(1)

Unapređenje sigurnosti na cestama glavni je cilj prometne politike Unije. U okviru politike EU-a za sigurnost na cestama za razdoblje 2021. – 2030. Komisija se ponovno obvezala na ambiciozni cilj da se do 2050. na cestama Unije broj smrtnih slučajeva i teških ozljeda približi nuli („vizija nula”) te na srednjoročni cilj da se broj smrtnih slučajeva i teških ozljeda smanji za 50 % do 2030.

(2)

Kako bi se postigao cilj poboljšanja sigurnosti na cestama, ministri prometa država članica pozvali su u Izjavi iz Vallette o sigurnosti na cestama od 29. ožujka 2017. na jačanje pravnog okvira Unije za sigurnost na cestama, a posebno su naglasili da države članice moraju surađivati u području zabrana vožnje nerezidentnih vozača.

(3)

Zbog slobodnog kretanja osoba i rastuće razine međunarodnog cestovnog prometa, zabrane vožnje često određuje država članica različita od one u kojoj vozač uobičajeno boravi ili koja je izdala vozačku dozvolu.

(4)

Trenutačno država članica koja nije država u kojoj vozač uobičajeno boravi ili koja nije država članica koja je izdala vozačku dozvolu („država članica izdavanja”) može poduzeti mjere, u skladu s nacionalnim pravom, kao odgovor na nezakonito postupanje na njezinu državnom području imatelja vozačke dozvole stečene u drugoj državi članici. Takve mjere dovode do odbijanja priznavanja valjanosti vozačkih dozvola koje su izdale druge države članice te stoga i do ograničenja prava dotične osobe na upravljanje vozilom. Međutim, doseg takvih mjera ograničen je na državno područje države članice u kojoj je došlo do nezakonitog postupanja i njihov je učinak ograničen na odbijanje priznavanja valjanosti te vozačke dozvole na tom državnom području. Stoga, ako država članica izdavanja ne poduzme nikakve mjere, ta se vozačka dozvola i dalje priznaje u svim drugim državama članicama. Takvim se scenarijem onemogućava postizanje više razine sigurnosti na cestama u Uniji. Vozači kojima je zabranjena vožnja u državi članici različitoj od države članice izdavanja ne bi smjeli izbjeći učinke takve mjere kad se nalaze u državi članici koja nije država članica u kojoj je prekršaj počinjen („država članica prekršaja”).

(5)

Kako bi se osigurala visoka razina zaštite svih sudionika u cestovnom prometu u Uniji, potrebno je utvrditi posebna pravila za provedbu zabrana vožnje koje je odredila država članica različita od one koja je izdala vozačku dozvolu osobe koja podliježe zabrani vožnje, ako su takve zabrane vožnje posljedica prekršaja kažnjivih zabranom vožnje koji su obuhvaćeni područjem primjene ove Direktive.

(6)

Međutim, za provedbu ove Direktive ne bi trebalo zahtijevati usklađivanje odredbi nacionalnog prava o definiciji prometnih prekršaja, njihovoj pravnoj prirodi i mogućim mjerama koje proizlaze iz takvih prekršaja. Konkretno, provedba zabrana vožnje u državi članici izdavanja trebala bi se provoditi neovisno o tome kvalificira li država članica prekršaja te nacionalne mjere kao upravne ili kaznene. U skladu s načelom postupovne autonomije države članice trebale bi uspostaviti svoje unutarnje postupke, u granicama svojeg nacionalnog prava, radi najbrže i najučinkovitije provedbe ove Direktive.

(7)

Ovom Direktivom ne bi se trebala dovoditi u pitanje pravila o policijskoj i pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima i o uzajamnom priznavanju povezanih sudskih odluka. Osim toga, ona ne bi trebala utjecati na mogućnost da pravosudna tijela država članica izvršavaju odluke koje su izdala, osobito odluke kaznene prirode. Konkretno, ova Direktiva ne bi trebala utjecati na prava i obveze koji proizlaze iz okvirnih odluka Vijeća 2005/214/PUP (3) i 2008/947/PUP (4), ni na prava osumnjičenih i optuženih osoba kako su predviđena direktivama 2010/64/EU (5), 2012/13/EU (6), 2013/48/EU (7), (EU) 2016/343 (8), (EU) 2016/800 (9) i (EU) 2016/1919 (10) Europskog parlamenta i Vijeća.

(8)

Cilj je ove Direktive omogućiti Uniji da poboljša sigurnost na cestama u cijeloj Uniji. Kako je Sud presudio u predmetu C-43/12 (11), mjere za poboljšanje sigurnosti na cestama dio su prometne politike i mogu se donijeti na temelju članka 91. stavka 1. točke (c) Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU), ako se radi o „mjerama za poboljšanje sigurnosti prometa” u smislu te odredbe.

(9)

Zabrane vožnje koje proizlaze iz prekršaja kažnjivih zabranom vožnje obuhvaćenima područjem primjene ove Direktive mogu se sastojati od oduzimanja, suspenzije ili ograničenja prava na upravljanje vozilom, vozačke dozvole ili priznavanja valjanosti te vozačke dozvole. Stoga bi se provedba takvih zabrana vožnje u Uniji trebala postići primjenom takvih oduzimanja, ograničenja ili suspenzija vozačke dozvole od strane države članice koja je izdala vozačku dozvolu.

(10)

Međutim, počinjenje prekršaja nije jedina okolnost koja može dovesti do oduzimanja, suspenzije ili ograničenja prava na upravljanje vozilom, vozačke dozvole ili priznavanja valjanosti vozačke dozvole. Druge okolnosti, kao što je neispunjavanje minimalnih standarda utvrđenih u Prilogu III. Direktivi (EU) 2025/… Europskog parlamenta i Vijeća (12) (+), također mogu dovesti do takvog oduzimanja, suspenzije ili ograničenja. Budući da se Direktivom (EU) 2025/… (++) uređuju takvi minimalni standardi, u definicijama koje se odnose na te pojmove trebalo bi pojasniti da oni obuhvaćaju sve slučajeve koji dovode do takvog oduzimanja, suspenzije ili ograničenja, a ne samo one koji proizlaze iz počinjenja prekršaja.

(11)

Budući da su vožnja pod utjecajem alkohola, odnosno vožnja pod utjecajem alkohola, kako je definirano u pravu države članice prekršaja, vožnja pod utjecajem opojnih droga i prekoračenje ograničenja brzine, odnosno prekoračenje ograničenja brzine koja su na snazi u državi članici prekršaja za dotičnu cestu ili vrstu vozila glavni uzroci prometnih nesreća i smrtnih slučajeva u Uniji, trebalo bi posvetiti najveću moguću pažnju slučajevima koji se odnose na te prekršaje, koji bi se stoga trebali smatrati prekršajima kažnjivima zabranom vožnje za potrebe ove Direktive. Nadalje, s obzirom na njihovu težinu, prometne prekršaje koji za posljedicu imaju smrt ili tešku tjelesnu ozljedu žrtve također bi trebalo smatrati prekršajima kažnjivim zabranom vožnje obuhvaćenima područjem primjene ove Direktive. Izricanje zabrane vožnje trebalo bi zahtijevati preciznu identifikaciju vozača koji je počinio prekršaj kažnjiv zabranom vožnje i o tome se ne bi trebalo odlučivati na temelju objektivne odgovornosti kao što je činjenica da je netko posjednik vozila.

(12)

O zabranama vožnje trebalo bi obavijestiti državu članicu izdavanja u skladu s ovom Direktivom samo ako su one izrečene zbog počinjenja prekršaja kažnjivog zabranom vožnje kako je definirano ovom Direktivom.

(13)

Zabrane vožnje koje je država članica izrekla osobi koja ima vozačku dozvolu koju je izdala druga država članica trebale bi imati učinak na cijelom području Unije, pod sličnim uvjetima kao zabrane vožnje određene osobama koje posjeduju vozačke dozvole, a koje je izdala država članica koja izriče zabranu vožnje. Također s obzirom na načelo postupovne autonomije, države članice trebale bi moći slobodno odlučiti kako najbolje postići taj rezultat u skladu s njihovim nacionalnim pravom.

(14)

Država članica prekršaja trebala bi bez nepotrebne odgode obavijestiti državu članicu izdavanja o svakoj zabrani vožnje obuhvaćenoj područjem primjene ove Direktive koja je određena na razdoblje od najmanje tri mjeseca i za koju je u trenutku obavijesti preostalo razdoblje suspenzije ili ograničenja koje treba izvršiti na temelju te zabrane vožnje dulje od mjesec dana, kako bi se pokrenuli postupci potrebni za osiguravanje provedbe zabrane vožnje u državi članici izdavanja. Takve bi se obavijesti trebale slati u elektroničkom obliku putem standardne potvrde za obavješćivanje o zabrani vožnje („standardna potvrda o zabrani vožnje”) kako bi se osigurala neometana, pouzdana i učinkovita razmjena informacija među državama članicama.

(15)

Standardna potvrda o zabrani vožnje trebala bi sadržavati minimalni skup podataka kojima se omogućuje pravilna provedba ove Direktive, te bi pogotovo trebala uključivati podatke o tijelu države članice prekršaja koje je izreklo zabranu vožnje, počinjenom prekršaju kažnjivim zabranom vožnje, zabrani vožnje koja iz toga proizlazi te o osobi koja podliježe zabrani vožnje. U tu bi svrhu Komisija trebala ažurirati kodove iz dijela E Priloga I. Direktivi (EU) 2025/… (+++) u skladu s delegiranim aktom na temelju ove Direktive kako bi ti kodovi bili dostupni znatno prije konačnog datuma prenošenja ove Direktive. Korištenjem standardne potvrde o zabrani vožnje jamčit će se djelotvorna razmjena informacija bez obvezivanja država članica da dijele nerazmjernu ili prekomjernu količinu informacija.

(16)

Kako bi se osigurala brza obrada primatelja, standardnu potvrdu o zabrani vožnje trebalo bi prevesti na bilo koji službeni jezik institucija Unije koji je službeni jezik države članice izdavanja ili na bilo koji drugi jezik institucija Unije koji je država članica izdavanja prihvatila.

(17)

Izricanjem zabrana vožnje kao odgovor na nezakonito ponašanje doprinosi se visokoj razini sigurnosti na cestama u Uniji. Na temelju načela uzajamnog priznavanja vozačkih dozvola izdanih u državama članicama, sve ostale države članice trebale bi moći automatski provesti mjere koje se odnose na oduzimanje, suspenziju ili ograničenje vozačke dozvole koju je izdala država članica izdavanja, pod uvjetom da osoba koja podliježe zabrani vožnje ne može predočiti valjanu ispravu kojom potvrđuje svoje pravo na upravljanje vozilom. Stoga, nakon obavijesti o određenoj zabrani vožnje i osim ako se primjenjuje ili se poziva na razlog za izuzeće, država članica izdavanja trebala bi poduzeti odgovarajuće mjere kako bi provela zabranu vožnje.

(18)

Mjera koju poduzima država članica izdavanja trebala bi se razlikovati ovisno o konkretnoj prirodi zabrane vožnje. Budući da oduzimanja, suspenzije ili ograničenja nužno imaju različite posljedice, potrebno je provesti različite postupke u skladu s nadležnostima uključenih država članica. Kad je riječ o oduzimanju, osoba koja podliježe zabrani vožnje trebala bi moći ponovno steći svoju vozačku dozvolu ili zatražiti novu vozačku dozvolu u skladu s Direktivom (EU) 2025/… (+). Ako mogućnost oduzimanja nije predviđena u državi članici izdavanja, država članica izdavanja trebala bi suspendirati vozačku dozvolu, procijeniti sposobnost ili kompetencije imatelja vozačke dozvole za upravljanje vozilom i poduzeti sve mjere koje se nakon te procjene smatraju primjerenima. Kad je riječ o suspenziji ili ograničenju, trebalo bi omogućiti samo provedbu trajanja takvih mjera, čak i ako su zabranom vožnje predviđeni dopunski uvjeti jer je primarni cilj tih suspenzija ili ograničenja privremeno ili djelomično spriječiti osobu koja podliježe zabrani vožnje da upravlja vozilom, a ne utvrditi kako bi ta osoba trebala ponovno steći svoju vozačku dozvolu. Međutim, time se ne bi trebalo dovoditi u pitanje pravo da se procijeni predstavlja li osoba koja podliježe zabrani vožnje rizik za sigurnost na cestama te da se donesu mjere kojima se u obzir uzima takva procjena.

(19)

Država članica izdavanja trebala bi nastojati osigurati da, u okviru postojećih pravnih ograničenja nacionalnog prava, mjere koje se poduzimaju u pogledu zabrana vožnje budu u što je moguće većoj mjeri usklađene s mjerama koje je izrekla država članica prekršaja.

(20)

Ako država članica prekršaja osobi koja ima uobičajeno boravište u toj državi članici, ali ima vozačku dozvolu koju je izdala druga država članica, izrekne zabranu, država članica prekršaja ima pravo zamijeniti vozačku dozvolu u svrhu primjene te zabrane vožnje. Ako država članica prekršaja oduzme vozačku dozvolu osobi koja ima uobičajeno boravište u državi članici koja nije država članica izdavanja, država članica uobičajenog boravišta trebala bi biti odgovorna za izdavanje nove vozačke dozvole, uzimajući u obzir informacije koje je država članica izdavanja stavila na raspolaganje u mreži EU-a za vozačke dozvole, iz Direktive (EU) 2025/… (++).

(21)

Država članica prekršaja trebala bi moći nastaviti primjenjivati, u skladu s nacionalnim pravom i s učincima ograničenima na njezino državno područje, zabrane vožnje i sve povezane dopunske uvjete sve dok ih osoba koja podliježe zabrani vožnje ne ispuni. Osim toga, država članica prekršaja trebala bi moći odrediti zahtjeve u vezi s istekom određenog razdoblja, kao što je razdoblje tijekom kojeg je vozaču kojem je izrečena zabrana vožnje zabranjeno ponovno steći postojeću vozačku dozvolu ili zatražiti novu vozačku dozvolu („razdoblje zabrane”), a takvi zahtjevi ne bi se trebali smatrati dopunskim uvjetima u smislu ove Direktive. Tijekom takvog razdoblja zabrane država članica prekršaja trebala bi moći odlučiti ne priznati valjanost vozačke dozvole koja je ponovno stečena ili ponovno izdana u državi članici izdavanja. Međutim, nakon isteka takvog razdoblja zabrane, država članica prekršaja trebala bi priznati valjanost vozačke dozvole koju je izdala država članica izdavanja, bez obzira na to je li izdana tijekom takvog razdoblja zabrane.

(22)

Ovom se Direktivom ne bi trebale dovoditi u pitanje odredbe Direktive (EU) 2025/… (+) u kojima se navodi da bi se vozačka dozvola trebala smatrati ukinutom, oduzetom, suspendiranom ili ograničenom, sve dok osoba koja podliježe zabrani vožnje ne ispuni sve uvjete koje je odredila država članica izdavanja, a koje ta osoba treba zadovoljiti kako bi mogla ponovno steći vozačku dozvolu ili zatražiti novu. Ako je vozačka dozvola greškom izdana podnositelju zahtjeva koji tek treba zadovoljiti takve uvjete, države članice trebale bi moći odbiti njezino priznavanje, među ostalim i nakon isteka razdoblja zabrane.

(23)

Ako je država članica izdavanja donijela mjere za provedbu zabrane vožnje i nakon toga ponovno procijenila je li osoba koja podliježe zabrani vožnje prikladna za ponovno stjecanje svoje vozačke dozvole, tu bi procjenu trebalo priznati diljem Unije, a time i u državi članici prekršaja pod uvjetom da je isteklo fiksno razdoblje koje je država članica prekršaja odredila kao dio zabrane vožnje.

(24)

Mjere koje država članica izdavanja primjenjuje trebale bi služiti osiguravanju da se zabrana vožnje provodi i ne bi trebale zahtijevati novu procjenu činjenica koje dovode do zabrane vožnje.

(25)

Kako bi se zajamčilo da provedba zabrane vožnje nije u suprotnosti s načelom proporcionalnosti, temeljnim pravima ili iznimkama predviđenima pravom države članice izdavanja, primjereno je utvrditi određene razloge kojima se država članica izdavanja izuzima od obveze donošenja mjera. Države članice trebale bi moći odlučiti, s obzirom na razloge za izuzeće koji nisu obvezni, da bi takve razloge trebalo sustavno procjenjivati nadležno tijelo ili bi ih trebalo procjenjivati samo ako postoji utemeljeni razlog za mogućnost da su oni primjenjivi. U svim slučajevima osoba koja podliježe zabrani vožnje trebala bi imati mogućnost zatražiti pravni lijek u vezi s procjenom i primjenom razloga za izuzeće od strane države članice izdavanja, u skladu s pravom te države članice.

(26)

Nadalje, digitalizacijom pravila o cestovnom prometu podupiru se usluge prometnih informacija u stvarnom vremenu, čime se olakšava zakonito postupanje i vozačima omogućuje da poštuju nacionalne prometne propise, među ostalim prilikom vožnje u inozemstvu. Direktivom 2010/40/EU Europskog parlamenta i Vijeća (13) od država članica zahtijeva se da osiguraju da statični i dinamični podaci o ograničenjima brzine koja se primjenjuju na sveobuhvatnu transeuropsku mrežu za ceste, druge autoceste i dionice primarnih cesta te na gradove u središtu gradskih čvorova budu dostupni i pristupačni putem nacionalnih pristupnih točaka, pod određenim uvjetima, najkasnije od 31. prosinca 2028. Direktivom 2010/40/EU države članice potiču se i da podatke o ograničenjima brzine učine dostupnima na drugim dijelovima svoje cestovne mreže. Direktiva sadržava klauzulu o preispitivanju koja obvezuje Komisiju na preispitivanje napretka u pogledu, među ostalim, dostupnosti i pristupačnosti podataka, i predlaganje, prema potrebi, da se do 31. prosinca 2028. prilagodi geografska pokrivenost određenih vrsta podataka koje se smatra ključnima.

(27)

U interesu sigurnosti na cestama i kako bi se osobi koja podliježe zabrani vožnje i državi članici prekršaja pružila pravna sigurnost, država članica izdavanja trebala bi provesti zabranu vožnje ili primijeniti razlog za izuzeće bez nepotrebne odgode, a u svakom slučaju unutar rokova za zabranu vožnje koji su propisani odredbama nacionalnog prava koji se odnose na zabranu vožnje, ako takvi rokovi postoje. Država članica izdavanja trebala bi obavijestiti državu članicu prekršaja o svakom kašnjenju.

(28)

Pravilna provedba ove Direktive pretpostavlja blisku, brzu i učinkovitu komunikaciju među uključenim nadležnim nacionalnim tijelima. Sva komunikacija između države članice prekršaja i države članice izdavanja u svrhu provedbe zabrane vožnje trebala bi se odvijati putem mreže EU-a za vozačke dozvole iz Direktive (EU) 2025/… (+), a Komisija bi trebala osigurati da ta mreža ima resurse potrebne za ispunjavanje te zadaće. Nadalje, u posebnim precizno definiranim slučajevima država članica izdavanja i država članica prekršaja bez odgode razmjenjuju važne informacije u vezi s primjenom ove Direktive. Nadležna nacionalna tijela država članica trebala bi se međusobno savjetovati kad god je to potrebno radi provedbe ove Direktive, uključujući u vezi s: donošenjem mjera kojima se provode zabrane vožnje, odlukama donesenima na temelju izuzeća, prestancima zabrana vožnje i svim okolnostima koje utječu na prvotno određene zabrane vožnje, kao što su preispitivanje, od strane nacionalnih tijela, zabrane vožnje koju je prvotno odredila država članica prekršaja ili ispunjavanje dopunskih uvjeta za osobu koja podliježe zabrani vožnje u državi članici prekršaja.

(29)

Država članica izdavanja trebala bi, u mjeri u kojoj je to moguće, obavijestiti osobu koja podliježe zabrani vožnje koju je izrekla država članica prekršaja, najkasnije 20 radnih dana nakon primitka obavijesti o izrečenoj zabrani vožnje u skladu s postupcima na temelju njezina nacionalnog prava.

(30)

Nakon što provede zabranu vožnje, država članica izdavanja trebala bi osobu koja podliježe zabrani vožnje obavijestiti o donošenju mjera za provedbu te zabrane vožnje, unutar rokova za obavijesti o sličnim mjerama propisanih u njezinu nacionalnom pravu, konkretno kako bi se omogućilo ostvarivanje temeljnih prava.

(31)

Države članice trebale bi osigurati da budu dostupni odgovarajući pravni lijekovi za mjere poduzete u skladu s ovom Direktivom i da se informacije o takvim pravnim lijekovima pružaju na vrijeme kako bi se oni mogli djelotvorno iskoristiti. Međutim, ne bi trebalo biti moguće da se zabrana vožnje koju je izrekla država članica prekršaja osporava u postupku pokrenutom u državi članici izdavanja.

(32)

Zaštita fizičkih osoba pri obradi osobnih podataka temeljno je pravo. U skladu s člankom 8. stavkom 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i člankom 16. stavkom 1. UFEU-a, pojedinci imaju pravo na zaštitu svojih osobnih podataka. Relevantni zakonodavni akti Unije, odnosno Uredba (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća (14) i Direktiva (EU) 2016/680 Europskog parlamenta i Vijeća (15) trebale bi se primjenjivati na obradu osobnih podataka u kontekstu ove Direktive u skladu s njihovim područjem primjene.

(33)

Ovom se Direktivom uspostavlja pravna osnova za razmjenu osobnih podataka u svrhu provedbe zabrana vožnje koje je odredila država članica koja nije država članica izdavanja. Ta je pravna osnova u skladu s Uredbom (EU) 2016/679 i Direktivom (EU) 2016/680. Osobni podaci koji se razmjenjuju s državom članicom izdavanja trebali bi biti ograničeni na ono što je potrebno za ispunjavanje obveza utvrđenih u ovoj Direktivi.

(34)

Kako bi se osigurala neometana, pouzdana i učinkovita razmjena informacija, svaka država članica trebala bi imenovati nacionalnu kontaktnu točku ili više njih za potrebe ove Direktive. Nadalje, države članice trebale bi osigurati da njihove nacionalne kontaktne točke surađuju s tijelima nadležnima za provedbu zabrana vožnje obuhvaćenih ovom Direktivom, osobito kako bi se osigurala pravodobna razmjena svih potrebnih informacija.

(35)

Države članice trebale bi moći imenovati jednu ili više nacionalnih kontaktnih točaka i nadležnih tijela za obavljanje zadaća potrebnih za provedbu ove Direktive te bi trebale moći utvrditi pravila za suradnju među tim nacionalnim tijelima kako bi se olakšala učinkovita provedba ove Direktive.

(36)

U interesu učinkovite provedbe zabrana vožnje države članice trebale bi osigurati da nadležna tijela provjeravaju pravo na upravljanje vozilom, osobito ako postoji sumnja da je dotični vozač pod zabranom vožnje, konkretno u slučajevima kada fizičke vozačke dozvole nisu oduzete.

(37)

Države članice trebale bi redovito prikupljati statističke podatke o primjeni ove Direktive i slati ih Komisiji, prvo četiri godine nakon stupanja na snagu ove Direktive, a zatim svakih pet godina.

(38)

Nacionalni sustavi kaznenih bodova u skladu s kojima imatelj vozačke dozvole gubi ili akumulira bodove povezane s počinjenjem određenih prekršaja nisu uređeni ovom Direktivom. Države članice primjenjuju različite pristupe, kao što je uvođenje strožih mjera odmah ili usmjeravanje na ciljane kampanje provedbe i prevencije. Pri preispitivanju ove Direktive Komisija bi trebala procijeniti kako poboljšati sigurnost na cestama i olakšati državama članicama da se suoče s višestrukim izazovima, bez davanja prednosti bilo kojem pojedinačnom pristupu.

(39)

Radi osiguranja jedinstvenih uvjeta za provedbu ove Direktive, provedbene ovlasti trebalo bi dodijeliti Komisiji u pogledu utvrđivanja formata i sadržaja standardne potvrde o zabrani vožnje. Te bi ovlasti trebalo izvršavati u skladu s Uredbom (EU) br. 182/2011 Europskog parlamenta i Vijeća (16).

(40)

S obzirom na to da cilj ove Direktive, odnosno poboljšanje sigurnosti na cestama u cijeloj Uniji predviđanjem obavješćivanja i provedbe zabrane vožnje izrečene zbog počinjenja prekršaja iz područja primjene ove Direktive, koji je obuhvaćen područjem primjene ove Direktive, u državi članici koja nije država članica izdavanja ni država članica uobičajenog boravišta , ne mogu dostatno ostvariti države članice, nego se zbog opsega i učinaka ove Direktive oni na bolji način mogu ostvariti na razini Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. Ugovora o Europskoj uniji. U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku, ova Direktiva ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tog cilja.

(41)

Direktivu (EU) 2025/… (+) trebalo bi stoga na odgovarajući način izmijeniti.

(42)

Provedeno je savjetovanje s Europskim nadzornikom za zaštitu podataka u skladu s člankom 42. stavkom 1. Uredbe (EU) 2018/1725 Europskog parlamenta i Vijeća (17) te je on dao mišljenje 14. lipnja 2023.,

1.

u članku 1. stavku 1. dodaje se sljedeća točka:

;

2.

u članku 2. dodaju se sljedeće točke:

(*1)  Direktiva (EU) 2015/413 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. ožujka 2015. o olakšavanju prekogranične razmjene informacija i uzajamne pomoći u vezi s prometnim prekršajima protiv sigurnosti prometa na cestama (SL L 68, 13.3.2015., str. 9, ELI: http://data.europa.eu/eli/dir/2015/413/oj).”;"

3.

umeću se sljedeći članci:

4.

u članku 22. umeće se sljedeći stavak:

5.

u članku 23. umeće se sljedeći stavak:

6.

u članku 24. stavku 1. dodaje se sljedeća točka:

;