1

Francuska Republika u svojoj žalbi zahtijeva poništenje presude Općeg suda Europske unije od 20. rujna 2012., Francuska/Komisija (T‑154/10, u daljnjem tekstu: pobijana presuda), kojom je taj sud odbio njezinu žalbu protiv Odluke Komisije 2010/605/EU od 26. siječnja 2010. o državnim potporama C 56/07 (bivši E 15/05) koje je Francuska odobrila La Poste (SL L 274, str. 1., u daljnjem tekstu: sporna odluka).

2

Na temelju francuskog Zakona br. 90‑568 od 2. srpnja 1990. o organizaciji javne službe pošte i telekomunikacija (Službeni list Francuske Republike (JORF) od 8. srpnja 1990., str. 8069.), prijašnja opća uprava pošte i telekomunikacija, koja je bila podređena ministarstvu nadležnom za poštu i telekomunikacije, preoblikovana je, s učinkom od 1. siječnja 1991., u dvije samostalne pravne osobe javnog prava: France Télécom i La Poste. Taj je zakon izričito ovlastio La Poste da, uz svoje zadaće javne službe, razvija pojedine djelatnosti otvorene tržišnom natjecanju.

3

U skladu s člankom 1. Uredbe od 31. prosinca 1990. o dodjeli državnog jamstva projektnim obveznicama PTT‑a i štednim potvrdama PTT‑a izdanima prije 31. prosinca 1990. (JORF od 18. siječnja 1991., str. 917.), „država bezuvjetno jamči za […] usluge kamata, amortizacije, premija, provizija, troškova i dodatnih izdataka vezanih uz projektne obveznice i štedne potvrde PTT‑a izdane prije 31. prosinca 1990. radi pomoći u financiranju kapitalnih izdataka proračuna za poštu i telekomunikacije, na temelju članka L. 127. Zakonika o pošti i telekomunikacijama [...], i prenesenima La Poste na temelju članka 22. Zakona od 2. srpnja 1990. [...]“

4

Osim toga, presudom od 18. siječnja 2001. Cour de cassation (drugi građanski odjel) usvojio je načelo da se La Poste treba smatrati établissement public à caractère industriel et commercial (javnom ustanovom koja obavlja industrijsku i komercijalnu djelatnost; u daljnjem tekstu: EPIC).

5

U francuskom upravnom pravu EPIC‑i su pravne osobe javnog prava koje imaju pravnu osobnost zasebnu od države i financijsku autonomiju, kao i posebne dodijeljene ovlasti, koje općenito uključuju obavljanje jedne ili više zadaća javne službe.

6

Status EPIC‑a sa sobom nosi određen broj pravnih posljedica, osobito neprimjenjivost općih propisa o postupcima insolventnosti i stečajnim postupcima te primjenjivost Zakona br. 80‑539 od 16. srpnja 1980. o sankcijama nametnutima u upravnim stvarima i izvršenju presuda od strane pravnih osoba javnog prava (JORF od 17. srpnja 1980., str. 1799.).

7

Odlukom od 21. prosinca 2005. Europska komisija odobrila je prijenos bankarskih i financijskih djelatnosti La Poste na njezinu podružnicu, La Banque Postale. Komisija je u toj odluci navela da je pitanje neograničenog državnog jamstva u korist La Poste predmet posebnog postupka.

8

Dana 21. veljače 2006., u skladu s člankom 17. Uredbe Vijeća (EZ) br. 659/1999 od 22. ožujka 1999. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka [88. UEZ‑a] (SL L 83, str. 1.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 16.), Komisija je obavijestila francuske vlasti o svojem preliminarnom stajalištu glede postojanja neograničenog državnog jamstva koje proizlazi iz statusa La Poste i koje predstavlja državnu potporu u smislu članka 87. stavka 1. UEZ‑a.

9

Smatrajući da je to navodno jamstvo postojalo prije 1. siječnja 1958., datuma stupanja na snagu Ugovora o EZ‑u u Francuskoj, Komisija je primijenila pravila postupka koja se odnose na postojeće potpore i pozvala Francusku Republiku, sukladno članku 18. Uredbe br. 659/1999., da najkasnije do 31. prosinca 2008. otkaže jamstvo dano La Poste.

10

Nakon ispitivanja informacija koje su francuske vlasti dostavile u svezi s predloženim izmjenama Uredbe br. 81‑501 od 12. svibnja 1981., donesenima za provedbu Zakona br. 80‑539 (JORF od 14. svibnja 1981., str. 1406.), Komisija ih je obavijestila o svojoj odluci o pokretanju formalnog ispitnog postupka. Objavom te odluke u Službenom listu Europske unije3. lipnja 2008. (SL C 135, str. 7.), Komisija je pozvala zainteresirane da dostave svoje primjedbe na spornu mjeru.

11

Slijedom zahtjeva Komisije, u bilješci upućenoj 31. srpnja 2009., francuske vlasti obavijestile su je da je Vijeće ministara 29. srpnja 2009. usvojilo nacrt zakona koji je predviđao preoblikovanje La Poste u dioničko društvo podložno građanskopravnim sudskim postupcima restrukturiranja i likvidacije 1. siječnja 2010. Taj projekt rezultirao je usvajanjem Zakona br. 2010‑123 od 9. veljače 2010. o javnom poduzeću La Poste i poštanskim djelatnostima (JORF od 10. veljače 2010., str. 2321.), koji je stupio na snagu 1. ožujka 2010.

12

Dana 27. veljače 2010. Komisija je obavijestila francuske vlasti o pobijanoj odluci.

13

Pošto je osobito podsjetila na sadržaj sporne mjere (uvodne izjave 18. – 37. te odluke), Komisija je najprije ustvrdila postojanje neograničenog jamstva francuske države u korist La Poste zbog postojanja određenih pojedinosti iznutra povezanih s njezinim statusom javne ustanove (uvodne izjave 116. – 255. navedene odluke).

