25

Tužitelj se protivi ESB‑ovu odbijanju da stečajnom upravitelju izda zahtijevani nalog. Pristup tužiteljevim prostorijama, podacima, osoblju i resursima nužan je kako bi ga njegov upravni odbor mogao zastupati u skladu s presudom od 5. studenoga 2019., ESB i dr./Trasta Komercbanka i dr. (C‑663/17 P, C‑665/17 P i C‑669/17 P, EU:C:2019:923). Tvrdi da ga upravni odbor ne može učinkovito zastupati ako se odvjetniku kojeg je taj odbor opunomoćio odbije pristup podacima i spisima koje posjeduje kao i njegovim resursima, osobito njegovim financijskim sredstvima, koji bi mu omogućili da angažira vanjskog pravnog zastupnika.

26

Tužitelj u prilog svojoj tužbi ističe pet tužbenih razloga. Prvi tužbeni razlog temelji se na pogrešci koju je ESB navodno počinio jer se proglasio nenadležnim za izdavanje zahtijevanog naloga stečajnom upravitelju. Drugi tužbeni razlog temelji se na povredi tužiteljeva prava na učinkovito pravno sredstvo. U okviru trećeg tužbenog razloga tužitelj tvrdi da je povrijeđeno njegovo pravo na saslušanje. Četvrti tužbeni razlog temelji se na povredi prava na prikladno obrazloženje. U okviru petog tužbenog razloga tužitelj tvrdi da je ESB povrijedio načelo nemo auditur propriam turpitudinem allegans.

27

Tužitelj u okviru svojeg prvog tužbenog razloga tvrdi da je ESB, kao tijelo koje provodi izravan nadzor nad tužiteljem od njegove kvalifikacije kao „značajne kreditne institucije”, nadležan za izdavanje zahtijevanog naloga stečajnom upravitelju, osobito na temelju latvijskog prava i to, konkretno, na temelju članka 1321 stavka 3. Kredītiestāžu likumsa (Zakon o kreditnim institucijama) od 5. listopada 1995. (Latvijas Vēstnesis, 1995., br. 163), kojim se određuje sljedeće:

„U skladu s nadležnosti predviđenom ovim zakonom, [CMFC] ovlašten je nadzirati aktivnosti stečajnog upravitelja i njegovo poštovanje ograničenja utvrđenih ovim zakonom. U tu svrhu ovlašteni zastupnik [CMFC‑a] ima pravo upoznati se sa svom dokumentacijom kreditne institucije koja se odnosi na tu kreditnu instituciju i od stečajnog upravitelja dobiti objašnjenja i sve druge relevantne informacije o postupku u slučaju nesolventnosti kreditne institucije.”

28

Stoga je na ESB‑u da nadzire aktivnosti stečajnog upravitelja kako bi se osiguralo poštovanje prikladnog unutarnjeg upravljanja tužiteljem. Jedna od važnih zadaća nadzornog tijela jest osigurati da upravni odbor može stvarno izvršavati svoje odgovornosti. Tužitelj ističe da njegova uprava ne može izvršavati svoje odgovornosti dok nema pristup prostorijama i resursima te kreditne institucije.

29

Tužitelj se također poziva na članak 4. stavak 1. točku (e) Uredbe br. 1024/2013 i na članke 67. i 74. Direktive 2013/36/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o pristupanju djelatnosti kreditnih institucija i bonitetnom nadzoru nad kreditnim institucijama i investicijskim društvima, izmjeni Direktive 2002/87/EZ te stavljanju izvan snage direktiva 2006/48/EZ i 2006/49/EZ (SL 2013., L 176, str. 338.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 14., str. 105. i ispravak SL 2017., L 20, str. 1.), odnosno odredbe koje se odnose na zahtjeve u vezi sa sustavom unutarnjeg upravljanja kreditne institucije. Ističe da iz članka 67. stavaka 1. i 2. Direktive 2013/36 osobito proizlazi da, u situaciji u kojoj kreditna institucija nije uspostavila sustave upravljanja koje zahtijevaju nadležna tijela u skladu s nacionalnim odredbama kojima se prenosi članak 74. te direktive, nadzorno tijelo može izdati nalog kojim se od odgovorne fizičke ili pravne osobe zahtijeva da prekine postupanje i da takvo postupanje više ne ponavlja.

