Privremena verzija

RJEŠENJE OPĆEG SUDA (osmo vijeće)

30. travnja 2019.(*)

„Tužba za poništenje – EFJP i EPFRR – Provedbena odluka Komisije – Dostava adresatu – Objava odluke u Službenom listu Europske unije – Rok za podnošenje tužbe – Početak roka – Nepravodobnost – Nedopuštenost”

U predmetu T-530/18,

Rumunjska, koju zastupaju C.-R. Canţăr, E. Gane, C.-M. Florescu i O.-C. Ichim, u svojstvu agenata,

tužitelj,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju J. Aquilina i L. Radu Bouyon, u svojstvu agenata,

tuženika,

povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU-a za djelomično poništenje Provedbene odluke Komisije (EU) 2018/873 оd 13. lipnja 2018. o isključenju iz financiranja Europske unije određenih izdataka nastalih za države članice u okviru Europskog fonda za jamstva u poljoprivredi (EFJP) i Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EPFRR) (SL 2018., L 152, str. 29.), u dijelu u kojem su njome isključeni određeni izdaci nastali za Rumunjsku,

OPĆI SUD (osmo vijeće),

u sastavu: A. M. Collins, predsjednik, M. Kancheva (izvjestiteljica) i G. De Baere, suci,

tajnik: E. Coulon,

donosi sljedeće

Rješenje

 Okolnosti spora

1        Dana 13. lipnja 2018. Europska komisija donijela je Provedbenu odluku (EU) 2018/873 o isključenju iz financiranja Europske unije određenih izdataka nastalih za države članice u okviru Europskog fonda za jamstva u poljoprivredi (EFJP) i Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EPFRR) (SL 2018., L 152, str. 29.; u daljnjem tekstu: pobijana odluka). Pobijanom odlukom Komisija je na Rumunjsku primijenila financijski ispravak u ukupnom iznosu od 90 133 370,64 eura, među ostalim, u vezi s podmjerom 1. s obzirom na mjere obuhvaćene Integriranim administrativnim i kontrolnim sustavom (IAKS) u okviru „Ruralnog razvoja u okviru EPFRR-a” za financijske godine 2015. i 2016. te s podmjerama 3.a, 5.a, 3.b i 4.b s obzirom na mjere koje nisu povezane s površinom u okviru „Ruralnog razvoja u okviru EPFRR-a, os 2” za financijsku godinu 2014.

2        Članak 1. pobijane odluke određuje:

„Iznosi koji su navedeni u Prilogu, a koji se odnose na rashode akreditiranih agencija za plaćanja država članica prijavljene u okviru EFJP-a ili EPFRR-a, isključuju se iz financiranja Unije.”

3        Članak 2. pobijane odluke, među ostalim, predviđa:

„Ova je Odluka upućena […] Rumunjskoj.”

4        Dana 14. lipnja 2018. pobijana odluka dostavljena je stalnom predstavništvu Rumunjske pri Europskoj uniji pod brojem C(2018) 3826.

5        Dana 15. lipnja 2018. pobijana odluka objavljena je u Službenom listu Europske unije.

 Postupak i zahtjevi stranaka

6        Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 7. rujna 2018. Rumunjska je pokrenula ovaj postupak.

7        Komisija je zasebnim aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 12. listopada 2018. istaknula prigovor nedopuštenosti na temelju članka 130. stavka 1. Poslovnika Općeg suda.

8        Dana 26. studenoga 2018. Rumunjska je podnijela svoja očitovanja o prigovoru nedopuštenosti koji je Komisija istaknula.

9        Mjerom upravljanja postupkom od 24. siječnja 2019. Opći sud je od Komisije zatražio informacije glede mogućih razlika između dostavljenog i objavljenog teksta pobijane odluke.

10      Dopisom od 4. veljače 2019. Komisija je dostavljanjem traženih informacija postupila u skladu sa zahtjevom Općeg suda.

11      U tužbi Rumunjska od Općeg suda zahtijeva da:

–        djelomično poništi pobijanu odluku:

–        u cijelosti glede podmjere 1.a (iznos od 13 184 846,61 euro u vezi s financijskim godinama 2015. i 2016.);

–        u cijelosti glede podmjera 3.a, 5.a, 3.b i 4.b (iznos od 45 532 000,96 eura u vezi s financijskim godinama 2014., 2015. i 2016.) te, podredno, djelomično za razdoblje prije 19. rujna 2015. (iznos od 21 315 857,50 eura);

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

12      U svojem prigovoru nedopuštenosti Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        proglasi tužbu nedopuštenom i odbaci je;

–        naloži Rumunjskoj snošenje troškova.

13      U svojim očitovanjima o prigovoru nedopuštenosti Rumunjska ponavlja svoje točke tužbenog zahtjeva i također zahtijeva od Općeg suda da tužbu proglasi dopuštenom.

 Pravo

14      Na temelju članka 130. stavka 1. Poslovnika, ako tuženik to zatraži, Opći sud može odlučiti o nedopuštenosti bez ulaženja u raspravu o meritumu.

15      U ovom je slučaju Opći sud, smatrajući da je na temelju sadržaja spisa predmet dovoljno razjašnjen, odredio da će odluku donijeti bez poduzimanja daljnjih koraka u postupku.

16      U prilog prigovoru nedopuštenosti Komisija tvrdi da je tužba podnesena nepravodobno, to jest 7. rujna 2018. Smatra da je rok za podnošenje tužbe istekao 24. kolovoza 2018. jer je pobijana odluka dostavljena Stalnom predstavništvu Rumunjske 14. lipnja 2018.

17      U svojim očitovanjima o prigovoru nedopuštenosti Rumunjska navodi da je tužba dopuštena.

18      Kao prvo, Rumunjska navodi da se članak 263. šesti stavak UFEU-a ne može tumačiti na način da je početak roka od dva mjeseca za podnošenje tužbe za poništenje akta Europske unije automatski i općenito trenutak stupanja na snagu ili nastanka pravnih učinaka tog akta, zbog toga što je takav zaključak protivan članku 297. UFEU-a.

19      Kao drugo, Rumunjska tvrdi da početak roka od dva mjeseca za podnošenje tužbe za poništenje akta koji se mora dostaviti, ali koji se, prema ustaljenoj praksi koju je odavno prihvatio autor akta, također objavljuje u Službenom listu, mora uvijek biti objava tog akta.

20      Kao treće, Rumunjska navodi da se to rješenje to više nameće s obzirom na konkretne okolnosti u kojima je pobijana odluka dostavljena rumunjskim tijelima i objavljena. U ovom je slučaju pravna nesigurnost zbog činjenice da pobijana odluka nije samo dostavljena nego i objavljena naglašena razlikama koje postoje između teksta koji je Komisija 14. lipnja 2018. dostavila stalnom predstavništvu Rumunjske i onog objavljenog u Službenom listu 15. lipnja 2018., a koje pokazuju da je dostavljeni tekst barem nepotpun.

21      Rumunjska zaključno smatra da je, s obzirom na nepotpunost teksta, urednost postupka dostave bila dovedena u pitanje. U praksi, trenutak od kojeg je ona dovoljno jasno i precizno znala za sadržaj pobijane odluke kao i za razloge na kojima se ona zasniva jest trenutak cjelovite objave. Slijedom toga, rok od dva mjeseca za podnošenje tužbe počeo je teći od dana objave pobijane odluke u Službenom listu, to jest 15. lipnja 2018., i treba ga produljiti za četrnaest dana predviđenih u članku 59. Poslovnika i za deset dana po osnovi nepromjenjivog roka zbog udaljenosti predviđenog u članku 60. istog Poslovnika.

22      U tom pogledu, s jedne strane, treba podsjetiti na to da, u skladu s člankom 263. šestim stavkom UFEU-a, tužba za poništenje mora biti podnesena „u roku od dva mjeseca, ovisno o slučaju, od objavljivanja pobijane mjere ili obavješćivanja tužitelja o njoj ili, ako takva objava ili obavijest izostanu, od dana kada je tužitelj doznao za mjeru”.

23      Osim toga, u skladu s člankom 60. Poslovnika, postupovni se rokovi produljuju zbog udaljenosti za deset dana.

24      Prema ustaljenoj sudskoj praksi, rokovi za podnošenje tužbe iz članka 263. UFEU-a prisilne su naravi te ne ovise o dispoziciji stranaka i suda (presuda od 23. siječnja 1997., Coen, C-246/95, EU:C:1997:33, t. 21.; rješenje od 19. travnja 2016., Portugal/Komisija, T-550/15, neobjavljeno, EU:T:2016:237, t. 22. i rješenje od 19. travnja 2016., Portugal/Komisija, T-551/15, neobjavljeno, EU:T:2016:238, t. 22.).