14

U svezi s time Komisija je naglasila, kao prvo, da se na La Poste nisu primjenjivali opći propisi koji se odnose na restrukturiranje i likvidaciju poduzetnika u poteškoćama (uvodne izjave 116. – 147. pobijane odluke).

15

Nadalje, dokazala je da je vjerovnik La Poste siguran da će naplatiti svoju tražbinu u slučaju da se ta ustanova nađe u financijskim poteškoćama i ne može platiti svoje dugove (uvodne izjave 148. – 229. te odluke).

16

Naposljetku, Komisija je ocijenila da bi vjerovnik EPIC‑a, čak i ako nakon primjene posebnih postupaka povrata opisanih u uvodnim izjavama 150. – 229. sporne odluke nije bio u mogućnosti naplatiti svoje potraživanje, bio osiguran da ono neće nestati. Doista, kako bi se osigurao kontinuitet zadaća javne službe, prava i obveze La Poste uvijek su se prenosile na neku pravnu osobu javnog prava, osim države, ili, ako to ne bi bilo moguće, na potonju (uvodne izjave 230. – 250. navedene odluke).

17

U tim je uvjetima Komisija potvrdila da je neograničeno državno jamstvo koje je dano La Poste uzrokovalo prijenos državnih sredstava u smislu točke 2.1. Priopćenja Komisije 2008/C 155/02 o primjeni članaka 87. [UEZ‑a] i 88. [UEZ‑a] na državne potpore u obliku jamstava (SL 2008, C 155, str. 10., u daljnjem tekstu: Priopćenje iz 2008.) (uvodna izjava 254. sporne odluke) te je bilo povezano s državom (uvodna izjava 255. te odluke).

18

Kao drugo, Komisija je ustvrdila, s jedne strane, da su povoljniji uvjeti zajma koje je La Poste dobila zahvaljujući tom neograničenom jamstvu davali selektivnu prednost (uvodne izjave 256. – 300. sporne odluke), uzimajući isto tako u obzir određeni broj analiza i metodologija rejtinških agencija koje su pokazale da je to jamstvo, kao bitan element državne potpore za La Poste, pozitivno utjecalo na kreditni rejting, a time i na uvjete za dobivanje zajma (uvodne izjave 258. – 293. sporne odluke). S druge strane, Komisija smatra da ispitana mjera može narušiti tržišno natjecanje i utjecati na trgovinu između država članica (uvodna izjava 301. te odluke).

19

Slijedom toga, Komisija je zaključila da je jamstvo predstavljalo državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a (uvodna izjava 302. sporne odluke) te da, čak i izmijenjeno u smislu u kojem su to predložile francuske vlasti, nije ispunjavalo nijedan od uvjeta da bi se moglo smatrati spojivim s unutarnjim tržištem (uvodne izjave 303. – 315. navedene odluke).

20

U skladu s time Komisija je zaključila, na temelju članka 1. sporne odluke, da „neograničeno jamstvo koje je Francuska dala La Poste predstavlja državnu potporu spojivu s unutarnjim tržištem [i da] Francuska mora ukinuti tu pomoć najkasnije do 31. ožujka 2010.“

21

Francuska Republika pokrenula je postupak za poništenje sporne odluke podnošenjem tužbe tajništvu Općeg suda 2. travnja 2010., u prilog kojoj je istaknula tri tužbena razloga.

22

Nakon što je u točkama 35. do 48. pobijane presude odbacio prigovor nedopuštenosti te tužbe, prema kojem pobijana odluka u biti nije štetna, Opći sud je u točki 53. navedene presude naveo da su se tri istaknuta tužbena razloga u bitnome oslanjala na utvrđivanje postojanja prednosti. Tako je u točkama 54. do 57. te presude proglasio nedopuštenim argument o nepoštovanju uvjeta koji se odnosi na prijenos državnih sredstava zbog njegove nepravodobnosti, ocijenivši da se radilo o novom tužbenom razlogu, istaknutom u replici.

23

Stoga je, u točkama 61. do 103. pobijane presude, najprije odbio drugi tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešno utvrđenim činjenicama i pogrešno primijenjenom pravu od strane Komisije, koja je ustvrdila da EPIC‑i u francuskom pravu, na temelju svojeg statusa, uživaju implicitno i neograničeno državno jamstvo.

24

Nadalje, Opći sud je u točkama 104. do 117. pobijane presude ispitao treći tužbeni razlog, koji se odnosi na povredu koncepta prednosti, u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, koji je podijeljen na dva dijela.

25

U točkama 105. do 112. te presude Opći sud je odbio prvi dio tog tužbenog razloga utemeljenog na pogrešci Komisije koja je zaključila, pozvavši se također na mišljenja rejtinških agencija, da postojanje državnog jamstva po svojoj prirodi dovodi do prednosti u korist La Poste. U točkama 113. do 116. navedene presude odbio je drugi dio tog tužbenog razloga utemeljenog na tome da je Komisija pogrešno zaključila da je navodno državno jamstvo moglo stvoriti prednost za La Poste zbog pozitivnog utjecaja koje je imalo na kreditni rejting.

26

Naposljetku, u točkama 118. do 125. pobijane presude Opći sud je odbio kao neosnovan prvi tužbeni razlog, koji se odnosio na navodnu pogrešnu primjenu prava od strane Komisije glede tereta i standarda dokazivanja koji leže na njoj u području državnih potpora, kako u okviru dokazivanja postojanja implicitnog državnog jamstva za La Poste tako i u okviru ispitivanja postojanja prednosti.

27

Opći sud je glede toga najprije u točki 120. pobijane presude ustvrdio da „priroda dokaza koje je Komisija trebala podnijeti u velikoj mjeri ovisi o prirodi predložene državne mjere“ i da se dokaz postojanja implicitnog državnog jamstva „može izvesti iz niza konvergentnih elemenata, koji su u određenoj mjeri pouzdani i dosljedni, uzetih osobito iz tumačenja relevantnih odredaba nacionalnog prava i, posebno, da se o njemu može izvesti zaključak iz pravnih učinaka koje povlači za sobom pravni status poduzetnika korisnika.“

28

Stoga je Opći sud u točki 121. presude ustvrdio da je Komisija „pozitivno ocijenila postojanje implicitnog i neograničenog državnog jamstva u korist La Poste“, uzimajući u obzir više sukladnih elemenata, koji su dostatan temelj za to da se utvrdi da je La Poste uživala, zbog svojeg statusa EPIC‑a, takvo jamstvo.

29

Kao drugo, u točki 123. navedene presude Opći sud je ocijenio da je Komisija podnijela dovoljno dokaza kako bi se utvrdilo da je to jamstvo davalo prednost, s obzirom na to da nije bila dužna dokazivati stvarne učinke osporene mjere glede već dodijeljenih potpora. Također naveo je da glede toga nema potrebe praviti nikakvu razliku između postojećih potpora i nezakonitih potpora.

30

U prilog toj analizi Opći sud je u točki 124. pobijane presude ustvrdio da se „stvarni učinak prednosti koju pruža državno jamstvo može pretpostaviti“ te da „takvo jamstvo dužniku daje priliku da ostvari niže kamatne stope ili da ima slabije instrumente osiguranja.“

31

Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, Sud je odbio tužbu u cijelosti.

32

Francuska Republika u svojoj žalbi od Suda zahtijeva da:

33

Komisija od Suda traži da:

34

Francuska Republika ističe četiri žalbena razloga u prilog svojoj žalbi.

35

Prvim žalbenim razlogom Francuska Republika tvrdi da je Opći sud povrijedio članak 44. stavak 1. točku (c) i članak 48. stavak 2. svojeg poslovnika time što je u točkama 53. do 57. pobijane presude ustvrdio da se svi tužbeni razlozi istaknuti u prilog tužbi odnose na utvrđivanje postojanja prednosti i da je stoga argument koji se temelji na nepoštovanju uvjeta koji se odnosi na prijenos državnih sredstava nedopušten jer čini novo istaknuti tužbeni razlog tijekom postupka.

36

Glede toga navodi da je, kao što jasno proizlazi iz dijela 4.1.1. sporne odluke, pod naslovom „Postojanje neograničenog državnog jamstva: prisutnost državnih sredstava“, kao i iz uvodnih izjava 161., 166., 183. i 254. iste odluke, pitanje je li postojalo državno jamstvo bilo neodvojivo od uvjeta koji se odnosi na prijenos državnih sredstava. Iz toga slijedi da je, osporavajući postojanje neograničenog jamstva u korist EPIC‑a u svojoj tužbi pred Općim sudom, nužno osporavala postojanje prijenosa državnih sredstava.

37

Komisija odgovara da iz zajedničkog čitanja točke 57. pobijane presude i zapisnika s rasprave pred Općim sudom proizlazi da tužba za poništenje nije sadržavala nijedan samostalni tužbeni razlog koji se odnosi na nepostojanje prijenosa „državnih sredstava“. U svakom slučaju, napominje da je Opći sud provjerio jesu li se zbog predmetnog jamstva mobilizirala i angažirala državna sredstva.

38

Treba najprije napomenuti da, u skladu s člankom 44. stavkom 1. točkom (c) Poslovnika Općeg suda, predmet spora i sažeti prikaz istaknutih tužbenih razloga predstavljaju dvije bitne pojedinosti koje se nalaze u izvornom zahtjevu. Nadalje, u skladu s člankom 48. stavkom 2. navedenog poslovnika zabranjeno je isticanje novih tužbenih razloga tijekom postupka, osim ako se oni ne temelje na pravnim ili činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka.

39

Potrebno je također podsjetiti na to da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, naznaka predmeta spora i sažeti prikaz tužbenih razloga, koje sadrži svaka tužba kojom se pokreće postupak, moraju biti dovoljno jasni i precizni kako bi tuženiku omogućili pripremu obrane, a sucu Unije obavljanje nadzora. Isto tako, zaključci takve tužbe moraju biti formulirani nedvosmisleno kako bi se spriječilo to da sudac odlučuje ultra petita ili da ne uspije donijeti odluku o nekom prigovoru (u tom smislu vidjeti presudu od 20. studenoga 2008., Komisija/Irska, C‑66/06, t. 30. i 31., presudu od 12. veljače 2009., Komisija/Poljska, C‑475/07, t. 43. i rješenje od 7. svibnja 2013., TME/Komisija, C‑418/12 P, t. 33.).

40

U tom slučaju, iako tužba kojom se pokreće postupak nije sadržavala tužbene razloge kojima se želi formalno dovesti u pitanje uvjet koji se odnosi na postojanje prijenosa državnih sredstava, ipak su bitni elementi argumenta koji se temelji na nepoštovanju takvog uvjeta od strane Komisije kao i sažeti prikaz tog argumenta proizašli na dosljedan i razumljiv način iz samih pojmova te tužbe.

41

Doista, čitanje točaka 110. do 123. i 181. te tužbe, sadržanih u tužbenom razlogu koji se temelji na pogreškama u svezi s postojanjem neograničenog državnog jamstva u korist La Poste, jasno otkriva da je Francuska Republika već u tom stadiju postupka pobijala postojanje prijenosa državnih sredstava.

42

Tako je, s jedne strane, Francuska Republika u točkama 119. i 123. tužbe kojom se pokreće postupak navela da primjena Zakona br. 80‑539 „ne znači da država uključuje vlastita sredstva za potporu“ javnim ustanovama u poteškoćama jer taj zakon „ne sadržava nikakvu obvezu za državu da jamči za dugove“ te ustanove. S druge strane, u točki 181. iste tužbe, suprotno onome što navodi Komisija, izričito je kritizirala točku 254. sporne odluke tvrdeći da „jamstvo da potraživanje neće nestati ne predstavlja jamstvo njegove naplate i ne dovodi do prijenosa državnih sredstava.“

43

Ta mogućnost izravna je posljedica strukture sporne odluke, što odražava specifičnost analizirane državne mjere. Neosporno je da je ta odluka, u dijelu 4.1.1. pod naslovom „Postojanje neograničenog državnog jamstva: prisutnost državnih sredstava“ i u mnogim njezinim uvodnim izjavama, posebice uvodnim izjavama 161., 165., 174. – 179., 188. i 254., nametnula pitanje postoji li zaista u francuskom pravu implicitno državno jamstvo u korist La Poste koje se sastoji od obveze, izravne ili neizravne, za državu da koristi vlastita sredstva za pokrivanje gubitaka EPIC‑a u poteškoćama.

44

Prema tome, suprotno onome što je Opći sud naveo u točkama 53. do 56. pobijane presude, tužbeni razlozi istaknuti u tužbi kojom se pokreće postupak u prilog poništenju ne odnose se samo na utvrđivanje postojanja prednosti te argumentacija u svezi s prijenosom državnih sredstava ne čini novi tužbeni razlog istaknut u replici.

45

Međutim, ipak je važno istaknuti to da pogrešna kvalifikacija novog tužbenog razloga ne povlači za sobom poništenje pobijane presude, kao što Komisija također ističe u svojem pisanom očitovanju.

46

Doista, treba napomenuti to da je, u okviru odgovora na drugi tužbeni razlog navedene tužbe, posebice u točkama 85. do 87. i 92. do 98. pobijane presude, Opći sud u svakom slučaju proveo potpunu i cjelovitu provjeru osnovanosti argumenata koje je istaknula Francuska Republika, a koji se temelje na nepoštovanju uvjeta koji se odnosi na prijenos državnih sredstava.

47

Uzimajući u obzir ta razmatranja, prvi tužbeni razlog treba stoga proglasiti bespredmetnim.

48

Francuska Republika pomoću glavnih argumenata iz drugog tužbenog razloga ističe da je Opći sud prekršio pravila o teretu i standardu dokazivanja ustvrdivši da je Komisija u dovoljnoj mjeri utvrdila postojanje državnog jamstva.

49

Kao prvo, smatra da je Opći sud u točki 121. pobijane presude pogrešno potvrdio opće obrazloženje Komisije iz sporne odluke. Ta je institucija ustvari primijenila više negativnih pretpostavki i prebacila teret dokazivanja smatrajući da je na francuskim vlastima to da dokažu nepostojanje jamstva u korist La Poste, na osnovi toga da se na taj EPIC nisu primjenjivali opći propisi koji se odnose na restrukturiranje i likvidaciju poduzetnika u poteškoćama.

50

Kao drugo, žalitelj tvrdi da je Opći sud pogrešno primijenio pravo kad je, u točkama 73. i 74. pobijane presude, ustvrdio da se Komisija mogla koristiti pretpostavkama i prebaciti teret dokazivanja u uvodnim izjavama 126. i 131. sporne odluke. Iz tih uvodnih izjava proizlazi da je Komisija pretpostavila da je jamstvo dano La Poste prije nego što se utvrdilo je li to jamstvo prestalo važiti stupanjem na snagu 1. siječnja 2005. organskog zakona o Zakonu o financiranju od 1. kolovoza 2001.

51

Kao treće, Francuska Republika ističe da je Opći sud u točki 119. pobijane presude pogrešno primijenio načela o teretu i standardu dokazivanja utvrđena presudom od 17. rujna 2009., Komisija/MTU Friedrichshafen (C-520/07 P, Zb., str. I-8555.). Doista, ta se načela odnose samo na odluke koje je usvojila Komisija, u smislu članka 13. stavka 1. Uredbe br. 659/1999, na temelju dostupnih informacija, u slučajevima kada država članica propusti postupiti u skladu s nalogom za pružanje informacija.

52

Kao četvrto, žalitelj smatra da je Opći sud u točki 120. pobijane presude pogrešno smatrao da je zbog implicitne prirode državnog jamstva danog La Poste, kao EPIC‑u, zahtjev dokazivanja mogao biti manji i da nije bilo nužno dokazivanje utemeljeno na objektivnim i čvrstim dokazima kojima se može nedvojbeno dokazati da je država zakonski dužna isplatiti vjerovnika u slučaju poteškoća EPIC‑a.

53

Komisija najprije ističe nedopuštenost navoda glede navodnog korištenja negativnih pretpostavki ili predmnjeva jer one ne otkrivaju nikakvu pogrešnu primjenu prava počinjenu od strane Općeg suda, nego predstavljaju ponavljanje argumenata iznesenih u prvom stupnju. U svakom slučaju, Komisija smatra da su te tvrdnje neosnovane.

54

Glavnim argumentima drugog tužbenog razloga žalitelj prigovara da je Opći sud, s jedne strane, ustvrdio da Komisija može prebaciti teret dokazivanja postojanja jamstva na temelju toga što se na La Poste nisu primjenjivali opći propisi koji se odnose na restrukturiranje i likvidaciju poduzetnika u poteškoćama i, s druge strane, da nije poštovao pravila o standardu dokazivanja potrebnog da bi se dokazalo postojanje takvog jamstva.

55

Treba napomenuti da ti navodi proizlaze iz pogrešnog tumačenja pobijane presude.

56

Kao prvo, treba spomenuti da je Opći sud u točki 121. te presude izričito priznao da je Komisija „pozitivno ispitala postojanje neograničenog državnog jamstva za La Poste“ jer je uzela u obzir više suglasnih elemenata – detaljno opisanih u istoj točki navedene presude – „što je dovoljan temelj za utvrđivanje da je La Poste, zbog svojeg statusa EPIC‑a, imala implicitno i neograničeno državno jamstvo“, pri čemu je isključenje postupaka insolventnosti ili stečajnog postupka za La Poste bilo samo polazište za sveobuhvatnu i opsežnu analizu nacionalnog pravnog sustava o kojemu je riječ.

57

Iz te točke stoga proizlazi da Opći sud u načelu nije odobrio nikakvo korištenje negativnih pretpostavki niti prebacivanje tereta dokazivanja od strane Komisije.

58

Kao drugo, utvrđeno je da su neutemeljeni i argumenti koji se odnose na pogreške koje je Opći sud počinio u točkama 73. i 74. pobijane presude, time što je potvrdio zaključivanje na temelju pretpostavki i prebacivanje tereta dokazivanja dokazivanja od strane Komisije u uvodnim izjavama 126. i 131. sporne odluke.

59

Doista, Komisija se u svojim uvodnim izjavama ograničila na odbijanje određenih argumenata koje je iznijela Francuska Republika glede toga je li implicitno jamstvo o kojemu je riječ, pod pretpostavkom da ono postoji, trebalo prestati važiti stupanjem na snagu LOLF‑a. Prethodna pretpostavka o postojanju jamstva sadržana je i u spornoj odluci kao odraz obrazloženja samog tužitelja. Stoga, kada je u točkama 73. i 74. pobijane presude potvrdio osnovanost ocjena koje je u navedenim uvodnim izjavama iznijela Komisija, Opći sud očito nije odobrio korištenje negativnih pretpostavki ili prebacivanje tereta dokazivanja glede utvrđivanja postojanja implicitnog i neograničenog državnog jamstva u korist La Poste.

60

Kao treće, potrebno je također odbiti argument prema kojem je Opći sud u točki 119. pobijane presude pogrešno tumačio gore navedenu presudu Komisija/MTU Friedrichschafen jer se ona odnosila na usvajanje, od strane Komisije, konačne odluke u području državnih potpora na temelju nepotpunih ili djelomičnih podataka, što u ovom predmetu nije bio slučaj.

61

Opći sud je, s jedne strane, naveo tu presudu isključivo zato da bi odgovorio na argumentaciju tužitelja, koji se oslanjao na tu presudu kako bi potvrdio da je Komisija uvijek dužna pribaviti pozitivan dokaz postojanja potpore.

62

S druge strane, imajući na umu takvu, za ovaj predmet irelevantnu sudsku praksu, Opći sud je u svakom slučaju dobro ocijenio, u točki 119. pobijane presude, da Komisija „nije mogla pretpostaviti da je poduzetnik dobio prednost u obliku državne potpore oslanjajući se samo na negativnu pretpostavku, koja se temelji na nedostatku informacija koje bi joj omogućile donošenje suprotnog zaključka, u nedostatku drugih dokaza kojima se može pozitivno utvrditi postojanje takve prednosti“.

63

Takva ocjena je, u biti, sukladna sudskoj praksi Suda glede načela u području dokazivanja u sektoru državnih potpora, u skladu s kojom je Komisija dužna revno i nepristrano voditi postupak ispitivanja spornih mjera, kako bi, prilikom usvajanja konačne odluke kojom se utvrđuje postojanje i, eventualno, neusklađenosti ili nezakonitosti potpore, raspolagala najpotpunijim i najvjerodostojnijim mogućim dokazima (vidjeti, u tom smislu, presudu od 2. rujna 2010., Komisija/Scott, C-290/07 P, Zb., str. I-7763., t. 90.)

64

Kao četvrto i posljednje, potrebno je ustvrditi da Opći sud nije zanemario ni pravila koja se odnose na standard dokazivanja potreban da bi se utvrdilo postojanje implicitnog i neograničenog državnog jamstva u korist javne ustanove kao što je EPIC kao i to da je uvjet postojanja državnih sredstava bio u konkretnom slučaju ispunjen.

65

Dakle, kao što je naglasio nezavisni odvjetnik u točkama 35. i 36. svojeg mišljenja, da bi dokazala postojanje takvog jamstva, koje ne proizlazi izričito ni iz kojeg zakonskog ili ugovornog teksta, Komisija se može osloniti na metodu skupa ozbiljnih, preciznih i suglasnih indicija kako bi se provjerilo postoji li, u nacionalnom pravu, stvarna obveza države da koristi svoje resurse kako bi se pokrili gubitci EPIC‑a u poteškoćama i dakle, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, dovoljno konkretan ekonomski rizik terećenja državnog proračuna (vidjeti presudu od 19. ožujka 2013., Bouygues i Bouygues Télécom/Komisija i dr. te Komisija/Francuska i dr., C‑399/10 P i C‑401/10 P, t. 106. i navedenu sudsku praksu).

66

Iz navedenoga proizlazi da je Opći sud u točki 120. pobijane presude ispravno zaključio da, s jedne strane, „priroda dokaza koje Komisija mora podnijeti u velikoj mjeri ovisi o prirodi predložene državne mjere“ i, s druge strane, postojanje implicitnog državnog jamstva „može biti utvrđeno na temelju skupa srodnih dokaza, koji su u izvjesnoj mjeri vjerodostojni i sukladni, uzetih u obzir osobito u skladu s tumačenjem relevantnih odredbi nacionalnog prava“.

67

Uzimajući u obzir ta razmatranja, treba odbiti sve glavne argumente iz drugog žalbenog razloga.

68

Podredno iznesenim argumentima iz drugog žalbenog razloga i trećim žalbenim razlogom Francuska Republika tvrdi da je Opći sud iskrivio dokaze, temeljene osobito na francuskom pravu, koje je iznijela Komisija i koji su navedeni u točki 121. pobijane presude jer je utvrdio da dokazuju postojanje neograničenog državnog jamstva u korist La Poste.

69

Treći žalbeni razlog sastoji se od četiri dijela.

70

Prvim dijelom navedenog žalbenog razloga žalitelj tvrdi da je Opći sud u točkama 69. do 77. pobijane presude iskrivio sudsku praksu Conseil constititionnel (odluka br. 2001‑448 DC od 25. srpnja 2001.) i Conseil d’État (presuda od 1. travnja 1938., Société de l’Hôtel d’Albe, Recueil des décisions du Conseil d’État, str. 341. i mišljenje od 8. rujna 2005., br. 371558) kao i uputu Conseil d’État iz 1995. te uputu ministra gospodarstva, financija i industrije od 22. srpnja 2003. kada je ustvrdio da je Komisija ispravno zaključila da francusko pravo ne isključuje mogućnost države da dâ isključivo jamstvo EPIC‑u.

71

Francuska Republika tvrdi, u drugom dijelu istog žalbenog razloga, da je Opći sud u točkama 84. do 87. pobijane presude iskrivio francusko pravo kada je prihvatio zaključke Komisije u svezi s posljedicama primjene Zakona br. 80‑539.

72

Treći dio trećeg žalbenog razloga temelji se na iskrivljavanju francuskog prava od strane Općeg suda, u točkama 92. do 99. pobijane presude, u kojima je utvrdio da je Komisija mogla ispravno asimilirati uvjete angažiranja odgovornosti države s mehanizmom jamstva na temelju presude Conseil d’État od 18. studenoga 2005., Société fermière de Campoloro i dr. (Recueil des décisions du Conseil d’État, str. 515.), upute Conseil d’État iz 1995. kao i presude Europskog suda za ljudska prava od 26. rujna 2006., Société de Gestion Du Port de Campoloro i Société fermière de Campoloro protiv Francuske (br. 57516/00, u daljnjem tekstu: presuda Campoloro).

73

Osim toga, glede primjenjivosti načela navedenih u ovoj presudi u ovom slučaju, Opći sud također je zanemario svoju obvezu obrazlaganja, osobito u točki 99. pobijane presude.

74

Naposljetku, Francuska Republika četvrtim dijelom trećeg žalbenog razloga prigovara da je Opći sud u točki 102. navedene presude ustvrdio da prijenos prava i obveza koje se vežu uz zadaću javne službe uključuje, u načelu, prijenos prava i obveza odgovorne ustanove.

75

Žalitelj podredno ističe pogrešnu pravnu ocjenu činjenica od strane Općeg suda, koji je zaključio da francuski zakon daje neograničeno implicitno jamstvo La Poste.

76

Komisija smatra da su argumenti izneseni u drugom dijelu drugog žalbenog razloga i u trećem žalbenom razlogu nedopušteni jer ne otkrivaju nikakvo iskrivljavanje dokaza ili pogrešnu pravnu ocjenu činjenica, a francuska se vlada ograničila na osporavanje ocjene francuskog prava od strane Općeg suda.

77

Podredno izneseni argumenti iz drugog žalbenog razloga i oni iz trećeg žalbenog razloga, u bitnome podudarni, temelje se, s jedne strane, na iskrivljavanju ili pogrešnoj pravnoj ocjeni francuskog prava od strane Općeg suda te, s druge strane, na nedostatku obrazloženja koje utječe na tumačenje Općeg suda presude Campoloro Europskog suda za ljudska prava.

78

Kao prvo, što se tiče argumenata koji se odnose na pogreške u analizi francuskog prava, treba imati na umu da je, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, Sud jedini nadležan, sukladno članku 256. UFEU‑a, za obavljanje nadzora nad pravnom ocjenom tih činjenica i proizašlih pravnih posljedica pošto je Opći sud utvrdio i ocijenio činjenice. Ocjena činjenica ne predstavlja, dakle, osim u slučaju iskrivljavanja dokaza podnesenih pred Općim sudom, pravno pitanje koje je, kao takvo, podložno nadzoru Suda (vidjeti osobito presudu od 6. travnja 2006., General Motors/Komisija, C-551/03 P, Zb., str. I-3173., t. 51. i 52. te presudu od 29. ožujka 2011., ThyssenKrupp Nirosta/Komisija, C-352/09 P, Zb., str. I-2359., t. 179. i 180.).

79

Stoga, što se tiče ispitivanja, u okviru žalbe, ocjene Općeg suda glede nacionalnog prava, Sud je nadležan samo utvrditi je li došlo do iskrivljavanja tog prava (presuda od 24. listopada 2002., Aéroports de Paris/Komisija, C-82/01 P, Zb., str. I-9297., t. 63. i presuda od 21. prosinca 2011., A2A/Komisija, C‑318/09 P, još neobjavljena u Zb., t. 125.).

80

Glede toga, ipak je važno napomenuti da iskrivljavanje mora biti jasno vidljivo iz dokumenata, bez potrebe donošenja nove ocjene činjenica i dokaza (presuda od 22. prosinca 2008., British Aggregates/Komisija, C-487/06 P, Zb., str I-10515., t. 98.; presuda od 10. veljače 2011., Activision Blizzard Germany/Komisija, C-260/09 P, Zb., str. I-419., t. 53. i gore navedena presuda A2A/Komisija, t. 105.).

81

U ovom slučaju Francuska Republika nije tvrdila da je došlo do takvog iskrivljavanja, s obzirom na to da nije dokazala da je Opći sud došao do zaključaka koji su očito u suprotnosti sa sadržajem predmetnih odredaba francuskog prava ili nekoj od tih odredaba pridao doseg koji joj očito ne pripada u odnosu na ostale dokaze iz spisa.

82

Naprotiv, argumentima iz točaka 68. do 74. ove presude Francuska Republika u bitnome samo prigovara ocjeni Općeg suda dokaza koje čine predmetne odredbe francuskog prava ili odnosna sudska praksa, već detaljno analizirane u točkama 62. do 99. pobijane presude i navedene u njezinoj točki 121.

83

Isto tako, glede pogrešne pravne ocjene činjenica, istaknute podredno u trećem žalbenom razlogu, dovoljno je napomenuti da tim argumentom Francuska Republika ustvari nije osporavala posljedice proizašle iz pogrešne pravne ocjene predmetnih odredaba francuskog prava ograničivši se jednostavno na osporavanje ocjene tih odredaba od strane Općeg suda.

84

U tim uvjetima, sve argumente iznesene podredno u drugom i trećem žalbenom razlogu treba odbaciti kao nedopuštene.

85

Kao drugo, u svezi s argumentom o nedostatku obrazloženja u točki 99. pobijane presude, koji se odnosi na tvrdnje glede dosega presude Europskog suda za ljudska prava Campoloro, u svrhu utvrđivanja postojanja državnog jamstva za La Poste, treba napomenuti da, u okviru žalbe, svrha nadzora Suda jest osobito utvrditi je li Opći sud u dovoljnoj mjeri odgovorio na sve argumente tužitelja (presuda od 2. travnja 2009., France Télécom/Komisija, C-202/07 P, Zb., str. I-2369., t. 41. i navedena sudska praksa).

86

Međutim, prema ustaljenoj sudskoj praksi, obveza obrazlaganja presuda, koju Opći sud ima na temelju članka 36. i članka 53. stavka 1. Statuta Suda Europske unije, ne zahtijeva od njega davanje izvješća koje bi iscrpno i pojedinačno popratilo sve argumente koje su stranke iznijele u sporu. Obrazloženje može, dakle, biti implicitno, pod uvjetom da strankama omogućava da saznaju razloge na kojima je Opći sud utemeljio odluku, a Sudu da raspolaže s dovoljno elemenata za obavljanje nadzora u okviru žalbe (gore navedena presuda A2A/Komisija, t. 97. i navedena sudska praksa).

87

U ovom slučaju, treba napomenuti da je Opći sud u točki 99. pobijane presude samo sažeto podsjetio na tvrdnju tužitelja glede dokazne vrijednosti presude Europskog suda za ljudska prava Campoloro, u svezi s kojom je već u točkama 93., 94. i 97. navedene presude dao jasan, izričit i iscrpan odgovor, asimiliravši mogućnosti angažiranja odgovornosti države u slučaju neuspjeha EPIC‑a s mehanizmom automatskog i neograničenog jamstva za pasivu potonjeg.

88

Prema tome, s obzirom na to da obrazloženje vezano za tu tvrdnju omogućava Francuskoj Republici da sazna razloge zbog kojih ju je Opći sud odbio, a Sudu da raspolaže s dovoljno elemenata za obavljanje nadzora, potrebno je odbiti kao neutemeljen argument da Opći sud nije ispunio obvezu obrazlaganja.

89

Iz toga proizlazi da sve argumente iznesene podredno u drugom žalbenom razlogu kao i one iznesene u trećem žalbenom razlogu treba odbaciti kao djelomično nedopuštene i odbiti kao djelomično neosnovane.

90

Četvrtim žalbenim razlogom Francuska Republika ponajprije tvrdi da Opći sud, kada je u točkama 106. i 108. te 123. i 124. pobijane presude u bitnome ustvrdio da je Komisija u pravno dovoljnoj mjeri utvrdila postojanje prednosti koje proizlazi iz državnog jamstva danog La Poste, nije uzeo u obzir pravila o teretu i standardu dokazivanja u tom području te je stoga pogrešno primijenio pravo. Dakle, suprotno onome što proizlazi iz navedenih točaka, Komisija je bila dužna dokazati stvarne, a ne potencijalne učinke postojeće pomoći te ni u kojem slučaju nije mogla pretpostaviti bilo koju vrstu učinka.

91

Podredno, Francuska Republika tvrdi da je Opći sud iskrivio dokaze koji su mu podneseni, kada je, s jedne strane, u točki 110. pobijane presude zaključio da je Komisija imala pravo pozivati se na metode rejtinških agencija kako bi potvrdila, a ne dokazala postojanje prednosti. S druge strane, isto vrijedi i za slučaj kada je Opći sud u točkama 111., 116. i 123. navedene presude utvrdio da je Komisija podnijela dovoljno dokaza za tvrdnju da je jamstvo dano La Poste davalo prednost, odbivši, osim toga, argumente francuske vlade prema kojima rejtinške agencije nisu bile „osjetljive“ na pravni status La Poste.

92

Komisija taj žalbeni razlog smatra neosnovanim, jer osporava analizu Općeg suda u svezi s prirodom učinaka koje je Komisija dužna dokazati glede postojećih potpora, i nedopuštenim, u dijelu koji se odnosi na iskrivljavanje, jer je ono zapravo običan zahtjev za ponovnu ocjenu dokaza.

93

Četvrtim žalbenim razlogom Francuska Republika prije svega prigovara da je Opći sud pogrešno primijenio pravo zaključivši da je Komisija u pravno dovoljnoj mjeri utvrdila postojanje prednosti koje proizlazi iz navodnog državnog jamstva danog La Poste i, podredno, da je iskrivio dokaze.

94

Glede toga, treba podsjetiti na to da pojam potpora obuhvaća ne samo pozitivna davanja nego i intervencije koje u različitim oblicima smanjuju troškove koji obično opterećuju proračun poduzetnika i koje su time iste naravi te imaju identične učinke, iako nisu subvencije u strogom smislu riječi (gore navedena presuda Bouygues i Bouygues Télécom/Komisija i dr. te Komisija/Francuska i dr., t. 101. i navedena sudska praksa). Dakle, potporama se smatraju sve državne intervencije koje, u kojem god obliku bile, mogu izravno ili neizravno pogodovati poduzetnicima ili koje se mogu smatrati ekonomskom prednošću koju poduzetnik korisnik ne bi ostvario u uobičajenim tržišnim uvjetima (presuda od 24. srpnja 2003., Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg, C-280/00, Zb., str. I-7747., t. 84. i presuda od 8. rujna 2011., Komisija/Nizozemska, C-279/08 P, Zb., str. I-7671., t. 87.).

95

No budući da državna intervencija ima mnogo oblika i treba ju analizirati u odnosu na njezine učinke, ne može se isključiti da sâmo državno jamstvo stvara prednosti koje mogu uključivati dodatan teret za državu (vidjeti presudu od 1. prosinca 1998., Ecotrade, C-200/97, Zb., str. I-7907, t. 43., presudu Bouygues i Bouygues Télécom/Komisija i dr. te gore navedenu presudu Komisija/Francuska i dr., t. 107.).

96

Dakle, kao što je Sud već ustvrdio, dužnik koji je dobio zajam za koji jamče tijela javne vlasti države članice u pravilu ostvaruje prednost jer je financijski trošak koji snosi manji od onog koji bi snosio kad bi morao ishoditi isto financiranje i isto jamstvo po tržišnim cijenama (vidjeti presudu od 8. prosinca 2011., Residex Capital IV, C‑275/10, još neobjavljenu u Zb., t. 39.).

97

U tom smislu, štoviše, Komunikacija iz 2008. izričito navodi, u točkama 1.2., 2.1. i 2.2., da neograničeno državno jamstvo u korist poduzetnika čiji pravni oblik isključuje mogućnost stečajnog postupka ili postupka insolventnosti daje tom poduzetniku neposrednu prednost i predstavlja državnu potporu jer se dodjeljuje bez obveze za njegovog korisnika da plati odgovarajuću premiju za preuzimanje rizika od strane države, a omogućuje i „dobivanje kredita pod povoljnijim financijskim uvjetima od onih koji su inače dostupni na financijskim tržištima.“

98

Kao što je naglasio nezavisni odvjetnik u točki 58. svojeg mišljenja, iz tih razmatranja stoga proizlazi da postoji jednostavna pretpostavka prema kojoj davanje implicitnog i neograničenog državnog jamstva u korist poduzetnika na kojeg se ne primjenjuju redovni postupci restrukturiranja i likvidacije ima za posljedicu poboljšanje njegovog financijskog položaja smanjenjem troškova koji uobičajeno opterećuju njegov proračun.

99

Slijedom toga, u okviru postupka u svezi s režimom postojećih potpora, da bi dokazala prednost koju je poduzetnik korisnik ostvario takvim jamstvom, Komisiji je dovoljno da utvrdi postojanje takvog jamstva, a ne mora dokazati stvarne učinke koje je ono proizvelo od trenutka njegova davanja.

100

S obzirom na ta načela treba ustvrditi da su neutemeljeni svi argumenti koje je Francuska Republika istaknula u četvrtom žalbenom razlogu.

101

Kao prvo, potrebno je odbaciti glavne argumente, koji se odnose na nepoštovanje pravila o teretu i standardu dokazivanja glede dokazivanja postojanja prednosti koja proizlazi iz implicitnog i neograničenog državnog jamstva.

102

U svezi s time potrebno je naglasiti da je Opći sud zaključio da Komisija nije pogrešno utvrdila postojanje takve prednosti, ispravno ocijenivši u točkama 106. i 108. pobijane presude da takvo jamstvo „u općenitom smislu, po svojoj prirodi osigurava prednost“ jer se dodjeljuje bez protučinidbe i njegovom korisniku omogućuje ostvarivanje povoljnijih uvjeta zajma od onih koje bi dobio na temelju vlastitih zasluga, čime se smanjuje pritisak na njegov proračun.

103

Doduše, s obzirom na ta utvrđenja, istina je da je Opći sud, kao što tvrdi žalitelj, podnio proturječno i nedostatno obrazloženje kada je, s jedne strane, u točki 123. pobijane presude ustvrdio da stvarni učinci postojećih potpora ne trebaju biti dokazani, na temelju sudske prakse Suda koja nije bila relevantna, te, s druge strane, u točki 124. navedene presude istaknuo da se „[o]sim toga stvarni učinak prednosti koju daje državno jamstvo može pretpostaviti“.

104

Međutim, kao što je nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 69. svojeg mišljenja, takva pogreška ne može dovesti do ukidanja presude. Štoviše, u navedenim točkama 123. i 124. Opći sud je ipak ispravno zaključio da je Komisija poštovala teret i standard dokazivanja koje je bila dužna uzeti u obzir da bi utvrdila je li implicitno i neograničeno državno jamstvo davalo prednost, naglasivši još jednom da takvo jamstvo dužniku daje mogućnost „korištenja nižih kamatnih stopa ili davanja manjeg osiguranja“.

105

Kao drugo, treba također odbiti podredno istaknute argumente, koji se temelje na iskrivljavanju dokaza iznesenih u točki 91. ove presude.

106

S tim u svezi, treba odmah ustvrditi, s obzirom na to da Francuska Republika zapravo nije navela nikakvo iskrivljavanje dokaza, da su ti argumenti dopušteni samo u mjeri u kojoj tvrde da je Opći sud pogrešno primijenio pravo kada je prihvatio u potpunosti potvrdnu analizu metoda rejtinških agencija, koju je obavila Komisija.

107

Međutim, kao što je istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 62. svojeg mišljenja, ipak treba napomenuti, uzimajući u obzir utvrđenje iz točaka 98. i 99. ove presude da se postojanje prednosti koju implicitno i neograničeno državno jamstvo daje svojem korisniku može pretpostaviti, da je Komisiji dopušteno koristiti podatke koje su dostavile rejtinške agencije, isključivo u svrhu potvrđivanja postojanja takve prednosti.

108

U tim je uvjetima Opći sud u točki 110. pobijane presude ispravno prepoznao relevantnost upućivanja na metode ocjenjivanja rejtinga tih agencija u spornoj odluci.

109

Sve argumente podnesene u okviru četvrtog žalbenog razloga stoga treba odbiti.

110

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da žalbu koju je podnijela Komisija treba odbiti u cijelosti.

111

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima. U skladu s člankom 138. stavkom 1. tog poslovnika, primjenjivog na žalbeni postupak na temelju članka 184. stavka 1. istog poslovnika, svakoj stranci koja ne uspije u postupku nalaže se snošenje troškova, ako je postavljen takav zahtjev. Budući da je Komisija podnijela zahtjev da Francuska Republika snosi troškove i da ona nije uspjela u žalbenom zahtjevu, treba joj naložiti snošenje troškova.

Slijedom navedenoga, Sud (prvo vijeće) proglašava i presuđuje: