02012R0650 — HR — 05.07.2012 — 000.009

---

Ovaj je tekst namijenjen isključivo dokumentiranju i nema pravni učinak. Institucije Unije nisu odgovorne za njegov sadržaj. Vjerodostojne inačice relevantnih akata, uključujući njihove preambule, one su koje su objavljene u Službenom listu Europske unije i dostupne u EUR-Lexu. Tim službenim tekstovima može se izravno pristupiti putem poveznica sadržanih u ovom dokumentu.

►B	UREDBA (EU) br. 650/2012 EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA od 4. srpnja 2012. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju ( L 201 27.7.2012, 107)

Koju je ispravio:

►C1	,  L 243, 23.9.2019,  9 (650/2012)

---

▼B

UREDBA (EU) br. 650/2012 EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA

od 4. srpnja 2012.

o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju

POGLAVLJE I.

PODRUČJE PRIMJENE I DEFINICIJE

Članak 1.

Područje primjene

1.  Ova Uredba primjenjuje se na nasljeđivanje zbog smrti. Ne primjenjuje na porezne, carinske ili upravne stvari.

2.  Sljedeće je isključeno iz područja primjene ove Uredbe:

Članak 2.

Nadležnost u nasljednim stvarima u državama članicama

Ova Uredba ne utječe na nadležnost tijela država članica za rješavanje o nasljednim stvarima.

Članak 3.

Definicije

1.  U smislu ove Uredbe:

2.  Za potrebe ove Uredbe, pojam „sud” znači sva pravosudna tijela i sva ostala tijela i pravni stručnjaci s nadležnošću u nasljednim stvarima koji izvršavaju pravosudne funkcije ili postupaju u skladu s prenesenim ovlastima od strane pravosudnog tijela ili postupaju pod nadzorom pravosudnog tijela, uz uvjet da takva druga tijela i pravni stručnjaci jamče nepristranost i pravo svih stranaka na saslušanje i pod uvjetom da njihove odluke po pravu države članice u kojoj djeluju:

Države članice će Komisiju obavijestiti o drugim tijelima i pravnim stručnjacima iz prvog podstavka u skladu s člankom 79.

POGLAVLJE II.

NADLEŽNOST

Članak 4.

Opća nadležnost

Sudovi države članice u kojoj je umrli imao svoje uobičajeno boravište u trenutku smrti imaju nadležnost odlučivati o nasljeđivanju u cijelosti.

Članak 5.

Sporazum o izboru suda

▼C1

1.  Ako je pravo koje je umrli izabrao za uređenje svojeg nasljeđivanja u skladu s člankom 22. pravo države članice, stranke na koje se to odnosi mogu se sporazumjeti da sud ili sudovi te države članice imaju isključivu nadležnost odlučivati o svim pitanjima vezanim za nasljeđivanje.

▼B

2.  Takav sporazum o izboru suda mora biti u pisanom obliku i datiraju ga i potpisuju stranke na koje se to odnosi. Svako priopćenje elektroničkim sredstvima koja osiguravaju trajni zapis sporazuma smatra se jednakovrijednim pisanom obliku.

Članak 6.

Odbijanje nadležnosti u slučaju izbora prava

Ako je pravo koje je umrli izabrao za uređenje svojeg nasljeđivanja u skladu s člankom 22. pravo države članice, sud pred kojim je pokrenut postupak u skladu s člankom 4. ili člankom 10.:

Članak 7.

Nadležnost u slučaju izbora prava

Sudovi države članice čije je pravo izabrao umrli u skladu s člankom 22. imaju nadležnost odlučivati o nasljeđivanju:

Članak 8.

Obustava postupka pokrenutog po službenoj dužnosti u slučaju izbora prava

Sud koji je pokrenuo postupak o nasljeđivanju po službenoj dužnosti po članku 4. ili članku 10. obustavit će postupak ako su se stranke u postupku sporazumjele da će se o nasljeđivanju nagoditi mirnim putem izvan suda u državi članici čije je pravo izabrao umrli prema članku 22.

Članak 9.

Nadležnost na temelju upuštanja u postupak

1.  Ako se tijekom postupka pred sudom države članice koja izvršava nadležnost prema članku 7. utvrdi da nisu sve stranke u tom postupku bile stranke sporazuma o izboru suda, sud nastavlja izvršavati nadležnost ako se stranke u postupku koje nisu bile stranke sporazuma upuste u postupak bez osporavanja nadležnosti suda.

2.  Ako nadležnost suda navedenu u stavku 1. osporavaju stranke u postupku koje nisu bile stranke sporazuma, sud odbija nadležnost.

U tom slučaju, nadležnost za odlučivanje o nasljeđivanju je na sudovima koji imaju nadležnost prema članku 4. ili članku 10.

Članak 10.

Supsidijarna nadležnost

1.  Ako se uobičajeno boravište umrlog u trenutku smrti ne nalazi u državi članici, sudovi države članice u kojoj se nalazi imovina ostavine svejedno imaju nadležnost odlučivati o nasljeđivanju u cijelosti:

2.  Ako nijedan sud u državi članici nema nadležnost prema stavku 1., sudovi države članice u kojoj se nalazi imovina ostavine svejedno imaju nadležnost odlučivati o toj imovini.

Članak 11.

Forum necessitatis

Ako nijedan sud države članice u skladu s drugim odredbama ove Uredbe nije nadležan, sudovi države članice, u iznimnim slučajevima, mogu odlučivati o nasljeđivanju ako u trećoj državi s kojom je slučaj usko povezan postupak nije moguće pokrenuti ili provesti u razumnim okvirima ili postupak u trećoj državi nije moguć.

Slučaj mora u dovoljnoj mjeri biti povezan s državom članicom suda pred kojim je pokrenut postupak.

Članak 12.

Ograničenje postupka

1.  Ako se ostavina umrlog sastoji od imovine smještene u trećoj državi, sud koji treba odlučiti o nasljeđivanju može, na zahtjev jedne od stranaka, odlučiti da neće odlučiti o nekom dijelu te imovine ako se može očekivati da njegova odluka u pogledu tog dijela imovine neće biti priznata i, prema potrebi, proglašena izvršivom u toj trećoj državi.

2.  Stavak 1. ne utječe na pravo stranaka da ograniče opseg postupka po pravu države članice suda pred kojim je postupak pokrenut.

Članak 13.

Prihvat ili odricanje od nasljedstva, legata ili nužnog dijela

Osim suda koji ima nadležnost odlučivati o nasljeđivanju prema ovoj Uredbi, sudovi države članice uobičajenog boravišta bilo koje osobe koja, po pravu mjerodavnom za nasljeđivanje smije pred sudom dati izjavu o prihvatu ili odricanju od nasljedstva, legata ili nužnog dijela, ili izjavu kojom se želi ograničiti odgovornost dotične osobe za obveze iz nasljedstva, imaju nadležnost primati takve izjave ako se po pravu te države članice takve izjave smiju davati pred sudom.

