Jedinstveni europski akt

KLJUČNE TOČKE

Ciljevi

• Pregovori među vladama, koji su kulminirali Jedinstvenim europskim aktom, trebali su rezultirati dvostrukim mandatom:
  • Ugovorom o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici te
  • aktom kojim se izmjenjuje i dopunjuje Ugovor o EEZ-u, posebice u vezi s:
    • postupkom donošenja odluka unutar Vijeća;
    • ovlastima Europske komisije;
    • ovlastima Europskog parlamenta;
    • proširenju odgovornosti Europske ekonomske zajednice i Europske zajednice za atomsku energiju.

Struktura

• Jedinstveni europski akt sastoji se od preambule i četiriju glava te uključuje niz izjava koje je konferencija usvojila.
• U preambuli se navode temeljni ciljevi ugovora te se iskazuje odlučnost potpisnica u pogledu transformacije njihovih veza u cjelini, s ciljem stvaranja Europske unije. U preambuli se također utvrđuje jedinstveni karakter akta, kojim se objedinjuju zajednička pravila u pogledu suradnje u području vanjske politike i Europske zajednice. Konačno, usmjerava se na dva cilja revidiranja ugovora, tj. „na unaprjeđenje ekonomske i socijalne situacije proširenjem zajedničkih politika te ostvarivanjem novih ciljeva” te „na osiguranje jednostavnijeg funkcioniranja zajednica”.
  • Glava I. sadržava pravila o zajedničkoj političkoj suradnji i Europskoj zajednici.
  • Glava II. posvećena je izmjenama ugovora o osnivanju europskih zajednica.
  • Glava III. odnosi se na europsku suradnju u području vanjske politike.
  • Glava IV. donosi opće i završne odredbe.

Institucionalne promjene

• Da bi se omogućilo stvaranje jedinstvenog tržišta do 1993., Jedinstvenim europskim aktom uveden je povećan broj slučajevima u kojima je Vijeće moglo donositi odluke kvalificiranom većinom umjesto jednoglasno. Takvo pojednostavnjeno donošenje odluka značilo je da su se mogle izbjeći česte odgode inherentne potrazi za jednoglasnom suglasnošću među 12 država članica. Jednoglasnost više ne bi bila potrebna za zakone donesene radi uspostavljanja jedinstvenog tržišta, uz iznimku mjera u vezi s oporezivanjem, slobodnim kretanjem osoba te s pravima i interesima zaposlenih osoba.
• Jedinstvenim europskim aktom osnovano je Europsko vijeće, čime su formalizirane konferencije ili sastanci na vrhu predsjednika država ili vlada, iako su kompetencije ovog tijela specificirane tek u članku 15. Ugovora o Europskoj uniji (UEU).
• Ovlasti Parlamenta povećane su uključivanjem zahtjeva za njegovu suglasnost pri sklapanju sporazuma o proširenju i pridruživanju. Jedinstvenim europskim aktom uveden je postupak suradnje, kojim se osnažio položaj Parlamenta u međuinstitucionalnom dijalogu te su mu omogućena dva čitanja nacrta zakona koji su predloženi na ograničenom broju pravnih osnova, čime se utro put budućoj ulozi Parlamenta kao suzakonodavca s Vijećem.
• Jedinstvenim europskim aktom razjašnjena su određena pravila o provedbenim ovlastima. Člankom 10. omogućuje se Vijeću da, kao opće pravilo, Komisiji daje provedbene ovlasti za pravila koja je Vijeće propisalo. Vijeće može samo zadržati pravo na izravnu provedbu provedbenih ovlasti u specifičnim slučajevima. Jedinstvenim europskim aktom također su stvoreni temelji za Prvostupanjski sud, današnji Opći sud.

Područja politike

• Prema Jedinstvenom europskom aktu kvalificirana većina postala je nova norma u četirima postojećim područjima obuhvaćenima ugovorima:
  • zajedničkoj carinskoj tarifi;
  • slobodnom kretanju kapitala;
  • slobodnom kretanju usluga; i
  • pomorskom i zračnom prijevozu.
• Jedinstvenim europskim aktom uvedeno je nekoliko novih područja politike u kojima odluke treba donositi kvalificiranom većinom. Ta su područja uključivala:
  • unutarnje tržište;
  • ekonomsku i socijalnu povezanost – kako bi se izjednačili učinci dovršetka internog tržišta na manje razvijene regije;
  • socijalnu politiku – dva nova aspekta ove politike, zdravlje i sigurnost na radu, te socijalni dijalog između sindikata i poslodavaca;
  • istraživanje i razvoj;
  • okoliš – uvođenje načela supsidijarnosti (tj. poduzimanje mjera na razini Europe samo ondje gdje su učinkovitije nego na razini pojedinačne zemlje); i
  • zajedničku vanjsku politiku – pri čemu je predsjedništvo Vijeća odgovorno za pokretanje djelovanja i koordiniranje stavova država članica.