1

Svojom žalbom Ured za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) (OHIM) zahtijeva ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 13. rujna 2012., National Lottery Commission/OHIM – Mediatek Italia i De Gregorio (prikaz ruke) (T‑404/10, u daljnjem tekstu: pobijana presuda), kojom je Opći sud prihvatio tužbu koju je podnijela National Lottery Commission (u daljnjem tekstu: NLC), koja se odnosi na poništenje odluke prvog žalbenog vijeća OHIM‑a od 9. lipnja 2010. (predmet R 1028/2009‑1), vezano uz postupak za proglašenje žiga ništavim između, s jedne strane, Mediatek Italia Srl i Giuseppea De Gregoria (u daljnjem tekstu: podnositelji zahtjeva za proglašenje ništavim) i, s druge strane, NLC‑a (u daljnjem tekstu: sporna odluka).

2

Članak 52. Uredbe Vijeća (EZ) br. 40/94 od 20. prosinca 1993. o žigu Zajednice (SL 1994, L 11, str. 1.), izmijenjene i dopunjene Uredbom Vijeća (EZ) br. 1891/2006 od 18. prosinca 2006. (SL L 386, str. 14., u daljnjem tekstu: Uredba br. 40/94) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 2., str. 111.), pod nazivom „Relativni razlozi ništavosti“, u stavku 2. navodi kako slijedi:

„Žig Zajednice također se proglašava ništavim na zahtjev podnesen Uredu ili na protutužbu podnesenu u postupku zbog povrede, kad uporaba tog žiga može biti zabranjena na temelju nekog drugog ranijeg prava, i posebno:

[...]

[...]

prema zakonodavstvu Zajednice ili prema nacionalnom zakonodavstvu koje uređuje njegovu zaštitu.“

3

Članak 63. navedene uredbe, koji se odnosi na postupke pred Sudom Europske unije, u stavcima 1. i 2. propisuje:

„1.   Protiv odluka žalbenih vijeća po žalbama mogu se podnositi tužbe Sudu.

2.   Tužba se može podnijeti zbog nenadležnosti, bitnih povreda pravila postupka, povrede Ugovora, povrede ove Uredbe ili bilo kojeg pravnog pravila koje se odnosi na njihovu primjenu ili zlouporabu ovlasti.“

4

Članak 74. Uredbe br. 40/94, pod nazivom „Ispitivanje činjenica po službenoj dužnosti“, u članku 1. propisuje:

„U postupcima koji se pred njim vode, Ured po službenoj dužnosti ispituje činjenice; međutim u postupcima koji se odnose na relativne razloge za odbijanje registracije, Ured to ispitivanje ograničava na činjenice, dokaze i argumente te zahtjeve što su ih podnijele stranke.“

5

Uredba br. 40/94 stavljena je izvan snage i kodificirana Uredbom Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu Zajednice (SL L 78, str. 1.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 226.), koja je stupila na snagu 13. travnja 2009.

6

Članci 52., 63. i 74. Uredbe br. 40/94 postali su, bez bitnih izmjena, članci 53., 65. i 76. Uredbe br. 207/2009.

7

Uredba Komisije (EZ) br. 2868/95 od 13. prosinca 1995. o načinu primjene Uredbe br. 40/94 (SL L 303, str. 1.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 84.), kako je izmijenjena i dopunjena Uredbom Komisije (EZ) br. 1041/2005 od 29. lipnja 2005. (SL L 172, str. 4., u daljnjem tekstu: provedbena uredba), uređuje osobito pravila koja se primjenjuju na vođenje postupaka pred OHIM‑om radi opoziva ili poništenja žiga Zajednice.

8

Pravilo 37. provedbene uredbe navodi kako slijedi:

„Zahtjev Uredu za opoziv ili proglašenje ništavosti žiga Zajednice […] sadrži sljedeće podatke:

[…]

9

Dana 2. listopada 2007. NLC je pred OHIM‑om ishodio registraciju sljedećeg figurativnog žiga Zajednice (u daljnjem tekstu: osporavani žig):

10

Dana 20. studenoga 2007. podnositelji zahtjeva za proglašenje žiga ništavim podnijeli su pred OHIM‑om, na temelju članka 52. stavka 2. točke (c) Uredbe br. 40/94, zahtjev za proglašenje ništavim osporavanog žiga zbog postojanja ranijeg autorskog prava koje je posjedovao G. de Gregorio na sljedećem figurativnom znaku (u daljnjem tekstu: mano portafortuna):

11

Odlukom od 16. srpnja 2009. Odjel za poništaje OHIM‑a prihvatio je zahtjev za proglašenje ništavim zato što su podnositelji zahtjeva dokazali postojanje autorskog prava zaštićenog talijanskim zakonodavstvom i gotovo identičnog s osporavanim žigom kao i pravo prvenstva u odnosu na njega.

12

NLC je uložio žalbu protiv te odluke.

13

Spornom odlukom prvo žalbeno vijeće OHIM‑a odbilo je tu žalbu zato što su bili ispunjeni svi uvjeti koje zahtijeva članak 53. stavak 2. Uredbe br. 207/2009.

14

Što se tiče postojanja autorskog prava zaštićenoga talijanskim pravom, žalbeno vijeće je ponajprije smatralo da su podnositelji zahtjeva za proglašenje ništavim dostavili dokaz kreiranja djela kao i njihovog svojstva ovlaštenika autorskog prava na to djelo prilažući presliku privatne isprave s datumom 16. rujna 1986. (u daljnjem tekstu: Ugovor iz 1986.) u kojoj treća strana koja se predstavlja kao autor mano portafortuna tvrdi kako je prenijela na jednoga od njih svoja prava na reprodukciju i korištenje navedenog djela, zajedno s drugim dizajnima, u prilogu toga ugovora.

15

Na drugom mjestu, žalbeno vijeće je procijenilo da su nepravilnosti na koje je uputio NLC, odnosno spominjanje maksimalnog trajanja zaštite autorskog prava od 70 godina, iako taj rok trajanja postoji tek od 1996. godine, datum na poštanskom štambilju koji odgovara nedjelji, danu kada je pošta zatvorena, kvalitativna i konceptualna razlika između crteža mano portafortuna i drugih dizajna sadržanih u prilogu ugovora iz 1986. ne stvaraju nikakvu dvojbu u odnosu na stvarnost sadržaja ugovora. U tom kontekstu žalbeno vijeće je navelo da, ako na temelju članka 2702. talijanskoga Građanskog zakonika privatna isprava čini ključni dokaz što se tiče podrijetla potpisanih izjava do provođenja postupka utvrđivanja neistinitosti privatne isprave, ipak iz izričaja te odredbe slijedi da je ono ostalo nadležno za slobodnu procjenu sadržaja.

16

Nakon ispitivanja Ugovora iz 1986. žalbeno vijeće je potvrdilo postojanje autorskog prava zaštićenoga talijanskim pravom.

17

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda NLC je 8. rujna 2010. pokrenuo postupak za poništenje sporne odluke. U potporu svojoj tužbi iznio je tri tužbena razloga; kao prvo, povredu članka 53. stavka 2. točke (c) Uredbe br. 207/2009 jer je žalbeno vijeće zaključilo da postoji ranije autorsko pravo koje su dokazali podnositelji zahtjeva za proglašenje ništavim, kao drugo, nezakonitost odluke žalbenog vijeća da pokrene usmeni postupak i naredi dostavu originala Ugovora iz 1986. te, kao treće, pogrešnu ocjenu žalbenog vijeća o vlastitoj nadležnosti za ispitivanje autentičnosti ugovora.

18

Pobijanom presudom Opći sud je prihvatio tužbu usvojivši prvi i treći tužbeni razlog na koje se pozvao NLC u potporu svojoj tužbi.

19

U tom pogledu, Opći sud je u točkama 14. do 21. pobijane presude prije svega istaknuo pravila i načela koja žalbeno vijeće mora primjenjivati u svrhu provjere je li dokaz postojanja autorskog prava zaštićenog nacionalnim propisom bio dostavljen. Pozivajući se na presudu Suda od 5. srpnja 2011., Edwin/OHIM (C-263/09 P, Zb., str. I-5853., t. 50. do 52.), u točki 18. ocijenio je da je na tužitelju teret predstavljanja OHIM‑u ne samo dokaza da ispunjava tražene uvjete sukladno nacionalnom zakonodavstvu na temelju kojega je podnio zahtjev, kako bi mogao zabraniti upotrebu žiga Zajednice na temelju ranijeg prava, već i podataka pomoću kojih se utvrđuje sadržaj tog zakonodavstva.

20

Nadalje, Opći sud je u točki 20. pobijane presude istaknuo da se prema utvrđenoj sudskoj praksi OHIM mora po službenoj dužnosti informirati, pomoću sredstava koja smatra odgovarajućima za tu svrhu, o nacionalnom pravu odnosne države članice u slučaju kada su te informacije nužne radi ocjene uvjeta primjene razloga ništavosti koji su predmet prigovora i, osobito, točnosti iznesenih činjenica te dokazne snage dostavljenih dokumenata. Opći sud je osim toga naveo da ograničenje činjenične osnove koju ispituje OHIM ne isključuje uzimanje u obzir, osim činjenica na koje su se stranke izričito pozvale u postupku poništenja, i općepoznatih činjenica, odnosno činjenica koje mogu biti poznate svim osobama ili koje se mogu saznati putem općenito dostupnih sredstava.

21

Naposljetku, u svjetlu tih načela, Opći sud je u točkama 23. i 24. pobijane presude ocijenio da je žalbeno vijeće ispravno temeljilo odluku na pravilima talijanskog prava kojima se utvrđuje dokazna snaga Ugovora iz 1986., ali je na njemu da provjeri je li ono točno protumačilo relevantno talijansko pravo zaključivši da je, primjenom članaka 2702. i 2703. talijanskoga Građanskog zakonika, Ugovor iz 1986. bio ključni dokaz što se tiče podrijetla potpisanih izjava do pokretanja postupka utvrđenja neistinitosti privatne isprave.

22

U tom pogledu, Opći sud je u točkama 25. do 32. pobijane presude istražio odredbe talijanskog prava, osobito članak 2704. talijanskoga Građanskog zakonika koji je tumačio Corte suprema di cassazione (Kasacijski sud, Italija) u presudi br. 13912 od 14. lipnja 2007. (u daljnjem tekstu: presuda od 14. lipnja 2007.). Nakon što je u točki 33. iste presude istaknuo da sporna odluka ne upućuje na taj članak, Opći sud je u točki 35. pobijane presude smatrao, primjenjujući sudsku praksu Corte suprema di cassazione, da bi NLC‑u bilo dopušteno podnijeti dokaz da je Ugovor iz 1986. u stvarnosti bio sastavljen nekog drugog dana, različitoga od onog navedenoga na poštanskom štambilju, bez nužne potrebe za pokretanjem postupka utvrđivanja neistinitosti privatne isprave. Opći sud je stoga u točki 36. navedene presude zaključio da je žalbeno vijeće pogrešno protumačilo nacionalno pravo primjenjivo na temelju članka 53. stavka 2. Uredbe br. 207/2009 i, prema tome, pogrešno procijenilo opseg svojih ovlasti.

23

Nakon što je u točki 40. pobijane presude ustvrdio da je pogrešno tumačenje nacionalnog prava moglo imati utjecaja na spornu odluku, Opći sud je u njezinoj točki 41. zaključio da je potrebno poništiti spornu odluku bez potrebe ispitivanja drugog tužbenog razloga koji je NLC istaknuo u svojoj tužbi.

24

OHIM zahtijeva da se pobijana presuda ukine i da se NLC‑u naloži snošenje nastalih troškova.

25

NLC zahtijeva odbijanje žalbe.

26

U potporu svojoj žalbi OHIM je iznio tri tužbena razloga; prvi je povreda članka 76. stavka 1. Uredbe br. 207/2009 kao i pravila 37. provedbene uredbe; drugi je povreda načela kontradiktornosti jer se nije poštovalo OHIM‑ovo pravo da bude saslušan u pogledu presude od 14. lipnja 2007., a treći očita nepovezanost i iskrivljavanje činjenica koje utječu na shvaćanje i zaključke Općeg suda.

27

Prvim žalbenim razlogom, koji sadrži dva dijela, OHIM tvrdi da Opći sud nije mogao temeljiti svoju odluku ni na članku 2704. talijanskoga Građanskog zakonika (prvi dio) ni na presudi od 14. lipnja 2007. (drugi dio) zato što stranke nisu iznijele ta dva elementa koji, prema tome, nisu bili dio predmeta spora pred žalbenim vijećem.

28

Ocjenjujući da iz shvaćanja Općeg suda jasno ne proizlazi smatra li on primjenjivo nacionalno pravo pravnim pitanjem ili općepoznatom činjenicom, OHIM je razvio alternativno shvaćanje. Pod pretpostavkom da je Opći sud smatrao da bi primjena nacionalnog prava predstavljala pravno pitanje, povrijedio bi, u jednom dijelu, načelo iz pravila 37., točka (b), iii) provedbene uredbe, prema kojem je na strani koja se poziva na nacionalno pravo dostavljanje dokaza OHIM‑u kojim se objašnjava sadržaj nacionalnog prava i razlozi zbog kojih se primjenjuje u odnosnom slučaju kao i, u drugom dijelu, rješenje koje je utvrđeno prethodno navedenom presudom Edwin/OHIM, iz kojeg proizlazi da je nacionalno pravo činjenično pitanje na koje se stranke moraju pozvati i koje moraju dokazati. Ako se pretpostavi da je Opći sud smatrao da nacionalno pravo jest činjenično pitanje, to znači da je nacionalno zakonodavstvo neprikladno okvalificirao kao „općepoznate činjenice“, na temelju čega bi OHIM mogao na vlastitu inicijativu ispitati te činjenice i pozvati se na njih. Opći sud je, nadalje, ocjenu žalbenog vijeća zamijenio vlastitom ocjenom te je ocijenio i dokaze o kojima to vijeće nije zauzelo stajalište.

29

U odgovoru na tu argumentaciju NLC je prije svega istaknuo da se pravilo 37. provedbene uredbe kao i gore navedena presuda Edwin/OHIM odnose na teret dokazivanja koji je na podnositelju zahtjeva za proglašenje ništavim, ali se ne odnosi na tuženika, koji se nalazi u nepovoljnoj situaciji s obzirom na to da je odluka OHIM‑a utemeljena na navodima prema pravu koje je njemu moglo biti potpuno nepoznato. Osim toga, teret dokazivanja koji pada na podnositelja zahtjeva za proglašenje ništavim na temelju toga pravila i navedene presude Edwin/OHIM ne proširuje se na pitanja nacionalnog postupovnog prava.

30

Kao drugo, NLC tvrdi da žalbeno vijeće nije samo ocijenilo činjenično stanje, već je i donijelo pravno utemeljenu odluku. Tumačenje članka 76. stavka 1. Uredbe br. 207/2009 u smislu da ta odredba ograničava ispitivanje žalbenog vijeća samo na razloge za odbijanje koje je iznio podnositelj zahtjeva za proglašenje ništavim bilo bi protivno temeljnim načelima prava, koje OHIM mora uzeti u obzir, kao što upućuju uvodna izjava 13. i članak 83. navedene uredbe.

31

Kao treće, NLC ističe da je pogreška koju je počinilo žalbeno vijeće rezultirala pogrešnim tumačenjem članaka 2702. i 2703. talijanskoga Građanskog zakonika, na koje je usmjerio pozornost, i da je pitanje dokazne snage Ugovora iz 1986. bilo izneseno i pred žalbenim vijećem i pred Općim sudom. Sukladno tome, pretpostavivši da je Opći sud pogrešno pokrenuo raspravu o članku 2704. tog zakonika i povezanoj sudskoj praksi, ta pogreška ne bi imala utjecaja na rezultate analize koju je proveo tako da bi žalbu trebalo odbiti kao nedjelotvornu.

32

Na početku, treba ustvrditi da, uzimajući u obzir da je datum ishođenja registracije spornog žiga bio 2. listopada 2007. te da je datum kada su podnositelji zahtjeva za proglašenje ništavim podnijeli svoj zahtjev pred OHIM‑om bio 20. studenoga iste godine, taj žalbeni razlog treba razmatrati u pogledu odredbi Uredbe br. 40/94 s obzirom na to da Uredba br. 207/2009 nije bila na snazi na te datume (vidjeti osobito presudu od 3. listopada 2013., Rintisch/OHIM, C‑122/12 P, t. 2.).

33

Prvi žalbeni razlog iznesen u potporu žalbi odnosi se, u biti, na postupovni režim kojemu podliježe primjena nacionalnog prava u okviru, s jedne strane, zahtjeva za proglašenje ništavim žiga Zajednice pred OHIM‑om i, s druge strane, tužbe pred Općim sudom protiv odluke usvojene povodom tog zahtjeva, koji spor se temelji, sukladno članku 52. stavku 2. Uredbe br. 40/94, na postojanju ranijeg prava zaštićenoga propisom nacionalnog prava. Kako bi se ocijenila osnovanost tog razloga, potrebno je ponajprije podsjetiti na način na koji su u takvom kontekstu podijeljene uloge između podnositelja zahtjeva za proglašenje ništavim, nadležnih instancija OHIM‑a i Općeg suda.

34

Što se tiče uloge navedenog podnositelja, Sud je ocijenio da pravilo 37. provedbene uredbe njemu stavlja na teret da OHIM‑u podnese ne samo podatke koji dokazuju da ispunjava tražene uvjete prema nacionalnom zakonodavstvu prema kojem je podnio zahtjev kako bi zabranio korištenje žiga Zajednice na temelju ranijeg prava, već i podatke na temelju kojih se može utvrditi sadržaj tih propisa (gore navedena presuda Edwin/OHIM, t. 50.).

35

Što se tiče nadležnih instancija OHIM‑a, Sud je naznačio da je na njima ocjena ovlasti i opsega podataka koje je dostavio podnositelj u svrhu utvrđivanja sadržaja propisa nacionalnog prava na koje se poziva (gore navedena presuda Edwin/OHIM, t. 51.).

36

Što se tiče službenih dužnosti Općeg suda, Sud je, pozivajući se na članak 63. stavak 2. Uredbe br. 40/94, kojim se uređuju slučajevi u kojima se može podnijeti tužba protiv odluka žalbenih vijeća OHIM‑a, precizirao da je on nadležan za provedbu cjelokupne kontrole zakonitosti ocjene koju je OHIM proveo nad podacima koje je podnositelj dostavio u svrhu utvrđivanja sadržaja nacionalnog zakonodavstva na čiju se zaštitu poziva (gore navedena presuda Edwin/OHIM, t. 52.).

37

Suprotno onome što tvrdi OHIM, iz točaka 50. do 52. gore navedene presude Edwin/OHIM ne proizlazi da se pravilo nacionalnog prava na čiju primjenu upućuje članak 52. stavak 2. Uredbe br. 40/94 treba tretirati kao potpuno činjenični element koji su OHIM i Opći sud ograničeni utvrditi samo na temelju dokaza koji su im predočeni.

38

S druge strane, iz tih točaka proizlazi da je Sud namjeravao istaknuti doseg nadzora kojem treba podlijegati, kako pred nadležnim instancijama OHIM‑a tako i pred Općim sudom, primjena nacionalnog prava u sporu koji je proizašao iz zahtjeva za poništenje žiga Zajednice.

39

Upravo s obzirom na ta razmatranja treba ispitati jesu li se OHIM i Opći sud, u postupovnom kontekstu, strogo ograničili na ispitivanje dokumenata koje im je dostavio podnositelj u cilju utvrđivanja sadržaja primjenjivog nacionalnog prava ili su provodili ovlast provjere što se tiče relevantnosti prava, što u ovom slučaju uključuje i to da su se po službenoj dužnosti informirali o uvjetima primjene i opsegu pravila nacionalnog prava na koje se poziva.

40

U tom pogledu potrebno je istaknuti da se nadzor koji provode OHIM i Opći sud treba izvršavati s obzirom na zahtjev za jamstvo učinkovitosti Uredbe br. 40/94 koje se odnosi na osiguravanje zaštite žiga Zajednice, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 91. svojeg mišljenja.

41

Iz te perspektive, s obzirom na to da primjena nacionalnog prava može rezultirati zadržavanjem razloga za nevaljanost žiga Zajednice koji je pravilno registriran, smatra se nužnim da OHIM i Opći sud mogu, prije usvajanja zahtjeva za proglašenje takvog žiga ništavim, provjeriti relevantnost dokaza koje je dostavio podnositelj što se tiče izvođenja dokaza o sadržaju nacionalnog prava koji ga tereti.

42

Nadzor koji provode nadležne instancije OHIM‑a i Opći sud mora također odgovarati zahtjevima uloge koju imaju u sporovima o žigu Zajednice.

43

Kada su nadležne instancije OHIM‑a pozvane riješiti, u početku, zahtjev za proglašenje ništavim žiga Zajednice utemeljen na ranijem pravu zaštićenom nacionalnim propisom, njihova odluka može imati učinak lišenja nositelja žiga prava koje mu je bilo dodijeljeno. Opseg takve odluke nužno implicira da instancija koja ju je donijela nije bila ograničena na zadatak jednostavne potvrde nacionalnog prava koje je dostavio podnositelj zahtjeva za proglašenje ništavosti.

44

Što se tiče sudskog nadzora koji, kao drugo, provodi Opći sud, treba istaknuti da taj nadzor treba zadovoljiti zahtjeve načela djelotvorne sudske zaštite, kao što to navodi nezavisni odvjetnik u točki 92. svojeg mišljenja. U mjeri u kojoj primjena nacionalnog prava u postupovnom kontekstu u ovom predmetu može imati učinak lišenja nositelja žiga Zajednice njegovog prava, neophodno je da Opći sud ne bude lišen stvarne mogućnosti djelotvornog nadzora zbog mogućih nedostataka u dokumentima dostavljenima u svrhu dokazivanja primjenjivog nacionalnog prava. U tu svrhu treba moći provjeriti, i izvan dostavljenih dokumenata, uvjete primjene i opseg pravila prava na koje se poziva podnositelj zahtjeva za poništenje.

45

Stoga Opći sud nije pogrešno primijenio pravo ocijenivši, u točki 20. pobijane presude, da „se OHIM, u okolnostima u kojima može biti pozvan uzeti u obzir, osobito, nacionalno pravo države članice prema kojem ranije pravo na kojem se temelji zahtjev za proglašenje ništavim uživa zaštitu, mora po službenoj dužnosti informirati, putem sredstava koja mu se čine odgovarajućim u tu svrhu, o nacionalnom pravu odnosne države članice u slučaju kada su te informacije nužne za ocjenu uvjeta primjene razloga ništavosti u postupku i, osobito, točnosti predočenih činjenica ili dokaznoj snazi dostavljenih podataka.“

46

U ovom slučaju Opći sud je, nakon što je u točki 24. pobijane presude istaknuo da je OHIM primijenio članke 2702. i 2703. talijanskoga Građanskog zakonika radi ocjene dokazne snage Ugovora iz 1986., također uzeo u razmatranje, u točkama 27. do 32. navedene presude, članak 2704. istog zakonika, koji se odnosi na pouzdanost datuma sastavljanja privatne isprave kao i nacionalne sudske prakse koja se odnosi na tumačenje i primjenu tog članka. Time Opći sud nije prekoračio granice svojih ovlasti informiranja po službenoj dužnosti kako bi provjerio sadržaj, uvjete primjene i opseg nacionalnih pravila na koja se poziva podnositelj zahtjeva za proglašenje ništavim radi utvrđivanja dokazne snage ugovora na kojem podnositelj temelji svoje ranije pravo na osporavani žig.

47

Pod tim uvjetima potrebno je odbiti prvi žalbeni razlog na koji se u potporu žalbi poziva u oba njegova dijela.

48

Pozivajući se na opća načela prava Unije prema kojima adresati odluka javnih tijela koje znatno utječu na njihove interese trebaju imati priliku izreći svoje mišljenje, OHIM tvrdi da u ovom slučaju nije imao priliku koristiti tu mogućnost što se tiče presude od 14. lipnja 2007., na koju se stranke tijekom upravnog postupka nisu pozivale i koja, prema tome, nije bila predmet spora pred žalbenim vijećem. Prema mišljenju OHIM‑a, da je imao tu mogućnost, shvaćanje i zaključak Općeg suda bili bi drukčiji.

49

OHIM je zaključio da je Opći sud povrijedio njegovo pravo na saslušanje.

50

NLC je odgovorio da je pitanje primjene prava za koje je relevantna sudska praksa Corte suprema di cassazione bilo izneseno prije usmene rasprave, primjenjujući članak 64. Statuta, Opći sud dopisom od 7. veljače 2012. pozvao OHIM da odgovori na pitanja koja se odnose na doseg članka 2704. talijanskoga Građanskog zakonika. OHIM je stoga imao priliku očitovati se o tom pitanju kako pisanim putem tako i na usmenoj raspravi te se ne može tvrditi da bez barem prethodne obavijesti koja se odnosi na svaku relevantnu ili potencijalno relevantnu sudsku praksu presuda koja na tu praksu upućuje povrjeđuje prava obrane.

51

Pretpostavljajući da je Opći sud pogrešno primijenio pravo time što OHIM‑u nije pružio mogućnost očitovanja na nacionalnu sudsku praksu na koju se podnositelj pozvao, NLC je dodao da takva pogreška, u svakom slučaju, ne bi imala nikakav utjecaj na odluku u tom sporu.

52

Pravo na pravično suđenje temeljno je načelo prava Unije, utvrđeno člankom 47. Povelje o temeljnim pravima Europske unije.

53

Kako bi zadovoljili zahtjeve tog prava, sudovi Unije moraju paziti na to da poštuju to pravo u postupcima koji se pred njima vode i da sami poštuju načelo kontradiktornosti koje se primjenjuje u svim postupcima u kojima institucije donose odluke koje mogu značajno utjecati na interese pojedinaca (presude od 2. prosinca 2009., Komisija/Irska i dr., C-89/08 P, Zb., str. I-11245., t. 51. i 53. kao i od 17. prosinca 2009., Réexamen M/EMEA, C-197/09 RX-II, Zb., str. I-12033., t. 41. i 42.).

54

Načelo kontradiktornosti ne daje svakoj stranci u postupku samo pravo upoznati se s podnescima i očitovanjima koje je sucu podnijela protivna strana te o njima raspravljati. Ono također znači pravo stranaka na to da se upoznaju s dokazima koje sudovi uzimaju u obzir po službenoj dužnosti i na kojima namjeravaju temeljiti svoje odluke te da o njima rasprave. Za zadovoljavanje zahtjeva koji se odnose na pravo na pravično suđenje važno je, naime, da su stranke bile upoznate s kako činjeničnim tako i pravnim elementima koji su odlučujući za stvar u postupku te da su o njima mogle raspravljati kontradiktorno (gore navedena presuda Komisija/Irska i dr., t. 55. i 56. kao i presuda od 21. veljače 2013., Banif Plus Bank, C‑472/11, t. 30.).

55

U ovom slučaju nesporno je da presuda od 14. lipnja 2007. nije bila spomenuta ni tijekom postupka pred OHIM‑om ni u podnescima podnesenima Općem sudu, ali se Opći sud na nju pozvao nakon završetka pisanog postupka.

56

Stoga, potrebno je ispitati jesu li, u ovom predmetu, stranke imale mogućnost ili ne očitovati se o predmetu navedene presude tijekom postupka pred Općim sudom.

57

Kao što proizlazi iz dopisa i priloženih pitanja koje je strankama 7. veljače 2012. uputio Opći sud, stranke su bile pozvane očitovati se o odredbama članka 2704. talijanskoga Građanskog zakonika, ali, s druge strane, nisu bile u mogućnosti očitovati se o presudi od 14. lipnja 2007., koja se ne spominje u tim dopisima.

58

Nadalje, kao što je istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 117. svojeg mišljenja, iz čitanja točaka 32., 35., 36., 39. i 40. pobijane presude jasno proizlazi da je sadržaj presude od 14. lipnja 2007. imao odlučujuću ulogu u shvaćanju Općeg suda. Razlog za to jest to što je Opći sud ustvrdio da žalbeno vijeće nije uzelo u obzir tu sudsku praksu, prema kojoj se dokaz nedostatka vjerodostojnosti datuma na poštanskom štambilju mogao izvesti bez nužnog provođenja postupka utvrđivanja neistinitosti privatne isprave, tako da Opći sud ne smatra da je žalbeno vijeće trebalo pridati više važnosti nepravilnostima koje je naveo NLC i da je prema tome potrebno ukinuti osporavanu odluku.

59

Iz prethodno navedenoga proizlazi da je Opći sud povrijedio načelo kontradiktornosti koje se odnosi na zahtjev pravičnog suđenja.

60

Iz toga proizlazi da drugi žalbeni razlog koji je OHIM istaknuo u prilog svojoj žalbi valja prihvatiti.

61

S obzirom na postupovni nedostatak na temelju kojeg Opći sud dovodi u pitanje primjenu sudske prakse Corte suprema di cassazione koja se odnosi na članak 2704. talijanskoga Građanskog zakonika, u ovoj fazi postupka nije potrebno ispitivati treći žalbeni razlog na koji se poziva OHIM, a koji se odnosi na očite nepovezanosti i iskrivljavanja činjenica koje su utjecale na utemeljenost shvaćanja do kojeg je Opći sud došao temeljem te sudske prakse.

62

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da pobijanu presudu treba ukinuti.

63

U skladu s člankom 61. stavkom 1. Statuta Suda Europske unije, kada Sud ukine odluku Općeg suda, Sud može sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta ili vratiti predmet na odlučivanje Općem sudu.

64

U ovom slučaju Sud smatra da stanje postupka ne omogućuje donošenje konačne odluke s obzirom na to da bi strankama trebalo omogućiti da se očituju kontradiktorno o određenim pravnim navodima iz nacionalnog prava koje po službenoj dužnosti iznosi Opći sud.

65

Stoga, potrebno je vratiti predmet Općem sudu na odlučivanje o meritumu.

66

Budući da se predmeti vraćaju Općem sudu na ponovno suđenje, o troškovima ovog žalbenog postupka odlučit će se naknadno.

Slijedom navedenoga, Sud (prvo vijeće) proglašava i presuđuje: