EUR-Lex Access to European Union law
This document is an excerpt from the EUR-Lex website
Document 52013DC0549
REPORT FROM THE COMMISSION TO THE EUROPEAN PARLIAMENT AND THE COUNCIL on the application of Directive 2007/64/EC on payment services in the internal market and on Regulation (EC) No 924/2009 on cross-border payments in the Community
IZVJEŠĆE KOMISIJE EUROPSKOM PARLAMENTU I VIJEĆU o primjeni Direktive 2007/64/EZ o uslugama platnog prometa na unutarnjem tržištu i o Uredbi 924/2009 o prekograničnim plaćanjima u Zajednici
IZVJEŠĆE KOMISIJE EUROPSKOM PARLAMENTU I VIJEĆU o primjeni Direktive 2007/64/EZ o uslugama platnog prometa na unutarnjem tržištu i o Uredbi 924/2009 o prekograničnim plaćanjima u Zajednici
/* COM/2013/0549 final */
IZVJEŠĆE KOMISIJE EUROPSKOM PARLAMENTU I VIJEĆU o primjeni Direktive 2007/64/EZ o uslugama platnog prometa na unutarnjem tržištu i o Uredbi 924/2009 o prekograničnim plaćanjima u Zajednici /* COM/2013/0549 final */
IZVJEŠĆE KOMISIJE EUROPSKOM
PARLAMENTU I VIJEĆU o primjeni Direktive 2007/64/EZ o uslugama
platnog prometa na unutarnjem tržištu i o Uredbi 924/2009 o prekograničnim
plaćanjima u Zajednici (Tekst značajan za EGP) I. Direktiva 2007/64/EZ 1. UVOD U ovom izvješću preispituje se primjena Direktive 2007/64/EZ o
uslugama platnog prometa na unutarnjem tržištu (dalje u tekstu: „Direktiva”),
kako je propisano člankom 87. Izvješćem je obuhvaćeno razdoblje od
2009. do 2012. godine. Člankom 87. zahtijeva se izvješćivanje o nizu pitanja
kao što su: područje primjene direktive (osobito u vezi s platnim
instrumentima niske vrijednosti i elektroničkim novcem); platne
transakcije u kojima je samo jedan od pružatelja usluga platnog prometa iz
Zajednice („one leg”, tj. jednostrane transakcije) i platne
transakcije u svim valutama; zahtjevi za izdavanje odobrenja i prepreke za
ulazak na tržište; bonitetni zahtjevi (temeljni kapital/ vlastita sredstva/
zaštita); odobravanje kredita od strane institucija za platni promet; rok izvršenja
i neizvršenje ili pogrešno izvršenje. Međutim, opseg ovog izvješća
nije ograničen samo na ta pitanja. Postupak preispitivanja Direktive temelji se na dvama namjenskim
vanjskim studijama. U okviru prve studije („pravna studija”) provedeno je pravno
ocjenjivanje sukladnosti prenošenja Direktive u 27 država članica[1]. U okviru druge studije („ekonomska
studija”) analiziran je ekonomski učinak Direktive i s njom povezane
Uredbe 924/2009 o prekograničnim plaćanjima u eurima u usporedbi s
njihovim prvotnim ciljevima[2].
U tu su svrhu prikupljeni i podaci od država članica i relevantnih
sudionika na tržištu preko savjetodavnih odbora Komisije za politiku
plaćanja malih vrijednosti. U ovom se izvješću opisuje prenošenje
Direktive (odjeljak 2.), razmatra se njezina primjena i utjecaj (odjeljak 3.), utvrđuju
se glavni problemi koji proizlaze iz primjene Direktive (odjeljak 4.) te se donosi
niz zaključaka (odjeljak 5.). 2. PRENOŠENJE DIREKTIVE Direktiva je stupila na snagu 25. prosinca
2007. s rokom prenošenja u nacionalno pravo za države članice do 1.
studenoga 2009. Neke od država članica nisu poštovale rok. Za provedbu
Direktive, većina država članica uvela je novi pravni akt u svoj
pravni korpus[3].
Provedba Direktive nije dovela do većih
problema te su je države članice propisno provele[4]. Tijekom postupka prenošenja
službe Komisije surađivale su s državama članicama te su pružale
pomoć kako bi se osiguralo pravilno prenošenje. No, unatoč tome što je Direktivom
utvrđen pristup potpune usklađenosti[5],
u pravnoj je studiji utvrđeno da Direktiva sadržava i specifične i
apstraktne odredbe koje su dovele do teškoća s provedbom u cijelom EU-u.
Neke države članice dopunile su odredbe Direktive dodatnim nacionalnim
pravilima. Direktiva sadržava 25 neobveznih odredbi. U slučaju
da je država članica odabrala korištenje neke od neobaveznih odredbi, o
tome je morala obavijestiti Komisiju[6]
Velik broj neobveznih odredbi država članica proizlazi iz potrebe
da se uzmu u obzir posebnosti domaćih tržišta te iz pregovaračkog
procesa koji je doveo do donošenja Direktive[7].
