This document is an excerpt from the EUR-Lex website
Jednoglasnost, kada se sve države članice EU-a trebaju usuglasiti, jedno je od pravila glasovanja primjenjivo na Vijeće. Vijeće mora jednoglasno glasati u brojnim područjima politika koje države članice smatraju osjetljivima.
Područja politika u kojima Vijeće djeluje jednoglasno iscrpno su popisana ugovorima.
Jedinstvenim europskim aktom, potpisanim 1986., izmijenjen je Rimski ugovor da bi se dao novi zamah europskoj integraciji i dopunilo unutarnje tržište. Njime je smanjen broj područja politika za koja je potrebna jednoglasnost da bi zakoni bili usvojeni.
Najnovijim izmjenama i dopunama ugovora, Ugovorom iz Lisabona, koji je na snagu stupio 2009., povećan je broj područja politika na koja se primjenjuje odlučivanje kvalificiranom većinom u Vijeću.
Ograničen broj područja politika koje se smatraju osjetljivima i dalje podliježu jednoglasnom glasanju:
Međutim, premošćujuće (pasarela) klauzule, koje dopuštaju iznimke od zakonodavnih postupaka predviđenih ugovorima, omogućuju postupke u kojima je dopušteno da glasanje kvalificiranom većinom zamijeni jednoglasno glasanje ili da se promijene postupci odlučivanja primjenjivi na određena područja.
Na primjer, premošćujućim klauzulama može se ovlastiti Europsko vijeće, koje odluke donosi jednoglasno, da ovlasti Vijeće da djeluje glasovanjem kvalificiranom većinom, vidjeti:
Nadalje, premošćujućim klauzulama može se ovlastiti Vijeće Europske unije, koje odluke donosi jednoglasno, da nakon savjetovanja s Europskim parlamentom odluči da se redovni zakonodavni postupak primjenjuje na posebne predmete, primjerice:
Konačno, premošćujućim klauzulama može se ovlastiti Vijeće, koje odluke donosi jednoglasno, da odluči odluke donositi kvalificiranom većinom (članak 333. UFEU-a (Pojačana suradnja)).
Također u skladu s člankom 293. stavkom 1. UFEU-a, kada Vijeće odlučuje na prijedlog Komisije, ono može izmijeniti taj prijedlog odlučujući jednoglasno, uz neke iznimke.