25      Cilj je propisa Unije u vezi s rokovima za podnošenje tužbi ispuniti zahtjev pravne sigurnosti i potrebu izbjegavanja svake diskriminacije ili svakog arbitrarnog postupanja prilikom sudovanja (vidjeti u tom smislu rješenje od 16. studenoga 2010., Internationale Fruchtimport Gesellschaft Weichert/Komisija, C-73/10 P, EU:C:2010:684, t. 52., rješenje od 18. prosinca 2012., Njemačka/Komisija, T-205/11, neobjavljeno, EU:T:2012:704, t. 40. i rješenje od 19. travnja 2016., Portugal/Komisija, T-550/15, neobjavljeno, EU:T:2016:237, t. 23.).

26      S druge strane, valja podsjetiti na to da je, u smislu članka 263. šestog stavka UFEU-a, obavješćivanje radnja kojom autor pojedinačnog akta, poput odluke donesene na temelju članka 297. stavka 2. trećeg podstavka UFEU-a, o tom aktu obavještava njegove adresate te im tako omogućava da se upoznaju s njegovim sadržajem kao i s razlozima na kojima se zasniva (rješenje od 2. listopada 2014., Page Protective Services/ESVD, C-501/13 P, neobjavljeno, EU:C:2014:2259, t. 30., rješenje od 18. prosinca 2012., Mađarska/Komisija, T-320/11, neobjavljeno, EU:T:2012:705, t. 19. i navedena sudska praksa te rješenje od 19. travnja 2016., Portugal/Komisija, T-550/15, neobjavljeno, EU:T:2016:237, t. 24.).

27      Nadalje, prema članku 297. stavku 2. trećem podstavku UFEU-a – za razliku od akata koji se moraju objaviti u Službenom listu – odluke u kojima je određeno komu su upućene priopćuju se onima kojima su upućene, a proizvode učinke od tog priopćenja (presuda od 17. svibnja 2017., Portugal/Komisija, C-337/16 P, EU:C:2017:381, t. 35.; rješenje od 18. prosinca 2012., Mađarska/Komisija, T-320/11, neobjavljeno, EU:T:2012:705, t. 20. i rješenje od 19. travnja 2016., Portugal/Komisija, T-550/15, neobjavljeno, EU:T:2016:237, t. 25.).

28      Iz usporedne analize članka 263. šestog stavka UFEU-a i članka 297. stavka 2. trećeg podstavka UFEU-a proizlazi da, kad je riječ o tužbama za poništenje, kao dan početka roka za pokretanje postupka treba uzeti dan objave, ako je ta objava, o kojoj ovisi stupanje tog akta na snagu, predviđena tim Ugovorom, a dan priopćavanja u ostalim slučajevima spomenutima u članku 297. stavku 2. trećem podstavku UFEU-a, među kojima je slučaj odluka u kojima je određeno komu su upućene (presuda od 17. svibnja 2017., Portugal/Komisija, C-337/16 P, EU:C:2017:381, t. 36.).

29      Sud je potvrdio takvo tumačenje članka 263. šestog stavka UFEU-a smatrajući da je, kad je riječ o aktu u kojem je određeno komu je upućen, samo tekst dostavljen adresatima vjerodostojan, čak i ako je taj akt također bio objavljen u Službenom listu (presude od 13. srpnja 1966., Consten i Grundig/Komisija, 56/64 i 58/64, EU:C:1966:41, str. 491. i od 17. svibnja 2017., Portugal/Komisija, C-337/16 P, EU:C:2017:381, t. 37.).

30      Doista, u ovom je slučaju pobijana odluka izričito upućena Rumunjskoj, kao što to proizlazi iz njezina članka 2., te je ona 14. lipnja 2018. dostavljena stalnom predstavništvu Rumunjske. Osim toga, Rumunjska ne osporava da je adresat pobijane odluke ni da joj je ona dostavljena 14. lipnja 2018.

31      Stoga je, na temelju članka 297. stavka 2. trećeg podstavka UFEU-a, kao pojedinačni akt kojeg je Rumunjska adresat, pobijana odluka proizvela učinak u odnosu na Rumunjsku na temelju dostave izvršene 14. lipnja 2018. Zbog te dostave Rumunjska je bila u mogućnosti upoznati se sa sadržajem navedene odluke kao i s razlozima na kojima se zasniva.

32      Stoga valja zaključiti da je rok za podnošenje tužbe protiv pobijane odluke počeo teći od njezine dostave stalnom predstavništvu Rumunjske, a ne od njezine objave u Službenom listu.

33      Osim toga, članak 59. Poslovnika ovdje se ne može primijeniti jer se primjenjuje samo u slučaju kad rok za podnošenje tužbe protiv akta institucije počinje teći od objave tog akta u Službenom listu.

34      Argumenti Rumunjske ne mogu pobiti taj zaključak.

35      Rumunjska ističe, u biti, da je početak roka za podnošenje tužbe u ovom slučaju objava pobijane odluke u Službenom listu, a ne njezina dostava. To proizlazi, kao prvo, iz nedostatka korelacije između, s jedne strane, kriterija za početak roka za podnošenje tužbe za poništenje akta institucije i, s druge strane, trenutka stupanja na snagu tog akta, kao drugo, iz netipične situacije uzrokovane Komisijinom ustaljenom praksom koja se sastoji od objavljivanja takvih odluka pri čemu ih se dostavlja njihovim adresatima te, kao treće, iz razlika između dostavljenog i objavljenog teksta navedene odluke.

36      Kao prvo, Rumunjska navodi da iz sudske prakse proizlazi da trenutak stupanja na snagu ili nastanka pravnih učinaka nije automatski i uvijek početak roka od dva mjeseca za podnošenje tužbe za poništenje i da je za ostvarivanje prava na pravni lijek relevantna funkcija u vidu stvarnog obavještavanja o sadržaju akta Unije. Iz nedostatka korelacije između početka roka za podnošenje tužbe za poništenje akta institucije Unije i trenutka stupanja na snagu tog akta proizlazi da početak roka za podnošenje tužbe protiv pobijane odluke, čak i ako je već stupila na snagu i proizvela učinke u odnosu na Rumunjsku, može biti njezina kasnija objava u Službenom listu.

37      U tom pogledu valja primijetiti da argumentacija Rumunjske počiva na miješanju pretpostavki za dopuštenost tužbe za poništenje iz članka 263. UFEU-a s pretpostavkama za valjanost akta koji se pobija takvom tužbom (vidjeti u tom smislu rješenje od 11. prosinca 2006., MMT/Komisija, T-392/05, neobjavljeno, EU:T:2006:382, t. 33.). Stoga se tom argumentacijom ne može dovesti u pitanje relevantnost dostave pobijane odluke kao početka roka za podnošenje tužbe.

38      Osim toga, argumentacija Rumunjske pokazuje se bespredmetnom jer se u njoj navodi više slučajeva iz sudske prakse za koje je, doduše, objava bila početak roka za podnošenje tužbe, ali samo zbog nepostojanja dostave predmetnog akta tužitelju. U ovom je pak slučaju Rumunjskoj, kao adresatu pobijane odluke, dostava uredno izvršena te je ta dostava za nju početak roka za podnošenje tužbe.

39      Tako je glede navoda Rumunjske da je u presudi od 10. ožujka 1998., Njemačka/Vijeće (C-122/95, EU:C:1998:94, t. 35.) Sud potvrdio da je početak roka za podnošenje tužbe protiv akta Unije objava akta, iako ona nije relevantna za njegovo stupanje na snagu, dovoljno podsjetiti da je u tom predmetu pobijani akt bila uredba donesena povodom međunarodnog sporazuma koji je Unija sklopila, to jest akt opće primjene upućen svim državama članicama, čijom je objavom u Službenom listu počeo teći rok za podnošenje tužbe i koji nije bio predmet nikakve dostave (vidjeti u tom smislu rješenje od 4. srpnja 2012., ICO Satellite/Komisija, T-350/09, neobjavljeno, EU:T:2012:341, t. 36.). U toj je presudi Sud izjavio da je kriterij dana saznanja za akt kao početka roka za podnošenje tužbe podredan kriterijima objave akta ili dostave akta. Ne proizlazi da je kriterij dostave podredan u odnosu na kriterij objave.

40      Isto tako, glede povezanog navoda da je u rješenju od 21. studenoga 2005., Tramarin/Komisija (T-426/04, EU:T:2005:405, t. 49.) Opći sud izjavio da „glede akata koji se prema ustaljenoj praksi dotične institucije objavljuju, rok za podnošenje tužbe počinje teći od dana objave”, dovoljno je istaknuti da u tom predmetu adresat odluke koja je bila predmet dostave nije bio tužitelj, nego treća zainteresirana strana. No, u ovom slučaju sporna je odluka uredno dostavljena Rumunjskoj kao adresatu pobijane odluke.

41      Osim toga, glede upućivanja na presudu od 23. travnja 2013., Gbagbo i dr./Vijeće (C-478/11 P do C-482/11 P, EU:C:2013:258, t. 58. i 59.), dovoljno je istaknuti da je u njoj Sud presudio da se članak 263. šesti stavak UFEU-a ne primjenjuje dosljedno ako je u pogledu osoba i subjekata čija se imena nalaze na popisima sadržanima u prilozima aktima koji su doneseni na temelju odredaba o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici polazišna točka za izračun roka za podnošenje tužbe za poništenje dan objave predmetnog akta, a ne dan na koji je on bio priopćen. Sud je smatrao da iz toga proizlazi da – iako, doduše, do stupanja na snagu akata kao što su sporni akti dolazi na temelju njihove objave – rok za podnošenje tužbe za poništenje protiv tih akata na temelju članka 263. stavka 4. UFEU-a za svaku od navedenih osoba i subjekata teče računajući od datuma dostave koja im se mora izvršiti. Iz te presude očito proizlazi da kriterij pojedinačne dostave ili priopćavanja treba primijeniti kao početak roka za podnošenje tužbe čak i ako kriterij objave određuje stupanje na snagu predmetnog akta. Ta sudska praksa ne može, dakle, nikako poslužiti za pretpostavku Rumunjske prema kojoj je objava početak roka za podnošenje tužbe jer je, upravo suprotno, ona formalno odbija čak i u slučaju u kojem bi objava odredila stupanje na snagu i nastanak pravnih učinaka predmetnog akta.

42      Kao drugo, Rumunjska ističe postojanje ustaljene prakse koju je Komisija odavno usvojila i koja se sastoji od objavljivanja u Službenom listu njezinih odluka kojima se iz financiranja Unije isključuju određeni izdaci nastali u okviru Europskog fonda za jamstva u poljoprivredi (EFJP) i Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EPFRR), pri čemu ih se dostavlja njihovim adresatima. U takvoj bi atipičnoj situaciji, u kojoj se pojedinačni akt također objavljuje, način na koji se adresati upoznaju sa sadržajem akta kao i razlozima na kojima se zasniva, tako da mogu ostvariti svoje pravo na pravni lijek u roku od dva mjeseca predviđenom u članku 263. šestom stavku UFEU-a, mogao biti objava, a ne dostava. Tako bi, kada adresat sazna za akt na dva načina, u ovom slučaju objavom i dostavom, načelo pravne sigurnosti i pravo na djelotvornu pravnu zaštitu nalagali da početak roka od dva mjeseca za podnošenje tužbe za poništenje bude dan objave akta, a ne dan njegove dostave.

43      U tom pogledu na početku valja podsjetiti na to da je u presudi od 15. rujna 1998., BP Chemicals/Komisija (T-11/95, EU:T:1998:199, t. 48. do 51.) Opći sud istaknuo da postoji ustaljena Komisijina praksa u vidu objavljivanja odluka poput one o kojoj je bila riječ u predmetu povodom koje je ta presuda donesena, to jest odluke na području državnih potpora, te je smatrao da tužitelj može legitimno očekivati da se sporna odluka objavi u Službenom listu. Međutim, iako je, doduše, Opći sud zaključio u biti da je tada rok za podnošenje tužbe protiv predmetne odluke počeo teći od te objave, on je pojasnio da je to slučaj ako, i samo ako, sporna odluka nije prethodno bila dostavljena tužitelju. Slijedom toga, iz navedene presude proizlazi da – čak i pod pretpostavkom da postoji Komisijina ustaljena praksa u vidu objavljivanja odluka poput one u ovom slučaju, a kojima se izdaci isključuju iz financiranja iz poljoprivrednih fondova Unije – radi izračuna roka za podnošenje tužbe valja uzeti u obzir dostavu navedene odluke državama članicama kojima je ta odluka upućena, a ne njezinu objavu u Službenom listu, kada je ta potonja bila kasnija (vidjeti u tom smislu rješenje od 23. studenoga 2015., Slovenija/Komisija, T-118/15, neobjavljeno, EU:T:2015:912, t. 27. i 28. i rješenje od 19. travnja 2016., Portugal/Komisija, T-550/15, neobjavljeno, EU:T:2016:237, t. 35. i 36.). Doista, u ovom je slučaju nesporno da je pobijana odluka Rumunjskoj dostavljena prije nego što je objavljena.

44      Potom, Rumunjska ne može valjano tvrditi da je, uzimajući u obzir okolnosti, Komisija kod adresata stvorila legitimno očekivanje da do objave u Službenom listu dolazi svaki put kad ona donese odluke poput pobijane odluke i da iz toga proizlaze posljedice koje uobičajeno slijede iz objave akata za koje propisi Unije predviđaju obvezu objavljivanja. Naime, ona ne iznosi nikakav element na temelju kojeg bi se moglo tvrditi da joj je Komisija dala precizna jamstva u tom smislu (vidjeti u tom smislu presudu od 16. prosinca 2010., Kahla Thüringen Porzellan/Komisija, C-537/08 P, EU:C:2010:769, t. 63. i navedenu sudsku praksu; rješenje od 23. studenoga 2015., Slovenija/Komisija, T-118/15, neobjavljeno, EU:T:2015:912, t. 28. i rješenje od 19. travnja 2016., Portugal/Komisija, T-550/15, neobjavljeno, EU:T:2016:237, t. 37.).

45      Osim toga, glede navoda da je takvo tumačenje članka 263. UFEU-a suprotno načelu pravne sigurnosti i pravu na djelotvornu sudsku zaštitu, dovoljno je podsjetiti da je prema ustaljenoj sudskoj praksi to tumačenje u cijelosti u skladu sa svrhom rokova za podnošenje žalbe i tužbe, kojima se nastoji očuvati pravna sigurnost, izbjegavanjem neograničenog dovođenja u pitanje akata Unije koji proizvode pravne učinke (presude od 7. srpnja 1971., Müllers/GSO, 79/70, EU:C:1971:79, t. 18., od 17. veljače 1972., Richez-Parise/Komisija, 40/71, EU:C:1972:9, t. 6. i od 12. srpnja 1984., Moussis/Komisija, 227/83, EU:C:1984:276, t. 12.) i koji ispunjavaju potrebu izbjegavanja svake diskriminacije ili arbitrarnog postupanja u sudovanju (presude od 4. veljače 1987., Cladakis/Komisija, 276/85, EU:C:1987:57, t. 11., od 29. lipnja 2000., Politi/ETF, C-154/99 P, EU:C:2000:354, t. 15. i od 5. ožujka 2008., Combescot/Komisija, T-414/06 P, EU:T:2008:58, t. 43.).

46      Povrh toga, glede povezanog navoda da je u presudi od 19. prosinca 2012., Leno Merken (C-149/11, EU:C:2012:816, t. 39.) Sud tvrdio da, u slučaju kada je tekst odredbe nedovoljno jasan, treba uzeti u obzir kontekst te odredbe kao i ciljeve koji se njome žele postići, dovoljno je podsjetiti da je nesporno da formulacija članka 263. UFEU-a sama za sebe ili u vezi s člankom 297. UFEU-a ne daje povoda nikakvoj dvojbi (vidjeti u tom smislu rješenje od 23. studenoga 2015., Slovenija/Komisija, T-118/15, neobjavljeno, EU:T:2015:912, t. 31. i rješenje od 19. travnja 2016., Portugal/Komisija, T-550/15, neobjavljeno, EU:T:2016:237, t. 33.).

47      Konačno, mora se utvrditi da upravo usvajanje samo kriterija dostave kao početka roka za podnošenje tužbe protiv akata u kojima su određeni njihovi adresati jamči pravnu sigurnost i djelotvornu sudsku zaštitu, za razliku od hibridnog rješenja poput onoga koje zagovara Rumunjska i prema kojem se adresat akta kojemu je on uredno dostavljen mora još raspitati o njegovoj mogućoj objavi u Službenom listu, koja je neizvjesna jer nije obvezna.

48      Kao treće, Rumunjska u biti tvrdi da početak roka za podnošenje tužbe mora biti cjelovita objava pobijane odluke, a ne njezina manjkava dostava. Ona smatra da iz postojanja razlika u tekstu pobijane odluke dostavljene 14. lipnja 2018. i teksta pobijane odluke objavljene 15. lipnja 2018. proizlazi da je dostava stalnom predstavništvu Rumunjske bila manjkava i nije joj omogućila da se upozna sa sadržajem akta. U tom pogledu ona prije svega ističe razlike u odredbama koje se odnose na druge države članice. Potom, glede odredaba koje se odnose na Rumunjsku, ona ističe da su u proračunskim stavkama 6701 i 6711 informacije navedene u petom stupcu, koje odgovaraju mjeri „Ovjeravanje” u vezi s financijskom godinom 2015. odnosno 2014., nepotpune glede razloga „Najvjerojatnija pogreška u populaciji EPFRR-a ne-IAKS” i „Najvjerojatnija pogreška u populaciji EPFRR-a IAKS” jer se u dostavljenoj verziji spominje samo, i to dvosmisleno, „iznos” (sumă na rumunjskom). Ona smatra da te razlike zadiru u bitne aspekte poput mjera, razloga i vrste ispravaka te imaju izravan utjecaj na odluku o podnošenju tužbe za poništenje i na način izrade te tužbe. Osim toga, ona navodi da se određene razlike odnose upravo na upotrebu formulacije „procijenjeni iznos”, koji je osporen u tužbi.

49      U tom pogledu valja podsjetiti na to da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi, odluka uredno dostavljena kad je njezin adresat o njoj obaviješten i može se s njom upoznati. Glede te potonje pretpostavke, Sud je smatrao da je ispunjena kada se adresat mogao upoznati sa sadržajem te odluke kao i s obrazloženjem na kojem se temelji (vidjeti presudu od 17. svibnja 2017., Portugal/Komisija, C-337/16 P, EU:C:2017:381, t. 47. i 48. i presudu od 21. ožujka 2019., Eco-Bat Technologies i dr./Komisija, C-312/18 P, neobjavljenu, EU:C:2019:235, t. 25. i 26.).

50      Proizlazi da isključivo formalna pogreška ili propust koji, čak i ako nije isključivo formalne naravi, ne sprečava adresata dostavljene odluke da se upozna s njezinim sadržajem i razlozima nema utjecaja na primjenu roka za podnošenje tužbe predviđenog u članku 263. šestom stavku UFEU-a (vidjeti u tom smislu presudu od 17. svibnja 2017., Portugal/Komisija, C-337/16 P, EU:C:2017:381, t. 48. do 50. i presudu od 21. ožujka 2019., Eco-Bat Technologies i dr./Komisija, C-312/18 P, neobjavljenu, EU:C:2019:235, t. 27.).

51      Ovdje valja prije svega isključiti navodno postojanje mogućih razlika u odredbama koje se odnose na druge države članice kao u svakom slučaju irelevantno i bespredmetno za tužbu Rumunjske (vidjeti u tom smislu rješenje od 19. travnja 2016., Portugal/Komisija, T-550/15, neobjavljeno, EU:T:2016:237, t. 42.).

52      Potom, glede odredaba koje se odnose na Rumunjsku, valja, doduše, istaknuti, kao i Komisija u svojem odgovoru na pitanje Općeg suda, da između dostavljene i objavljene verzije postoje manje razlike u petom stupcu tablice u prilogu pobijanoj odluci. U verziji dostavljenoj stalnom predstavništvu Rumunjske, zbog problema nastalih prilikom tiskanja tablice koja se nalazi u prilogu pobijanoj odluci, riječ „estimată” (procijenjeni), upotrijebljena u vrsti ispravka „sumă estimată” (procijenjeni iznos), nije se pojavila jer je prešla okvir ćelija tablice za određene proračunske stavke, gdje se nalazila samo riječ „sumă” (iznos). Taj se problem nije pojavio kasnije u verziji objavljenoj u Službenom listu.

53      Međutim, mora se utvrditi da taj problem u tisku ne može naštetiti razumijevanju informacija sadržanih u prilogu. Naime, mora se primijetiti da se u tom petom stupcu mogu navesti samo četiri vrste ispravaka, to jest, kao prvo, „jednokratno” za ispravke za koje se mogu utvrditi neprihvatljivi iznosi (punctuală ou calculată na rumunjskom), kao drugo, „paušalni iznos” za ispravke paušalnih iznosa (rată forfetară na rumunjskom), kao treće, „procijenjeni iznos” za ispravke ekstrapolirane na temelju poznatog iznosa (sumă estimată na rumunjskom) i, kao četvrto, „ekstrapolirano” za ispravke ekstrapolirane na temelju poznatog postotka (extrapolate na rumunjskom). Stoga što se tri vrste ispravaka odnose na potpuno različite nazive riječi „sumă” (iznos) na rumunjskom, ova potonja može posve očito i potpuno nedvosmisleno odgovarati samo vrsti ispravka „sumă estimată” (procijenjeni iznos).

54      Štoviše, Komisija pojašnjava da je predmetne tablice Rumunjska također primila porukom elektroničke pošte njezina glavnog tajništva od 15. lipnja 2018. U tom bi slučaju čak i puko čitanje priloga poslanog porukom elektroničke pošte bilo dovoljno da se razjasne te razlike.

55      Osim toga, budući da Rumunjska osporava korištenje formulacije „sumă estimată” (procijenjeni iznos), valja istaknuti, kao i Komisija u svojem odgovoru na pitanje Općeg suda, da su dva ispravka zapravo pogreškom razvrstana kao „sumă estimată” (procijenjeni iznos) umjesto „rată forfetară” (paušalni iznos).

56      Međutim, mora se utvrditi da se ta pogreška istodobno pojavljuje u tekstu koji je Komisija 14. lipnja 2018. dostavila stalnom predstavništvu Rumunjske i u tekstu objavljenom u Službenom listu 15. lipnja 2018., tako da Rumunjska ne može tvrditi da ju je takva pogreška spriječila da svoju tužbu podnese u propisanom roku.

57      Štoviše, Komisija navodi da ta manja redakcijska pogreška nije bila počinjena ni u okviru upravnog postupka ni u sažetom izvješću (summary report) koje sadržava razloge pobijane odluke. U tom slučaju nije mogla postojati nikakva zabuna glede naravi ispravka.

58      Slijedom navedenog, valja zaključiti da takve manje razlike između dostavljenog i objavljenog teksta, koje proizlaze iz problema s tiskanjem tablice koja se nalazi u prilogu pobijanoj odluci, kao i manja redakcijska pogreška koja je zajednička tim dvama tekstovima nisu mogle spriječiti Rumunjsku da se dovoljno jasno i precizno upozna sa sadržajem te odluke, shvati razloge na kojima se zasniva i podnese tužbu protiv nje u propisanom roku (vidjeti u tom smislu rješenje od 19. travnja 2016., Portugal/Komisija, T-550/15, neobjavljeno, EU:T:2016:237, t. 43.).

59      Stoga valja potvrditi zaključak koji je iznesen u točki 32. ovog rješenja i prema kojem je rok za podnošenje tužbe protiv pobijane odluke počeo teći od njezine dostave stalnom predstavništvu Rumunjske, a ne od njezine objave u Službenom listu.

60      Prema tome, s obzirom na sva prethodna razmatranja i u skladu s člancima 58. i 60. Poslovnika, rok za podnošenje tužbe, uključujući produljenje roka zbog udaljenosti, istekao je 24. kolovoza 2018. u ponoć.

61      No, Rumunjska je tužbu podnijela tek 7. rujna 2018.

62      Proizlazi da je tužba očito bila podnesena nakon isteka propisanog roka te je stoga nepravodobna.

63      Naposljetku, Rumunjska nije dokazala niti je čak navela postojanje pogreške koja se može opravdati ili postojanje nepredvidivih okolnosti ili više sile na osnovi kojih bi se moglo odstupiti od roka propisanog na temelju članka 45. drugog stavka Statuta Suda Europske unije, primjenjivog na postupak pred Općim sudom na temelju članka 53. navedenog statuta.

64      Iz svega prethodno navedenog proizlazi da ovu tužbu treba u cijelosti odbaciti kao nedopuštenu.

 Troškovi

65      U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

66      Budući da Rumunjska nije uspjela u postupku, valja joj naložiti da, osim vlastitih troškova, snosi i Komisijine troškove sukladno njezinu zahtjevu.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (osmo vijeće)

rješava:

1.      Tužba se odbacuje kao nedopuštena.

2.      Rumunjskoj se nalaže da, osim vlastitih troškova, snosi i troškove Europske komisije.

U Luksemburgu 30. travnja 2019.

*      Jezik postupka: rumunjski