Help Print this page 

Document 32006L0112

Title and reference
Direktiva Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost
  • In force
OJ L 347, 11.12.2006, p. 1–118 (ES, CS, DA, DE, ET, EL, EN, FR, IT, LV, LT, HU, MT, NL, PL, PT, SK, SL, FI, SV)
Special edition in Bulgarian: Chapter 09 Volume 003 P. 7 - 125
Special edition in Romanian: Chapter 09 Volume 003 P. 7 - 125
Special edition in Croatian: Chapter 09 Volume 001 P. 120 - 237

ELI: http://data.europa.eu/eli/dir/2006/112/oj
Multilingual display
Authentic language
  • Authentic language: španjolski, češki, danski, njemački, estonski, grčki, engleski, francuski, talijanski, latvijski, litavski, mađarski, malteški, nizozemski, poljski, portugalski, slovački, slovenski, finski, švedski
Dates
  • Date of document: 28/11/2006
  • Date of effect: 01/01/2007; Stupanje na snagu Vidi čl. 413
  • Date of transposition: 01/01/2008; Najkasnije Vidi čl. 412
  • Date of end of validity: 31/12/9999
Miscellaneous information
  • Author: Vijeće Europske unije
  • Form: Direktiva
  • Addressee: Države članice
  • Additional information: CNS 2004/0079
Relationship between documents
Text

09/Sv. 001

HR

Službeni list Europske unije

120


32006L0112


L 347/1

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

28.11.2006.


DIREKTIVA VIJEĆA 2006/112/EZ

od 28. studenoga 2006.

o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost

VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,

uzimajući u obzir Ugovor o osnivanju Europske zajednice, a posebno njegov članak 93.,

uzimajući u obzir prijedlog Komisije,

uzimajući u obzir Mišljenje Europskog parlamenta,

uzimajući u obzir Mišljenje Europskoga gospodarskog i socijalnog odbora,

budući da:

(1)

Direktiva Vijeća 77/388/EEZ od 17. svibnja 1977. o usklađivanju zakonodavstava država članica koja se odnose na poreze na promet - zajednički sustav poreza na dodanu vrijednost: jedinstvena osnovica za razrezivanje (1) doživjela je značajne izmjene u nekoliko navrata. Sada kad se sastavljaju nove izmjene navedene Direktive poželjno je, radi jasnoće i racionalizacije, preinačiti tu Direktivu.

(2)

Preinačeni tekst treba uključivati sve još uvijek važeće odredbe Direktive Vijeća 67/227/EEZ od 11. travnja 1967. o usklađivanju zakonodavstava država članica koja se odnose na poreze na promet (2). Tu Direktivu stoga treba staviti izvan snage.

(3)

Kako bi se osigurao jasan i racionalan prikaz odredaba, u skladu s načelom poboljšanog propisa, primjereno je preiančiti strukturu i formulaciju Direktive, iako to načelno neće dovesti do značajnih promjena u postojećem zakonodavstvu. Međutim, izvršenje izmjena podrazumijeva određeni manji broj bitnih preinaka koje je potrebno napraviti. Gdje se takve izmjene provedu, one se temeljito navode u odredbama koje se odnose na prenošenje i stupanje na snagu.

(4)

Postizanje cilja uspostavljanja unutarnjeg tržišta pretpostavlja primjenu zakonodavstva o porezu na promet u državama članicama koje ne narušava uvjete tržišnog natjecanja ni ne sprečava slobodno kretanje robe i usluga. Stoga je potrebno postići takvo usklađenje zakonodavstva o porezima na promet pomoću sustava poreza na dodanu vrijednost (PDV), kojim će se, što je više moguće, ukloniti čimbenici koji mogu narušavati uvjete tržišnog natjecanja, bilo na nacionalnoj ili na razini Zajednice.

(5)

Sustavom PDV-a postiže se najviši stupanj jednostavnosti i neutralnosti kada se porez ubire na što je moguće općenitiji način i kada njegov opseg obuhvaća sve faze proizvodnje i distribucije, kao i isporuku usluga. Stoga je donošenje zajedničkog sustava koji se također primjenjuje na maloprodaju u interesu unutarnjeg tržišta i država članica.

(6)

Napredak treba ostvarivati u fazama, budući da usklađenje poreza na promet dovodi u državama članicama do izmjena u poreznoj strukturi i znatnih posljedica u proračunskom te gospodarskom i socijalnom smislu.

(7)

Zajednički sustav PDV-a trebao bi, čak i u slučaju kad njegove stope i sustav izuzeća nisu u potpunosti usklađeni, dovesti do neutralnosti u području tržišnog natjecanja, na način da na teritoriju svih država članica slične robe i usluge nose isto porezno opterećenje, bez obzira na duljinu proizvodnog i distributivnog lanca.

(8)

U skladu s Odlukom Vijeća 2000/597/EZ, Euratom, od 29. rujna 2000. o sustavu vlastitih sredstava Zajednice (3), proračun Europskih zajednica treba se financirati, ne dovodeći u pitanje druge prihode, u cijelosti iz vlastitih sredstava Zajednice. Ta sredstva trebaju uključivati ona koja proizlaze iz PDV-a i dobivaju se primjenom jedinstvene porezne stope na osnovice za razrez poreza koje se utvrđuju na ujednačen način u skladu s propisima Zajednice.

(9)

Važno je osigurati prijelazno razdoblje kako bi se omogućilo da se nacionalna zakonodavstva u određenim područjima postupno prilagode.

(10)

Tijekom tog prijelaznog razdoblja, transakcije unutar Zajednice koje provode porezni obveznici osim izuzetih poreznih obveznika treba oporezivati u državi članici odredišta, u skladu sa stopama i uvjetima koje utvrđuje ta država članica.

(11)

Također je primjereno da, tijekom tog prijelaznog razdoblja, stjecanje unutar Zajednice određene vrijednosti, od strane izuzetih osoba ili pravnih osoba koje nisu porezni obveznici, određena prodaja na daljinu unutar Zajednice i isporuke novih prijevoznih sredstava pojedincima ili izuzetim ili tijelima koja nisu porezni obveznici, trebaju također biti oporezivi u državi članici odredišta, u skladu sa stopama i uvjetima koje utvrđuje dotična država članica, ukoliko bi te transakcije, u nedostatku posebnih odredaba, mogle vjerojatno dovesti do značajnog narušavanja tržišnog natjecanja između država članica.

(12)

Iz razloga koji su povezani s njihovom zemljopisnom, gospodarskom i socijalnom situacijom, određena područja treba isključiti iz područja primjene ove Direktive.

(13)

Radi jačanja nediskriminirajuće prirode poreza, pojam „porezni obveznik” treba definirati na takav način da ga države članice mogu koristiti za obuhvat osoba koje povremeno provode određene transakcije.

(14)

Pojam „oporeziva transakcija” može dovesti do poteškoća, posebno što se tiče transakcija s kojima se postupa kao oporezivim transakcijama. Stoga je te pojmove potrebno pojasniti.

(15)

S ciljem olakšavanja trgovine unutar Zajednice u području rada na pokretnoj materijalnoj imovini, primjereno je uspostaviti porezne aranžmane koji se primjenjuju na takve transakcije kad se provode za kupca koji je identificiran u svrhu PDV-a u državi članici koja nije ona u kojoj se transakcija fizički izvršava.

(16)

S aktivnošću prijevoza na teritoriju određene države članice treba postupati kao s prijevozom robe unutar Zajednice kad je on izravno povezan s aktivnošću prijevoza koji se provodi između država članica, radi pojednostavljenja ne samo načela i aranžmana za oporezivanje takvih domaćih prijevoznih usluga već i pravila koja se primjenjuju na pomoćne usluge i na usluge koje pružaju posrednici koji sudjeluju u pružanju različitih usluga.

(17)

Određivanje mjesta gdje se izvršavaju oporezive transakcije može dovesti do nesuglasja među državama članicama po pitanju nadležnosti, posebno vezano uz isporuku robe za montažu ili isporuku usluga. Iako bi mjesto gdje se obavlja isporuka usluga trebalo u načelu biti određeno kao mjesto sjedišta poslovne aktivnosti dobavljača, potrebno ga je definirati kao ono koje je u državi članici kupca, posebno u slučaju pojedinih isporuka usluga među poreznim obveznicima gdje je cijena usluga uključena u cijenu robe.

(18)

Potrebno je razjasniti definiciju mjesta oporezivanja određenih transakcija koje se obavljaju na brodovima, zrakoplovima ili u vlakovima tijekom prijevoza putnika unutar Zajednice.

(19)

U smislu PDV-a, struja i plin smatraju se robom. Međutim, vrlo je teško odrediti mjesto isporuke. Kako bi se izbjeglo dvostruko oporezivanje ili neoporezivanje i postiglo istinsko unutarnje tržište bez barijera povezanih sa sustavom PDV-a, mjesto isporuke plina putem sustava za distribuciju prirodnog plina ili struje, prije nego što roba stigne do konačne faze potrošnje, treba stoga biti mjesto gdje kupac ima sjedište poslovne aktivnosti. Isporuku struje i plina u konačnoj fazi, tj. put od trgovca i distributera do konačnog potrošača, treba oporezivati u mjestu gdje kupac stvarno koristi i troši robu.

(20)

U slučaju najma pokretne materijalne imovine, primjena općeg pravila prema kojem se isporuka uslugama oporezuje u državi članici u kojoj dobavljač ima poslovni nastan može dovesti do značajnog narušavanja tržišnog natjecanja ukoliko najmodavac i najmoprimac imaju poslovni nastan u različitim državama članicama u kojima su porezne stope različite. Stoga je potrebno odrediti da je mjesto isporuke usluge ono mjesto gdje kupac ima sjedište poslovne aktivnosti ili stalnu poslovnu jedinicu za koju se usluga isporučuje, ili u odsustvu navedenog, mjesto njegovog stalnog prebivališta ili mjesto njegovog uobičajenog boravišta.

(21)

Međutim, što se tiče najma prijevoznih sredstava, primjereno je zbog kontrole strogo primjenjivati općenito pravilo te tako smatrati mjesto gdje dobavljač ima sjedište poslovne aktivnosti mjestom isporuke.

(22)

Sve telekomunikacijske usluge koje se koriste unutar Zajednice potrebno je oporezivati radi sprečavanja narušavanja tržišnog natjecanja u tom području. U tom smislu, telekomunikacijske usluge koje se isporučuju poreznim obveznicima s poslovnim nastanom u Zajednici ili kupcima s poslovnim nastanom u trećim zemljama trebalo bi, u načelu, oporezovati u mjestu u kojem se nalazi poslovni nastan kupca tih usluga. Radi osiguranja jedinstvenog oporezivanja telekomunikacijskih usluga koje isporučuju porezni obveznici s poslovnim nastanom u trećim teritorijima ili trećim zemljama osobama koje nisu porezni obveznici s poslovnim nastanom u Zajednici i koje se učinkovito koriste i uživaju u Zajednici, države članice trebaju, međutim, osigurati da mjesto isporuke bude unutar Zajednice.

(23)

Također radi sprečavanja narušavanja tržišnog natjecanja, usluge radijskog i televizijskog emitiranja i elektronički isporučenih usluga koje se osiguravaju iz trećih teritorija ili trećih zemalja osobama koje imaju poslovni nastan u Zajednici, ili iz Zajednice kupcima koji imaju poslovni nastan u trećim teritorijima ili trećim zemljama, potrebno je oporezivati u mjestu sjedišta kupca.

(24)

Pojmove oporezivi događaj i obveza obračuna PDV-a je potrebno uskladiti kako bi uvođenje zajedničkog sustava PDV-a i svih njegovih kasnijih izmjena moglo stupiti na snagu u isto vrijeme u svim državama članicama.

(25)

Oporezivi iznos treba uskladiti tako da primjena PDV-a na oporezive transakcije daje usporedive rezultate u svim državama članicama.

(26)

Radi sprečavanja gubitka poreznih prihoda kroz korištenje povezanih strana radi dobivanja poreznih olakšica, državama članicama treba omogućiti, u određenim ograničenim okolnostima, da interveniraju u pogledu oporezivog iznosa isporuka roba ili usluga te stjecanja robe unutar Zajednice.

(27)

Radi sprečavanja utaje ili izbjegavanja poreza, treba omogućiti državama članicama uključivanje u oporezivi iznos transakcije koja uključuje obradu investicijskog zlata koje osigurava kupac, vrijednost tog investicijskog zlata ako radi obrade to zlato gubi svoj status investicijskog zlata. Kada primjenjuju te mjere, državama članicama treba omogućiti određenu mjeru diskrecije.

(28)

Ako se želi izbjeći narušavanje tržišnog natjecanja, ukidanje fiskalnih kontrola na granicama podrazumijeva ne samo jedinstvenu osnovicu za razrez poreza već i dovoljnu razinu usklađenja među državama članicama u pogledu broja i razina poreznih stopa.

(29)

Standardna stopa PDV-a koja se primjenjuje u pojedinim državama članicama, u kombinaciji s mehanizmom prijelaznog sustava, osigurava funkcioniranje tog sustava na prihvatljivoj razini. Kako bi se spriječilo da razlike standardnih stopa PDV-a koje primjenjuju države članice ne dovedu do strukturalne neravnoteže u Zajednici i narušavanja tržišnog natjecanja u pojedinim sektorima djelatnosti, potrebno je definirati minimalnu standardnu stopu PDV-a od 15 %, podložno reviziji.

(30)

Radi očuvanja neutralnosti PDV-a, stope koje primjenjuju države članice moraju u pravilu omogućavati odbitak PDV-a primijenjenog u prethodnoj fazi.

(31)

Tijekom prijelaznog razdoblja potrebno je omogućiti određena izuzeća u pogledu broja i razine stopa.

(32)

Radi postizanja boljeg razumijevanja učinka sniženih stopa, neophodno je da Komisija pripremi izvješće o ocjeni učinka sniženih stopa koje se primjenjuju na usluge koje se isporučuju lokalno, posebno u pogledu otvaranja radnih mjesta, gospodarskog rasta i pravilnog funkcioniranja unutarnjeg tržišta.

(33)

S ciljem rješavanja problema nezaposlenosti, onim državama članicama koje to žele treba dopustiti eksperimentiranje s aktivnošću i učinkom, u pogledu stvaranja radnih mjesta, smanjenja stope PDV-a za radno intenzivne usluge. To bi smanjenje vjerojatno smanjilo poticaj poslovanjima na koje se smanjenje odnosi da pristupe ili ostanu u okviru sive ekonomije.

(34)

Međutim, takvo smanjenje stope PDV-a nije bez rizika za neometano funkcioniranje unutarnjeg tržišta i poreznu neutralnost. Potrebno je stoga predvidjeti uvođenje postupka odobrenja za razdoblje koje je fiksno utvrđeno ali dovoljno dugo, tako da je moguće ocijeniti učinak sniženih stopa na lokalno isporučene usluge. Kako bi se osigurala provjerljivost i ograničenost te mjere, njezin je opseg potrebno točno definirati.

(35)

Potrebno je napraviti zajednički popis izuzeća kako bi se omogućilo da se vlastita sredstva Zajednice prikupljanju na jedinstveni način u svim državama članicama.

(36)

U korist kako osoba koje su odgovorne za plaćanje PDV-a tako i nadležnih upravnih tijela, metode primjene PDV-a na određene isporuke i stjecanje unutar Zajednice proizvoda koji podliježu plaćanju trošarina potrebno je uskladiti s postupcima i obvezama vezano uz obvezu prijavljivanja u slučaju isporuka takvih proizvoda drugoj državi članici u skladu s Direktivom Vijeća 92/12/EEZ od 25. veljače 1992. o općim aranžmanima za proizvode koji podliježu trošarinama, te o posjedovanju, kretanju i praćenju takvih proizvoda (4).

(37)

Opskrba plinom putem sustava za distribuciju prirodnog plina i električnom energijom oporezuje se u mjestu kupca. Radi izbjegavanja dvostrukog oporezivanja, uvoz takvih proizvoda treba stoga biti izuzet iz PDV-a.

(38)

U pogledu oporezivih poslovanja na domaćem tržištu povezanih s trgovinom robe unutar Zajednice koja tijekom prijelaznog razdoblja obavljaju porezni obveznici koji nemaju poslovni nastan na teritoriju države članice u kojoj se odvija stjecanje robe unutar Zajednice, uključujući lančane transakcije, potrebno je definirati mjere pojednostavljivanja kojima se osigurava jednak tretman u svim državama članicama. U tom smislu, potrebno je provesti usklađenje odredaba koje se odnose na sustav oporezivanja i osobu koja je odgovorna za plaćanje propisanog PDV-a vezano uz takva poslovanja. Međutim, nužno je isključiti u načelu iz takvih aranžmana robu koja je namijenjena isporuci u fazi maloprodaje.

(39)

Potrebno je provesti usklađenje pravila koja reguliraju odbitke u mjeri u kojoj ona utječu na stvarno prikupljene iznose. Odbitni dio treba se izračunavati na sličan način u svim državama članicama.

(40)

Sustav koji omogućava prilagodbu odbitaka za kapitalna dobra tijekom životnog vijeka imovine, prema njenoj stvarnoj upotrebi, treba također biti primjenjiv na određene usluge koje imaju prirodu kapitalnih dobara.

(41)

Primjereno je odrediti osobe odgovorne za plaćanje PDV-a, posebno u slučaju usluga koje isporučuje osoba koja nema poslovni nastan u državi članici u kojoj se plaća PDV.

(42)

Države članice moraju u određenim slučajevima biti u mogućnosti odrediti primatelja isporuka roba ili usluga kao osobu koja je odgovorna za plaćanje PDV-a. To bi trebalo pomoći državama članicama u pojednostavljivanju pravila i borbi protiv utaje ili izbjegavanja plaćanja poreza u određenim sektorima i vezano uz određene tipove transakcija.

(43)

Države članice moraju imati potpunu slobodu u određivanju osobe odgovorne za plaćanje PDV-a po uvozu.

(44)

Države članice trebaju imati mogućnost definiranja osobe osim one odgovorne za plaćanje PDV-a kao osobe koja je solidarno i posebno odgovorna za njegovo plaćanje.

(45)

Obveze poreznih obveznika trebaju biti usklađene što je više moguće radi osiguranja potrebnih zaštitnih mehanizama za naplatu PDV-a na jednak način u svim državama članicama.

(46)

Upotreba elektroničkog izdavanja računa trebala bi omogućiti nadležnim poreznim tijelima provođenje njihovih aktivnosti nadzora. Stoga je primjereno, s ciljem osiguranja urednog funkcioniranja unutarnjeg tržišta, sastaviti popis podataka koji moraju biti iskazani na računima i koji je usklađen na razini Zajednice, te utvrditi određeni broj zajedničkih aranžmana koji reguliraju upotrebu elektroničkog izdavanja računa i elektroničke pohrane računa, kao i za samofakturiranje i vanjske usluge postupaka izdavanja računa.

(47)

Ovisno o uvjetima koje utvrde, države članice trebaju dozvoliti podnošenje određenih izvješća i prijava elektroničkim putem, te mogu propisati upotrebu elektroničkih sredstava.

(48)

Neophodni napori za smanjenje administrativnih i statističkih formalnosti koje moraju izvršavati poslovni subjekti, posebno mala i srednja poduzeća, trebaju biti usklađeni s provedbom djelotvornih mjera kontrole i potrebom održavanja kvalitete statističkih instrumenata Zajednice kako s gospodarskog tako i s poreznog stanovišta.

(49)

Državama članicama treba dopustiti daljnju primjenu njihovih posebnih programa za mala poduzeća, u skladu sa zajedničkim odredbama i s ciljem daljnjeg usklađenja.

(50)

Države članice trebaju i nadalje imati slobodu primjene posebnog programa koji čini paušalni povrat ulaznog PDV-a (pretporeza) poljoprivrednicima koji nisu obuhvaćeni uobičajenim programom. Potrebno je utvrditi osnovna načela takvog posebnog programa i prihvatiti zajedničku metodu, radi prikupljanja vlastitih sredstava, za izračun dodane vrijednosti koju su proizveli ti poljoprivrednici.

(51)

Primjereno je prihvatiti sustav oporezivanja Zajednice koji bi se primjenjivao na rabljenu robu, umjetnine, antikvitete i kolekcionarske predmete, radi sprečavanja dvostrukog oporezivanja i narušavanja tržišnog natjecanja između poreznih obveznika.

(52)

Primjena uobičajenih pravila za PDV na zlato predstavlja veliku prepreku njegovoj upotrebi za financijsko ulaganje te stoga opravdava primjenu posebnog poreznog režima također i radi jačanja međunarodne konkurentnosti tržišta zlata Zajednice.

(53)

Opskrba zlatom u smislu ulaganja u osnovi je slična ostalim vrstama financijskog ulaganja koje su izuzete od obveze PDV-a. Stoga se izuzeće čini najprikladnijim poreznim tretmanom isporuke investicijskog zlata.

(54)

Definicija investicijskog zlata trebala bi pokrivati zlatne kovanice čija vrijednost prvenstveno odražava cijenu zlata koje sadržava. Iz razloga transparentnosti i pravne sigurnosti, potrebno je sastavljati godišnji popis kovanica koje su obuhvaćene režimom investicijskog zlata, čime se pruža sigurnost operaterima koji trguju takvim kovanicama. Taj popis ne smije dovoditi u pitanje izuzeće kovanica koje nisu uključene u popis ali koje udovoljavaju kriterijima utvrđenim u ovoj Direktivi.

(55)

Radi sprečavanja utaje poreza uz istovremeno olakšavanje financijskog tereta za isporuku zlata određenog stupnja čistoće, opravdano je dopustiti državama članicama da odrede kupca kao osobu koja je odgovorna za plaćanje PDV-a.

(56)

Radi olakšavanja usklađenosti s fiskalnim obvezama operatera koji pružaju usluge elektroničke opskrbe koji nemaju niti poslovni nastan unutar Zajednice niti ne moraju biti identificirani u svrhu PDV-a unutar Zajednice, potrebno je uspostaviti posebni režim. U okviru tog režima trebalo bi biti moguće za sve operatore koji pružaju takve usluge elektroničkim putem osobama koje nisu porezni obveznici unutar Zajednice, ukoliko nisu na neki drugi način identificirani u svrhu PDV-a unutar Zajednice, da se odluče za identifikaciju u jednoj državi članici.

(57)

Poželjno je da odredbe koje se odnose na radijsko i televizijsko emitiranje i određene usluge koje se isporučuju elektroničkim putem budu donesene na privremenoj osnovi te da se u kratkom roku provede njihovo preispitivanje u svjetlu stečenih iskustava.

(58)

Neophodno je unapređivati jedinstvenu primjenu odredaba ove Direktive i u tom smislu potrebno je uspostaviti savjetodavni odbor za porez na dodanu vrijednost kako bi se državama članicama i Komisiji omogućila bliža suradnja.

(59)

Države članice bi trebale u određenim okvirima i ovisno o određenim uvjetima uvesti, ili nastaviti primjenjivati, posebne mjere kojima se odstupa od ove Direktive radi pojednostavljenja ubiranja poreza ili sprečavanja određenih oblika utaje ili izbjegavanja poreza.

(60)

Kako bi se osiguralo da država članica koja je podnijela zahtjev za odstupanje ne bude dovedena u situaciju da ne zna kakav će odgovor dati Komisija na njezin zahtjev, potrebno je utvrditi rokove unutar kojih Komisija mora dati Vijeću prijedlog za odobrenje ili priopćenje u kojem navodi svoje prigovore.

(61)

Neophodno je osigurati jedinstvenu primjenu sustava PDV-a. Provedbene mjere primjerene su za ostvarenje tog cilja.

(62)

Te bi se mjere trebale posebno baviti problemom dvostrukog oporezivanja prekograničnih transakcija do čega može doći kao posljedica razlika među državama članicama u primjeni pravila kojima se uređuje mjesto gdje se izvršavaju oporezive transakcije.

(63)

Usprkos tome što bi opseg provedbenih mjera bio ograničen, te bi mjere imale proračunski učinak koji bi za jednu ili više država članica mogao biti značajan. Stoga Vijeće opravdano pridržava pravo provedbe izvršnih ovlasti.

(64)

U svjetlu njihovog ograničenog opsega Vijeće bi trebalo jednoglasno, na prijedlog Komisije, prihvatiti te provedbene mjere.

(65)

Budući da države članice iz tih razloga ne mogu u dovoljnoj mjeri postići ciljeve ove Direktive te da se one stoga mogu bolje postići na razini Zajednice, Zajednica može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti kako se navodi u članku 5. Ugovora. U skladu s načelom proporcionalnosti iz tog članka ova Direktiva ne prelazi okvire neophodnog za postizanje tih ciljeva.

(66)

Obveze prenošenja ove Direktive u nacionalno pravo treba ograničiti na one odredbe koje predstavljaju značajnu promjenu u usporedbi s prethodnim Direktivama. Obveza prenošenja u nacionalno pravo nepromijenjenih odredaba proizlazi iz ranijih Direktiva.

