1.

U predmetnim zahtjevima za prethodnu odluku, kojima se pridodaje zahtjev iz predmeta C‑140/20 ( 2 ), ponovno se ističe bojazan koja je nastala u nekim državama članicama zbog sudske prakse Suda o pristupu osobnim podacima nastalim u sektoru elektroničkih komunikacija i njihovu zadržavanju.

2.

U mišljenju u predmetima C‑511/18 i C‑512/18, La Quadrature du Net i dr. ( 3 ), i C‑520/18, Ordre des barreaux francophones et germanophone i dr. ( 4 ) kao dotadašnje ključne presude iz te sudske prakse istaknuo sam sljedeće:

3.

Neki sudovi određenih država članica 2018. su se zahtjevima za prethodnu odluku obratili Sudu i iznijeli svoju sumnju da bi se na temelju navedenih presuda (iz 2014., 2016. i 2018.) državnim tijelima mogao oduzeti instrument koji je nužan za zaštitu nacionalne sigurnosti te borbu protiv kriminaliteta i terorizma.

4.

Četiri od tih zahtjeva za prethodnu odluku dovela su do presuda od 6. listopada 2020., Privacy International ( 10 ) i La Quadrature du Net i dr. ( 11 ), u kojima je u biti potvrđena sudska praksa iz presude Tele2 Sverige, iako su uključena dodatna pojašnjenja.

5.

S obzirom na njihova donositelja (veliko vijeće Suda), sadržaj i nastojanje da se, u dijalogu sa sudovima koji su uputili zahtjeve za prethodnu odluku, detaljno pojasne razlozi koji unatoč svemu opravdavaju teze koje se u njima iznose, moglo bi se očekivati da je tim dvjema „rekapitulacijskim” presudama od 6. listopada 2020. spor riješen. Stoga bi na sve druge zahtjeve za prethodnu odluku o istoj temi trebalo odgovoriti jednim od obrazloženih rješenja iz članka 99. Poslovnika Suda.

6.

Međutim, tajništvo Suda zaprimilo je prije 6. listopada 2020. još tri zahtjeva za prethodnu odluku (dva iz spojenih predmeta u ovom postupku i zahtjev iz predmeta C‑140/20) u kojima se ponovno preispituje sudska praksa utvrđena u pogledu članka 15. stavka 1. Direktive 2002/58.

7.

Sud je obavijestio sudove koji su uputili zahtjev o presudama od 6. listopada 2020., za slučaj da žele povući svoje zahtjeve za prethodnu odluku. Nakon ustrajanja tih sudova da zadrže zahtjeve ( 12 ), kao što ću to kasnije navesti, odlučeno je da se neće primijeniti članak 99. Poslovnika i da će veliko vijeće Suda odgovoriti na prethodna pitanja.

8.

Članak 5. stavak 1. („Povjerljivost komunikacija”) glasi kako slijedi:

„Države članice putem svojih zakonodavstava osiguravaju povjerljivost komunikacija i s time povezanih podataka o prometu koji se šalju preko javne komunikacijske mreže i javno dostupnih elektroničkih komunikacijskih usluga. One posebno zabranjuju svim osobama koje nisu korisnici slušanje, prisluškivanje, pohranjivanje ili druge oblike presretanja odnosno nadzora nad komunikacijama i s time povezanim podacima o prometu, bez pristanka korisnika, osim u slučaju kada imaju zakonsko dopuštenje da to učine u skladu s člankom 15. stavkom 1. Ovaj stavak ne sprečava tehničko pohranjivanje koje je nužno za prijenos komunikacije, ne dovodeći u pitanje načelo povjerljivosti”.

9.

Člankom 6. („Podaci o prometu”) propisuje se:

„1.   Podaci o prometu koji se odnose na pretplatnike i korisnike i koje je davatelj javne komunikacijske mreže ili javno dostupne elektroničke komunikacijske usluge obradio i pohranio moraju se obrisati ili učiniti anonimnima kada više nisu potrebni u svrhu prijenosa komunikacije, ne dovodeći u pitanje stavke 2., 3. i 5. ovog članka te članak 15. stavak 1.

2.   Podaci o prometu koji su nužni u svrhu naplaćivanja usluge od pretplatnika te u svrhu plaćanja međusobnog povezivanja mogu se obraditi. Takva je obrada dopustiva isključivo do kraja razdoblja tijekom kojega se račun može pravno pobijati ili tijekom kojega se može zahtijevati plaćanje.

[…]”.

10.

U članku 15. („Primjena određenih odredaba Direktive 95/46/EZ” ( 13 )) stavku 1. navodi se:

„Države članice mogu donijeti zakonske mjere kojima će ograničiti opseg prava i obveza koji pružaju članak 5., članak 6., članak 8. stavci 1., 2., 3. i 4., te članak 9. ove Direktive kada takvo ograničenje predstavlja nužnu, prikladnu i razmjernu mjeru unutar demokratskog društva s ciljem zaštite nacionalne sigurnosti (odnosno državne sigurnosti), obrane, javne sigurnosti te s ciljem sprečavanja, istrage, otkrivanja i progona kaznenih djela odnosno neovlaštene uporabe elektroničkog komunikacijskog sustava iz članka 13. stavka 1. Direktive 95/46/EZ. S tim u vezi, države članice mogu, između ostalog, donijeti zakonske mjere kojima se omogućuje zadržavanje podataka tijekom ograničenog razdoblja opravdane razlozima određenim u ovom stavku. Sve mjere iz ovog stavka moraju biti u skladu s općim načelima prava Zajednice, uključujući ona iz članka 6. stavaka 1. i 2. Ugovora o Europskoj uniji.”

11.

Člankom 113.a stavkom 1. određuje se:

„Obveze u pogledu čuvanja, upotrebe i sigurnosti podataka o prometu utvrđene u člancima 113.b do 113.g odnose se na operatore koji krajnjim korisnicima pružaju javno dostupne telekomunikacijske usluge”.

12.

Članak 113.b glasi kako slijedi:

„(1)   Operatori na koje se odnosi članak 113.a trebaju zadržati podatke na državnom području na sljedeći način:

(2)   Pružatelji javno dostupnih telefonskih usluga zadržavaju

Prvi stavak primjenjuje se mutatis mutandis

(3)   Pružatelji javno dostupnih usluga pristupa internetu zadržavaju

(4)   U slučaju korištenja telefonskih usluga u okviru pokretne mreže, potrebno je zadržati oznaku telefonskih ćelija koje se upotrebljavaju uspostavom veze između broja s kojeg se poziva i koji se poziva. U pogledu javno dostupnih usluga pristupa internetu, u slučaju upotrebe pokretne mreže, potrebno je zadržati oznaku telefonskih ćelija koje se upotrebljavaju uspostavom internetske veze. Također valja zadržati podatke koji omogućuju utvrđivanje zemljopisne lokacije i smjerova maksimalnog zračenja antena koje služe toj telefonskoj ćeliji.

(5)   Sadržaj komunikacije, podaci o posjećenim internetskim stranicama i podaci o uslugama elektroničke pošte ne mogu se zadržati na temelju ove odredbe.

(6)   Podaci na kojima se temelje komunikacije iz članka 99. stavka 2. ne mogu se zadržati na temelju ove odredbe. To se mutatis mutandis primjenjuje na komunikacije telefonom subjekata predviđenih člankom 99. stavkom 2. Članak 99. stavak 2. druga, treća, četvrta, peta, šesta i sedma rečenica, primjenjuje se mutatis mutandis[ ( 14 )].

[…]”.

13.

U skladu s člankom 113.c:

„(1)   Podaci zadržani na temelju članka 113.b

(2)   Podatke zadržane na temelju članka 113.b ne mogu upotrijebiti osobe koje podliježu obvezama utvrđenim člankom 113.a stavkom 1., u svrhe različite od onih predviđenih stavkom 1.

[…]”.

14.

U skladu s člankom 113.d:

„Nositelj obveze predviđene člankom 113.a stavkom 1. treba osigurati da podaci zadržani u skladu s člankom 113.b stavkom 1., na temelju obveze zadržavanja, budu zaštićeni od neovlaštenog nadzora i upotrebe, tehničkim i organizacijskim mjerama u skladu s najnovijim dostignućima. Te mjere osobito uključuju:

15.

Članak 113.e glasi:

„(1)   Nositelj obveze predviđene člankom 113.a stavkom 1. mora osigurati da se, u svrhu nadzora zaštite podataka, navede svaki pristup, a osobito čitanje, kopiranje, izmjena, brisanje i zatvaranje podataka zadržanih na temelju članka 113.b stavka 1., u skladu s obvezom zadržavanja. Potrebno je navesti

(2)   Navedeni podaci ne mogu se upotrebljavati u druge svrhe osim za nadzor zaštite podataka.

(3)   Nositelj obveze predviđene člankom 113.a stavkom 1. mora osigurati da se navedeni podaci obrišu nakon jedne godine”.

16.

