This document is an excerpt from the EUR-Lex website
Roaming je situacija kad osobe putuju u države članice Europske unije (EU) različite od one u kojima je izdana kartica modula za identifikaciju pretplatnika (SIM) njihova mobilnog telefona te mogu pozivati, slati poruke i koristiti se mobilnim podacima bez dodatnih troškova. Drugim riječima, mogu upotrebljavati usluge „roaminga kao kod kuće”.
Izvorna pravila EU-a o roamingu utvrđena su u Uredbi (EU) br. 531/2012. Uredbom su ukinute naknade za roaming za putovanja unutar EU-a i uspostavljene zaštitne mjere da bi se operatere mobilne telefonije zaštitilo od zlouporabe i omogućilo da se održe nova pravila o roamingu bez povećanja domaćih cijena. Uredba (EU) 2017/920 o izmjeni uvela je pravila kojima se ograničava iznos koji operatori mobilne telefonije mogu naplaćivati jedni drugima za usluge roaminga (tj. veleprodajne usluge roaminga) u EU-u.
Budući da je zakonodavstvo iz 2012. isteklo u lipnju 2022., zamijenjeno je novim zakonodavnim aktom, Uredbom (EU) 2022/612, koja vrijedi do 2032.
U Uredbi (EU) 2022/612 proširuju se i poboljšavaju usluge roaminga dodatnim pogodnostima. Osobe će imati više informacija o mogućim naknadama od pozivanja usluga s dodanom vrijednošću (kao što su službe za pomoć korisnicima, osiguravajuća društva ili zračni prijevoznici). Osim toga, bit će bolje zaštićeni od nenamjernih i prekomjernih naplata.
Zakonodavnim aktom ujedno se:
Operatori pokretnih mreža moraju zadovoljiti sve razumne zahtjeve za veleprodajni pristup roamingu, osobito na način kojim se pružatelju usluga roaminga dopušta repliciranje maloprodajnih pokretnih usluga koje se nude na domaćem tržištu gdje je to tehnički izvedivo na posjećenoj mreži.
Operatori mobilnih mreža mogu odbiti zahtjeve za veleprodajnim pristupom roamingu samo na temelju objektivnih kriterija, kao što su tehnička izvedivost i cjelovitost mreže. Komercijalna razmatranja nisu temelj za odbijanje zahtjeva za veleprodajnim pristupom roamingu da bi se ograničilo pružanje konkurentnih usluga roaminga.