30

Iz tih odredbi proizlazi da je ESB, s obzirom na to da je stupio na mjesto CMFC‑a, ovlašten stečajnom upravitelju izdati zahtijevani nalog kako bi se osiguralo učinkovito zastupanje tužitelja u regulatorne svrhe. U ovom slučaju ESB sam sprječava da se u okviru tužitelja poštuju pravila o nadzoru koja ESB nadzire.

31

Usto, ESB je priznao da je tužiteljev upravni odbor zadržao svojstvo tužiteljeva zastupnika. Tako je ESB odvjetniku kojeg je opunomoćio tužiteljev upravni odbor omogućio da se očituje o nacrtu odluke kojom se tužitelju oduzima odobrenje za rad.

32

ESB u okviru svojeg prigovora nedopuštenosti odbija te argumente.

33

Najprije je potrebno utvrditi da je odlukom od 17. veljače 2020. ESB tužitelju oduzeo odobrenje za pružanje bankovnih usluga. Od tog datuma on u načelu više nije kreditna institucija u smislu Uredbe br. 1024/2013, koja podliježe ESB‑ovu bonitetnom nadzoru. Stoga se postavlja pitanje može li tužitelj u svojoj trenutačnoj situaciji još uvijek valjano isticati i pozivati se na obveze koje ESB ima na temelju svojih ovlasti u području bonitetnog nadzora. Međutim, nesporno je da je tužitelj u trenutku ESB‑ova odbijanja da stečajnom upravitelju izda zahtijevani nalog, 19. studenoga 2019., bio kreditna institucija. Stoga valja ispitati je li tužitelj osnovano smatrao da je ESB u tom trenutku bio nadležan za odlučivanje o njegovu zahtjevu.

34

Najprije valja navesti da tužitelj taj tužbeni razlog u biti temelji na članku 4. stavku 1. točki (e) Uredbe br. 1024/2013, člancima 67. i 74. Direktive 2013/36 i članku 1321 stavku 3. Zakona o kreditnim institucijama. Naime, prema tužiteljevu mišljenju, tim se odredbama ESB‑u daje ovlast da naloži ono što je tužitelj zahtijevao.

35

U tom pogledu valja istaknuti da, u skladu s člankom 4. stavkom 3. Uredbe br. 1024/2013, ESB u okviru svojih zadaća bonitetnog nadzora, poput onih predviđenih člankom 4. stavkom 1. točkom (e) navedene uredbe, primjenjuje relevantno pravo Unije, a kada se ono sastoji od direktiva , nacionalno pravo kojim su prenesene te direktive.

36

Člankom 1. prvim stavkom Uredbe br. 1024/2013 predviđa se da ona „dodjeljuje ESB‑u posebne zadaće koje se odnose na politike bonitetnog nadzora kreditnih institucija s ciljem unapređenja sigurnosti i pouzdanosti kreditnih institucija i stabilnosti financijskog sustava unutar Unije i u svakoj državi članici, uz puno poštovanje i dužnu pažnju prema jedinstvu i cjelovitosti unutarnjeg tržišta utemeljenog na jednakom postupanju prema kreditnim institucijama kako bi se spriječila regulatorna arbitraža”.

37

Člankom 1. petim stavkom navedene uredbe predviđa se da ona „ne dovodi u pitanje odgovornosti i povezane ovlasti nadležnih tijela država članica sudionica u provođenju nadzornih zadaća koje [ta] uredba ne dodjeljuje ESB‑u”.

38

U skladu s člankom 4. stavkom 1. točkom (e) iste uredbe „ESB, sukladno stavku 3. tog članka, ima isključivu nadležnost provođenja, u svrhu bonitetnog nadzora, sljedećih zadaća u odnosu na sve kreditne institucije sa sjedištem u državama članicama sudionicama: […] osiguravati sukladnost s aktima iz članka 4. stavka 3. prvog podstavka, koji nalažu kreditnim institucijama da imaju pouzdane aranžmane upravljanja, uključujući zahtjeve za primjerenost i sposobnost osoba odgovornih za upravljanje kreditnim institucijama, postupke upravljanja rizicima, mehanizme unutarnje kontrole, politike primitaka i praksi i učinkovite postupke procjene adekvatnosti internog kapitala, uključujući modele temeljene na internim sustavima rejtinga”.

39

Kao prvo, tekstom te odredbe tako se uređuje doseg bonitetnog nadzora koji provodi ESB, a koji ne uključuje ovlast te institucije da stečajnom upravitelju, imenovanom u skladu s nacionalnim pravom u okviru postupka u slučaju nesolventnosti pokrenutog u pogledu institucije kao što je tužitelj, izda naloge koji nisu povezani s navedenim nadzorom, poput onih koje je zahtijevao tužitelj, da odvjetniku upravnog odbora takve institucije odobri pristup prostorijama, podacima, osoblju i resursima te institucije.

40

Sama činjenica da je ESB jedina institucija kojoj su povjerene zadaće navedene u članku 4. stavku 1. Uredbe br. 1024/2013 u odnosu na „sve kreditne institucije” ni na koji način ne znači, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, da u odnosu na takozvane „značajne” kreditne institucije, koje su stoga pod njegovim izravnim nadzorom, poput tužitelja, ima širu nadležnost od one predviđene člankom 4. stavkom 1. točkom (e) Uredbe br. 1024/2013.

41

Valja podsjetiti na to da je člankom 4. Uredbe br. 1024/2013, naslovljenim „Zadaće dodijeljene ESB‑u”, u njegovu stavku 1. predviđeno da ESB u okviru članka 6. te uredbe ima „isključivu nadležnost” provođenja, u svrhu bonitetnog nadzora, zadaća navedenih u tom članku 4. stavku 1., u odnosu na „sve” kreditne institucije. Prema tome, iz teksta članka 4. stavka 1. Uredbe br. 1024/2013 proizlazi da ESB ima isključivu nadležnost za provođenje zadaća navedenih u toj odredbi u odnosu na sve te institucije, dakle i „značajne institucije” i „manje značajne institucije” (vidjeti u tom smislu presudu od 8. svibnja 2019., Landeskreditbank Baden‑Württemberg/ESB, C‑450/17 P, EU:C:2019:372, t. 37. i 38.).

42

Međutim, u kontekstu članka 4. stavka 1. Uredbe br. 1024/2013, u vezi s člankom 6. stavcima 4. do 6. iste uredbe, razlika između dviju kategorija kreditnih institucija nije relevantna kad je riječ o opsegu ESB‑ovih ovlasti u području bonitetnog nadzora, nego samo za potrebe podjele zadaća između ESB‑a i nacionalnih nadzornih tijela, s obzirom na to da ona pomažu ESB‑u u izvršavanju zadaća koje su mu dodijeljene navedenom uredbom, decentraliziranom provedbom nekih od tih zadaća u odnosu na manje značajne kreditne institucije u smislu članka 6. stavka 4. prvog podstavka te uredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 8. svibnja 2019., Landeskreditbank Baden‑Württemberg/ESB, C‑450/17 P, EU:C:2019:372, t. 41.).

43

Naime, točno je da ESB na temelju članka 6. stavka 1. Uredbe br. 1024/2013 provodi svoje zadaće u okviru jedinstvenog nadzornog mehanizma koji čine ESB i nacionalna nadležna tijela, te da je odgovoran za njegovo učinkovito i dosljedno funkcioniranje (presuda od 8. svibnja 2019., Landeskreditbank Baden‑Württemberg/ESB, C‑450/17 P, EU:C:2019:372, t. 39.).