Člankom 100.g utvrđuje se:

„[…]

(2) Ako se na temelju određenih činjenica može sumnjati da je neka osoba, kao počinitelj ili sudionik, počinila neko osobito teško kazneno djelo predviđeno drugom rečenicom ili ako je, u slučajevima u kojima je pokušaj kaznenog djela kažnjiv, pokušala počiniti takvo djelo i ako je u konkretnom slučaju također riječ o osobito teškom kaznenom djelu, podaci o prometu, koji se zadržavaju u skladu s člankom 113.b [TKG‑a], mogu se prikupiti u slučaju da istraga o činjenicama ili lokaciji osobe koja je predmet istrage bude iznimno teška ili na druge načine neizvediva te ako je prikupljanje podataka razmjerno važnosti predmeta.

[…]

(4) Nije dopušteno prikupljanje podataka o prometu u skladu sa stavkom 2. […] koje može dovesti do podataka o kojima bi dotična osoba mogla odbiti svjedočiti […]”.

17.

Na temelju članka 101.a stavka 1., prikupljanje podataka o prometu podliježe sudskom odobrenju u skladu s člankom 100.g StPO‑a. Na temelju članka 101.a stavka 2. tog zakona, u sudskoj odluci treba odvagnuti potrebu i relevantnost mjere u konkretnom slučaju, o čijem donošenju treba obavijestiti sudionike u komunikaciji (članak 101. stavak 6. StPO‑a).

18.

SpaceNet AG i Telekom Deutschland GmbH društva su koja u Saveznoj Republici Njemačkoj pružaju javno dostupne usluge pristupa internetu.

19.

Ta su se dva društva obratila Verwaltungsgerichtu (Upravni sud, Njemačka), protiveći se obvezi pohrane podataka o telekomunikacijskom prometu svojih korisnika od 1. srpnja 2017., koja je propisana člankom 113.a stavkom 1. u vezi s člankom 113.b TKG‑a.

20.

Nakon što su njihovi zahtjevi prihvaćeni u prvom stupnju, Savezna agencija za mreže podnijela je reviziju Bundesverwaltungsgerichtu (Savezni upravni sud, Njemačka), koji je, prije izricanja presude, odlučio u svakom od tih dvaju postupaka uputiti sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 15. Direktive 2002/58/EZ s obzirom na članke 7., 8. i 11. i članak 52. stavak 1. Povelje […], s jedne strane i, članak 6. Povelje […] i članak 4. [UEU‑a], s druge strane, tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se pružatelje javno dostupnih elektroničkih komunikacijskih usluga obvezuje na zadržavanje podataka o prometu i podataka o lokaciji krajnjih korisnika tih usluga ako

21.

U skladu s objašnjenjem suda koji je uputio zahtjev, propis o spornoj obvezi izmijenjen je Zakonom od 10. prosinca 2015. ( 15 ), čije je usvajanje bilo potrebno nakon:

22.

Sud koji je uputio zahtjev smatra da se spornom obvezom pohrane ograničavaju prava priznata člankom 5. stavkom 1., člankom 6. stavkom 1. i člankom 9. stavkom 1. Direktive 2002/58. Prema njegovu mišljenju, to bi ograničenje bilo opravdano samo ako se temelji na članku 15. stavku 1. te direktive.

23.

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, neovisno o sudskoj praksi uspostavljenoj presudom Tele2 Sverige, obveza koja je predmet spora mogla bi se temeljiti na članku 15. stavku 1. Direktive 2002/58, s obzirom na sljedeće:

24.

Tajništvo Suda zaprimilo je zahtjeve za prethodnu odluku 29. listopada 2019.

25.

Pisana očitovanja podnijeli su SpaceNet, Telekom Deutschland, njemačka, danska, španjolska, estonska, finska, francuska, irska, nizozemska, poljska i švedska vlada te Komisija.

26.

Na zahtjev da se očituje o eventualnom povlačenju zahtjeva za prethodnu odluku nakon donošenja presude La Quadrature du Net, sud koji je uputio zahtjev je 13. siječnja 2021. izrazio svoju namjeru da ga zadrži jer na njega nije moguće odgovoriti na temelju te presude.

27.

Javna rasprava održana je 13. rujna 2021. zajedno s raspravom u povezanom predmetu C‑140/20, a osim onih koji su podnijeli pisana očitovanja u ovom postupku, na njoj su sudjelovali i Savezna agencija za mreže te Europski nadzornik za zaštitu osobnih podataka.

28.

Obrada tih dvaju zahtjeva za prethodnu odluku može se izvršiti njihovom analizom u obliku u kojem su prvotno upućena ili s obzirom na razmatranja na koja se sud koji je uputio zahtjev pozvao u svojem odgovoru Sudu 13. siječnja 2021. kako bi opravdao njihovo zadržavanje, nakon donošenja presude La Quadrature du Net.

29.

Iako ću se ukratko osvrnuti na najvažnije točke prvotnih zahtjeva za prethodnu odluku, usredotočit ću se na analizu razloga zbog kojih je, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, intervencija Suda i dalje relevantna. Ukratko, svi ti razlozi potkrijepljeni su činjenicom da se osnovna regulatorna situacija razlikuje od one ispitane u presudi La Quadrature du Net.

30.

U svojem priopćenju od 13. siječnja 2021., sud koji je uputio zahtjev istaknuo je sljedeće argumente:

31.

Republika Irska te francuska, nizozemska, poljska i švedska vlada u biti tvrde da se Direktiva 2002/58 ne primjenjuje na nacionalna zakonodavstva poput onog o kojem je riječ u ovim sporovima. Budući da im je cilj zaštita nacionalne sigurnosti te sprečavanje i suzbijanje teških kaznenih djela, ta su zakonodavstva obuhvaćena isključivom nadležnošću država članica, u skladu s člankom 4. stavkom 2. UEU‑a.

32.

Sud je u presudi La Quadrature du Net jasno odbio prigovor i pritom utvrdio da „nacionalni propis, poput onih o kojima je riječ u glavnim postupcima, a kojim se pružateljima elektroničkih komunikacijskih usluga nalaže da radi zaštite nacionalne sigurnosti i borbe protiv kriminala zadržavaju podatke o prometu i lokaciji, spada u područje primjene Direktive 2002/58” ( 20 ).

33.

Sud koji je uputio zahtjev prihvaća tu pretpostavku te pritom potkrepljuje ocjenu prvostupanjskog suda i dodaje da je primjenjivost Direktive 2005/58 u ovom slučaju „konačno utvrđena” presudom Tele2 Sverige ( 21 ).

34.

Stoga neću dalje razmatrati to pitanje, o kojem sam imao priliku izjasniti se mišljenju La Quadrature du Net ( 22 ), u skladu sa stajalištem Suda.

35.

Ključna ideja u sudskoj praksi Suda u pogledu Direktive 2002/58 jest ta da korisnici elektroničkih komunikacijskih sredstava imaju u načelu pravo očekivati da njihove komunikacije i s time povezani podaci ostanu anonimni i da se ne mogu bilježiti, osim uz njihov pristanak ( 23 ).

36.

Člankom 15. stavkom 1. Direktive 2002/58 dopuštaju se iznimke od obveze osiguravanja povjerljivosti i odgovarajućih obveza, kako ću to kasnije navesti. U presudi La Quadrature du Net ispitivanje se proširuje na usklađenost tih iznimaka s temeljnim pravima čije ostvarenje može biti narušeno ( 24 ).

37.

Prema mišljenju Suda, opće i neselektivno zadržavanje podataka o prometu može se opravdati jedino ciljem zaštite nacionalne sigurnosti, čija važnost „nadmašuje važnost drugih ciljeva iz članka 15. stavka 1. Direktive 2002/58” ( 25 ).

38.

U tom slučaju (nacionalna sigurnost), Sud je presudio da se članku 15. stavku 1. Direktive 2002/58, u vezi s člancima 7., 8. i 11. i člankom 52. stavkom 1. Povelje, „ne protivi u načelu zakonska mjera koja dopušta nadležnim tijelima da nalažu pružateljima elektroničkih komunikacijskih usluga da tijekom ograničenog razdoblja zadržavaju podatke o prometu i lokaciji svih korisnika elektroničkih komunikacijskih sredstava ako postoje dovoljno konkretne okolnosti na temelju kojih se može zaključiti da je dotična država članica suočena s ozbiljnom prijetnjom […] za nacionalnu sigurnost koja se pokazala stvarnom i trenutačnom ili predvidljivom” ( 26 ).

39.

Točno je da navedene odredbe dovode do sustava koji je stroži i ozbiljniji od sustava koji proizlazi iz sudske prakse ESLJP‑a u pogledu članka 8. EKLJP‑a. Činjenica da „značenje i doseg prava” iz Povelje koja odgovaraju pravima iz EKLJP‑a moraju biti jednaki značenju i dosegu prava iz EKLJP‑a ne sprečava, u skladu s člankom 52. stavkom 3. in fine Povelje, da pravo Unije pruži širu zaštitu.

40.

Osim toga, sudska praksa ESLJP‑a uspostavljena njegovim presudama od 25. svibnja 2021., Big Brother Watch i dr. protiv Ujedinjene Kraljevine ( 27 ) i Centrum för Rättvisa protiv Švedske ( 28 ), kao i presudom od 4. prosinca 2015., Zakharov protiv Rusije ( 29 ), odnosi se na slučajeve koji se ne mogu usporediti s onima iz zahtjeva za prethodnu odluku o kojima se ovdje raspravlja, što je bilo stajalište većine na raspravi. Njihovo rješenje treba pronaći primjenom nacionalnih propisa koji se smatraju usklađenima s iscrpnim uređenjem iz Direktive 2002/58, kako je tumači Sud.

41.

Neovisno o mišljenju o pozivanju na nacionalnu sigurnost, u presudi La Quadrature du Net, kao razlog da se uz određene uvjete ukine zabrana općeg i neselektivnog zadržavanja podataka o prometu i lokaciji (prema mojem su mišljenju granice koje je utvrdio Sud preširoke), treba poštovati odredbe iz točaka 137. do 139. te presude.

42.

Osim te pretpostavke, trebalo bi ispitati temelji li se nacionalno uređenje na dovoljno selektivnim kriterijima kako bi bilo u skladu s uvjetima kojima se, u skladu sa sudskom praksom Suda, mogu opravdati osobito ozbiljna zadiranja u predmetna temeljna prava, kao što je to zadržavanje podataka.

43.

Ciljano zadržavanje podataka o prometu i lokaciji ( 30 ) temelj je obrazloženja presuda Suda u tom području. Taj odabir može se izvršiti ovisno o kategorijama osoba na koje se zadržavanje odnosi ( 31 ) ili na temelju zemljopisnih kriterija ( 32 ), među ostalim.

44.

Sud koji je uputio zahtjev, kao i većina stranaka koje su podnijele svoja očitovanja, ističu poteškoće koje predstavljaju kriteriji koje je Sud naveo. I sâm sam uputio na neke od tih poteškoća ( 33 ) u mišljenju Ordre des barreaux francophones et germanophone ( 34 ).

45.

Međutim, ne treba isključiti obrasce ciljanog zadržavanja temeljene na tim kriterijima koji mogu biti učinkoviti i istodobno nediskriminirajući. Na nacionalnim zakonodavcima, a ne na Sudu, jest da ih osmisle na način da se njima poštuju temeljna prava zajamčena Poveljom ( 35 ).

46.

Osim toga, ustrajem na tome da bi bilo pogrešno zaključiti da su osobni i zemljopisni kriteriji jedini usklađeni s člankom 15. stavkom 1. Direktive 2002/58, s obzirom na prava zaštićena Poveljom.

47.

Iako francuska vlada tvrdi da su se pokazali neučinkovitima ( 36 ) također smatram da se ne mogu zanemariti načini koje su predložile radne skupine koje su se sastale unutar Vijeća ( 37 ) kako bi utvrdile pravila o zadržavanju i pristupu podacima koja su u skladu sa sudskom praksom Suda ( 38 ).

48.

Prema mojem mišljenju, treba dati prednost privremenom zadržavanju nekih kategorija podataka o prometu i lokaciji, ograničenih ovisno o strogim potrebama sigurnosti, na temelju kojih nije moguće u cijelosti dobiti točnu i detaljnu sliku o životu dotičnih osoba. U praksi, to znači da u pogledu obje glavne kategorije (podaci o prometu i lokaciji) treba s pomoću odgovarajućih filtara zadržavati samo minimalne podatke koji se smatraju apsolutno nužnim za učinkovito sprečavanje i nadzor kriminaliteta te zaštitu nacionalne sigurnosti ( 39 ).

49.

U svakom slučaju, ponavljam, na državama članicama ili institucijama Unije jest da zakonskim sredstvima provedu (uz pomoć vlastitih stručnjaka) taj odabir kojim će se izbjeći svaki pokušaj nametanja općeg i neselektivnog zadržavanja svih podataka o prometu i lokaciji ( 40 ).

50.

Zbog toga sam u mišljenju Ordre des barreaux francophones et germanophone tvrdio da „[z]akonodavna poteškoća, koju priznajem, da se precizno utvrde slučajevi i uvjeti u kojima treba provesti ciljano zadržavanje ne opravdava da države članice, na način da iznimka postane pravilo, pretvore opće zadržavanje osobnih podataka u temeljno načelo svojih zakonodavstava. Kad bi to bio slučaj, priznalo bi se neograničeno trajanje relevantne povrede prava na zaštitu osobnih podataka” ( 41 ).

51.

U tim okolnostima, elementi koji su nužni kako bi se odgovorilo sudu koji je uputio zahtjev izravno proizlaze, prema mojem mišljenju, iz sudske prakse Suda u pogledu članka 15. stavka 1. Direktive 2002/58, koja je sažeta u presudi La Quadrature du Net.

52.

Međutim, prije svega moram podsjetiti na sudsku praksu Suda uspostavljenu tom presudom, koja se u točki 168. sažima na sljedeći način:

„[Č]lanak 15. stavak 1. Direktive 2002/58, u vezi s člancima 7., 8. i 11. kao i člankom 52. stavkom 1. Povelje, treba tumačiti na način da mu se protive zakonske mjere kojima je, u svrhe predviđene tim člankom 15. stavkom 1., preventivno predviđeno opće i neselektivno zadržavanje podataka o prometu i lokaciji. S druge strane, navedenom članku 15. stavku 1., u vezi s člancima 7., 8. i 11. kao i člankom 52. stavkom 1. Povelje, ne protive se zakonske mjere koje

ako te mjere osiguravaju jasnim i preciznim pravilima da predmetno zadržavanje podataka podliježe poštovanju s time povezanih materijalnih i postupovnih uvjeta te da dotične osobe imaju djelotvorna jamstva protiv rizika od zlouporabe.”

53.

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, koji je isključivo nadležan za njegovo tumačenje, njemačkim zakonodavstvom propisuje se „opće i bezrazložno zadržavanje velikog dijela relevantnih podataka o telekomunikacijskom prometu, neovisno o osobi, razdoblju i zemljopisnom području” ( 42 ).

54.

Sporno nacionalno zakonodavstvo nije ograničeno na davanje ovlaštenja nadležnim tijelima da zatraže zadržavanje podataka o prometu i lokaciji tijekom ograničenog razdoblja: obvezu njihova zadržavanja nalaže zakonodavac, izravno i na neograničeno vrijeme.

55.

Na temelju te pretpostavke, taj je sud u svojem dopisu od 13. siječnja 2021. naveo razlike između nacionalnih pravila i pravila iz presude La Quadrature du Net, koje bi mogle dovesti do drukčijeg rješenja od onog koje je tada doneseno.

56.

Započet ću analizu tih razlika istim redoslijedom kojim ih navodi sud koji je uputio zahtjev, ali prije toga priznajem da je njemački zakonodavac ozbiljno obavio zadaću prilagođavanja nacionalnog zakonodavstva zahtjevima koji u tom području proizlaze iz sudske prakse koju je utvrdio Sud.

57.

Kao što to ističe sud koji je uputio zahtjev, sporno zakonodavstvo proizlazi iz zakonodavne izmjene koja je omogućena sudskom praksom Bundesverfassungsgerichta (Savezni ustavni sud) i učincima sudske prakse uspostavljene presudom Digital Rights.

58.

Stoga treba pohvaliti napredak u spornom nacionalnom zakonodavstvu zbog snažne volje za prilagodbu sudskoj praksi Suda.

59.

Međutim, zakonodavnim naporima možda su više istaknuti aspekti u pogledu zaštite i pristupa zadržanim podacima, a ne toliko oni u pogledu selektivnog ograničenja podataka čije se zadržavanje nalaže.

60.

Prema mojem mišljenju, tipologija zadržanih podataka (ne pohranjuju se podaci o posjećenim internetskim stranicama, elektroničkoj pošti i odgovarajućoj komunikaciji s telefonskih službama društvene ili vjerske prirode) ne sprečava zanemarivanje činjenice da opća i neselektivna obveza pohrane obuhvaća vrlo široku skupinu mnogih drugih podataka o prometu i lokaciji, koja je u cjelini slična ispitanoj u presudi La Quadrature du Net.

61.

U tom smislu, gotovo je nevažno, zbog posebnih značajki i vrlo malog utjecaja na ukupnu ocjenu ( 43 ), da se isključe podaci o pozivima prema određenim brojevima telefonske podrške, na teret osoba, tijela ili organizacija iz društvenih ili vjerskih područja.

62.

Također nije odlučujuće da obveza zadržavanja ne obuhvaća sadržaje (neovisno o tome je li riječ o posjećenim internetskim stranicama ili elektroničkoj pošti) jer se presuda La Quadrature du Net nije odnosila na njih, nego na podatke o prometu i lokaciji elektroničkih komunikacija.

63.

Najveća razlika u odnosu na nacionalna pravila analizirana u presudi La Quadrature du Net odnosi se na razdoblje pohrane koje, u skladu s člankom 113.b stavkom 1. TKG‑a, traje četiri ili deset tjedana (četiri tjedna u slučaju podataka o lokaciji i deset tjedana za ostale), a ne jednu godinu.

64.

Sud koji je uputio zahtjev, kao i neke vlade koje su sudjelovale u postupku, ustraju na toj okolnosti i ističu da se spornim zakonodavstvom znatno skraćuje razdoblje zadržavanja podataka. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, kraće trajanje smanjuje opasnost od izrade općeg profila osoba na koje se zadržavanje odnosi.

65.

Kao što sam to tvrdio u mišljenju Ordre des barreaux francophones et germonophone, pozivajući se upravo na nacionalni propis o kojem je ovdje riječ, nalaže se da se podatke može zadržati samo tijekom ograničenog razdoblja ( 44 ), ovisno o tome pripadaju li jednoj ili drugoj kategoriji ( 45 ).

66.

Međutim, ako je vremensko ograničenje razdoblja zadržavanja relevantan element za ocjenu spornog zakonodavstva, ta okolnost ne može otkloniti činjenicu da se njime nalaže opće i neselektivno zadržavanje podataka o prometu i lokaciji.

67.

Već sam naveo da se, u skladu sa sudskom praksom Suda, osim u slučaju koji je opravdan zaštitom nacionalne sigurnosti, ciljano mogu zadržati samo podaci o elektroničkim komunikacijama, zbog ozbiljne opasnosti koju bi podrazumijevalo njihovo opće zadržavanje.

68.

U konačnici, ta je opasnost potaknula sudsku praksu Suda u tom području: „[…] podaci o prometu i lokaciji mogu otkriti informacije o velikom broju aspekata privatnog života dotičnih osoba, uključujući osjetljive informacije poput spolne orijentacije, političkih gledišta, vjerskih, filozofskih, društvenih ili drugih uvjerenja kao i zdravstvenog stanja, s obzirom na to da takvi podaci uživaju, osim toga, posebnu zaštitu u pravu Unije. Ti podaci, uzeti zajedno, mogu omogućiti donošenje vrlo preciznih zaključaka o privatnom životu osoba čiji su podaci zadržani, kao što su svakodnevne navike, mjesta trajnih ili privremenih boravišta, dnevna ili druga kretanja, obavljane aktivnosti, društveni odnosi tih osoba i društvene sredine koje su te osobe posjećivale. Ti podaci osobito omogućuju utvrđivanje profila predmetnih osoba, što je jednako osjetljiva informacija s obzirom na pravo na poštovanje privatnog života, kao i sâm sadržaj komunikacija” ( 46 ).

69.

Točno je, kao što to tvrdi sud koji je uputio zahtjev, da vremenski vrlo ograničeno zadržavanje može otežati izradu profilâ.

70.

Međutim, veće ili manje poteškoće u tom pogledu ne proizlaze samo iz trajanja zadržavanja, nego i količine i kakvoće zadržanih podataka: što je veći broj podataka, veća je mogućnost dobivanja osjetljivih informacija tijekom vremenskih razdoblja čije produljenje ovisi pak o razvoju tehnika praćenja, povezivanja i ocjenjivanja svih podataka koji se odnose na elektroničke komunikacije. Razdoblje koje danas može biti nedovoljno za prikupljanje podataka koji olakšavaju izradu profila, u bližoj ili daljoj budućnosti može biti više nego dovoljno za postizanje tog cilja ( 47 ).

71.

U svakom slučaju, i prema mišljenju Suda, „zadiranje u temeljna prava zajamčena člancima 7. i 8. Povelje koje čini pristup državnog tijela skupu podataka o prometu ili podataka o lokaciji, koji mogu pružiti informacije o komunikacijama koje je korisnik izvršio sredstvom elektroničke komunikacije ili o lokaciji terminalne opreme kojom se koristi, u svakom je slučaju ozbiljno, neovisno o trajanju razdoblja za koje se pristup navedenim podacima traži i količini ili prirodi podataka koji su dostupni u odnosu na to razdoblje, kada […] taj skup podataka može omogućiti donošenje preciznih zaključaka o privatnom životu dotične osobe ili osoba” ( 48 ).

72.

Naposljetku, smatram da, unatoč razlikama koje je istaknuo sud koji je uputio zahtjev, sličnosti u tom pogledu između spornog zakonodavstva u predmetnim postupcima i zakonodavstava uključenih u postupke koji su doveli do donošenja presude La Quadrature du Net ne omogućuju da se zanemari sudska praksa uspostavljena tom presudom.

73.

Sud koji je uputio zahtjev tvrdi da se njemačkim pravilima pruža učinkovita zaštita zadržanih podataka od opasnosti zlouporabe i nezakonitog pristupa.

74.

Bez umanjivanja regulatornih napora u vezi sa zaštitom podataka i njihovim pristupom, ne može se zaboraviti da, prema mišljenju Suda, „zadržavanje podataka o prometu i lokaciji samo po sebi čini […] zadiranje u temeljna prava na poštovanje privatnog života i zaštitu osobnih podataka” ( 49 ). U tom je smislu, „pristup takvim podacima, neovisno o njihovoj naknadnoj upotrebi, posebno zadiranje” u navedena temeljna prava ( 50 ).

75.

Stoga, u dijelu koji je ovdje važan, nije relevantno da se sustavom zaštite zadržanih podataka koji je predvidio njemački zakonodavac: (a) djelotvorno jamči nepovredivost navedenih podataka, (b) strogo i učinkovito ograničavaju uvjeti pristupa, ograničavanjem kruga osoba koje im mogu pristupiti i (c) korištenje zadržanih podataka dopušta samo u svrhu istrage teških kaznenih djela i sprečavanja konkretnih opasnosti po život ili slobodu osoba ili državnu sigurnost.

76.

Stvarno je odlučujuće to što, kao što to ponavlja i sud koji je uputio zahtjev, sporna obveza zadržavanja sama po sebi ne podliježe nikakvim posebnim uvjetima.

77.

Sud koji je uputio zahtjev upućuje na presudu Bundesverfassungsgerichta (Savezni ustavni sud) o članku 113. TKG‑a ( 51 ) zbog koje su se, nakon što je u njoj proglašena njegova neustavnost, na valjanost te odredbe primjenjivali uvjeti čiju usklađenost s pravom Unije nije lako utvrditi.

78.

Sud se trenutačno ne izjašnjava o učincima te presude, a još manje o opsegu novih pravila koja njemački zakonodavac treba odobriti (ili koja je odobrio, ovisno o slučaju).

79.

Ako, kao što to tvrdi sud koji je uputio zahtjev, svoju presudu o reviziji treba izreći u skladu sa zakonom koji je na snazi na dan njezina donošenja, sâm treba utvrditi njegovu usklađenost s pravom Unije s obzirom na sudsku praksu Suda utvrđenu u pogledu zaštite podataka o elektroničkim komunikacijama.

80.

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, iz točke 168. presude La Quadrature du Net proizlazi da Sud u pogledu IP adresa zahtijeva razlog zadržavanja povezan s ciljem zaštite nacionalne sigurnosti, borbe protiv teških kaznenih djela i sprečavanja ozbiljnih prijetnji javnoj sigurnosti. Međutim, iz točke 155. može se zaključiti da se te IP adrese mogu zadržati a da pritom nije potreban poseban razlog, a samo korištenje zadržanih podataka zahtijeva razlog povezan s tim ciljem.

81.

Međutim, ne smatram da postoji takvo nesuglasje (a još manje proturječnost). Iako je u točki 155. navedeno da, u pogledu općeg i neselektivnog zadržavanja IP adresa dodijeljenih izvoru veze, „ne proizlazi u načelu da je [ono] suprotn[o] članku 15. stavku 1. Direktive 2002/58”, u nastavku, u točki 156., utvrđuje se da „[s] obzirom na ozbiljnost zadiranja u temeljna prava […] koje podrazumijeva to zadržavanje, samo borba protiv teških kaznenih djela i sprečavanje ozbiljnih prijetnji javnoj sigurnosti mogu, kao i zaštita nacionalne sigurnosti, opravdati to zadiranje […]”.

82.

Stoga, iz točaka 155. i 156. presude La Quadrature du Net zajedno proizlazi dosljedan odgovor koji je Sud, u točki 168. te presude, dao na tada upućena prethodna pitanja o zadržavanju IP adresa.

83.

Na raspravi su istaknuti određeni problemi u pogledu zadržavanja IP adresa koji, prema mišljenju nekih intervenijenata, zahtijevaju pojašnjenje Suda. Rješenje tih problema (među ostalim, onih uzrokovanih razlikom između dinamičkih i statičkih IP adresa, kao i utjecajem protokola IPv6) nadilazi, prema mojem mišljenju, pitanja suda koji je uputio zahtjev, čiji prvotni zahtjevi za prethodnu odluku ( 52 ) i priopćenje od 13. siječnja 2021. po tom pitanju imaju mnogo ograničeniji opseg.

84.

S obzirom na prethodno navedeno, predlažem Sudu da Bundesverwaltungsgerichtu (Savezni upravni sud, Njemačka) odgovori na sljedeći način:

„Članak 15. stavak 1. Direktive 2002/58/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. srpnja 2002. o obradi osobnih podataka i zaštiti privatnosti u području elektroničkih komunikacija (Direktiva o privatnosti i elektroničkim komunikacijama), kako je izmijenjena Direktivom 2009/136/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2009., u vezi s člancima 7., 8. i 11. i člankom 52. stavkom 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima te člankom 4. stavkom 2. UEU‑a, treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se pružateljima javno dostupnih elektroničkih komunikacijskih usluga nalaže da preventivno, opće i neselektivno zadržavaju podatke o prometu i lokaciji krajnjih korisnika navedenih usluga u svrhe koje nisu zaštita nacionalne sigurnosti zbog ozbiljne prijetnje koja se pokazala stvarnom i trenutačnom ili predvidljivom”.