Dionici su općenito bili neutralni u pogledu utjecaja neobveznih odredbi. Ta
raznolikost nije dovela do arbitraže nadležnosti bilo od strane korisnika ili
pružatelja usluga u vezi s mjestom njihovih aktivnosti[8]. 3. PRIMJENA I UTJECAJ DIREKTIVE 3.1. Glava I. - Predmet,
područje primjene i definicije 3.1.1. Područje primjene Člankom 2. definirano je područje
primjene. U Prilogu Direktivi utvrđene su radnje obuhvaćene terminom „platne
usluge” te je navedeno sedam kategorija platnih usluga. Zajedno s člankom
3., u kojem se definira izuzimanje iz područja primjene, tim se popisom utvrđuju
usluge obuhvaćene područjem primjene Direktive. Na temelju ekonomske studije zaključeno je
da je postojeći popis primjeren. S time se slažu i dionici. No, zaprimljene povratne informacije izazvale su
zabrinutost oko definicija i sveobuhvatnosti Priloga. Stekao se dojam da je neke
usluge potrebno uključiti u popis platnih usluga te da bi u obzir trebalo
uzeti i nova tehnološka i poslovna zbivanja. Važnim se smatralo i uključivanje
trećih pružatelja usluga koji nude pokretanje platnih usluga. 3.1.2. Teritorijalno i valutno područje
primjene U skladu s člankom 2. stavkom 1.,
Direktiva i njezina pravila o transparentnosti uvjeta, zahtjevima objavljivanja
i poslovanju primjenjuju se samo na transakcije unutar EU-a, tzv. „two leg”
odnosno dvostrane transakcije. Međutim, 13 država članica preuzelo
je inicijativu za proširenje nekih pravila Direktive na jednostrane transakcije[9] u području segmenta
ulaznog ili izlaznog platnog prometa EU-a, bilo putem nacionalnog zakonodavstva
( u slučaju 11 država članica) ili dopuštanjem odstupanja od ugovora (u
slučaju dvije države članice). Područje primjene Direktive
ograničeno je na platne usluge u valutama EU-a. Države članice koje
su primjenu Direktive proširile na jednostrane transakcije, navedenu Direktivu obično
primjenjuju i na valute država izvan EU-a/EGP-a. Ti različiti režimi utječu na
dionike i na potrošače. Uz to potrošači jednostavno nisu svjesni da se
primjenjuju različiti regulatorni režimi[10].
Kad je riječ o pružateljima usluga, različite sustave i postupke za jednostrane
i dvostrane transakcije[11]
koristi njih manje od 25%. 3.1.3. Izuzimanje iz područja
primjene Člankom 3. utvrđuje se popis platnih
transakcija ili usluga na koje se Direktiva ne primjenjuje. Zbog tog izuzimanja
potrošačima je teško razumjeti koje su radnje obuhvaćene regulatornim
okvirom. Prema anketi provedenoj u ime Komisije, 82 % od 24 udruge
potrošača u 20 različitih država članica i 15 nadležnih tijela
podržava izmjenu tog negativnog područja primjene[12]. Dionici traže ili
razjašnjenje ili brisanje određenih iznimaka. Nadalje, pružatelji usluga
platnog prometa često sami procjenjuju je li njihovo poslovanje
obuhvaćeno područjem primjene Direktive. To može dovesti do
izbjegavanja propisa ili opterećivanja nadležnih tijela prevelikim brojem
zahtjeva za informacije od strane pružatelja usluga[13]. 3.1.4. Plaćanja male vrijednosti
i e-novac U člancima 34. i 35. utvrđena su
načela za odstupanje od zahtjeva obavješćivanja odnosno pravila poslovanja
za jednostavne platne proizvode i platne transakcije niske vrijednosti. Direktivom
se omogućuje fleksibilnost jer države članice mogu odabrati
snižavanje ili udvostručavanje iznosa propisanih odredbama za nacionalne
platne transakcije, kao i povećanje tih iznosa za pretplaćene platne
instrumente[14].
Mnoge države članice odlučile su udvostručiti iznos i
povećati ograničenje za pretplaćene platne instrumente na 500
eura. Prema anketi provedenoj u ime Komisije, samo 17 od 69 kreditnih
institucija navelo je da nude platne instrumente na koje se odnosi odstupanje
za platne transakcije niske vrijednosti. Taj blaži pravni režim izravno se
nadmeće s drugim još blažim režimima predviđenima Direktivom (tj. izuzeće
za male institucije za platni promet, izuzete platne aktivnosti). Prag, razina
zahtjeva obavješćivanja i ograničenje prava i obveza za platne
transakcije niske vrijednosti smatraju se primjerenima[15]. 3.1.5. Mikropoduzeća U skladu s člankom 30. stavkom 2. i člankom
51. stavkom 3. države članice mogu odrediti da se glave III. i IV.
primjenjuju na mikropoduzeća. Mikropoduzeća su u Direktivi definirana
upućivanjem [16]
na Preporuku Komisije 2003/361/EZ o definiciji mikro, malih i srednjih
poduzeća[17]. Devet država članica iskoristilo je mogućnost iz glave III.[18], a njih osam iz glave IV.[19]. Prema ekonomskoj studiji,
neobavezne odredbe mogle bi biti primjerene za najmanja mikropoduzeća, ali
ne i za ona čija ukupna godišnja bilanca ne prelazi 2 milijuna eura godišnje
i koja zapošljavaju manje od deset radnika[20].
3.2. Glava II. - Pružatelji platnih
usluga 3.2.1. Režim putovnica U državama članicama broj institucija za
platni promet koje imaju „putovnicu” značajno varira diljem EGP-a. U nekim
zemljama značajan broj institucija za platni promet podnio je zahtjev za
putovnicu; u drugima, institucije za platni promet nastojale su dobiti
putovnicu za rad u inozemstvu[21].
Za dionike, „putovnice” su važna značajka[22]. Nadležna tijela imaju
tendenciju primjenjivati različite pristupe. Unatoč tome,
uvođenje režima putovnica značajna je promjena i iako učinci ove
odredbe još nisu viđeni na tržištu, Direktiva je postavila stabilan okvir
za paneuropski razvoj institucija za platni promet[23]. 3.2.2. Zahtjevi za izdavanje odobrenja
Neke države članice zahtijevale su dodatne informacije i više
detalja u pogledu obrasca zahtjeva[24]
koji institucije za platni promet moraju predati da bi poslovale. Vrijedi napomenuti da u šest zemalja broj institucija za platni promet osnovanih
nakon 2007. čini 50% ili više od ukupnog broja institucija za platni
promet koje trenutno postoje[25].
3.2.3. Bonitetni zahtjevi (temeljni
kapital/ vlastita sredstva/ zaštita) Direktivom se propisuju pravila za zahtjeve za bonitetno poslovanje
institucija za platni promet uključujući temeljni kapital[26], vlastita sredstva[27] i zahtjeve povezane sa zaštitom[28]. 3.2.3.1. Zahtjevi u vezi s temeljnim
kapitalom Potrebni temeljni kapital kreće se od 20 000 eura do 125 000
eura ovisno o poslovanju pružatelja usluga. 3.2.3.2. Vlastita sredstva Dvanaest država članica odlučilo se za primjenu odredbe iz
članka 7. stavka 3.[29]
prema kojoj države članice mogu odlučiti ne primjenjivati metode
utvrđene člankom 8. za izračun vlastitih sredstava za
institucije za platni promet koje su uključene u nadzor na konsolidiranoj
osnovi nadređene kreditne institucije[30].
Iznos vlastitih sredstava institucije za platni promet može biti do 20
% viši ili niži od iznosa koji bi bio dobiven primjenom odabrane metode[31]. Samo dvije države
članice nisu odabrale tu mogućnost. Samo dvije zemlje primijenile su
mogućnost povećanja zahtjeva za iznos vlastitih sredstava, a ostale
države članice pružile su obje mogućnosti[32]. Ipak, velika većina
regulatora nije iskoristila tu odredbu iako su zadržali zakonsko pravo da to
učine[33].
Dionici (uključujući 16 nacionalnih tijela) općenito se slažu da
su zahtjevi koji se odnose na vlastita sredstva dovoljno visoki[34]. 3.2.3.3. Zahtjevi povezani sa zaštitom Propisane su dvije mogućnosti u vezi sa zaštitom sredstava:
institucije za platni promet mogu ili držati sredstva na zasebnom računu
ili imati policu osiguranja. Većina institucija za platni promet ima
tendenciju korištenja prve od ovih mogućnosti, jer se smatrala jasnijom,
prikladnom, ekonomičnijom i u skladu s nacionalnim pravom i
običajima. Zahtjevi povezani sa zaštitom postavili su visoku razinu
zaštite za korisnike[35].
3.2.4. Izuzete institucije za platni
promet Fizičke i pravne osobe mogu biti upisane u registar pružatelja
usluga[36]
i uživati blaža bonitetna pravila iz članaka 26. i 27. Ova odredba
prenesena je u nacionalno pravo u 15 država članica, ali je dosad
korištena u samo devet njih. 2 203 takozvanih malih institucija za platni
promet – ili izuzetih institucija za platni promet/registriranih institucija za
platni promet – dosad je iskoristilo taj blaži režim. Ako izuzeće nije
ponuđeno kao opcija, neki pružatelji usluga poslovali bi i izvan
regulatornoga okvira[37].
3.2.5. Pristup platnim sustavima Većina država članica prenijela je članak 28. na
doslovan način[38].
Činjenica da se ta odredba ne primjenjuje na sve platne sustave stvara
nejednake uvjete između institucija za platni promet, a osobito kreditnih
institucija. Reakcije na savjetovanje Komisije o Zelenoj knjizi „Prema
integriranom europskom tržištu za kartična, internetska i mobilna
plaćanja”[39]
pokazuju da su institucije za platni promet zabrinute zbog učinka odredbi
Direktive na pristup platnim sustavima. S druge strane, kreditne institucije
obično tvrde da bi platni sustavi trebali biti zaštićeni od svih
rizika koji bi mogli imati negativan utjecaj na sustave općenito, te bi
zbog toga, s njihova stajališta, platni sustavi trebali ostati pod nadzorom i
ograničenog pristupa. 3.3. Glava III. – Transparentnost i
zahtjevi obavješćivanja 3.3.1. Standardizirani uvjeti i transparentnost
u vezi s informacijama o cijenama i izračunu naknada za korisnike i
pružatelje usluga Prepoznati su određeni problemi kod
korisnika usluga[40]
povezani s područjem primjene, kvalitetom, preopširnim tehničkim
sadržajem, nerazumljivosti i dostupnosti. Pravila o transparentnosti uvjeta i zahtjeva
obavješćivanja primjenjuju se i na jednostavne platne usluge („jednokratna
platna transakcija”, tj. jednokratna novčana pošiljka ili plaćanje
računa) i na složenije usluge koje se temelje na okvirnim ugovorima (prema
kojima se izvršavaju „pojedinačne platne transakcije”). Glavni problem s
jednokratnom transakcijom jest pružanje informacija o valutnim tečajevima
koji se primjenjuju na kartične transakcije[41]. Direktivom se zahtijeva da
korisnik usluge bude unaprijed obaviješten o tečaju koji će biti
primijenjen ili, ako će se koristiti referentni tečaj, o relevantnom
datumu za određivanje tečaja. U praksi to često nije
slučaj. Ostala područja zabrinutosti su raščlamba naknada i
informacije o datumu valute odobrenja u slučajevima kad ili račun za
plaćanje nema kamatnu stopu ili kad nema računa za plaćanje. Usklađena pravila za okvirne ugovore
uključuju određivanje opširnih predugovornih informacija,
određivanje informacija koje se daju prije i poslije platne transakcije,
načine dostave informacija (uključujući izravnu komunikaciju i
komunikaciju na daljinu), stalnu dostupnost uvjeta ugovora, promjene okvirnog
ugovora uključujući promjenu kamatne stope i valute, te raskida
ugovora. Pokazalo se da je glavnih pitanja za
zabrinutost malo i da se uglavnom tiču promjena okvirnog ugovora.
Dostavljanje informacija o predloženim promjenama i dvomjesečno razdoblje
od obavješćivanja o promjenama do njihova stupanja na snagu možda
neće uvijek biti ispoštovano. Poseban slučaj promjene okvirnog
ugovora jest promjena kamatne stope i naknada. Direktiva ne uspijeva na sveobuhvatan
način riješiti pitanje nepostojanja pristanka korisnika na promjene
okvirnog ugovora. 3.4. Glava IV. – Prava i obveze 3.4.1. Naplaćivanje dodatnih
naknada U Direktivi se naplaćivanje dodatnih
naknada smatra sredstvom usmjeravanja za države članice. Njih 14 općenito
je zabranilo naplaćivanje dodatne naknade, jedna zemlja zabranila je
dodatne naknade za korištenje debitnih kartica, ali ne i kreditnih kartica, dok
ih 12 zemalja nije zabranilo, općenito dopuštajući naplaćivanje
dodatnih naknada za plaćanja svakom karticom, a jedna samo za
plaćanja kreditnim karticama[42].
U državama članicama gdje je
naplaćivanje dodatnih naknada dopušteno, problem je činjenica da je
korisnik usluge obaviješten o trošku korištenja kartice tek u kasnijoj fazi.
Čini se da je kontroliranje naplaćivanja dodatnih naknada
također povezano s kontrolom nad onim što se događa na višoj
stepenici opskrbnog lanca platnih usluga. Također se treba prisjetiti da
bi se Direktivom o pravima potrošača (211/83/EZ) trebalo ograničiti
pravo na naplaćivanje dodatnih naknada počevši od sredine 2014. 3.4.2. Odgovornost (neodobrene platne
transakcije) Člankom 60. utvrđuje se pravo na
nadoknadu za neodobrene platne transakcije. Načelo neposredne nadoknade za
sve neodobrene platne transakcije bezuvjetno se primjenjuje za sve korisnike
usluga. Člankom 61. stavkom 1. navodi se
odstupanje, prema kojemu platitelji, a ne pružatelji platnih usluga, snose
troškove za eventualne neodobrene platne transakcije. Takva odgovornost odnosi
se na korištenje izgubljenih ili ukradenih platnih instrumenata, ili njihovoj
zlouporabi. Odredbom Direktive propisuje se iznos od najviše 150 eura. Provedba
je pokazala različite pristupe: pri čemu se ne ponavljaju svi aspekti
predviđeni odredbom Direktive, u nekim državama članicama odgovornost
potrošača ili korisnika postavljena je na manje od 150 eura, dok u drugim
državama oni i dalje snose ukupni gubitak. 3.4.3. Pravo na povrat U skladu s člancima 62. i 63., platitelji
mogu zatražiti povrat odobrene platne transakcije u roku od osam tjedana pod
određenim uvjetima, a osobito u slučaju da se platitelj ne slaže s
primateljem plaćanja oko iznosa plaćanja. Kao što je najavljeno u
izjavi Komisije o Uredbi o završnom datumu SEPA-e (Jedinstveno područje
plaćanja u eurima), Komisija je ocijenila da li se usklađeno pravilo
povrata pokazalo primjerenim za tu svrhu. Pravila su smišljena kako bi se
platiteljima pružila široka zaštita. Istovremeno, trenutna pravila ponekad se
smatraju manje povoljnima od nekih prijašnjih nacionalnih pravila. To je navelo
više država članica na proširenje prava na povrat na sva izravna
terećenja bez postavljanja uvjeta. Kako i SEPA-in temeljni pravilnik o
izravnim terećenjima (Core Direct Debit Rulebook) omogućuje
bezuvjetno pravo na povrat za izravna terećenja, određeni pružatelji
usluga dobrovoljno primjenjuju bezuvjetno pravo. Neki pružatelji usluga
izražavaju značajnu zabrinutost zbog primjene prava na povrat. Iako se
desetodnevni okvir za povrat općenito smatrao prikladnim za izravna
terećenja, taj vremenski okvir smatra se problematičnim za
kartične platne transakcije jer pružatelj usluga obično nije u
mogućnosti donijeti odluku o osnovanosti zahtjeva za povrat u roku od 10
radnih dana[43].
3.4.4. Rok izvršenja Pružatelji usluga nisu prijavili veće
poteškoće s poštivanjem roka izvršenja ili u primjeni datuma valute na
platne transakcije predviđene Direktivom[44].
Većina država članica ispravno je primijenila Direktivu što se
tiče pravila o rokovima knjiženja i mogućim odstupanjima prema
dogovoru između platitelja i njihovih pružatelja usluga, kao i rokova za
platne transakcije koje su inicirane na papiru. No ipak, nisu sve države
članice usvojile ta 2 odstupanja. Iako se Direktivom dopušta da vrijeme
zaključenja za izlazne transakcije bude blizu kraju radnoga dana, vrijeme
zaključenja koje se primjenjuje u kreditnim institucijama značajno je
variralo. Taj pojam tumači se na različite načine. Iz tog
razloga ovo može utjecati na stvarni rok izvršenja plaćanja. 3.4.5. Neizvršenje ili pogrešno
izvršenje U skladu s člankom 75., platiteljev
pružatelj platnih usluga dužan je bez odgode nadoknaditi platitelju iznos
neizvršene ili pogrešno izvršene platne transakcije. Pružatelji usluga izrazili su zabrinutost zbog
stroge odgovornosti u određenim područjima, posebice u vezi odredbe o
transparentnosti uvjeta i informacija. Direktivom se određuje da je povrat
rješenje u svim slučajevima pogrešnih izvršenja, što se shvaća kao
odobrenje na račun pružatelja platnih usluga primatelja plaćanja. Ako
se tumači doslovno, to pravilo Direktive moglo bi značiti da pogrešno
izvršenje obuhvaća i kasno izvršenje. U tom pogledu, glavna je odrednica
učinkovitosti odredbi o odgovornosti brzina kojom korisnici usluga mogu
dobiti rješenje. Direktivom se ne propisuju određeni rokove za završetak
rješavanja problema. 4. OCJENA DJELOVANJA DIREKTIVE:
PROBLEMI KOJI SE POJAVLJUJU Direktiva je već dovela do značajnog
napretka cjelokupne integracije tržišta plaćanja za građanstvo. No, to
tržište vrlo je dinamično i doživjelo je značajne inovacije u
posljednjih nekoliko godina. Važna područja ovog tržišta, posebice
kartična plaćanja i novi načini plaćanja, kao što su
plaćanje putem Interneta ili mobilno plaćanje, još su uvijek
često raspršeni duž nacionalnih granica čime se otežava
učinkovit razvoj digitalnih platnih usluga koje su inovativne i
jednostavne za korištenje, te osiguravanje učinkovitih, praktičnih i
sigurnih načina plaćanja (s mogućim izuzimanjem kreditnih
kartica) potrošačima i pružateljima usluga platnog prometa za
građanstvo na paneuropskoj razini za kupnju raznolikih i sve brojnijih
dobara i usluga. Najnoviji razvoj događaja na tim tržištima istaknuo je i
određene regulatorne propuste i tržišne neuspjehe na tržištima
kartičnih, internetskih i mobilnih plaćanja. Kako bi se na pravi
način dotaknula ta pitanja, potrebno je zamisliti usklađeni pristup
na europskoj razini. 5. ZAKLJUČCI Usklađivanje prava i obveza pružatelja
platnih usluga u Direktivi doprinijelo je i olakšavanju odredbi o jedinstvenim
platnim uslugama diljem EU-a i, za mnoge pružatelje platnih usluga, smanjenju
troškova zakonske usklađenosti i proizvodnje. Očekivane pogodnosti
još nisu u potpunosti ostvarene zbog razlika u drugim primijenjenim zakonima i
propisima (borba protiv pranja novca, zaštita podataka, zaštita potrošača)
diljem EU-a. Sa strane potrošača, glavni problemi tiču se
različitih pristupa koje koriste pružatelji platnih usluga i države
članice s obzirom da im je Direktiva dala manevarski prostor i diskreciju
u odnosu na provedbu[45]. II. Uredba (EZ) br. 924/2009 1. Uvod Uredbom (EZ) br. 924/2009 ukidaju se razlike
između naknada za prekogranična i nacionalna plaćanja u eurima.
Primjenjuje se na plaćanja u eurima u svim državama članicama EU-a.
Njezino osnovno načelo jest da naknade za platne transakcije pružene od
bilo kojeg pružatelja platnih usluga u EU-u moraju biti jednake, za platnu
transakciju jednake vrijednosti, bez obzira radi li se o nacionalnom ili
prekograničnom plaćanju. Uredba se primjenjuje na sve platne
transakcije obrađene elektronički, uključujući kreditne
transfere, izravna terećenja, podizanje gotovine, platne transakcije korištenjem
debitnih i kreditnih kartica te novčane pošiljke. Uredba (EZ) 924/2009 i njezina prethodnica,
Uredba 2560/2001, dovele su do velikog smanjenja naknada koje su potrošači
(i korisnici ostalih platnih usluga) plaćali za regulirane platne usluge.
Na primjer, naknada za kreditni transfer od 100 eura pala je s prosjeka EU-a od
23,60 eura iz 2001. na 2,46 eura u 2005. Slično tome, naknade za
prekogranična podizanja gotovine s bankomata u eurima pale su na razine na
koje su vlasnici kartica već navikli u vlastitoj zemlji. Na taj
način, ova Uredba donijela je značajnu uštedu milijunima građana
EU-a. 2. Odredba o preispitivanju Člankom 15. Uredbe zahtijevaju se dva
izvješća. Prvo izvješće trebalo bi raspraviti primjerenost ukidanja
nacionalnih obveza izvješćivanja na osnovi namire za statističke
svrhe i povezano je s člankom 5. Uredbe. Drugo izvješće trebalo bi ocijeniti
opću primjenu Uredbe i detaljnije preispitati sljedeća tri pitanja: –
korištenje IBAN-a i BIC-a u vezi s automatizacijom
plaćanja; –
primjerenost gornje granice iz članka 3. stavka
1., tj. gornje granice od 50 000 eura do koje se primjenjuje Uredba; –
kretanja na tržištu u vezi s primjenom članaka
6., 7. i 8., tj. međubankovnim naknadama za transakcije izravnog
terećenja i dostupnosti za transakcije izravnog terećenja. Problemi za koje
su potrebna izvješća prema zaključku suzakonodavaca u
međuvremenu su dotaknuti u novom Prijedlogu uredbe Komisije, podnesenom u
prosincu 2010. 3. Izmjene uvedene Uredbom (EU)
260/2012 (Uredba o migraciji na SEPA-u) Uredbom o
migraciji na SEPA-u, koja je stupila na snagu 31. ožujka 2012., uvodi se
nekoliko promjena u tekst Uredbe o prekograničnim plaćanjima. Promjene
se prije svega odnose na sljedeće: –
nacionalne obveze izvješćivanja na osnovi
namire ukidaju se za plaćanja svih vrijednosti od 1. veljače 2016.; –
korištenje IBAN-a i BIC-a u vezi s automatizacijom
plaćanja predmet je općih pravila Uredbe o migraciji na SEPA-u; –
briše se gornja granica primjene od 50 000 eura iz
članka 3. stavka 1.; –
dotaknuto je pitanje pravnog položaja
međubankovnih naknada za transakcije izravnog terećenja (članci
6. i 7. Uredbe o prekograničnim plaćanjima); –
potvrđuje se dostupnost za transakcije
izravnog terećenja (članak 8. Uredbe o prekograničnim
plaćanjima). 4. Zaključci Usvajanje Uredbe o migraciji na SEPA-u
popraćeno je potpunom revizijom pitanja navedenih u članku 15. Uredbe
o prekograničnim plaćanjima. Stoga, nije potrebno revidirati Uredbu
po tim točkama. Treba istaknuti kako ukidanje granice od 50 000 eura
predstavlja velik i dobrodošao napredak za europsku integraciju tržišta
plaćanja za građanstvo. Iako su postavljena brojna pitanja o primjeni
ove Uredbe u kontekstu ekonomskog istraživanja, rezultati ove vježbe
općenito su potvrdili kako Uredba funkcionira dobro. Na primjer, naknade
za transfere od 100 eura nastavile su trend pada na prosječno 0,50 eura u
europodručju za transfere pokrenute internetom i ostale su niske, na 3,10
eura za transfere pokrenute na šalteru banke[46].
Kao rezultat toga, Komisija je došla do
zaključka da izmjene teksta Uredbe (EZ) 924/2009 trenutačno nisu
potrebne ni preporučljive. III. KONAČNI ZAKLJUČCI Cilj je Direktive
o uslugama platnog prometa „na razini Zajednice uspostaviti moderan i
koherentan pravni okvir za platne usluge, neovisno o tome jesu li te usluge
kompatibilne sa sustavom koji proizlazi iz inicijative financijskog sektora za jedinstveno
područje plaćanja u eurima, a čija neutralnost osigurava jednake
uvjete za sve platne sustave kako bi potrošači i dalje imali
mogućnost slobodnog izbora, što bi trebao biti značajan korak
naprijed u smislu troškova za potrošače, sigurnosti i učinkovitosti u
usporedbi s postojećim nacionalnim sustavima”[47]. Direktiva globalno odgovara
svojoj svrsi i sve moguće buduće promjene trebale bi slijediti
evolucijski, a ne revolucionarni pristup. Analiza Direktive
i njezina utjecaja ukazuje na to da bi se mogle osmisliti brojne promjene u
Direktivi kako bi se poboljšao njezin učinak, pojasnio niz njezinih
aspekata[48],
osigurali jednaki uvjeti i uzeo u obzir tehnološki razvoj. U tom pogledu,
Direktiva se primjenjuje samo na platne transakcije kod kojih se oba krajnja
pružatelja usluga nalaze u EGP-u, ali ne i na npr. transakcije koje idu prema
ili dolaze iz trećih zemalja (takozvane „one leg” platne
transakcije). U vrijeme njezina donošenja, nekoliko platnih aktivnosti ili
aktivnosti povezanih s plaćanjima izuzeto je iz područja primjene
Direktive. To je dovelo do situacije u kojoj korisnici platnih usluga ne
uživaju zaštitu Direktive za sve veći obujam transakcija, do pojave
nesigurnosti oko stvarnog područja primjene Direktive i stvorilo je
nejednake uvjete. Fleksibilnost koja je Direktivom pružena trgovcima u
naplaćivanju naknada ili davanju popusta kako bi se potrošač usmjerio
na najučinkovitije sredstvo plaćanja, u kombinaciji s mogućnošću
da države članice zabrane ili ograniče svako naplaćivanje
dodatnih naknada na svom teritoriju, dovela je do krajnje heterogenosti na
tržištu. U svrhu poboljšanja zaštite potrošača i promicanja zakonske
sigurnosti, moglo bi se razmotriti daljnje usklađivanje pravila o povratu
za izravna terećenja kako bi se izbjegle trenutne europske razlike u tom
pogledu. Moglo bi se osmisliti i smanjenje područja primjene
„pojednostavljenog režima” za takozvane „male platne institucije”, kao i
nekoliko prilagodbi za odredbe o odgovornosti. Potrebno je uzeti
u obzir i tehnološki razvoj poslovanja. Na tržištu su se pojavili novi subjekti
(takozvani „treći pružatelji platnih usluga”) koji nude cjenovno
pristupačna internetska platna rješenja, pri čemu uz pristanak potrošača
koriste njihove kućne aplikacije za internetsko bankarstvo te obavješćuju
trgovce da je plaćanje u tijeku, olakšavajući na taj način
kupovinu putem interneta. Neki subjekti nude i konsolidirane informacije o
različitim računima korisnika platne usluge („usluge
izvješćivanja o računu”). Iako ti novi akteri korisnicima platnih
usluga općenito – i trgovcima i potrošačima –, ali i konkurenciji na
tržištu pružaju neosporne prednosti, potrebno je pozabaviti se nizom pitanja o
sigurnosti, pristupu informacijama o platnim računima ili privatnosti
podataka na razini EU-a, zajedno s njihovim mogućim licenciranjem i
nadziranjem kao platnih institucija obuhvaćenih Direktivom. Kao što je
već navedeno, dodatna revizija područja primjene Uredbe 924/2009 ili
njezino prilagođavanje nije potrebno. Prilog 1
Izmjene Uredbe (EZ) 924/2009 uvedene Uredbom (EU) 260/2012 Uredba o prekograničnim plaćanjima || Izvorna odredba || Uredba o migraciji na SEPA-u || Izmijenjena odredba Članak 3. stavak 1. || Naknade zaračunate za plaćanja u eurima do iznosa od 50 000 eura trebale bi biti jednake za prekogranična plaćanja i odgovarajuća nacionalna plaćanja jednake vrijednosti. || Članak 17. stavak 2. || Naknade zaračunate za plaćanja u eurima bilo koje vrijednosti trebale bi biti jednake za prekogranična plaćanja i odgovarajuća nacionalna plaćanja jednake vrijednosti. Članak 5. || Države članice ukidaju obveze izvješćivanja na osnovi namire za statistiku za platne transakcije u iznosu do 50 000 eura || Članak 17. stavak 4. || Države članice ukidaju obveze izvješćivanja na osnovi namire za statistiku za platne transakcije svih vrijednosti od 1. veljače 2016. Članak 6. || Višestrana međubankovna naknada u visini od 0,088 eura primjenjuje se na prekogranične transakcije izravnog terećenja izvršene prije 1. studenoga 2012., osim ako je ugovorena niža međubankovna naknada. || Članak 6. stavak 3. i članak 8. || Višestrana međubankovna naknada primjenjuje se na prekogranične transakcije izravnog terećenja izvršene prije 1. studenoga 2012. Počevši od 1. veljače 2014. višestrana međubankovna naknada za prekogranične transakcije izravnog terećenja može se primijeniti na R-transakcije, prema strogo utvrđenim kriterijima (pristup temeljen na troškovima). Članak 7. || Višestrana međubankovna naknada primjenjuje se na nacionalne transakcije izravnog terećenja izvršene prije 1. studenoga 2012., ali samo ako je postojala u toj državi članici prije 1. studenoga 2009. || Članak 6. stavak 3., članak 8. i članak 17. stavak 5. || Višestrana međubankovna naknada primjenjuje se na nacionalne transakcije izravnog terećenja izvršene prije 1. veljače 2017., ali samo ako je postojala u toj državi članici prije 1. studenoga 2009. Počevši od 1. veljače 2014. može se primijeniti na R-transakcije, prema strogo utvrđenim kriterijima (pristup temeljen na troškovima) Članak 8. || Dostupnost za transakcije izravnog terećenja osiguravaju do 1. studenoga 2010. pružatelji platnih usluga u državama članicama europodručja. Do 1. studenoga 2014. osiguravaju je pružatelji platnih usluga u državama članica koje nisu u europodručju. || Članak 3., članak 16. stavak 2. i članak 17. stavak 6. || Dostupnost za (kreditni transfer i) transakcije izravnog terećenja osiguravaju odmah pružatelji platnih usluga u državama članicama europodručja. Do 31. listopada 2016. osiguravaju je pružatelji platnih usluga u državama članica koje nisu u europodručju. Članak 15. stavak 2. || Korištenje (IBAN-a i) BIC-a u vezi s automatizacijom plaćanja || Članak 5. stavci 4. i 5. te članak 17. stavak 3. + Prilog || Korisnici platnih usluga imaju obvezu korištenja BIC-a, ali samo onda kada je to potrebno, do 1. veljače 2014. za nacionalna plaćanja i do 1. veljače 2016. za prekogranična plaćanja. Od 1. veljače 2016. potreban je samo IBAN. [1] http://ec.europa.eu/internal_market/payments/docs/framework/transposition/psd_transposition_study_report_en.pdf [2] Istraživanje London Economics i
Iff u suradnji s PaySys. [3] Tipik – str. 4. [4] Tipik – str. 5. [5] Članak 86. stavak 1. Direktive [6] http://ec.europa.eu/internal_market/payments/framework/options_en.htm
[7] iff, London Economics i PaySys –
str. 169. [8] iff, London Economics i PaySys –
str. 171. [9] iff, London Economics i PaySys –
str. 136.-9. [10] iff, London Economics i PaySys –
str. 141. [11] iff, London Economics i PaySys –
str. 148. [12] iff, London Economics i PaySys –
str. 130-1. [13] iff, London Economics i PaySys –
str. 131. [14] Članak 34. stavak 2. Direktive
[15] iff, London Economics i PaySys –
str. 152-3. [16] Članak 4. stavak 26.
Direktive [17] http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=
OJ:L:2003:124:0036:0041:en:PDF [18] Tipik– str. 31. [19] Tipik– str. 42. [20] iff, London Economics i PaySys –
str. 165. [21] iff, London Economics i PaySys –
str. 175. [22] iff, London Economics i PaySys –
str. 180.-183. [23] Prema podacima koji postoje u 13
država članica - iff, London Economics i PaySys – str. 177. [24] Tipik – str. 10. [25] iff, London Economics i PaySys –
str. 192. [26] Članak 6. Direktive [27] Članak 7. Direktive [28] Članak 9. Direktive [29] Tipik – str. 12. [30] u skladu s Direktivom 2006/48/EZ [31] Članak 8. stavak 3. Direktive [32] Tipik – str. 13. [33] iff, London Economics i PaySys –
str. 198. [34] iff, London Economics i PaySys –
str. 200. [35] iff, London Economics i PaySys –
str. 197. [36] Utvrđeno u članku 13.
Direktive. [37] iff, London Economics i PaySys –
str. 207. [38] Tipik – str. 30. [39] http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/
LexUriServ.do?uri=COM:2011:0941:FIN:EN:PDF – Odgovori: https://circabc.europa.eu/faces/jsp/extension/wai/navigation/container.jsp
[40] iff, London Economics i PaySys –
str. 295. [41] iff, London Economics i PaySys –
str. 246. [42] Tipik – str. 44. [43] iff, London Economics i PaySys –
str. 267. [44] iff, London Economics i PaySys –
str. 270. [45] iff, London Economics i PaySys –
str. 288. [46] Podaci iz rujna 2012. [47] Uvodna izjava
4. Direktive [48] iff, London
Economics i PaySys – str. 275.