44

U tom kontekstu nacionalna nadležna tijela, u skladu s člankom 6. stavkom 6. Uredbe br. 1024/2013, provode i odgovorna su za zadaće navedene u članku 4. stavku 1. točkama (b), (d) do (g) i (i) te uredbe kao i za donošenje svih relevantnih odluka u vezi s nadzorom kreditnih institucija iz tog članka 6. stavka 4. prvog podstavka, odnosno onih koje su, u skladu s kriterijima iz te potonje odredbe, „manje značajne” (presuda od 8. svibnja 2019., Landeskreditbank Baden‑Württemberg/ESB, C‑450/17 P, EU:C:2019:372, t. 40.). Međutim, to razmatranje ne može vrijediti za takozvane „značajne” kreditne institucije, kao što je tužitelj, u odnosu na koje ESB izravno izvršava sve relevantne nadzorne zadaće na temelju članka 6. stavka 5. točke (b) Uredbe br. 1024/2013.

45

S obzirom na navedeno, relevantne odredbe Uredbe br. 1024/2013 ne pokazuju da nadzorne zadaće povjerene ESB‑u u odnosu na „značajne” kreditne institucije uključuju ovlast izdavanja stečajnom upravitelju nalogâ, koji nisu povezani s tim zadaćama, poput onih koji je zahtijevao tužitelj, kao što je to utvrđeno u točki 39. ove presude. Također je očito da tekst tih odredbi ni na koji način ne upućuje na postojanje takve ovlasti. Tužiteljev argument u tom pogledu stoga valja odbiti.

46

Kao drugo, kad je riječ o svrsi Uredbe br. 1024/2013 i njezina članka 4. stavka 1. točke (e), najprije valja istaknuti da članak 127. stavak 6. UFEU‑a, koji predstavlja pravnu osnovu na temelju koje je donesena Uredba br. 1024/2013, određuje da Vijeće Europske unije može dodijeliti ESB‑u određene zadaće koje se odnose na politike o bonitetnom nadzoru nad kreditnim i drugim financijskim institucijama, s iznimkom osiguravajućih poduzetnika (presuda od 2. listopada 2019., Crédit mutuel Arkéa/ESB, C‑152/18 P i C‑153/18 P, EU:C:2019:810, t. 52.).

47

Zatim valja istaknuti da se članak 127. UFEU‑a nalazi u poglavlju 2., naslovljenom „Monetarna politika”, glavi VIII., dijelu trećem UFEU‑a, i određuje ciljeve kao i osnovne zadaće Europskog sustava središnjih banaka (ESSB) i ESB‑a (presuda od 2. listopada 2019., Crédit mutuel Arkéa/ESB, C‑152/18 P i C‑153/18 P, EU:C:2019:810, t. 54.).

48

Cilj provođenja zadaća bonitetnog nadzora banaka iz članka 127. stavka 6. UFEU‑a je zaštita sigurnosti i pouzdanosti kreditnih institucija, osobito velikih kreditnih institucija i velikih bankovnih grupa, čime se osigurava stabilnost Unijinog financijskog sustava u cjelini (presuda od 2. listopada 2019., Crédit mutuel Arkéa/ESB, C‑152/18 P i C‑153/18 P, EU:C:2019:810, t. 55.).

49

Osim toga, postizanje tih ciljeva izričito je navedeno u uvodnim izjavama 16., 26., 30. i 65. Uredbe br. 1024/2013 kao i članku 1. prvom stavku te uredbe (presuda od 2. listopada 2019., Crédit mutuel Arkéa/ESB, C‑152/18 P i C‑153/18 P, EU:C:2019:810, t. 56.).

50

Iz toga slijedi da je cilj bonitetnog nadzora koji provodi ESB, iz Uredbe br. 1024/2013 te osobito njezina članka 4. stavka 1., ograničiti posebne rizike povezane s gospodarskom i financijskom stabilnosti unutar europodručja izbjegavanjem, među ostalim, propasti kreditne institucije. Nadležnost ESB‑a za obavljanje nadzornih zadaća koje su mu dodijeljene nužna je kako bi se otkrili rizici koji ugrožavaju održivost banaka i kako bi ih se obvezalo na poduzimanje potrebnih mjera.

51

Međutim, u ovom slučaju nad tužiteljem se provodi postupak u slučaju nesolventnosti koji u skladu s latvijskim pravom vodi stečajni upravitelj te zahtijevani nalog, čiji je jedini cilj omogućiti pristup odvjetniku tužiteljeva upravnog odbora tužiteljevim prostorijama, podacima, osoblju i resursima, nije takav da bi mogao pridonijeti upravljanju rizicima koji se Uredbom br. 1024/2013 nastoje ograničiti. Naime, zatraženi nalog ne utječe ni na održivost predmetne kreditne institucije ni na gospodarsku odnosno financijsku stabilnost.

52

Slijedom toga, očito je da ni tekst relevantnih odredbi Uredbe br. 1024/2013 ni njihov cilj, izražen osobito u pravnoj osnovi navedene uredbe u UFEU‑u, ni njihov kontekst ne omogućuju zaključak da je ispitivanje zahtjeva tužiteljeva upravnog odbora kojim se zahtijeva da ESB stečajnom upravitelju izda zahtijevani nalog u ESB‑ovoj nadležnosti.

53

U skladu s člankom 74. stavkom 1. Direktive 2013/36 „[i]nstitucije imaju robusne sustave upravljanja, koji uključuju jasnu organizacijsku strukturu s dobro definiranim, transparentnim i dosljednim linijama odgovornosti, učinkovitim procesima za utvrđivanje, upravljanje, praćenje rizika i izvješćivanje o rizicima kojima jesu ili bi mogle biti izložene, odgovarajuće mehanizme unutarnje kontrole, uključujući dobre administrativne i računovodstvene postupke te politiku i praksu primitaka, koje su dosljedne i promiču dobro i učinkovito upravljanje rizicima”.

54

U skladu s člankom 67. stavkom 1. točkom (d) Direktive 2013/36, taj se članak, među ostalim, primjenjuje kada „institucija nema uspostavljene sustave upravljanja koje zahtijevaju nadležna tijela u skladu s nacionalnim odredbama kojima se prenosi članak 74. [navedene direktive]”. Iz članka 67. stavka 2. točke (b) te direktive proizlazi da „[d]ržave članice osiguravaju da u slučajevima iz stavka 1. administrativne kazne i druge administrativne mjere koje je moguće primijeniti uključuju najmanje sljedeće: […] nalog kojim se od odgovorne fizičke ili pravne osobe zahtijeva da prekine postupanje i da više ne ponavlja takvo postupanje”.

55

Kad je riječ o korporativnom upravljanju kreditnim institucijama, ciljevi Direktive 2013/36 jasno proizlaze iz izloženih razloga te osobito iz uvodnih izjava 53. i 54. (presuda od 24. travnja 2018., Caisse régionale de crédit agricole mutuel Alpes Provence i dr./ESB, T‑133/16 do T‑136/16, EU:T:2018:219, t. 73.).

56

U uvodnoj izjavi 53. Direktive 2013/36 ističe se da su „[s]labosti u korporativnom upravljanju u nekoliko institucija doprinijele […] pretjeranom i nerazboritom preuzimanju rizika u bankovnom sektoru, što je dovelo do propasti pojedinih institucija i sistemskih problema u državama članicama i na globalnoj razini […]” (presuda od 24. travnja 2018., Caisse régionale de crédit agricole mutuel Alpes Provence i dr./ESB, T‑133/16 do T‑136/16, EU:T:2018:219, t. 74.).

57

U tom je pogledu zakonodavac u toj istoj uvodnoj izjavi naveo da je „[n]edostatak učinkovitog sustava provjere unutar institucija doveo […] u nekim slučajevima do manjka učinkovitog nadzora nad donošenjem odluka od strane uprave, što je poticalo donošenje kratkoročnih i pretjerano rizičnih strategija upravljanja” (vidjeti u tom smislu presudu od 24. travnja 2018., Caisse régionale de crédit agricole mutuel Alpes Provence i dr./ESB, T‑133/16 do T‑136/16, EU:T:2018:219, t. 74.).

58

Valja istaknuti da su ciljevi članka 74. stavka 1. Direktive 2013/36 slični onima Uredbe br. 1024/2013. Iako je stoga ESB tijelo nadležno za osiguranje poštovanja te odredbe u pogledu tužitelja, navedenom se odredbom ESB‑u također ne dodjeljuje nadležnost za donošenje naloga, poput zahtijevanog, tako da se predmet tužiteljeva zahtjeva da ESB naloži stečajnom upravitelju da postupi u skladu sa zahtijevanim nalogom očito nalazi izvan područja ESB‑ove nadležnosti. Naime, jedini je cilj zahtjeva tužiteljeva upravnog odbora u biti omogućiti navedenom upravnom odboru da raspolaže tužiteljevim sredstvima kako bi platio naknadu njihovu odvjetniku i dati mu pristup dokumentima i podacima koji su mu potrebni za ostvarivanje njegovih prava na saslušanje i prava na učinkovito pravno sredstvo. Stoga taj zahtjev nije povezan s predmetom članka 74. Direktive 2013/36 koji se odnosi na upravljanje predmetnom kreditnom institucijom te uspostavljanje dobrog i učinkovitog upravljanja rizicima u instituciji.

59

Prethodno navedeno se ne može dovesti u pitanje člankom 67. stavkom 1. točkom (d) i člankom 67. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2013/36. Naime, iz tih odredbi konkretno proizlazi da, u situaciji u kojoj institucija nema uspostavljene sustave upravljanja koje zahtijevaju nadležna tijela u skladu s nacionalnim odredbama kojima se prenosi članak 74. iste direktive, nadzorno tijelo može, među ostalim, izdati nalog kojim se od odgovorne fizičke ili pravne osobe zahtijeva da prekine postupanje i da ga više ne ponavlja.

60

U tim se okolnostima ne može smatrati da je zahtijevani nalog obuhvaćen bonitetnim nadzorom predviđenim tim odredbama i da osobito ima za cilj ograničiti pretjerano preuzimanje rizikâ od strane predmetne kreditne institucije.

61

Prema tužiteljevu mišljenju, ESB, koji je od njegove kvalifikacije kao značajnog subjekta nadležan za njegov izravan nadzor, u ovom slučaju ima iste ovlasti kao što su one dodijeljene CMFC‑u člankom 1321 stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama, kojim se određuje sljedeće:

„U skladu s nadležnosti predviđenom ovim zakonom, [CMFC] ovlašten je nadzirati aktivnosti stečajnog upravitelja i njegovo poštovanje ograničenja utvrđenih ovim zakonom. U tu svrhu ovlašteni zastupnik [CMFC‑a] ima pravo upoznati se sa svom dokumentacijom kreditne institucije koja se odnosi na tu kreditnu instituciju i od stečajnog upravitelja dobiti objašnjenja i sve druge relevantne informacije o postupku u slučaju nesolventnosti kreditne institucije.”

62

Kao što je to u biti istaknuto u točki 35. ove presude, iz članka 4. stavka 3. prvog podstavka Uredbe br. 1024/2013 proizlazi sljedeće:

„U provođenju zadaća dodijeljenih mu ovom Uredbom, i s ciljem osiguravanja visokih standarda nadzora, ESB primjenjuje relevantno pravo Unije, a kada se ono sastoji od direktiva, primjenjuje nacionalno pravo koje je prenijelo te direktive. Kada se relevantno pravo Unije sastoji od uredaba, i kada te uredbe izričito dopuštaju više različitih mogućnosti državama članicama, ESB primjenjuje i nacionalno pravo za provođenje tih mogućnosti.”

63

Valja istaknuti da je Zakon o kreditnim institucijama jedan od latvijskih zakonodavnih instrumenta kojima se prenosi Direktiva 2013/36.

64

Iz članka 1321 stavka 3. Zakona o kreditnim institucijama, u vezi s relevantnim odredbama Uredbe br. 1024/2013 i Direktive 2013/36, pak ne proizlazi da je na ESB‑u da stečajnom upravitelju izda zahtijevani nalog. Naime, postupci u slučaju insolventnosti su u nadležnosti nacionalnih tijela ako ne postoje, među ostalim, odredbe kojima se ESB‑u dodjeljuje takva nadležnost.

65

Usto, tužiteljeva tvrdnja prema kojoj je njegov upravni odbor spriječen izvršavati svoje odgovornosti jer mu je stečajni upravitelj odbio ponovno dopustiti pristup njegovim prostorijama i resursima ne može dovesti u pitanje prethodno navedeno s obzirom na nepostojanje ESB‑ove nadležnosti u tom pogledu, s jedne strane, te prirodu i svrhu postupka u slučaju insolventnosti koji se trenutno provodi nad tužiteljem, s druge strane. Naime, u skladu s člankom 2. stavkom 1. točkom 47. Direktive 2014/59/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 15. svibnja 2014. o uspostavi okvira za oporavak i sanaciju kreditnih institucija i investicijskih društava te o izmjeni Direktive Vijeća 82/891/EEZ i direktiva 2001/24/EZ, 2002/47/EZ, 2004/25/EZ, 2005/56/EZ, 2007/36/EZ, 2011/35/EU, 2012/30/EU i 2013/36/EU te uredbi (EU) br. 1093/2010 i (EU) br. 648/2012 Europskog parlamenta i Vijeća (SL 2014., L 173, str. 190.), „redovni postupak u slučaju insolventnosti” znači „svi postupci u slučaju insolventnosti koji dovode do djelomičnog ili potpunog oduzimanja imovine dužnika i imenovanja likvidatora ili upravitelja, koji se prema nacionalnom pravu uobičajeno primjenjuju na institucije bilo da se primjenjuju samo na te institucije ili se općenito primjenjuju na svaku fizičku ili pravnu osobu”.

66

Slijedom toga, očito je da se ni Uredbom br. 1024/2013 ni Direktivom 2013/36 ni nacionalnim pravom ESB‑u ne dodjeljuje nadležnost za izdavanje zahtijevanog naloga stečajnom upravitelju.

67

Kad je riječ o tužiteljevu argumentu da je ESB povrijedio obveze koje proizlaze iz presude od 5. studenoga 2019., ESB i dr./Trasta Komercbanka i dr. (C‑663/17 P, C‑665/17 P i C‑669/17 P, EU:C:2019:923), valja istaknuti da se ta presuda odnosi na sudsku zaštitu pravne osobe Trasta Komercbanke, kreditne institucije, u posebnim okolnostima, odnosno u situaciji u kojoj je imenovani likvidator opozvao punomoć koju je upravni odbor te institucije dao odvjetniku kako bi sudu Unije podnio tužbu protiv odluke o oduzimanju odobrenja za rad koja je utjecala na tu banku. Iz navedene presude u biti proizlazi da sud Unije, s obzirom na pravo na djelotvornu sudsku zaštitu iz članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), u tim okolnostima nije mogao uzeti u obzir opoziv punomoći predmetnog odvjetnika te je stoga trebalo odlučiti o tužbi.

68

U tom pogledu Sud je u točki 55. presude od 5. studenoga 2019., ESB i dr./Trasta Komercbanka i dr. (C‑663/17 P, C‑665/17 P i C‑669/17 P, EU:C:2019:923), podsjetio na to da je načelo djelotvorne sudske zaštite prava koja pojedinci izvode iz prava Unije, na koje upućuje članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a, opće načelo prava Unije koje proizlazi iz ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama. To načelo zajamčeno je člancima 6. i 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. Sada je potvrđeno člankom 47. Povelje.

69

Usto, Sud je smatrao da je djelotvorna sudska zaštita pravne osobe poput Trasta Komercbanke, kojoj je odobrenje za rad oduzeto odlukom institucije Unije poput ESB‑a, donesenom na temelju akta Unije poput Uredbe br. 1024/2013, osigurana pravom koje ta osoba ima na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a da pred sudom Unije podnese tužbu za poništenje protiv navedene odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 5. studenoga 2019., ESB i dr./Trasta Komercbanka i dr. (C‑663/17 P, C‑665/17 P i C‑669/17 P, EU:C:2019:923, t. 56.).

70

Međutim, u ovom slučaju valja smatrati da je ESB poštovao zahtjeve koji proizlaze iz presude od 5. studenoga 2019., ESB i dr./Trasta Komercbanka i dr. (C‑663/17 P, C‑665/17 P i C‑669/17 P, EU:C:2019:923). Kao prvo, nakon objave te presude ESB je priznao da je tužiteljev upravni odbor i dalje zastupao tužitelja za potrebe podnošenja tužbe protiv odluke o oduzimanju odobrenja za rad. Stoga, umjesto da prikupi očitovanja samo stečajnog upravitelja, ESB je u skladu s tom presudom Suda pozvao i odvjetnika kojeg je opunomoćio tužiteljev upravni odbor da podnese svoja očitovanja o nacrtu odluke o oduzimanju tužiteljeva odobrenja za rad. Kao drugo, ESB je u dopisu, koji je sadržavao i ESB‑ovo odbijanje da stečajnom upravitelju izda zahtijevani nalog, odobrio produljenje roka za podnošenje očitovanja, koje je bio zatražio odvjetnik kojeg je opunomoćio tužiteljev upravni odbor. Kao treće, ESB je u tom dopisu naveo da je odvjetnik kojeg je opunomoćio tužiteljev upravni odbor imao pristup spisu u vezi s bonitetnim nadzorom (supervisory file). Stoga je tužiteljev argument prema kojem ESB nije uzeo u obzir posljedice presude od 5. studenoga 2019., ESB i dr./Trasta Komercbanka i dr. (C‑663/17 P, C‑665/17 P i C‑669/17 P, EU:C:2019:923), time što je stečajnom upravitelju odbio izdati zahtijevani nalog, očito neosnovan.

71

Unatoč tome, iz ustaljene sudske prakse u svakom slučaju proizlazi da je na nacionalnim tijelima države članice da, prema potrebi, poduzmu odgovarajuće mjere, opće ili posebne, kojima se na njihovu državnom području osigurava poštovanje prava Unije. Zadržavajući pravo na izbor mjera, navedena tijela osobito moraju osigurati da se pravima koja pojedinci izvode iz prava Unije da pun učinak, uključujući pravo na djelotvornu sudsku zaštitu zajamčeno člankom 47. Povelje (vidjeti u tom smislu presudu od 21. lipnja 2007., Jonkman i dr., C‑231/06 do C‑233/06, EU:C:2007:373, t. 38. i navedenu sudsku praksu).

72

U tom pogledu valja istaknuti da nepostojanje ESB‑ove nadležnosti za izdavanje zahtijevanog naloga stečajnom upravitelju ne lišava ipso facto zainteresirane osobe, poput tužitelja, djelotvorne sudske zaštite. Naime, odluke koje nacionalna tijela donose u okviru postupka u slučaju insolventnosti, poput onog čija je provedba nad tužiteljem u tijeku, u odgovoru na mogući zahtjev za pristup dokumentima, prostorijama, osoblju ili resursima predmetne kreditne institucije u načelu podliježu nadzoru nacionalnih sudova koji mogu, prema potrebi, uputiti Sudu prethodna pitanja na temelju članka 267. UFEU‑a ako se susretnu s poteškoćama pri tumačenju ili primjeni prava Unije.

73

Iz toga slijedi da je ESB očito nenadležan za odlučivanje o zahtjevu tužiteljeva upravnog odbora za izdavanje zahtijevanog naloga.

[omissis]

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (deseto vijeće)

rješava: