1.

Verein für Konsumenteninformation (Udruga za informiranje potrošača, VKI), udruženje potrošača sa sjedištem u Austriji, pred austrijskim je sudovima podnio zahtjev za pokretanje postupka za dobivanje sudskog naloga, kojim zahtijeva da se Amazonu EU Sàrl sa sjedištem u Luksemburgu zabrani da u svojim općim uvjetima u odnosu na potrošače s prebivalištem u Austriji koristi navodno nepoštene odredbe.

2.

U tom pogledu Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud, Austrija) najprije pita koje je pravo mjerodavno u okviru takvog postupka pri ispitivanju nepoštene naravi takvih odredbi. Treba li ga odrediti na temelju pravila o sukobu zakona iz Uredbe (EZ) br. 864/2007 (u daljnjem tekstu: Uredba Rim II) ( 2 ), s obzirom na to da je cilj udruge koja je tužitelj zaštititi skupne interese potrošača na temelju ovlasti koja joj je zakonom dodijeljena, neovisno o konkretnom ugovornom odnosu? Ili mjerodavno pravo treba odrediti na temelju pravila o sukobu zakona iz Uredbe (EZ) br. 593/2008 (u daljnjem tekstu: Uredba Rim I) ( 3 ), s obzirom na to da moguća povreda skupnih interesa potrošača proizlazi iz ugovornih odnosa između njih i tuženog poduzetnika?

3.

Sud koji je uputio zahtjev nadalje želi znati je li odredba u ugovoru sklopljenom u okviru elektroničke trgovine kojom se kao mjerodavno pravo određuje pravo države članice u kojoj poduzetnik ima sjedište nepoštena na temelju Direktive 93/13/EEZ ( 4 ).

4.

Konačno, sud koji je uputio zahtjev želi saznati u skladu s kojim nacionalnim pravom kojim se prenosi Direktiva 95/46/EZ ( 5 ) treba ocijeniti zakonitost ugovornih odredbi kojima se predviđa obrada osobnih podataka od strane poduzetnika u elektroničkoj trgovini kao što je Amazon EU, koji svoje djelatnosti usmjerava na državu članicu koja nije država članica u kojoj ima svoje sjedište.

5.

U skladu s člankom 1. stavkom 1. Uredbe Rim I ta se uredba primjenjuje „u situacijama kada postoji sukob zakona, na ugovorne obveze u građanskim i trgovačkim stvarima”.

6.

U članku 3. stavku 1. Uredbe Rim I određuje se da se „[n]a ugovor […] primjenjuje pravo koje su stranke izabrale”. U skladu s člankom 3. stavkom 5. „[p]ostojanje i valjanost suglasnosti ugovornih strana u pogledu izbora mjerodavnog prava utvrđuje se u skladu s odredbama članaka 10., 11. i 13.”.

7.

Člankom 6. Uredbe Rim I, naslovljenim „Potrošački ugovori”, propisano je:

„1.   Ne dovodeći u pitanje članke 5. i 7., ugovor koji sklopi fizička osoba u svrhu za koju se smatra da je izvan njegove struke ili profesije (potrošač) s drugom osobom koja djeluje u svojoj struci ili profesiji (poduzetnik) podliježe pravu države u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište, pod uvjetom da poduzetnik:

te da je ugovor obuhvaćen opsegom tih aktivnosti.”

2.   Bez obzira na stavak 1., ugovorne stranke mogu odabrati mjerodavno pravo za ugovor koji ispunjava zahtjeve stavka 1. u skladu s člankom 3. Međutim, takav izbor ne može za posljedicu imati lišavanje potrošača zaštite koja mu je osigurana odredbama od kojih se ne može odstupiti sporazumom, na temelju prava koje bi bilo mjerodavno na temelju stavka 1. u slučaju da mjerodavno pravo nije izabrano.

[...]”

8.

U skladu s člankom 10. stavkom 1. Uredbe Rim I „[p]ostojanje i valjanost ugovora ili bilo koje odredbe ugovora utvrđuju se pravom kojem bi ugovor bio podložan na temelju ove Uredbe da je ugovor ili njegova odredba valjana”.

9.

U skladu s člankom 1. stavkom 1. Uredbe Rim II ta se uredba „u slučajevima koji uključuju sukob zakona, primjenjuje na izvanugovorne obveze u građanskim i trgovačkim stvarima”.

10.

Članak 4. Uredbe Rim II glasi:

„1.   Ako nije drukčije propisano ovom Uredbom, pravo koje se primjenjuje na izvanugovornu obvezu nastalu iz protupravnog postupanja je pravo one države u kojoj šteta nastane, bez obzira na to u kojoj državi je nastao događaj koji je prouzročio nastalu štetu te bez obzira na državu ili države u kojoj nastanu posredne posljedice tog događaja.

[...]

3.   Ako je iz svih okolnosti slučaja jasno da je protupravno postupanje očito jače povezano s državom različitom od one iz stavaka 1. i 2., primjenjuju se propisi te druge države. Očito se jača veza s drugom državom može temeljiti posebno na prethodno postojećem odnosu između stranaka, kao što je primjerice ugovor, koji je u uskoj vezi s tim protupravnim postupanjem.”

11.

U skladu s člankom 6. stavkom 1. Uredbe Rim II „[p]ravo koje se primjenjuje na izvanugovornu obvezu nastalu zbog nelojalne konkurencije je pravo one države u kojoj je došlo do štetnog djelovanja na odnose između konkurenata ili skupne interese potrošača ili postoji vjerojatnost štetnog djelovanja”.

12.

U skladu s člankom 12. stavkom 1. Uredbe Rim II „[p]ravo koje se primjenjuje na izvanugovornu obvezu nastalu zbog radnji koje su prethodile sklapanju ugovora, bez obzira je li ugovor stvarno sklopljen, pravo je koje se primjenjuje na ugovor ili koje bi se primjenjivalo na njega da je sklopljen”.

13.

Članak 1. Direktive 2009/22 ( 6 ) glasi:

„1.   Cilj je ove Direktive uskladiti zakone i druge propise država članica koji se odnose na postupke za dobivanje sudskog naloga iz članka 2. s ciljem zaštite kolektivnih interesa potrošača obuhvaćenih direktivama iz Priloga I., radi osiguravanja neometanog funkcioniranja unutarnjeg tržišta.

2.   Za potrebe ove Direktive, povreda je svaka radnja koja je u suprotnosti s direktivama iz Priloga I., kako su prenesene u unutarnji pravni sustav država članica, i koja nanosi štetu kolektivnim interesima iz stavka 1.”

14.

U točki 5. Priloga I. Direktivi 2009/22 navodi se Direktiva 93/13.

15.

U skladu s člankom 2. stavkom 2. Direktive 2009/22 tom direktivom „ne dovode se u pitanje propisi međunarodnog privatnog prava u vezi s primjenjivim pravom, a to je u pravilu pravo države članice iz koje je povreda potekla ili države članice u kojoj povreda proizvodi učinke”.

16.

Člankom 3. Direktive 2009/22 „[s]ubjekti koji su ovlašteni pokrenuti postupak” za dobivanje sudskog naloga definiraju se kao „svako tijelo ili organizacija koja je zakonito osnovana u skladu s pravom države članice i koja ima legitimni interes u osiguravanju poštovanja odredaba članka 1.”.

17.

U skladu s člankom 3. stavkom 1. Direktive 93/13 „[u]govorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora”.

