1. 

Europskim žigovima potrebna je učinkovita zaštita diljem Europske unije ( 2 ).

2. 

To se najlakše može postići omogućavanjem sudovima da donose odluke paneuropske naravi kojima se obuhvaćaju povrede žigova koje nastaju ne samo u državi članici pred čijim se sudom vodi postupak nego i u bilo kojoj državi članici Unije ( 3 ). Zakonodavac Unije propisao je sveobuhvatne odluke ove vrste ( 4 ), ali zahtijevanu proširenu nadležnost dodjeljuje ( 5 ) isključivo sudu koji svoju međunarodnu nadležnost može temeljiti na članku 97. stavcima od 1. do 4. Uredbe o žigu Zajednice ( 6 ). Time se nadomještaju općenitija pravila o nadležnosti Uredbe o žigu Zajednice i ona Uredbe „Bruxelles I” ( 7 ) ( 8 ).

3. 

Oberlandesgericht Düsseldorf (Visoki zemaljski sud u Düsseldorfu (Njemačka)), djelujući kao sud za žigove Zajednice, želi znati ima li takvu proširenu nadležnost u pogledu tužbe zbog povrede koju je dansko trgovačko društvo podnijelo protiv tuženika iz SAD‑a. U skladu s člankom 97. stavkom 1. Uredbe o žigu Zajednice, sudovi imaju međunarodnu nadležnost ako tuženik koji nema domicil u Uniji ima poslovni nastan u državi članici pred čijim se sudom vodi postupak. Budući da tuženik iz SAD‑a ima društvo unuku u Njemačkoj, postavlja se pitanje je li taj subjekt „poslovni nastan” u smislu članka 97. stavka 1. Uredbe o žigu Zajednice.

4.

Uvodna izjava 16. glasi:

„Odluke u vezi s valjanošću i povredom žigova Zajednice moraju imati učinak na i pokrivati cijelo područje Zajednice, s obzirom da je to jedini način sprečavanja donošenja nedosljednih odluka od strane sudova i Ureda, te osiguranja da se neće narušiti jedinstveni karakter žigova Zajednice. Pravila sadržana u Uredbi Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima trebala bi se primjenjivati na sve postupke prema zakonu o žigovima Zajednice, osim kada ova Uredba odstupa od tih pravila.”

5.

Članak 97. naslovljen je „Međunarodna nadležnost” i u njegovim stavcima 1. i 2. propisano je sljedeće:

„1.   Podložno odredbama ove Uredbe kao i odredbama Uredbe (EZ) br. 44/2001 koje se primjenjuju na temelju članka 94., postupci koji se odnose na tužbe i tužbene zahtjeve iz članka 96. pokreću se pred sudovima države članice u kojoj tuženik ima domicil ili, ako nema domicil ni u jednoj državi članici, u državi članici u kojoj ima poslovni nastan.

2.   Ako tuženik nema domicil ni poslovni nastan ni u jednoj državi članici, takvi se postupci pokreću pred sudovima države članice u kojoj tužitelj ima domicil ili, ako on nema domicil ni u jednoj državi članici, u onoj državi u kojoj tužitelj ima poslovni nastan.”

6.

Članak 98. naslovljen je „Opseg nadležnosti”; njegov stavak 1. glasi:

„1.   Sud za žig Zajednice čija se nadležnost temelji na članku 97. stavcima od 1. do 4. nadležan je za:

7.

Uvodne izjave 11. i 12. glase:

8.

Odjeljak 1. poglavlja II., pod naslovom „Nadležnost”, naslovljen je „Opće odredbe” i sadržava članke od 2. do 4., koji u svojim stavcima 1. propisuju:

„Članak 2.

1.   Uz poštovanje odredaba ove Uredbe, osobama s domicilom u nekoj državi članici sudi se pred sudovima te države članice, bez obzira na njihovo državljanstvo.”

„Članak 4.

1.   Ako tuženik nema domicil u državi članici, nadležnost sudova svake države članice, u skladu s člancima 22. i 23., utvrđuje se u skladu s pravom te države članice.”

9.

Društvo Hummel Holdings A/S, tužitelj u glavnom postupku, proizvođač je sportske opreme i sportske odjeće i odjeće za rekreaciju sa sjedištem u Danskoj. Tužitelj je u Njemačkoj pokrenuo postupak pred Landgerichtom Düsseldorf (Zemaljski sud u Düsseldorfu (Njemačka)) protiv dvaju tuženika iz grupe Nike zbog prodaje artikala sportske odjeće kojima se navodno povređuje njegov međunarodni figurativni žig br. 943057, koji je također registriran za primjenu u Europskoj uniji u pogledu proizvoda iz razreda 25.

10.

Prvi tuženik, društvo Nike Inc., krajnje je holding društvo grupacije Nike‑Group sa sjedištem u Sjedinjenim Američkim Državama.

11.

Drugi tuženik, društvo Nike Retail B. V., pripada toj grupaciji i ima domicil u Nizozemskoj. Društvo Nike Retail B. V. upravlja internetskom stranicom www.nike.com/de, na kojoj se oglašavaju proizvodi NIKE i na engleskom i njemačkom jeziku nude za prodaju u Njemačkoj kao i u drugim zemljama.

12.

Većina povreda tužiteljeva žiga navodno se dogodila u Njemačkoj. U toj državi članici proizvodi se mogu naručiti na internetu, preko internetske stranice društva Nike Retail ili preko nezavisnih trgovaca na malo koji nisu dio Nike Groupa i koji i sami naručuju te proizvode od društva Nike Retail. Osim toga, pretprodajne i postprodajne usluge pruža društvo Nike Deutschland GmbH. To društvo ne prodaje proizvode NIKE, nego pruža podršku kupcima telefonom ili elektroničkom poštom kada ih naručuju te djeluje kao posrednik društva Nike Retail u pogledu ugovora koji se sklapaju s trgovcima. Kada je riječ o postprodajnim uslugama, društvo Nike Deutschland bavi se pitanjima u pogledu zamjene ili pritužbi te pruža podršku trgovcima u oglašavanju i provedbi tih ugovora.

13.

Sjedište društva Nike Deutschland je u Frankfurtu na Majni i ono nije stranka u glavnom postupku. Međutim, ono je društvo unuka prvog tuženika, društva Nike Inc, i njegova prisutnost u Njemačkoj središnja je točka tužiteljeve argumentacije u vezi s nadležnošću njemačkih sudova.

14.

Tužitelj je od Landgerichta Düsseldorf (Zemaljski sud u Düsseldorfu) zatražio (I.) zabranu uvoza, izvoza, oglašavanja, ponude i stavljanja na tržište predmetnih proizvoda ili dopuštanja da se ta roba stavi na tržište, (II.) naloge za objavljivanje, među ostalim, preslika računa i povlačenje iz prometa i uništavanje predmetnih proizvoda te, naposljetku, (III.) priznanje njegova prava na naknadu štete.

15.

Što se tiče prvog tuženika, tužitelj je zatražio te naredbe i naloge (1.) u pogledu područja Europske unije te, podredno, (2.) u pogledu državnog područja Savezne Republike Njemačke. Što se tiče drugog tuženika, predmet tužbe odnosi se samo na državno područje Savezne Republike Njemačke. Odluka kojom se upućuje prethodno pitanje odnosi se samo na prvi dio zahtjeva.

16.

Na temelju toga da se društvo Nike Deutschland treba smatrati poslovnim nastanom prvog tuženika, čime se stvara poveznica između tuženika iz SAD‑a i Njemačke, Landgericht Düsseldorf (Zemaljski sud u Düsseldorfu) potvrdio je da je imao međunarodnu nadležnost, također u pogledu područja cijele Europske unije. Međutim, odbio je tužbu u pogledu merituma. U okviru tužiteljeve žalbe Oberlandesgerichtu Düsseldorf (Visoki zemaljski sud u Düsseldorfu), tuženici i dalje tvrde da njemački sudovi nemaju međunarodnu nadležnost u pogledu prvog dijela zahtjeva.

17.

U tom kontekstu, Oberlandesgericht Düsseldorf (Visoki zemaljski sud u Düsseldorfu) postavio je sljedeće prethodno pitanje:

„U kojim okolnostima pravno samostalno društvo sa sjedištem u državi članici Unije, koje je društvo unuka poduzetnika koji sâm nema sjedište u Uniji, treba smatrati ‚poslovnim nastanom’ poduzetnika u smislu članka 97. stavka 1. Uredbe br. 207/2009?”

18.

Pisana očitovanja Sudu podnijeli su tužitelj i oba tuženika, talijanska vlada i Europska komisija. Svi osim talijanske vlade podnijeli su usmena očitovanja na raspravi koja je održana 6. listopada 2016.

19.

Najprije, važno je naglasiti da, u skladu s Uredbom o žigu Zajednice, samo „sudovi za žig Zajednice” koji su posebno odabrani nacionalni sudovi za obavljanje te funkcije ( 9 ) mogu odlučivati u postupcima povodom tužbe zbog povrede ( 10 ). Njemačka vlada kao takve je imenovala Landgericht Düsseldorf (Zemaljski sud u Düsseldorfu) i Oberlandesgericht Düsseldorf (Visoki zemaljski sud u Düsseldorfu) ( 11 ).

20.

Međutim, ne mogu svi sudovi za žig Zajednice prihvaćati zahtjev za donošenje mjere koja ima učinak na razini cijele Unije ( 12 ), koju u ovom slučaju zahtijeva tužitelj.

21.

Ima li određeni sud za žig Zajednice tu paneuropsku ovlast ili ne ovisi o tome može li svoju nacionalnu nadležnost temeljiti na članku 97. stavcima 1. do 4. Uredbe o žigu Zajednice ( 13 ). Samo je tada sud za žig Zajednice „nadležan za počinjene povrede ili prijetnje povrede na državnom području bilo koje države članice” ( 14 ).

22.

Prema tome, iako tužiteljev navod da su se povrede dogodile u Njemačkoj predstavlja osnovu za nadležnost za odlučivanje o tužbi zbog povrede žiga Zajednice u Njemačkoj u skladu s člankom 97. stavkom 5. Uredbe o žigu Zajednice ( 15 ), ta odredba može služiti samo kao osnova za nadležnost u pogledu počinjenih povreda ili prijetnji povrede na državnom području te države članice pred čijim se sudom vodi postupak ( 16 ). To nije dovoljna osnova za prihvaćanje tužiteljeva zahtjeva za pružanje pravne zaštite, čiji učinci nadilaze državno područje Njemačke. Takva se nadležnost mora temeljiti na članku 97. stavcima 1. do 4. Uredbe o žigu Zajednice ( 17 ).

23.

Kao što je to već spomenuto, člankom 97. stavkom 1. Uredbe o žigu Zajednice pruža se takva osnova za međunarodnu nadležnost ako tuženik iz treće države ima poslovni nastan u državi članici pred čijim se sudom vodi postupak ( 18 ). Stoga Oberlandesgericht Düsseldorf (Visoki zemaljski sud u Düsseldorfu) traži pojašnjenje uvjeta pod kojima se društvo Nike Deutschland sa svojim sjedištem u Njemačkoj može karakterizirati kao poslovni nastan društva Nike Inc.

24.

Članak 97. stavak 1. Uredbe o žigu Zajednice propisuje da se postupci zbog povrede u pitanjima žigova Zajednice „pokreću […] pred sudovima države članice u kojoj tuženik ima domicil ili, ako nema domicil ni u jednoj državi članici, u državi članici u kojoj ima poslovni nastan”.

25.

Prvo pitanje koje treba riješiti jest ima li pojam „poslovni nastan”, kao što je to Komisija navela na raspravi, autonomno značenje na razini Unije ili to treba utvrditi nacionalni sud na temelju svojeg nacionalnog prava ( 19 ).

26.

Na potonje bi mogla upućivati činjenica da se pojam „domicil” iz članka 59. Uredbe Bruxelles I ( 20 ) treba utvrditi u skladu s nacionalnim pravom države članice u kojoj se vodi postupak pred sudom. Isto tako, u članku 60. Uredbe Bruxelles I u pogledu trgovačkih društava i udruga navodi se autonomna definicija domicila ( 21 ).

27.

U pravilu, odredbe prava Unije moraju se autonomno tumačiti ( 22 ). Nadalje, značenje pojma „poslovni nastan” na razini Unije usklađeno je s ciljem članka 97. stavaka 1. do 4. Uredbe o žigu Zajednice radi stvaranja jedinstvene osnove za proširenu nadležnost. Stoga je pristup koji se ovdje upotrebljava takav da Sud treba pružiti autonomno tumačenje ( 23 ).

28.

Iako su neke zakonske definicije uključene u Uredbu o žigu Zajednice ( 24 ), zakonodavac nije pružio definiciju pojma „poslovni nastan”.

29.

Usto, Sud do danas nije imao priliku ( 25 ) pružiti tumačenje članka 97. stavka 1. Uredbe o žigu Zajednice ni izraza „poslovni nastan” kako se upotrebljava u drugim odredbama Uredbe o žigu Zajednice ( 26 ).

30.

S obzirom na to da pripremni akti ( 27 ) ne pružaju smjernice o tumačenju izraza „poslovni nastan” iz članka 97. stavka 1. Uredbe o žigu Zajednice, njegovo značenje treba utvrditi uz pomoć izvora izvan Uredbe o žigu Zajednice.

31.

Čini se da bi na prvi pogled Uredba o stečajnom postupku ( 28 ) bila koristan izvor u tom pogledu. Ona u članku 2. točki (h) daje zakonsku definiciju ( 29 ) pojma „poslovni nastan”, među ostalim, u kontekstu međunarodne nadležnosti.

32.

Međutim, u ovom kontekstu ta se definicija ne može primijeniti ni izravno ni analogijom. Dana je izričito samo „u smislu ove Uredbe”. Svrha upotrebe pojma poslovni nastan u Uredbi o stečajnom postupku prilično se razlikuje od konteksta članka 97. Uredbe o žigu Zajednice: naime, do nadležnosti na temelju poslovnog nastana dolazi samo u kontekstu sekundarnih postupaka koji se ne temelje na središtu dužnikova glavnog interesa; nadalje, odluke donesene u takvim postupcima imaju ograničen učinak ( 30 ). Za razliku od toga, u članku 97. Uredbe o žigu Zajednice pojam poslovnog nastana upotrebljava se s ciljem utvrđivanja središnje jurisdikcije zadužene za donošenje odluka s proširenim učinkom.

33.

Prirodni izvor smjernica pri tumačenju odredbe o nadležnosti Uredbe o žigu Zajednice je, međutim, Uredba Bruxelles I jer su u tom pravnom instrumentu određena opća pravila o nadležnosti u građanskim i trgovačkim stvarima. Uredba Bruxelles I primjenjuje se na postupke o žigovima Zajednice osim ako u Uredbi o žigu Zajednice nije drukčije određeno ( 31 ). S instrumentom koji joj prethodi (Konvencija iz Bruxellesa), koji datira iz 1968., Uredba Bruxelles I pruža dugotrajan pojmovni okvir na kojem se temelje i novija pravila o nadležnosti sadržana u posebnim uredbama poput Uredbe o žigu Zajednice.

34.

Uredba Bruxelles I u svojim općim odredbama sadržava neke zakonske definicije ( 32 ) ali ne definira izraz „poslovni nastan”.

35.

Međutim, u Uredbi Bruxelles I izraz „poslovna jedinica” upotrebljava se kao poveznica za određivanje međunarodne nadležnosti na temelju članka 5. stavka 5. i članka 18.

36.

Talijanska vlada u svojim pisanim očitovanjima istaknula je da talijanska jezična verzija izraza „poslovni nastan”, kako se upotrebljava u Uredbi Bruxelles I (sede d’attività), nije jednaka onoj koja se upotrebljava u članku 97. Uredbe o žigu Zajednice (stabile organizzazione). Međutim, s obzirom na blisku vezu između dvaju pravnih instrumenata uspostavljenu izričitim upućivanjem na Uredbu Bruxelles I u uvodnoj izjavi 16. i člancima 97. i 94. Uredbe o žigu Zajednice, lingvistička razlika u jednoj jezičnoj verziji ne može spriječiti Sud da se koristi Uredbom Bruxelles I, koja je referentni pravni instrument o međunarodnoj nadležnosti.

37.

Kao što su istaknule stranke u prethodnom postupku kao i sud koji je uputio zahtjev, u okviru Uredbe Bruxelles I postoji ustaljena sudska praksa o značenju izraza „poslovni nastan”.

38.

Prva odredba koju Sud u ovom pogledu treba protumačiti jest članak 5. točka 5. Uredbe Bruxelles I ( 33 ), u skladu s kojim postoji „posebna nadležnost” ( 34 )„ako je riječ o sporu nastalom zbog djelovanja podružnice, agencije ili druge poslovne jedinice, pred sudom u mjestu u kojemu se nalazi podružnica, agencija ili druga poslovna jedinica”.

39.

Sud je te pojmove prvi put protumačio 1976. godine u presudi De Bloos. U toj presudi navodi se da je „jedno od glavnih obilježja pojma podružnice ili agencije činjenica da one podliježu upravljanju i nadzoru društva majke” te da se pojam poslovni nastan „temelji na istim glavnim obilježjima kao što su ona podružnice ili agencije” ( 35 ).

40.

U svojoj presudi Somafer Sud je presudio da se, „uzimajući u obzir činjenicu da se navedenim pojmovima omogućuje odstupanje od općeg načela nadležnosti iz članka 2. Konvencije, njihovim tumačenjem mora bez poteškoća utvrditi posebna poveznica kojom se opravdava takvo odstupanje” ( 36 ). Dodaje da „takva posebna poveznica obuhvaća, kao prvo, materijalne znakove kojima se omogućuje da se postojanje podružnice, agencije ili drugog poslovnog nastana s lakoćom prepozna i, kao drugo, odnos koji postoji između lokalnog subjekta i tužbe protiv društva majke”.

41.

U pogledu prvog pitanja Sud je naveo da „pojam podružnice, agencije ili drugog poslovnog nastana podrazumijeva poslovno središte koje se na stalan način očituje na van kao nastavak društva majke, koje ima svoju upravu i koje je materijalno opremljeno za poslovanje s trećim osobama, tako da se te osobe, znajući da će se po potrebi uspostaviti pravna veza s društvom majkom čije se sjedište nalazi u inozemstvu, ne trebaju izravno obraćati potonjem društvu i mogu sklopiti poslove u poslovnom središtu koje predstavlja njegov nastavak”.

42.

Što se tiče drugog pitanja, Sud je presudio da se „tužba treba odnositi na poslovanje podružnice, agencije ili drugog poslovnog nastana” te da „taj pojam poslovanja obuhvaća, s jedne strane, sporove o pravima i ugovornim ili neugovornim obvezama u pogledu upravljanja u pravom smislu riječi same agencije, podružnice ili drugog poslovnog nastana, kao što su oni koji se odnose na najam zgrade u kojoj takav subjekt ima poslovni nastan ili mjesno zapošljavanje osoblja koje ondje radi” ( 37 ).

43.

Naposljetku, u presudama Blanckaert & Willems i SAR Schotte Sud je presudio da se podružnica, agencija ili poslovni nastan „trećim osobama trebaju činiti kao lako primjetljiv nastavak društva majke” ( 38 ) te da se „uska poveznica između spora i suda koji u njemu odlučuje treba procijeniti […] također s obzirom na način na koji se ta dva poduzetnika ponašaju u svojem poslovanju i predstavljaju trećim osobama u svojim poslovnim odnosima” ( 39 ).

44.

U novijoj odluci Sud je trebao protumačiti iste pojmove u kontekstu članka 18. Uredbe Bruxelles I, u čijem se stavku 2. navodi da „[a]ko zaposlenik sklopi pojedinačni ugovor o zapošljavanju s poslodavcem koji nema domicil u državi članici, ali ima podružnicu, predstavništvo ili drugu poslovnu jedinicu u jednoj od država članica, smatra se da poslodavac, u sporovima koji nastaju zbog djelovanja podružnice, predstavništva ili druge poslovne jedinice, ima domicil u toj državi članici”.

45.

U presudi Mahamdia Sud je, na temelju analize prethodno navedenih presedana u pogledu članka 5. točke 5. Uredbe Bruxelles I, utvrdio dva kriterija kao odlučujuća za stvaranje dovoljne poveznice s državom članicom pred čijim se sudom vodi postupak. Sud je presudio da „kao prvo, pojam ‚podružnice’, ‚agencije’ ili ‚druge poslovne jedinice’ pretpostavlja poslovno središte koje se na stalan način očituje na van kao nastavak društva majke. To središte mora imati svoju upravu i biti materijalno opremljeno za poslovanje s trećim osobama koje se tako ne trebaju izravno obraćati društvu majci […]. Kao drugo, spor se mora odnositi na radnje u vezi s upravljanjem tim subjektima ili obveze koje su oni preuzeli u ime društva majke, ako će se te obveze izvršavati u državi u kojoj se nalaze ti subjekti”. ( 40 )

46.

Presuda Mahamdia odnosila se na tužbu u radnom sporu koju je podnio vozač, zaposlenik veleposlanstva Alžirske Narodne Demokratske Republike, protiv te države. Sud je u tom kontekstu naveo da se „veleposlanstvo može izjednačiti sa središtem poslovanja koje ima trajni karakter i pridonosi identifikaciji i zastupanju države iz koje proizlazi” ( 41 ).

47.

Sud je time dodao poseban aspekt poveznici između „društva majke” i poslovnog nastana, odnosno identifikaciju i zastupanje. To odgovara različitim funkcijama koje ispunjava članak 18. stavak 2. Uredbe Bruxelles I u usporedbi s njezinim člankom 5. točkom 5.: Članak 18. stavak 2. Uredbe Bruxelles I odnosi se na posebnu situaciju u kojoj tuženik nema domicil u Uniji te se, uzimajući u obzir njegov poslovni nastan, prema njemu odnosi kao prema zamjeni za domicil koji nema navodeći da tuženik „ima domicil u toj državi članici”. Ako se radi o zamjeni, identifikacija je središnji element.

48.

Člankom 5. točkom 5. i člankom 18. stavkom 2. Uredbe Bruxelles I tužitelju se omogućuje da tuži tuženika u mjestu u kojem nema domicil, ali u kojem ima poslovnu jedinicu.

49.

Međutim, objema se odredbama, osim jednostavnog postojanja poslovne jedinice, zahtijeva da spor nastane „zbog djelovanja te poslovne jedinice”. Stoga, u skladu s tim odredbama, sama poslovna jedinica nije dovoljna poveznica s državom pred čijim se sudom vodi postupak, nego je potreban dodatni element. Drugi kriterij, razvijen u gore navedenoj sudskoj praksi u vezi s Uredbom Bruxelles I, isključivo upućuje na taj dodatni element.

50.

Međutim, tekst članka 97. stavka 1. Uredbe o žigu Zajednice ne sadržava taj drugi element, nego se na temelju njega samo daje nadležnost državi članici u kojoj tuženik ima poslovni nastan. Stoga se u ovom kontekstu može zanemariti drugi kriterij testa Suda podijeljenog na dva dijela, u pogledu članaka 5. i 18. Uredbe Bruxelles I.

51.

Prvi kriterij, koji je jedini relevantan za moju analizu, sadržava dva elementa koja upućuju na karakteristike koje ne ovise o posebnoj radnji za koju nastaje povezanost s poslovnim nastanom. Oni rasvjetljuju bit samog pojma poslovnog nastana. Te su karakteristike (a) poslovno središte koje se (b) na stalan način očituje kao nastavak društva majke.

52.

Što se tiče prve karakteristike, to jest poslovnog središta, Sud je dodatno objasnio da poslovni nastan mora imati svoju upravu i biti materijalno opremljen za poslovanje s trećim osobama tako da se te osobe ne trebaju izravno obraćati društvu majci ( 42 ). Ako se zanemari poseban kontekst ugovora, može se zaključiti da je potrebna neka poslovna aktivnost i određena stvarna i stabilna prisutnost u obliku osoblja i materijalne opreme na mjestu rada. Naravno, potrebna je minimalna razina organizacije i stupanj stabilnosti, a postojanje samo dobara i bankovnih računa nije dovoljno da bi predstavljalo „poslovni nastan”. ( 43 )

53.

Element stvarnog i operativnog postojanja očito je ispunjen u ovom slučaju, u kojem je društvo Nike Deutschland GmbH lokalno društvo koje zapravo pruža pretprodajne i postprodajne usluge za kupce proizvoda marke Nike u Njemačkoj.

54.

Međutim, ono što tuženici u ovom slučaju osporavaju jest postoji li doista dovoljna poveznica između društva Nike Deutschland i prvog tuženika. U skladu sa sudskom praksom Suda, ta poveznica utvrđena je činjenicom da se poslovni nastan „na stalan način očituje kao nastavak društva majke” ( 44 ). To upućuje na zaključak da mora postojati određeni stupanj ovisnosti i podložnosti poslovnog nastana.

55.

U tom kontekstu tuženici ulažu dva prigovora:

56.

Kao prvo, tuženici tvrde da društvo Nike Deutschland zbog formalnih razloga ne može biti poslovni nastan drugog društva jer je pravno neovisno društvo te je u okviru građanskog postupka potreban formalni pristup.

57.

Međutim, kako je to prethodno navedeno, prema ustaljenoj sudskoj praksi ( 45 ), pravno neovisan subjekt može se kvalificirati kao poslovni nastan. U presudi SAR Schotte ( 46 ) dotični poslovni nastan bio je također njemačko društvo s ograničenom odgovornošću (GmbH).

58.

Sud koji je uputio zahtjev u ovom se kontekstu poziva na mišljenje nezavisnog odvjetnika Mengozzija u predmetu Mahamdia ( 47 ), u kojem je potonji naveo da je nesporno da se pojmovi „podružnica”, „agencija” i „poslovni nastan” uglavnom odnose na subjekte koji nemaju pravnu osobnost. Ta ja tvrdnja bila obiter dictum jer se predmet u kojem je donesena presuda Mahamdia odnosio na veleposlanstvo bez zasebne pravne osobnosti. Isto vrijedi i za mišljenje Suda 1/03 ( 48 ), koje je naveo nezavisni odvjetnik Mengozzi. U tom mišljenju Sud također nije raspravljao o pitanju pravne neovisnosti, nego je dodao atribut „bez pravne osobnosti”colorandi causa u kontekstu pravila o „podružnicama, agencijama ili drugim poslovnim nastanima” općenito. Ovdje se nije radilo o pitanju može li se subjekt s pravnom osobnošću kvalificirati kao poslovni nastan drugog poduzetnika.

59.

S druge strane, ako se potraže definicije u drugim kontekstima, nailazi se na važeću pravnu odredbu u kojoj jasno stoji da „pravni oblik poslovnog nastana, bilo da je to podružnica ili društvo kći s pravnom osobnošću, nije odlučujući činitelj” ( 49 ).

60.

Stoga u ovom kontekstu nema razloga odstupati od gore navedene dugogodišnje ustaljene sudske prakse.

61.

Formalni pristup koji se općenito primjenjuje u građanskim postupcima, a na koji upućuju tuženici, ne stoji na putu ekonomskom gledištu, koje se ovdje primjenjuje, u pogledu toga ima li tuženik poslovni nastan u državi ili nema. Poslovni nastan nije stranka u postupku, nego služi samo kao poveznica između tuženika i određenog državnog područja. Argument da sâm poslovni nastan ne može obvezivati presuda donesena protiv njegova društva majke nije relevantan za pitanje može li mjesto određenog društva kćeri uspostaviti poveznicu između tuženika i neke države i njezinih sudova ( 50 ). Umjesto toga, odlučujuće je pitanje može li se društvo kći smatrati bazom društva tuženika iz koje ono može braniti svoje interese.

62.

Kao drugo, društvo Nike Deutschland nema iste direktore kao prvi tuženik ( 51 ). Stoga tuženici tvrde da svaki nadzor koji društvo Nike Inc. ima nad društvom Nike Deutschland može biti slab i ne odmah vidljiv trećim osobama. Taj argument dovodi do pitanja dokle „upravljanje i nadzor društva majke” ( 52 ) trebaju ići i kako se to može ustanoviti, koje se treba razmotriti uzimajući u obzir veliku važnost predvidljivosti ( 53 ) u pitanjima sudske nadležnosti.

63.

Međutim, kada promotrimo ustaljenu sudsku praksu, postaje jasno da posrijedi nije stvarno upravljanje i nadzor, nego percepcija koju o tome imaju treći ( 54 ) u državi u kojoj se nalazi poslovni nastan. Treći moraju imati dojam da subjekt pripada društvu majci, tj. da se, „znajući da će se po potrebi uspostaviti pravna veza s društvom majkom čije se sjedište nalazi u inozemstvu, ne trebaju izravno obraćati potonjem društvu i mogu sklopiti poslove u poslovnom središtu koje predstavlja njegov nastavak” ( 55 ). Procjena se treba provesti također „s obzirom na način na koji se ta dva poduzetnika ponašaju u svojem poslovanju i predstavljaju trećim osobama u svojim poslovnim odnosima” ( 56 ). Ako samo simbolična prisutnost nije dovoljna, ono što je odlučujuće jest da se „pridonosi identifikaciji i zastupanju [društva majke] iz kojeg proizlazi” ( 57 ).

64.

U ovom predmetu društvo Nike Deutschland predstavljeno je kao njemački kontakt za kupce u vezi s proizvodima NIKE ( 58 ) te, pružajući pretprodajne i postprodajne usluge, ono čini relevantan dio organizacije prodaje čvrsto ugrađen u operativnu strukturu grupacije. Iako sâmo ne djeluje kao prodavatelj, ima ključnu funkciju u upravljanju prodajom i sastavni je dio prodajne i komercijalne organizacije Nikea u Njemačkoj. Osnovni element te integracije jest istaknuta uporaba imena „Nike” i činjenica da naziv njemačkog društva kćeri ne sadržava nikakva ograničenja u pogledu određenih zadataka ili poslovanja, nego jednostavno dodaje naziv zemlje punom nazivu društva. Identitet naziva također je bio relevantan čimbenik u predmetu SAR Schotte ( 59 ).

65.

Procjena ovih čimbenika treba se provesti iz perspektive nacionalnog okruženja u državi pred čijim se sudom vodi postupak. Zbog toga je nacionalni sud u najboljem položaju utvrditi predstavlja li se društvo kći kao ispostava čvrsto povezana s tuženikom. Ta procjena treba se temeljiti na objektivnim kriterijima koji se mogu provjeriti. Treće strane trebaju moći ustanoviti materijalne čimbenike koji su uzeti u obzir u svrhu procjene karakterizacije subjekta kao poslovnog nastana ( 60 ). Oni su morali biti javni ili barem dovoljno dostupni kako bi se trećim osobama omogućilo da za njih saznaju ( 61 ); interni podaci o stvarnom upravljanju i nadzoru unutar grupacije za ovo nisu relevantni ( 62 ).

66.

Tuženici tvrde da je tužitelj, ako temelj za nadležnost može biti puka presumpcija da je subjekt poslovni nastan, morao postupati pouzdajući se u tu presumpciju (subjektivni element). Prema mišljenju tuženikâ, riječ je o općem načelu prava koje se primjenjuje samo onda kada stranka koja se na njega poziva zaslužuje zaštitu ( 63 ).

67.

Click here to enter text.Taj argument, međutim, nije uvjerljiv. Svrha članka 97. stavka 1. Uredbe o žigu Zajednice, pozivajući se na poslovni nastan tuženika, nije zaštita interesa tužitelja, nego tuženika ( 64 ). Ponovno treba naglasiti i to da su potrebni objektivni kriteriji kako bi se stvorio dojam o tuženikovu upravljanju i nadzoru nad subjektom koji je potencijalno poslovni nastan. U svakom slučaju, i dalje je potreban prvi element, koji se odnosi na postojanje stvarnog središta poslovanja. Stoga na temelju ovdje zauzetog pristupa poslovni nastan nikad nije u potpunosti fiktivan.

68.

U tom kontekstu, pravna sigurnost i predvidljivost ( 65 ) osigurane su s tužiteljeva kao i s tuženikova gledišta. U ovom slučaju prvi tuženik Nike Inc., kao društvo majka grupacije Nike, može dati jasne izjave i ispraviti pogrešne dojmove. Stoga društvo Nike Inc. snosi rizik pojašnjavanja pravnih i poslovnih odnosa između njega i navodnog poslovnog nastana uz pomoć izričitih poruka upućenih javnosti, restrukturiranjem svoje trgovinske organizacije ili ograničavanjem uporabe svojeg žiga svojem njemačkom društvu kćeri ako želi izbjeći potpadanje pod proširenu njemačku nadležnost na temelju članka 97. stavka 1. Uredbe o žigu Zajednice.

69.

Iako se člankom 97. stavkom 1. Uredbe o žigu Zajednice izričito ne zahtijeva da je spor nastao „zbog djelovanja te poslovne jedinice” ( 66 ), prema mišljenju tuženikâ ( 67 ) ipak mora postojati određena uključenost poslovnog nastana u protupravno ponašanje za koje se tuženik tereti ( 68 ).

70.

Uvodnom izjavom 12. Uredbe Bruxelles I mogla bi se poduprijeti tvrdnja da je, osim pukog postojanja poslovnog nastana, potreban dodatni element. U uvodnoj izjavi 12. navodi se da bi trebale postojati „alternativne osnove za utvrđivanje nadležnosti, utemeljene na bliskoj vezi između suda i postupka ili radi olakšavanja ispravnog suđenja”.

71.

Kako bi se utvrdilo pruža li članak 97. stavak 1. Uredbe o žigu Zajednice „alternativn[u] osnov[u] za utvrđivanje nadležnosti” ove vrste, može se uzeti u obzir obrazloženje kojim se podupire odredba, njezina narav i funkcija pojma „poslovni nastan” u širem kontekstu.

72.

U članku 97. stavcima 1. do 4. Uredbe o žigu Zajednice navode se kriteriji za utvrđivanje države članice čijim će se sudovima povjeriti dodjeljivanje, jednom odlukom, učinkovite zaštite žigova Zajednice u cijeloj Europskoj uniji ( 69 ).

73.

Kako bi se barem u jednoj državi članici odredili nadležni sudovi za svaku okolnost, zakonodavac je člankom 97. stavcima 1. do 3. Uredbe o žigu Zajednice ( 70 ) stvorio „ljestvicu poveznica” za međunarodnu nadležnost kojima se uspostavlja hijerarhijski poredak koji se sastoji od nekoliko točaka povezanosti. Jedna je od tih točaka povezanosti „poslovni nastan” tuženika.

74.

Ljestvica poveznica za međunarodnu nadležnost sastoji se od ukupno pet koraka, od kojih je prvi tuženikov domicil u Uniji, a drugi tuženikov poslovni nastan u Uniji ( 71 ). Treći je tužiteljev domicil u Uniji, a četvrti tužiteljev poslovni nastan u Uniji ( 72 ). Naposljetku, nadležni sud može odrediti sjedište Ureda za usklađivanje na unutarnjem tržištu ( 73 ).

75.

„Poslovni nastan” uzima se u obzir na drugoj razini povezanosti. Primjenjuje se samo ako tuženik nema domicil u Uniji, s obzirom na to da je to prvi korak. Stoga domicil zadržava svoj položaj kao prva poveznica za određivanje nadležnosti, dok je poslovni nastan druga poveznica.

76.

U skladu s općim sustavom uspostavljenim Uredbom Bruxelles I, prema kojem je tuženikov domicil u Uniji također prva poveznica ( 74 ), međunarodna nadležnost za tuženike iz trećih država utvrđuje se nacionalnim pravom države članice pred čijim se sudom vodi postupak ( 75 ). To ne bi bilo poželjno u okviru proširene paneuropske nadležnosti Uredbe o žigu Zajednice. Zaštita jedinstvenog žiga u cijeloj Uniji na temelju jedne odluke s pomoću proširene nadležnosti zahtijeva jedinstvenu osnovu nadležnosti. Stoga je u Uredbi o žigu Zajednice predviđeno da se ne primjenjuju pravila o općoj nadležnosti iz Uredbe Bruxelles I ( 76 ) i da se zamjenjuju posebnom samostalnom ljestvicom poveznica iz članka 97. stavaka 1. do 3. Uredbe o žigu Zajednice.

77.

Što se tiče naravi članka 97. stavaka 1. do 3. Uredbe o žigu Zajednice, iz prethodno navedenog može se vidjeti da on sadržava posebno opće pravilo nadležnosti, a ne pravilo o posebnoj nadležnosti. Njime se ne stvara „alternativna osnova” nadležnosti ( 77 ), nego se definira opća nadležnost u svrhu Uredbe o žigu Zajednice, zamjenjujući tako opća pravila koja bi se inače primjenjivala. „Poslovni nastan” iz članka 97. stavka 1. Uredbe o žigu Zajednice ne pruža osnovu za nadležnost „osim domicila tuženika” ( 78 ). Upravo suprotno, primjenjuje se „umjesto domicila tuženika” ako se na potonji ne može pozivati. Stoga je na njega bolje gledati kao na zamjenu, a ne kao na „alternativu”.

78.

Stoga nije potreban nijedan dodatni element.

79.

Nadalje, nema razloga slijediti stajalište tuženikâ prema kojem se članak 97. stavak 1. Uredbe o žigu Zajednice treba usko tumačiti. To bi bilo potrebno samo za posebne nadležnosti, zato što je riječ o iznimkama od općeg pravila ( 79 ).

80.

Izraz „poslovni nastan” iz članka 97. stavka 1. Uredbe o žigu Zajednice trebalo bi šire tumačiti. On nije iznimka od općeg pravila, nego ga zapravo provodi. To opće pravilo navedeno je u uvodnoj izjavi 11. Uredbe Bruxelles I, u kojoj se navodi da se „nadležnost uglavnom utvrđuje prema domicilu tuženika, pri čemu takva nadležnost mora uvijek postojati, osim u nekim točno određenim slučajevima”.

81.

Članak 97. stavak 1. Uredbe o žigu Zajednice, uz primarnu povezanost s domicilom tuženika, a potom i uz sekundarnu povezanost s njegovim poslovnim nastanom, upravo provodi to načelo koje je (u građanskim stvarima općenito) kodificirano člankom 2. Uredbe Bruxelles I i koje slijedi maksimu actor sequitur forum rei ( 80 ).

82.

To je načelo osmišljeno radi zaštite postupovnih interesa tuženika, za kojeg se smatra da je ne samo fizički bliži mjestu svojeg domicila nego i da bolje poznaje jezik i postupovne i materijalne propise te zemlje. Iako se ne radi o univerzalnom načelu, ta ustaljena maksima, inspirirana pristupima kontinentalne Europe, temeljna je i tipična za europska pravila o nadležnosti ( 81 ).

83.

Njima se jasno daje prednost interesima tuženika u vezi s nadležnošću u odnosu na one tužitelja. U presudi Dumez France i Tracoba ( 82 ) Sud je pri tumačenju Konvencije iz Bruxellesa, kao prethodnice Uredbe Bruxelles I ( 83 ), čak naveo „protivljenje Konvencije dodjeli nadležnosti sudu tužiteljeva domicila” ( 84 ).

84.

Ljestvica poveznica koju je zakonodavac osmislio u članku 97. stavcima 1. do 3. Uredbe o žigu Zajednice potpuno je u skladu s ovim općim pristupom u europskom građanskom postupku zato što ne postoji korak kojim se nadležnost povezuje s tužiteljevim domicilom ili poslovnim nastanom prije nego što se utvrdi da tuženik nema nikakvu relevantnu poveznicu s jednom od država članica, koja, u nedostatku domicila, može biti njegov poslovni nastan.

85.

Dvostruka funkcija sekundarne povezanosti s tuženikovim poslovnim nastanom namijenjena je pružanju barem neke zaštite toj stranci povezivanjem s mjestom za koje se smatra da je tuženik u njemu na određeni način minimalno prisutan, iako to ne bi predstavljalo punu prisutnost, koju samo domicil ( 85 ) može pružiti. Stoga „poslovni nastan” kao poveznica u ovom kontekstu služi (1.) kao krajnje rješenje za provedbu načela povezivanja nadležnosti s mjestom domicila tuženika te, istodobno, (2.) kao prag kojim se sprečava nagla promjena u mjesto domicila tužitelja.

86.

Kada se od Suda zatraži tumačenje članka 97. stavka 1. Uredbe o žigu Zajednice i, točnije, pojma „poslovni nastan” koji se ondje navodi, definicija koju Sud pruži stoga će utjecati na to hoće li se aktivirati sljedeći, manje preporučljiv treći korak na ljestvici, točka u kojoj će međunarodna nadležnost prijeći iz države članice povezane s tuženikom na državu članicu povezanu s tužiteljem. Ako je to moguće, taj prijelaz valja spriječiti. Između tih dvaju koraka nalazi se prethodno opisana središnja pojmovna raspodjela. Stoga je, kako bi se provelo središnje načelo actor sequitur forum rei, potrebno šire tumačenje pojma „poslovni nastan”.

87.

Široko tumačenje koje se ovdje predlaže može dovesti do situacije u kojoj se smatra da tuženik ima više od jednog poslovnog nastana u Uniji. U ovom predmetu vjerojatno je da se ne samo društvo Nike Deutschland nego i društvo Nike Retail može kvalificirati kao poslovni nastan.

88.

Time se postavlja pitanje jesu li svi poslovni nastani ravnopravni ili samo jedan od njih može služiti kao poveznica u skladu s člankom 97. stavkom 1. Uredbe o žigu Zajednice. Kako su tuženici naveli na raspravi pred Sudom, društvo Nike Retail glavni je poslovni nastan organizacije Nike u Europi. Stoga, ako se međunarodna nadležnost može povezati samo s mjestom glavnog poslovnog nastana, Oberlandesgericht Düsseldorf (Visoki zemaljski sud u Düsseldorfu) ne može prihvatiti paneuropski zahtjev podnositelja zahtjeva. To bi mogao učiniti samo nizozemski sud.

89.

Međutim, umjesto povezivanja nadležnosti s „glavnim poslovnim nastanom” ( 86 ), u članku 97. stavku 1. Uredbe o žigu Zajednice navode se samo „sudovi […] države članice u kojoj tuženik […] ima poslovni nastan [fr. un établissement]” ( 87 ). Nadalje, „glavno mjesto poslovanja” već je obuhvaćeno definicijom domicila trgovačkog društva ( 88 ). Ne bi imalo smisla u članku 97. stavku 1. Uredbe o žigu Zajednice imati dvije kategorije, pri čemu je „domicil” primarna, a „poslovni nastan” sekundarna, ako bi se „poslovni nastan” odnosio samo na glavni poslovni nastan ( 89 ).

90.

U tim okolnostima, svaki poslovni nastan u državi članici može služiti kao poveznica za uspostavu međunarodne nadležnosti u skladu s člankom 97. stavkom 1. drugom alternativom Uredbe o žigu Zajednice. Ova situacija ima paralelu u članku 97. stavku 1. prvoj alternativi Uredbe o žigu Zajednice jer, u kontekstu domicila trgovačkih društava, ono može imati više od jednog domicila ( 90 ). U takvim slučajevima alternativne nadležnosti, u skladu s općim načelima građanskog postupka, tužitelj treba odabrati između nekoliko nadležnih sudova.

91.

Međutim, s obzirom na ograničavanje broja nadležnih sudova u slučajevima povezanima sa žigom Zajednice ( 91 ), što je osobito važno u kontekstu proširene međunarodne nadležnosti ( 92 ), perspektiva većeg broja država članica čiji bi sudovi mogli biti nadležni može se upotrijebiti kao argument protiv šireg tumačenja pojma „poslovni nastan” iz članka 97. stavka 1. Uredbe o žigu Zajednice.

92.

Činjenica da bi proširenu nadležnost u vezi s društvom Nike Inc. mogli provoditi sudovi u Nizozemskoj i Njemačkoj stvara rizik, doduše ograničen, od biranja najpovoljnijeg suda (forum shopping). Međutim, nedosljedne odluke spriječit će se ( 93 ) mehanizmima Uredbe Bruxelles I, osobito njezinim odredbama o litispendenciji ( 94 ), što se također primjenjuje u okviru Uredbe o žigu Zajednice. Naposljetku, ta se situacija mora prihvatiti u ime višeg načela prema kojem je postupovna zaštita tuženika zajamčena dodjeljivanjem širokog značenja pojmu „poslovni nastan” iz članka 97. stavka 1. Uredbe o žigu Zajednice.

93.

Pravna zaštita pružena tuženiku povezivanjem nadležnosti s njegovim poslovnim nastanom nije, doduše, tako jaka kao ona koja se postiže povezivanjem nadležnosti s njegovim domicilom, gdje tuženik raspolaže svojim cjelokupnim resursima. No, kada tuženik nema domicil u Uniji, osnovna minimalna zaštita u sporu na temelju proširene nadležnosti pruža se pomoću njegovih poslovnih nastana u državama članicama.

94.

Stoga predlažem Sudu da na zahtjev za prethodnu odluku odgovori kako slijedi:

U okolnostima kao što su one u glavnom postupku pravno samostalno društvo sa sjedištem u državi članici Unije, koje je društvo unuka poduzetnika koji sâm nema sjedište u Uniji, treba smatrati „poslovnim nastanom” tog poduzetnika u smislu članka 97. stavka 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu Zajednice (SL 2009., L 78, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 226.), ako je to pravno samostalno društvo unuka poslovno središte koje se u državi članici u kojoj je smješteno na stalan način očituje na van kao nastavak društva majke iz treće države.