Članak 14.

Pokretanje postupka pred sudom

U smislu ovog poglavlja smatra se da je postupak pokrenut:

Članak 15.

Ispitivanje nadležnosti

Kad se pred sudom države članice pokrene postupak o nasljednoj stvari za koji taj sud u skladu s ovom Uredbom nije nadležan, sud se po službenoj dužnosti proglašava nenadležnim.

Članak 16.

Ispitivanje dopustivosti

1.  Kad se tuženik s uobičajenim boravištem u državi koja nije država članica, a u kojoj je pokrenut postupak ne upusti u postupak pred sudom, nadležni sud zastaje s postupkom sve dok se ne dokaže da je tuženiku pravodobno dostavljeno pismeno o pokretanju postupka, ili jednakovrijedno pismeno, tako da je mogao pripremiti svoju obranu ili da su u tom smislu poduzete sve potrebne mjere.

2.  Primjenjuju se odredbe članka 19. Uredbe (EZ) br. 1393/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 13. studenoga 2007. o dostavi u državama članicama sudskih i izvansudskih pismena u građanskim ili trgovačkim stvarima (dostava pismena) ( 1 ), umjesto odredaba stavka 1. ovog članka, ako pismeno o pokretanju postupka ili jednakovrijedno pismeno mora biti poslano iz jedne države članice u drugu, u skladu s odredbama te Uredbe.

3.  Ako se mora dostaviti pismeno o pokretanju postupka ili jednakovrijedno pismeno u inozemstvu, a nisu primjenljive odredbe Uredbe (EZ) br. 1393/2007, primjenjuje se članak 15. Haške konvencije od 15. studenoga 1965. o dostavi u inozemstvo sudskih i izvansudskih pismena u građanskim i trgovačkim stvarima.

Članak 17.

Litispendencija

1.  Ako se pred sudovima različitih država članica vode postupci o istom predmetu u kojima sudjeluju iste stranke, svi sudovi osim onog pred kojim je prvo započet postupak zastaju sa postupcima, po službenoj dužnosti, sve dok se ne utvrdi nadležnost suda koji je prvi započeo postupak.

2.  Nakon što se utvrdi nadležnost suda koji je prvi započeo postupak, svi ostali sudovi proglašavaju se nenadležnima u korist tog suda.

Članak 18.

Povezani predmeti

1.  Ako se pred sudovima različitih država članica vode povezani postupci, s postupkom mogu zastati svi sudovi osim onog pred kojim je započet prvi postupak.

2.  Ako je riječ o prvostupanjskim postupcima, svi sudovi osim suda pred kojim je pokrenut prvi postupak mogu, na zahtjev jedne od stranaka, izjaviti da nisu nadležni ako sud pred kojim je pokrenut prvi postupak ima nadležnost nad stvarima o kojima je riječ i ako njegovo pravo omogućava spajanje postupaka.

3.  Za potrebe ovog članka, postupci se smatraju povezanima ako među njima postoji toliko bliska veza da postoji interes da se odvijaju zajedno i da bude donesena jedna odluka, kako bi se izbjegla opasnost donošenja nepomirljivih odluka zbog vođenja odvojenih postupaka.

Članak 19.

Privremene i zaštitne mjere

Pred sudovima države članice može se uložiti zahtjev za određivanje takvih privremenih i zaštitnih mjera koje su predviđene u pravu te države čak i u slučaju u kojemu su, sukladno odredbama ove Uredbe, za donošenje odluke o meritumu predmeta nadležni sudovi druge države članice.

POGLAVLJE III.

MJERODAVNO PRAVO

Članak 20.

Opća primjena

Svako pravo na koje upućuje ova Uredba primjenjuje se bez obzira na to je li to pravo države članice.

Članak 21.

Opće pravilo

1.  Osim ako je drukčije predviđeno ovom Uredbom, pravo mjerodavno za nasljeđivanje u cijelosti pravo je države u kojoj je umrli imao svoje uobičajeno boravište u trenutku smrti.

2.  Ako je, kao izuzetak, jasno iz svih okolnosti slučaja da je u trenutku smrti umrli bio očigledno bliže povezan s državom koja nije država čije bi pravo bilo mjerodavno po stavku 1., pravo mjerodavno za nasljeđivanje je pravo te druge države.

Članak 22.

Izbor prava

1.  Osoba može za pravo koje će urediti u cijelost njezino nasljeđivanje izabrati pravo države čiji je državljanin u trenutku izbora ili u trenutku smrti.

Osoba s više državljanstava može izabrati pravo bilo koje od tih država čijih je ona državljanin u trenutku izbora ili u trenutku smrti.

2.  Izbor prava se vrši izričito u izjavi u obliku raspolaganja imovinom zbog smrti ili slijedi iz odredaba takvog raspolaganja.

3.  Materijalnu valjanost čina kojim je izabrano pravo uređuje izabrano pravo.

4.  Svaka promjena ili opoziv izbora prava moraju ispunjavati zahtjeve u pogledu oblika promjene ili opoziva raspolaganja imovinom zbog smrti.

Članak 23.

Područje primjene mjerodavnog prava

1.  Pravo određeno prema članku 21. ili članku 22. uređuje nasljeđivanje u cijelosti.

2.  To pravo posebno uređuje:

Članak 24.

Raspolaganja imovinom zbog smrti, osim ugovora o nasljeđivanju

1.  Raspolaganje imovinom zbog smrti, osim ugovora o nasljeđivanju, uređuje, u pogledu njegove dopustivosti i materijalne valjanosti, pravo koje bi po ovoj Uredbi bilo mjerodavno za nasljeđivanje osobe koja je raspolagala da je ona umrla na dan kada je raspolaganje učinjeno.

2.  Neovisno o stavku 1., osoba može za pravo koje će urediti njezino raspolaganje imovinom zbog smrti, u pogledu njegove dopustivosti i materijalne valjanosti, izabrati pravo koje je ta osoba mogla izabrati u skladu s člankom 22. pod ondje navedenim uvjetima.

3.  Stavak 2. se primjenjuje, ako je prikladno, na promjenu ili opoziv raspolaganja imovinom zbog smrti koje nije ugovor o nasljeđivanju. U slučaju izbora prava u skladu sa stavkom 2., promjenu ili opoziv uređuje izabrano pravo.

Članak 25.

Ugovori o nasljeđivanju

1.  Ugovor o nasljeđivanju u odnosu na nasljeđivanje jedne osobe u pogledu njegove dopustivosti, materijalne valjanosti i obvezujućih učinaka na stranke, uključujući uvjete za njegov raskid, uređuje pravo koje bi po ovoj Uredbi bilo mjerodavno za nasljeđivanje te osobe da je ona umrla na dan kada je ugovor sklopljen.

2.  Ugovor o nasljeđivanju u odnosu na nasljeđivanje nekoliko osoba dopustiv je samo ako je dopustiv po svim pravima koja bi po ovoj Uredbi uređivala nasljeđivanje svih uključenih osoba da su one umrle na dan kada su ugovori sklopljeni.

Ugovor o nasljeđivanju koji je dopustiv po prvom podstavku uređuje, u pogledu njegove materijalne valjanosti i obvezujućih učinaka na stranke, uključujući uvjete za njegov raskid, ono pravo navedeno u prvom podstavku s kojim ugovor ima najbližu vezu.

3.  Neovisno o stavcima 1. i 2., stranke mogu za pravo koje će uređivati njihov ugovor o nasljeđivanju, u pogledu njegove dopustivosti, materijalne valjanosti i obvezujućih učinaka na stranke, uključujući uvjete za njegov raskid, izabrati pravo koje je osoba ili jedna od osoba čija je ostavina uključena mogla izabrati u skladu s člankom 22. pod ondje navedenim uvjetima.

Članak 26.

Materijalna valjanost raspolaganja imovinom zbog smrti

1.  Za potrebe članaka 24. i 25., sljedeći se elementi odnose na materijalnu valjanost:

2.  Ako osoba ima sposobnost raspolagati imovinom zbog smrti po pravu mjerodavnom u skladu s člankom 24. ili člankom 25., naknadna promjena mjerodavnog prava ne utječe na njegovu sposobnost promjene ili opoziva takvog raspolaganja.

Članak 27.

Formalna valjanost pisanih raspolaganja imovinom zbog smrti

1.  Pisano raspolaganje imovinom zbog smrti valjano je u pogledu oblika ako je njegov oblik u skladu s pravom:

Utvrđivanje pitanja jesu li oporučitelj ili bilo koja osoba na čije se nasljeđivanje odnosi ugovor o nasljeđivanju imali svoj domicil u određenoj državi uređuje pravo te države.

2.  Stavak 1. također se primjenjuje na raspolaganja imovinom zbog smrti koja mijenjaju ili opozivaju ranije raspolaganje. Promjena ili opoziv također su valjani u pogledu oblika ako su u skladu s bilo kojim od prava po kojem je prema stavku 1. raspolaganje imovinom zbog smrti koje je promijenjeno ili opozvano bilo valjano.

3.  Za potrebe ovog članka, svaka pravna odredba koja ograničava dopuštene oblike raspolaganja imovinom zbog smrti s obzirom na starost, državljanstvo ili druga osobna svojstva oporučitelja ili osoba na čije se nasljeđivanje odnosi ugovor o nasljeđivanju smatra se odredbom o obliku. Isto se pravilo primjenjuje na svojstva koja moraju imati bilo koji svjedoci nužni za valjanost raspolaganja imovinom zbog smrti.

Članak 28.

Valjanost oblika izjave o prihvatu ili odricanju

Izjava o prihvatu ili odricanju od nasljedstva, legata ili nužnog dijela ili izjava kojom se želi ograničiti odgovornost osobe koja daje izjavu, valjana je u pogledu oblika ako ispunjava zahtjeve:

Članak 29.

Posebna pravila o imenovanju i ovlastima upravitelja ostavinom u određenim situacijama

1.  Ako je imenovanje upravitelja obvezno ili obvezno na temelju zahtjeva po pravu države članice čiji su sudovi nadležni odlučivati o nasljeđivanju u skladu s ovom Uredbom a pravo mjerodavno za nasljeđivanje je strano pravo, sudovi te države članice mogu, kada se pred njima pokrene postupak, imenovati jednog ili više upravitelja ostavinom prema svojem pravu, pod uvjetima određenim u ovom članku.

Upravitelj ili upravitelji imenovani u skladu s ovim stavkom su osoba ili osobe koje imaju pravo izvršiti oporuku umrlog i/ili upravljati ostavinom po pravu mjerodavnom za nasljeđivanje. Ako to pravo ne predviđa upravljanje ostavinom od strane osobe koja nije korisnik, sudovi države članice u kojoj se treba imenovati upravitelj mogu imenovati treću osobu kao upravitelja po svojem pravu ako tako zahtijeva to pravo i postoji ozbiljan sukob interesa između korisnika ili korisnika i vjerovnika ili drugih osoba koje su jamčile za dugove umrlog, nesporazum među korisnicima o upravljanju ostavinom ili složena ostavina za upravljati zbog vrste imovine.

Upravitelj ili upravitelji imenovani u skladu s ovim stavkom jedine su osobe koje imaju pravo izvršavati ovlasti navedene u stavku 2. ili 3.

2.  Osoba ili osobe imenovane kao upravitelji u skladu sa stavkom 1. izvršavaju ovlasti upravljanja ostavinom koje smiju izvršavati po pravu mjerodavnom za nasljeđivanje. Sud koji imenuje smije u svojoj odluci odrediti posebne uvjete za izvršavanje takvih ovlasti u skladu s pravom mjerodavnim za nasljeđivanje.

Ako pravo mjerodavno za nasljeđivanje ne predviđa dovoljne ovlasti za očuvanje imovine ostavine ili zaštitu prava vjerovnika ili drugih osoba koje su jamčile za dugove umrlog, sud koji imenuje smije dopustiti upraviteljima izvršavanje dodatnih ovlasti predviđenih u tu svrhu njegovim pravom i smije u svojoj odluci odrediti posebne uvjete za izvršavanje takvih ovlasti u skladu s tim pravom.

Međutim, prilikom izvršavanja takvih dodatnih ovlasti upravitelji poštuju pravo mjerodavno za nasljeđivanje u pogledu prijenosa vlasništva na imovini za nasljeđivanje, odgovornosti za dugove iz nasljedstva, prava korisnika, uključujući, prema potrebi, prava na prihvat ili odricanje od nasljedstva i, prema potrebi, ovlasti izvršitelja oporuke umrlog.

3.  Neovisno o stavku 2., sud koji imenuje jednog ili više upravitelja u skladu sa stavkom 1. smije, kao izuzetak, ako je pravo mjerodavno za nasljeđivanje pravo treće države, odlučiti dodijeliti tim upraviteljima sve ovlasti upravljanja predviđene pravom države članice u kojima su imenovani.

Međutim, prilikom izvršavanja takvih ovlasti upravitelji posebno poštuju utvrđivanje korisnika i njihovih nasljednih prava, uključujući njihova prava na nužni dio ili zahtjev prema ostavini ili nasljednicima po pravu mjerodavnom za nasljeđivanje.

Članak 30.

Posebna pravila o ograničenjima koja se odnose ili utječu na nasljeđivanje određene imovine

Ako pravo države u kojoj se nalaze određena nepokretna imovina, određena poduzeća ili druge posebne kategorije imovine ima posebna pravila koja zbog ekonomskih, obiteljskih ili socijalnih razloga nameću ograničenja koja se odnose ili utječu na nasljeđivanje te imovine, ta se posebna pravila primjenjuju na nasljeđivanje u toj mjeri u kojoj su po pravu te države primjenjiva neovisno o pravu mjerodavnom za nasljeđivanje.

Članak 31.

Prilagodba stvarnih prava

Ako se osoba poziva na stvarno pravo koje ima po pravu mjerodavnom za nasljeđivanje, a pravo države članice u kojoj se poziva na pravo ne poznaje dotično stvarno pravo, to pravo se, ako je to potrebno i u mogućoj mjeri, prilagođava najsličnijem stvarnom pravu po pravu te države, uzimajući u obzir ciljeve i interese koje ostvaruje određeno stvarno pravo i učinke koji su s njim povezani.

Članak 32.

Komorijenti

Ako dvije ili više osoba čije nasljeđivanje uređuju različita prava umru u okolnostima u kojima nije sigurno kojim redoslijedom su nastupile njihove smrti te ako ta prava drukčije propisuju za takvu situaciju ili uopće o tome nemaju odredbi, nijedna od umrlih osoba nema bilo koja prava na nasljedstvo druge ili drugih osoba.

Članak 33.

Ošasna ostavina

U onoj mjeri u kojoj po pravu mjerodavnom za nasljeđivanje prema ovoj Uredbi nema nasljednika ili legatara za bilo koju imovinu kojom se raspolaže zbog smrti i nijedna fizička osoba nije zakonski nasljednik, primjena tako utvrđenog prava ne sprečava pravo države članice ili subjekta kojeg za tu svrhu odredi ta država članica u stjecanju po vlastitom pravu imovine ostavine koja se nalazi na njezinom državnom području, pod uvjetom da vjerovnici imaju pravo tražiti ispunjenje svojih tražbina iz imovine cijele ostavine.

Članak 34.

Upućivanje na daljnje pravo ili uzvrat

1.  Primjena prava bilo koje treće države određene ovom Uredbom znači primjenu pravnih pravila na snazi u toj državi, uključujući njezina pravila međunarodnog privatnog prava, u toj mjeri u kojoj ta pravila dalje upućuju:

2.  Upućivanje na daljnje pravo ili uzvrat ne primjenjuju se u odnosu na prava navedena u članku 21. stavku 2., članku 22., članku 27., članku 28. točki (b) i članku 30.

Članak 35.

Javni poredak (ordre public)

Primjena odredbe prava bilo koje države određene ovom Uredbom može se odbiti samo ako je takva primjena očigledno nespojiva s javnim poretkom (ordre public) države suda.

Članak 36.

Države s više od jednog pravnog sustava – teritorijalni sukob zakona

1.  Ako je pravo određeno po ovoj Uredbi pravo države koja se sastoji od nekoliko teritorijalnih jedinica od kojih svaka ima svoja pravna pravila u pogledu nasljeđivanja, unutarnja kolizijska pravila te države određuju onu teritorijalnu jedinicu čija pravna pravila treba primijeniti.

2.  U nedostatku takvih unutarnjih kolizijskih pravila:

3.  Neovisno o stavku 2., svako upućivanje na pravo države navedeno u stavku 1., za potrebe određivanja mjerodavnog prava u skladu s člankom 27., u nedostatku unutarnjih kolizijskih pravila u toj državi, znači upućivanje na pravo teritorijalne jedinice s kojom su oporučitelj ili osobe na čije se nasljeđivanje odnosi ugovor o nasljeđivanju imale najbližu vezu.

Članak 37.

Države s više od jednog pravnog sustava – sukob zakona između osoba

U odnosu na državu koja ima dva ili više pravnih sustava ili skupa pravila primjenljivih na različite kategorije osoba u pogledu nasljeđivanja, svako upućivanje na pravo te države znači upućivanje na pravni sustav ili skup pravila određene pravilima na snazi u toj državi. U nedostatku takvih pravila primjenjuju se pravni sustav ili skup pravila s kojima je umrli ima najbližu vezu.

Članak 38.

Neprimjena ove Uredbe na unutarnji sukob zakona

Od države članice koja se sastoji od nekoliko teritorijalnih jedinica od kojih svaka ima svoja pravna pravila u pogledu nasljeđivanja ne zahtijeva se primjena ove Uredbe na sukob zakona do kojeg dolazi samo između tih jedinica.

POGLAVLJE IV.

PRIZNAVANJE, IZVRŠIVOST I IZVRŠENJE ODLUKA

Članak 39.

Priznavanje

1.  Odluka donesena u nekoj državi članici priznaje se u drugoj državi članici bez potrebe za bilo kakvim posebnim postupkom.

2.  Svaka zainteresirana strana koja kao glavni predmet spora postavlja pitanje priznavanja odluke može, u skladu s postupkom predviđenim u člancima 45. do 58., zahtijevati priznanje te odluke.

3.  Ako ishod postupka pred sudom države članice ovisi o odluci o priznavanju koja se donosi kao odluka o prethodnom pitanju, taj sud ima nadležnost za odlučivanje o tome pitanju.

Članak 40.

Razlozi za nepriznavanje

Odluka se ne priznaje:

Članak 41.

Zabrana preispitivanja merituma stvari

Odluka donesena u državi članici ni pod kojim se uvjetima ne smije preispitivati s obzirom na njezin sadržaj.

Članak 42.

Zastajanje s postupkom priznavanja

Sud države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje odluke donesene u drugoj državi članici može zastati s postupkom ako je u državi članici podrijetla protiv odluke uložen redovni pravni lijek.

Članak 43.

Izvršivost

Odluke donesene u državi članici i izvršive u toj državi izvršive su u drugoj državi članici ako su na zahtjev bilo koje zainteresirane strane tamo proglašene izvršivima u skladu s postupkom predviđenim u člancima 45. do 58.

Članak 44.

Utvrđivanje domicila

Radi utvrđivanja ima li stranka za potrebe postupka predviđenog u člancima 45. do 58. domicil u državi članici izvršenja, sud pred kojim je pokrenut postupak primjenjuje unutarnje pravo te države članice.

Članak 45.

Mjesna nadležnost sudova

1.  Zahtjev za proglašenjem izvršivosti podnosi se sudu ili nadležnom tijelu države članice izvršenja o kojima je ta država članica obavijestila Komisiju u skladu s člankom 78.

2.  Mjesna nadležnost utvrđuje se prema mjestu domicila stranke prema kojoj se zahtijeva izvršenje ili prema mjestu izvršenja.

Članak 46.

Postupak

1.  Postupak podnošenja zahtjeva uređuje pravo države članice u kojoj se zahtijeva izvršenje.

2.  Podnositelj zahtjeva ne mora imati poštansku adresu ili opunomoćenog zastupnika u državi članici izvršenja.

3.  Zahtjevu se prilažu sljedeće isprave:

Članak 47.

Nepodnošenje ovjere

1.  Ako ovjera iz članka 46. stavka 3. točke (b) nije podnesena, nadležni sud ili nadležno tijelo može odrediti rok za njezino podnošenje ili prihvatiti jednakovrijedno pismeno ili, ako smatra da ima dovoljno informacija, može osloboditi stranku od njezina podnošenja.

2.  Ako sud ili nadležno tijelo to zatraži, prilaže se prijevod isprava. Prijevod mora učiniti osoba kvalificirana za prevođenje u jednoj od država članica.

Članak 48.

Proglašenje izvršivosti

Odluka se proglašava izvršivom odmah po zadovoljenju formalnosti iz članka 46., bez bilo kakvih provjera iz članka 40. Stranka prema kojoj se zahtijeva izvršenje odluke u toj fazi postupka nema pravo davanja bilo kakvih prigovora na zahtjev.

Članak 49.

Obavijest o odluci o zahtjevu za proglašenje izvršivosti

1.  Podnositelja zahtjeva odmah se izvješćuje o odluci o zahtjevu za proglašenje izvršivosti u skladu s postupkom propisanim pravom države članice izvršenja.

2.  Izjava o izvršivosti dostavlja se stranci prema kojoj se traži izvršenje, uz priloženu odluku, ako odluka nije već prije dostavljena stranci.

Članak 50.

Žalba na odluku o zahtjevu za proglašenje izvršivosti

1.  Obje stranke mogu uložiti pravni lijek protiv odluke o zahtjevu za izdavanje potvrde izvršivosti.

2.  Žalba se ulaže sudu čije je ime dotična država članica priopćila Komisiji u skladu s člankom 78.

3.  O pravnom se lijeku odlučuje u kontradiktornom postupku.

4.  Ako se stranka prema kojoj se zahtijeva izvršenje odluke ne pojavi pred sudom koji odlučuje o pravnom lijeku koji je uložio podnositelj zahtjeva, primjenjuje se članak 16., čak i u slučajevima u kojima stranka prema kojoj se zahtijeva izvršenje odluke nema domicil u bilo kojoj od država članica.

5.  Žalba protiv proglašenja izvršivosti ulaže se u roku 30 dana od dostave odluke. Ako stranka protiv koje se zahtijeva izvršenje nema domicil u državi članici u kojoj je proglašena izvršivost, nego u drugoj državi članici, rok za podnošenje žalbe je 60 dana i počinje teći od dana dostave toj stranci osobno ili u njezinom boravištu. Taj se rok ne može produljiti zbog udaljenosti.

Članak 51.

Postupak osporavanja odluke o žalbi

Odluka o žalbi može se osporavati samo u postupku o kojem je predmetna država članica obavijestila Komisiju u skladu s člankom 78.

Članak 52.

Odbijanje ili ukidanje odluke o proglašenju izvršivosti

Sud pred kojim je uložen pravni lijek u skladu s odredbama članka 50. ili članka 51. odbija proglašenje izvršivosti ili ga povlači samo na temelju jednog od razloga iz članka 40. Svoju odluku donosi bez odlaganja.

Članak 53.

Zastajanje s postupkom

Sud pred kojim je uložena žalba u skladu s člankom 50. ili člankom 51., na zahtjev stranke protiv koje se zahtijeva izvršenje, zastaje s postupkom ako je izvršenje odluke u državi članici podrijetla suspendirano zbog žalbe.

Članak 54.

Privremene i zaštitne mjere

1.  Kada se odluka mora priznati u skladu s ovim poglavljem, podnositelj zahtjeva može uvijek upotrijebiti privremene mjere, uključujući i zaštitne mjere, u skladu s pravom države članice izvršenja bez potrebe za proglašenjem izvršivosti u skladu s člankom 48.

2.  Proglašenje izvršivosti uključuje po samom zakonu ovlasti za zaštitne mjere.

3.  U roku propisanom za ulaganje pravnog lijeka u skladu s člankom 50. stavkom 5., protiv proglašenja izvršivosti i sve do donošenja odluke o takvome pravnome lijeku, nikakve izvršne mjere, osim zaštitnih mjera, ne mogu se poduzeti na imovini stranke protiv koje se zahtijeva izvršenje odluke.

Članak 55.

Djelomična izvršivost

1.  Kad je odlukom odlučeno o više zahtjeva, a za sve zahtjeve ne može se proglasiti izvršivost, nadležni sud ili nadležno tijelo proglašavaju izvršivost za jedan ili više zahtjeva.

2.  Podnositelj zahtjeva može zahtijevati da se proglašenje izvršivosti ograniči na dijelove odluke.

Članak 56.

Pravna pomoć

Podnositelj zahtjeva kojemu je u državi članici podrijetla odobrena puna ili djelomična besplatna pravna pomoć ili oslobođenje plaćanja troškova postupka ima pravo u postupku o proglašenju izvršivosti na najširi mogući opseg pravne pomoći ili oslobođenja troškova predviđenih pravom države članice izvršenja.

Članak 57.

Zabrana osiguranja, jamstva ili pologa

Od stranke koja u jednoj državi članici zahtijeva priznavanje, izvršivost ili izvršenje odluke donesene u drugoj državi članici ne zahtijevaju se nikakvo osiguranje, jamstvo ili polog, bez obzira na to kako se oni nazivali, zbog činjenice da je strani državljanin ili da nema domicil ili boravište u državi članici izvršenja.

Članak 58.

Zabrana taksi, pristojba ili davanja

U državi članici izvršenja u postupku proglašenja izvršivosti nije dopušteno naplaćivati bilo kakve takse, pristojbe ili davanja izračunate u odnosu na vrijednost konkretnog predmeta.

POGLAVLJE V.

JAVNE ISPRAVE I SUDSKE NAGODBE

Članak 59.

Prihvaćanje javnih isprava

1.  Javna isprava sastavljena u državi članici ima jednaku dokaznu snagu u drugoj državi članici kao što ima u državi članici podrijetla, ili najsličniji učinak, pod uvjetom da to nije očigledno protivno javnom poretku (ordre public) u dotičnoj državi članici.

Osoba koja želi koristiti javnu ispravu u drugoj državi članici može tražiti od tijela koje izdaje javnu ispravu u državi članici podrijetla ispunjavanje obrasca koji opisuje dokaznu snagu koju javna isprava ima u državi članici podrijetla uspostavljenog u skladu sa savjetodavnim postupkom navedenim u članku 81. stavku 2.

2.  Bilo kakvo osporavanje vjerodostojnosti javne isprave vrši se pred sudovima države članice podrijetla i o njemu se odlučuje po pravu te države. Osporavana javna isprava nema nikakvu dokaznu snagu u drugoj državi članici tako dugo dok je osporavanje u tijeku pred nadležnim sudom.

3.  Bilo kakvo osporavanje pravnih akata ili pravnih odnosa zabilježenih u javnoj ispravi vrši se pred sudovima koji imaju nadležnost prema ovoj Uredbi i o njemu se odlučuje po pravu mjerodavnom u skladu s poglavljem III. Osporavana javna isprava nema u pogledu osporavane stvari nikakvu dokaznu snagu u državi članici koja nije država članica podrijetla tako dugo dok je osporavanje u tijeku pred nadležnim sudom.

4.  Ako ishod postupka pred sudom države članice ovisi o odluci o prethodnom pitanju koje se odnosi na pravne akte ili pravne odnose u nasljednim stvarima zabilježene u javnoj ispravi, taj sud je nadležan za to pitanje.

Članak 60.

Izvršivost javnih isprava

1.  Javna isprava koja je izvršiva u državi članici podrijetla bit će proglašena izvršivom u drugoj državi članici na zahtjev bilo koje zainteresirane stranke u skladu s postupkom predviđenim člancima 45. do 58.

2.  Za potrebe članka 46. stavka 3. točke (b), tijelo koje sastavlja javnu ispravu na zahtjev bilo koje zainteresirane stranke izdaje ovjeru koristeći obrazac uspostavljen u skladu sa savjetodavnim postupkom navedenim u članku 81. stavku 2.

3.  Sud kojem je uložen pravni lijek iz članka 50. ili članka 51. proglašenje izvršivosti odbija ili poništava samo ako je izvršenje javne isprave u očitoj suprotnosti s javnim poretkom (ordre public) države članice izvršenja.

Članak 61.

Izvršivost sudskih nagodbi

1.  Sudske nagodbe koje su izvršive u državi članici podrijetla bit će proglašene izvršivima u drugoj državi članici na zahtjev bilo koje zainteresirane stranke u skladu s postupkom predviđenim člancima 45. do 58.

2.  Za potrebe članka 46. stavka 3. točke (b), sud koji je odobrio nagodbu ili pred kojim je ona sklopljena, na zahtjev bilo koje zainteresirane stranke, izdaje ovjeru na obrascu uspostavljenom u skladu sa savjetodavnim postupkom navedenim u članku 81. stavku 2.

3.  Sud kojem je uložen pravni lijek iz članka 50. ili članka 51. proglašenje izvršivosti odbija ili poništava samo ako je izvršenje sudske nagodbe u očitoj suprotnosti s javnim poretkom (ordre public) države članice izvršenja.

POGLAVLJE VI.

EUROPSKA POTVRDA O NASLJEĐIVANJU

Članak 62.

Uspostava Europske potvrde o nasljeđivanju

1.  Ova Uredba uspostavlja Europsku potvrdu o nasljeđivanju (dalje u tekstu: „Potvrda”) koja se izdaje za korištenje u drugoj državi članici i stvara učinke navedene u članku 69.

2.  Korištenje Potvrde nije obvezno.

3.  Potvrda ne nadomješta unutarnje isprave koje se u državama članicama koriste za slične svrhe. Međutim, jednom kada je izdana za korištenje u drugoj državi članici, Potvrda također stvara učinke navedene u članku 69. u državama članicama čija su je tijela izdala u skladu s ovim poglavljem.

Članak 63.

Svrha Potvrde

1.  Potvrdu mogu koristiti nasljednici, legatari koji imaju izravna prava u nasljedstvu i izvršitelji oporuka ili upravitelji ostavinom koji se u drugoj državi članici moraju pozvati na svoj status ili izvršavati svoja prava kao nasljednici ili legatari i/ili svoje ovlasti kao izvršitelji oporuka ili upravitelji ostavinom.

2.  Potvrda se može koristiti za dokazivanje jedne ili više sljedećih stvari:

Članak 64.

Nadležnost za izdavanje Potvrde

Potvrda se izdaje u državi članici čiji sudovi imaju nadležnost po članku 4., članku 7., članku 10. ili članku 11. Tijelo izdavanja je:

Članak 65.

Zahtjev za Potvrdu

1.  Potvrda se izdaje na zahtjev bilo koje osobe navedene u članku 63. stavku 1. (dalje u tekstu: „podnositelj zahtjeva”).

2.  Za potrebe podnošenja zahtjeva, podnositelj zahtjeva može koristiti obrazac uspostavljen u skladu sa savjetodavnim postupkom navedenim u članku 81. stavku 2.

3.  Zahtjev mora sadržavati podatke navedene u nastavku, u mjeri u kojoj su ti podaci poznati podnositelju zahtjeva i nužni tijelu izdavanja za potvrđivanje elemenata za koje podnositelj zahtjeva želi potvrdu, i moraju joj biti priložene sve relevantne isprave u izvorniku ili preslikama koje ispunjavaju uvjete za utvrđivanje njezine autentičnosti, ne dovodeći u pitanje članak 66. stavak 2.:

Članak 66.

Razmatranje zahtjeva

1.  Nakon primitka zahtjeva tijelo izdavanja provjerava podatke i izjave te isprave i druge dokaze koje je dostavio podnositelj zahtjeva. To tijelo provodi ispitivanje potrebno za tu provjeru po službenoj dužnosti ako je to predviđeno ili dopušteno njegovim pravom ili poziva podnositelja zahtjeva na pružanje bilo kakvih dodatnih podataka koje smatra potrebnima.

2.  Ako podnositelj nije podnio preslike relevantnih isprava koje zadovoljavaju uvjete nužne za utvrđivanje njihove vjerodostojnosti, tijelo izdavanja može prihvatiti ostale oblike dokaza.

3.  Ako je to predviđeno njegovim pravom i podložno uvjetima određenima u tom pravu, tijelo izdavanja može tražiti davanje izjave pod prisegom ili izjave na zapisnik.

4.  Tijelo izdavanja poduzima sve potrebne korake u obavješćivanju korisnika o zahtjevu za Potvrdu. Ono saslušava, ako je to potrebno za utvrđivanje elemenata koji se trebaju potvrditi, bilo koju uključenu osobu i bilo kojeg izvršitelja ili upravitelja i vrši javne objave radi davanje prilike drugim mogućim korisnicima za pozivanje na svoja prava.

5.  Za potrebe ovog članka, nadležno tijelo države članice dostavlja na zahtjev tijelu izdavanja druge države članice podatke iz zemljišnih knjiga, matičnih knjiga i upisnika u koji se upisuju isprave i činjenice od važnosti za nasljeđivanje ili za režim bračne stečevine ili ekvivalentni imovinski režim umrlog, ako bi to nadležno tijelo po nacionalnom pravu bilo ovlašteno dostaviti takve podatke drugom nacionalnom tijelu.

Članak 67.

Izdavanje Potvrde

1.  Tijelo izdavanja izdaje Potvrdu bez odgode u skladu s postupkom utvrđenim u ovom poglavlju kada su elementi koji se trebaju potvrditi utvrđeni po pravu mjerodavnom za nasljeđivanje ili po bilo kojem drugom pravu mjerodavnom za određene elemente. Tijelo koristi obrazac uspostavljen u skladu sa savjetodavnim postupkom navedenim u članku 81. stavku 2.

Tijelo izdavanja ne izdaje Potvrdu posebno ako:

2.  Tijelo izdavanja poduzima sve potrebne korake u obavješćivanju korisnika o izdavanju Potvrde.

Članak 68.

Sadržaj Potvrde

Potvrda mora sadržavati sljedeće podatke, u mjeri potrebnoj za svrhu za koje se izdaje:

Članak 69.

Učinci Potvrde

1.  Potvrda proizvodi svoje učinke u svim državama članicama a da nije potreban poseban postupak.

2.  Za Potvrdu se predmnijeva da točno dokazuje elemente koji su utvrđeni po pravu mjerodavnom za nasljeđivanje ili po bilo kojem drugom pravu mjerodavnom za određene elemente. Za osobu koja je u Potvrdi navedena kao nasljednik, legatar, izvršitelj oporuke ili upravitelj ostavinom predmnijeva se da ima status naveden u Potvrdi i/ili prava ili ovlasti navedene u Potvrdi, bez ikakvih uvjeta i/ili ograničenja vezanih za ta prava ili ovlasti, osim onih navedenih u Potvrdi.

3.  Za svaku osobu koja postupajući na temelju podataka potvrđenih u Potvrdi izvrši plaćanja ili prenese imovinu osobi navedenoj u Potvrdi kao ovlaštenoj za prihvat plaćanja ili imovine smatra se da je izvršila transakciju s osobom ovlaštenom za prihvat plaćanja ili imovine, osim ako zna da sadržaj Potvrde nije istinit ili nije svjesna takve neistinitosti zbog krajnje nepažnje.

4.  Ako osoba navedena u Potvrdi kao ovlaštena za raspolaganje imovinom za nasljeđivanje raspolaže tom imovinom u korist druge osobe, za tu drugu osobu se smatra, ako postupa na temelju podataka potvrđenih u Potvrdi, da je izvršila transakciju s osobom ovlaštenom za raspolaganje dotičnom imovinom, osim ako zna da sadržaj Potvrde nije istinit ili je nesvjesna te neistinitosti zbog krajnje nepažnje.

5.  Potvrda je valjana isprava za upisivanje imovine za nasljeđivanje u relevantnom upisniku države članice, ne dovodeći u pitanje članak 1. stavak 2. točke (k) i (l).

Članak 70.

Ovjereni preslici Potvrde

1.  Izvornik Potvrde zadržava tijelo izdavanja i izdaje jednu ili više ovjerenih preslika podnositelju zahtjeva i svakoj osobi koja dokaže pravni interes.

2.  Tijelo izdavanja za potrebe članaka 71. stavka 3. i članka 73. stavka 2. vodi popis osoba kojima su izdani ovjereni preslici u skladu sa stavkom 1.

3.  Izdane ovjerene preslike vrijede u ograničenom razdoblju od šest mjeseci, što se naznačuje u ovjerenom presliku navođenjem datuma isteka. U iznimnim i opravdanim slučajevima, tijelo izdavanja može iznimno odrediti dulje razdoblje važenja. Kada to razdoblje istekne, svaka osoba koja posjeduje ovjereni preslik mora, kako bi mogla koristiti Potvrdu za svrhe navedene u članku 63., zatražiti produljenje razdoblja važenja ovjerenog preslika ili zatražiti novi ovjereni preslik od tijela izdavanja.

Članak 71.

Ispravak, izmjena ili opoziv Potvrde

1.  Tijelo izdavanja na zahtjev bilo koje osobe koja dokaže pravni interes ili po službenoj dužnosti ispravlja Potvrdu u slučaju administrativne pogreške.

2.  Tijelo izdavanja na zahtjev bilo koje osobe koja dokaže pravni interes ili, ako je to moguće po nacionalnom pravu, po službenoj dužnosti, mijenja ili opoziva Potvrdu ako je utvrđeno da Potvrda ili pojedini elementi u njoj nisu točni.

3.  Tijelo izdavanja bez odgode obavješćuje sve osobe kojima su izdani ovjereni preslici Potvrde u skladu s člankom 70. stavkom 1. o bilo kojem ispravku, izmjeni ili opozivu Potvrde.

Članak 72.

Pravni lijekovi

1.  Odluke koje donese tijelo izdavanja u skladu s člankom 67. može osporavati bilo koja osoba ovlaštena za podnošenje zahtjeva za Potvrdu.

Odluke koje donese tijelo izdavanja u skladu s člankom 71. i člankom 73. stavkom 1. točkom (a) može osporavati bilo koja osoba koja dokaže pravni interes.

Pravni lijek se podnosi pravosudnom tijelu u državi članici tijela izdavanja u skladu s pravom te države.

2.  Ako se na temelju pravnog lijeka kako je navedeno u stavku 1. utvrdi da izdana Potvrda nije točna, nadležno pravosudno tijelo ispravlja, mijenja ili opoziva Potvrdu ili osigurava njezin ispravak, izmjenu ili opoziv od strane tijela izdavanja.

Ako se na temelju pravnog lijeka kako je navedeno u stavku 1. utvrdi da odbijanje izdavanja Potvrde nije bilo opravdano, nadležno pravosudno tijelo izdaje Potvrdu ili osigurava da tijelo izdavanja ponovno razmotri predmet i donese novu odluku.

Članak 73.

Privremena obustava učinaka Potvrde

1.  Učinke Potvrde privremeno mogu obustaviti:

2.  Tijelo izdavanja ili, ovisno o slučaju, pravosudno tijelo o bilo kakvoj privremenoj obustavi učinaka Potvrde bez odgode obavješćuju sve osobe kojima su izdane ovjerene preslike Potvrde u skladu s člankom 70. stavkom 1.

Za vrijeme privremene obustave učinaka Potvrde ne smiju se izdavati nove ovjerene preslike Potvrde.

POGLAVLJE VII.

OPĆE I ZAVRŠNE ODREDBE

Članak 74.

Legalizacija i druge slične formalnosti

U okviru ove Uredbe ne zahtijevaju se legalizacija ni bilo koja druga formalnost u pogledu isprava izdanih u državi članici.

Članak 75.

Odnos s postojećim međunarodnim konvencijama

1.  Ova Uredba ne utječe na primjenu međunarodnih konvencija čije su ugovornice jedna ili više država članica u trenutku donošenja ove Uredbe i koje se odnose na pitanja uređena ovom Uredbom.

Posebno, države članice koje su ugovorne stranke Haške konvencije od 5. listopada 1961. o sukobu zakona u pogledu oblika oporučnih raspolaganja nastavljaju primjenjivati odredbe te Konvencije umjesto članka 27. ove Uredbe u pogledu formalne valjanosti oporuka i zajedničkih oporuka.

2.  Neovisno o stavku 1., ova Uredba ima prednost između država članica u odnosu na konvencije sklopljene isključivo između dviju ili više njih u tom opsegu u kojem se te konvencije odnose na pitanja uređena ovom Uredbom.

3.  Ova Uredba ne sprečava primjenu Konvencije od 19. studenoga 1934. između Danske, Finske, Islanda, Norveške i Švedske koja sadrži odredbe međunarodnog privatnog prava o nasljeđivanju, oporukama i upravljanju imovinom, kako je revidirana međuvladinim sporazumom između tih država od 1. lipnja 2012., na države članice koje su joj stranke, u mjeri u kojoj predviđa:

Članak 76.

Odnos prema Uredbi Vijeća (EZ) br. 1346/2000

Ova Uredba ne utječe na primjenu Uredbe Vijeća (EZ) br. 1346/2000 od 29. svibnja 2000. o stečajnom postupku ( 2 ).

Članak 77.

Podaci učinjeni dostupnima javnosti

Države članice s ciljem dostupnosti podataka javnosti u okviru Europske pravosudne mreže u građanskim i trgovačkim stvarima dostavljaju Komisiji kratki sažetak svojeg nacionalnog zakonodavstva i postupaka koji se odnose na nasljeđivanje, uključujući podatke o vrsti tijela koje ima nadležnost u nasljednim stvarima i podatke o vrsti tijela nadležnog za primanje izjava o prihvatu ili odricanju od nasljedstva, legata ili nužnog dijela.

Države članice također dostavljaju popise svih isprava i/ili podataka koji se obično zahtijevaju za potrebe upisa nepokretne imovine koja se nalazi na njihovom području.

Države članice te podatke stalno ažuriraju.

Članak 78.

Podaci o kontaktima i postupcima

1.  Najkasnije do 16. siječnja 2014. države članice priopćuju Komisiji:

Države članice izvješćuju Komisiju o svim naknadnim promjenama tih podataka.

2.  Komisija podatke priopćene u skladu sa stavkom 1. objavljuje u Službenom listu Europske unije, s iznimkom adresa i drugih kontaktnih podataka sudova i tijela iz stavka 1. točke (a).

3.  Komisija i na svaki drugi odgovarajući način, ponajprije preko Europske pravosudne mreže u građanskim i trgovačkim stvarima, omogućuje da su svi podaci priopćeni u skladu sa stavkom 1. dostupni javnosti.

Članak 79.

Uspostava i naknadna izmjena popisa koji sadrži podatke iz članka 3. stavka 2.

1.  Komisija na temelju obavijesti država članica uspostavlja popis drugih tijela i pravnih stručnjaka navedenih u članku 3. stavku 2.

2.  Države članice Komisiju obavješćuju o svim naknadnim promjenama podataka sadržanima u tom popisu. Komisija u skladu s tim izmjenjuje popis.

3.  Komisija objavljuje popis i svaku naknadnu izmjenu u Službenom listu Europske unije.

4.  Komisija i na svaki drugi odgovarajući način, ponajprije preko Europske pravosudne mreže u građanskim i trgovačkim stvarima, omogućuje da su svi podaci priopćeni u skladu sa stavcima 1. i 2. dostupni javnosti.

Članak 80.

Uspostava i naknadna izmjena ovjera i obrazaca navedenih u člancima 46., 59., 60., 61., 65. i 67.

Komisija donosi provedbene akte o uspostavi i naknadnim izmjenama ovjera i obrazaca navedenih u člancima 46., 59., 60., 61., 65. i 67. Ti provedbeni akti donose se u skladu sa savjetodavnim postupkom iz članka 81. stavka 2.

Članak 81.

Odborski postupak

1.  Komisiji u radu pomaže Odbor. Taj odbor je odbor u smislu Uredbe (EU) br. 182/2011.

2.  Kod upućivanja na ovaj stavak, primjenjuje se članak 4. Uredbe (EU) br. 182/2011.

Članak 82.

Preispitivanje

Najkasnije do 18. kolovoza 2025. Komisija podnosi Europskom parlamentu, Vijeću i Europskom gospodarskom i socijalnom odboru izvješće o primjeni ove Uredbe, uključujući i procjenu bilo kakvih praktičnih problema s kojima se susrelo u odnosu na istovremene izvansudske nagodbe u nasljednim predmetima u različitim državama članicama ili na izvansudsku nagodbu u jednoj državi članici na koju istodobno utječe nagodba pred sudom u drugoj državi članici. Izvješće je, prema potrebi, popraćeno prijedlozima za izmjene.

Članak 83.

Prijelazne odredbe

1.  Ova se Uredba primjenjuje na nasljeđivanje osoba koje umru 17. kolovoza 2015. ili nakon toga.

2.  Ako je umrli odabrao pravo mjerodavno za svoje nasljeđivanje prije 17. kolovoza 2015., taj izbor je valjan ako ispunjava uvjete utvrđene u poglavlju III. ili ako je valjan po pravilima međunarodnog privatnog prava koji su bili na snazi u trenutku izbora u državi u kojoj je umrli imao svoje uobičajeno boravište ili u bilo kojoj državi čiji je bio državljanin.

3.  Raspolaganje imovinom zbog smrti izvršeno prije 17. kolovoza 2015. dopustivo je i materijalno i formalno valjano ako ispunjava uvjete utvrđene u poglavlju III. ili ako je dopustivo i materijalno i formalno valjano po pravilima međunarodnog privatnog prava koji su bili na snazi u trenutku kad je raspolaganje izvršeno u državi u kojoj je umrli imao svoje uobičajeno boravište ili u bilo kojoj državi čiji je bio državljanin ili u državi članici tijela koje se bavi nasljeđivanjem.

4.  Ako je raspolaganje imovinom zbog smrti izvršeno prije 17. kolovoza 2015. u skladu s pravom koje je umrli mogao izabrati u skladu s ovom Uredbom, smatra se da je to pravo izabrano kao pravo mjerodavno za nasljeđivanje.

Članak 84.

Stupanje na snagu

Ova Uredba stupa na snagu dvadesetog dana od dana objave u Službenom listu Europske unije.

Primjenjuje se od 17. kolovoza 2015., osim članaka 77. i 78., koji se primjenjuju od 16. studenoga 2014. i članaka 79., 80. i 81., koji se primjenjuju od 5. srpnja 2012.

Ova je Uredba u cijelosti obvezujuća i izravno se primjenjuje u državama članicama u skladu s Ugovorima.

---

( 1 ) SL L 324, 10.12.2007., str. 79.

( 2 ) SL L 160, 30.6.2000., str. 1.