18.

U skladu s člankom 4. stavkom 1. Direktive 93/13 „[n]e dovodeći u pitanje članak 7., nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi”.

19.

Članak 5. Direktive 93/13 glasi:

„U slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Ako postoji sumnja oko značenja neke odredbe, prednost ima tumačenje koje je najpovoljnije za potrošača. Ovo pravilo o tumačenju ne primjenjuje se u kontekstu postupka utvrđenog u članku 7. stavku 2.”

20.

Člankom 7. Direktive 93/13 određuje se:

„1.   U interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koji prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima.

2.   Sredstva iz stavka 1. uključuju odredbe prema kojima osobe ili organizacije koje u skladu s nacionalnim pravom imaju legitiman interes zaštititi potrošače mogu u skladu s dotičnim nacionalnim pravom postupati pred sudovima ili pred nadležnim upravnim tijelima radi donošenja odluke o tome jesu li ugovorne odredbe sastavljene za opću upotrebu nepoštene, kako bi potom mogle primijeniti odgovarajuća i djelotvorna sredstva radi sprečavanja daljnjeg korištenja takvih odredbi.

[...]”

21.

Prilog Direktivi 93/13 sadržava popis primjera odredbi koje se mogu smatrati nepoštenima. U točki 1. podtočki (q) Priloga navode se odredbe čiji je predmet „isključenje ili ometanje prava potrošača na poduzimanje sudske tužbe ili provođenja svakog drugog pravnog lijeka”.

22.

Člankom 4. Direktive 95/46 određuje se:

„1.   Svaka država članica na obradu osobnih podataka primjenjuje nacionalne propise koje donese u skladu s ovom Direktivom kada:

[...]”

23.

U skladu s člankom 6. stavkom 3. Konsumentenschutzgesetza (Zakona o zaštiti potrošača) od 8. ožujka 1979. (u daljnjem tekstu: KSchG) odredba sadržana u općim uvjetima ili tipskim ugovorima bez učinka je ako je sastavljena nejasno ili nerazumljivo.

24.

U skladu s člankom 13.a stavkom 2. KSchG‑a, njegov članak 6. primjenjiv je u svrhu zaštite potrošača, neovisno o ugovornom pravu, kada je taj ugovor rezultat aktivnosti poduzetnika ili njegovih posrednika koja se obavlja u Austriji u svrhu sklapanja takvih ugovora.

25.

Amazon EU društvo je za elektroničku trgovinu sa sjedištem u Luksemburgu. U svojim pisanim očitovanjima naveo je da je društvo kći društva Amazon.com, Inc. sa sjedištem u Sjedinjenim Američkim Državama. U skladu s odlukom kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku grupa kojoj pripada Amazon EU nema poslovni nastan u Austriji. Međutim, Amazon EU putem internetske stranice na njemačkom jeziku (www.amazon.de) sklapa online ugovore o prodaji s potrošačima s prebivalištem u Austriji.

26.

Ugovori koje je Amazon EU do sredine 2012. sklapao s potrošačima s prebivalištem u Austriji uključivali su opće uvjete na čijih se dvanaest odredbi odnosi glavni postupak. Odredbe 6., 9., 11. i 12. glasile su:

27.

VKI je udruženje potrošača sa sjedištem u Austriji, koje je u smislu članka 3. Direktive 2009/22 ovlašteno pokretati postupke za dobivanje sudskog naloga. Pred Handelsgerichtom Wien (Trgovački sud u Beču, Austrija) podnio je zahtjev za nalog protiv korištenja predmetnih dvanaest odredbi kao i zahtjev za objavu presude ako se prihvati zahtjev za nalog. Tvrdio je da se tim odredbama povrjeđuje nekoliko austrijskih zakona, među ostalim, KSchG i Datenschutzgesetz (Zakon o zaštiti podataka, u daljnjem tekstu: DSG).

28.

Handelsgericht Wien (Trgovački sud u Beču) prihvatio je zahtjev u pogledu jedanaest od dvanaest odredbi. Na temelju članka 6. stavka 2. Uredbe Rim I smatrao je da je odredba 12. ništetna, jer izbor prava ne treba dovesti do toga da potrošača liši zaštite koja mu je zajamčena zakonom države njegova uobičajenog boravišta. Valjanost ostalih odredbi treba ocijeniti s obzirom na austrijsko pravo, osim odredbi o zaštiti podataka u odredbama 6., 9. i 11., koje u skladu s Direktivom 95/46 treba ocijeniti s obzirom na luksemburško pravo u području zaštite podataka.

29.

Obje su stranke Oberlandesgerichtu Wien (Visoki zemaljski sud u Beču, Austrija) podnijele žalbu protiv te presude. Oberlandesgericht Wien (Visoki zemaljski sud u Beču) potvrdio je da pravo mjerodavno za ispitivanje predmetnih odredbi treba odrediti na temelju pravila o sukobu zakona Uredbe Rim I. Međutim, nedopuštenost odredbe 12. ne može se izvesti iz članka 6. stavka 2. Uredbe Rim I. Valjanost te odredbe morala se, suprotno tome, na temelju članka 10. stavka 1. Uredbe Rim I ispitati s obzirom na luksemburško pravo. Oberlandesgericht Wien (Visoki zemaljski sud u Beču) stoga je ukinuo presudu Handelsgerichta Wien (Trgovački sud u Beču) te je vratio predmet tom sudu na odgovarajuće ispitivanje. Uputio je na to da, ako se zaključi da je odredba 12. dopuštena s obzirom na luksemburško pravo, Handelsgericht Wien (Trgovački sud u Beču) treba i ostale odredbe ispitati s obzirom na to pravo. Handelsgericht Wien (Trgovački sud u Beču) zatim treba provesti usporedbu s austrijskim pravom kako bi utvrdio sadržava li ono odredbe koje bi bile povoljnije za potrošače. Naime, izborom luksemburškog prava u skladu s člankom 6. stavkom 2. Uredbe Rim I potrošači se ne smiju lišiti zaštite koja im je osigurana takvim odredbama.

30.

VKI se obratio Oberster Gerichtshofu (Vrhovni sud, Austrija), koji je odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

31.

VKI, Amazon EU, austrijska i njemačka vlada, vlada Ujedinjene Kraljevine te Komisija podnijeli su pisana očitovanja i bili su zastupani na raspravi održanoj 2. ožujka 2016.

32.

Pitanjima 1. do 3. sud koji je uputio zahtjev želi znati koje se pravo primjenjuje „na postupak za dobivanje sudskog naloga” koji je pokrenulo udruženje potrošača na temelju nacionalnog zakona kojim je prenesena Direktiva 2009/22 i kojim se zahtijeva zabrana korištenja nepoštenih odredbi od strane poduzetnika ( 7 ).

33.

Čini mi se važnim najprije pojasniti predmet tih pitanja. Sukob zakona različitih država članica u sudskom postupku uvijek dovodi do točno određenih pravnih pitanja. Tako u istom postupku mogu nastati različiti sukobi zakona različitih država u odnosu na različita pravna pitanja. O svakom pravnom pitanju treba odlučiti u skladu s odgovarajućim pravilima o sukobu zakona, prema potrebi u korist različitih nacionalnih prava.

34.

Ako se postupak odnosi na „ugovorne obveze” u smislu članka 1. stavka 1. Uredbe Rim I kao i na „izvanugovorne obveze” u smislu članka 1. stavka 1. Uredbe Rim II, pravo primjenjivo na svaku od tih obveza treba odrediti na temelju različitih pravila ( 8 ).

35.

Stoga u ovom slučaju ne treba odrediti pravo koje se primjenjuje „na postupak za dobivanje sudskog naloga”, nego pravo koje se primjenjuje na konkretno pravno pitanje sukoba zakona različitih država koje treba razjasniti nacionalni sud. Kao što proizlazi iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, to se konkretno pravno pitanje ovdje odnosi na ispitivanje nepoštene naravi odredbi čija se zabrana zahtijeva u okviru zahtjeva za pokretanje postupka za dobivanje sudskog naloga.

36.

Člankom 2. stavkom 2. Direktive 2009/22 u pogledu prava mjerodavnog u okviru postupaka za dobivanje sudskog naloga obuhvaćenih njezinim područjem primjene upućuje se na „propis[e] međunarodnog privatnog prava”.

37.

Kako bi se odgovorilo na prvo prethodno pitanje, najprije valja odrediti jesu li mjerodavni propisi međunarodnog privatnog prava u ovom slučaju propisi Uredbe Rim I ili propisi Uredbe Rim II ( 9 ). U tom je pogledu relevantno radi li se o ugovornoj ili izvanugovornoj obvezi na koju se odnosi sukob zakona različitih država.

38.

Sud dosad još nije imao priliku odlučivati o kvalifikaciji obveza navedenih u okviru zahtjeva za nalog protiv korištenja nepoštenih odredbi radi određivanja područja primjene Uredbe Rim I i Uredbe Rim II.

39.

Što se tiče određivanja sudske nadležnosti, Sud je u svojoj presudi Henkel ( 10 ) u pogledu kvalifikacije takvog zahtjeva (kakav je podnio i VKI) utvrdio da nije obuhvaćen „stvarima koje se odnose na ugovore” u smislu posebne nadležnosti, kako je predviđena u pravnom aktu koji je prethodio Uredbi (EZ) br. 44/2001 (u daljnjem tekstu: Uredba Bruxelles I) ( 11 ). To je obrazložio time da između udruženja potrošača i prodavatelja nema ugovornog odnosa. Udruženje potrošača djeluje na temelju prava koje mu je zakonom dodijeljeno kako bi postiglo zabranu poduzetniku da koristi nedopuštene odredbe, neovisno o tome podnosi li se zahtjev samo preventivno ili se temelji na ugovorima koji su već sklopljeni s određenim potrošačima ( 12 ).

40.

Suprotno tome, iz te presude proizlazi da takav zahtjev pripada području deliktne ili kvazi‑deliktne naravi. Naime, njime se tuženik može proglasiti odgovornim zbog „izvanugovorne obveze prodavatelja robe ili pružatelja usluga […], da se u svojim odnosima s potrošačima suzdrži od određenih postupanja koja zakonodavac ne odobrava” ( 13 ).

41.

U ovom slučaju Sud je pozvan pojasniti treba li na temelju istih kriterija ocijeniti pitanje radi li se u slučaju obveza navedenih u okviru postupka za dobivanje sudskog naloga o ugovornim ili izvanugovornim obvezama na temelju Uredbe Rim I odnosno Uredbe Rim II.

42.

VKI, austrijska vlada i vlada Ujedinjene Kraljevine tvrde da se radi o izvanugovornim obvezama obuhvaćenima područjem primjene Uredbe Rim II. Suprotno tome, Amazon EU, njemačka vlada i Komisija u biti tvrde da se ocjena nepoštene naravi odredbi na koje se odnosi zahtjev treba zasebno provesti na temelju Uredbe Rim I, čak i ako su se ostala pitanja koja su se postavljala u okviru postupka za dobivanje sudskog naloga odnosila na izvanugovorne obveze ( 14 ). U skladu s tim, zakonitost odredbi valjalo bi u skladu s člankom 10. stavkom 1. Uredbe Rim I ispitati s obzirom na pravo koje bi u skladu s tom uredbom trebalo primijeniti kad bi te odredbe bile valjane.

43.

Iz gore navedenih razloga slažem se s prvim od tih dvaju stajališta.

44.

Kao prvo, smatram da valja utvrditi da se pitanje nepoštene naravi spornih odredbi ne odnosi na ugovorne obveze.

45.

Zakonodavac nije definirao pojmove „ugovorna obveza” i „izvanugovorna obveza” u smislu Uredbe Rim I odnosno Uredbe Rim II ( 15 ). Međutim, Sud je opisao sadržaj tih dvaju pojmova u svojoj presudi ERGO Insurance i Gjensidige Baltic ( 16 ). Ondje je utvrdio da pojam „ugovorne obveze” označava „pravnu obvezu koju je jedna osoba slobodnom voljom preuzela prema drugoj” ( 17 ), a pojam „izvanugovorne obveze” obvezu nastalu na temelju štete u smislu članka 2. Uredbe Rim II ( 18 ).

46.

Međutim, Sud se nije očitovao o tome je li za pojam „ugovorna obveza” potrebna obveza između stranaka u sporu ( 19 ), kao što ju je, među ostalim, zahtijevao u presudi Henkel ( 20 ) kako bi zahtjev pripadao stvarima koje se odnose na ugovore u smislu pravila o sudskoj nadležnosti. Kad bi se to zahtijevalo i za pojam „ugovorna obveza”, Uredba Rim I ne bi mogla biti mjerodavna za određivanje prava primjenjivog na ispitivanje nepoštenih odredbi u okviru postupka za dobivanje sudskog naloga. Naime, između udruge koja je tužitelj i tuženog poduzetnika ne postoji ugovorni odnos.

47.

U tom pogledu u uvodnoj izjavi 7. Uredbe Rim I i Uredbe Rim II naglašava se da područje primjene u materijalnom smislu tih uredbi i Uredbe Bruxelles I moraju biti u međusobnom skladu. Međutim, ne smatram da iz toga slijedi da se pojam „stvari koje se odnose na ugovore” u smislu Uredbe Bruxelles I i pojam „ugovorna obveza” u smislu Uredbe Rim I automatski moraju podudarati u potpunosti. Te pojmove ne treba smatrati istovjetnima već usporednima.

48.

Međutim, smatram da pojam „ugovorna obveza” ne uvjetuje istovjetnost stranaka u sporu. Naime, pri primjeni pravila o sukobu zakona za kvalifikaciju obveze mjerodavan je njezin izvor – ugovorni ili izvanugovorni, tako da istovjetnost stranaka u sporu ne može promijeniti narav obveze ( 21 ).

49.

Osim toga, Komisija pravilno tvrdi da se uvjet obveze između stranaka u sporu, kojim je Sud uvjetovao primjenu posebne nadležnosti za slučaj da stvar koja se odnosi na ugovore čini predmet postupka ( 22 ), temelji na razmatranju da se to pravilo ne može predvidjeti za tuženika koji, kao na primjer kasniji stjecatelj, nije strana prvotnog ugovora ( 23 ). Međutim, pri određivanju mjerodavnog prava to razmatranje uopće nije relevantno.

50.

Stoga, čak i ako pojam „ugovorna obveza” nije ograničen na obveze između stranaka u sporu, ipak uvjetuje barem konkretnu, stvarno postojeću obvezu, koje nema u ovom slučaju.

51.

Naime, pravo primjenjivo na obveze koje još nisu nastale ne može se odrediti na temelju Uredbe Rim I ( 24 ). Osobito se člankom 6. Uredbe Rim I, kao što pokazuje tekst njegova stavka 1. uvjetuje da se „sklopi” ugovor između poduzetnika i potrošača.

52.

Suprotno tome, Uredba Rim II vrijedi za izvanugovorne obveze „za koje je vjerojatno da će nastati” ( 25 ). U to se, među ostalim, ubrajaju obveze zbog predugovorne odgovornosti ( 26 ) ili nelojalne konkurencije zbog kojih postoji vjerojatnost štetnog djelovanja na interese potrošača ( 27 ).

53.

Međutim, kao što je Sud utvrdio u presudi Henkel ( 28 ), zahtjev za pokretanje postupka za dobivanje sudskog naloga za razliku od individualne tužbe (pojedinih potrošača, skupina potrošača ili udruge koja djeluje u ime potrošača) ( 29 ) ne ovisi o konkretnoj stvarno postojećoj obvezi.

54.

Kao prvo, ne ovisi o konkretnim sporovima između poduzetnika i potrošača ( 30 ). Suprotno tvrdnji Amazona EU udruga koja je tužitelj ne djeluje umjesto potrošača čije interese zastupa nego na temelju zakonom dodijeljene ovlasti u skupnom interesu. Stoga je cilj postupka za dobivanje sudskog naloga da se uklone povrede pravnog poretka koje proizlaze iz korištenja nepoštenih odredbi. Slijedom toga, on ima apstraktnu narav jer se ne oslanja ni na kakvu određenu ugovornu obvezu ( 31 ).

55.

Kao drugo, postupak za dobivanje sudskog naloga preventivne je naravi. Naime, njime se treba postići da se ubuduće zabrani korištenje nepoštenih odredbi, neovisno o tome jesu li sadržane u već sklopljenim ugovorima ili je moguće da će se uvrstiti u buduće ugovore ( 32 ). Stoga postupak za dobivanje sudskog naloga ne ovisi o postojanju obveze jedne osobe prema drugoj koja već postoji. Njime se zahtijeva da se tuženom poduzetniku zabrani korištenje određenih odredbi iz tipiziranih ugovora radi općeg korištenja ( 33 ).

56.

U tom pogledu člankom 2. stavkom 2. Direktive 2009/22 određuje se da u slučaju postupka za dobivanje sudskog naloga „u pravilu [primjenjuje] pravo države članice iz koje je povreda potekla ili države članice u kojoj povreda proizvodi učinke”. Iz te odredbe jasno je da se obveze na koje se odnosi postupak ne temelje na nekom ugovoru nego na povredi zakona ( 34 ).

57.

Iz odredbi čija se zabrana zahtijeva u okviru postupka za dobivanje sudskog naloga kao što je glavni postupak stoga ne proizlazi ugovorna obveza u smislu Uredbe Rim I.

58.

Suprotno tome, postupkom za dobivanje sudskog naloga nastoji se dovesti do odgovornosti poduzetnika na temelju njegove izvanugovorne obveze da u svojim odnosima s potrošačima ne koristi nepoštene odredbe. Stoga je njegov cilj sprječavanje štete koja bi nastala u obliku narušavanja skupnih interesa potrošača povredom te obveze. Stoga se postupak za dobivanje sudskog naloga odnosi na izvanugovornu obvezu u smislu Uredbe Rim II, odnosno, kao što proizlazi iz presude Henkel ( 35 ), na delikte ili kvazi‑delikte u smislu Uredbe Bruxelles I ( 36 ).

59.

Kao drugo, valja utvrditi da taj pristup potvrđuje i činjenica da su pravila o sukobu zakona iz Uredbe Rim I, prema mojem mišljenju, upravo u ispitivanju valjanosti odredbe o izboru mjerodavnog prava primjerena samo za individualne tužbe.

60.

U tom se pogledu člankom 10. stavkom 1. Uredbe Rim I predviđa da se valjanost ugovorne odredbe utvrđuje „pravom kojem bi ugovor bio podložan na temelju ove Uredbe da je [odredba] valjana”. Stoga, u skladu s tom odredbom, zakonitost odredbe o izboru mjerodavnog prava valja utvrditi na temelju prava izabranog tom odredbom. Kada bi se navedena odredba primjenjivala na ispitivanje nepoštene naravi odredbe o izboru mjerodavnog prava u okviru postupka za dobivanje sudskog naloga, poduzetnik bi uvrštavanjem takve odredbe u prethodno sastavljene opće uvjete prije ikakvog ugovornog odnosa ( 37 ) mogao jednostrano odrediti pravo mjerodavno za ispitivanje valjanosti tih općih uvjeta.

61.

Međutim, sumnjam da je zakonodavac to želio. Naime, u skladu s tekstom članka 3. stavka 5. Uredbe Rim I na „[p]ostojanje i valjanost suglasnosti ugovornih strana u pogledu izbora mjerodavnog prava” primjenjuje se, među ostalim, članak 10. te uredbe. I u tom članku u stavku 1. radi se o „[p]ostojanj[u] i valjanost[i] ugovora”. U slučaju postupka za dobivanje sudskog naloga, koji je apstraktne i preventivne naravi, ne može postojati ni suglasnost stranaka ni ugovor čije bi se postojanje i valjanost ocijenili. Time se ističu poteškoće koje bi mogle nastati kada bi se u slučaju odredbi o izboru mjerodavnog prava koje proizlaze iz konkretnih, određenih obveza pretpostavilo da pravo koje se primjenjuje na ispitivanje njihove zakonitosti treba odrediti u skladu s Uredbom Rim I.

62.

Kao treće, smatram da valja utvrditi da se argumentima kojima Amazon EU, njemačka vlada i Komisija potkrepljuju primjenu Uredbe Rim I ne osporava pristup koji zagovaram.

63.

Osobito tvrde da pravo primjenjivo na ispitivanje nepoštene naravi iste odredbe u slučaju individualnih tužbi i postupaka za dobivanje sudskog naloga mora biti istovjetno. Inače bi ispitivanje ovisno o vrsti pravnog sredstva moglo dovesti do proturječnih rezultata.

64.

Sumnjam da je takva simetrija nužna. Smatram da mogućnost ispitivanja iste odredbe u okviru postupka za dobivanje sudskog naloga i u okviru individualne tužbe ovisno o okolnostima na temelju različitih pravnih poredaka proizlazi iz različitosti i komplementarnosti tih dviju vrsta pravnih sredstava ( 38 ).

65.

Osim toga, Direktivom 93/13 izričito se predviđa mogućnost da ocjena nepoštene naravi ugovornih odredbi dovodi do različitih rezultata ovisno o vrsti odgovarajućeg pravnog sredstva. Naime, u skladu s člankom 5. te direktive za odredbe čija se nepoštena narav ističe primjenjuju se različita pravila o tumačenju u okviru individualnih tužbi i postupaka za dobivanje sudskog naloga ( 39 ).

66.

Time dolazim do zaključka da pravo koje se primjenjuje na ispitivanje nepoštene naravi odredbi čija se zabrana u skladu s Direktivom 2009/22 zahtijeva u okviru postupka za dobivanje sudskog naloga treba odrediti na temelju pravila o sukobu zakona iz Uredbe Rim II.

67.

Na drugom mjestu, za odgovor na drugo prethodno pitanje valja odrediti koje su odredbe Uredbe Rim II relevantne za određivanje mjerodavnog prava.

68.

Člankom 4. stavkom 1. Uredbe Rim II za izvanugovorne obveze nastale iz protupravnog postupanja kao osnovno pravilo predviđa se primjena prava „države u kojoj šteta nastane” (lex loci damni).

69.

Za izvanugovorne obveze nastale „zbog nelojalne konkurencije” člankom 6. stavkom 1. Uredbe Rim II predviđa se kao posebno pravilo primjena prava „države u kojoj je došlo do štetnog djelovanja na odnose između konkurenata ili skupne interese potrošača ili postoji vjerojatnost štetnog djelovanja”.

70.

Kao što proizlazi iz uvodne izjave 21. Uredbe Rim II, u članku 6. stavku 1. te uredbe radi se o lex specialis, koji ni u kojem slučaju nije iznimka od članka 4. stavka 1. te uredbe, nego se njime pojašnjuje doseg te odredbe. To znači da se pravilom iz članka 6. stavka 1. Uredbe Rim II načelo lex loci damni konkretizira u posebnom području nelojalne konkurencije.

71.

Smatram da je članak 6. stavak 1. Uredbe Rim II primjenjiv na moguće izvanugovorne obveze nastale zbog povrede Direktive 93/13 na štetu skupnih interesa potrošača.

72.

Takvo tumačenje, koje prema mojem mišljenju proizlazi već iz teksta odredbe, potvrđuju odgovarajući pripremni akti. Tako se u obrazloženju Prijedloga Uredbe Rim II među slučajevima koji pripadaju području primjene posebnog pravila iz članka 6. stavka 1. Uredbe Rim II izričito navode kolektivni zahtjevi za nalog protiv korištenja nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ( 40 ).

73.

Stoga se u područje primjene članka 6. stavka 1. Uredbe Rim II ubrajaju sve radnje kojima bi se mogli pogoršati odnosi između sudionika na tržištu – među konkurentima ili u odnosu na potrošače kao kolektiv ( 41 ). U skladu s tom definicijom „nelojalne konkurencije” u smislu navedene odredbe u to se ubraja korištenje nepoštenih odredbi u općim uvjetima ako time može doći do štetnog djelovanja na skupne interese potrošača kao skupine te ako se time može utjecati na uvjete tržišnog natjecanja na tržištu.

74.

U skladu s člankom 6. stavkom 1. Uredbe Rim II postupak za dobivanje sudskog naloga čiji je cilj zabrana korištenja nepoštenih odredbi u ugovorima s potrošačima s prebivalištem u Austriji podliježe austrijskom pravu. Naime, u državi prebivališta potrošača dolazi do štetnog djelovanja ili postoji vjerojatnost štetnog djelovanja na skupne interese koje treba štititi postupkom za dobivanje sudskog naloga.

75.

Prethodni zaključak ne dovodi se u pitanje dodatnim pravilom o sukobu zakona iz članka 4. stavka 3. Uredbe Rim II. Tom se odredbom za slučajeve u kojima postoji „jač[a] povezan[ost]” s različitom državom predviđa iznimka od općeg pravila lex loci damni. Takva povezanost može se, kao što se navodi u toj odredbi, temeljiti, među ostalim, „na prethodno postojećem odnosu između stranaka, kao što je primjerice ugovor, koji je u uskoj vezi s tim protupravnim postupanjem”.

76.

Smatram da se ta iznimka ne primjenjuje na situacije koje su obuhvaćene posebnim pravilom kao što je članak 6. stavak 1. Uredbe Rim II.

77.

U tom pogledu iz pripremnih akata Uredbe Rim II proizlazi da je Komisija pretpostavljala da dodatna pravila o sukobu zakona, koja odgovaraju pravilima u članku 4. stavcima 2. i 3. Uredbe, „općenito nisu primjerena za područje nelojalne konkurencije” ( 42 ). Slažem se s tim stavom. Naime, člankom 6. stavkom 1. Uredbe Rim II želi se zaštititi skupne interese – koji prelaze okvir odnosa između stranaka spora – predviđajući posebno pravilo prilagođeno tom učinku. Međutim, taj cilj ne bi bio postignut kad bi bilo dopušteno zaobići to pravilo na temelju osobnih veza između tih stranaka ( 43 ).

78.

Osim toga, VKI i Amazon EU u ovom slučaju nisu vezani nikakvim postojećim ugovorom (opći uvjeti određeni su samo za pojedinačne potrošače). Uz to, kao što je već navedeno, postupak za dobivanje sudskog naloga, s obzirom na to da ne ovisi o pojedinačnom i konkretnom sukobu između poduzetnika i potrošača, može se pokrenuti i ako odredbe koje treba zabraniti nisu korištene u određenim ugovorima ( 44 ). Činjenicom da je u općim uvjetima predviđena primjena luksemburškog prava u okviru postupka za dobivanje sudskog naloga ne opravdava se očito jača povezanost s Luksemburgom, s obzirom na to da ni između stranaka spora ni između poduzetnika i točno određenih potrošača ne postoje već ugovorni odnosi.

79.

Prema mojem mišljenju, u tom pogledu nije relevantan ni članak 12. Uredbe Rim II, koji Komisija podredno navodi. Smatram da se tom odredbom, kojom se uređuje pravo primjenjivo na izvanugovorne obveze koje proizlaze iz pregovora koji prethode sklapanju ugovora (predugovorna odgovornost), pretpostavlja da se prije zaključenja ugovora vode konkretni, određeni pregovori. U slučaju postupka za dobivanje sudskog naloga ta pretpostavka zbog njegove apstraktne i kolektivne naravi nije ispunjena. U svakom se slučaju postupkom za dobivanje sudskog naloga ne zahtijeva zabrana predugovorne odgovornosti, nego zabrana samog korištenja ugovorne obveze.

80.

Kada bi se ovom slučaju primijenio pristup koji predlažem, nepoštena narav odredbi na koje se odnosi postupak za dobivanje sudskog naloga ocjenjivala bi se u skladu s člankom 6. stavkom 1. Uredbe Rim II samo s obzirom na austrijsko pravo – uključujući, među ostalim, austrijske propise kojima je prenesena Direktiva 93/13 (to jest KSchG).

81.

Suprotno tome, u slučaju individualnih tužbi to bi pitanje u skladu s člankom 6. stavkom 2. Uredbe Rim I ( 45 ) podlijegalo pravu koje izaberu stranke na temelju odredbe 12. predmetnih općih uvjeta (pod uvjetom da je odredba valjana ( 46 )), to jest luksemburškom pravu. Međutim, primjenom tog prava ne utječe se na zaštitu koja se potrošačima osigurava obveznim odredbama prava koje bi se primjenjivalo bez izbora mjerodavnog prava ( 47 ). Na temelju članka 6. stavka 1. Uredbe Rim I u tom se pogledu radi o pravu države u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište, to jest u ovom slučaju o austrijskom pravu.

82.

Prvim dijelom četvrtog pitanja sud koji je uputio zahtjev želi saznati je li odredba o izboru mjerodavnog prava, kao što je odredba 12. općih uvjeta Amazona EU, kojom se bira pravo države članice sjedišta poduzetnika, nepoštena u smislu Direktive 93/13.

83.

U skladu s člankom 3. stavkom 1. Direktive 93/13 ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka.

84.

U skladu s člankom 3. stavkom 2. Direktive 93/13 uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako ju je poduzetnik sastavio unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Smatram da se opći uvjeti poput onih na koje se odnosi glavni postupak jasno ubrajaju među te slučajeve.

85.

U skladu s člankom 4. stavkom 1. Direktive 93/13, nepoštena narav neke ugovorne odredbe može se utvrditi samo na temelju ispitivanja svakog pojedinog slučaja uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti, uključujući prirodu robe ili usluga koji su predmet ugovora.

86.

U skladu s člankom 5. Direktive 93/13 odredbe koje se potrošaču daju na uvid u pisanom obliku moraju „biti sročene jasno i razumljivo” ( 48 ).

87.

U skladu s člankom 3. stavkom 3. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. podtočkom (q) Priloga toj direktivi nepoštenima se mogu proglasiti, među ostalim, odredbe čiji su predmet „isključenje ili ometanje prava potrošača na poduzimanje sudske tužbe” ( 49 ).

88.

Nacionalni je sud dužan utvrditi ispunjava li odredba, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, zahtjeve savjesnosti i poštenja, ravnoteže i transparentnosti, koji proizlaze iz navedenih odredbi ( 50 ). Međutim, Sud je nadležan za to da iz odredbi Direktive 93/13 izvede kriterije koje nacionalni sud može ili treba primijeniti u toj ocjeni ( 51 ).

89.

Argumentacija VKI‑ja očito se temelji na pretpostavci da se odredbom 12. predmetnih općih uvjeta predviđa da ugovor podliježe isključivo luksemburškom pravu, a da potrošači ne mogu ostvariti zaštitu koju im osiguravaju obvezne odredbe prava države članice njihova prebivališta. Smatram da ta pretpostavka nije točna. Iz teksta odredbe ne proizlazi takvo tumačenje. Samo zato što se u toj odredbi ne upućuje izričito na zaštitu koja se potrošačima osigurava člankom 6. stavkom 2. Uredbe Rim I, potrošačima se ne može oduzeti ta zaštita. Naime, ta zaštita izravno proizlazi iz navedene zakonske odredbe kojom se ograničava autonomija volje stranaka. Stoga se potrošači mogu pozvati na tu zaštitu, a da ona ne mora biti utvrđena u obliku ugovorne obveze ( 52 ).

90.

Nakon utvrđivanja dosega odredbe 12. valja ispitati je li ta odredba možda toliko nepovoljna za potrošače da u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka.

91.

Smatram da se odredba o izboru mjerodavnog prava kojom se pravo države članice sjedišta poduzetnika proglašava mjerodavnim ne može smatrati nepoštenom samo zato što bi se njome moglo prosječnom potrošaču s prebivalištem u drugoj državi otežati podnošenje tužbe i poduzetniku omogućiti povoljniji položaj u okviru njegove obrane.

92.

Kao što tvrde VKI i vlada Ujedinjene Kraljevine, točno je da je Sud u presudi Océano Grupo Editorial i Salvat Editores ( 53 ) na temelju sličnih razmatranja odlučio da je odredba kojom se isključiva nadležnost dodjeljuje sudovima države u kojoj poduzetnik ima sjedište obuhvaćena točkom 1. podtočkom (q) Priloga toj direktivi. Međutim, smatram da se taj zaključak ne može po analogiji prenijeti na odredbu o izboru mjerodavnog prava na kakvu se odnosi glavni postupak i čiji su učinci sasvim drukčiji od učinaka klauzule o ugovorenoj nadležnosti.

93.

Pravom Unije u načelu se izričito dopuštaju odredbe o izboru mjerodavnog prava čak i ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. Naime, člankom 6. stavkom 2. Uredbe Rim I strankama se, uz ograničenje iz njegove druge rečenice, priznaje mogućnost da biraju pravo koje se primjenjuje na potrošački ugovor. U toj se odredbi ne razlikuje je li se o odredbi pojedinačno pregovaralo. Osim toga, u pogledu odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ( 54 ), iz uvodnih izjava 5. i 6. Direktive 93/13 proizlazi da je zakonodavac posebno uzeo u obzir mogućnost da se sklapaju ugovori koji podliježu pravu države članice koja nije država članica sjedišta potrošača priznajući potrebu da se potrošač u takvom slučaju zaštiti od korištenja nepoštenih odredbi.

94.

Stoga smatram da je odredba o izboru mjerodavnog prava kojom se bira pravo države članice sjedišta poduzetnika nepoštena samo ako ima određene specifičnosti svojstvene svojem sadržaju ili kontekstu, čime stvara značajnu neravnotežu između prava i obveza stranaka.

95.

Osobito, nepoštena narav takve odredbe može proisteći iz formulacije koja ne udovoljava zahtjevu jasnoće i razumljivosti iz članka 5. Direktive 93/13. Prema sudskoj praksi, s obzirom na to da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt, osobito u pogledu razine obaviještenosti, navedenu obvezu treba shvatiti u širem smislu ( 55 ). Sud je nadalje naglasio da je ključno informiranje potrošača o posljedicama odredbi ( 56 ). Smatram da u skladu s time na temelju odredbe ne smije biti moguće da se prosječni potrošač dovede u zabludu u pogledu sadržaja svojih prava.

96.

U ovom slučaju to konkretno znači da predmetna odredba mora biti dovoljno transparentna u pogledu mogućnosti zajamčene člankom 6. stavkom 2. Uredbe Rim I na temelju koje se potrošač može pozvati na obvezne odredbe prava svoje države prebivališta. U tom pogledu potrebna razina transparentnosti ovisi o svim relevantnim okolnostima konkretnog slučaja ( 57 ).

97.

Usto valja uzeti u obzir da se potrošački ugovori često sklapaju na male iznose ( 58 ), osobito u elektroničkoj trgovini. U tim okolnostima prosječni potrošač nije sklon podnijeti tužbu protiv poduzetnika ( 59 ). Zbog odredbe o izboru mjerodavnog prava kojom se bira pravo države članice koja nije država članica prebivališta potrošača takva tužba može biti još manje privlačna.

98.

Osim toga, čini mi se vjerojatnim da prosječni potrošač nije u dovoljnoj mjeri informiran o zaštiti koja mu se osigurava člankom 6. stavkom 2. Uredbe Rim I. Slijedom toga, u načelu će se oslanjati samo na tekst odredbe o izboru mjerodavnog prava. Međutim, mogućnost potrošača da se pozove na zaštitu koja mu se osigurava obveznim zakonima njegove države prebivališta ima znatnu praktičnu važnost.

99.

Najprije, ti zakoni sadržavaju znatnu količinu propisa na koje se potrošač može pozvati. U to se ubrajaju, među ostalim, nacionalni pravni propisi kojima se prenosi stečevina Unije u području zaštite potrošača, osobito u pogledu elektroničke trgovine ( 60 ). Naime, kao što proizlazi iz direktiva kojima je uređeno to područje, ti propisi u načelu su obvezni ( 61 ).

100.

Nadalje, potrošač je s pravnim propisima svoje države prebivališta obično bolje upoznat i dostupniji su mu (već zbog samih jezičnih razloga) tako da se lakše može pozvati na njih nego na propise države članice sjedišta poduzetnika. Osim toga, smatram da člankom 6. stavkom 2. Uredbe Rim I „zaštit[a] koja […] je [potrošaču] osigurana odredbama od kojih se ne može odstupiti sporazumom, na temelju prava [njegove države članice prebivališta]” nije uvjetovana time da se tim odredbama predviđa viša razina zaštite od razine zaštite koja proizlazi iz izabranog prava ( 62 ). Smatram da se potrošač stoga u skladu s člankom 6. stavkom 2. Uredbe Rim I općenito može pozvati na obvezne odredbe prava države članice prebivališta, neovisno o tome jesu li te odredbe za njega sadržajno povoljnije od odredbi izabranog prava ( 63 ).

101.

Osim toga, mogućnost pozivanja na takvu zaštitu za potrošača je utoliko važnija ukoliko se određenim direktivama Unije provodi samo minimalno usklađivanje ( 64 ). Drugim direktivama prepušta se državama članicama da u odnosu na određene aspekte obuhvaćene njihovim područjima primjene zadrže ili donesu nacionalne pravne propise ( 65 ). Država članica prebivališta potrošača stoga potrošaču može osigurati opsežniju zaštitu od zaštite predviđene u direktivama i, ovisno o slučaju, u zakonima kojima se one prenose u izabrani pravni poredak.

102.

Stoga se slažem s VKI‑jem i vladom Ujedinjene Kraljevine u tome da prosječni potrošač, time što se u odredbi 12. predmetnih općih uvjeta ne upućuje na mogućnost pozivanja na obvezne odredbe njegove države prebivališta, može steći pogrešan dojam da se na ugovor primjenjuje samo pravo izabrano navedenom odredbom. Međutim, potrošač kojeg se tako dovede u zabludu možda će se, ponajprije zato što mu nisu poznate odredbe izabranog prava o zaštiti potrošača, odvratiti od podnošenja tužbe ( 66 ).

103.

Prema tome, smatram da bi se predmetnom odredbom mogla prouzročiti znatnija neravnoteža u pravima i obvezama stranaka i stoga bi ta odredba mogla biti nepoštena u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13, a sud koji je uputio zahtjev dužan je to ispitati.

104.

Amazon EU prigovorio je da bi utvrđenjem nepoštenosti takve odredbe poduzetnik bio opterećen preteškom obvezom navođenja svih obveznih odredbi države prebivališta potrošača kad bi želio izabrati pravo koje se primjenjuje na ugovor. U tom pogledu pojašnjujem da takvo utvrđenje ne bi dovelo do takve obveze. Poduzetnici bi samo bili obvezni odabrati formulaciju kojom bi se u tekstu odredbe o izboru mjerodavnog prava nedvosmisleno navelo da se njome ne zadire u zaštitu koja se osigurava obveznim odredbama države prebivališta potrošača, a da nije potrebno pojedinačno navoditi propise.

105.

Drugi dio četvrtog pitanja odnosi se na pravo koje se primjenjuje na obradu osobnih podataka od strane poduzetnika za elektroničku trgovinu čija je poslovna djelatnost usmjerena na državu članicu različitu od države u kojoj se nalazi njegovo sjedište. Sud koji je uputio zahtjev želi saznati podliježe li obrada osobnih podataka u ovom slučaju samo pravu države članice sjedišta Amazona EU (odnosno Luksemburga) ili i austrijskom pravu, s obzirom na to da se Amazon EU putem svoje internetske stranice na njemačkom jeziku obraća potrošačima s prebivalištem u Austriji.

106.

To je pitanje upućeno Sudu u prethodnom postupku s obzirom na to da je VKI tvrdio da odredbe 6., 9. i 11. općih uvjeta Amazona EU nisu usklađene s DSG‑om, kojim je Direktiva 95/46 prenesena u austrijsko pravo ( 67 ). Sud koji je uputio zahtjev u tom se pogledu konačno pita na temelju kojeg nacionalnog prava kojim se prenosi Direktiva valja ocijeniti zakonitost tih odredbi u okviru postupka za dobivanje sudskog naloga.

107.

Ako se usporedi tekst i kontekst pitanja, nadalje je jasno da sud koji je uputio zahtjev očito pretpostavlja da za takvo ispitivanje treba biti mjerodavno isto pravo kao i za obradu podataka koju bi proveo Amazon EU, ovisno o slučaju, u skladu s navedenim odredbama.

108.

Nijedna stranka u postupku nije dovela u pitanje tu pretpostavku. I ja se slažem s njom. Naime, člankom 4. Direktive 95/46 predviđaju se posebna pravila na temelju kojih se može odrediti nacionalno pravo kojim se prenosi Direktiva i kojim je obuhvaćena određena obrada podataka ( 68 ). Smatram da se tim posebnim pravilima određuje i pravo koje se primjenjuje na ispitivanje zakonitosti odredbi kojima se predviđa takva obrada podataka ( 69 ).

109.

U skladu s pripremnim aktima Direktive 95/46, njezinim člankom 4. općenito se osobito nastoji spriječiti da isti postupak obrade podataka podliježe pravu više od jedne države članice ( 70 ). Naime, Direktiva se temelji na ideji da se usklađivanjem koje se njome provodi osigurava jednaka razina zaštite podataka u cijeloj Uniji. Stoga se državama članicama nalaže obveza međusobnog povjerenja koja se protivi tome da je isti postupak obrade podataka obuhvaćen različitim nacionalnim zakonodavstvima. Time bi se ograničio slobodan protok predmetnih podataka ( 71 ).

110.

Članak 4. Direktive 95/46 stoga ima dvostruku funkciju ( 72 ):

111.

U skladu s člankom 4. stavkom 1. točkom (a) Direktive 95/46 primjena propisa države članice donesenih za prenošenje te direktive na obradu osobnih podataka ovisi o dvama uvjetima, odnosno o tome

112.

Drugi je uvjet ključan u praksi kada poduzetnik ima poslovni nastan u nekoliko država članica ( 75 ). Na temelju tog uvjeta može se odrediti čije se pravo među tim državama članicama primjenjuje na predmetnu obradu podataka: primjenjuje se samo pravo države članice poslovnog nastana u smislu čijih se aktivnosti provodi obrada podataka ( 76 ).

113.

U ovom je slučaju nesporno da se odredbama 6., 9. i 11. općih uvjeta Amazona EU predviđa „obrada osobnih podataka” obuhvaćena područjem primjene Direktive 95/46 ( 77 ). Stoga valja ispitati treba li se takva obrada podataka provoditi „u smislu aktivnosti” nekog „poslovnog nastana” Amazona EU u Austriji, Luksemburgu ili, iako tu mogućnost nisu uzeli u obzir ni sud koji je uputio zahtjev ni stranke u postupku, u Njemačkoj.

114.

Što se tiče poslovnog nastana Amazona EU u Austriji, najprije treba utvrditi da pojam poslovnog nastana u smislu članka 4. stavka 1. točke (a) Direktive 95/46 ima samostalno značenje ( 78 ).

115.

U skladu s uvodnom izjavom 19. Direktive 95/46 poslovni nastan „podrazumijeva učinkovito i stvarno provođenje aktivnosti kroz stabilne dogovore”. U toj se uvodnoj izjavi nadalje navodi da „pravni oblik takvog poslovnog nastana […] nije odlučujući činitelj u tome smislu” te da, kada pojedini nadzornik ima poslovni nastan na području nekoliko država članica, on mora osigurati da svaki poslovni nastan ispunjava obveze koje nalaže nacionalno zakonodavstvo koje se primjenjuje na njegove aktivnosti.

116.

S obzirom na te odredbe Sud je u presudi Weltimmo ( 79 ) proveo široko tumačenje pojma poslovnog nastana te je smatrao da taj pojam „obuhvaća svaku, čak i najmanju, efektivnu i stvarnu djelatnost koja se obavlja putem stabilnih aranžmana”, i to neovisno o pravnom obliku. Dodao je: „[K]ako bi se utvrdilo ima li društvo, koje je nadzornik obrade, poslovni nastan u smislu Direktive 95/46 u državi članici različitoj od države članice ili treće zemlje u kojoj je registrirano, treba procijeniti kako stupanj stabilnosti aranžmana tako i efektivnost obavljanja djelatnosti u toj drugoj državi članici” ( 80 ).

117.

Sud je tada nacionalnom sudu prepustio da uzimajući u obzir ta načela na temelju niza kriterija odredi ima li predmetno društvo poslovni nastan u Mađarskoj. Kao prvo, nacionalni je sud trebao uzeti u obzir da se predmetna djelatnost sastoji od upravljanja internetskim stranicama na mađarskom jeziku za posredovanje nekretninama koje se odnose na nekretnine smještene u Mađarskoj tako da je upravljanje tim internetskim stranicama uglavnom ili čak u cijelosti bilo usmjereno na tu državu članicu. Kao drugo, Sud je ukazao na postojanje zastupnika u Mađarskoj, kojem je ondje povjerena naplata potraživanja iz te djelatnosti te zastupanje društva u postupcima koji se odnose na predmetnu obradu podataka, kao i na otvaranje bankovnog računa i upotrebu poštanskog pretinca u Mađarskoj ( 81 ). Stoga se poslovni nastan u Mađarskoj nije mogao pretpostaviti samo zato što su internetske stranice ondje bile dostupne. Inače Sud ne bi naveo druge kriterije.

118.

Sud koji je uputio zahtjev dužan je u pogledu te sudske prakse, uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti slučaja, odrediti ima li Amazon EU poslovni nastan u Austriji. Međutim, Sud je ovlašten sudu koji je uputio zahtjev u tom pogledu dati određene upute koje bi mu, kao što se predlaže u nastavku, mogle biti korisne u toj ocjeni.

119.

Činjenicom da je Amazon EU registriran u Luksemburgu i da ondje ima sjedište te da u Austriji nema ni društvo kćer ni podružnicu ne isključuje se da ondje može imati poslovni nastan u smislu Direktive 95/46.

120.

Nadalje, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da Amazon EU putem svoje internetske stranice na njemačkom jeziku stupa u kontakt s austrijskim potrošačima i sklapa ugovore. Međutim, smatram, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točkama 116. i 117. ovog mišljenja, da se samo na temelju te činjenice ne može utvrditi da Amazon EU ima poslovni nastan u Austriji, pod uvjetom da nema nikakvih drugih čimbenika kojima bi se moglo dokazati da u toj državi članici to društvo ima „stabilan aranžman”.

121.

Naposljetku, smatram da je sasvim moguće da se, kao što tvrdi VKI, poslovni nastan u Austriji osnuje putem službe za usluge nakon prodaje, na primjer službe za reklamacije, za klijente s prebivalištem u toj državi članici. Međutim, samim takvim utvrđenjem još se ne može opravdati primjena DSG‑a.

122.

Naime, čak i kad bi postojala takva služba za usluge nakon prodaje te kad bi se mogla smatrati poslovnim nastanom, još bi se moralo dokazati da se obrada podataka predviđena u spornim odredbama u smislu drugog uvjeta članka 4. stavka 1. točke (a) Direktive 95/46 treba provoditi u smislu aktivnosti te službe za usluge nakon prodaje.

123.

U presudi Google Spain i Google ( 82 ) Sud je imao priliku ispitati je li taj uvjet ispunjen. Široko ga je tumačio te ga u biti smatrao ispunjenim jer su aktivnosti operatera pretraživača sa sjedištem u Sjedinjenim Američkim Državama (za kojeg se provodila predmetna obrada podataka) i aktivnosti promocije i prodaje oglašivačkih prostora njegova poslovnog nastana u Španjolskoj „neodvojivo [...] povezane” ( 83 ).

124.

Međutim, sumnjam da se taj pristup može prenijeti na ovaj slučaj. Osim drugih činjeničnih razlika, predmet u kojem je donesena presuda Google Spain i Google razlikuje se od ovog slučaja u tome da je ondje valjalo utvrditi je li predmetna obrada podataka obuhvaćena okvirom za zaštitu uspostavljenim Direktivom 95/46 (preko španjolskog prava kojim je prenesena ta direktiva). Smatram da je Sud iz tog gledišta široko tumačio drugi uvjet iz članka 4. stavka 1. točke (a) Direktive 95/46 tako da se takva obrada podataka ne izuzme od obveza i jamstava predviđenih u toj direktivi ( 84 ).

125.

Suprotno tome, u ovom se slučaju radi o pitanju koje od više nacionalnih prava kojima je prenesena ta direktiva valja primijeniti na postupke obrade podataka predviđene spornim odredbama. Usto valja odrediti poslovni nastan u smislu čijih se aktivnosti provode ti postupci. Međutim, čini mi se, pod uvjetom da sud koji je uputio zahtjev to provjeri, da se postupci predviđeni u odredbama 6., 9. i 11. općih uvjeta Amazona EU ne mogu izravno smatrati aktivnostima moguće službe tog društva za usluge nakon prodaje u Austriji.

126.

Ako sud koji je uputio zahtjev utvrdi da Amazon EU nema poslovni nastan u Austriji ili da se postupci obrade podataka predviđeni u navedenim odredbama u svakom slučaju ne trebaju provoditi u smislu aktivnosti takvog aranžmana, u pogledu dvaju uvjeta postavljenih u članku 4. stavku 1. točki (a) Direktive 95/46 valjalo bi još ispitati podliježu li postupci obrade podataka pravu neke druge države članice te, ako je potrebno, odrediti to pravo.

127.

U tom pogledu ni sud koji je uputio zahtjev ni stranke u postupku ne sumnjaju da Amazon EU ima poslovni nastan u Luksemburgu. Međutim, moglo bi se postaviti pitanje treba li postupke obrade podataka predviđene u predmetnim odredbama ipak smatrati djelatnostima poslovnog nastana tog društva u Njemačkoj. Naime, odnosi s austrijskim potrošačima uspostavljaju se preko internetske stranice s njemačkom internetskom adresom www.amazon.de. U odredbi 6. općih uvjeta Amazona EU uostalom se navodi da „Amazon.de” provjerava, ocjenjuje i razmjenjuje osobne podatke klijenata, to jest obrađuje ih ( 85 ). Na temelju tih naznaka mogla bi se uzeti u obzir primjena njemačkog prava. Međutim, odluka kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ne sadržava nikakve druge činjenične elemente u pogledu aktivnosti Amazona EU u Njemačkoj.

128.

Stoga će sud koji je uputio zahtjev, opet s obzirom na sudsku praksu navedenu u točkama 116. i 117. ovog mišljenja, biti dužan ispitati ima li Amazon EU u Njemačkoj poslovni nastan u smislu članka 4. stavka 1. točke (a) Direktive 95/46. U slučaju potvrdnog odgovora, nadalje će biti dužan ispitati trebaju li se postupci obrade podataka predviđeni u predmetnim odredbama provoditi u smislu aktivnosti tog poslovnog nastana ili poslovnog nastana Amazona EU u Luksemburgu.

129.

Stoga predlažem Sudu da na prethodna pitanja odgovori na sljedeći način: