postupka.

110

Kao treće, uzimajući u obzir okolnosti ovog slučaja, prema mišljenju Komisije, trajanje sudskog postupka bilo je razumno. Skoro sve činjenice podnesene u prilog osnovanosti sporne odluke bile su osporavane tijekom postupka pa ih je trebalo provjeriti. Nadalje, najmanje petnaest društava podnijelo je tužbu za poništenje protiv te odluke, na šest različitih jezika postupka. Pored toga, u mjeri u kojoj su se neki od tih predmeta ticali društava majki i njihovih društava kćeri bile su poduzete i određene mjere upravljanja postupkom kako bi se maksimalno omogućilo zajedničko ispitivanje tih predmeta i odlučivanje o njima.

111

Kao što proizlazi iz članka 58. stavka 1. Statuta Suda i iz njegove sudske prakse, Sud je nadležan, povodom žalbe, nadzirati je li Opći sud počinio povrede postupka koje štete interesima žalitelja (vidjeti među ostalim presudu Der Grüne Punkt – Duales System Deutschland/Komisija, C‑385/07 P, EU:C:2009:456, t. 176.).

112

Što se tiče povrede članka 47. Povelje na koju se poziva FLSmidth, potrebno je podsjetiti da na temelju drugog stavka te odredbe, „[s]vatko ima pravo na pravično, javno suđenje u razumnom vremenskom roku pred neovisnim i nepristranim sudom, prethodno osnovanim u skladu sa zakonom“. Kako je to Sud u više prilika presudio, ovaj članak odnosi se na načelo učinkovite sudske zaštite (vidjeti osobito presudu Der Grüne Punkt–Duales System Deutschland/Komisija, EU:C:2009:456, t. 179. i navedenu sudsku praksu).

113

Na gore navedenoj osnovi takvo pravo, čije je postojanje potvrđeno prije stupanja Povelje na snagu, kao opće načelo prava Unije primjenjivo je u okviru sudskog postupka protiv odluke Komisije (vidjeti među ostalim presudu Der Grüne Punkt–Duales System Deutschland/Komisija, EU:C:2009:456, t. 178. i navedenu sudsku praksu).

114

Potrebno je također podsjetiti da, prema Europskom sudu za ljudska prava, prekoračenje razumnog roka za suđenje, kao nepravilnost postupka koja dovodi do povrede temeljnog prava, mora pružiti stranci u pitanju učinkovito pravno sredstvo koje joj pruža odgovarajuće popravljanje posljedica (vidjeti, ESLJP, presuda Kudla/Poljska od 26. listopada 2000., Zbirka presuda i odluka 2000 XI, § 156. i 157.).

115

Međutim, valja podsjetiti da, prema sudskoj praksi, vodeći računa o potrebi da se osigura poštovanje pravila tržišnog natjecanja Europske unije, Sud žalitelju ne može dopustiti da isključivo na osnovi nepoštovanja razumnog roka za suđenje dovede u pitanje iznos novčane kazne koja mu je bila izrečena, dok su svi ostali žalbeni razlozi usmjereni protiv utvrđenja Općeg suda o pitanju iznosa te novčane kazne i ponašanja koja su njome sankcionirana bili odbijeni (vidjeti osobito presudu Groupe Gascogne/Komisija, C‑58/12 P, EU:C:2013:770, t. 78. i navedenu sudsku praksu).

116

Naime, Sud je također presudio da povreda obveze suđenja u razumnom roku iz članka 47. stavka 2. Povelje, koju je počinio jedan od sudova Unije, mora pronaći svoju sankciju u tužbi za naknadu štete podnesenoj Općem sudu jer je takva tužba za naknadu štete učinkovito pravno sredstvo. Stoga se zahtjev za popravljanje štete pretrpljene nepoštovanjem razumnog roka od strane Općeg suda ne može podnijeti izravno Sudu u okviru žalbe, već se mora podnijeti samome Općem sudu (vidjeti osobito presudu Groupe Gascogne/Komisija, C‑58/12 P, EU:C:2013:770, t. 83. i 84.).

117

Stoga je na Općem sudu da, odlučujući u sastavu drukčijem od onoga u kojem je postupao u sporu iz kojeg je proizašao postupak čijoj se duljini prigovara, ocijeni kako značajnost navodne štete tako i uzročnu vezu između nje i prekomjerne duljine sudskog postupka razmatrajući dokaze koji su u tu svrhu dostavljeni (vidjeti osobito presudu Groupe Gascogne/Komisija, EU:C:2013:770, t. 88. i 90.).

118

Međutim, očito je da se duljina postupka pred Općim sudom, koji je trajao više od šest godina, ne može opravdati nijednom okolnošću predmeta iz kojeg je proizašao ovaj spor.

119

Pokazalo se napose da je razdoblje između završetka pisanog postupka s podnošenjem, u veljači 2007., odgovora na repliku Komisije i otvaranja, tijekom lipnja 2011., usmenog postupka trajalo oko četiri godine i četiri mjeseca. Duljina ovog razdoblja ne može se objasniti okolnostima predmeta, bilo da je riječ o složenosti postupka, ponašanju stranaka ili pak naknadnim postupovnim pitanjima.

120

S obzirom na složenost spora, iz ispitivanja tužbe koju je podnio FLSmidth, kao što je sažeto u točkama 9. i 10. ove presude, proizlazi da, usprkos tome što su zahtijevali podrobno ispitivanje, istaknuti tužbeni razlozi nisu imali posebno visok stupanj težine. Iako je istina da je tužbu za poništenje sporne odluke Općem sudu podnijelo petnaestak adresata navedene odluke, ta okolnost nije mogla spriječiti predmetni sud da napravi sintezu spisa i pripremi usmeni postupak u razdoblju kraćem od četiri godine i četiri mjeseca.

121

Što se tiče ponašanja stranaka, ništa u spisu ne upućuje na to da je FLSmidth svojim ponašanjem pridonio usporavanju postupanja po predmetu.

122

Naposljetku, iz spisa ne proizlazi da je postupak bio prekidan ili u kašnjenju zbog naknadnih postupovnih pitanja koja mogu opravdati njegovo trajanje.

123

Vodeći računa o ranijim elementima, valja ustvrditi da je postupak vođen pred Općim sudom povrijedio članak 47. stavak 2. Povelje time što nisu ispunjeni zahtjevi u vezi s poštovanjem razumnog roka za suđenje, što predstavlja dovoljno ozbiljnu povredu pravnog pravila koje ima za cilj dodijeliti prava pojedincima (u tom smislu vidjeti presudu Bergaderm i Goupil/Komisija, C‑352/98 P, EU:C:2000:361, t. 42.).

124

Međutim, iz razmatranja navedenih u točkama 115. do 117. ove presude slijedi da četvrti žalbeni razlog mora biti odbijen.

125

Slijedi da, s obzirom na to da nijedan žalbeni razlog na koji se pozvao FLSmidth u prilog svojoj žalbi nije bio prihvaćen, žalbu valja odbiti.

126

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima.

127

U skladu s člankom 138. stavkom 1. istog Poslovnika, koji se na temelju članka 184. stavka 1. tog Poslovnika primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da je Komisija zatražila da FLSmidth snosi troškove te s obzirom na to da on nije uspio u postupku, treba mu naložiti da, pored vlastitih troškova, snosi i troškove Komisije.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) proglašava i presuđuje: