24.7.2017   

HR

Službeni list Europske unije

C 239/50


Tužba podnesena 15. svibnja 2017. – Keolis CIF i dr. protiv Komisije

(Predmet T-289/17)

(2017/C 239/63)

Jezik postupka: francuski

Stranke

Tužitelji: Keolis CIF (Le Mesnil-Amelot, Francuska), Keolis Val d’Oise (Bernes-sur-Oise, Francuska), Keolis Seine Sénart (Draveil, Francuska), Keolis Seine Val de Marne (Athis-Mons, Francuska), Keolis Seine Esonne (Ormoy, Francuska), Keolis Vélizy (Versailles, Francuska), Keolis Yvelines (Versailles) i Keolis Versailles (Versailles) (zastupnici: D. Epaud i R. Sermier, odvjetnici)

Tuženik: Europska komisija

Tužbeni zahtjev

Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:

ponajprije, djelomično poništi Odluku Europske komisije od 2. veljače 2017. o programima potpora SA.26763 2014/C (ex 2012/NN) koje je Francuska provela u korist poduzetnika koji se bave autobusnim prijevozom u regiji Île-de-France, u dijelu u kojem se u njezinu članku 1. navodi da je program potpora „nezakonito” proveden, iako se radilo o postojećem programu potpora;

podredno, proglasi djelomično poništenje Odluke Europske komisije od 2. veljače 2017. o programima potpora SA.26763 2014/C (ex 2012/NN) koje je Francuska provela u korist autobusnih prijevoznih poduzeća u regiji Île-de-France, u dijelu u kojem se u članku 1., navodi da je program potpora nezakonito proveden u razdoblju prije 25. studenoga 1998.;

naloži Europskoj komisiji snošenje svih troškova.

Tužbeni razlozi i glavni argumenti

U prilog osnovanosti tužbe tužitelji ističu dva tužbena razloga.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji je istaknut kao glavni, temelji se na činjenici da se program regionalnih potpora o kojem je riječ nije provodio nezakonito, s obzirom na to da nije bio podvrgnut obvezi podnošenja prethodne obavijesti. Program regionalnih potpora je, naime, program postojećih potpora u smislu članka 108. stavka 1. UFEU-a i odredbi članka 1. točke (b) te poglavlja VI. Uredbe Vijeća (EU) 2015/1589 od 13. srpnja 2015. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka 108. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (SL 2015., L 248, str. 9.,u daljnjem tekstu: Uredba br. 2015/1589). Prema pravilima koja se primjenjuju na postojeće programe potpora, njihova primjena nije nezakonita, s obzirom na to da Komisija može, po potrebi, samo propisati odgovarajuće mjere kojima će se oni u budućnosti izmijeniti ili ukinuti.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji je istaknut podredno, temelji se na činjenici da, čak i da predmetni program potpora nije program postojećih potpora, Komisija nije mogla svoje ispitivanje protegnuti na razdoblje koje je prelazilo rok od 10 godina prije 25. studenoga 2008., datuma kad je Komisija dostavila informaciju francuskim vlastima. Naime, članak 17. Uredbe br. 2015/1589 određuje da do prekida desetogodišnjega zastarnog roka dolazi samo mjerom koju poduzme Komisija ili određena država članica koja djeluje na Komisijin zahtjev. Tužitelji stoga smatraju da je Komisija svoje ispitivanje mogla provesti samo do 25. studenoga 1998.