(67)

Ova Direktiva ne smije dovoditi u pitanje obveze država članica u pogledu rokova za prenošenje u nacionalno pravo Direktiva navedenih u Prilogu XI. dijelu B,

DONIJELO JE OVU DIREKTIVU:

SADRŽAJ

GLAVA I. —

PREDMET I PODRUČJE PRIMJENE

GLAVA II. —

TERITORIJALNO PODRUČJE PRIMJENE

GLAVA III. —

POREZNI OBVEZNICI

GLAVA IV. —

OPOREZIVE TRANSAKCIJE

Poglavlje 1. —

Isporuka robe

Poglavlje 2. —

Stjecanje robe unutar Zajednice

Poglavlje 3. —

Isporuka usluga

Poglavlje 4. —

Uvoz robe

GLAVA V. —

MJESTO OPOREZIVIH TRANSAKCIJA

Poglavlje 1. —

Mjesto isporuke robe

Odjeljak 1. —

Isporuka robe bez prijevoza

Odjeljak 2. —

Isporuka robe s prijevozom

Odjeljak 3. —

Isporuka robe na brodovima, u zrakoplovima ili vlakovima

Odjeljak 4. —

Isporuka robe putem sustava za distribuciju

Poglavlje 2. —

Mjesto isporuke robe unutar Zajednice

Poglavlje 3. —

Mjesto isporuke usluge

Odjeljak 1. —

Općenito pravilo

Odjeljak 2. —

Posebne odredbe

Pododjeljak 1. —

Isporuka usluga koju obavljaju posrednici

Pododjeljak 2. —

Isporuka usluga povezanih s nepokretnom imovinom

Pododjeljak 3. —

Isporuka prijevoza

Pododjeljak 4. —

Isporuka kulturnih i sličnih usluga, pomoćnih prijevoznih usluga ili usluga koje se odnose na pokretnu materijalnu imovinu

Pododjeljak 5. —

Isporuka raznih usluga

Pododjeljak 6. —

Kriterij stvarne upotrebe i uživanja

Poglavlje 4. —

Mjesto uvoza robe

GLAVA VI. —

OPOREZIVI DOGAĐAJ I OBVEZA OBRAČUNA PDV-a

Poglavlje 1. —

Opće odredbe

Poglavlje 2. —

Isporuka robe ili usluga

Poglavlje 3. —

Stjecanje robe unutar Zajednice

Poglavlje 4. —

Uvoz robe

GLAVA VII. —

OPOREZIVI IZNOS

Poglavlje 1. —

Definicije

Poglavlje 2. —

Isporuka robe ili usluga

Poglavlje 3. —

Stjecanje robe unutar Zajednice

Poglavlje 4. —

Uvoz robe

Poglavlje 5. —

Razne odredbe

GLAVA VIII. —

STOPE

Poglavlje 1. —

Primjena stopa

Poglavlje 2. —

Struktura i razina stopa

Odjeljak 1. —

Standardna stopa

Odjeljak 2. —

Snižene stope

Odjeljak 3. —

Posebne odredbe

Poglavlje 3. —

Privremene odredbe za određene radno intenzivne usluge

Poglavlje 4. —

Posebne odredbe koje se primjenjuju do donošenja konačnih odredaba

Poglavlje 5. —

Privremene odredbe

GLAVA IX. —

IZUZEĆA

Poglavlje 1. —

Opće odredbe

Poglavlje 2. —

Izuzeća koja se odnose na određene aktivnosti od javnog interesa

Poglavlje 3. —

Izuzeća ostalih aktivnosti

Poglavlje 4. —

Izuzeća transakcija unutar Zajednice

Odjeljak 1. —

Izuzeća koja se odnose na isporuku roba

Odjeljak 2. —

Izuzeća za stjecanje robe unutar Zajednice

Odjeljak 3. —

Izuzeća određenih usluga prijevoza

Poglavlje 5. —

Izuzeća po uvozu

Poglavlje 6. —

Izuzeća po izvozu

Poglavlje 7. —

Izuzeća koja se odnose na međunarodni prijevoz

Poglavlje 8. —

Izuzeća koja se odnose na pojedine transakcije koje se smatraju izvozom

Poglavlje 9. —

Izuzeća isporuka usluga koje obavljaju posrednici

Poglavlje 10. —

Izuzeća transakcija koje se odnose na međunarodnu trgovinu

Odjeljak 1. —

Carinska skladišta, skladišta osim carinskih i slični postupci

Odjeljak 2. —

Transakcije koje su izuzete radi njihovog izvoza i u svjetlu trgovine među državama članicama

Odjeljak 3. —

Zajedničke odredbe za odjeljke 1. i 2.

GLAVA X. —

ODBICI

Poglavlje 1. —

Porijeklo i opseg prava na odbitak

Poglavlje 2. —

Proporcionalni odbitak

Poglavlje 3. —

Ograničenja prava na odbitak

Poglavlje 4. —

Pravila za korištenja prava na odbitak

Poglavlje 5. —

Ispravci odbitaka

GLAVA XI. —

OBVEZE POREZNIH OBVEZNIKA I ODREĐENIH OSOBA KOJE NISU POREZNI OBVEZNICI

Poglavlje 1. —

Obveza plaćanja

Odjeljak 1. —

Osobe koje su odgovorne za plaćanje PDV-a poreznim tijelima

Odjeljak 2. —

Uvjeti plaćanja

Poglavlje 2. —

Identifikacija

Poglavlje 3. —

Ispostavljanje računa

Odjeljak 1. —

Definicije

Odjeljak 2. —

Definicija računa

Odjeljak 3. —

Izdavanje računa

Odjeljak 4. —

Sadržaj računa

Odjeljak 5. —

Slanje računa elektroničkim putem

Odjeljak 6. —

Mjere za pojednostavljenje

Poglavlje 4. —

Knjigovodstvo

Odjeljak 1. —

Definicije

Odjeljak 2. —

Opće obveze

Odjeljak 3. —

Posebne obveze koje se odnose na pohranu svih računa

Odjeljak 4. —

Pravo pristupa računima pohranjenim u elektroničkom obliku u drugoj državi članici

Poglavlje 5. —

Prijave

Poglavlje 6. —

Rekapitulacijsko izvješće

Poglavlje 7. —

Razne odredbe

Poglavlje 8. —

Obveze vezane uz određenu vrstu uvoza i izvoza

Odjeljak 1. —

Uvoz

Odjeljak 2. —

Izvoz

GLAVA XII. —

POSEBNE ODREDBE

Poglavlje 1. —

Posebna odredba za mala poduzeća

Odjeljak 1. —

Pojednostavljeni postupak za obračun i naplatu

Odjeljak 2. —

Izuzeća i progresivne olakšice

Odjeljak 3. —

Izvješćivanje i preispitivanje

Poglavlje 2. —

Zajednička paušalna odredba za poljoprivrednike

Poglavlje 3. —

Posebna odredba za putničke agente

Poglavlje 4. —

Posebna odredba za rabljenu robu, umjetnine, kolekcionarske predmete i antikvitete

Odjeljak 1. —

Definicije

Odjeljak 2. —

Posebna odredba za oporezive preprodavatelje

Pododjeljak 1. —

Maržni sustav

Pododjeljak 2. —

Prijelazne odredbe za rabljena prijevozna sredstva

Odjeljak 3. —

Posebna odredba za prodaju na javnoj dražbi

Odjeljak 4. —

Mjere za sprečavanje narušavanja tržišnog natjecanja i utaje poreza

Poglavlje 5. —

Posebna odredba za investicijsko zlato

Odjeljak 1. —

Opće odredbe

Odjeljak 2. —

Izuzeće od PDV-a

Odjeljak 3. —

Odabir oporezivanja

Odjeljak 4. —

Transakcije na uređenom tržištu plemenitih kovina

Odjeljak 5. —

Posebna prava i obveze za trgovce investicijskim zlatom

Poglavlje 6. —

Posebna odredba za porezne obveznike koji nemaju poslovni nastan i koji isporučuju elektroničke usluge osobama koje nisu porezni obveznici

Odjeljak 1. —

Opće odredbe

Odjeljak 2. —

Posebna odredba za elektronički isporučene usluge

GLAVA XIII. —

ODSTUPANJA

Poglavlje 1. —

Odstupanja koja se primjenjuju do donošenja konačne odredbe

Odjeljak 1. —

Odstupanja za države koje su bile članice Zajednice na dan 1. siječnja 1978.

Odjeljak 2. —

Odstupanja za države koje su pristupile Zajednici nakon 1. siječnja 1978.

Odjeljak 3. —

Zajedničke odredbe za odjeljke 1. i 2.

Poglavlje 2. —

Odstupanja koja podliježu odobrenju

Odjeljak 1. —

Mjere za pojednostavljenje i mjere za sprečavanje utaje ili izbjegavanja poreza

Odjeljak 2. —

Međunarodni sporazumi

GLAVA XIV. —

OSTALE ODREDBE

Poglavlje 1. —

Provedbene mjere

Poglavlje 2. —

Odbor za PDV

Poglavlje 3. —

Tečaj

Poglavlje 4. —

Ostali porezi, davanja i nameti

GLAVA XV. —

ZAVRŠNE ODREDBE

Poglavlje 1. —

Prijelazna odredba za oporezivanje trgovine među državama članicama

Poglavlje 2. —

Prijelazne mjere primjenjive u kontekstu pristupanja Europskoj uniji

Poglavlje 3. —

Prijenos u nacionalno zakonodavstvo i stupanje na snagu

PRILOG I. —

Popis djelatnosti iz trećeg podstavka članka 13. stavka 1.

PRILOG II. —

Okvirni popis elektronički isporučenih usluga iz točke (k) članka 56. stavka 1.

PRILOG III. —

Popis isporuka robe i usluga na koje je moguće primijeniti snižene stope iz članka 98.

PRILOG IV. —

Popis usluga iz članka 106.

PRILOG V. —

Kategorije robe obuhvaćene postupkom skladištenja osim carinskog skladištenja kako je navedeno u članku 160. stavku 2.

PRILOG VI. —

Popis isporuka robe i usluga iz točke (d) članka 199. stavka 1.

PRILOG VII. —

Popis djelatnosti poljoprivredne proizvodnje iz točke 4. članka 295. stavka 1.

PRILOG VIII. —

Okvirni popis poljoprivrednih usluga iz točke 5. članka 295. stavka 1.

PRILOG IX. —

Umjetnine, kolekcionarski predmeti i antikviteti iz točaka 2., 3., i 4. članka 311. stavka 1.

Dio A —

Umjetnine

Dio B —

Kolekcionarski predmeti

Dio C —

Antikviteti

PRILOG X. —

POPIS TRANSAKCIJA OBUHVAĆENIH ODSTUPANJIMA IZ ČLANAKA 370. I 371. I ČLANAKA OD 380. DO 390.

Dio A —

Transakcije koje države članice mogu nastaviti oporezivati

Dio B —

Transakcije koje države članice mogu nastaviti izuzimati

PRILOG XI.

Dio A —

Direktive stavljene izvan snage njihovim uzastopnim izmjenama

Dio B —

Rokovi za prijenos u nacionalno zakonodavstvo (iz članka 411.)

PRILOG XII. —

KORELACIJSKA TABLICA

GLAVA I.

PREDMET I PODRUČJE PRIMJENE

Članak 1.

1.   Ovom se Direktivom utvrđuje zajednički sustav poreza na dodanu vrijednost (PDV).

2.   Načelo zajedničkog sustava PDV-a podrazumijeva primjenu na robu i usluge općeg poreza na potrošnju koji je točno razmjeran cijeni roba i usluga, bez obzira na broj transakcija koje se odvijaju u postupku proizvodnje i distribucije prije faze u kojoj se porez obračunava.

Pri svakoj transakciji se PDV, izračunat na temelju cijene robe ili usluga po stopi koja se primjenjuje na takvu robu ili usluge, obračunava po odbitku iznosa PDV-a koji otpada izravno na pojedine troškovne komponente.

Zajednički sustav PDV-a primjenjuje se do i uključujući razinu maloprodaje.

Članak 2.

1.   Sljedeće transakcije podliježu PDV-u:

(a)

isporuka robe koju obavlja porezni obveznik koji djeluje kao takav na teritoriju države članice u zamjenu za plaćanje;

(b)

stjecanje robe unutar Zajednice na teritoriju određene države članice uz naknadu od strane:

i.

poreznog obveznika koji djeluje kao takav ili pravne osobe koja nije porezni obveznik, kad je prodavatelj porezni obveznik koji djeluje kao takav a koji nema pravo na izuzeće za mala poduzeća iz članaka od 282. do 292. i koji nije obuhvaćen člancima 33. ili 36.;

ii.

u slučaju novih prijevoznih sredstava, poreznog obveznika ili pravne osobe koja nije porezni obveznik, čija druga stjecanja ne podliježu PDV-u u skladu s člankom 3. stavkom 1., ili bilo koje druge osobe koja nije porezni obveznik;

iii.

u slučaju proizvoda koji podliježu trošarinama kad se obračunava trošarina na stjecanje unutar Zajednice u skladu s Direktivom 92/12/EEZ unutar teritorija određene države članice, poreznog obveznika, ili pravne osobe koja nije porezni obveznik, čija druga stjecanja ne podliježu PDV-u u skladu s člankom 3. stavkom 1.;

(c)

isporuka usluga uz naknadu na teritoriju određene države članice koju obavlja porezni obveznik koji djeluje kao takav;

(d)

uvoz robe.

2.

(a)

U smislu točke ii. stavka 1. točke (b), sljedeće navedeno smatra se „prijevoznim sredstvom” ako je namijenjeno prijevozu osoba ili roba:

i.

motorna kopnena vozila čiji kapacitet prelazi 48 kubičnih centimetara ili čija je snaga veća od 7,2 kilowata;

ii.

plovila dužine veće od 7,5 metara, osim plovila koja se koriste u navigaciji na otvorenom moru i prijevoz putnika uz plaćanje i plovila koja se koriste u komercijalne, industrijske ili ribolovne aktivnosti, ili za spašavanje ili pomoć na moru ili za priobalni ribolov;

iii.

zrakoplovi čija uzletna masa prelazi 1 550 kilograma, uz iznimku zrakoplova koje koriste zrakoplovne kompanije koje posluju uz plaćanje uglavnom na međunarodnim rutama.

(b)

Ova prijevozna sredstva smatraju se „novima”:

i.

motorna kopnena vozila, kad se isporuka izvršava u roku od šest mjeseci od datuma prvog puštanja u rad ili kad vozilo nije prešlo više od 6 000 kilometara;

ii.

plovila, kad se isporuka izvršava u roku od tri mjeseca od datuma prvog puštanja u rad ili kad plovilo nije plovilo više od 100 sati;

iii.

zrakoplovi, kad se isporuka izvršava u roku od tri mjeseca od datuma prvog puštanja u rad ili kad zrakoplov nije letio više od 40 sati.

(c)

Države članice utvrđuju uvjete pod kojima se činjenice iz točke (b) mogu smatrati postojećim.

3.   „Proizvodi koji podliježu trošarinama” uključuju energente, alkohol i alkoholna pića i prerađeni duhan u skladu s njihovim definicijama u važećem zakonodavstvu Zajednice, ali ne i plin koji se isporučuje putem sustava za distribuciju prirodnog plina ili električna energija.

Članak 3.

1.   Iznimno od odredaba članka 2. stavka 1. točke (b) alineje i., sljedeće transakcije ne podliježu PDV-u:

(a)

stjecanje robe unutar Zajednice, od strane poreznog obveznika ili pravne osobe koja nije porezni obveznik, ako bi isporuka takve robe na teritoriju države članice stjecanja bila izuzeta u skladu s člancima 148. i 151.;

(b)

stjecanje robe unutar Zajednice, osim one iz točke (a) i članka 4. i osim novih prijevoznih sredstava ili proizvoda koji podliježu trošarinama, od strane poreznog obveznika radi njegove poljoprivredne, šumarske ili ribarske djelatnosti koje podliježu zajedničkoj paušalnoj odredbi za poljoprivrednike ili od strane poreznog obveznika koji obavlja isporuku samo robe ili usluga u pogledu kojih se ne može odbiti PDV ili od strane pravnih osoba koje nisu porezni obveznici.

2.   Točka (b) stavka 1. primjenjuje se jedino ako su ispunjeni sljedeći uvjeti:

(a)

tijekom tekuće kalendarske godine, ukupna vrijednost stjecanja robe unutar Zajednice ne premašuje prag koji utvrđuju države članice ali koji ne može biti manji od 10 000 EUR ili od ekvivalentnog iznosa u nacionalnoj valuti;

(b)

tijekom prethodne kalendarske godine, ukupna vrijednost stjecanja robe unutar Zajednice nije premašila prag iz točke (a).

Prag koji služi kao referentna vrijednost sastoji se od ukupne vrijednosti, bez PDV-a koji se mora platiti ili koji je plaćen u državi članici iz koje je krenula otprema ili prijevoz robe, stjecanja robe unutar Zajednice iz točke (b) stavka 1.

3.   Države članice daju poreznim obveznicima i pravnim osobama koje nisu porezni obveznici a koji ispunjavaju uvjete u smislu točke (b) stavka 1. pravo da se odluče za opći režim iz članka 2. stavka 1. točke (b) alineje i.

Države članice utvrđuju detaljna pravila za korištenje prava na odlučivanje iz prvog podstavka, koja u svakom slučaju moraju pokrivati razdoblje od dvije kalendarske godine.

Članak 4.

Uz transakcije iz članka 3., sljedeće transakcije ne podliježu PDV-u:

(a)

stjecanje unutar Zajednice rabljene robe, umjetnina, kolekcionarskih predmeta ili antikviteta, definiranih u točkama od 1. do 4. članka 311. stavka 1., kada je prodavatelj oporezivi preprodavatelj koji djeluje kao takav a PDV je primijenjen na predmetnu robu u državi članici gdje je počela njena otprema ili prijevoz, u skladu s maržnim sustavom iz članaka od 312. do 325.;

(b)

stjecanje unutar Zajednice rabljenih prijevoznih sredstava, definiranih u članku 327. stavku 3., kada je prodavatelj oporezivi preprodavatelj koji djeluje kao takav a PDV je primijenjen na predmetno prijevozno sredstvo u državi članici u kojoj je započela njegova otprema ili transport, u skladu s prijelaznim odredbama za rabljena prijevozna sredstva;

(c)

stjecanje unutar Zajednice rabljene robe, umjetnina, kolekcionarskih predmeta ili antikviteta, definiranih u točkama 1. do 4. članka 311. stavka 1., ako je prodavatelj organizator prodaje putem javne dražbe, koji djeluje kao takav i ako je PDV primijenjen na robu u državi članici u kojoj je započela njena otprema ili prijevoz, u skladu s posebnim odredbama za prodaju putem javnih dražbi.

GLAVA II.

TERITORIJALNO PODRUČJE PRIMJENE

Članak 5.

Za potrebe primjene ove Direktive, primjenjuju se sljedeće definicije:

1.

„Zajednica” i „teritorij Zajednice” označavaju teritorije država članica definiranih u točki 2.

2.

„Država članica” i „teritorij države članice” označavaju teritorij svih država članica u Zajednici na koje se primjenjuje Ugovor o osnivanju Europske zajednice, u skladu s člankom 299. tog Ugovora, uz iznimku teritorija navedenih u članku 6. ove Direktive;

3.

„treći teritoriji” označava teritorije iz članka 6.;

4.

„treća zemlja” označava bilo koju državu ili teritorij na koju se navedeni Ugovor ne primjenjuje.

Članak 6.

1.   Ova se Direktiva ne primjenjuje na sljedeće teritorije koje čine dio carinskog područja Zajednice:

(a)

Planina Atos;

(b)

Kanarsko otočje;

(c)

francuski prekomorski departmani;

(d)

Alandski otoci;

(e)

Kanalski otoci.

2.   Ova Direktiva ne primjenjuje se na sljedeće teritorije koji ne čine dio carinskog područja Zajednice:

(a)

otok Helgoland;

(b)

teritorij Büsingen;

(c)

Ceuta;

(d)

Melilla;

(e)

Livigno;

(f)

Campione d’Italia;

(g)

talijanske vode Luganskog jezera.

Članak 7.

1.   S obzirom na konvencije i ugovore koji su sklopljeni s Francuskom, Ujedinjenom Kraljevinom i Ciprom, Kneževina Monako, Otok Man i suverene vojne baze Ujedinjene Kraljevine Akrotiri i Dhekelia ne smatraju se, u smislu primjene ove Direktive, trećim zemljama.

2.   Države članice dužne su poduzeti potrebne mjere kojim se osigurava da se s transakcijama koje potječu iz ili su namijenjene Kneževini Monako postupa kao s transakcijama koje potječu iz ili su namijenjene Francuskoj, da se s transakcijama koje potječu iz ili su namijenjene Otoku Manu postupa kao s transakcijama koje potječu iz ili su namijenjene Ujedinjenoj Kraljevini i da se s transakcijama koje potječu iz ili su namijenjene suverenim vojnim bazama Ujedinjene Kraljevine Akrotiri i Dhekelia postupa kao s transakcijama koje potječu iz ili su namijenjene Cipru.

Članak 8.

Ako Komisija smatra da odredbe utvrđene u člancima 6. i 7. više nemaju opravdanja, posebno u smislu lojalne konkurencije ili vlastitih sredstava, ona Vijeću upućuje primjerene prijedloge.

GLAVA III.

POREZNI OBVEZNICI

Članak 9.

1.   „Porezni obveznik” znači svaka osoba koja samostalno provodi gospodarsku aktivnost na bilo kojem mjestu, bez obzira na svrhu ili rezultate te aktivnosti.

Sve aktivnosti proizvođača, trgovaca ili osoba koje pružaju usluge, uključujući rudarstvo i poljoprivredne aktivnosti i aktivnosti samostalnih profesija, smatraju se „gospodarskom aktivnošću”. Korištenje materijalne ili nematerijalne imovine radi ostvarivanja prihoda, na kontinuiranoj osnovi, posebno se smatra gospodarskom aktivnošću.

2.   Uz osobe navedene u stavku 1., svaka osoba koja, na povremenoj osnovi, isporučuje novo prijevozno sredstvo, koje kupcu otprema ili prevozi prodavatelj ili kupac ili se ono otprema ili prevozi u ime prodavatelja ili kupca na odredište izvan teritorija određene države članice no unutar teritorija Zajednice, smatra se poreznim obveznikom.

Članak 10.

Uvjetom iz članka 9. stavka 1. koji govori da se gospodarska aktivnost mora provoditi „samostalno”, isključuju se iz PDV-a zaposlene i ostale osobe ukoliko su vezane za poslodavca ugovorom o radu ili bilo kojim drugim pravnim vezama kojima se stvara odnos poslodavca i zaposlenika u pogledu uvjeta rada, nagrađivanja i odgovornosti poslodavca.

Članak 11.

Nakon konzultiranja Savjetodavnog odbora za porez na dodanu vrijednost (dalje u tekstu „Odbor za PDV”), sve države članice mogu smatrati kao jedinstvenog poreznog obveznika sve osobe koje imaju poslovni nastan na teritoriju te države članice koje, iako pravno samostalne, su međusobno usko povezane financijskim, gospodarskim i organizacijskim vezama.

Država članica koja se koristi mogućnošću iz prvog stavka može donijeti sve potrebne mjere za sprečavanje utaje ili izbjegavanja poreza pomoću ove odredbe.

Članak 12.

1.   Države članice mogu smatrati poreznim obveznikom svaku osobu koja povremeno provodi transakciju koja se odnosi na aktivnosti iz drugog podstavka članka 9. stavka 1. a posebno jednu od sljedećih transakcija:

(a)

isporuku, prije prvog useljenja, objekta ili dijela objekta i zemljišta na kojem je objekt smješten;

(b)

isporuku građevinskog zemljišta.

2.   Za potrebe stavka 1. točke (a), „objekt” označava svaku građevinu koja je pričvršćena za zemlju ili u zemlji.

Države članice mogu utvrditi detaljna pravila za primjenu kriterija iz stavka 1. točke (a) na prenamjenu objekata i mogu odrediti što se podrazumijeva pod „zemljište na kojem je objekt smješten”.

Države članice mogu primijeniti kriterije osim onog koji čini prvo useljenje, poput razdoblja od datuma završetka objekta i datuma prve isporuke ili razdoblja od datuma prvog useljenja i datuma naredne isporuke, pod uvjetom da ta dva razdoblja ne premašuju pet odnosno dvije godine.

3.   Za potrebe stavka 1. točke (b) „građevinsko zemljište” znači svako zemljište, bilo s osnovnom infrastrukturom ili ne, koje države članice definiraju kao takvo.

Članak 13.

1.   Državne, regionalne i lokalne vlasti i ostali subjekti javnog prava ne smatraju se poreznim obveznicima u pogledu aktivnosti ili transakcija u kojima sudjeluju kao javna tijela, čak i u slučaju gdje ubiru davanja, pristojbe, doprinose ili plaćanja vezano uz te aktivnosti ili transakcije.

Međutim, kad sudjeluju u takvim aktivnostima ili transakcijama smatraju se poreznim obveznicima u pogledu onih aktivnosti ili transakcija gdje bi postupanje s njima kao s osobama koje nisu porezni obveznici dovelo do značajnog narušavanja tržišnog natjecanja.

U svakom slučaju, subjekti javnog prava smatraju se poreznim obveznicima u pogledu aktivnosti navedenih u Prilogu I., pod uvjetom da opseg tih aktivnosti nije tako malenog opsega da je zanemariv.

2.   Države članice mogu smatrati aktivnosti, izuzete u skladu s člancima 132., 135., 136., 371., 374. do 377. i člankom 378. stavkom 2., člankom 379. stavkom 2., ili člancima od 380. do 390. u kojima sudjeluju subjekti javnog prava, aktivnostima u kojima ta tijela sudjeluju kao javne vlasti.

GLAVA IV.

OPOREZIVE TRANSAKCIJE

POGLAVLJE 1.

Isporuka robe

Članak 14.

1.   „Isporuka robe” znači prijenos prava raspolaganja materijalnom imovinom kao vlasnik.

2.   Uz transakciju iz stavka 1., sljedeće navedeno smatra se isporukom robe:

(a)

prijenos, na nalog ili u ime javnog tijela ili na temelju zakona, vlasništva nad imovinom u zamjenu za plaćanje naknade;

(b)

stvarnu predaju robe u skladu s ugovorom za najam robe na određeno razdoblje ili za prodaju robe uz odgodu, kojim se utvrđuje prijenos vlasništva, pod uvjetom uobičajenog tijeka događaja, najkasnije po izvršenju konačne otplate;

(c)

prijenos robe slijedom ugovora prema kojem se plaća provizija na prodaju ili kupnju.

3.   Države članice mogu predaju određenih građevinskih radova smatrati isporukom robe.

Članak 15.

1.   Električna energija, plin, grijanje, hlađenje i slično smatra se materijalnom imovinom.

2.   Države članice mogu sljedeće navedeno smatrati materijalnom imovinom:

(a)

određeni udjeli u nepokretnoj imovini;

(b)

stvarna prava koja njihovom imatelju daju pravo na korištenje nepokretne imovine;

(c)

dionice ili udjeli koji su ekvivalenti dionicama koji njihovom imatelju daju de jure ili de facto prava vlasništva ili posjeda nepokretne imovine ili njezinog dijela.

Članak 16.

Situacija kada porezni obveznik koristi robu koja čini dio njegove poslovne imovine za svoje privatne svrhe ili privatne svrhe svojih namještenika, ili kada besplatno raspolaže tom imovinom, ili, općenitije, kada koristi tu robu u svrhe koje nisu njegovo poslovanje, smatra se isporukom robe uz naknadu, ako je PDV na tu robu ili njezine sastavne dijelove bio u cijelosti ili djelomično priznat kao odbitak.

Međutim, korištenje robe za poslovnu namjenu u vidu uzoraka ili darova male vrijednosti, ne smatra se isporukom robe uz naknadu.

Članak 17.

1.   Prijenos robe, koji provodi porezni obveznik, a koja čini dio njegove poslovne imovine, u drugu državu članicu smatra se isporukom robe uz naknadu.

„Prijenos u drugu državu članicu” znači otprema ili prijevoz pokretne materijalne imovine koje izvršava porezni obveznik ili se oni izvršavaju u njegovo ime, u svrhu njegovog poslovanja, na odredište izvan teritorija države članice na kojem je imovina smještena, ali unutar Zajednice.

2.   Otprema ili prijevoz robe u svrhu neke od niže navedenih transakcija ne smatra se prijenosom u drugu državu članicu:

(a)

isporuka robe koju obavlja porezni obveznik na teritoriju države članice gdje otprema ili prijevoz završavaju, u skladu s uvjetima utvrđenim u članku 33.;

(b)

isporuka robe za instalaciju ili montažu, koju obavlja porezni obveznik ili se ona obavlja u njegovo ime na teritoriju države članice u kojoj otprema ili prijevoz robe završavaju, u skladu s uvjetima utvrđenim u članku 36.;

(c)

isporuka robe koju obavljaju porezni obveznici na brodu, u zrakoplovu ili vlaku tijekom putničkog prijevoza, u skladu s uvjetima utvrđenim u članku 37.:

(d)

isporuka plina putem sustava za distribuciju prirodnog plina ili električne energije, u skladu s uvjetima utvrđenim u člancima 38. i 39.;

(e)

isporuka robe koju obavlja porezni obveznik unutar teritorija države članice, u skladu s uvjetima utvrđenim u člancima 138., 146., 147., 148., 151., ili 152.;

(f)

isporuka usluge obavljene za poreznog obveznika koja se sastoji od rada na predmetnoj robi koji je fizički izvršen unutar teritorija države članice u kojoj otprema ili prijevoz robe završavaju, pod uvjetom da se roba nakon obrade vraća poreznom obvezniku u državi članici iz koje je ona bila izvorno otpremljena ili prevezena;

(g)

privremeno korištenje robe unutar teritorija države članice u kojoj otprema ili prijevoz robe završava, u svrhu isporuke usluga od strane poreznog obveznika s poslovnim nastanom u državi članici u kojoj je otprema ili prijevoz robe počeo;

(h)

privremeno korištenje robe, unutar razdoblja od najviše dvadeset i četiri mjeseca, na teritoriju druge države članice u kojoj bi se na uvoz iste robe iz neke treće zemlje radi njezinog privremenog korištenja primjenjivali postupci za privremeni uvoz s potpunim izuzećem od plaćanja uvoznih carina.

3.   Ako se više ne ispunjava jedan od uvjeta kojim se osigurava prikladnost u skladu sa stavkom 2., roba se smatra prenesenom u drugu državu članicu. U takvim slučajevima se smatra da se prijenos odvija u vrijeme kad taj uvjet više nije zadovoljen.

Članak 18.

Države članice mogu sljedeće navedene transakcije smatrati isporukom robe uz naknadu:

(a)

kada porezni obveznik koristi u svrhu svog poslovanja robu koja je proizvedena, izgrađena, izvađena, prerađena, kupljena ili uvezena za vrijeme tog poslovanja, ako se PDV na takvu robu, da je ona bila nabavljena od drugog poreznog obveznika, ne bi u cijelosti mogao odbiti;

(b)

kada porezni obveznik koristi robu za aktivnosti koje nisu oporezive, ako je za tu robu priznato pravo cjelokupnog ili djelomičnog odbitka PDV-a pri njezinom stjecanju ili korištenju u skladu s točkom (a);

(c)

uz iznimku slučajeva iz članka 19., kada porezni obveznik ili njegovi sljednici zadržavaju robu kada on prestaje provoditi oporezivu gospodarsku aktivnost, ako je za tu robu priznato pravo cjelokupnog ili djelomičnog odbitka PDV-a pri njezinom stjecanju ili korištenju u skladu s točkom (a).

Članak 19.

Države članice mogu smatrati da prijenos, bilo uz naknadu ili ne ili u vidu doprinosa društvu, ukupne imovine ili jednog njezinog dijela, ne čini isporuku robe i da se osobu kojoj je roba prenesena smatra sljednikom prenositelja.

Države članice mogu, u slučajevima kad primatelj ne podliježe u potpunosti porezu, poduzeti mjere potrebne za sprečavanje narušavanja tržišnog natjecanja. One također mogu donijeti sve mjere koje su potrebne za sprečavanje utaje ili izbjegavanja poreza na temelju ovog članka.

POGLAVLJE 2.

Stjecanje robe unutar Zajednice

Članak 20.

„Stjecanje robe unutar Zajednice” znači stjecanje prava na raspolaganje u svojstvu vlasnika pokretnom materijalnom imovinom koju osobi koja stječe robu otprema ili prevozi prodavatelj ili neka druga osoba u njegovo ime ili osoba koja stječe robu, u državi članici osim one u kojoj otprema ili prijevoz robe počinje.

U slučaju kad je roba koju stječe pravna osoba koja nije porezni obveznik otpremljena ili prevezena iz trećeg teritorija ili iz treće zemlje i kad ju u državu članicu osim one države članice u kojoj otprema ili prijevoz te robe završava uvozi ta pravna osoba koja nije porezni obveznik, roba se smatra otpremljenom ili prevezenom iz države članice uvoza. Ta država članica odobrava uvozniku koji je određen ili se priznaje u skladu s člankom 201. odgovornim za plaćanje PDV-a povrat plaćenog PDV-a na uvoz robe, pod uvjetom da uvoznik utvrdi primjenu PDV-a na njegovo stjecanje u državi članici u kojoj otprema ili prijevoz robe završava.

Članak 21.

Korištenje od strane poreznog obveznika za vlastito poslovanje robe koju je otpremio ili prevezao taj porezni obveznik, ili netko drugi u njegovo ime, iz druge države članice u kojoj je roba proizvedena, izvađena, prerađena, kupljena ili stečena u smislu članka 2. stavka 1. točke (b), ili u koju ju je taj porezni obveznik uvezao za svoje poslovanje, smatra se stjecanjem robe uz naknadu unutar Zajednice.

Članak 22.

Korištenje od strane oružanih snaga države članice Sjevernoatlantskog saveza, za vlastitu upotrebu ili za upotrebu od strane njihovih civilnih zaposlenika, robe koju nisu kupili u skladu s općim pravilima koja uređuju oporezivanje na domaćem tržištu države članice, smatra se stjecanjem robe unutar Zajednice uz naknadu ako uvoz te robe ne bi imao pravo na izuzeće iz točke (h) članka 143.

Članak 23.

Države članice dužne su poduzeti potrebne mjere kojima se osigurava da se transakcija koja je klasificirana kao isporuka robe koju je na njihovom teritoriju izvršio porezni obveznik klasificira kao stjecanje robe unutar Zajednice.

POGLAVLJE 3.

Isporuka usluga

Članak 24.

1.   „Isporuka usluga” znači svaka transakcija koja ne čini isporuku robe.

2.   „Telekomunikacijske usluge” znači usluge koje se odnose na prijenos, odašiljanje ili primanje signala, riječi, slika i zvukova ili informacija bilo koje prirode putem žice, radijskih, optičkih ili ostalih elektromagnetskih sustava, uključujući povezani prijenos ili ustupanje prava na korištenje kapaciteta za takav prijenos, odašiljanje ili prijem, uz uključenje pružanja pristupa svjetskim informacijskim mrežama.

Članak 25.

Isporuka usluga može se sastojati, između ostaloga, od jedne od sljedećih transakcija:

(a)

ustupanje nematerijalne imovine, bez obzira bilo ono ili ne predmetom dokumenta kojim se utvrđuje vlasništvo;

(b)

obveza suzdržavanja od određenog čina ili toleriranja određenog čina ili situacije;

(c)

izvršenje usluga na temelju naloga koji izdaje javna vlast ili koji se izdaje u ime javne vlasti ili na temelju zakona.

Članak 26.

1.   Svaka od sljedećih transakcija smatra se isporukom usluga uz naknadu:

(a)

korištenje robe koja čini dio imovine određenog poslovanja u privatne svrhe poreznog obveznika ili njegovih zaposlenika ili, općenitije, za svrhe koje nisu poslovnog karaktera, ako se PDV na tu robu mogao u cijelosti ili djelomično odbiti;

(b)

isporuka usluga koju besplatno obavlja porezni obveznik za svoju privatnu upotrebu ili upotrebu svojih namještenika ili, općenitije, za svrhe koje nisu poslovnog karaktera.

2.   Države članice mogu odstupiti od odredaba stavka 1. pod uvjetom da to odstupanje ne dovodi do narušavanja tržišnog natjecanja.

Članak 27.

Radi sprečavanja narušavanja tržišnog natjecanja te nakon konzultiranja Odbora za PDV, države članice mogu smatrati isporukom usluga uz naknadu isporuku usluga koju obavlja porezni obveznik u svrhu svog poslovanja, ako se PDV na takvu uslugu, da je pruža drugi porezni obveznik, ne bi mogao u cijelosti odbiti.

Članak 28.

Kada porezni obveznik koji djeluje u vlastito ime ali za drugu osobu sudjeluje u isporuci usluga, smatrat će se da je sam primio i isporučio te usluge.

Članak 29.

Članak 19. primjenjuje se na jednak način na isporuku usluga.

POGLAVLJE 4.

Uvoz robe

Članak 30.

„Uvoz robe” znači ulazak u Zajednicu robe koja nije u slobodnom prometu u smislu članka 24. Ugovora.

Uz transakciju iz prvog stavka, ulazak u Zajednicu robe koja je u slobodnom prometu, a koja dolazi iz trećeg teritorija koji čini dio carinskog područja Zajednice, smatra se uvozom robe.

GLAVA V.

MJESTO OPOREZIVIH TRANSAKCIJA

POGLAVLJE 1.

Mjesto isporuke robe

Odjeljak 1.

Isporuka robe bez prijevoza

Članak 31.

U slučaju robe koja se ne otprema ni ne prevozi, mjestom isporuke smatra se mjesto gdje je roba smještena u trenutku isporuke.

Odjeljak 2.

Isporuka robe s prijevozom

Članak 32.

U slučaju robe koju dobavljač, kupac ili treća osoba otprema ili prevozi, mjestom isporuke smatra se mjesto gdje je roba smještena u trenutku kad počinje otprema ili prijevoz robe kupcu.

Međutim, ako otprema ili prijevoz robe počinje na trećem teritoriju ili u trećoj zemlji, smatra se da je i mjesto isporuke koju obavlja uvoznik koji je određen ili priznat u skladu s člankom 201. kao osoba odgovorna za plaćanje PDV-a, kao i mjesto svake daljnje isporuke, u državi članici uvoza robe.

Članak 33.

1.   Iznimno od odredaba članka 32., mjestom isporuke robe čiju otpremu ili prijevoz izvršava dobavljač ili netko drugi u njegovo ime iz države članice koja nije ona u kojoj otprema ili prijevoz robe završava, smatra se mjesto gdje je roba smještena u vrijeme kad otprema ili prijevoz robe kupcu završava, ukoliko su ispunjeni sljedeći uvjeti:

(a)

isporuka robe obavlja se za poreznog obveznika ili za pravnu osobu koja nije porezni obveznik a čije stjecanje robe u Zajednici ne podliježe plaćanju PDV-a u skladu s člankom 3. stavkom 1., ili za bilo koju drugu osobu koja nije porezni obveznik;

(b)

isporučena roba nije niti novo prijevozno sredstvo niti roba koju isporučuje dobavljač ili se isporučuje u ime dobavljača, nakon montaže ili instalacije, s ili bez pokusnog rada.

2.   Isporučena roba koju dobavljač otprema ili prevozi s trećeg teritorija ili iz treće zemlje i uvozi u državu članicu osim one u kojoj otprema ili prijevoz robe kupcu završava, smatra se da je otpremljena ili prevezena iz države članice uvoza.

Članak 34.

1.   Pod uvjetom da su zadovoljeni sljedeći uvjeti, članak 33. ne primjenjuje se na isporuke robe koje se u cijelosti otpremaju ili prevoze u istu državu članicu, a ta je država članica ona država članica u kojoj otprema ili prijevoz robe završava;

(a)

isporučenu robu ne čine proizvodi koji podliježu trošarinama;

(b)

ukupna vrijednost, bez PDV-a, takvih isporuka koje se izvršavaju u skladu s uvjetima iz članka 33. u toj državi članici ni u jednoj kalendarskoj godini ne premašuje iznos od 100 000 EUR ili ekvivalentnog iznosa u domaćoj valuti;

(c)

ukupna vrijednost, bez PDV-a, isporuke roba, osim proizvoda koji podliježu trošarinama, koje se izvršavaju u skladu s uvjetima iz članka 33. u toj državi članici, nije u prethodnoj kalendarskoj godini premašila iznos od 100 000 EUR ili ekvivalentnog iznosa u domaćoj valuti.

2.   Država članica na čijem je teritoriju roba smještena u trenutku kad završava otprema ili prijevoz kupcu, može ograničiti iznos iz stavka 1. na 35 000 EUR ili ekvivalentni iznos u domaćoj valuti, ukoliko ta država članica smatra da bi iznos od 100 000 EUR mogao dovesti do ozbiljnog narušavanja tržišnog natjecanja.

Države članice koje se koriste mogućnošću iz prvog podstavka dužne su poduzeti potrebne mjere za informiranje o tome nadležnih javnih tijela u državi članici u kojoj započinje otprema ili prijevoz robe.

3.   Komisija će što je prije moguće podnijeti Vijeću izvješće o korištenju posebnog praga od 35 000 EUR iz stavka 2., uz navođenje, prema potrebi, primjerenih prijedloga.

4.   Država članica, na čijem je teritoriju roba smještena u vrijeme kad počinje njezina otprema ili njezin prijevoz, dužna je dati onim poreznim obveznicima koji izvršavaju isporuke robe koje zadovoljavaju uvjete iz stavka 1. pravo da odaberu da se mjesto isporuke utvrđuje u skladu s člankom 33.

Dotične države članice utvrđuju detaljna pravila kojima se uređuje pravo odabira iz prvog podstavka, koja u svakom slučaju moraju obuhvaćati razdoblje od dvije kalendarske godine.

Članak 35.

Članci 33. i 34. ne primjenjuju se na isporuke rabljene robe, umjetnina, kolekcionarskih predmeta ili antikviteta, koji su definirani u točkama 1. do 4. članka 311. stavka 1., kao ni na isporuke rabljenih prijevoznih sredstava, u skladu s definicijom iz članka 327. stavka 3., koja podliježu PDV-u u skladu s relevantnim posebnim odredbama.

Članak 36.

Kad se ugradi ili montira roba koju otprema ili prevozi dobavljač, kupac ili treća osoba sa ili bez pokusnog rada, dobavljač, ili netko drugi u njegovo ime, mjestom isporuke smatra se mjesto gdje se obavlja ugradba ili montaža robe.

Kad se ugradba ili montaža obavlja u državi članici koja nije država članica dobavljača, država članica na čijem se teritoriju obavlja ugradba ili montaža dužna je poduzeti potrebne mjere radi osiguranja izbjegavanja dvostrukog oporezivanja u toj državi članici.

Odjeljak 3.

Isporuka robe na brodovima, u zrakoplovima ili vlakovima

Članak 37.

1.   Prilikom isporuke robe na brodovima, u zrakoplovima ili vlakovima tijekom dijela aktivnosti putničkog prijevoza koja se obavlja unutar Zajednice, mjestom isporuke smatra se točka odlaska u aktivnosti putničkog prijevoza.

2.   Za potrebe stavka 1., „dio aktivnosti putničkog prijevoza koja se obavlja unutar Zajednice” znači dio aktivnosti koji se obavlja bez zaustavljanja izvan Zajednice, između točke odlaska i točke dolaska u putničkom prijevozu.

„Točka odlaska u putničkom prijevozu” znači prva voznim redom planirana točka ukrcaja putnika unutar Zajednice, gdje je primjenjivo, nakon zaustavljanja izvan Zajednice.

„Točka dolaska u putničkom prijevozu” znači zadnja voznim redom planirana točka iskrcaja unutar Zajednice putnika koji su se ukrcali u Zajednici, gdje je primjenjivo, prije zaustavljanja izvan Zajednice.

U slučaju povratne vožnje, povratni dio smatra se posebnom prijevoznom aktivnošću.

3.   Komisija će što je prije moguće dostaviti Vijeću izvješće, uz koje će ako je potrebno priložiti primjerene prijedloge, o mjestu oporezivanja isporuke robe za potrošnju na brodovima, u zrakoplovima i vlakovima i isporuke usluga, uključujući restoranske usluge, za putnike na brodovima, u zrakoplovima ili vlakovima.

Do prihvaćanja prijedloga iz prvog podstavka, države članice mogu izuzeti ili nadalje izuzimati, uz pravo na odbitak PDV-a plaćenog u prethodnoj fazi, isporuke robe za potrošnju na brodovima, u zrakoplovima i vlakovima čije se mjesto oporezivanja utvrđuje u skladu sa stavkom 1.

Odjeljak 4.

Isporuka roba putem sustava za distribuciju

Članak 38.

1.   U slučaju isporuke plina putem sustava za distribuciju prirodnog plina, ili električne energije oporezivom preprodavatelju, mjestom isporuke smatra se mjesto gdje taj oporezivi preprodavatelj ima sjedište poslovne aktivnosti ili stalnu poslovnu jedinicu za koju se roba isporučuje, ili, u odsustvu takvog mjesta poslovanja ili stalne poslovne jedinice, mjesto njegovog stalnog prebivališta ili mjesto njegovog uobičajenog boravišta.

2.   Za potrebe stavka 1., „oporezivi preprodavatelj”, znači poreznog obveznika čija je osnovna djelatnost u pogledu kupnje plina ili električne energije preprodaja tih proizvoda a čija je vlastita potrošnja tih proizvoda neznatna.

Članak 39.

U slučaju isporuke plina putem sustava za distribuciju prirodnog plina ili električne energije, ukoliko ta isporuka nije obuhvaćena člankom 38., mjestom isporuke smatra se mjesto gdje kupac u stvarnosti koristi i ostvaruje potrošnju robe.

U slučaju gdje cijeli ili dio plina ili električne energije kupac u stvarnosti ne troši, nepotrošena roba smatra se korištenom i potrošenom u mjestu gdje kupac ima sjedište svoje poslovne aktivnosti ili stalnu poslovnu jedinicu za koje je izvršena isporuka robe. U odsustvu takvog mjesta poslovanja ili stalne poslovne jedinice smatra se da je kupac iskoristio i potrošio robu u mjestu njegovog stalnog prebivališta ili u mjestu njegovog uobičajenog boravišta.

POGLAVLJE 2.

Mjesto stjecanja robe unutar Zajednice

Članak 40.

Mjestom stjecanja robe unutar Zajednice smatra se ono mjesto gdje završava otprema ili prijevoz robe osobi koja je stječe.

Članak 41.

Ne dovodeći u pitanje članak 40., smatra se da je mjesto stjecanja robe unutar Zajednice iz članka 2. stavka 1. točke (b) alineje i. unutar teritorija države članice koja je izdala identifikacijski broj za PDV pod kojim je osoba koja stječe robu provela to stjecanje, osim ako osoba koja stječe robu utvrdi da je PDV primijenjen na to stjecanje u skladu s člankom 40.

Ako je PDV primijenjen na stjecanje u skladu s prvim stavkom i nakon toga primijenjen, slijedom članka 40., na stjecanje u državi članici u kojoj otprema ili prijevoz robe završava, oporezivi iznos smanjuje se sukladno tome u državi članici koja je izdala identifikacijski broj za PDV pod kojim je osoba koja stječe robu provela to stjecanje.

Članak 42.

Prvi stavak članka 41. ne primjenjuje se i smatra se da je PDV primijenjen na stjecanje robe unutar Zajednice u skladu s člankom 40. ako su ispunjeni sljedeći uvjeti:

(a)

osoba koja stječe robu utvrđuje da je provela stjecanje unutar Zajednice radi daljnje isporuke, unutar teritorija države članice određene u skladu s člankom 40., za što je osoba kojoj se obavlja isporuka označena u skladu s člankom 197. kao osoba odgovorna za plaćanje PDV-a;

(b)

osoba koja stječe robu ispunila je obveze utvrđene člankom 265. koje se odnose na podnošenje rekapitulacijskog izvješća.

POGLAVLJE 3.

Mjesto isporuke usluga

Odjeljak 1.

Općenito pravilo

Članak 43.

Mjestom isporuke usluga smatra se mjesto gdje dobavljač ima sjedište poslovne aktivnosti ili stalnu poslovnu jedinicu iz koje se obavlja isporuka usluga, ili, u odsustvu takvog mjesta poslovanja ili stalne poslovne jedinice, mjesto njegovog stalnog prebivališta ili mjesto njegovog uobičajenog boravišta.

Odjeljak 2.

Posebne odredbe

Pododjeljak 1.

Isporuka usluga koju obavljaju posrednici

Članak 44.

Mjesto isporuke usluge koju obavlja posrednik koji djeluje u ime i za račun druge osobe, osim onih iz članaka 50. i 54. i iz članka 56. stavka 1., je mjesto gdje se obavlja isporuka osnovne transakcije u skladu s ovom Direktivom.

Međutim, ako je kupac usluga koje isporučuje posrednik identificiran u svrhu PDV-a u državi članici osim one unutar čijeg teritorija se izvršava ta transakcija, smatra se da je mjesto isporuke usluga koje obavlja posrednik na teritoriju države članice koja je izdala kupcu identifikacijski broj za PDV pod kojim mu je usluga pružena.

Pododjeljak 2.

Isporuka usluga povezanih s nepokretnom imovinom

Članak 45.

Mjestom isporuke usluga povezanih s nepokretnom imovinom, uključujući usluge agenata za prodaju nekretnina i stručnjaka u poslovima s nekretninama i usluga za pripremu i koordinaciju građevinskih radova, poput usluga arhitekata i poduzeća koja pružaju usluge izravnog nadzora, smatra se mjesto gdje je dotična imovina smještena.

Pododjeljak 3.

Isporuka prijevoza

Članak 46.

Mjestom isporuke prijevoza osim prijevoza robe unutar Zajednice smatra se mjesto gdje se prijevoz odvija, razmjerno u smislu prijeđenih razdaljina.

Članak 47.

Mjestom isporuke prijevoza robe unutar Zajednice smatra se mjesto odlaska prijevoza.

Međutim, ako se obavlja prijevoz robe unutar Zajednice kupcima koji su identificirani u svrhu PDV-a u državi članici osim one odlaska prijevoza, smatra se da je mjesto isporuke unutar teritorija države članice koja je izdala kupcu identifikacijski broj za PDV pod kojim mu je usluga pružena.

Članak 48.

„Prijevoz robe unutar Zajednice” znači svaki prijevoz robe čije je mjesto odlaska i mjesto dolaska smješteno na teritorijima dviju različitih država članica.

„Mjesto odlaska” znači mjesto gdje prijevoz robe u stvarnosti započinje, bez obzira na udaljenost koja se mora prijeći kako bi se stiglo na mjesto gdje je roba smještena.

„Mjesto dolaska” znači mjesto gdje prijevoz robe u stvarnosti završava.

Članak 49.

Prijevoz robe čije je mjesto odlaska i mjesto dolaska smješteno na teritoriju iste države članice smatra se prijevozom robe unutar Zajednice ako je takav prijevoz izravno povezan s prijevozom robe čije je mjesto odlaska i mjesto dolaska smješteno na teritoriju dviju različitih država članica.

Članak 50.

Mjesto isporuke usluga koju obavlja posrednik koji djeluje u ime i za račun druge osobe, ako posrednik sudjeluje u prijevozu robe unutar Zajednice, je mjesto odlaska prijevoza.

Međutim, ako je kupac usluga koje isporučuje posrednik identificiran u svrhu PDV-a u državi članici osim one odlaska prijevoza, smatra se da je mjesto isporuke usluga koju obavlja posrednik unutar teritorija one države članice koja je izdala kupcu identifikacijski broj za PDV pod kojim mu je pružena usluga.

Članak 51.

Države članice ne moraju primjenjivati PDV na onaj dio prijevoza robe unutar Zajednice koji se obavlja u vodama koje ne čine dio teritorija Zajednice.

Pododjeljak 4.

Isporuka kulturnih i sličnih usluga, pomoćnih prijevoznih usluga ili usluga koje se odnose na pokretnu materijalnu imovinu

Članak 52.

Mjesto isporuke sljedećih usluga je mjesto gdje se usluge fizički izvršavaju:

(a)

kulturne, umjetničke, sportske, znanstvene, obrazovne, zabavne ili slične aktivnosti, uključujući aktivnosti organizatora takvih aktivnosti i, prema potrebi, pomoćne usluge;

(b)

pomoćne prijevozne aktivnosti poput ukrcavanja, iskrcavanja, rukovanja i sličnih aktivnosti;

(c)

vrednovanje pokretne materijalne imovine ili rada na takvoj imovini.

Članak 53.

Odstupajući od odredaba članka 52. točke (b), smatra se da je mjesto isporuke usluga koje uključuju pomoćne aktivnosti u prijevozu robe unutar Zajednice, a koje se isporučuju kupcima koji su identificirani u svrhu PDV-a u državi članici osim one na čijem teritoriju se aktivnosti fizički izvršavaju, na teritoriju države članice koja je izdala kupcu identifikacijski broj za PDV pod kojim mu je usluga pružena.

Članak 54.

Mjesto isporuke usluga koje izvršava posrednik, koji djeluje u ime i za račun druge osobe, kad posrednik sudjeluje u isporuci usluga koje se sastoje od pomoćnih aktivnosti pri prijevozu robe unutar Zajednice, je mjesto gdje se pomoćne aktivnosti fizički izvršavaju.

Međutim, ako je kupac usluga koje isporučuje posrednik identificiran u svrhu PDV-a u državi članici osim one na čijem teritoriju se pomoćne aktivnosti fizički izvršavaju, smatra se da je mjesto isporuke usluga koje izvršava posrednik unutar teritorija one države članice koja je kupcu izdala identifikacijski broj za PDV pod kojim mu je usluga pružena.

Članak 55.

Odstupajući od odredaba članka 52. točke (c), smatra se da je mjesto isporuke usluga koje uključuju procjenu pokretne materijalne imovine ili rada na takvoj imovini, a koje se isporučuju kupcima koji su identificirani u svrhu PDV-a u državi članici osim one na čijem teritoriju se usluge fizički izvršavaju, unutar teritorija one države članice koja je kupcu izdala identifikacijski broj za PDV pod kojim mu je usluga pružena.

Odstupanje iz prvog stavka primjenjuje se samo u slučaju otpreme ili prijevoza robe iz države članice u kojoj su usluge fizički izvršene.

Pododjeljak 5.

Isporuka raznih usluga

Članak 56.

1.   Mjesto isporuke sljedećih usluga kupcima s poslovnim nastanom izvan Zajednice ili poreznim obveznicima s poslovnim nastanom u Zajednici ali ne u istoj zemlji u kojoj je i dobavljač, je mjesto gdje kupac ima sjedište poslovne aktivnosti ili stalnu poslovnu jedinicu za koju se isporuka izvršava ili, u odsustvu takvog mjesta, mjesto njegovog stalnog prebivališta ili mjesto njegovog uobičajenog boravišta;

(a)

prijenos i ustupanje autorskog prava, patenata, licenci, žigova i sličnih prava;

(b)

usluge oglašavanja;

(c)

usluge konzultanata, inženjera, konzultantskih biroa, odvjetnika, računovođa i ostalih sličnih usluga kao i obrade podataka i pružanje informacija;

(d)

obveze suzdržavanja od provođenja ili korištenja, u cijelosti ili djelomično, poslovne aktivnosti ili prava iz ovog stavka;

(e)

bankovne, financijske i transakcije iz područja osiguranja, uključujući reosiguranje, uz iznimku iznajmljivanja sefova;

(f)

isporuka osoblja;

(g)

iznajmljivanje pokretne materijalne imovine, osim svih prijevoznih sredstava;

(h)

osiguranje pristupa i prijevoza ili prijenosa putem sustava za distribuciju prirodnog plina i električne energije i pružanje ostalih usluga koje su izravno povezane s time;

(i)

telekomunikacijske usluge;

(j)

usluge radijskog i televizijskog emitiranja;

(k)

elektronički isporučene usluge, poput onih iz Priloga II.;

(l)

isporuka usluga koje obavljaju posrednici koji djeluju u ime i za račun druge osobe, ako ti posrednici sudjeluju u isporuci usluga iz ovog stavka.

2.   Kad dobavljač usluge i kupac komuniciraju putem elektroničke pošte, to samo po sebi ne znači da je isporučena usluga elektronički isporučena usluga u smislu točke (k) stavka 1.

3.   Točke (j) i (k) stavka 1. i stavka 2. primjenjuju se do 31. prosinca 2006.

Članak 57.

1.   Kada se usluge iz točke (k) članka 56. stavka 1. isporučuju osobama koje nisu porezni obveznici a koje imaju poslovni nastan u državi članici, ili koje imaju stalno prebivalište ili uobičajeno boravište u državi članici, porezni obveznik koji ima sjedište poslovne aktivnosti izvan Zajednice ili tamo ima stalni poslovni nastan odakle obavlja isporuku usluge, ili koji u odsustvu takvog mjesta poslovanja ili stalnog poslovnog nastana ima stalno prebivalište ili uobičajeno boravište izvan Zajednice, mjesto isporuke je mjesto gdje osoba koja nije porezni obveznik ima poslovni nastan ili gdje ima stalno prebivalište ili uobičajeno boravište.

2.   Stavak 1. primjenjuje se do 31. prosinca 2006.

Pododjeljak 6.

Kriterij stvarne upotrebe i uživanja

Članak 58.

Radi izbjegavanja dvostrukog oporezivanja, neoporezivanja ili narušavanja tržišnog natjecanja, države članice mogu, što se tiče isporuke usluga iz članka 56. stavka 1. i što se tiče najma prijevoznih sredstava:

(a)

smatrati da je mjesto isporuke nekih ili svih navedenih usluga, ako se nalazi unutar njihovog teritorija, izvan Zajednice, ukoliko se stvarna upotreba i uživanje tih usluga odvija izvan Zajednice;

(b)

smatrati da je mjesto isporuke nekih ili svih navedenih usluga, ako se nalazi izvan Zajednice, unutar njihovog teritorija, ukoliko se stvarna upotreba i uživanje tih usluga odvija na njihovom teritoriju.

Međutim, ova odredba ne primjenjuje se na usluge iz točke (k) članka 56. stavka 1., ako se te usluge pružaju osobama koje nisu porezni obveznici.

Članak 59.

1.   Države članice obvezne su primjenjivati članak 58. točku (b) na telekomunikacijske usluge koje osobama koje nisu porezni obveznici a koje imaju poslovni nastan u državi članici ili koje imaju stalno prebivalište ili uobičajeno boravište u državi članici, isporučuje porezni obveznik koji ima sjedište poslovne aktivnosti izvan Zajednice ili tamo ima stalnu poslovnu jedinicu iz koje obavlja isporuku usluga, ili koji u odsustvu takvog mjesta poslovanja ili stalne poslovne jedinice ima stalno prebivalište ili uobičajeno boravište izvan Zajednice.

2.   Do 31. prosinca 2006. države članice primjenjuju članak 58. točku (b) na usluge radijskog i televizijskog emitiranja, kako su navedene u točki (j) članka 56. stavka 1., koje osobama koje nisu porezni obveznici, a koje imaju poslovni nastan u državi članici ili koje imaju stalno prebivalište ili uobičajeno boravište u državi članici, isporučuje porezni obveznik koji ima sjedište poslovne aktivnosti izvan Zajednice ili koji tamo ima stalni poslovni nastan iz kojeg se obavlja isporuka usluga, ili koji, u odsustvu takvog mjesta poslovanja ili stalnog poslovnog nastana, ima stalno prebivalište ili uobičajeno boravište izvan Zajednice.

POGLAVLJE 4.

Mjesto uvoza robe

Članak 60.

Mjesto uvoza robe je država članica na čijem teritoriju se nalazi roba prilikom ulaska u Zajednicu.

Članak 61.

Odstupajući od odredaba članka 60., kada se pri ulasku u Zajednicu roba koja nije u slobodnom optjecaju stavlja u jedan od postupaka ili jednu od situacija iz članka 156., ili u postupak privremenog uvoza uz potpuno izuzeće od uvoznih carina, ili u postupak vanjskog provoza, mjesto uvoza takve robe je država članica na čijem teritoriju roba prestaje biti obuhvaćena tim postupcima ili situacijama.

Isto tako, kada se prilikom ulaska u Zajednicu roba koja je u slobodnom optjecaju stavlja u jedan od postupaka ili jednu od situacija iz članaka 276. i 277., mjesto uvoza robe je država članica na čijem teritoriju roba prestaje biti obuhvaćena tim postupcima ili situacijama.

GLAVA VI.

OPOREZIVI DOGAĐAJ I OBVEZA OBRAČUNA PDV-a

POGLAVLJE 1.

Opće odredbe

Članak 62.

Za potrebe ove Direktive:

(1)

„oporezivi događaj” znači događaj kojim se ispunjavaju zakonski uvjeti potrebni za postojanje obveze obračuna PDV-a;

(2)

„obveza obračuna” PDV-a nastaje kad porezna vlast ima pravo po zakonu, u danom trenutku, tražiti plaćanje poreza od osobe koja je odgovorna za njezino plaćanje, čak i u slučaju kad je vrijeme plaćanja odgođeno.

POGLAVLJE 2.

Isporuka robe ili usluga

Članak 63.

Oporezivi događaj i obveza obračuna PDV-a nastaju po isporuci robe ili usluga.

Članak 64.

1.   Kada uzrokuje niz izvoda iz računa ili niz plaćanja, isporuka robe, osim one koja se sastoji od najma robe na određeno razdoblje ili prodaje robe s odgodom plaćanja iz točke (b) članka 14. stavka 2., ili isporuka usluga, smatraju se završenim prilikom isteka razdoblja na koja se takvi izvodi iz računa ili plaćanja odnose.

2.   Države članice mogu odrediti da se u određenim slučajevima kontinuirana isporuka robe ili usluga tijekom određenog vremenskog perioda smatra završenom barem u intervalima od godinu dana.

Članak 65.

Kad se provodi plaćanje na račun prije isporuke robe ili usluga, obveza obračuna PDV-a nastaje po primitku plaćanja i na primljeni iznos.

Članak 66.

Odstupajući od odredaba članaka 63., 64. i 65., države članice mogu odrediti da obveza obračuna PDV-a nastaje, vezano uz određene transakcije ili određene kategorije poreznih obveznika, u jednom od sljedećih momenata:

(a)

ne kasnije od vremena izdavanja računa;

(b)

ne kasnije od vremena primitka plaćanja;

(c)

kad račun nije izdan, ili je izdan kasnije, u određenom razdoblju od datuma oporezivog događaja.

Članak 67.

1.   Kada, u skladu s uvjetima utvrđenim u članku 138., roba koja se otprema ili prevozi u državu članicu osim one u kojoj otprema ili prijevoz robe počinje a isporučuje se uz izuzeće plaćanja PDV-a ili kada prijenos robe uz izuzeće od plaćanja PDV-a obavlja porezni obveznik za svoje poslovanje, obveza obračuna PDV-a nastaje 15.-og dana u mjesecu koji slijedi onaj u kojem je nastao oporezivi događaj.

2.   Odstupajući od odredaba stavka 1., obveza obračuna PDV-a nastaje po izdavanju računa, u skladu s člankom 220., ako je taj račun izdan prije 15.-tog dana u mjesecu koji slijedi onaj u kojem nastaje oporezivi događaj.

POGLAVLJE 3.

Stjecanje robe unutar Zajednice

Članak 68.

Oporezivi događaj nastaje prilikom stjecanja robe unutar Zajednice.

Smatra se da je izvršeno stjecanje robe unutar Zajednice kad se isporuka slične robe smatra izvršenom unutar teritorija dotične države članice.

Članak 69.

1.   U slučaju stjecanja robe unutar Zajednice, obveza obračuna PDV-a nastaje 15.-og dana u mjesecu koji slijedi onaj u kojem nastaje oporezivi događaj.

2.   Odstupajući od odredaba stavka 1., obveza obračuna PDV-a nastaje s izdavanjem računa iz članka 220., ukoliko je taj račun izdan prije 15.-og dana u mjesecu koji slijedi onaj u kojem nastaje oporezivi događaj.

POGLAVLJE 4.

Uvoz robe

Članak 70.

Oporezivi događaj nastaje i obveza obračuna PDV-a nastupa prilikom uvoza robe.

Članak 71.

1.   Kada se roba prilikom ulaska u Zajednicu stavlja u jedan od postupaka ili situacija iz članaka 156., 276. i 277., ili u postupak privremenog uvoza na koji se primjenjuje potpuno izuzeće od uvozne carine, ili u postupak vanjskog provoza, oporezivi događaj nastaje i nastupa obaveza obračuna PDV-a tek kad roba prestane biti obuhvaćena tim postupcima ili situacijama.

Međutim, kad uvezena roba podliježe carinskim davanjima, prelevmanima ili davanjima koja imaju sličan učinak a koji se primjenjuju u skladu sa zajedničkom politikom, oporezivi događaj nastaje a obveza obračuna PDV-a nastupa kada nastupa oporezivi događaj koji se odnosi na ta davanja i kad nastupa obveza obračuna tih davanja.

2.   Kad uvezena roba ne podliježe niti jednom od davanja iz drugog podstavka stavka 1., države članice primjenjuju, u pogledu oporezivog događaja i momenta kad nastupa obveza obračuna PDV-a, važeće odredbe koje uređuju carine.

GLAVA VII.

OPOREZIVI IZNOS

POGLAVLJE 1.

DEFINICIJE

Članak 72.

Za potrebe ove Direktive, „tržišna vrijednost” znači puni iznos koji bi, kako bi dobio predmetnu robu ili usluge na vrijeme, kupac u istoj prodajnoj fazi u kojoj se odvija isporuka robe ili usluga morao platiti, pod uvjetima lojalne konkurencije, neovisnom dobavljaču na teritoriju države članice u kojoj isporuka podliježe plaćanju poreza.

U slučaju kad se ne može utvrditi slična isporuka robe ili usluga, „tržišna vrijednost” znači sljedeće:

(1)

u pogledu robe, iznos koji nije manji od kupovne cijene robe ili slične robe ili, u odsustvu kupovne cijene, cijene troška, koja se utvrđuje u vrijeme isporuke;

(2)

u pogledu usluga, iznos koji nije manji od punog troška pružanja usluge za poreznog obveznika.

POGLAVLJE 2.

Isporuka robe ili usluga

Članak 73.

U pogledu isporuke robe ili usluga, osim onih iz članaka od 74. do 77., oporezivi iznos uključuje sve što čini naknadu koju je dobio ili će dobiti dobavljač u zamjenu za isporuku od kupca ili neke treće strane, uključujući potpore izravno povezane s cijenom isporuke.

Članak 74.

Kada porezni obveznik primjenjuje ili raspolaže robom koja čini dio njegove poslovne imovine ili kad robu zadržava porezni obveznik ili njegovi sljednici kada njegova gospodarska aktivnost prestaje, u skladu s člancima 16. i 18., oporezivi iznos je kupovna cijena predmetne robe ili slične robe ili, u odsustvu kupovne cijene, cijena troška utvrđena u vrijeme kad se odvija primjena, raspolaganje ili zadržavanje.

Članak 75.

U pogledu isporuke usluga, u skladu s člankom 26., kad se roba koja čini dio imovine određenog poslovanja koristi za privatne svrhe ili se usluge pružaju besplatno, oporezivi iznos je puni trošak pružanja usluga za poreznog obveznika.

Članak 76.

U pogledu isporuke roba koja se sastoji od prijenosa u drugu državu članicu, oporezivi iznos je kupovna cijena dotične robe ili slične robe ili, u odsustvu kupovne cijene, cijena troška utvrđena u vrijeme odvijanja prijenosa.

Članak 77.

Kad porezni obveznik obavlja isporuku usluge za vlastito poslovanje, kako je navedeno u članku 27., oporezivi iznos je tržišna vrijednost isporučene usluge.

Članak 78.

Oporezivi iznos uključuje sljedeće čimbenike:

(a)

poreze, carine, prelevmane i davanja, isključujući sam PDV;

(b)

popratne rashode poput provizije, troškova pakiranja, prijevoza i osiguranja, za koje dobavljač tereti kupca.

Za potrebe točke (b) prvog stavka, države članice mogu smatrati rashode obuhvaćene posebnim sporazumom popratnim rashodima.

Članak 79.

Oporezivi iznos ne uključuje sljedeće čimbenike:

(a)

smanjenje cijena u vidu popusta za ranije plaćanje;

(b)

cjenovne popuste i rabate koji se odobravaju kupcu i koje on dobiva u vrijeme isporuke;

(c)

iznose koje porezni obveznik prima od kupca, u vidu nadoknade troškova nastalih u ime i za račun kupca, a koje porezni obveznik knjiži u svojim knjigama na prijelaznom računu.

Porezni obveznik mora dostaviti dokaze stvarnog iznosa troška iz točke (c) prvog stavka i ne može odbiti eventualno zaračunati PDV.

Članak 80.

1.   Radi sprečavanja utaje ili izbjegavanja poreza, države članice mogu u svim sljedećim slučajevima poduzeti mjere kako bi osigurale da u pogledu isporuke robe ili usluga koje uključuju obiteljske ili ostale bliske osobne veze, te upravljačke, vlasničke, članske, financijske ili pravne veze kako ih definiraju države članice, oporezivi iznos bude tržišna vrijednost:

(a)

kada je naknada niža od tržišne vrijednosti i primatelj isporuke nema puno pravo na odbitak u skladu s člancima od 167. do 171. i člancima od 173. do 177.;

(b)

kada je naknada niža od tržišne vrijednosti i dobavljač nema puno pravo na odbitak u smislu članaka od 167. do 171. i članaka od 173. do 177., a isporuka podliježe izuzeću prema člancima 132., 135., 136., 371., 375., 376., 377., članku 378. stavku 2., članku 379. stavku 2. ili člancima od 380. do 390.;

(c)

kada je naknada viša od tržišne vrijednosti i dobavljač nema puno pravo na odbitak prema člancima od 167. do 171. i člancima od 173. do 177.

Za potrebe prvog podstavka, pravne veze mogu uključivati odnos između poslodavca i zaposlenika ili obitelji zaposlenika, ili bilo kojih drugih blisko povezanih osoba.

2.   Kada države članice koriste mogućnost predviđenu stavkom 1., one mogu ograničiti kategorije dobavljača ili primatelja na koje se predmetne mjere primjenjuju.

3.   Države članice obavještavaju Odbor za PDV o nacionalnim zakonodavnim mjerama koje se donose slijedom stavka 1. ako se ne radi o mjerama koje je odobrilo Vijeće prije 13. kolovoza 2006. u skladu s člankom 27. stavcima od 1. do 4. Direktive 77/388/EEZ i s kojima se nastavlja u skladu sa stavkom 1. ovog članka.

Članak 81.

Države članice koje se s 1. siječnjem 1993. nisu koristile mogućnošću iz članka 98. koja se odnosi na primjenu snižene stope mogu, ako se koriste mogućnošću iz članka 89., odrediti da u pogledu isporuke umjetnina, kako je navedeno u članku 103. stavku 2., oporezivi iznos bude jednak dijelu iznosa utvrđenog u skladu s člancima 73., 74., 76., 78. i 79.

Dio iz prvog stavka utvrđuje se na način da takva obveza PDV-a iznosi najmanje 5 % iznosa utvrđenog u skladu s člancima 73., 74., 76., 78. i 79.

Članak 82.

Države članice mogu odrediti da, u pogledu isporuke robe i usluga, oporezivi iznos mora uključiti vrijednost izuzetog investicijskog zlata u smislu članka 346. koje je osigurao kupac kao temelj za obradu i koje kao posljedica toga gubi svoj status investicijskog zlata izuzetog iz obveze PDV-a prilikom isporuke takve robe i usluga. Vrijednost koja se primjenjuje je tržišna vrijednost investicijskog zlata i vrijeme isporuke te robe i usluga.

POGLAVLJE 3.

Stjecanje robe unutar Zajednice

Članak 83.

U pogledu stjecanja robe unutar Zajednice, oporezivi iznos utvrđuje se na osnovu istih čimbenika koji se koriste u skladu s poglavljem 2. za utvrđivanje oporezivog iznosa za isporuku iste robe na teritoriju dotične države članice. U slučaju transakcija koje se trebaju smatrati stjecanjem robe unutar Zajednice, iz članaka 21. i 22., oporezivi iznos je kupovna cijena dotične robe ili slične robe ili, u odsustvu kupovne cijene cijena troška, koja se utvrđuje u vrijeme isporuke.

Članak 84.

1.   Države članice dužne su poduzeti potrebne mjere kako bi osigurale da se trošarina koju treba platiti ili koju je platila osoba koja unutar Zajednice stječe proizvod koji podliježe plaćanju trošarina, uključi u oporezivi iznos u skladu s točkom (a) prvog stavka članka 78.

2.   Kada, nakon što je izvršeno stjecanje robe unutar Zajednice, osoba koja stječe robu dobiva povrat trošarine plaćene u državi članici u kojoj počinje otprema ili prijevoz robe, oporezivi iznos smanjuje se za taj odgovarajući iznos u državi članici na čijem teritoriju je izvršeno stjecanje.

POGLAVLJE 4.

Uvoz robe

Članak 85.

U pogledu uvoza robe, oporezivi iznos je vrijednost u carinske svrhe, koja se utvrđuje u skladu s važećim odredbama Zajednice.

Članak 86.

1.   Oporezivi iznos uključuje sljedeće čimbenike, ukoliko oni nisu već uključeni:

(a)

poreze, carine, prelevmane i ostala davanja koja se plaćaju izvan države članice uvoza kao i ona koja se plaćaju na uvoz, isključujući PDV koji će se obračunati;

(b)

popratne rashode, poput provizije, troškova pakovanja, prijevoza i osiguranja koji su nastali do prvog mjesta odredišta na teritoriju države članice uvoza kao i one koji proizlaze iz prijevoza do drugog mjesta odredišta unutar Zajednice, ukoliko je to drugo mjesto poznato u trenutku nastanka oporezivog događaja.

2.   Za potrebe točke (b) stavka 1., „prvo mjesto odredišta” znači mjesto navedeno na tovarnom listu ili bilo kojem drugom dokumentu pod kojim se roba uvozi u državu članicu uvoza. Ako nema takvog navoda, prvim mjestom odredišta smatra se mjesto gdje se obavlja prvi prijenos tereta u državi članici uvoza.

Članak 87.

Oporezivi iznos ne uključuje sljedeće čimbenike:

(a)

smanjenje cijena u vidu popusta za ranije plaćanje;

(b)

cjenovni popusti i rabati koji se odobravaju kupcu i koje on dobiva u vrijeme uvoza.

Članak 88.

Prilikom ponovnog uvoza robe koja je privremeno izvezena iz Zajednice, nakon što su na njoj, izvan Zajednice, izvršeni popravci ili je prošla kroz postupak prerade, prilagodbe, dorade ili obrade. Države članice dužne su poduzeti mjere kojima se osigurava jednak porezni tretman takve robe u svrhu PDV-a kao i da su popravak, prerada, prilagodba, dorada ili obrada izvršeni na njihovom teritoriju.

Članak 89.

Države članice koje se s 1. siječnjem 1993. nisu koristile mogućnošću iz članka 98. koja se odnosi na primjenu snižene stope, mogu odrediti da u pogledu uvoza umjetnina, kolekcionarskih predmeta i antikviteta, u skladu s definicijama iz točaka 2., 3. i 4. članka 311. stavka 1., oporezivi iznos mora biti jednak dijelu iznosa koji se utvrđuje u skladu s člancima 85., 86. i 87.

Dio iz prvog stavka određuje se na takav način da obveza PDV-a na uvoz bude jednaka iznosu od najmanje 5 % iznosa koji se utvrđuje u skladu s člancima 85., 86. i 87.

POGLAVLJE 5.

Razne odredbe

Članak 90.

1.   U slučaju otkaza, odbijanja ili potpunog ili djelomičnog neplaćanja, ili smanjenja cijene nakon isporuke, oporezivi iznos smanjuje se za odgovarajući iznos u skladu s uvjetima koje utvrđuju države članice.

2.   U slučaju potpunog ili djelomičnog neplaćanja, države članice mogu odstupiti od stavka 1.

Članak 91.

1.   Kad su čimbenici koji se koriste za utvrđivanje oporezivog iznosa na uvoz iskazani u valuti koja nije valuta države članice u kojoj se vrši razrez, tečaj se utvrđuje u skladu s odredbama Zajednice koje uređuju izračun vrijednosti za carinske svrhe.

2.   Kad su čimbenici koji se koriste za određivanje oporezivog iznosa transakcije koja nije uvoz robe iskazani u valuti koja nije valuta države članice u kojoj se vrši razrez, primjenjuje se zadnji važeći prodajni tečaj u vrijeme kad nastupa obveza obračuna PDV-a, na najreprezentativnijem deviznom tržištu ili tržištima dotične države članice, ili tečaj koji se utvrđuje pozivom na to ili ta tržišta, u skladu s pravilima koja utvrđuje ta država članica.

Međutim, u slučaju pojedinih transakcija iz prvog podstavka ili u slučaju pojedinih kategorija poreznih obveznika, države članice mogu koristiti tečaj koji se utvrđuje u skladu s važećim odredbama Zajednice koje se odnose na izračun vrijednosti za carinske svrhe.

Članak 92.

Što se tiče troškova povratne ambalaže, države članice mogu poduzeti jednu od sljedećih mjera:

(a)

isključiti ih iz oporezivog iznosa i poduzeti potrebne mjere kako bi se osiguralo usklađenje tog iznosa u slučaju nevraćanja povratne ambalaže;

(b)

uključiti ih u oporezivi iznos i poduzeti potrebne mjere kako bi se osiguralo usklađenje tog iznosa ako dođe do povrata te ambalaže.

GLAVA VIII.

STOPE

POGLAVLJE 1.

Primjena stopa

Članak 93.

Stopa koja se primjenjuje na oporezive transakcije je ona koja je na snazi u trenutku oporezivog događaja.

Međutim, u sljedećim situacijama, stopa koja se primjenjuje je ona koja je na snazi u trenutku kad nastupa obveza obračuna PDV-a:

(a)

u slučajevima iz članaka 65. i 66.;

(b)

u slučaju stjecanja robe unutar Zajednice;

(c)

u slučajevima koji se odnose na uvoz robe iz drugog podstavka članka 71. stavka 1. i članka 71. stavka 2.

Članak 94.

1.   Stopa koja se primjenjuje na stjecanje robe unutar Zajednice je ona koja se primjenjuje na isporuku istovrsne robe na teritoriju države članice.

2.   Ovisno o mogućnosti iz članka 103. stavka 1. primjene snižene stope na uvoz umjetnina, kolekcionarskih predmeta ili antikviteta, stopa koja se primjenjuje na uvoz robe je ona koja se primjenjuje na isporuku istovrsne robe na teritoriju države članice.

Članak 95.

U slučaju promjene stopa države članice mogu, u slučajevima iz članaka 65. i 66., provesti usklađenja radi uzimanja u obzir porezne stope koja se primjenjuje u trenutku isporuke robe ili usluga.

Države članice mogu isto tako donijeti sve primjerene prijelazne mjere.

POGLAVLJE 2.

Struktura i razina stopa

Odjeljak 1.

Standardna stopa

Članak 96.

Države članice primjenjuju standardnu stopu PDV-a, koju sve države članice utvrđuju kao postotak oporezivog iznosa i koja je jednaka i za isporuku roba i za isporuku usluga.

Članak 97.

1.   Od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2010. standardna stopa ne može iznositi manje od 15 %.

2.   Vijeće odlučuje, u skladu s člankom 93. Ugovora, o razini standardne stope koja će se primjenjivati nakon 31. prosinca 2010.

Odjeljak 2.

Snižene stope

Članak 98.

1.   Države članice mogu primijeniti jednu ili dvije snižene stope.

2.   Snižene stope primjenjuju se samo na isporuke robe ili usluga u kategorijama navedenim u Prilogu III.

Snižene stope ne primjenjuju se na usluge iz točke (k) članka 56. stavka 1.

3.   Kada primjenjuju snižene stope predviđene stavkom 1. na kategorije roba, države članice se mogu koristiti kombiniranom nomenklaturom za utvrđivanje točnog obuhvata dotične kategorije.

Članak 99.

1.   Snižene stope utvrđuju se kao postotak oporezivog iznosa, koji ne može biti manji od 5 %.

2.   Svaka snižena stopa mora biti utvrđena tako da iznos PDV-a koji proizlazi iz njezine primjene obično omogućava izvršavanje punog odbitka PDV-a koji se može odbiti u skladu s člancima od 167. do 171. i člancima od 173. do 177.

Članak 100.

Na temelju izvješća Komisije, Vijeće, počevši od 1994., svake dvije godine provodi reviziju opsega sniženih stopa.

Vijeće može, u skladu s člankom 93. Ugovora, odlučiti provesti izmjene u popisu roba i usluga navedenih u Prilogu III.

Članak 101.

Najkasnije do 30. lipnja 2007. Komisija će predstaviti Europskom parlamentu i Vijeću izvješće o cjelokupnoj ocjeni učinka sniženih stopa koje se primjenjuju na lokalno isporučene usluge, uključujući restoranske usluge, prije svega u smislu stvaranja radnih mjesta, gospodarskog rasta i pravilnog funkcioniranja unutarnjeg tržišta, na temelju studije koju provodi neovisna skupina za gospodarska pitanja.

Odjeljak 3.

Posebne odredbe

Članak 102.

Države članice mogu primjenjivati sniženu stopu na isporuku prirodnog plina, električne energije ili grijanja iz lokalnih toplinskih stanica, pod uvjetom da to ne dovodi do rizika narušavanja tržišnog natjecanja.

Svaka država članica koja planira primjenjivati sniženu stopu u skladu s prvim stavkom, mora o tome prethodno obavijestiti Komisiju. Komisija odlučuje postoji li ili ne postoji rizik narušavanja tržišnog natjecanja. Ukoliko Komisija ne donese takvu odluku u roku od tri mjeseca od primitka informacije, smatra se da ne postoji rizik narušavanja tržišnog natjecanja.

Članak 103.

1.   Države članice mogu odrediti da se snižene stope ili jedna od sniženih stopa, koje primjenjuju u skladu s člancima 98. i 99., također primjenjuju na uvoz umjetnina, kolekcionarskih predmeta i antikviteta, u skladu s njihovom definicijom iz točaka 2. 3. i 4. članka 311. stavka 1.

2.   Ako se države članice koriste mogućnošću iz stavka 1., one također mogu primjenjivati sniženu stopu na sljedeće transakcije:

(a)

isporuku umjetnina, od strane umjetnika koji ih je stvorio ili njegovih pravnih sljednika;

(b)

isporuku umjetnina, na povremenoj osnovi, koju provodi porezni obveznik osim oporezivog preprodavatelja, u slučaju kad umjetnine uvozi sam porezni obveznik ili kad mu ih isporučuje osoba koja ih je stvorila ili njezini pravni sljednici, ili u slučaju kad mu ona daju pravo na potpuni odbitak PDV-a.

Članak 104.

Austrija može, u općinama Jungholz i Mittelberg (Kleines Walsertal), primjenjivati drugu standardnu stopu koja je niža od odgovarajuće stope koja se primjenjuje u ostatku Austrije, ali ona ne smije biti ispod 15 %.

Članak 105.

Portugal može, u slučaju transakcija koje se provode u autonomnim regijama Azori i Madeira i u slučaju izravnog uvoza u te regije, primjenjivati stope koje su niže od onih koje se primjenjuju u kopnenom dijelu zemlje.

POGLAVLJE 3.

Privremene odredbe za određene radno intenzivne usluge

Članak 106.

Vijeće može, jednoglasno na prijedlog Komisije, dopustiti državama članicama da primjenjuju do najkasnije 31. prosinca 2010. snižene stope iz članka 98. na usluge iz Priloga IV.

Snižene stope mogu se primjenjivati na usluge iz ne više od dviju kategorija iz Priloga IV.

U iznimnim slučajevima, državi članici se može dopustiti da primjenjuje snižene stope na usluge iz tri od navedenih kategorija.

Članak 107.

Usluge iz članka 106. moraju zadovoljavati sljedeće uvjete:

(a)

moraju biti radno intenzivne;

(b)

moraju se u velikoj mjeri pružati izravno krajnjim potrošačima;

(c)

moraju biti uglavnom lokalnog karaktera i mora gotovo ne postojati mogućnost da uzrokuju narušavanje tržišnog natjecanja.

Mora također postojati bliska veza između smanjenja cijena koje proizlazi iz snižene stope i predvidivog povećanja potražnje i zapošljavanja. Primjena snižene stope ne smije dovoditi u pitanje uredno funkcioniranje unutarnjeg tržišta.

Članak 108.

Svaka država članica koja želi primjenjivati po prvi put nakon 31. prosinca 2005. sniženu stopu na jednu ili više usluga iz članka 106., u skladu s ovim člankom mora o tome obavijestiti Komisiju najkasnije do 31. ožujka 2006. Ona joj je dužna prije tog datuma dostaviti sve relevantne informacije koje se odnose na nove mjere koje želi uvesti, posebno sljedeće:

(a)

opseg mjere i detaljan opis dotičnih usluga;

(b)

podatke koji pokazuju da su ispunjeni uvjeti iz članka 107.;

(c)

podatke koji pokazuju proračunski trošak predviđene mjere.

POGLAVLJE 4.

Posebne odredbe koje se primjenjuju do donošenja konačnih odredaba

Članak 109.

Do uvođenja konačne odredbe iz članka 402. primjenjuju se odredbe utvrđene u ovom poglavlju.

Članak 110.

Države članice koje su 1. siječnja 1991. odobravale izuzeća s pravom na odbitak PDV-a plaćenog u prethodnoj fazi ili primjenjivale snižene stope koje su niže od minimuma utvrđenog u članku 99., mogu nastaviti odobravati ta izuzeća ili primjenjivati te snižene stope.

Izuzeća i snižene stope iz prvog stavka moraju biti u skladu sa zakonodavstvom Zajednice i moraju biti doneseni s ciljem jasno definiranih socijalnih razloga i u korist konačnog potrošača.

Članak 111.

Ovisno o uvjetima utvrđenim u drugom stavku članka 110., izuzeća s pravom odbitka PDV-a plaćenog u prethodnoj fazi mogu se nastaviti odobravati u sljedećim slučajevima:

(a)

Finska u pogledu isporuke novina i časopisa koji se prodaju putem pretplate i tiskanje publikacija koje se distribuiraju članovima korporacija za javno dobro;

(b)

Švedska u pogledu isporuke novina, uključujući radijske i kasetne novine za osobe oštećena vida, farmaceutskih proizvoda koji se isporučuju bolnicama ili na recept, i proizvodnje ili drugih povezanih usluga koje se odnose na časopise neprofitnih organizacija.

Članak 112.

Ako odredbe članka 110. uzrokuju u slučaju Irske narušavanje tržišnog natjecanja u isporuci energetskih proizvoda za grijanje i rasvjetu, Komisija može Irskoj na poseban zahtjev dopustiti primjenu snižene stope na takve isporuke, u skladu s člancima 98. i 99.

U slučaju iz prvog stavka, Irska podnosi zahtjev Komisiji zajedno sa svim potrebnim informacijama. Ukoliko Komisija ne donese odluku u roku od tri mjeseca od primitka zahtjeva, može se smatrati da Irska ima dopuštenje primjenjivati predložene snižene stope.

Članak 113.

Države članice koje su s 1. siječnjem 1991., u skladu sa zakonom Zajednice, odobravale izuzeće s pravom na odbitak PDV-a plaćenog u prethodnoj fazi ili su primjenjivale snižene stope koje su bile niže od minimuma utvrđenog u članku 99. na robu i usluge osim onih navedenih u Prilogu III., mogu na isporuku takve robe ili usluga primjenjivati sniženu stopu ili jednu od dviju sniženih stopa, predviđenih člankom 98.

Članak 114.

1.   Države članice koje su s 1. siječnjem 1993. bile obvezne povećati svoju standardnu stopu koja je bila na snazi 1. siječnja 1991. za više od 2 % mogu primijeniti sniženu stopu koja je niža od minimuma utvrđenog u članku 99. na isporuku robe i usluga u kategorijama navedenim u Prilogu III.

Države članice iz prvog podstavka mogu tu stopu također primjenjivati na restoranske usluge, dječju odjeću, dječju obuću i na stanovanje.

2.   Države članice ne mogu se oslanjati na stavak 1. za uvođenje izuzeća s pravom na odbitak PDV-a plaćenog u prethodnoj fazi.

Članak 115.

Države članice koje su s 1. siječnjem 1991. primjenjivale sniženu stopu na restoranske usluge, dječju odjeću, dječju obuću ili stanovanje mogu i nadalje primjenjivati tu stopu na isporuku takve robe i usluga.

Članak 116.

Portugal može na restoranske usluge primjenjivati jednu od dviju sniženih stopa utvrđenih u članku 98., pod uvjetom da ta stopa nije niža od 12 %.

Članak 117.

1.   Za potrebe primjene članka 115., Austrija može i nadalje primjenjivati sniženu stopu na restoranske usluge.

2.   Austrija može primjenjivati jednu od dviju sniženih stopa iz članka 98. na iznajmljivanje nepokretne imovine za rezidencijalnu upotrebu, pod uvjetom da ta stopa nije niža od 10 %.

Članak 118.

Države članice koje su s 1. siječnjem 1991. primjenjivale sniženu stopu na isporuku robe ili usluga osim onih iz Priloga III. mogu primjenjivati sniženu stopu ili jednu od dviju sniženih stopa iz članka 98. na isporuku tih roba i usluga, pod uvjetom da ta stopa nije niža od 12 %.

Prvi stavak ne primjenjuje se na isporuku rabljene robe, umjetnina, kolekcionarskih predmeta ili antikviteta koji su definirani u točkama 1. do 4. članka 311. stavka 1., koji podliježu PDV-u u skladu s maržnim sustavom iz članaka 312. do 325. ili odredbama za prodaju putem javne dražbe.

Članak 119.

Za potrebe primjene članka 118., Austrija može primijeniti sniženu stopu na vino koje je na poljoprivrednom posjedu proizveo proizvođač-poljoprivrednik, pod uvjetom da ta stopa nije niža od 12 %.

Članak 120.

Grčka može primijeniti stope koje su do 30 % niže od odgovarajućih stopa koje se primjenjuju na kopnenom dijelu Grčke, u departmanima Lesbos, Kios, Samos, Dodekansko otočje, otočje Cikladi i na otocima Tasos, Sjeverni Sporadi, Samothraki i Skiros.

Članak 121.

Države članice koje su s 1. siječnjem 1993. rad koji se izvršava na temelju ugovora smatrale isporukom robe, mogu na isporuku rada koji se temelji na ugovoru, primjenjivati stopu koja se primjenjuje na robu koja se dobiva nakon izvršenja rada koji se temelji na ugovoru.

Za potrebe primjene prvog stavka, „isporuka rada koji se temelji na ugovoru” znači predaja kupcu od strane izvođača pokretne imovine koju je izvođač izradio ili sastavio od materijala ili stvari koje mu je kupac povjerio u tu svrhu, bez obzira na to je li izvođač osigurao određene dijelove korištenog materijala.

Članak 122.

Države članice mogu primjenjivati sniženu stopu na isporuku živog bilja i ostalih proizvoda florikulture uključujući lukovice, korijenje i slično, rezano cvijeće i ukrasno lišće i ogrjevno drvo.

POGLAVLJE 5.

Privremene odredbe

Članak 123.

Češka Republika može do 31. prosinca 2007. nastaviti primjenjivati sniženu stopu od najmanje 5 % na sljedeće transakcije:

(a)

isporuku toplinske energije za domaćinstva i male poduzetnike koji ne podliježu PDV-u za grijanje i proizvodnju tople vode, isključujući sirovine koje se koriste za proizvodnju toplinske energije;

(b)

isporuku građevinskih radova za stambenu izgradnju koja nije obuhvaćena određenom socijalnom politikom, osim građevinskog materijala.

Članak 124.

Estonija može do 30. lipnja 2007. nastaviti primjenjivati sniženu stopu od ne manje od 5 % na isporuku grijanja koja se prodaje fizičkim osobama, stambenim udruženjima, udruženjima stanara, crkvama, kongregacijama i institucijama ili tijelima koja se financiraju sredstvima države, seoskih općina, ili gradskih proračuna kao i na isporuku treseta, briketa, ugljena i ogrjevnog drva fizičkim osobama.

Članak 125.

1.   Cipar može do 31. prosinca 2007. nastaviti dopuštati izuzeće s pravom odbitka PDV-a plaćenog u prethodnoj fazi u pogledu isporuke farmaceutskih proizvoda i hrane za prehranu ljudi, osim sladoleda, zamrznutih lizalica, zamrznutog jogurta, zamrznutih vodenih deserta i sličnih proizvoda i sitnih slanih prehrambenih proizvoda (čips, štapići od krumpira, kroketi i slični proizvodi pakirani za ljudsku konzumaciju bez daljnje pripreme).

2.   Cipar može nastaviti primjenjivati sniženu stopu od ne manje od 5 % na isporuku restoranskih usluga do 31. prosinca 2007. ili do uvođenja konačne odredbe iz članka 402., ovisno o tome koja od situacija nastupi prije.

Članak 126.

Mađarska može nastaviti primjenjivati sniženu stopu od ne manje od 12 % na sljedeće transakcije:

(a)

isporuke ugljena, briketa i koksa, ogrjevnog drva i drvenog ugljena i isporuku usluge grijanja iz lokalnih toplinskih stanica, do 31. prosinca 2007.;

(b)

isporuke restoranskih usluga i hrane koja se prodaje u sličnim prostorima do 31. prosinca 2007. ili do uvođenja konačne odredbe iz članka 402., ovisno o tome koja od situacija nastupi prije.

Članak 127.

Malta može do 1. siječnja 2010. nastaviti odobravati izuzeće s pravom na odbitak PDV-a plaćenog u prethodnoj fazi u pogledu isporuke prehrambenih proizvoda za ljudsku upotrebu i farmaceutskih proizvoda.

Članak 128.

1.   Poljska može do 31. prosinca 2007. odobravati izuzeće s pravom na odbitak PDV-a plaćenog u prethodnoj fazi u pogledu isporuke pojedinih knjiga i stručnih časopisa.

2.   Poljska može do 31. prosinca 2007. ili do uvođenja konačne odredbe iz članka 402., ovisno o tome koja od situacija nastupi prije, nastaviti primjenjivati sniženu stopu od najmanje 7 % na isporuku restoranskih usluga.

3.   Poljska može do 30. travnja 2008. nastaviti primjenjivati sniženu stopu od najmanje 3 % na isporuku prehrambenih proizvoda iz točke 1. Priloga III.

4.   Poljska može do 30. travnja 2008. nastaviti primjenjivati sniženu stopu od najmanje 3 % na isporuku robe i usluga one vrste koja je obično namijenjena upotrebi u poljoprivrednoj proizvodnji, ali isključujući kapitalnu robu poput strojeva ili objekata, iz točke 11. Priloga III.

5.   Poljska može do 31. prosinca 2007. nastaviti primjenjivati sniženu stopu od najmanje 7 % na isporuku usluga, koje se ne pružaju u okviru određene socijalne politike, izgradnje, obnove i adaptacije stambenih prostora, isključujući građevinski materijal, kao i na isporuku prije prvog useljenja stambenih objekata ili dijelova stambenih objekata, iz točke (a) članka 12. stavka 1.

Članak 129.

1.   Slovenija može do 31. prosinca 2007. ili do uvođenja konačne odredbe iz članka 402., ovisno o tome koja od situacija nastupi prije, nastaviti primjenjivati sniženu stopu od najmanje 8,5 % na pripremu obroka.

2.   Slovenija može do 31. prosinca 2007. nastaviti primjenjivati sniženu stopu od najmanje od 5 % na isporuku građevinskih radova u stanogradnji, radova obnove i održavanja stambenih objekata koji se ne pružaju u okviru određene socijalne politike, isključujući građevinski materijal.

Članak 130.

Slovačka može nastaviti primjenjivati sniženu stopu od najmanje 5 % na sljedeće transakcije:

(a)

isporuku građevinskih radova za stambene objekte koja se ne obavlja u okviru određene socijalne politike, isključujući građevinski materijal, do 31. prosinca 2007.;

(b)

isporuku toplinske energije za privatna kućanstva i male poduzetnike koji ne podliježu PDV-u za grijanje i za proizvodnju tople vode, isključujući sirovine koje se koriste za proizvodnju toplinske energije, do 31. prosinca 2008.

GLAVA IX.

IZUZEĆA

POGLAVLJE 1.

Opće odredbe

Članak 131.

Izuzeća predviđena poglavljima 2. do 9. primjenjuju se bez dovođenja u pitanje ostalih odredaba Zajednice i u skladu s uvjetima koje države članice utvrđuju u svrhu osiguranja ispravne i izravne primjene tih izuzeća i sprečavanja eventualne utaje, izbjegavanja ili zloporabe.

POGLAVLJE 2.

Izuzeća koja se odnose na određene aktivnosti od javnog interesa

Članak 132.

1.   Države članice dužne su izuzeti sljedeće transakcije:

(a)

isporuka usluga koju obavljaju javne poštanske službe osim putničkog prijevoza i telekomunikacijskih usluga i isporuka robe koja je s time povezana;

(b)

bolnička i medicinska zaštita i usko povezane aktivnosti koje obavljaju subjekti javnog prava ili, u socijalnim uvjetima koji su slični onima koji se primjenjuju na subjekte javnog prava, bolnice, centre za medicinsko liječenje ili dijagnostiku i ostale valjano priznate institucije slične prirode;

(c)

pružanje medicinske skrbi u okviru obavljanja medicinskih ili paramedicinskih profesija u skladu s njihovim definicijama u dotičnoj državi članici;

(d)

isporuka ljudskih organa, krvi i mlijeka;

(e)

isporuka usluga koje pružaju zubni tehničari u svom profesionalnom svojstvu i isporuka zubnih proteza koju obavljaju zubari ili zubarski tehničari;

(f)

isporuka usluga od strane nezavisnih grupa osoba koje obavljaju aktivnost koja je izuzeta od PDV-a ili u pogledu koje one nisu porezni obveznici, u svrhu pružanja svojim članovima usluga koje su izravno potrebne za obavljanje te aktivnosti, kada takve grupe od svojih članova potražuju samo točnu nadoknadu njihovog udjela u zajedničkim troškovima, pod uvjetom da takvo izuzeće ne uzrokuje narušavanje tržišnog natjecanja;

(g)

isporuka usluga i robe usko povezane uz rad koji se odnosi na socijalnu skrb i socijalnu zaštitu, uključujući one koje pružaju domovi umirovljenika, subjekti javnog prava ili druga tijela koja se u dotičnoj državi članici priznaju kao tijela koja su posvećena socijalnoj dobrobiti;

(h)

isporuka usluga i robe koja je usko povezana sa zaštitom djece i mladih osoba od strane subjekta javnog prava ili ostalih organizacija koje dotična država članica priznaje kao organizacije koje su posvećene socijalnoj dobrobiti;

(i)

osiguranje obrazovanja djece ili mladih ljudi, školsko ili sveučilišno obrazovanje, stjecanje stručne kvalifikacije ili prekvalifikacija, uključujući isporuke usluga i roba koje su s time usko povezane, od strane subjekta javnog prava koji navedeno imaju za cilj ili od strane ostalih organizacija koje dotična država članica prepoznaje kao organizaciju sa sličnim ciljem;

(j)

privatna poduka koju daju učitelji i koja obuhvaća školsko i sveučilišno obrazovanje;

(k)

isporuka osoblja koju provode religijske ili filozofske institucije u svrhu aktivnosti iz točaka (b), (g) (h) i (i) i s ciljem ostvarivanja duhovne dobrobiti;

(l)

isporuka usluga i usko povezanih roba koje neprofitne organizacije pružaju svojim članovima u zajedničkom interesu u zamjenu za pretplatu utvrđenu u skladu s njihovim pravilima a čiji je cilj političke, sindikalne, religijske, patriotske, filozofske, filantropske ili građanske prirode, pod uvjetom da nije vjerojatno da će predmetno izuzeće uzrokovati narušavanje tržišnog natjecanja;

(m)

isporuka određenih usluga koje su usko povezane sa sportom ili fizičkim odgojem a koje neprofitne organizacije isporučuju osobama koje sudjeluju u sportu ili fizičkom odgoju;

(n)

isporuka određenih kulturnih usluga i usko povezanih roba koje provode tijela javnog prava ili ostala kulturna tijela koja dotična država članica priznaje;

(o)

isporuka usluga i roba od strane organizacija čije su aktivnosti izuzete slijedom točaka (b), (g), (h), (i), (l), (m) i (n) a vezano uz događanja za prikupljanje sredstava koji se organiziraju isključivo u njihovu vlastitu korist, pod uvjetom da nije vjerojatno da će predmetno izuzeće uzrokovati narušavanje tržišnog natjecanja;

(p)

isporuka prijevoznih usluga za bolesne ili ranjene osobe u vozilima koja su posebno izrađena za tu namjenu, a koju obavljaju propisno ovlaštena tijela;

(q)

aktivnosti, osim onih komercijalne naravi, koje obavljaju tijela javnog radija i televizije.

2.   Za potrebe točke (o) stavka 1., države članice mogu propisati svako eventualno potrebno ograničenje, posebno što se tiče broja događanja ili iznosa primitaka koji daju pravo na izuzeće.

Članak 133.

Države članice mogu uvjetovati davanje prava na izuzeće iz točaka (b), (g), (h), (i), (l), (m) i (n) iz članka 132. stavka 1. tijelima koja nisu subjekti javnog prava u svakom pojedinačnom slučaju jednom od ili više sljedećih uvjeta:

(a)

dotični subjekti ne smiju sistematično ciljati na ostvarivanje dobiti, a svaki eventualni višak koji se usprkos tome ostvari ne smije se dijeliti, već ga se mora pripisati daljnjem poslovanju ili poboljšanju pruženih usluga;

(b)

te subjekte moraju voditi i njima upravljati uglavnom na dobrovoljnoj osnovi osobe koje nemaju izravnog ili neizravnog interesa, bilo same ili putem posrednika, u pogledu rezultata dotičnih aktivnosti;

(c)

ti subjekti moraju zaračunavati cijene koje odobravaju tijela javne vlasti ili koje ne premašuju takve odobrene cijene, ili, u pogledu usluga koje ne podliježu odobrenju, cijene koje su niže od onih koje za slične usluge zaračunavaju komercijalna društva koja podliježu PDV-u;

(d)

mora biti vjerojatno da izuzeća neće uzrokovati narušavanje tržišnog natjecanja na štetu komercijalnih poduzeća koja podliježu PDV-u.

Države članice koje su, u skladu s Prilogom E Direktive 77/388/EEZ, 1. siječnja 1989. primjenjivale PDV na transakcije iz članka 132. stavka 1. točaka (m) i (n) mogu također primijeniti uvjete utvrđene u točki (d) prvog stavka ovog članka u slučaju kada je predmetnoj isporuci roba ili usluga od strane subjekta javnog prava odobreno izuzeće.

Članak 134.

Isporuci robe ili usluga ne odobrava se izuzeće iz točaka (b), (g), (h), (i), (l), (m) i (n) članka 132. stavka 1. u sljedećim slučajevima:

(a)

kada isporuka nije bitna za izuzetu transakciju;

(b)

kada je osnovna svrha isporuke stvaranje dodatnog prihoda dotičnog tijela putem transakcija koje su u izravnom tržišnom natjecanju s onima komercijalnih društava koja podliježu PDV-u.

POGLAVLJE 3.

Izuzeća ostalih aktivnosti

Članak 135.

1.   Države članice obvezne su izuzeti sljedeće transakcije:

(a)

transakcije osiguranja i reosiguranja, uključujući povezane usluge koje provode posrednici i zastupnici u osiguranju;

(b)

odobravanje i ugovaranje kredita i upravljanje kreditom od strane osobe koja ga odobrava;

(c)

ugovaranje ili bilo koja druga vrsta poslovanja s kreditnim garancijama ili nekim drugim osiguranjem u zamjenu za novac i upravljanje kreditnim garancijama od strane osobe koja odobrava kredit;

(d)

transakcije, uključujući ugovaranje, koje se odnose na depozitne i tekuće račune, plaćanja, transfere, dugove, čekove i druge utržive instrumente, ali isključujući naplatu dugova;

(e)

transakcije, uključujući ugovaranje, koje se odnose na valutu, novčanice i kovanice koje se koriste kao zakonito sredstvo plaćanja, s izuzetkom kolekcionarskih predmeta, odnosno zlata, srebra ili drugog metalnog novca ili novčanica koje se obično ne koriste kao zakonito sredstvo plaćanja ili kovanice od numizmatičkog značaja;

(f)

transakcije, uključujući ugovaranje ali ne i upravljanje ili pohranu, dionicama, udjelima u društvima ili udruženjima, dužničkim i ostalim vrijednosnim papirima, ali isključujući dokumente kojima se utvrđuje vlasništvo nad robom i pravima i vrijednosnim papirima iz članka 15. stavka 2.;

(g)

upravljanje posebnim investicijskim fondovima u skladu s definicijom država članica;

(h)

isporuka po nominalnoj vrijednosti poštanskih marki koje se mogu koristiti za poštanske usluge na teritorijima dotičnih država članica, fiskalne i ostale slične markice;

(i)

klađenje, lutrija i ostale vrste kockanja, ovisno o uvjetima i ograničenjima koje propisuju same države članice;

(j)

isporuka objekta ili dijelova objekta kao i zemljišta na kojem je smješten, osim isporuke iz točke (a) članka 12. stavka 1.:

(k)

isporuka neizgrađenog zemljišta osim isporuke građevinskog zemljišta iz točke (b) članka 12. stavka 1.;

(l)

leasing ili iznajmljivanje nepokretne imovine.

2.   Sljedeće se isključuje iz izuzeća predviđenog točkom (l) stavka 1.:

(a)

pružanje smještaja, kako je definirano propisima država članica, u hotelskom sektoru ili u sektoru sa sličnom funkcijom, uključujući pružanje usluga u odmorišnim kampovima ili u mjestima koja su pripremljena za korištenje kao mjesta za kampiranje;

(b)

iznajmljivanje prostora i mjesta za parkiranje vozila;

(c)

iznajmljivanje stalno ugrađene opreme i strojeva;

(d)

najam sefova.

Države članice mogu primjenjivati daljnja isključenja iz opsega izuzeća iz točke (l) stavka 1.

Članak 136.

Države članice obvezne su izuzeti sljedeće transakcije:

(a)

isporuku robe koja se koristi isključivo za aktivnost koja je izuzeta u skladu s člancima 132., 135., 371., 375., 376. i 377., člankom 378. stavkom 2., člankom 379. stavkom 2. te člancima od 380. do 390., ako za tu robu nije moguće koristiti pravo na odbitak;

(b)

isporuku robe na čije stjecanje ili primjenu nije bilo moguće koristiti pravo odbitka PDV-a na temelju članka 176.

Članak 137.

1.   Države članice mogu dopustiti poreznim obveznicima pravo izbora u pogledu oporezivanja vezano uz sljedeće transakcije:

(a)

financijske transakcije iz točaka od (b) do (g) članka 135. stavka 1.;

(b)

isporuku objekta ili dijelova objekta i zemljišta na kojem je objekt smješten, osim isporuke iz točke (a) članka 12. stavka 1.;

(c)

isporuku neizgrađenog zemljišta osim isporuke građevinskog zemljišta iz točke (b) članka 12. stavka 1.;

(d)

leasing ili iznajmljivanje nepokretne imovine.

2.   Države članice dužne su utvrditi detaljna pravila koja uređuju korištenje prava izbora iz stavka 1.

Države članice mogu ograničiti opseg tog prava izbora.

POGLAVLJE 4.

Izuzeća transakcija unutar Zajednice

Odjeljak 1.

Izuzeća koja se odnose na isporuku roba

Članak 138.

1.   Države članice dužne su izuzeti isporuku robe koju otprema ili prevozi na odredište izvan njihovog teritorija ali unutar Zajednice prodavatelj ili osoba koja stječe robu, ili netko drugi u njegovo ime, za drugog poreznog obveznika ili za pravnu osobu koja nije porezni obveznik koja djeluje kao takva u državi članici osim one u kojoj otprema ili prijevoz robe započinje.

2.   Uz isporuku robe iz stavka 1., države članice dužne su izuzeti sljedeće transakcije:

(a)

isporuku novih prijevoznih sredstava, koju otprema ili prevozi kupcu na odredište izvan njihovog teritorija ali unutar Zajednice prodavatelj ili kupac ili neka druga osoba u njihovo ime, za poreznog obveznika ili pravnu osobu koja nije porezni obveznik, čije stjecanje robe unutar Zajednice ne podliježe PDV-u u skladu s člankom 3. stavkom 1., ili za bilo koju drugu osobu koja nije porezni obveznik;

(b)

isporuku proizvoda koji podliježu trošarinama, koje kupcu otprema ili prevozi na odredište izvan njihovog teritorija ali unutar Zajednice prodavatelj ili kupac ili netko drugi u njihovo ime, za porezne obveznike ili pravne osobe koje nisu porezni obveznici, čije stjecanje robe unutar Zajednice osim proizvoda koji podliježu trošarinama ne podliježe PDV-u u skladu s člankom 3. stavkom 1. ako je otprema ili isporuka tih proizvoda izvršena u skladu s člankom 7. stavcima 4. i 5. ili člankom 16. Direktive 92/12/EEZ;

(c)

isporuku robe, koja se sastoji od prijenosa u drugu državu članicu, koja bi bila imala pravo na izuzeće u skladu sa stavkom 1. i točkama (a) i (b) da je bila izvršena u korist drugog poreznog obveznika.

Članak 139.

1.   Izuzeće iz članka 138. stavka 1. ne primjenjuje se na isporuku robe koju obavljaju porezni obveznici koji su obuhvaćeni izuzećem za mala poduzeća, utvrđenim u člancima od 282. do 292.

Navedeno izuzeće ne primjenjuje se ni na isporuku robe poreznim obveznicima ili pravnim osobama koje nisu porezni obveznici, čije stjecanje robe unutar Zajednice ne podliježe PDV-u u skladu s člankom 3. stavkom 1.

2.   Izuzeće iz članka 138. stavka 2. točke (b) ne primjenjuje se na isporuku proizvoda koji podliježu trošarinama, koju obavljaju porezni obveznici koji su obuhvaćeni izuzećem za mala poduzeća iz članaka od 282. do 292.

3.   Izuzeće iz članka 138. stavka 1. i stavka 2. točaka (b) i (c) ne primjenjuje se na isporuku robe koja podliježe PDV-u u skladu s maržnim sustavom iz članaka od 312. do 325. ili posebnim odredbama za prodaju na javnoj dražbi.

Izuzeće iz članka 138. stavka 1. i stavka 2. točke (c) ne primjenjuje se na isporuku rabljenih prijevoznih sredstava, u skladu s definicijom iz članka 327. stavka 3., koje podliježe PDV-u u skladu s prijelaznim odredbama za rabljena prijevozna sredstva.

Odjeljak 2.

Izuzeća za stjecanje robe unutar Zajednice

Članak 140.

Države članice dužne su izuzeti sljedeće transakcije:

(a)

stjecanje robe unutar Zajednice čija bi isporuka od strane poreznih obveznika u svim okolnostima bila izuzeta unutar njihovog teritorija;

(b)

stjecanje robe unutar Zajednice čiji bi uvoz u svim okolnostima bio izuzet u skladu s točkama (a), (b) i (c) te (e) do (l) članka 143.;

(c)

stjecanje robe unutar Zajednice u slučaju kad bi, u skladu s člancima 170. i 171., osoba koja stječe robu u svim okolnostima imala pravo na potpun povrat PDV-a koji se plaća u skladu s člankom 2. stavkom 1. točkom (b).

Članak 141.

Sve države članice dužne su poduzeti posebne mjere kojima se osigurava da se PDV ne obračunava na stjecanje robe unutar Zajednice unutar njihovog teritorija, koje se provodi u skladu s člankom 40., ukoliko su ispunjeni sljedeći uvjeti:

(a)

stjecanje robe provodi porezni obveznik koji nema sjedište u dotičnoj državi članici ali je identificiran u svrhu PDV-a u drugoj državi članici;

(b)

stjecanje robe provodi, u svrhu njezine daljnje isporuke, u dotičnoj državi članici, porezni obveznik iz točke (a);

(c)

roba koju na taj način stječe porezni obveznik iz točke (a) izravno se otprema ili prevozi iz države članice osim iz one u kojoj je on identificiran u svrhu PDV-a, osobi za koju on treba izvršiti daljnju isporuku;

(d)

osoba kojoj se izvršava daljnja isporuka je drugi porezni obveznik ili pravna osoba koja nije porezni obveznik, koji je identificiran u svrhu PDV-a u dotičnoj državi članici;

(e)

osoba iz točke (d) određena je u skladu s člankom 197. kao osoba odgovorna za plaćanje PDV-a za isporuku koju obavlja porezni obveznik koji nema poslovni nastan u državi članici u kojoj se porez plaća.

Odjeljak 3.

Izuzeća određenih usluga prijevoza

Članak 142.

Države članice dužne su izuzeti isporuku unutar Zajednice prijevoza robe na i s otoka koji čine autonomne regije Azora i Madeira, kao i isporuku prijevoza robe između tih otoka.

POGLAVLJE 5.

Izuzeća po uvozu

Članak 143.

Države članice dužne su izuzeti sljedeće transakcije:

(a)

konačni uvoz robe čija bi isporuka od strane poreznog obveznika u svim okolnostima bila izuzeta unutar teritorija svake dotične države članice;

(b)

konačni uvoz robe koji uređuju Direktive Vijeća 69/169/EEZ (5), 83/181/EEZ (6) i 2006/79/EZ (7);

(c)

konačni uvoz robe, u slobodnom optjecaju iz trećeg teritorija koji čini dio carinskog teritorija Zajednice, koji bi imao pravo na izuzeće predviđeno točkom (b), da je bila uvezena u smislu prvog stavka članka 30.;

(d)

uvoz robe koja je otpremljena ili prevezena iz trećeg teritorija ili treće zemlje u državu članicu osim one u kojoj otprema ili prijevoz robe završava, ako je isporuka takve robe od strane uvoznika određenog ili priznatog u skladu s člankom 201. kao osobe odgovorne za plaćanje PDV-a izuzeta u skladu s člankom 138.;

(e)

ponovni uvoz robe u stanju u kojem je izvezena, koji obavlja osoba koja ju je izvezla, ako je ta roba izuzeta od plaćanja carine;

(f)

uvoz robe koja je izuzeta od plaćanja carine, u okviru diplomatskih i konzularnih aranžmana;

(g)

uvoz robe koji provode međunarodna tijela koja su priznata od strane javnih tijela države članice domaćina, ili članovi takvih tijela, u okvirima i pod uvjetima koji su utvrđeni međunarodnim konvencijama kojima se osnivaju ta tijela, ili sporazumima o sjedištu;

(h)

uvoz robe u države članice koje su članice Sjevernoatlantskog saveza, koji provode oružane snage drugih država članica toga saveza i koja je namijenjena za korištenje tim snagama ili njihovom civilnom osoblju ili za opskrbu njihovih menzi ili kantina kada te snage sudjeluju u zajedničkim obrambenim naporima;

(i)

uvoz robe koji obavljaju oružane snage Ujedinjene Kraljevine stacionirane na otoku Cipru u skladu s Ugovorom o osnivanju koji se odnosi na Republiku Cipar, od 16. kolovoza 1960., koja roba je namijenjena za korištenje tim snagama ili njihovom civilnom osoblju ili za opskrbu njihovih menzi ili kantina;

(j)

uvoz u luke neprerađenog ali obrađenog ulova u smislu očuvanja kvalitete za prodaju, koji obavljaju poduzeća koja se bave morskim ribolovom, ali prije njegove isporuke;

(k)

uvoz zlata koji provode središnje banke;

(l)

uvoz plina putem sustava za distribuciju prirodnog plina ili električne energije.

Članak 144.

Države članice dužne su izuzeti isporuke usluga koje se odnose na uvoz robe ako je vrijednost tih usluga uključena u oporezivi iznos u skladu s člankom 86. stavkom 1. točkom (b).

Članak 145.

1.   Komisija će, prema potrebi, što je prije moguće, predstaviti Vijeću prijedloge za određivanje granica opsega izuzeća iz članaka 143. i 144. i utvrditi detaljna pravila za njihovu provedbu.

2.   Do stupanja na snagu pravila iz stavka 1., države članice mogu se koristiti svojim važećim nacionalnim odredbama.

Države članice mogu prilagoditi svoje nacionalne odredbe radi smanjivanja na najmanju moguću mjeru narušavanja tržišnog natjecanja i, posebno, radi sprečavanja neoporezivanja ili dvostrukog oporezivanja unutar Zajednice.

Države članice se mogu koristiti svim upravnim postupcima koje smatraju najprikladnijim za postizanje izuzeća.

3.   Države članice dužne su dostaviti Komisiji koja će u skladu s time obavijestiti ostale države članice, važeće odredbe nacionalnog zakonodavstva ukoliko već nisu dostavljene, kao i one koje donose u skladu sa stavkom 2.

POGLAVLJE 6.

Izuzeća po izvozu

Članak 146.

1.   Države članice dužne su izuzeti sljedeće transakcije:

(a)

isporuku robe koju na odredište izvan Zajednice otprema ili prevozi prodavatelj ili netko drugi u njegovo ime;

(b)

isporuku robe koju na odredište izvan Zajednice otprema ili prevozi kupac, ili netko drugi u njegovo ime tko nema poslovni nastan na teritoriju dotičnih država članica, uz iznimku robe koju prevozi sam kupac u svrhu opremanja, opskrbe gorivom ili namirnicama izletničkih brodova i privatnih zrakoplova ili ostalih prijevoznih sredstava za osobnu upotrebu;

(c)

isporuku robe ovlaštenim tijelima koja ih izvoze izvan Zajednice u okviru njihovih humanitarnih, dobrotvornih ili obrazovnih aktivnosti izvan Zajednice;

(d)

isporuku usluga koje se sastoje od rada na pokretnoj imovini koja je stečena ili uvezena radi obavljanja tog rada unutar Zajednice i koju izvan Zajednice otprema ili prevozi dobavljač, kupac ukoliko nema poslovni nastan na teritoriju država članica, ili netko drugi u ime jednog od njih;

(e)

isporuku usluga, uključujući prijevoz i sporedne transakcije ali isključujući isporuku usluga izuzetih u skladu s člancima 132. i 135., kada su one izravno povezane s izvozom ili uvozom robe koja je obuhvaćena člankom 61. i člankom 157. stavkom 1. točkom (a).

2.   Izuzeće iz točke (c) stavka 1. može se odobriti pomoću povrata PDV-a.

Članak 147.

1.   Kada se isporuka robe iz točke (b) članka 146. stavka 1. odnosi na robu koja se nosi u osobnoj prtljazi putnika, izuzeće se primjenjuje samo ako su ispunjeni sljedeći uvjeti:

(a)

putnik nema poslovni nastan unutar Zajednice;

(b)

roba se prevozi izvan Zajednice prije isteka trećeg mjeseca koji slijedi onaj u kojem se odvija isporuka;

(c)

ukupna vrijednost isporuke, uključujući PDV, iznosi više od 175 EUR ili ekvivalentnog iznosa u nacionalnoj valuti, koji se utvrđuje godišnje primjenom stope konverzije koja se dobiva prvog radnog dana u listopadu a važi od 1. siječnja naredne godine.

Međutim, države članice mogu izuzeti isporuku čija je ukupna vrijednost manja od iznosa navedenog u točki (c) prvog podstavka.

2.   Za potrebe stavka 1., „putnik koji nema poslovni nastan unutar Zajednice” znači putnik čije stalno prebivalište ili uobičajeno boravište nisu unutar Zajednice. U tom slučaju, „stalno prebivalište ili uobičajeno boravište” znači mjesto koje je kao takvo navedeno u putovnici, osobnoj iskaznici ili nekom drugom dokumentu koji država članica na čijem se teritoriju odvija isporuka priznaje kao dokument kojim se dokazuje identitet.

Kao dokaz o izvozu može poslužiti račun ili neki drugi dokument, koji moraju biti potvrđeni od strane carinarnice izvoza iz Zajednice.

Sve države članice dužne su dostaviti Komisiji uzorke žigova kojima se koriste za potvrđivanje iz drugog podstavka. Komisija tu informaciju prosljeđuje poreznim vlastima drugih država članica.

POGLAVLJE 7.

IZUZEĆA KOJA SE ODNOSE NA MEĐUNARODNI PRIJEVOZ

Članak 148.

Države članice dužne su izuzeti sljedeće transakcije:

(a)

isporuku robe za opskrbu gorivom i opskrbu namirnicama plovila koja plove na otvorenom moru i prevoze putnike za naknadu ili se koriste u komercijalne, industrijske ili ribolovne aktivnosti ili za spašavanje ili pomoć na moru ili za priobalni ribolov, uz iznimku opskrbe namirnicama plovila koja se koriste za priobalni ribolov,

(b)

isporuku robe za opskrbu gorivom i opskrbu namirnicama borbenih brodova, koji spadaju u oznaku kombinirane nomenklature (KN) 8906 10 00, koji napuštaju njihov teritorij i plove prema lukama ili sidrištima izvan dotične države članice;

(c)

isporuku, preinaku, popravak, održavanje, zakup i najam plovila iz točke (a) i isporuku, najam, popravak i održavanje opreme, uključujući opremu za ribolov koja je ugrađena ili se pri tome koristi;

(d)

isporuku usluga osim onih iz točke (c), za zadovoljavanje izravnih potreba plovila iz točke (a) ili njihovog tereta;

(e)

isporuku robe za opskrbu gorivom i opskrbom namirnicama zrakoplova koje koriste zrakoplovne kompanije koje djeluju za naknadu uglavnom na međunarodnim linijama;

(f)

isporuku, preinaku, popravak, održavanje, zakup ili najam zrakoplova iz točke (e) i isporuku, opskrbu, najam, popravak i održavanje opreme koja je ugrađena ili se u njima koristi;

(g)

isporuku usluga osim onih iz točke (f), za zadovoljavanje izravnih potreba zrakoplova iz točke (e) ili njihovog tereta.

Članak 149.

Portugal može smatrati prijevoz morem i zrakom između otoka koji čine autonomne pokrajine Azora i Madeira i između tih regija i kopna međunarodnim prijevozom.

Članak 150.

1.   Komisija će, prema potrebi, što je prije moguće, predstaviti Vijeću prijedloge za određivanje granica opsega izuzeća iz članka 148. i definiranje detaljnih pravila za njihovu provedbu.

2.   Do stupanja na snagu odredaba iz stavka 1., države članice mogu ograničiti opseg izuzeća iz točaka (a) i (b) članka 148.

POGLAVLJE 8.

Izuzeća koja se odnose na pojedine transakcije koje se smatraju izvozom

Članak 151.

1.   Države članice dužne su izuzeti sljedeće transakcije:

(a)

isporuku robe ili usluga u okviru diplomatskih i konzularnih aranžmana;

(b)

isporuku robe ili usluga međunarodnim tijelima koja javna tijela država članica domaćina priznaju kao takva i članovima takvih tijela u okvirima i pod uvjetima koji se utvrđuju međunarodnim konvencijama kojima se osnivaju ta tijela ili sporazumima o sjedištu;

(c)

isporuku robe ili usluga unutar države članice koja je članica Sjevernoatlantskog saveza, koja roba je namijenjena ili oružanim snagama druge države koja je članica tog Saveza za korištenje tim snagama ili njihovom civilnom osoblju, ili za opskrbu njihovih menzi ili kantina kada takve snage sudjeluju u zajedničkim obrambenim naporima;

(d)

isporuku robe ili usluga drugoj državi članici, koja je namijenjena oružanim snagama bilo koje od država koje su članice Sjevernoatlantskog saveza, osim same države članice odredišta, za korištenje tim snagama ili njihovom civilnom osoblju ili za opskrbu njihovih menzi ili kantina kad takve snage sudjeluju u zajedničkim obrambenim naporima;

(e)

isporuku robe ili usluga oružanim snagama Ujedinjene Kraljevine, koje su stacionirane na otoku Cipru u skladu s Ugovorom o osnivanju koji se odnosi na Republiku Cipar, od 16. kolovoza 1960., koja je namijenjena za korištenje tim snagama ili njihovom civilnom osoblju ili za opskrbu njihovih menzi ili kantina.

Do donošenja zajedničkih poreznih pravila, izuzeća iz prvog podstavka podliježu ograničenjima koja propisuju države članice domaćini.

2.   U slučajevima kad se roba ne otprema ni ne prevozi izvan države članice u kojoj se odvija isporuka i u slučaju usluga, izuzeće se može odobriti uz pomoć povrata PDV-a.

Članak 152.

Države članice dužne su izuzeti isporuku zlata središnjim bankama.

POGLAVLJE 9.

Izuzeća isporuka usluga koje obavljaju posrednici

Članak 153.

Države članice dužne su izuzeti isporuku usluga koje obavljaju posrednici koji djeluju u ime i za račun druge osobe, kada sudjeluju u transakcijama iz poglavlja 6., 7. i 8. ili transakcija koje se provode izvan Zajednice.

Izuzeće iz prvog stavka ne primjenjuje se na putničke agente koji, u ime i za račun putnika, isporučuju usluge koje se izvršavaju u drugim državama članicama.

POGLAVLJE 10.

Izuzeća transakcija koje se odnose na međunarodnu trgovinu

Odjeljak 1.

Carinska skladišta, skladišta osim carinskih i slični postupci

Članak 154.

Za potrebe ovog odjeljka, „skladišta osim carinskih skladišta” znači, u slučaju proizvoda koji podliježu trošarinama, mjesta koja se definiraju kao porezna skladišta u članku 4. točki (b) Direktive 92/12/EEZ i, u slučaju proizvoda koji ne podliježu trošarinama, mjesta koja države članice definiraju kao takva.

Članak 155.

Ne dovodeći u pitanje ostale porezne odredbe Zajednice, države članice mogu, nakon savjetovanja s Odborom za PDV, poduzeti posebne mjere kojima se izuzimaju sve ili neke od transakcija iz ovog odjeljka, pod uvjetom da te mjere nemaju za cilj krajnju upotrebu ili potrošnju i da iznos PDV-a koji se plaća po prekidu postupaka ili situacija iz ovog odjeljka odgovara iznosu poreza koji se trebao platiti da je svaka od tih transakcija bila oporezovana na njihovom teritoriju.

Članak 156.

1.   Države članice mogu izuzeti sljedeće transakcije:

(a)

isporuku robe koja je namijenjena podnošenju na carinjenje i, već prema slučaju, koja se stavlja u privremeno skladištenje;

(b)

isporuku robe koja je namijenjena stavljanju u slobodnu zonu ili u slobodno skladište;

(c)

isporuku robe koja je namijenjena stavljanju u postupke carinskog skladištenja ili postupak unutarnje proizvodnje;

(d)

isporuku robe koja je namijenjena ulasku u teritorijalne vode radi ugradnje u platforme za bušenje ili proizvodnju u svrhu izgradnje, popravka, održavanja, izmjena ili opremanja takvih platformi ili radi povezivanja s kopnom takvih platformi za bušenje ili proizvodnju;

(e)

isporuku robe koja je namijenjena ulasku u teritorijalne vode radi opskrbe gorivom i opskrbe namirnicama platforme za bušenje ili proizvodnju.

2.   Mjesta iz stavka 1. su ona definirana kao takva važećim carinskim odredbama Zajednice.

Članak 157.

1.   Države članice mogu izuzeti sljedeće transakcije:

(a)

uvoz robe koja je namijenjena stavljanju u postupak skladištenja osim u postupak carinskog skladištenja;

(b)

isporuku robe koja je namijenjena stavljanju, unutar njihovog teritorija, u postupak skladištenja osim u postupak carinskog skladištenja.

2.   Države članice ne mogu osigurati postupak skladištenja osim postupka carinskog skladištenja za robu koja ne podliježe trošarinama ako je ta roba namijenjena isporuci u fazi maloprodaje.

Članak 158.

1.   Odstupajući od odredaba članka 157. stavka 2., države članice mogu osigurati postupak skladištenja osim postupka carinskog skladištenja u sljedećim slučajevima:

(a)

kada je roba namijenjena prodavaonicama koje su izuzete od poreza, u svrhu isporuke robe koja se nosi u osobnoj prtljazi putnika na letovima ili prekomorskim plovidbama u treće teritorije ili treće zemlje, ako je ta isporuka izuzeta u skladu s točkom (b) iz članka 146. stavka 1.;

(b)

kada je roba namijenjena poreznim obveznicima, u svrhu obavljanja isporuke putnicima u zrakoplovima ili na brodovima tijekom leta ili prekomorske plovidbe a kad je mjesto dolaska smješteno izvan Zajednice;

(c)

kada je roba namijenjena poreznim obveznicima, u svrhu obavljanja isporuka koje su izuzete od PDV-a u skladu s člankom 151.

2.   Kada se države članice koriste mogućnošću izuzeća iz točke (a) stavka 1., dužne su poduzeti potrebne mjere za osiguranje točne i izravne primjene ovog izuzeća i sprečavanja eventualne utaje, izbjegavanja ili zloporabe.

3.   Za potrebe točke (a) stavka 1., „prodavaonice koje su izuzete od poreza” znači svaki nastan koji je smješten u zračnoj luci ili u morskoj luci i koji ispunjava uvjete koje utvrđuju nadležna javna tijela.

Članak 159.

Države članice mogu izuzeti isporuku usluga koje se odnose na isporuku roba iz članka 156., članka 157. stavka 1. točke (b) ili članka 158.

Članak 160.

1.   Države članice mogu izuzeti sljedeće transakcije:

(a)

isporuku roba ili usluga koja se obavlja na lokacijama iz članka 156. stavka 1. ako unutar njihovog teritorija još uvijek vrijedi jedna od tamo navedenih situacija;

(b)

isporuku roba ili usluga koja se obavlja na lokacijama iz članka 157. stavka 1. točke (b) ili članka 158., ako unutar njihovog teritorija još uvijek važi jedna od situacija navedenih u članku 157. stavku 1. točki (b) ili u članku 158. stavku 1.

2.   Kada se države članice koriste mogućnošću iz točke (a) stavka 1. vezano uz transakcije koje se provode u carinskim skladištima, dužne su poduzeti potrebne mjere kojima se osiguravaju postupci skladištenja osim postupaka carinskog skladištenja u okviru kojih se točka (b) stavka 1. može primjenjivati na iste transakcije kada se one odnose na robu navedenu u Prilogu V. i provode se u skladištima osim carinskih skladišta.

Članak 161.

Države članice mogu izuzeti isporuku sljedeće robe i s njima povezanih usluga:

(a)

isporuku robe iz prvog stavka članka 30. dok god je ona obuhvaćena postupcima za privremeni uvoz s potpunim izuzećem od plaćanja uvozne carine ili postupcima vanjskog provoza;

(b)

isporuku robe iz drugog stavka članka 30. dok god je ona obuhvaćena postupkom provoza unutar Zajednice iz članka 276.

Članak 162.

Kada se države članice koriste mogućnošću iz ovog odjeljka, one su dužne poduzeti potrebne mjere kako bi osigurale da se na stjecanje robe unutar Zajednice koja je namijenjena stavljanju u jedan od postupaka ili u jednu od situacija iz članka 156., članka 157. stavka 1. točke (b) ili članka 158. primjenjuju iste odredbe kao i na isporuku robe koja se obavlja unutar njihovog teritorija pod istim uvjetima.

Članak 163.

Ako se na robu prestaju primjenjivati postupci ili situacije iz ovog odjeljka, čime se dovodi do uvoza u smislu članka 61., država članica uvoza dužna je poduzeti potrebne mjere za sprečavanje dvostrukog oporezivanja.

Odjeljak 2.

Transakcije koje su izuzete radi njihovog izvoza i u svjetlu trgovine među državama članicama

Članak 164.

1.   Države članice mogu, nakon savjetovanja s Odborom za PDV, izuzeti sljedeće transakcije koje obavlja porezni obveznik ili koje su namijenjene poreznom obvezniku do iznosa koji je jednak vrijednosti izvoza koji je ta osoba izvršila tijekom prethodnih 12 mjeseci:

(a)

stjecanje robe unutar Zajednice od strane poreznih obveznika, i uvoz te isporuka robe poreznom obvezniku radi njezinog izvoza iz Zajednice u izvornom obliku ili nakon prerade;

(b)

isporuke usluga povezanih s izvoznim poslovanjem poreznog obveznika.

2.   Kada se države članice koriste mogućnošću izuzeća iz stavka 1., one su dužne, nakon konzultiranja Odbora za PDV, to izuzeće primjenjivati i na transakcije koje se odnose na isporuke koje obavljaju porezni obveznici u skladu s uvjetima utvrđenim u članku 138., do iznosa koji je jednak vrijednosti isporuka koje je izvršila ta osoba, u skladu s istim uvjetima, tijekom prethodnih 12 mjeseci.

Članak 165.

Države članice mogu odrediti zajednički maksimalni iznos izuzetih transakcija u skladu s člankom 164.

Odjeljak 3.

Zajedničke odredbe za odjeljke 1. i 2.

Članak 166.

Komisija će, prema potrebi, što je prije moguće, predstaviti Vijeću prijedloge koji se odnose na zajedničke aranžmane za primjenu PDV-a na transakcije iz odjeljaka 1. i 2.

GLAVA X.

ODBICI

POGLAVLJE 1.

Porijeklo i opseg prava na odbitak

Članak 167.

Pravo na odbitak nastaje u trenutku kad nastaje obveza obračuna poreza koji se može odbiti.

Članak 168.

Ako se roba i usluge koriste u svrhu oporezovanih transakcija poreznog obveznika, porezni obveznik ima pravo, u državi članici u kojoj provodi predmetne transakcije, odbiti sljedeće od PDV-a koji je dužan platiti:

(a)

PDV koji se mora platiti ili koji je plaćen u toj državi članici za isporuku robe ili usluga koje je za njega izvršio ili će ih izvršiti drugi porezni obveznik;

(b)

PDV koji se mora platiti vezano uz transakcije koje se smatraju isporukom roba ili usluga u skladu s člankom 18. točkom (a) i člankom 27.;

(c)

PDV koji se mora platiti vezano uz stjecanje robe unutar Zajednice u skladu s člankom 2. stavkom 1. točkom (b) alinejom i.;

(d)

PDV koji se mora platiti vezano uz transakcije koje se smatraju stjecanjem unutar Zajednice u skladu s člancima 21. i 22.;

(e)

PDV koji se mora platiti ili koji je plaćen vezano uz uvoz robe u tu državu članicu.

Članak 169.

Uz odbitak iz članka 168., porezni obveznik ima pravo odbiti PDV iz tog članka ako se roba i usluge koriste u sljedeće svrhe:

(a)

transakcije koje se odnose na aktivnosti iz drugog podstavka članka 9. stavka 1. koje se provode izvan države članice u kojoj treba platiti ili je plaćen PDV, u pogledu kojih bi se PDV mogao odbiti da su bile provedene u toj državi članici;

(b)

transakcije koje su izuzete u skladu s člancima 138., 142. ili 144., člancima 146. do 149., člancima 151., 152., 153. ili 156., člankom 157. stavkom 1. točkom (b), člancima 158. do 161. ili člankom 164.;

(c)

transakcije koje su izuzete u skladu s točkama (a) do (f) članka 135. stavka 1., ako kupac ima poslovni nastan izvan Zajednice ili ako se te transakcije izravno odnose na robu koja je namijenjena izvozu iz Zajednice.

Članak 170.

Svi porezni obveznici koji, u smislu članka 1. Direktive 79/1072/EEZ (8), članka 1. Direktive 86/560/EEZ (9) i članka 171. ove Direktive nemaju poslovni nastan u državi članici u kojoj kupuju robu i usluge ili uvoze robu koja podliježe PDV-u, imaju pravo na povrat tog PDV-a ako se ta roba i usluge koriste za sljedeće svrhe:

(a)

transakcije iz članka 169.:

(b)

transakcije za koje porez plaća samo kupac u skladu s člancima od 194. do 197. ili člankom 199.

Članak 171.

1.   Povrat PDV-a provodi se poreznim obveznicima koji nemaju poslovni nastan u državi članici u kojoj kupuju robu i usluge ili uvoze robu koja podliježe PDV-u ali koji imaju poslovni nastan u drugoj državi članici, u skladu s detaljnim provedbenim pravilima utvrđenim u Direktivi 79/1072/EEZ.

Porezni obveznici iz članka 1. Direktive 79/1072/EEZ smatraju se također, u smislu primjene te Direktive, poreznim obveznicima koji nemaju poslovni nastan u dotičnoj državi članici ako u državi članici u kojoj kupuju robu i usluge ili uvoze robu koja podliježe PDV-u obavljaju samo isporuku robe ili usluga osobi koja je u skladu s člancima 194. do 197. ili člankom 199. određena kao osoba odgovorna za plaćanje PDV-a.

2.   Povrat PDV-a provodi se poreznim obveznicima koji nemaju poslovni nastan na teritoriju Zajednice u skladu s detaljnim provedbenim pravilima utvrđenim u Direktivi 86/560/EEZ.

Porezni obveznici iz članka 1. Direktive 86/560/EEZ smatraju se također, u smislu primjene te Direktive, poreznim obveznicima koji nemaju poslovni nastan u Zajednici, ako u državi članici u kojoj kupuju robu i usluge ili uvoze robu koja podliježe PDV-u samo obavljaju isporuku roba ili usluga osobi koja je u skladu s člancima 194. do 197. ili člankom 199. određena kao osoba koja je odgovorna za plaćanje PDV-a.

3.   Direktive 79/1072/EEZ i 86/560/EEZ ne primjenjuju se na isporuku robe koja je, ili koja može biti, izuzeta u skladu s člankom 138. ako tako isporučenu robu otprema ili prevozi osoba koja stječe robu ili neka druga osoba u njezino ime.

Članak 172.

1.   Svaka osoba koja se smatra poreznim obveznikom na temelju činjenice da ona isporučuje, na povremenoj osnovi, novo prijevozno sredstvo u skladu s uvjetima navedenim u članku 138. stavku 1. i stavku 2. točki (a), ima pravo, u državi članici u kojoj se isporuka odvija, na odbitak PDV-a uključenog u kupovnu cijenu ili plaćenog vezano uz uvoz ili stjecanje unutar Zajednice tog prijevoznog sredstva, do iznosa koji ne prelazi iznos PDV-a koji bi bio dužan platiti da ta isporuka nije izuzeta.

Pravo odbitka nastupa i može se koristiti samo u vrijeme isporuke novog prijevoznog sredstva.

2.   Države članice utvrđuju detaljna pravila za provedbu stavka 1.

POGLAVLJE 2.

Proporcionalni odbitak

Članak 173.

1.   Za robu ili usluge koje porezni obveznik koristi u transakcijama iz članaka 168., 169., 170. kod kojih ima pravo odbitka PDV-a, i u transakcijama u kojima nema pravo odbitka, odbija se samo udio PDV-a koji se može pripisati prvim transakcijama.

Udio poreza za odbitak određuje se sukladno člancima 174. i 175. za sve transakcije koje obavlja porezni obveznik.

2.   Države članice mogu donijeti sljedeće mjere:

(a)

dopustiti da porezni obveznik odredi udio za svako područje svojeg poslovanja, ako za svako područje poslovanja zasebno vodi knjigovodstvo,

(b)

zahtijevati da porezni obveznik odredi udio za svako područje svojeg poslovanja te za svako područje poslovanja zasebno vodi knjigovodstvo,

(c)

dopustiti ili zahtijevati da porezni obveznik provede odbitak na temelju upotrebe cijelog ili dijela robe i usluga,

(d)

dopustiti ili zahtijevati da porezni obveznik sukladno pravilima iz prvog podstavka stavka 1. provede odbitak vezano uz sve robe i usluge korištene za sve transakcije iz spomenutog podstavka,

(e)

ako je PDV za koji porezni obveznik nema pravo odbitka neznatan odrediti da se smatra kao da ga nema.

Članak 174.

1.   Udio za odbitak određuje se razlomkom koji obuhvaća sljedeće iznose:

(a)

u brojniku, ukupni iznos godišnjeg prometa bez PDV-a, koji se odnosi na transakcije kod kojih je PDV moguće odbiti sukladno člancima 168. i 169.,

(b)

u nazivniku, ukupni iznos godišnjeg prometa bez PDV-a, koji se odnosi na transakcije uključene u brojnik i transakcije kod kojih nema odbitka PDV-a.

Države članice mogu u nazivnik uključiti i iznos subvencija, osim onih koje su neposredno povezane s cijelom isporukom robe ili usluga iz članka 73.

2.   Odstupajući od stavka 1., pri izračunu udjela odbitka isključuju se sljedeći iznosi:

(a)

iznos prometa koji se odnosi na isporuku kapitalnih dobara koje porezni obveznik koristi u svrhe svog poslovanja;

(b)

iznos prometa koji se odnosi na sporedne transakcije s nekretninama i financijske transakcije;

(c)

iznos prometa koji se odnosi na transakcije iz točaka od (b) do (g) članka 135. stavka 1. ako su te transakcije sporedne.

3.   Ako države članice koriste mogućnost iz članka 191. koja im omogućuje da ne nalažu ispravak za kapitalna dobra, one u izračun udjela za odbitak mogu uključiti i otuđivanje kapitalnih dobara.

Članak 175.

1.   Udio za odbitak određuje se na godišnjoj razini u obliku postotka te se zaokružuje na brojku koja ne prelazi sljedeći cijeli broj.

2.   Privremeni udio za pojedinu godinu je udio koji se izračunava na temelju podataka o transakcijama tijekom prethodne godine. Ako tijekom prethodne godine nije bilo takvih transakcija ili su one bile neznatne po iznosu, porezni obveznik privremeno određuje udio za odbitak na temelju vlastitih predviđanja uz nadzor poreznih vlasti.

Međutim, države članice mogu nastaviti primjenjivati pravila koja su bila na snazi 1. siječnja 1979. ili, ako se radi o državama članicama koje su pristupile Zajednici nakon tog datuma, na dan njihovog pristupanja.

3.   Odbici provedeni na temelju takvih privremenih udjela ispravljaju se kad se tijekom sljedeće godine odredi konačni udio.

POGLAVLJE 3.

Ograničenja prava na odbitak

Članak 176.

Vijeće na prijedlog Komisije jednoglasno odlučuje za koje troškove ne postoji pravo na odbitak PDV-a. Odbitak PDV-a ni u kojem slučaju nije moguć za troškove koji nisu strogo poslovni troškovi, kao što su troškovi za luksuzne predmete, razonodu ili zabavu.

Do početka stupanja na snagu odredbi iz prvog stavka, države članice mogu zadržati sve iznimke određene njihovim nacionalnim zakonodavstvima na dan 1. siječnja 1979. ili ako se radi o državama članicama koje su pristupile Zajednici nakon tog datuma, na datum njihovog pristupanja.

Članak 177.

Nakon savjetovanja Odbora za PDV, svaka država članica može radi cikličkih gospodarskih razloga iz sustava odbitka u cijelosti ili djelomično izuzeti kapitalna dobra ili drugu robu.

S ciljem održavanja jednakih uvjeta konkurencije države članice mogu, umjesto nedopuštanja odbitka, oporezivati robu koju je proizveo sam porezni obveznik ili robu koju je kupio u Zajednici ili uvezao, tako da iznos poreza ne prelazi iznos PDV-a koji bi bio obračunat na stjecanje slične robe.

POGLAVLJE 4.

Pravila za korištenje prava na odbitak

Članak 178.

Da bi ostvarila pravo na odbitak, porezni obveznik mora zadovoljiti sljedeće uvjete:

(a)

za odbitke u skladu s člankom 168. točkom (a), vezano uz isporuku robe i usluga, mora imati račun izdan sukladno člancima 220. do 236. i člancima 238., 239. i 240.;

(b)

za odbitke u skladu s člankom 168. točkom (b), vezano uz transakcije koje se tretiraju kao isporuka roba i usluga, mora ispunjavati formalnosti koje odredi svaka pojedina država članica;

(c)

za odbitke u skladu s člankom 168. točkom (c) u vezi s isporukom robe unutar Zajednice u prijavi PDV-a iz članka 250., mora navesti sve podatke koji su potrebni za izračun iznosa PDV-a, koji je dužna plaćati za svoju isporuke robe unutar Zajednice te imati račun izdan u skladu s člancima 220. do 236.;

(d)

za odbitke u skladu s člankom 168. točkom (d) u vezi s transakcijama koje se tretiraju kao stjecanje robe unutar Zajednice, mora ispunjavati formalnosti koje odredi svaka pojedina država članica;

(e)

za odbitke u skladu s člankom 168. točkom (e) u vezi s uvozom robe, mora imati uvozni dokument u kojem je naveden kao primatelj ili uvoznik i u kojem je naveden iznos dugovanog PDV-a ili koji omogućuje izračun tog iznosa dugovanog PDV-a;

(f)

ako je dužan plaćati PDV kao kupac ako se primjenjuju članci 194. do 197. ili članak 199., mora ispunjavati formalnosti koje odredi svaka pojedina država članica.

Članak 179.

Porezni obveznik može provesti odbitak tako da od ukupnog iznosa PDV-a koji duguje za dano porezno razdoblje oduzme ukupni iznos PDV-a za isto razdoblje za koji ima pravo odbitka te ga koristi sukladno članku 178.

Države članice mogu zahtijevati da porezni obveznici koji obavljaju povremene transakcije određene člankom 12. koriste pravo odbitka samo u trenutku isporuke.

Članak 180.

Države članice mogu dopustiti poreznom obvezniku da provede odbitak koji nije proveo u skladu s odredbama članaka 178. i 179.

Članak 181.

Države članice mogu poreznom obvezniku koji nema račun izdan u skladu s člancima 220. do 236. dopustiti odbitak iz članka 168. točke (c) za njegovo stjecanje robe unutar Zajednice.

Članak 182.

Države članice određuju uvjete i detaljna pravila primjene članaka 180. i 181.

Članak 183.

Ako za dano porezno razdoblje iznos odbitka prelazi iznos dugovanog PDV-a, države članice mogu u skladu s uvjetima koje određuju ili provesti povrat ili prenijeti višak u sljedeće razdoblje.

Države članice mogu odbiti provesti povrat ili prijenos ako je iznos viška neznatan.

POGLAVLJE 5.

Ispravci odbitaka

Članak 184.

Početni odbitak se ispravlja ako je odbitak viši ili niži od odbitka na koji je porezni obveznik imao pravo.

Članak 185.

1.   Ispravak se posebno obavlja ako nakon obračuna PDV-a dođe do promjena čimbenika korištenih za određivanje iznosa odbitka, primjerice u slučaju otkazivanja kupovine ili ostvarenog sniženja cijena.

2.   Odstupajući od stavka 1., ne obavlja se ispravak odbitka ako transakcije ostanu u cijelosti ili djelomično neplaćene ili u slučaju uredno dokazanog uništenja, gubitka ili krađe imovine ili u slučaju robe rezervirane za davanje darova manje vrijednosti ili davanja uzoraka iz članka 16.

U slučaju transakcija koje u cijelosti ili djelomično ostanu neplaćene ili u slučaju krađe države članice mogu zahtijevati ispravak.

Članak 186.

Države članice određuju detaljna pravila za primjenu članaka 184. i 185.

Članak 187.

1.   Kod kapitalnih dobara ispravak se raspoređuje na razdoblje od pet godina, uključujući i godinu tijekom koje su dobra stečena ili proizvedena.

Države članice mogu temeljiti ispravak na razdoblju od punih pet godina od trenutka prve uporabe dobara.

Kod nepokretne imovine koja je stečena kao kapitalna dobra, razdoblje ispravka se može produžiti na najviše 20 godina.

2.   Godišnji ispravak odnosi se samo na jednu petinu obračunatog PDV-a na kapitalna dobra, ili ako je razdoblje prilagodbe produženo, na odgovarajući dio PDV-a.

Ispravak iz prvog podstavka se provodi na temelju razlika u pravima na odbitak tijekom sljedećih godina u odnosu na pravo tijekom godine kad su ta dobra stečena, proizvedena, ili po potrebi, prvi put korištena.

Članak 188.

1.   Kod isporuke kapitalnih dobara u razdoblju ispravka smatra se kao da ih je porezni obveznik koristio za ekonomsku djelatnost do kraja razdoblja ispravka.

Smatra se da je ekonomska djelatnost u cijelosti oporezovana kad je oporezovana isporuka kapitalnih dobara.

Smatra se da je ekonomska djelatnost u potpunosti izuzeta u slučajevima kad je izuzeta isporuka kapitalnih dobara.

2.   Ispravak iz stavka 1. provodi se samo jedanput za cijelo preostalo razdoblje ispravka. Međutim, ako je isporuka kapitalnih dobara izuzeta, države članice mogu odrediti da ispravak nije potreban ako je kupac porezni obveznik koji koristi dotična kapitalna dobra isključivo za transakcije kod kojih ima pravo na odbitak PDV-a.

Članak 189.

Za potrebe primjene članaka 187. i 188., države članice mogu donijeti sljedeće mjere:

(a)

odrediti pojam kapitalnih dobara;

(b)

navesti iznos PDV-a koji se uzima u obzir za ispravak;

(c)

donijeti sve potrebne mjere kako bi osiguralo da ispravak ne dovede do bilo kakvih neopravdanih prednosti;

(d)

dopustiti upravna pojednostavljenja.

Članak 190.

Za potrebe članaka 187., 188., 189. i 191. države članice kapitalnim dobrima mogu smatrati one usluge koje imaju značajke slične onima koje se obično pripisuju kapitalnim dobrima.

Članak 191.

Ako je praktičan učinak primjene članaka 187. i 188. u državi članici neznatan, potonja nakon konzultiranja Odbora za PDV može odustati od primjene tih odredaba pri čemu poštuje ukupan učinak PDV-a u danoj državi članici te potrebu za administrativnim pojednostavljenjima, pod uvjetom da pri tom ne dođe do narušavanja konkurencije.

Članak 192.

Ako porezni obveznik pređe s uobičajenog načina oporezivanja na posebni program ili obrnuto, države članice mogu donijeti potrebne mjere kako bi osigurale da porezni obveznik zbog toga nema neopravdane koristi ili neopravdane štete.

GLAVA XI.

OBVEZE POREZNIH OBVEZNIKA I ODREĐENIH OSOBA KOJE NISU POREZNI OBVEZNICI

POGLAVLJE 1.

Obveza plaćanja

Odjeljak 1.

Osobe koje su odgovorne za plaćanje PDV-a poreznim tijelima

Članak 193.

Svaki porezni obveznik koji obavlja oporezivu isporuku robe ili usluga dužan je plaćati PDV osim u slučajevima iz članaka 194. do 199. i članka 202. u kojima je PDV obvezna plaćati druga osoba.

Članak 194.

1.   Ako obavlja oporezivu isporuku robe ili usluga porezni obveznik koji nema poslovni nastan u državi članici u kojoj postoji obveza plaćanja PDV-a, države članice mogu odrediti da je osoba koja je odgovorna za plaćanje PDV-a osoba kojoj se isporučuje roba ili usluge.

2.   Države članice određuju uvjete za provedbu stavka 1.

Članak 195.

PDV je obvezna plaćati svaka osoba koja je identificirana u svrhe plaćanja PDV-a u državi članici u kojoj postoji obveza plaćanja poreza te joj je isporučena roba pod uvjetima iz članaka 38. ili 39., ako isporuke obavlja porezni obveznik koji nema poslovni nastan u toj državi članici.

Članak 196.

PDV je obvezna plaćati svaka porezna osoba primatelj usluga iz članka 56. ili svaka osoba koja je identificirana u svrhe plaćanja PDV-a u državi članici u kojoj postoji obveza plaćanja PDV-a, a kojoj se pružaju usluge iz članaka 44., 47., 50., 53., 54. i 55., ako usluge pruža porezni obveznik koji nema poslovni nastan u toj državi članici.

Članak 197.

1.   PDV je odgovorna plaćati osoba kojoj se isporučuje roba ako su ispunjeni sljedeći uvjeti:

(a)

oporeziva transakcija je isporuka robe obavljena sukladno uvjetima iz članka 141.;

(b)

osoba kojoj se isporučuje roba je drugi porezni obveznik ili pravna osoba koja nije porezni obveznik identificiran u svrhe plaćanja PDV-a u državi članici u kojoj se obavlja isporuka;

(c)

račun koji izdaje porezni obveznik koji nema poslovni nastan u državi članici osobe kojoj je roba isporučena izdaje se sukladno člancima 220. do 236.;

2.   Ako je u skladu s odredbama članka 204. porezni zastupnik određen kao osoba koja je odgovorna za plaćanje PDV-a, države članice mogu propisati iznimku od stavka 1. ovog članka.

Članak 198.

1.   Države članice, koje na temelju članka 352. oporezuju posebne transakcije u vezi s investicijskim zlatom između poreznog obveznika koji je član zakonski uređenog tržišta plemenitim metalima i drugog poreznog obveznika koji nije član tog tržišta, određuju kupca kao osobu koja je odgovorna za plaćanje PDV-a.

Ako je kupac, koji nije član zakonski uređenog tržišta plemenitih metala, porezni obveznik koji se mora identificirati u svrhe plaćanja PDV-a u državi članici u kojoj postoji obveza plaćanja poreza isključivo u vezi s transakcijama iz članka 352., porezne obveze za račun kupca u skladu s odredbama te države članice ispunjava prodavatelj.

2.   Ako isporuku zlatnog materijala ili poluproizvoda čistoće 325 tisućinki ili više ili isporuku investicijskog zlata iz članka 344. stavka 1. obavlja porezni obveznik koji je iskoristio jednu od mogućnosti iz članaka 348., 349. i 350., države članice mogu odrediti kupca kao osobu koja je odgovorna za plaćanje PDV-a.

3.   Države članice određuju uvjete za provedbu stavaka 1.i 2.

Članak 199.

1.   Države članice mogu odrediti da je osoba koja je odgovorna za plaćanje PDV-a porezni obveznik kojem se isporučuje bilo što od niže navedenog:

(a)

građevinski radovi, uključujući popravke, čišćenje, održavanje, rekonstrukciju i rušenje vezano uz nekretnine kao i predaja građevinskih radova koji se smatraju isporukom robe sukladno članku 14 stavku 3.;

(b)

osiguravanje osoblja uključenog u aktivnosti iz točke (a);

(c)

isporuka nepokretne imovine, kako je navedeno u članku 135. stavku 1. točki (j) i (k), ako se dobavljač odlučio za oporezivanje isporuke u skladu s člankom 137.;

(d)

isporuka rabljenog materijala, kao i rabljenog materijala koji kao takav nije moguće ponovno upotrijebiti, smeća, industrijskog i neindustrijskog otpada, otpada koji je moguće reciklirati, djelomično prerađenog otpada i određenih roba i usluga kako je navedeno u Prilogu VI.;

(e)

isporuka robe, koju porezni obveznici daju kao osiguranje drugom poreznom obvezniku u vezi s izvršavanjem tog jamstva;

(f)

isporuka robe pri odstupanju pridržavanja prava vlasništva cesionaru te izvršavanje prenesenog prava od strane cesionara.

(g)

isporuka nekretnina koje prodaje dužnik prema presudi u okviru obvezne prodaje drugoj osobi.

2.   Pri korištenju mogućnosti iz stavka 1. države članice mogu odrediti obuhvaćene isporuke robe i usluga te kategorije dobavljača ili primatelja na koje se te mogućnosti mogu primjenjivati.

3.   Za potrebe stavka 1. države članice mogu donijeti sljedeće mjere:

(a)

odrediti da se porezni obveznik koji obavlja i aktivnosti i transakcije koje se ne smatraju oporezivim isporukama robe ili usluga sukladno članku 2., smatra oporezivom osobom u vezi s isporukama primljenim kako je navedeno u stavku 1. tog članka;

(b)

odrediti da se javno tijelo koje nije porezni obveznik smatra poreznim obveznikom u vezi s primljenim isporukama, kako je navedeno u točkama (e), (f) i (g) stavka 1.;

4.   Države članice obavještavaju Odbor za PDV o nacionalnim mjerama donesenim u skladu sa stavkom 1., ako to nisu mjere koje je odobrilo Vijeće prije 13. kolovoza 2006. u skladu s člankom 27. stavcima 1. do 4. Direktive 77/388/EEZ te ih se nastavlja sukladno stavku 1. ovog članka.

Članak 200.

PDV je dužna platiti svaka osoba koja obavlja isporuku robe unutar Zajednice koja podliježe oporezivanju.

Članak 201.

Pri uvozu je PDV dužna platiti osoba ili osobe koje država članica uvoza odredi ili prizna kao osobe koje su odgovorne za plaćanje poreza.

Članak 202.

PDV je dužna platiti osoba koja da nalog da roba prestane biti obuhvaćena postupcima ili mogućnostima iz članaka 156., 157., 158., 160. i 161.

Članak 203.

PDV je dužna platiti svaka osoba koja iskaže PDV na računu.

Članak 204.

1.   Ako je osoba koja je obavezna platiti porez sukladno člancima 193. do 197. i člancima 199. i 200. porezni obveznik koji nema poslovni nastan u državi članici u kojoj postoji obveza plaćanja PDV-a, države članice mogu mu dopustiti da kao osobu koja je odgovorna za plaćanje PDV-a imenuje poreznog zastupnika.

K tome, kada oporezivu transakciju obavlja porezni obveznik koji nema poslovni nastan u državi članici u kojoj postoji obveza plaćanja PDV-a, a u državi članici u kojoj taj porezni obveznik ima poslovni nastan ne postoji pravni instrument koji se odnosi na međusobnu pomoć čije je područje primjene slično području primjene propisanom u Direktivi 76/308/EEZ (10) i Uredbi (EZ) br. 1798/2003 (11), države članice mogu donijeti mjere kojima određuju da je osoba koja je obavezna platiti PDV porezni zastupnik, kojeg je imenovao porezni obveznik koji nema poslovni nastan.

Međutim države članice ne smiju iskoristiti mogućnost iz drugog podstavka za porezne obveznike koji u smislu članka 358. točke 1. nemaju poslovni nastan u Zajednici te su odabrali posebna odredba za elektronički pružene usluge.

2.   Za mogućnost iz prvog podstavka stavka 1. vrijede uvjeti i postupci koje određuje svaka država članica.

Članak 205.

U slučajevima iz članaka 193. do 200. i članaka 202., 203. i 204., države članice mogu odrediti da je umjesto osobe koja je dužna plaćati PDV, za plaćanje PDV-a solidarno odgovorna druga osoba.

Odjeljak 2.

Uvjeti plaćanja

Članak 206.

Svaki porezni obveznik koji je dužan plaćati PDV mora plaćati neto iznos PDV-a pri podnošenju prijave PDV-a predviđene člankom 250. Države članice mogu odrediti drugi datum za plaćanje tog iznosa ili zahtijevati međuplaćenje.

Članak 207.

Države članice donose potrebne mjere kako bi osigurale da one osobe za koje se smatra da su sukladno člancima od 194. do 197. te člancima 199. i 204. obvezne plaćati PDV umjesto poreznog obveznika koji nema poslovni nastan na njihovom području, poštuju obveze o plaćanju iz ovog Odjeljka.

Države članice također donose potrebne mjere kako bi osigurale da osobe koje se sukladno članku 250. smatraju solidarno odgovorne za plaćanje PDV-a, poštuju svoje obveze u vezi s plaćanjem.

Članak 208.

Ako države članice na temelju članka 198. stavka 1. imenuju kupca investicijskog zlata kao osobu koja je obvezna platiti PDV, ili ako, u slučaju zlatnog materijala, poluproizvoda ili investicijskog zlata kako je definirano člankom 344. stavkom 1. koriste mogućnost iz članka 198. stavka 2. o imenovanju kupca osobom koja je obvezna platiti PDV, one poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale da ta osoba ispunjava obvezu plaćanja iz ovog Odjeljka.

Članak 209.

Države članice donose potrebne mjere kako bi osigurale da pravne osobe koje nisu obvezne plaćati PDV u vezi s kupnjom robe unutar Zajednice iz članka 2. stavka 1. točke (b) alineje i., poštuju obvezu plaćanja iz ovog Odjeljka.

Članak 210.

Države članice donose potrebne mjere za plaćanje PDV-a pri stjecanju novih prijevoznih sredstava unutar Zajednice iz članka 2. stavka 1. točke (b) alineje ii. i nabavi unutar Zajednice proizvoda na koje se obračunava trošarina iz članka 2. stavka 1. točke (b) alineje iii.

Članak 211.

Države članice određuju detaljna pravila u vezi s plaćanjem pri uvozu robe.

Posebno, države članice mogu odrediti da PDV koji bi pri uvozu trebali plaćati porezni obveznici ili osobe koje su odgovorne za plaćanje PDV-a ili određene kategorije tih osoba, ne trebaju plaćati PDV u trenutku uvoza pod uvjetom da se PDV kao takav navede u prijavi PDV-a, koja se podnosi sukladno članku 250.

Članak 212.

Države članice mogu osloboditi porezne obveznike plaćanja PDV-a ako je iznos neznatan.

POGLAVLJE 2.

Identifikacija

Članak 213.

1.   Svaki porezni obveznik obvezan je prijaviti početak, promjenu ili prestanak svoje djelatnosti kao poreznog obveznika.

Države članice dopuštaju i mogu zahtijevati da se prijava podnese elektroničkim putem sukladno uvjetima koje propišu.

2.   Ne dovodeći u pitanje prvi podstavak stavka 1. svaki porezni obveznik ili pravna osoba koja nije porezni obveznik, a koja stječe robu unutar Zajednice na koju se sukladno članku 3. stavku 1. ne obračunava PDV obavezna je navesti takvo stjecanje kad uvjeti o neobavljanju transakcije na koje se plaća PDV prestanu biti ispunjeni.

Članak 214.

1.   Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale identifikaciju sljedećih osoba putem jedinstvenog broja:

(a)

svakog poreznog obveznika, osim onih iz članka 9. stavka 2. koji na svojem području isporučuju robu i usluge vezano uz koje je moguć odbitak PDV-a, osim isporuke robe i usluga vezano uz koje PDV može platiti isključivo kupac ili osoba kojoj su roba i usluge namijenjene sukladno člancima 194. do 197. i članku 199.;

(b)

svakog poreznog obveznika ili pravne osobe koja nije porezni obveznik koja unutar Zajednice stječe robu na koju se obračunava PDV sukladno članku 2. stavku 1. točki (b) i svakog poreznog obveznika ili pravne osobe koja nije porezni obveznik, koja iskoristi mogućnost iz članka 3. stavka 3. vezano uz stjecanja unutar Zajednice na koja se obračunava PDV;

(c)

svakog poreznog obveznika koji na svom području stječe robu unutar Zajednice u svrhe transakcija koje su povezane s aktivnostima iz drugog podstavka članka 9. stavka 1. te koje se obavljaju izvan tog područja.

2.   Države članice ne moraju identificirati određene porezne obveznike koji obavljaju transakcije na povremenoj osnovi kako je navedeno u članku 12.

Članak 215.

Svaki pojedini identifikacijski broj za PDV ima prefiks sukladno ISO kodu 3166 - alfa 2 - po kojem je moguće identificirati pojedinu državu članicu.

Međutim, Grčka može koristiti prefiks „EL”.

Članak 216.

Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale da njihovi identifikacijski sustavi omogućuju identifikaciju poreznih obveznika iz članka 214. te ispravnu primjenu prijelaznih uvjeta oporezivanja transakcija unutar Zajednice iz članka 402.

POGLAVLJE 3.

Ispostavljanje računa

Odjeljak 1.

Definicija

Članak 217.

Za potrebe ovog poglavlja, „slanje ili davanje na raspolaganje putem elektroničkih sredstava” znači slanje ili davanje na raspolaganje adresatu podataka putem elektroničke opreme za obradu (uključujući i digitalnu kompresiju) i pohranu te upotrebom žica, radijskih, optičkih ili drugih elektromagnetskih sredstava.

Odjeljak 2.

Definicija računa

Članak 218.

Za potrebe ove Direktive, države članice prihvaćaju dokumente ili poruke na papiru ili u elektroničkom obliku ako udovoljavaju uvjetima iz ovog poglavlja.

Članak 219.

Jednako kao dokument tretira se i svaki dokument ili poruka koja izmjenjuje i dopunjuje prvotni račun te se poziva izričito i nedvojbeno na njega.

Odjeljak 3.

Izdavanje računa

Članak 220.

Svaki porezni obveznik mora osigurati da u sljedećim primjerima on sam, njegov prodavatelj ili treća osoba u njegovo ime i za njegov račun izda račun za:

1.

isporuku robe ili usluga drugom poreznom obvezniku ili pravnoj osobi koja nije porezni obveznik;

2.

isporuku robe iz članka 33.;

3.

isporuku robe obavljenu sukladno uvjetima iz članka 138.;

4.

svako predplaćanje koje primi prije isporuke robe iz točaka 1., 2. i 3.;

5.

svaku isplatu koju primi od drugog poreznog obveznika ili pravne osobe koja nije porezni obveznik prije nego što je usluga u potpunosti izvršena.

Članak 221.

1.   Države članice mogu poreznim obveznicima naložiti da izdaju račun za isporuku robe ili usluga na njihovom području koje nisu navedene u članku 220.

U vezi s računima iz prvog podstavka, države članice mogu nametnuti manje obveza nego što je spomenuto u člancima 226., 230., 233., 244. i 246.

2.   Države članice mogu izuzeti poreznog obveznika iz zahtjeva članka 220. da izdaje račun za isporuku robe ili pružanje usluga na njihovom području te koje su sa ili bez prava odbitka PDV-a platili u prethodnoj fazi, sukladno člancima 110. i 111., članku 125. stavku 1., članku 127., članku 128. stavku 1., člancima 132., 135., 136., 371., 375., 376. i 377., članku 378. stavku 2., članku 379. stavku 2. i člancima 380. do 390.

Članak 222.

Države članice poreznim obveznicima koji isporučuju robu ili usluge na njihovom području mogu odrediti rokove za izdavanje računa.

Članak 223.

U skladu s uvjetima koje će odrediti države članice na čijem se području isporučuje roba i usluge, može se sastaviti skupni račun za više zasebnih isporuka robe ili usluga.

Članak 224.

1.   Račune može sastaviti kupac za usluge koje mu je pružio porezni obveznik ako među strankama postoji prethodni sporazum ili pod uvjetom da postoji postupak za prihvat svakog računa od strane poreznog obveznika koji isporučuje robu ili usluge.

2.   Države članice na čijem se području isporučuje roba ili usluge određuju uvjete takvih prethodnih sporazuma te postupke prihvaćanja računa između poreznih obveznika i kupaca.

3.   Države članice mogu poreznim obveznicima koji na njihovom području isporučuju robu ili usluge naložiti daljnje uvijete u vezi s izdavanjem računa koje izdaju kupci. Primjerice, mogu zahtijevati da takvi računi budu izdani na ime i za račun poreznog obveznika.

Uvjeti iz prvog podstavka moraju uvijek biti jednaki neovisno o tome gdje se nalazi poslovni nastan kupca.

Članak 225.

Države članice mogu naložiti posebne uvjete za porezne obveznike koji isporučuju robu ili usluge na njihovom području u slučajevima gdje treća osoba ili kupac koji izdaje račune ima poslovni nastan u državi u kojoj ne postoji pravni instrument o međusobnoj pomoći čije je područje primjene slično onom iz Direktive 76/308/EEZ i Uredbe (EZ) br. 1798/2003.

Odjeljak 4.

Sadržaj računa

Članak 226.

Ne dovodeći u pitanje posebne odredbe ove Direktive, u svrhu PDV-a na računima koji se izdaju u skladu s člankom 220. i 221. potrebni su samo sljedeći podaci:

1.

datum izdavanja računa;

2.

redni broj koji na temelju jedne ili više serija jedinstveno identificira račun;

3.

identifikacijski broj za PDV iz članka 214. pod kojim porezni obveznik isporučuje robu ili usluge;

4.

identifikacijski broj za PDV kupca sukladno članku 214. pod kojim kupac prima robu ili usluge za koje je dužan plaćati PDV ili prima robu sukladno članku 138.;

5.

puno ime i adresu poreznog obveznika i kupca;

6.

količinu i narav isporučene robe ili opseg i vrstu pruženih usluga;

7.

datum na koji je obavljena isporuka robe ili dovršena usluga ili datum na koji je obavljena isplata iz točke 4. i 5. članka 220., ako se taj datum može odrediti te ako se razlikuje od datuma izdavanja računa,

8.

porezna stopa za svaki stupanj ili izuzeće, cijena jedinice bez PDV-a i bilo kakvi popusti ili sniženja ako nisu uključeni u cijenu jedinice;

9.

primijenjena stopa PDV-a;

10.

iznos PDV-a koji se plaća osim tamo gdje se primjenjuje poseban dogovor prema kojem je sukladno ovoj Direktivi taj podatak isključen;

11.

u slučaju izuzetka ili ako je kupac dužan plaćati PDV, pozivanje na važeću odredbu ove direktive ili odgovarajuću nacionalnu odredbu ili bilo koju drugu odredbu da je isporuka robe ili usluga izuzeta ili da za njih vrijedi postupak obrnute porezne obveze;

12.

u slučaju isporuke novog prijevoznog sredstva obavljene sukladno uvjetima iz članka 138. stavka 1. i 2. točke (a), podatke navedene u točki (b) članka 2. stavka 2.;

13.

u slučaju primjene odredaba za putničke agente, pozivanje na članak 306. ili na odgovarajuće nacionalne odredbe ili bilo koju drugu uputu koja ukazuje na to da je primijenjena ta odredba;

14.

u slučaju primjene jedne od posebnih uredbi primjenjive na rabljenu robu, umjetnine, kolekcionarske predmete i antikvitete, pozivanje na članke 313., 326. ili 333. ili na odgovarajuće nacionalne odredbe ili bilo koje druge odredbe koje pokazuju da je primijenjena takva uredba,

15.

ako je osoba koja je odgovorna za plaćanje PDV-a porezni zastupnik u smislu članka 204., identifikacijski broj za PDV iz članka 214. tog poreznog zastupnika zajedno s njegovim punim imenom i adresom.

Članak 227.

Države članice mogu zahtijevati da porezni obveznici koji imaju poslovni nastan na njihovom području te tamo obavljaju isporuku robe ili usluga navedu identifikacijskih broj za PDV iz članka 214. kupca u slučajevima koji nisu navedeni u točki 4. članka 226.

Članak 228.

Države članice na čijem području je isporučena roba ili usluge mogu dopustiti da se neki porezni podaci ispuste iz dokumenata ili poruka koje se u skladu s člankom 219. tretiraju kao računi.

Članak 229.

Države članice ne zahtijevaju da računi budu potpisani.

Članak 230.

Iznosi koji su iskazani na računu mogu biti izraženi u bilo kojoj valuti pod uvjetom da iznos PDV-a koji je potrebno platiti bude izražen u nacionalnoj valuti države članice u kojoj je isporučena roba ili usluga, uz upotrebu konverzijskih mehanizama iz članka 91.

Članak 231.

Za potrebe nadzora, države članice mogu zahtijevati da se računi za robu ili uslugu koja je isporučena na njihovom području i računi koje prime porezni obveznici na njihovom području prevedu na njihove nacionalne jezike.

Odjeljak 5.

Slanje računa elektroničkim putem

Članak 232.

Računi koji se izdaju u skladu s Odjeljkom 2. mogu se slati na papiru ili ih je, uz pristanak primatelja, moguće slati ili staviti na raspolaganje u elektroničkom obliku.

Članak 233.

1.   Države članice prihvaćaju račune koji se šalju ili stavljaju na raspolaganje u elektroničkom obliku, pod uvjetom da su autentičnost izvora i cjelovitost njihova sadržaja zajamčeni jednom od sljedećih metoda:

(a)

pomoću naprednog elektroničkog potpisa, u smislu točke 2. članka 2. Direktive 1999/93/EZ Europskoga parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 1999. o okviru Zajednice za elektronički potpis (12);

(b)

pomoću elektroničke razmjene podataka (EDI, engl. electronic data interchange), kako je definirano člankom 2. Preporuke Komisije 1994/820/EZ od 19. listopada 1994. o pravnim aspektima elektroničke razmjene podataka (13), ako sporazum koji se odnosi na razmjenu omogućuje korištenje postupaka koji jamče autentičnost izvora i cjelovitost podataka.

Međutim, računi se mogu slati ili staviti na raspolaganje i drugim elektroničkim sredstvima, uz pristanak dotičnih država članica.

2.   Za potrebe točke (a) prvog podstavka stavka 1., države članice mogu također tražiti da se napredni elektronički potpis temelji na priznatoj potvrdi, te da je izrađen pomoću naprave za sigurnu izradu potpisa, u smislu točaka (6) i (10) članka 2. Direktive 1999/93/EZ.

3.   Za potrebe točke (b) prvog podstavka stavka 1., države članice također mogu, podložno uvjetima koje one propisuju, zahtijevati slanje dodatnog skupnog dokumenta na papiru.

Članak 234.

Države članice ne smiju propisati za porezne obveznike koji isporučuju robu ili usluge na njihovom području bilo kakve druge obveze ili formalnosti koje se odnose na slanje ili stavljanje na raspolaganje računa elektroničkim putem.

Članak 235.

Države članice mogu propisati posebne uvjete za račune koji se izdaju elektroničkim putem, s obzirom na robu ili usluge koje se isporučuju na njihovom području iz države s kojom ne postoji niti jedan pravni instrument o međusobnoj pomoći, čije bi područje uporabe bilo slično području uporabe instrumenta iz Direktive 76/308/EEZ i Uredbe (EZ) br. 1798/2003.

Članak 236.

Ako se istome primatelju u jednoj pošiljci elektroničkim putem šalje više računa, podaci koji su zajednički za sve pojedinačne račune mogu biti spomenuti samo jednom, ako su za svaki račun sve informacije dostupne.

Članak 237.

Komisija mora najkasnije 31. prosinca 2008. predstaviti, izvješće te po potrebi prijedlog kojim se izmjenjuju i dopunjuju uvjeti primjenjivi za izdavanje računa elektroničkim putem, kako bi se uzeo u obzir budući tehnološki razvoj u tom području.

Odjeljak 6.

Mjere za pojednostavljenje

Članak 238.

1.   Nakon savjetovanja s Odborom za porez na dodanu vrijednost, u skladu s uvjetima koje mogu propisati, države članice mogu odrediti da u sljedećim slučajevima nije potrebno navesti u računu za isporuku robe ili usluga na njihovom području neke od informacija koje se zahtijevaju prema člancima 226. i 230., te poštujući mogućnosti koje koriste države članice prema člancima 227., 228. i 231.:

(a)

ako iznos na računu nije značajan;

(b)

ako je zbog poslovne ili upravne prakse u određenom poslovnom sektoru ili zbog tehničkih uvjeta u kojima se izdaju računi otežana usklađenost s obvezama iz članaka 226. i 230.

2.   U svakom slučaju, računi moraju sadržavati sljedeće informacije:

(a)

datum izdavanja računa;

(b)

identifikacija poreznog obveznika;

(c)

identifikacija vrste robe ili usluga koje se isporučuju;

(d)

iznos PDV-a koji treba platiti ili podaci potrebni za njegov izračun.

3.   Pojednostavljena odredba koje je navedeno u stavku 1. ne smije se primjenjivati na transakcije navedene u člancima 20., 21., 22., 33., 36., 138. i 141.

Članak 239.

U slučajevima kada države članice koriste mogućnost iz točke (b) prvog podstavka članka 272. stavka 1., da se ne dodjeljuje identifikacijski broj za porez na dodanu vrijednost poreznim obveznicima koji ne obavljaju bilo koje transakcije navedene u člancima 20., 21., 22., 33., 36., 138. i 141., te ako dobavljaču ili kupcu nije dodijeljen identifikacijski broj te vrste, umjesto njega na računu se navodi drugi broj koji se naziva porezni pozivni broj, kako ga definira predmetna država članica.

Članak 240.

Ako je poreznom obvezniku dodijeljen identifikacijski broj za porez na dodanu vrijednost, države članice koje koriste mogućnost iz točke (b) prvog podstavka članka 272. stavka 1. mogu također tražiti da se na računu iskazuje sljedeće:

(1)

s obzirom na isporuku usluga, kako je navedeno u člancima 44., 47., 50., 53., 54. i 55., te isporuku robe, kako je navedeno u člancima 138. i 141., identifikacijski broj za porez na dodanu vrijednost i porezni pozivni broj dobavljača;

(2)

s obzirom na ostale isporuke robe ili usluga, samo porezni pozivni broj dobavljača ili samo identifikacijski broj za porez na dodanu vrijednost.

POGLAVLJE 4.

Knjigovodstvo

Odjeljak 1.

Definicije

Članak 241.

Za potrebe ovog poglavlja, „pohrana računa elektroničkim sredstvima” znači pohrana podataka korištenjem elektroničke opreme za obradu (uključujući digitalnu kompresiju) i pohrana, te upotrebom žice, radijskih, optičkih ili drugih elektromagnetskih sredstava.

Odjeljak 2.

Opće obveze

Članak 242.

Svaki porezni obveznik mora dovoljno detaljno voditi knjige kako bi se mogao primijeniti PDV, te kako bi njegovu primjenu mogla provjeriti porezna nadležna tijela.

Članak 243.

1.   Svaki porezni obveznik mora voditi evidenciju robe koju je sam otpremio ili prevezao, ili koja je otpremljena ili prevezena za njegov račun, na odredište izvan područja države članice polaska, no unutar Zajednice, u svrhu transakcija u obliku radova na toj robi ili njezine privremene uporabe, kako je navedeno u točkama (f), (g) i (h) članka 17. stavka 2.

2.   Svaki porezni obveznik mora dovoljno detaljno voditi knjige kako bi omogućio identifikaciju robe koju mu je iz druge države članice otpremio porezni obveznik, identificiran u svrhu PDV-a u toj drugoj državi članici, ili druga osoba za račun tog poreznog obveznika, te koja se koristi za usluge koje se sastoje od vrednovanja te robe ili radova na toj robi, kako je navedeno u točki (c) članka 52.

Odjeljak 3.